Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

OPTUŽNICA PROTIV ANTE PAVELIĆA: O CERJU JESENJSKOM

Objavljeno

na

ante pavelić

Okružno javno tužioštvo za grad Zagreb, Broj: B 124/51, Zagreb, dne 7.V.1956. Okružnom sudu u Zagrebu. Na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku

OPTUŽUJEM

Pavelić dr. Antu, sina Mile i Marije r. Šojat, rođ 14. jula 1889. u Bradini, Konjic, oženjenog, oca troje djece, Hrvata, državljanina FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, svršio pravni fakultet, bivšeg advokata, neosuđivanog, nije pod istragom za drugo krivično djelo, sa zadnjim boravištem u zemlji u Zagrebu, sada u bjegstvu sa boravištem u Buenos Airesu, Republika Argentina. (…) da je dana 1. decembra 1943. godine prolazeći kroz sela Cerje, Pašnik i Jesenje, kotar Krapina naredio da se navedena sela popale, imovina stanovnika opljačka, a stanovnici na licu mjesta ubiju “[1]

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M.

Ekskluzivno objavio Hrvatski tjednik, 2.2.2017.

Ante Pavelić u Krapini
Ante Pavelić u Krapini

Događaji u Cerju Jesenjskome druga su točka optužnice[2] odmah nakon optužbe da je osnovao Ustašku nadzornu službu (UNS) i dao poubijati tisuće ljudi u logorima. To znači da se radi o jednoj od najvažnijih točaka optužbe. Pavelić je automatizmom u optužnici proglašen državljaninom FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, a sve ne bi li mu se sudilo u Zagrebu, premda je po toj logici bilo elemenata da se optužnica podigne u novostvorenoj NR Bosni i Hercegovini. Naravno, komunisti su željeli političko suđenje usred Zagreba kao što su kasnije ostvarili na suđenju Andriji Artukoviću, a u nezavisnoj Hrvatskoj na suđenju Dinku Šakiću.

U optužnici se spominju pokolji u trima selima Cerju, Pašniku i Jesenju, a poimenično se navodi 40 imena navodnih žrtava i svi su iz Cerja.[3] To je za 5 više nego što se danas tvrdi da je bilo žrtava u Cerju. Čak 24 žrtve iz optužnice tj. njih 60 posto imaju prezime Bosak. Trojica se prezivaju Čižmešija, po dvoje su Hlevnjak, Kučko i Kojić, a sve ostale žrtve različitih su prezimena. Među žrtvama je gotovo tri četvrtine muškaraca. Od toga preko 40 posto muških žrtava su, prema godinama starosti, potencijalno vojno sposobni muškarci. U pet slučajeva iz optužnice su po dvije žrtve istoga imena, a u jednome od tih slučajeva i iste godine rođenja pa je pretpostavka da bi se u tom slučaju moglo raditi o kloniranome podatku. U slučaju oca i sina Stjepana i Josipa navodi se za Hrvatsko zagorje netipično prezime Kojić. Jedan od svjedoka u istrazi navodi prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić. Prezime Konjić se, zatim, navodi u svim kasnijim spominjanjima ovoga slučaja. To prezime nije domicilno u Cerju Jesenjskome i u tome kraju, već ga se može naći nešto zapadnije u okolici Đurmanca, sjeverno od Krapine. U iskazima svjedoka, koje je 1956. uglavnom saslušavao sudac Zvonko Šeparović, navodi se 35 imena žrtava, 5 manje nego u optužnici i taj broj se s manjim oscilacijama upotrebljava i danas. Broj žrtava u komunističkim publikacijama varira, pojavljuju se nova udvojena imena[4], a to se naročito zapaža kod žrtava s prezimenom Bosak koje se u kasnijim publikacijama djelomično navodi kao Bosek.[5] Prvobitni broj od 24 Bosaka iz optužnice vremenom je znatno varirao i u novije vrijeme spominje se 13 Bosaka i čak 9 Boseka.[6] Ako je porastao udjel Boseka, na jedan se smanjio broj žrtava prezimena Hlevnjak, Kučko i Konjić. Naravno, u optužnici su uobičajena odstupanja godina rođenja, tj. navedene starosti kod pojedinih žrtava i svjedoka u odnosu na stvarne podatke. Cijela istraga i optužnica odrađeni su i pripremljeni u standardnome komunističkom stilu  – ne držati se činjenica kao pijan plota.

Iskazi svjedoka

Iskaz svjedoka Petra Bosaka
Iskaz svjedoka Petra Bosaka

Prema dostupnim podacima iz Pavelićeva dosjea osim dvaju svjedoka koje su saslušala druga dva sudca, sve ostale saslušao je sudac Kotarskoga suda u Krapini Zvonko Šeparović.[7] Polovica je svjedoka potpuno nepismena i upitno je jesu li uopće znali u što upiru prstom. Od saslušanih svjedoka četvero ih uopće nije bilo u selu tijekom borbe, već u Zagrebu i drugim selima, a jedanaestoro ih je bilo u zaseocima udaljenima od borbe tako da su vidjeli malo ili ništa i pričaju samo što su čuli ili vidjeli naredih dana. U iskazima različitih svjedoka ponavljaju se iste fraze, primjerice, „iz vlastitoga opažanja“ ili da je došlo do „neke borbe“.[8] To i srbizmi potpuno netipični za taj kraj ukazuju da je osim lektoriranja vjerojatno bilo i značajnijih zahvata u smisao izjava. Od sedam svjedoka koji u iskazima spominju nazočnost poglavnika Pavelića u selu, petoro ih je to čulo od nekoga drugog iz sela, ili su to pred njima navodno pričali ustaše. Samo dvoje svjedoka tvrde da su osobno vidjeli Pavelića u selu. Svjedoci August Kučko i Dragica Čižmešija, oboje nepismeni, tvrde kako su Pavelića vidjeli u autu, a svjedokinja Čižmešija ga je navodno vidjela i kad je izašao iz auta.[9] To bi izvučeno iz konteksta bio vrlo optužujući iskaz pa treba navesti više detalja iz tog iskaza koji u nekim elementima graniči s fantastikom. Dragica Čižmešija je, prema iskazu, 1. prosinca 1943. bila u kući zajedno s mužem Izidorom i s troje male djece. Skrili su se u podrum, ali unatoč tome, vidjeli su da ustaše pale po selu. U podrumu je bio i otac njezina muža. On je prvi izašao iz podruma, ustaše su ga zgrabili, bacili na pod i ubili iz strojnice. Muž je počeo bježati, ali je nakon 50-ak metara pogođen pao. Tu počinju čudesa u iskazu. Svjedokinja je s tromjesečnim djetetom na rukama dotrčala do muža prije od ustaša, ali su ga oni trima metcima ubili. Kad je odlazila od ubijenog muža, jedan ustaša joj je htio oteti dijete iz ruku i baciti ga u vatru, ali ona se uspjela obraniti. U tom trenutku je ona ili „lektor“ iskaza valjda uvidio svu stupidnost te priče pa se u iskazu navodi da su toga ustašu i suborci sprječavali u njegovu naumu. Svjedokinja Čižmešija dalje navodi: „Kad su ustaše vršili ta ubistva, čula sam lično da su govorili da im je njihov poglavnik dao naredjenje da pale i ubijaju.“[10] Vrlo optužujuće, ali to nije jezik kojim bi govorila nepismena seljanka iz okolice Bednje pa je razvidno da je tekst prilagođen potrebama i to ne samo jezično već i sadržajno. Ipak, da se stalo samo na tome, teško bi se to moglo osporiti, međutim nastavak iskaza prelazi granicu uvjerljivosti. Prema iskazu, svjedokinja je kasnije s djetetom pobjegla izvan sela. Sve to vrijeme uopće ne spominje što je bilo s ostalo dvoje djece koje spominje na početku iskaza. Izvan sela je vidjela Pavelića kako iz auta promatra kako ustaše pale po selu. Pavelić se nakon toga odvezao dalje autom, a kasnije mu je „neki oficir davao raport“, nakon čega je Pavelić rekao da treba prestati s paležom i ubijanjem „jer je već bilo dosta“.[11] To znači da je žena s djetetom na rukama kojoj su upravo ubili muža i svekra, a za dvoje djece ne zna gdje su, duže vrijeme pratila Pavelića u stopu i slušala njegove razgovore, pri čemu nitko iz osiguranja nije reagirao. Sve to se događa u selu u kojemu traje navodni masakr nad civilima i to po naređenju toga istog čovjeka kojega ona uporno prati. Prema njezinu iskazu, to se sve događa 1. prosinca 1943., dan prije nego što je Pavelić krenuo na put u Hrvatsko zagorje.

U iskazima svjedoka mogu se zapaziti vrlo čudni obrasci ponašanja ustaša. Primjerice, spominje se kako ustaše namjeravaju ubiti dijete, neke odrasle muškarce ili žene, a u jednome slučaju navodno su već postrojili cijelu skupinu od 15 do 20 seljaka, no uvijek u stilu deus ex machina stiže neki ustaša i to sprječava u najvećem broju slučajeva frazama kako je poglavnik rekao da je dosta bilo ubijanja, u jednom slučaju čak i s biblijskim citatom „mir ovome selu, nemoj više ubijati ni paliti“.[12] Zanimljivo je da ustaše kad ubijaju, obavezno ostave svjedoke. Nejasno je zašto bi to činili ako su imali naređenje da poubijaju cijelo selo zbog odmazde. Isto tako je pitanje zašto bi naprasno prekinuli ubijanje ako se radilo o odmazdi? U jednome iskazu iz Pavelićeva dosjea navodi se kako je muž rekao: „ja sam vaš“, ustaše ga poštede, ali mu ubiju ženu. Zašto bi njega poštedjeli, a ženu ne? Ako je sintagma „ja sam vaš“ bila dovoljna da se nekoga poštedi, to je mogao svatko izreći.

Tragedija ili farsa?

Iskaz svjedokinje Agate Brlić
Iskaz svjedokinje Agate Brlić

Kao žrtve spominju se Josip Kučko rođen oko 1898. i Josipa Kučko rođena oko 1939. Nisu se mogli naći podatci koji bi potvrdili da su to stvarne osobe, ali jedna Josipa Kučko rođena je 1898. u jednome selu petnaestak kilometara zračne linije južnije od Cerja Jesenjskog, a umrla je u dubokoj starosti nakon Drugog svjetskog rata. Ove sumnje neizravno potvrđuje i recentno spominjanje samo jedne žrtve prezimena Kučko.[13] Otac i sin Stjepan i Josip spominju se u optužnici pod prezimenom Kojić, potpuno nepoznatim u Hrvatskome zagorju. Jedan svjedok spominje prezime Kojinić, a jedna svjedokinja prezime Konjić, a to prezime se spominje u većini novijih tekstova o događajima u Cerju. Od nekadašnjih dviju žrtava prezimena Konjić u recentnim prilikama spominje se samo jedna.[14] U iskazima i optužnici spominje se Marko Čižmešija (1880.), a svjedoci spominju Mirka Čižmešija (1880.) i to se čini kao točan podatak. Alojzija Bosak poseban je slučaj. U optužnici se spominje kao da je muško.[15] Svjedokinja Barica Bosak, koja je tijekom događaja u Cerju bila dvanaestogodišnja djevojčica, u iskazu navodi kako je njezina majka Alojzija bila ranjena i kako je umrla tjedan dana kasnije. Po drugim izvorima Alojzija Bosak umrla je 3 dana kasnije[16], a isti podatci mogu se naći i u naizgled ozbiljnim radovima.[17] Ono što baca sumnju na cijelu tu priču jest podatak da je Alojzija Bosak iz Brda Jesenjskog rođena 1892., a to po starosti u potpunosti odgovara istoimenoj žrtvi iz optužnice, a  umrla je više od 40 godina nakon Drugoga svjetskog rata. Time se derogira vjerodostojnost nekoliko svjedoka koji navode da je umrla od rana nekoliko dana nakon ustaškoga strijeljanja. Adam Šoštarić je 1956. dao iskaz sudcu Zvonku Šeparoviću o događajima u Cerju, a umro je iduće 1957. godine. Unatoč tim dvjema činjenicama njegovo se ime počelo pojavljivati na listama ubijenih u Cerju. Ime Adama Šoštarića možemo naći ne samo u kvaziznanstvenoj literaturi izdanoj za vrijeme komunizma, već i u nekim novijim radovima i knjigama izdanima u 21. stoljeću u nezavisnoj Hrvatskoj gdje se navodi da je ustaška žrtva iz Cerja Jesenjskog strijeljan i uboden nožem.[18] Prema optužnici protiv Pavelića, jedna od žrtava iz Cerja Jesenjskoga je Ljubica Bosak (1913.). [19]Prema iskazu njezina muža Petra on je našao svoju ženu Ljubicu Bosak: „ubitu, a bila je u 8 mjesecu trudnoće. Ona je zapravo bila teško ranjena od bombe, a onda još priklana.“.[20] Ovaj opis iz iskaza muža Ljubice Bosak na prvi pogled čini se kao neoboriv dokaz još jednoga strašnog ustaškog zločina, međutim prema dostupnim podatcima Ljubica Bosak rođena 1913. u Brdu Jesenjskom, umrla je 2000. Moguće je, ali uz vrlo malu vjerojatnost, da se radi o dvjema različitim istoimenim osobama, iste starosti iz dvaju susjednih zaselaka istog sela. Da nešto nije u redu s tim svjedočenjem, može se vidjeti i u diskrepancijama koje se pojavljuju u drugim interpretacijama ovoga navodnog zločina u kojima se razlikuju pojedinosti o trudnoći i načinu ubojstva[21] , ili o broju hitaca i ulozi pojedinaca u tom događaju.[22]

Kako je sve počelo

Ustaški vojničari u Hrvatskom zagorju
Ustaški vojničari u Hrvatskom zagorju

Zagrebački partizanski odred djelovao je u Prigorju i Hrvatskome zagorju od sredine rujna 1943. Prema podatcima, imali su 272 borca, po nekim interpretacijama i oko 500, a samo 167 komada vatrenoga oružja.[23] To znači da je najviše 60 posto „boraca“ bilo naoružano, a možda i samo jedna trećina. Takvi su mogli biti prijetnja uglavnom samo seljacima i sebi, a ne elitnim vojnim postrojbama kao što se može vidjeti u slučaju Cerja. U komunističkim publikacijama opis borbe u Cerju više izgleda kao opis želja nego kao stvarnost. U tekstu Vlade Stopara o događajima u Cerju Jesenjskome 1943. godine, pogrešno se navodi da je cijeli Poglavnikov tjelesni sdrug (PTS) bio u Zagorju za osiguranje puta Paveliću koji se prema toj inačici vraćao iz Lepoglave.[24] Prema tome opisu, partizanski je bataljun razbio elitnu bojnu PTS-a koja je imala 40 mrtvih, spominje se i smrt ustaškoga pukovnika, ali stranicu kasnije broj mrtvih ustaša pada na 30. Zanimljivo je da se u tome tekstu navodi čak i što su u Cerju govorili ustaše. Primjerice, nebuloze poput „Majku vam židovsku“. Kad su već „drugovi“ uspjeli saznati takve pojedinosti, kako nisu uspjeli saznati i ispravno napisati imena stvarnih i navodnih žrtava. Tako se navodi Obradić umjesto Obadić, Hajstor umjesto Hajster, Kuško umjesto Kučko, Tumbak umjesto Turibak, Božek umjesto Bosak tj. Bosek. Prema tom izvoru, ustaše su poubijale 34 mještana, a ne 40 kako se navodi u optužnici iz 1956., ali taj broj će postupno varirati i uglavnom rasti u nadolazećim godinama. U starijim tekstovima partizanski bataljun je stigao u zaselak Kranjčeci iznad Cerja jer su imali obavijest da se u selu nalazi 60 slabo naoružanih ustaša. Partizani su ujutro napali, došlo je do žestoke borbe s jednom ustaškom bojnom u kojoj su partizani ubili 40 ustaša, među njima i ustaškoga pukovnika, a 80 ustaša je nestalo. Prema navodima „čini se da su se razbježali svojim kućama, ili ostali negdje mrtvi na položaju.“ [25]Teško je raspravljati o ovoj satiri i postavljati pitanja kako su ustaše mogli klati po selu kad su ih hrabri partizani uništili jer odgovor je jasan. Marx je bio uvijek u krivu pa i kad je tvrdio da se povijest ponavljaju dvaput, prvi puta kao tragedija, a zatim kao farsa. Kod komunista je sve farsa, a onda dolazi do tragedije. Dvadesetak godina kasnije u drugoj komunističkoj knjizi o Hrvatskome zagorju tijekom Drugog svjetskog rata valjda uviđajući da je prvotna inačica najobičnija smijurija, pojavljuje se nova, ali koja samo potvrđuje onu staru incidit in scyllam qui vult vitare charybdim.[26] U novijoj, partizani s položaja nekoliko kilometara južno od Cerja trebali su se po planu prebaciti u Sloveniju preko Klanjca, dakle trebaju ići generalno prema zapadu. Umjesto toga, oni kreću na sjever prema Jesenju Gornjem koje se nalazi zapadno od Cerja. Tamo saznaju da se u Cerju nalazi oko 60 ustaša i valjda odlučuju skrenuti s puta i napasti ustaše, ali umjesto s jednom manjom postrojbom sukobili su se, prema njihovim izvješćima, s čitavom bojnom PTS-a, elitne ustaške postrojbe. U ovoj inačici broj mrtvih ustaša je narastao na 42, nestalo je onih 80 nestalih, a kao zamjena se nudi podatak o „više ranjenih“. [27]

Ante Pavelić na putu prema Lepoglavi
Ante Pavelić na putu prema Lepoglavi

U kasnijim interpretacijama događaja iz Cerja u selu je došla postrojba PTS-a od 60 ustaša kao osiguranje puta Paveliću do Lepoglave.[28] Po ovoj inačici bataljun partizana razbio je neprijatelja koji je imao gubitke od 42 mrtva i više ranjenih, a ustaše su onda za odmazdu ubili oko 30 žena djece i staraca. Na komemoraciji u selu 2013. cijela se borba predstavlja u potpuno drugome svjetlu. Prema toj inačici, iz sela se pucalo na ustaše koji su išli cestom prateći Pavelića.[29] Komunistički radikalizam i iskrivljavanje povijesti s godinama samo raste pa je na skupu pred nekoliko tzv. antifašista 2016. u Cerju rečeno kako je u odmazdi Pavelićeva tjelesnoga zdruga poslije napada partizana na ustašku kolonu zapaljeno 36 mještana.[30] Po ovome obrascu može se očekivati da će svake tri godine biti jedna žrtva više. Prema jednoj interpretaciji, partizani su se nakon napada na pogrešnu kuću razbježali po selu, a neki se i skrili po obližnjim zaseocima.[31] Prema jednoj interpretaciji, nekoliko partizana zabarikadiralo se u podrumu u zaselku „Turibaki-Bosaki“.[32] To prikazuje cijelu situaciju navodne odmazde kao akciju čišćenja sela od zabarikadiranih terorista baš kao i u sličnim akcijama Hrvatske vojske i policije protiv srpskih terorista u Domovinskome ratu. Činjenica da je 60 posto svih žrtava iz sela prezimena Bosak, može se objasniti tako da su bili kolateralne žrtve borbe s partizanima koji su se sklonili u njihovim kućama.[33] Da je dio seljaka stradao uslijed borbenih djelovanja, može se nazrijeti u iskazu Terezije Bosak.[34] Prema tim navodima, njezina je obitelj s dvjema pastorkama za vrijeme borbe bila skrivena u podrumu. Onda je jedan ustaša bacio ručnu bombu u podrum pa je njezina pastorka Štefanija bila ranjena po leđima. Tada je njezin muž izašao iz podruma i rekao ustašama da ne pucaju, a oni su ga ustrijelili. Ovo je nevjerojatan iskaz jer bi bomba u podrumu svakako izazvala mnogo veće posljedice, a preživjeli bi bili dezorijentirani i gluhi. Pojedinosti iz iskaza više sliče na posljedice granatiranja i rane od šrapnela i otkinutih komada pogođene kuće nego na eksploziju ručne bombe u zatvorenome prostoru. Prema iskazima svjedoka, neki od poginulih seljaka, sve redom muškarci, stradali su dok su usred bitke navodno puštali životinje na pašu ili se kao u nekoliko slučajeva penjali „stepenicama“ tj. ljestvama koje vode na tavan.[35] To su vrlo neuobičajene radnje za civile tijekom bitke pa su iskazi o njihovoj smrti sumnjivi, ali ne i za tadašnji sud. Međutim, to otvara pitanje radi li se stvarno o nedužnim civilima ili o sudionicima u sukobu.

Zdravo, drugovi, i ovdje je Brač

Prema napisima u tadašnjim novinama znamo da su 1. prosinca 1943. brojni pripadnici PTS-a bili zauzeti završnim športskim igrama pa se može zaključiti da je nevjerojatno da poglavnik putuje izvan Zagreba, a njegova pratnja taj dan igra nogomet na igralištu Concordije.[36]

Ante Pavelić u Lepoglavi
Ante Pavelić u Lepoglavi

Da vidimo kako izgleda priča o događajima u Cerju s druge strane. Iz starih brojeva Hrvatskog naroda znamo da je Poglavnik Pavelić dana 2. prosinca 1943. posjetio Hrvatsko zagorje.[37] U tekstu se navodi cijeli itinerar puta koji je počeo rano ujutro na mitnici u zagrebačkome Črnomercu pa preko Oroslavlja i Krapine vodio do krajnjeg cilja posjete – Lepoglavi. Nakon Krapine kolona s poglavnikom krenula je prema Bednji i na tome putu koji vodi i preko Cerja Jesenjskoga sreli su se s vojnom izvidnicom pod zapovjedništvom ustaškoga zastavnika Vidovića. Prema tome novinskom članku, poglavnika su ustaše izvijestili da su tijekom noći sve do četiri sata u jutro vodili borbu s partizanima u jačini 150 do 200 ljudi. Prema tome, može se zaključiti da se radi o postrojbi veličine partizanskoga bataljuna. Ustaše su u borbi imali samo tri lakše ranjena, a partizani 22 mrtva prije nego što su se razbježali. U izvješću poglavniku zapovjednik ustaške postrojbe navodi kako je znao da će partizani napasti pa je postavio zasjedu i zauzeo sve dominantne kote. Borba je ovako počela: „Kad su došli blizu, vikali su nam ‘zdravo drugovi’, a i mi smo njima odgovarali: ‘zdravo drugovi’. A onda, kad su došli još bliže rekoše nam: Ovdje je ‘Brač’, a mi smo im odgovorili : ‘i ovdje je Brač’, pa udri po njima. Grdo su prošli, …“ Nije tema ovoga teksta, ali iz navedenog se može zaključiti da su partizani možda imali informacije o kretanju i došli su postaviti zasjedu i ubiti poglavnika Pavelića. Iz istoga teksta može se doznati da je borbu s partizanima u Jesenju vodio Željeznički prometni sdrug, a ne PTS i da su tijekom noćne borbe minobacačima gađali kuće iz kojih su pucali partizani.[38] Navedeni tekst u Hrvatskome narodu opremljen je fotografijama s toga susreta na kojima se vide uredni vojnici s kacigama na glavi i niti jedan nije dugokos kako je jedna svjedokinja opisala napadače na selo. Treba još navesti da prema podatcima Matice umrlih PTS-a, koja se čuva u fondu Ustaške vojnice u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, PTS tih dana nije imao gubitaka, što dodatno potvrđuje citiranu novinsku priču i derogira komunističke interpretacije da su partizani u Cerju vodili borbu s PTS-om.[39]

Dugokosi banditi

Ustaški vojničari popravljaju cestu - "dugokosi banditi"?
Ustaški vojničari popravljaju cestu – “dugokosi banditi”?

Svjedok Stjepan Hajster (Gabrin) u iskazu navodi kako je vidio da su odveli njegova brata Augusta Hajstera, Stjepana i Josipa Kojinića[40], Miju Brlića i Stjepana Hajstera (Jakobov).[41] Odvedeni su na Brdo i kasnije je saznao da su ubijeni svi izuzev Stjepana Hajstera koji je bio ranjen, ali je preživio. Isti je slučaj opisala i Agata Brlić, ali uz jednu neobičnu pojedinost. Njezina muža Miju Brlića, Stjepana Hajstera te Stjepana i Josipa Konjića prema obližnjoj šumi odvela je skupina „ustaša koji su strašno izgledali, obrasli dugom kosom (…)“. Kasnije su ih našli postrijeljane, osim Stjepana Hajstera koji se teško ranjen spasio. Svjedok Stjepan Hajster (Gabrin) umro je relativno mlad, u 45. godini života samo, dva mjeseca nakon davanja iskaza. Čini se da za istragu nije bio previše zanimljiv drugi Stjepan Hajster (Jakobov), onaj koji je preživio strijeljanje i prema tome je trebao biti potencijalno najbolji mogući svjedok događaja u Cerju. Opis dugokosih bandita koji su odveli četvoricu iz sela i usput ih na rubu šume poubijali pobuđuje sumnju tko su bili ti ubojice. Taj opis ne odgovara izgledu elitne postrojbe kao što je bio PTS koja štiti poglavara jedne države. Fotografije u novinskome tekstu iz Hrvatskoga naroda prikazuju uredne vojnike s kacigama na glavama i također ne odgovaraju opisu svjedokinje Agate Brlić.[42] Opis naoružanih dugokosih vojnika bolje bi odgovarao opisu šumskih bandita tj. partizana. Razumno je postaviti pitanje je li jedan svjedok slučajno mlad umro samo dva mjeseca nakon iskaza u istrazi, a drugi potencijalni svjedok bio nezanimljiv i dostupan je samo njegov šturi iskaz.[43] Te pojedinosti bude sumnju u službenu komunističku inačicu događaja. Kao da se dobro pazilo da se ne  potkopaju temelji optužbe koja se pripremala, ali nikada nije realizirana.

Ne treba čuditi ako su dio seljaka u Cerju smaknuli partizani, a onda svoj zločin pripisali ustašama. Kakvo su mišljenje o Hrvatima iz Zagorja imali komunisti, može se vidjeti i u recentnim razmišljanjima nekih autora o karakteru Zagoraca, gdje su sramotno prikazani kao ksenofobični, neuki pijanci.[44] Ksenofobični su valjda zato što nisu bespogovorno htjeli slijediti stevane, ljubane i jovice u ubijanju Hrvata.[45]

Od Cerja do Macelja

Ante Pavelić u Hrvatskom zagorju
Ante Pavelić u Hrvatskom zagorju

Prema optužnici, pokolj u Cerju dogodio se 1. prosinca 1943. Prema novinskim člancima iz toga razdoblja može se zaključiti da Ante Pavelić tog dana nije putovao u Lepoglavu, već dan kasnije. Ovime se pokazuje da je jedna od glavnih točaka optužnice protiv Ante Pavelića na vrlo klimavim nogama. Optužba je nepripremljena, nedorečena, manjkavih ili nedostatnih dokaza, činjenično pogrešna, oslanja se na sumnjive, moguće frizirane iskaze velikoga broja nepismenih svjedoka. Treba uzeti u obzir da su svjedoci možda bili u strahu jer su partizani, sadašnji antifašisti, samo desetak kilometara sjeverno od Cerja u šumama Macelja nakon rata poklali na tisuće Hrvata, a seljaci su to vjerojatno znali.[46] Prema navedenome, može se zaključiti da je ustaška postrojba teško porazila partizane pa nije bilo povoda za odmazdu. Prema činjenici da je osim Bosaka kod većine ostalih samo po jedna žrtva istoga prezimena, to ukazuje na slučajnost, a ne na sustavnost stradanja. Da je bilo planiranoga ubijanja, bilo bi mnogo više ubijenih obitelji različitih prezimena. I svakako se ne bi ostavljala gomila svjedoka. Dio civila, a tu se prvenstveno misli na Bosake, vjerojatno su stradali kao kolateralne žrtve akcije čišćenja zabarikadiranih komunističkih terorista, bilo kao žrtve unakrsne vatre ili djelovanja topništva ili, kako se spominje u tadašnjim novinama, od djelovanja minobacača po u kućama zabarikadiranim partizanima.[47] Veliki broj od 40 posto stradalih muškaraca u dobi za vojnu službu ukazuje da su neki možda zamijenjeni za teroriste, a neki su možda to i bili. Za dio navodnih žrtava ima podataka koji ukazuju na mogućnost da uopće nisu stradali u inkriminiranome razdoblju u Cerju, a za neke postoje podatci da su umrli nakon Drugoga svjetskog rata, neki i nakon Domovinskoga rata. Iz nekih podataka može se zaključiti kako su neke od seljaka u povlačenju ubili partizani, a onda nakon rata to pripisali ustašama. Partizani su, čini se, imali informacije o Pavelićevu kretanju i spremali su zasjedu, ili su bar mislili opstruirati njegov put u Lepoglavu. Na žalost partizana, njihove vojne vještine bile su daleko ispod propagandnih. Znakovito je da se u nezavisnoj Hrvatskoj izdaju radovi i knjige u kojima se recikliraju komunističke propagandne laži i tako se na kvaziznanstveni način pokušava stvoriti privid da se radi o neupitnoj istini. Postavlja se pitanje zašto je baš Cerje Jesenjsko izabrano kao jedna od najvažnijih točaka optužnice. Dio odgovora vjerojatno leži u činjenici da su komunisti htjeli suditi Paveliću i za navodne pokolje nad Hrvatima, a drugi dio odgovora leži zakopan u nedalekim šumama Macelja.

Pišu: M. Koić, Blanka Matković, Nikola Banić i R.M./Croatiarediviva

BILJEŠKE:

[1] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 463-464
[2] Iako optužnica na kraju nije podignuta pa se strogo gledano može govoriti o istražnim radnjama i eventualno pripremi optužnice, u literaturi se za konkretni Pavelićev slučaj često eksplicitno rabi upravo samo riječ optužnica, npr. u Bogdan Krizman,Pavelić u bjekstvu,  Zagreb, 1986., s. 466., 467., 469., 495. i drugim izvorima poput Optužnice Pavelić-Artuković u Hrvatskom državnom arhivu
[3] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, Globus, 1986., s. 463-466
[4] Hrvatsko zagorje u Narodno oslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb 1959. http://www.znaci.net/00003/648.htm
[5] Hrvatsko zagorje u revoluciji, Školska knjiga, Zagreb, 1981., http://www.znaci.net/00003/647.htm
[6] http://www.jesenje.hr/content.aspx?content_ID=u-spomen-na-stradanja-civila-cerje&ispis=DA
[7] HR-HDA-1561. SDS RSUP SRH šifra 013.0.4 (Dosje Ante Pavelića)
[8] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[9] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[10] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[11] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[12] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[13] http://www.jesenje.hr/content.aspx?content_ID=u-spomen-na-stradanja-civila-cerje&ispis=DA
[14] http://www.jesenje.hr/content.aspx?content_ID=u-spomen-na-stradanja-civila-cerje&ispis=DA
[15] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 463-466
[16] Bojan Mirosavljev, Cerje Hrvati – žrtve ustaške odmazde. https://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1302:cerje-hrvati-rtve-ustake-odmazde&catid=5:novosti&Itemid=14
[17] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, http://znaci.net/00003/668.pdf
[18] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, http://znaci.net/00003/668.pdf
[19] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 464-466
[20] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[21] “(… ) u podrumu , Ljubica Bosak, trudna šet mjeseci dobila je više hitaca i izašla iz kuće sa kćerkom Dragicom, starom 7 godina – obje su ubijene“. https://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=1302:cerje-hrvati-rtve-ustake-odmazde&catid=5:novosti&Itemid=14
[22]u podrumu, gdje je dobila devet hitaca” (Ljuba Bosak, trudna šest mjeseci, op.a.), “izašao iz kuće sa svojom kćerkom Dragicom, starom 7 godina, koju je držao na rukama, te su oboje od ustaša pobijeni” (Dragica i Izidor Bosak, op.a.)” Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, http://znaci.net/00003/668.pdf
[23] https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dki_partizanski_odred
[24] Vlado Stopar, Tragovi ostali u srcima, Hrvatsko zagorje u Narodno oslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb 1959., http://www.znaci.net/00003/648.htm
[25] Hrvatsko zagorje u Narodno oslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb 1959. http://www.znaci.net/00003/648.htm
[26] Izbjegavajući Haribdu stradat češ od Scile. U grčkoj mitologiji Scila je morska neman ili stijena , a Haribda morski vrtlog
[27] Hrvatsko zagorje u revoluciji, Školska knjiga, Zagreb, 1981., http://www.znaci.net/00003/647.htm
[28] Hrvatsko zagorje u revoluciji, Školska knjiga, Zagreb, 1981., http://www.znaci.net/00003/647.htm
[29] http://jesenje.hr/u-spomen-na-stradanja-civila-cerje
[30] http://uaba-jug-zagreb.hr/wp/2016/12/15/obiljezena-sedamdeset-treca-obljetnica-ustaskog-zlocina-u-cerju/
[31] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012., http://znaci.net/00003/668.pdf
[32] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012., http://znaci.net/00003/668.pdf
[33] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[34] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[35] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[36] članak pod naslovom Završna športska natjecanja pripadnika PTS-a, Hrvatski narod broj 899 od 1. prosinca 1943., u tekstu se navodi: “Sutra u sriedu 1. prosinca održat će se na igralištu “Concordie” završna športska priredba za pripadnike svih postrojbi Poglavnikovih Tjelesnih Sdrugovaca i Jurišnike.
[37] U Hrvatskom narodu broj 901 od 3. prosinca 1943. objavljen je veliki članak pod naslovom Poglavnik je od zore do mraka boravio medju svojim narodom o posjeti Poglavnika Pavelića Hrvatskom zagorju 2. prosinca 1943. godine.
[38] Hrvatski narod broj 901 od 3. prosinca 1943.
[39] HR-HDA-250, Ustaška vojnica, Matica umrlih PTB-e i PTS-a
[40] u drugom iskazu navedeni kao Konjić, a u optužnici kao Kojić
[41] HR-HDA-1561. SDS, Dosje Ante Pavelića
[42] Hrvatski narod broj 901 od 3.12.1943.
[43] Bogdan Krizman, Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986., s. 499
[44] Filip Škiljan, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945. Opredjeljivanja, borbe, žrtve, Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012, s. 141, http://znaci.net/00003/668.pdf
[45] “istaknuti zapovjednici” partizanskih snaga na području Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske Stevan Došen, Ljuban Čolak, Jovica Mandić. https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dki_partizanski_odred
[46] http://www.vecernji.hr/sjeverozapadna-hrvatska/macelj-gora-zlocina-410508
[47] Hrvatski narod, broj 901. 3.12.1943.

Najava: U PRIPREMI KNJIGA O POSLIJERATNOM LOGORU JASENOVAC

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari