Pratite nas

Povijesnice

Originalni snimci borbi 2. gardijske brigade Gromovi u oslobađanju Petrinje

Objavljeno

na

U borbama za grad, hrvatska vojska bila je prisiljena na povlačenje, što je u konačnici rezultiralo najvećim brojem izginulih hrvatskih vojnika – čak 90 samo tog prvog dana.

Kad je u pitanju Oluja, uvijek je nekako više u prvom planu Sektor jug; možda zbog činjenice da je dizanje stijega na kninskoj tvrđavi simbolički označilo pobjedu i početak kraja rata.

No, žestoke borbe su bile nastavljene, osobito u sjevernom okupiranom dijelu Hrvatske, Banovini i Kordunu. Kako su hrvatske snage prvog dana Oluje pod zapovijedanjem generala Ivana Basarca krenule na Petrinju izravnim napadom, a ne kao što je planirano i pomoćnim pravcima, neprijateljska 31. pješačka brigada dočekala ih je spremna.

U borbama za grad, hrvatska vojska bila je prisiljena na povlačenje, što je u konačnici rezultiralo najvećim brojem izginulih hrvatskih vojnika – čak 90 samo tog prvog dana.

Među poginulima je bio i Predrag Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade, legendarnih Gromova, što je bilo stradavanje najviše rangiranog hrvatskog zapovjednika u Oluji, ali i stravičan psihološki udarac svim njegovim borcima.

Na smjeru napada Bijela cesta – Rimsko vrelo neprijatelj je zaustavio 57. brigadu HV-a nanijevši joj znatne gubitke. Tada je poginuo i zapovjednik brigade bojnik, legenda Domovinskog rata Stjepan Grgac. Isto se dogodilo i na pomoćnom smjeru napada Sunja – selo Mrčaj – Kostajnica, kad su zaustavljene 103. i 151. brigada HV-a te 17. domobranska pukovnija.

Borbe za Petrinju – hitna smjena generala Basarca i postavljanje generala Stipetića!

Zbog zastoja i velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici, rekli smo, general Basarac doveo je u pitanje provedbu Oluje pa je predsjednik Tuđman zapovjedio da se iz Đakova hitno premjesti general-pukovnik Petar Stipetić, kojeg je imenovao zapovjednikom sjevernog sektora bojišta. Stipetić je na bojište stigao uvečer 5. kolovoza 1995. i odmah uspostavio učinkovito vođenje i zapovijedanje, nakon čega su polučeni prvi uspjesi protiv 39. korpusa SVK.

Na pomoćnom smjeru napada selo Brkiševina – selo Viduševac – Glina 20. domobranska pukovnija i 153. brigada započele su napad nasilnim prelaskom rijeke Kupe, ali ih je dočekao dobro utvrđeni neprijatelj na drugoj strani rijeke i nanio im gubitke. Nakon što su ovladale manjim mostobranom na suprotnoj strani, hrvatske su postrojbe zaustavljene. Na tom bojištu ni drugog dana Oluje nije bilo znatnijeg pomaka.

Unatoč gubicima te jakoj neprijateljskoj obrani, 2. gardijska brigada s taktičkom skupinom nastavila je napad prema Petrinji. Uvođenjem tenkovske postrojbe i pješaštva neprijatelj je krenuo u protunapad. Gubici 2. gardijske brigade s postrojbama taktičke skupine bili su zabrinjavajući pa su joj u pomoć stigle postrojbe Specijalne policije MUP-a.

Zajedničkim snagama uspjeli su odbiti protunapad neprijatelja.

No, nakon reorganizacije hrvatske su postrojbe, pod novim zapovjedništvom, rano ujutro 6. kolovoza započele novi napad te oslobodile Petrinju i Kostajnicu, a uvečer i Glinu.

„Basarac je izmiješao već uvježbane jedinice i time poništio ono što se postiglo prijašnjim trenažama, a uveo je i neke nove pravce napada na koje nitko nije bio spreman. U prvom naletu na tim novim pravcima imali smo strahovite gubitke. Kad se dogodio zastoj, odlučeno je da se ja hitno vratim iz Đakova i preuzmem taj pravac. Nisam učinio ništa posebno. Zaustavio sam djelovanje preko Pokupskog, što je bilo vrlo nepovoljno za napredovanje. Jedan njihov puškomitraljez na dobrom položaju mogao je držati prikovanu cijelu našu satniju. Brigadu s tog područja prebacio sam na drugo područje. Održao sam sastanak s časnicima i dogovorili smo koordinirano djelovanje na Petrinju s malo izmijenjenim pravcima udara, ali s pojačanim jedinicama”, objasnio je pokojni general Stipetić i nastavlja: „U sedam sati ušli smo u Petrinju, u 12 sati u Kostajnicu, a produžili smo operacije prema Glini u koju smo ušli navečer i dalje prema Žirovcu i Dvoru na Uni”.

Rezultat je bio veličanstven : Petrinja, hrvatski grad-mučenik je slobodna!

Grad u kojem su Hrvati pretrpjeli strašna razaranja, ubojstva, masovna pogubljenja, rušenje crkve, palež i pljačku, i ne samo u Domovinskom ratu, već i u II. svjetskom ratu. U gradu Petrinji i okolnim selima počinjeni su u Domovinskom ratu brojni zločini nad zarobljenim vojnicima i civilima Hrvatima već za vrijeme borbi u kolovozu i rujnu 1991. godine do pada grada.

A nakon okupacije Petrinje u rujnu 1991. u sljedećim mjesecima srpska zločinačka vojska samo je pojačala svoj krvavi pir i počela ubijati preostale Hrvate koji nisu uspjeli ili htjeli pobjeći iz Petrinje. Ubijeno je više od 250 Hrvata koji su ostali u gradu i okolnim selima (samo u studenome 1991. stotinjak), mahom starije dobi, ali i djece u dobi od 10 do 13 godina.

To su zločini o kojima se malo zna, pa nažalost hrvatska javnost malo zna kalvariju Hrvata Petrinje i zločinačke pogrome Hrvata koji su trajali mjesecima.

Toga se profašistički predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nikada nije sjetio – samo broj civila ubijenih u Petrinji 1991. daleko nadilazi broj srpskih žrtvava u cijeloj Oluji. Dapače, on osobno je kao visokopozicionirani vođa fašističke stranke dolazio u okolicu Petrinje u vrijeme okupacije i huškački nagovarao na ubijanje Hrvata Banovine, urličući kako je i Petrinja i Glina i Kostajnica “vekovna srpska zemlja”.

No, ovaj moderni postfašist i ratni huškač na poziciji predsjednika Srbije se prevario – dugo sanjana sloboda za Petrinjce dolazi 6. kolovoza 1995. godine – Petrinja je slobodna, hrvatska, naša i zauvijek će ostati!

Narod.hr/Vecernji List

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. kolovoza 1991. – Otet doktor Ivan Šreter

Objavljeno

na

Objavio

Dana 18. kolovoza 1991. pobunjeni Srbi oteli su na barikadama u selu Kukunjevac pokraj Lipika doktora Ivana Šretera, jednog od vođa Hrvata u zapadnoj Slavoniji.

Unatoč mnogim nastojanjima Šreterove obitelji i brojnih prijatelja, njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a pretpostavlja se da je mučen i ubijen u zloglasnom logoru Bučje, gdje je nađena njegova liječnička kuta.

Ivan Šreter rodio se 1951. u Pakracu. Srednju fizioterapeutsku školu završio je u Lipiku, a zatim Medicinski fakultet u Zagrebu.

Sredinom osamdesetih godina jedan bizaran događaj svrstao je Šretera u skupinu državnih neprijatelja. Naime, Šreter je pri upisu liječničkog nalaza, pacijentu Stevi Majstoroviću, u rubriku zanimanje upisao izraz “umirovljeni časnik” umjesto “penzionirani oficir” zbog čega je 10 dana proveo u zatvoru.

Tijekom demokratskih promjena devedesetih godina, domoljub doktor Šreter aktivno se uključio u politiku i postao čelnik pakračkog ogranka HDZ-a.

Upravo je u Pakracu srpska oružana pobuna početkom ožujka 1991. dobila još žešće razmjere, no unatoč svemu, dr. Šreter zastupao je politiku nenasilja i pomirenja. Zbog političke djelatnosti često je bio meta provokacija i tjelesnih napada pakračkih odmetnika.

Otet je dan prije općeg napada na Pakrac, a kao predsjednik kriznog štaba za zapadnu Slavoniju najviše je rangirani dužnosnik Republike Hrvatske koji je poginuo u Domovinskom ratu. (Hina)

 

H. Hitrec: Gdje se nalaze posmrtni ostatci dr. Šretera, je li Milorade?

 

 

MLADEN PAVKOVIĆ: Džakula, gdje je ubijen i zakopan dr. Ivan Šreter?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pedeset godina od sovjetske invazije na Čehoslovačku

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1968. sovjetski tenkovi ušli su u komunističku Čehoslovačku kako bi ugušili pokret za demokratske reforme poznatiji kao Praško proljeće.

Ovo je sažetak te šokantne intervencije kojom je sovjetska vrhuška vratila zemlju pod svoju kontrolu, a njezine demokratske težnje odgodila za dvadeset godina.

Socijalizam s ljudskim licem

– U 23 sata su sovjetske, poljske, istočnonjemačke, bugarske i mađarske trupe prešle čehoslovačku granicu – objavila je agencija AFP rano 21. kolovoza preuzimajući vijest Radio Praga o invaziji.

Prethodno su do vrhunca narasle tenzije između tadašnjeg sovjetskog čelnika Leonida Brežnjeva i reformističke vlade koja je preuzela vlast u Čehoslovačkoj.

U siječnju je moskovskog poslušnika Antonina Novotnyja na mjestu čelnika čehoslovačke komunističke partije zamijenio Slovak Aleksander Dubček, a u ožujku na mjestu predsjednika republike Ludvik Svoboda.

Dubčekovom inicijativom uvedene su reforme kojima je cilj bio ‘socijalizam s ljudskim licem’. Uključivale su zabranu cenzure, slobodu okupljanja i udruživanja te oprezne ekonomske reforme.

Moskva je na to odgovorila upozorenjima i ultimatumom.

Tenkovi u gradovima

Radio Prag je u 4:59 ujutro objavio da su prijestolnica i ostatak države okupirani. Moskva i njezini komunistički saveznici prvi dan invazije u Čehoslovačku su poslali 200 tisuća vojnika, a broj je kasnije narastao na 600 tisuća.

Vlada u Pragu je pozvala građane da ‘ostanu mirni i ne koriste oružje protiv stranih trupa’.

Mnogi su o invaziji saznali putem svojih radio prijemnika.

Sovjetske snage u Pragu su bile koncentrirane u tri centra – u sjedištu Centralnog komiteta Komunističke partije, u Praškom dvorcu i sjedištu radija.

Stotine praških stanovnika okupljalo se od zore ispred radiostanice koja je bila okružena tenkovima. Vojnici su pucali iz strojnica na zgradu i obližnje kuće dok su ih Čehoslovaci zasipali uvredama poput ‘Gestapo’ ili ‘Živio Dubček’. U prvim danima invazije ubijeno je oko stotinu ljudi.

Čelnici uhićeni

Ruska novinska agencija Tass objavila je da je intervencija izvedena na zahtjev ‘čehoslovačkog državnika’. Povjesničari su kasnije ustvrdili da je to bio Vasil Bilak, član politbiroa partije.

Sovjetska Crvena armija je u ranim satima invazije uhitila Dubčeka, premijera Oldricha Černika i druge, odvevši ih 22. kolovoza u Kremlj, a dan kasnije im se pridružila druga skupina koja je uključivala i predsjednika Svobodu.

Svi su nakon četiri dana pregovora primorani potpisati Moskovski protokol kojim je sovjetska okupacija formalizirana. Dubček je ostavljen na vlasti, ali mu je utjecaj sustavno slabljen.

Narodni otpor

Česi i Slovaci u međuvremenu su počeli nenasilan otpor okupaciji. Kako bi zbunili Sovjete uklanjali su table s nazivima ulica, a u provinciji postavljeni su putokazi u smjeru Moskve.

Dvanaest slobodnih radiostanica nastavilo je emitirati usprkos pokušajima Moskve da ih ugasi. Automobilske trube, tvornička i crkvena zvona svakodnevno su zajedno zvonila u znak podrške Svobodi i Dubčeku čiji se povratak iz Moskve nestrpljivo čekao.

Ugušeno Praško proljeće

Ujutro 27. kolovoza radio je objavio da se Dubček i Svoboda vraćaju. Ushićene su mase preuzele prometnicu koja vodi od zračne luke do Praškog dvorca na koji je vraćena državna zastava. Ali zanos je bio kratka vijeka.

Svoboda je u obraćanju naciji istaknuo da je odlazak ‘okupatora’ uvjetovan ‘normalizacijom situacije’.

– Sloboda će neko vrijeme biti ograničena kako bi se omogućio povratak u normalno stanje – dodao je Dubček slomljenim glasom, pisao je tada AFP.

Dogovor o privremenom stacioniranju sovjetskih trupa potpisan je u travnju 1969. godine.

Dubček je istog mjeseca uklonjen s funkcije čelnika Komunističke partije te su uslijedile masovne čistke.

Demokracija se u zemlji nije vratila do Baršunaste revolucije 1989., a četiri godine kasnije država se podijelila na Češku i Slovačku.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari