Pratite nas

Povijesnice

Originalni snimci borbi 2. gardijske brigade Gromovi u oslobađanju Petrinje

Objavljeno

na

U borbama za grad, hrvatska vojska bila je prisiljena na povlačenje, što je u konačnici rezultiralo najvećim brojem izginulih hrvatskih vojnika – čak 90 samo tog prvog dana.

Kad je u pitanju Oluja, uvijek je nekako više u prvom planu Sektor jug; možda zbog činjenice da je dizanje stijega na kninskoj tvrđavi simbolički označilo pobjedu i početak kraja rata.

No, žestoke borbe su bile nastavljene, osobito u sjevernom okupiranom dijelu Hrvatske, Banovini i Kordunu. Kako su hrvatske snage prvog dana Oluje pod zapovijedanjem generala Ivana Basarca krenule na Petrinju izravnim napadom, a ne kao što je planirano i pomoćnim pravcima, neprijateljska 31. pješačka brigada dočekala ih je spremna.

U borbama za grad, hrvatska vojska bila je prisiljena na povlačenje, što je u konačnici rezultiralo najvećim brojem izginulih hrvatskih vojnika – čak 90 samo tog prvog dana.

Među poginulima je bio i Predrag Matanović, zapovjednik 2. bojne 2. gardijske brigade, legendarnih Gromova, što je bilo stradavanje najviše rangiranog hrvatskog zapovjednika u Oluji, ali i stravičan psihološki udarac svim njegovim borcima.

Na smjeru napada Bijela cesta – Rimsko vrelo neprijatelj je zaustavio 57. brigadu HV-a nanijevši joj znatne gubitke. Tada je poginuo i zapovjednik brigade bojnik, legenda Domovinskog rata Stjepan Grgac. Isto se dogodilo i na pomoćnom smjeru napada Sunja – selo Mrčaj – Kostajnica, kad su zaustavljene 103. i 151. brigada HV-a te 17. domobranska pukovnija.

Borbe za Petrinju – hitna smjena generala Basarca i postavljanje generala Stipetića!

Zbog zastoja i velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici, rekli smo, general Basarac doveo je u pitanje provedbu Oluje pa je predsjednik Tuđman zapovjedio da se iz Đakova hitno premjesti general-pukovnik Petar Stipetić, kojeg je imenovao zapovjednikom sjevernog sektora bojišta. Stipetić je na bojište stigao uvečer 5. kolovoza 1995. i odmah uspostavio učinkovito vođenje i zapovijedanje, nakon čega su polučeni prvi uspjesi protiv 39. korpusa SVK.

Na pomoćnom smjeru napada selo Brkiševina – selo Viduševac – Glina 20. domobranska pukovnija i 153. brigada započele su napad nasilnim prelaskom rijeke Kupe, ali ih je dočekao dobro utvrđeni neprijatelj na drugoj strani rijeke i nanio im gubitke. Nakon što su ovladale manjim mostobranom na suprotnoj strani, hrvatske su postrojbe zaustavljene. Na tom bojištu ni drugog dana Oluje nije bilo znatnijeg pomaka.

Unatoč gubicima te jakoj neprijateljskoj obrani, 2. gardijska brigada s taktičkom skupinom nastavila je napad prema Petrinji. Uvođenjem tenkovske postrojbe i pješaštva neprijatelj je krenuo u protunapad. Gubici 2. gardijske brigade s postrojbama taktičke skupine bili su zabrinjavajući pa su joj u pomoć stigle postrojbe Specijalne policije MUP-a.

Zajedničkim snagama uspjeli su odbiti protunapad neprijatelja.

No, nakon reorganizacije hrvatske su postrojbe, pod novim zapovjedništvom, rano ujutro 6. kolovoza započele novi napad te oslobodile Petrinju i Kostajnicu, a uvečer i Glinu.

„Basarac je izmiješao već uvježbane jedinice i time poništio ono što se postiglo prijašnjim trenažama, a uveo je i neke nove pravce napada na koje nitko nije bio spreman. U prvom naletu na tim novim pravcima imali smo strahovite gubitke. Kad se dogodio zastoj, odlučeno je da se ja hitno vratim iz Đakova i preuzmem taj pravac. Nisam učinio ništa posebno. Zaustavio sam djelovanje preko Pokupskog, što je bilo vrlo nepovoljno za napredovanje. Jedan njihov puškomitraljez na dobrom položaju mogao je držati prikovanu cijelu našu satniju. Brigadu s tog područja prebacio sam na drugo područje. Održao sam sastanak s časnicima i dogovorili smo koordinirano djelovanje na Petrinju s malo izmijenjenim pravcima udara, ali s pojačanim jedinicama”, objasnio je pokojni general Stipetić i nastavlja: „U sedam sati ušli smo u Petrinju, u 12 sati u Kostajnicu, a produžili smo operacije prema Glini u koju smo ušli navečer i dalje prema Žirovcu i Dvoru na Uni”.

Rezultat je bio veličanstven : Petrinja, hrvatski grad-mučenik je slobodna!

Grad u kojem su Hrvati pretrpjeli strašna razaranja, ubojstva, masovna pogubljenja, rušenje crkve, palež i pljačku, i ne samo u Domovinskom ratu, već i u II. svjetskom ratu. U gradu Petrinji i okolnim selima počinjeni su u Domovinskom ratu brojni zločini nad zarobljenim vojnicima i civilima Hrvatima već za vrijeme borbi u kolovozu i rujnu 1991. godine do pada grada.

A nakon okupacije Petrinje u rujnu 1991. u sljedećim mjesecima srpska zločinačka vojska samo je pojačala svoj krvavi pir i počela ubijati preostale Hrvate koji nisu uspjeli ili htjeli pobjeći iz Petrinje. Ubijeno je više od 250 Hrvata koji su ostali u gradu i okolnim selima (samo u studenome 1991. stotinjak), mahom starije dobi, ali i djece u dobi od 10 do 13 godina.

To su zločini o kojima se malo zna, pa nažalost hrvatska javnost malo zna kalvariju Hrvata Petrinje i zločinačke pogrome Hrvata koji su trajali mjesecima.

Toga se profašistički predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nikada nije sjetio – samo broj civila ubijenih u Petrinji 1991. daleko nadilazi broj srpskih žrtvava u cijeloj Oluji. Dapače, on osobno je kao visokopozicionirani vođa fašističke stranke dolazio u okolicu Petrinje u vrijeme okupacije i huškački nagovarao na ubijanje Hrvata Banovine, urličući kako je i Petrinja i Glina i Kostajnica “vekovna srpska zemlja”.

No, ovaj moderni postfašist i ratni huškač na poziciji predsjednika Srbije se prevario – dugo sanjana sloboda za Petrinjce dolazi 6. kolovoza 1995. godine – Petrinja je slobodna, hrvatska, naša i zauvijek će ostati!

Narod.hr/Vecernji List

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

15. prosinca – Spomendan bl. Drinskih mučenica

Objavljeno

na

Objavio

Spomendan bl. Drinskih mučenica

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

14. prosinca 1995. – Potpisan Daytonski mirovni sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Daytonskim mirovnim sporazumom koji su 21. studenog 1995. parafirali tadašnji predsjednici BiH Alija Izetbegović, Hrvatske Franjo Tuđman i Srbije Slobodan Milošević službeno je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini.

Nakon gotovo mjesec dana pregovora, u Parizu je 14. prosinca 1995. svečano potpisan „Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini“, poznatiji kao „Daytonski sporazum“.

Time je završen strahovit oružani sukob u Bosni i Hercegovini, tijekom kojeg je poginulo oko 105 tisuća ljudi, dok je dva milijuna raseljeno.

Mirovni sporazum u Elizejskoj palači potpisali su predsjednici Hrvatske Franjo Tuđman, Srbije Slobodan Milošević i Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Uz njih su bili i šestorica svjedoka: premijer Španjolske, koji je predsjedao Europskom Unijom, Filipe Gonzales, predsjednik SAD Bill Clinton, predsjednik Francuske Jacques Chirac, njemački kancelar Helmuth Kohl, premijer Velike Britanije John Major i premijer Rusije Viktor Černomidin, kao i drugi najvažniji svjetski i europski dužnosnici.

Nakon što su združenim udarima hrvatske snage i one Armije BiH u oslobodilačkim operacijama nanijele velike poraze bosanskim Srbima, srpska strana bila je prisiljena napokon pristupiti mirovnim pregovorima. Inicijativom službenog Washingtona Mirovna konferencija održana je u zrakoplovnoj bazi White-Patterson u Daytonu.

U nimalo lakim pregovorima, postignut je sporazum kojim zaraćene strane priznaju BiH kao suverenu državu sastavljenu od dva, u velikoj mjeri, autonomna entiteta: muslimansko-hrvatske federacije BiH i Republike Srpske.

Hrvatskoj je pak donio garanciju da će se okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema vratiti u sklopu procesa mirne reintegracije.

Zanimljivo, u vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH Srbi su s položaja u okupiranome naselju Grbavica ispalili četiri tromblonske mine prema hotelu „Holliday Inn“ u središtu Sarajeva.

To je na neki način simbolično najavilo da će mirovni dokument potpisan na Pariškoj konferenciji, kojim je završen rat u BiH, u stvarnosti zbog brojnih nedostataka biti vrlo teško provediv bez daljnjih napetosti između tri naroda te države.

 

Ukoliko dođe do opstrukcije duha i slova Daytonskog sporazuma bilo bi logično vraćanje na pravno-politički status ante

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

 

 

Inzko ne razumije Ustav BiH, niti Daytonski sporazum

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari