Pratite nas

Kolumne

ORWELLOV POUČAK

Objavljeno

na

Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell

 „Ne možeš otvoriti knjigu a ne naučiti ništa – rekao je veliki kineski filozof i socijalni reformator Konfucije. Mogli bismo nastaviti dalje na istu temu, pa pokušati dokazati kako ne postoji knjiga iz koje se ne može naučiti ništa. Doista, teško da bilo koja knjiga može biti posve beskorisna ili štetna, jer čak i iz onih koje smo spremni bez ostatka svrstati u trash, šund ili trivijalnu literaturu, pa ih u nekim slučajevima (možda) nazvati i „opasnima“ ili „štetnim“ (ima i toga), u najgorem slučaju možemo izvući pouku o pravim vrijednostima i na sadržajima koji se kose s našim uvjerenjima i pogledima na svijet ili s nekim općeprihvaćenim humanističkim načelima još jednom uvjeriti sami sebe kako su autor i oni koji promišljaju slično njemu potpuno u krivu.

Da ne postoji zlo, kako bismo znali što je dobro?

Dakako, možemo tako nastaviti u nedogled, pa se sjetiti Einsteina i njegovih promišljanja o dobru i zlu, Bogu, vjeri, Kozmosu, i brojnih drugih znameniti ljudi koji su pokušavali dati odgovore na pitanja važna za ljudski bitak i identitet, ali nije mi namjera upuštati se u takve rasprave ovom prigodom.

Htio sam reći nešto drugo.

Iz svake se knjige zasigurno može nešto naučiti, ali pod uvjetom da je čitamo s razumijevanjem i nakon što sklopimo korice razmislimo o tomu što smo pročitali. Promišljanje je temelj svega i ako toga nema, čitanje se svodi na banalnu tehnologiju mehaničkog reproduciranja slova, slogova i rečenica bez svrhe i smisla. Ako literaturu (bilo publicistiku, klasičnu književnost, memoaristiku, poeziju, sasvim svejedno), čitamo površno, bez promišljanja, reda radi ili iz dosade, teško da od toga možemo imati ikakve koristi – osim možda prikraćivanja vremena u trenucima dokolice ili samozavaravanja, kako smo eto, ipak izašli iz kruga onih koji po statistici knjigu zaobilaze u širokom luku.

Pitate čemu ovaj uvod i što je cilj „filozofiranja“ kojega sam se prihvatio?

Pokušat ću odgovoriti na to. Na svoj način.

Mislim da nije tajna kako živimo u društvu obilježenom potrošnjom, odnosno, konzumerizmom; u jednom materijalističkom svijetu i ozračju u kojemu je bitno i važno samo ono što je vidljivo, opipljivo, iskoristivo, ono što ima upotrebnu vrijednost, može se kupiti ili  prodati i prije svega poslužiti udovoljavanju konkretnih (tjelesnih) potreba i njegovanju i održavanju modela hedonističkog načina života. Sve drugo nije bitno.

Probate li danas komu spomenuti potrebu duhovne nadgradnje ili njegovanja moralnih i etičkih normi u društvu, bit ćete ismijani ili će vas većina nazočnih ignorirati i promatrati kao „daveža“ – možda čak čudaka koji je tu pao tko zna otkuda i bavi se ispraznim naklapanjima oduzimajući vrijeme njima koji su zauzeti „važnim“ ovozemaljskim stvarima (kad, gdje i po kojoj cijeni nešto kupiti, kud otići na ljetovanje, koja je marka odjeće u trendu, koliki je tječaj eura, kako se kreće stanje burze, je li izašao najnoviji iPhone – generacija ta i ta itd., itd.).

Naš potrošački, konzumeristički nagon, po logici podrazumijeva površnost, budući da je sam po sebi izraz skučenosti i ograničenosti duha (pa i razuma) i čovjeka u suštini svodi na materijalističko biće koje gomilanjem stvari ili novca teži dosegnuti sreću, zadovoljstvo i postići smislenost vlastitog postojanja.

Uzaludno je to nastojanje i sva njegova apsurdnost očituje se u prostoj istini da se ono što je najvažnije za čovjeka i njegov bitak ne može kupiti novcem (zdravlje, sreća, ljubav, poštovanje, znanje, obitelj, prijatelji, vrijeme, nadarenost, unutarnji mir i zadovoljstvo…), dok se gomilanje želja i prohtjeva i težnja za stalnim stjecanjem materijalnog pretvara u utrku bez kraja i konca i prije ili poslije završava u frustracijama i nezadovoljstvu.

Ispraznost i površnost naših života svagdanjih odlika je današnjeg „suvremenog“ i „progresivnog“ svijeta kojega mi nazivamo „naprednim“.

Prije svega, nikad „nemamo vremena“ – tu smo kronično deficitarni, unatoč svim suvremenim pomagalima kojima smo se okružili. Pretvorili smo se u sluge tehnologije, umjesto da ona služi nama. Naravno, to je usko vezano za količinu novca koju moramo osigurati (po načelu „biti ili ne biti“) kako bi održali način života koji prakticiramo. Kad nismo na poslu, u šopingu smo, na društvenim mrežama, u kladionicama, kafićima…i na kraju dana, tko će se još baviti čitanjem i promišljanjem o ljudskom bitku, smislu i besmislu života (i onoga što činimo ili ne činimo a trebali bi). I tko će još voditi brigu o djeci!? Najlakše i najbolje je ne imati ih. Uvalimo se u fotelju, kliknemo na neku sapunicu, Big brother ili kakav sličan sadržaj i milina…Opuštamo se (uz bocu kakvog pića) i usputno dogovaranje posla za sljedeći dan (putem mobitela ili e-maila), s laptopom na koljenima. Prije spavanja, eventualno tableta za smirenje i konačno malo sna…

Ujutro strka (kako se ne bi zakasnilo na posao), kava na brzinu, usput se na kiosku u kvartu kupi nešto od dnevnog tiska i baci pogled na naslove (u sjećanju ostane poneka zgodna stražnjica kakve starlete ili bujno poprsje iste, vrtoglava cifra transfera nogometne zvijezde – baš jučer je potpisao ugovor s Realom, blago njemu – poneki masovni ubojica koji je opet „koknuo“ nekoliko u SAD-u, možda faca kojeg političara na kojega smo iz stotinu razloga kivni i to je uglavnom to). Šljakamo do večeri i opet sve u krug. Kao u onom filmu „Beskrajan dan“ (sjećate ga se?).

Idila od života, zar ne?

Nemamo vremena ni za što – odnosno, čak ni za to da malo zastanemo i zdravo razmislimo. O sebi i svijetu u kojemu živimo.

Za to vrijeme, Internet i mediji nameću nam paralelnu stvarnost – imaginarnu, virtualnu, nepostojeću sliku svijeta koju mi prihvaćamo kao jedino moguću i realnu (jer informacije gutamo poput hot doga, na brzinu i usput – tko još ima vremena tragati za istinom!?). Kreiraju nam živote. Određuju nam stav i mišljenje prema bitnim, suštinskim pitanjima egzistencije, nameću model življenja, odijevanja, stanovanja i „društveno prihvatljivog“ ponašanja, promoviraju „idealne“ profile osobnosti i tjelesnog izgleda, upućuju nas na dijete, pedikure, manikure, jogu, meditacije i na kraju priče (obično) psiholozima i psihijatrima. Sve se više ponašamo poput onih sitnih i simpatičnih hrčaka koji u svojim kavezima žustro i iz petnih žila gone kolut, a uvijek ostaju na istom mjestu. U kavezu.

I povrh svega toga, mislimo i tvrdimo da smo SLOBODNI, uvjereni kako smo jedino i samo mi „gospodari svoje sudbine“ i kako nam upravo taj i takav život omogućava slobodan i svestran razvoj u svakom pogledu!? Ne shvaćamo da smo svoju žudnju za slobodom pretvorili u ropstvo, a stvarni svijet zamijenili njegovim surogatom – naličjem u kojemu vladaju stereotipi i nametnuta matrica lažnih vrijednosti.

Sve je to, dakako, u suštini upereno protiv čovjeka i njegovih interesa, što je vrlo lako dokazivo. Pogledajmo oko sebe i pokušajmo odgonetnuti koliko je sretan i zadovoljan čovjek koji se upušta u bezglavu, danonoćnu utrku za novcem i materijalnim stvarima. I dobit ćemo odgovor.

No, postoji još jedna ne tako bezazlena dimenzija te naše stvarnosti koja je u biti ključ svega.

Mi čini se (u većini) ne shvaćamo kako sve više postajemo objektom manipulacije, pa nametnute stavove prihvaćamo kao vlastite!

I tu je vrijeme da se vratimo genijalnom Orwellu.

U svome poznatom antiutopijskom romanu 1984. (preveden je na 62 svjetska jezika) iz 1949. godine, ovaj lucidni Englez, donosi sjajnu, mada u isto vrijeme i sumornu sliku budućnosti ljudske civilizacije koja se sastoji od jedinki bez slobodne volje. Podanike danonoćno nadzire Veliki brat, a sustav kojim rukovode on i njegova elita upravlja mislima, postupcima i ponašanjem građana koji su uvjereni da je to jedini stvarni i mogući svijet izvan kojega ne postoji ništa drugo. Pokušaj pobune glavnog junaka Winstona Smitha završava njegovim slomom i povratkom u „zagrljaj“ Velikog brata.

Orwell nije napisao svoj roman zato da bi „osudio komunizam“ ili „Staljina“ – kako se to ponekad tumači od strane onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti njegovu poruku. On je oslikao moguću viziju svijeta u kojemu vlada totalitarizam – nasilje manjine nad većinom, svijeta koji ljudsko biće pretvara u poslušnu, dresiranu životinju bez razuma, slobodne volje i sposobnosti razmišljanja o sebi i onomu što ga okružuje.

Jesmo li na pragu takvoga scenarija koji se odvija u vremenu sadašnjem, pred našim očima? Jesmo li svjesni da nas „dresiraju“ i pripremaju na takvu budućnost?

Nije li Orwellova vizija totalitarizma danas mnogo realnija nego je to bila u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata?

Ne nudi li nam se pod krinkom „ljudske slobode“ i „ljudskih prava“ kultura smrti i bezizlaza umjesto budućnosti?

Nisu li danas izložena bezočnim atacima sva nastojanja da se dokaže kako ljudska vrsta ne može opstati bez uređenog društva u kojemu po naravi stvari moraju vladati prirodni zakoni – uvjetovani temeljnim postulatima koji podrazumijevaju slobodan život i razvoj ljudske osobe?

U takvom se svijetu biološkim roditeljima odriče pravo da se nazivaju očevima i majkama!? U takvom svijetu vode se polemike o tomu imaju li roditelji pravo na odgoj vlastite djece!? U takvom svijetu zanemaruje se prirodno pravo nerođenog djeteta na postojanje i rođenje – u ime pozivanja na „pravo žene da raspolaže svojim tijelom“!? Može li žena jednako raspolagati svojim tijelom i nakon što se u njoj začne život drugoga bića koje po Božjim i ljudskim zakonima ima svoja neotuđiva prava? Na koncu, ima li u svemu tomu ikakva prava i osoba s kojom je žena začela dijete? Je li to i dalje samo „njezino tijelo“ i s kojim pravom ona može isključivo po svojoj volji i nahođenju odlučivati o pobačaju – odnosno prekidu života bića kojega nosi?

Imamo li pravo stavljati se u ulogu gospodara života i smrti?

I nisu to jedine dileme vezano za „novi poredak“ i „sustav vrijednosti“ što nam se nameće.

Slušamo priče o tomu kako je važna samo sadašnjost i budućnost i kako se „smislena“ i „svrhovita“ ljudska egzistencija mora odvijati u skladu s „progresom“. A taj „progres“ se svodi na život koji se odvija između kreveta, stola, automobila i novčanika. Sve se može kupiti i potrošiti – sad, odmah i ovdje.

Je li to cilj i svrha ljudskog postojanja? Može li čovjek u takvome svijetu biti sretan i zadovoljan?

Ubijanje nerođene djece, trend „naručivanja“ djece (kao da su roba), pri čemu žene za novac „iznajmljuju“ svoje maternice, pokušaji kloniranja ljudi, genetski inženjering miješanja ljudskih i životinjskih gena, nastojanja da se od muškaraca naprave „rodilje“, relativizacija spolova, rodova, poništavanje naravnih zakona i svih vrednota na kojima počiva civilizacija…

Je li to ta obećana „progresivna“ budućnost?

Kuda takav „napredak“ vodi!?

Je li naša sudbina povratak u čopor koji smo napustili prije tko zna koliko tisuća godina upravo zato što je u njemu čovjek kao biće bio egzistencijalno ugrožen i sveden na razinu zvijeri?

Jedna od temeljnih namjera kreatora novog sustava „vrijednosti“, tog „evanđelja tame“ jeste da nas liše identiteta, a lišiti nas identiteta mogu samo ako nam izbrišu prošlost! Brisanjem prošlosti oni u našu svijest (kao na list praznog papira) potom upisuju poželjne obrasce shvaćanja, razmišljanja i ponašanja i na kraju od nas stvaraju slijepe poslušnike, dresirane „hrčke“, ljušture bez vlastite volje, misli, razuma, identiteta.

Ne vjerujete?

Osvrnite se oko sebe, pogledajte i promislite.

Ako ne prije, ovoga ljeta u vrijeme godišnjeg odmora pročitajte svakako Orwella, ako do sada niste i podsjetite se njegove vizije svijeta – ma koliko sumorna i depresivna bila. Imate li malo dulji odmor, odvojite nekoliko sati i za roman Mi, Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924. godine, dakle, četvrt stoljeća prije Orwellove 1984.). Njegov glavni junak D-503 ima sasvim sličnu sudbinu kao i Winston Smith.

Pročitajte i nećete zažaliti. Neće to biti izgubljeno vrijeme.

I ne zaboravite: Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost i budućnost. Tako je, ma što vam mediji i političari govorili o tomu.

Bilo to nama jasno ili ne, slagali se s time ili ne, tako je.

I nemojte posustati. Ne mora svaki otpor završiti kao onaj koji su pokušali pružiti D-503 i Winston Smith.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani.

Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja.

U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo!

Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu.

Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima.

Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.

Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala.

Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S. / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari