Pratite nas

Kolumne

ORWELLOV POUČAK

Objavljeno

na

Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell

 „Ne možeš otvoriti knjigu a ne naučiti ništa – rekao je veliki kineski filozof i socijalni reformator Konfucije. Mogli bismo nastaviti dalje na istu temu, pa pokušati dokazati kako ne postoji knjiga iz koje se ne može naučiti ništa. Doista, teško da bilo koja knjiga može biti posve beskorisna ili štetna, jer čak i iz onih koje smo spremni bez ostatka svrstati u trash, šund ili trivijalnu literaturu, pa ih u nekim slučajevima (možda) nazvati i „opasnima“ ili „štetnim“ (ima i toga), u najgorem slučaju možemo izvući pouku o pravim vrijednostima i na sadržajima koji se kose s našim uvjerenjima i pogledima na svijet ili s nekim općeprihvaćenim humanističkim načelima još jednom uvjeriti sami sebe kako su autor i oni koji promišljaju slično njemu potpuno u krivu.

Da ne postoji zlo, kako bismo znali što je dobro?

Dakako, možemo tako nastaviti u nedogled, pa se sjetiti Einsteina i njegovih promišljanja o dobru i zlu, Bogu, vjeri, Kozmosu, i brojnih drugih znameniti ljudi koji su pokušavali dati odgovore na pitanja važna za ljudski bitak i identitet, ali nije mi namjera upuštati se u takve rasprave ovom prigodom.

Htio sam reći nešto drugo.

Iz svake se knjige zasigurno može nešto naučiti, ali pod uvjetom da je čitamo s razumijevanjem i nakon što sklopimo korice razmislimo o tomu što smo pročitali. Promišljanje je temelj svega i ako toga nema, čitanje se svodi na banalnu tehnologiju mehaničkog reproduciranja slova, slogova i rečenica bez svrhe i smisla. Ako literaturu (bilo publicistiku, klasičnu književnost, memoaristiku, poeziju, sasvim svejedno), čitamo površno, bez promišljanja, reda radi ili iz dosade, teško da od toga možemo imati ikakve koristi – osim možda prikraćivanja vremena u trenucima dokolice ili samozavaravanja, kako smo eto, ipak izašli iz kruga onih koji po statistici knjigu zaobilaze u širokom luku.

Pitate čemu ovaj uvod i što je cilj „filozofiranja“ kojega sam se prihvatio?

Pokušat ću odgovoriti na to. Na svoj način.

Mislim da nije tajna kako živimo u društvu obilježenom potrošnjom, odnosno, konzumerizmom; u jednom materijalističkom svijetu i ozračju u kojemu je bitno i važno samo ono što je vidljivo, opipljivo, iskoristivo, ono što ima upotrebnu vrijednost, može se kupiti ili  prodati i prije svega poslužiti udovoljavanju konkretnih (tjelesnih) potreba i njegovanju i održavanju modela hedonističkog načina života. Sve drugo nije bitno.

Probate li danas komu spomenuti potrebu duhovne nadgradnje ili njegovanja moralnih i etičkih normi u društvu, bit ćete ismijani ili će vas većina nazočnih ignorirati i promatrati kao „daveža“ – možda čak čudaka koji je tu pao tko zna otkuda i bavi se ispraznim naklapanjima oduzimajući vrijeme njima koji su zauzeti „važnim“ ovozemaljskim stvarima (kad, gdje i po kojoj cijeni nešto kupiti, kud otići na ljetovanje, koja je marka odjeće u trendu, koliki je tječaj eura, kako se kreće stanje burze, je li izašao najnoviji iPhone – generacija ta i ta itd., itd.).

Naš potrošački, konzumeristički nagon, po logici podrazumijeva površnost, budući da je sam po sebi izraz skučenosti i ograničenosti duha (pa i razuma) i čovjeka u suštini svodi na materijalističko biće koje gomilanjem stvari ili novca teži dosegnuti sreću, zadovoljstvo i postići smislenost vlastitog postojanja.

Uzaludno je to nastojanje i sva njegova apsurdnost očituje se u prostoj istini da se ono što je najvažnije za čovjeka i njegov bitak ne može kupiti novcem (zdravlje, sreća, ljubav, poštovanje, znanje, obitelj, prijatelji, vrijeme, nadarenost, unutarnji mir i zadovoljstvo…), dok se gomilanje želja i prohtjeva i težnja za stalnim stjecanjem materijalnog pretvara u utrku bez kraja i konca i prije ili poslije završava u frustracijama i nezadovoljstvu.

Ispraznost i površnost naših života svagdanjih odlika je današnjeg „suvremenog“ i „progresivnog“ svijeta kojega mi nazivamo „naprednim“.

Prije svega, nikad „nemamo vremena“ – tu smo kronično deficitarni, unatoč svim suvremenim pomagalima kojima smo se okružili. Pretvorili smo se u sluge tehnologije, umjesto da ona služi nama. Naravno, to je usko vezano za količinu novca koju moramo osigurati (po načelu „biti ili ne biti“) kako bi održali način života koji prakticiramo. Kad nismo na poslu, u šopingu smo, na društvenim mrežama, u kladionicama, kafićima…i na kraju dana, tko će se još baviti čitanjem i promišljanjem o ljudskom bitku, smislu i besmislu života (i onoga što činimo ili ne činimo a trebali bi). I tko će još voditi brigu o djeci!? Najlakše i najbolje je ne imati ih. Uvalimo se u fotelju, kliknemo na neku sapunicu, Big brother ili kakav sličan sadržaj i milina…Opuštamo se (uz bocu kakvog pića) i usputno dogovaranje posla za sljedeći dan (putem mobitela ili e-maila), s laptopom na koljenima. Prije spavanja, eventualno tableta za smirenje i konačno malo sna…

Ujutro strka (kako se ne bi zakasnilo na posao), kava na brzinu, usput se na kiosku u kvartu kupi nešto od dnevnog tiska i baci pogled na naslove (u sjećanju ostane poneka zgodna stražnjica kakve starlete ili bujno poprsje iste, vrtoglava cifra transfera nogometne zvijezde – baš jučer je potpisao ugovor s Realom, blago njemu – poneki masovni ubojica koji je opet „koknuo“ nekoliko u SAD-u, možda faca kojeg političara na kojega smo iz stotinu razloga kivni i to je uglavnom to). Šljakamo do večeri i opet sve u krug. Kao u onom filmu „Beskrajan dan“ (sjećate ga se?).

Idila od života, zar ne?

Nemamo vremena ni za što – odnosno, čak ni za to da malo zastanemo i zdravo razmislimo. O sebi i svijetu u kojemu živimo.

Za to vrijeme, Internet i mediji nameću nam paralelnu stvarnost – imaginarnu, virtualnu, nepostojeću sliku svijeta koju mi prihvaćamo kao jedino moguću i realnu (jer informacije gutamo poput hot doga, na brzinu i usput – tko još ima vremena tragati za istinom!?). Kreiraju nam živote. Određuju nam stav i mišljenje prema bitnim, suštinskim pitanjima egzistencije, nameću model življenja, odijevanja, stanovanja i „društveno prihvatljivog“ ponašanja, promoviraju „idealne“ profile osobnosti i tjelesnog izgleda, upućuju nas na dijete, pedikure, manikure, jogu, meditacije i na kraju priče (obično) psiholozima i psihijatrima. Sve se više ponašamo poput onih sitnih i simpatičnih hrčaka koji u svojim kavezima žustro i iz petnih žila gone kolut, a uvijek ostaju na istom mjestu. U kavezu.

I povrh svega toga, mislimo i tvrdimo da smo SLOBODNI, uvjereni kako smo jedino i samo mi „gospodari svoje sudbine“ i kako nam upravo taj i takav život omogućava slobodan i svestran razvoj u svakom pogledu!? Ne shvaćamo da smo svoju žudnju za slobodom pretvorili u ropstvo, a stvarni svijet zamijenili njegovim surogatom – naličjem u kojemu vladaju stereotipi i nametnuta matrica lažnih vrijednosti.

Sve je to, dakako, u suštini upereno protiv čovjeka i njegovih interesa, što je vrlo lako dokazivo. Pogledajmo oko sebe i pokušajmo odgonetnuti koliko je sretan i zadovoljan čovjek koji se upušta u bezglavu, danonoćnu utrku za novcem i materijalnim stvarima. I dobit ćemo odgovor.

No, postoji još jedna ne tako bezazlena dimenzija te naše stvarnosti koja je u biti ključ svega.

Mi čini se (u većini) ne shvaćamo kako sve više postajemo objektom manipulacije, pa nametnute stavove prihvaćamo kao vlastite!

I tu je vrijeme da se vratimo genijalnom Orwellu.

U svome poznatom antiutopijskom romanu 1984. (preveden je na 62 svjetska jezika) iz 1949. godine, ovaj lucidni Englez, donosi sjajnu, mada u isto vrijeme i sumornu sliku budućnosti ljudske civilizacije koja se sastoji od jedinki bez slobodne volje. Podanike danonoćno nadzire Veliki brat, a sustav kojim rukovode on i njegova elita upravlja mislima, postupcima i ponašanjem građana koji su uvjereni da je to jedini stvarni i mogući svijet izvan kojega ne postoji ništa drugo. Pokušaj pobune glavnog junaka Winstona Smitha završava njegovim slomom i povratkom u „zagrljaj“ Velikog brata.

Orwell nije napisao svoj roman zato da bi „osudio komunizam“ ili „Staljina“ – kako se to ponekad tumači od strane onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti njegovu poruku. On je oslikao moguću viziju svijeta u kojemu vlada totalitarizam – nasilje manjine nad većinom, svijeta koji ljudsko biće pretvara u poslušnu, dresiranu životinju bez razuma, slobodne volje i sposobnosti razmišljanja o sebi i onomu što ga okružuje.

Jesmo li na pragu takvoga scenarija koji se odvija u vremenu sadašnjem, pred našim očima? Jesmo li svjesni da nas „dresiraju“ i pripremaju na takvu budućnost?

Nije li Orwellova vizija totalitarizma danas mnogo realnija nego je to bila u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata?

Ne nudi li nam se pod krinkom „ljudske slobode“ i „ljudskih prava“ kultura smrti i bezizlaza umjesto budućnosti?

Nisu li danas izložena bezočnim atacima sva nastojanja da se dokaže kako ljudska vrsta ne može opstati bez uređenog društva u kojemu po naravi stvari moraju vladati prirodni zakoni – uvjetovani temeljnim postulatima koji podrazumijevaju slobodan život i razvoj ljudske osobe?

U takvom se svijetu biološkim roditeljima odriče pravo da se nazivaju očevima i majkama!? U takvom svijetu vode se polemike o tomu imaju li roditelji pravo na odgoj vlastite djece!? U takvom svijetu zanemaruje se prirodno pravo nerođenog djeteta na postojanje i rođenje – u ime pozivanja na „pravo žene da raspolaže svojim tijelom“!? Može li žena jednako raspolagati svojim tijelom i nakon što se u njoj začne život drugoga bića koje po Božjim i ljudskim zakonima ima svoja neotuđiva prava? Na koncu, ima li u svemu tomu ikakva prava i osoba s kojom je žena začela dijete? Je li to i dalje samo „njezino tijelo“ i s kojim pravom ona može isključivo po svojoj volji i nahođenju odlučivati o pobačaju – odnosno prekidu života bića kojega nosi?

Imamo li pravo stavljati se u ulogu gospodara života i smrti?

I nisu to jedine dileme vezano za „novi poredak“ i „sustav vrijednosti“ što nam se nameće.

Slušamo priče o tomu kako je važna samo sadašnjost i budućnost i kako se „smislena“ i „svrhovita“ ljudska egzistencija mora odvijati u skladu s „progresom“. A taj „progres“ se svodi na život koji se odvija između kreveta, stola, automobila i novčanika. Sve se može kupiti i potrošiti – sad, odmah i ovdje.

Je li to cilj i svrha ljudskog postojanja? Može li čovjek u takvome svijetu biti sretan i zadovoljan?

Ubijanje nerođene djece, trend „naručivanja“ djece (kao da su roba), pri čemu žene za novac „iznajmljuju“ svoje maternice, pokušaji kloniranja ljudi, genetski inženjering miješanja ljudskih i životinjskih gena, nastojanja da se od muškaraca naprave „rodilje“, relativizacija spolova, rodova, poništavanje naravnih zakona i svih vrednota na kojima počiva civilizacija…

Je li to ta obećana „progresivna“ budućnost?

Kuda takav „napredak“ vodi!?

Je li naša sudbina povratak u čopor koji smo napustili prije tko zna koliko tisuća godina upravo zato što je u njemu čovjek kao biće bio egzistencijalno ugrožen i sveden na razinu zvijeri?

Jedna od temeljnih namjera kreatora novog sustava „vrijednosti“, tog „evanđelja tame“ jeste da nas liše identiteta, a lišiti nas identiteta mogu samo ako nam izbrišu prošlost! Brisanjem prošlosti oni u našu svijest (kao na list praznog papira) potom upisuju poželjne obrasce shvaćanja, razmišljanja i ponašanja i na kraju od nas stvaraju slijepe poslušnike, dresirane „hrčke“, ljušture bez vlastite volje, misli, razuma, identiteta.

Ne vjerujete?

Osvrnite se oko sebe, pogledajte i promislite.

Ako ne prije, ovoga ljeta u vrijeme godišnjeg odmora pročitajte svakako Orwella, ako do sada niste i podsjetite se njegove vizije svijeta – ma koliko sumorna i depresivna bila. Imate li malo dulji odmor, odvojite nekoliko sati i za roman Mi, Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924. godine, dakle, četvrt stoljeća prije Orwellove 1984.). Njegov glavni junak D-503 ima sasvim sličnu sudbinu kao i Winston Smith.

Pročitajte i nećete zažaliti. Neće to biti izgubljeno vrijeme.

I ne zaboravite: Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost i budućnost. Tako je, ma što vam mediji i političari govorili o tomu.

Bilo to nama jasno ili ne, slagali se s time ili ne, tako je.

I nemojte posustati. Ne mora svaki otpor završiti kao onaj koji su pokušali pružiti D-503 i Winston Smith.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari