Pratite nas

Kolumne

ORWELLOV POUČAK

Objavljeno

na

Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell

 „Ne možeš otvoriti knjigu a ne naučiti ništa – rekao je veliki kineski filozof i socijalni reformator Konfucije. Mogli bismo nastaviti dalje na istu temu, pa pokušati dokazati kako ne postoji knjiga iz koje se ne može naučiti ništa. Doista, teško da bilo koja knjiga može biti posve beskorisna ili štetna, jer čak i iz onih koje smo spremni bez ostatka svrstati u trash, šund ili trivijalnu literaturu, pa ih u nekim slučajevima (možda) nazvati i „opasnima“ ili „štetnim“ (ima i toga), u najgorem slučaju možemo izvući pouku o pravim vrijednostima i na sadržajima koji se kose s našim uvjerenjima i pogledima na svijet ili s nekim općeprihvaćenim humanističkim načelima još jednom uvjeriti sami sebe kako su autor i oni koji promišljaju slično njemu potpuno u krivu.

Da ne postoji zlo, kako bismo znali što je dobro?

Dakako, možemo tako nastaviti u nedogled, pa se sjetiti Einsteina i njegovih promišljanja o dobru i zlu, Bogu, vjeri, Kozmosu, i brojnih drugih znameniti ljudi koji su pokušavali dati odgovore na pitanja važna za ljudski bitak i identitet, ali nije mi namjera upuštati se u takve rasprave ovom prigodom.

Htio sam reći nešto drugo.

Iz svake se knjige zasigurno može nešto naučiti, ali pod uvjetom da je čitamo s razumijevanjem i nakon što sklopimo korice razmislimo o tomu što smo pročitali. Promišljanje je temelj svega i ako toga nema, čitanje se svodi na banalnu tehnologiju mehaničkog reproduciranja slova, slogova i rečenica bez svrhe i smisla. Ako literaturu (bilo publicistiku, klasičnu književnost, memoaristiku, poeziju, sasvim svejedno), čitamo površno, bez promišljanja, reda radi ili iz dosade, teško da od toga možemo imati ikakve koristi – osim možda prikraćivanja vremena u trenucima dokolice ili samozavaravanja, kako smo eto, ipak izašli iz kruga onih koji po statistici knjigu zaobilaze u širokom luku.

Pitate čemu ovaj uvod i što je cilj „filozofiranja“ kojega sam se prihvatio?

Pokušat ću odgovoriti na to. Na svoj način.

Mislim da nije tajna kako živimo u društvu obilježenom potrošnjom, odnosno, konzumerizmom; u jednom materijalističkom svijetu i ozračju u kojemu je bitno i važno samo ono što je vidljivo, opipljivo, iskoristivo, ono što ima upotrebnu vrijednost, može se kupiti ili  prodati i prije svega poslužiti udovoljavanju konkretnih (tjelesnih) potreba i njegovanju i održavanju modela hedonističkog načina života. Sve drugo nije bitno.

Probate li danas komu spomenuti potrebu duhovne nadgradnje ili njegovanja moralnih i etičkih normi u društvu, bit ćete ismijani ili će vas većina nazočnih ignorirati i promatrati kao „daveža“ – možda čak čudaka koji je tu pao tko zna otkuda i bavi se ispraznim naklapanjima oduzimajući vrijeme njima koji su zauzeti „važnim“ ovozemaljskim stvarima (kad, gdje i po kojoj cijeni nešto kupiti, kud otići na ljetovanje, koja je marka odjeće u trendu, koliki je tječaj eura, kako se kreće stanje burze, je li izašao najnoviji iPhone – generacija ta i ta itd., itd.).

Naš potrošački, konzumeristički nagon, po logici podrazumijeva površnost, budući da je sam po sebi izraz skučenosti i ograničenosti duha (pa i razuma) i čovjeka u suštini svodi na materijalističko biće koje gomilanjem stvari ili novca teži dosegnuti sreću, zadovoljstvo i postići smislenost vlastitog postojanja.

Uzaludno je to nastojanje i sva njegova apsurdnost očituje se u prostoj istini da se ono što je najvažnije za čovjeka i njegov bitak ne može kupiti novcem (zdravlje, sreća, ljubav, poštovanje, znanje, obitelj, prijatelji, vrijeme, nadarenost, unutarnji mir i zadovoljstvo…), dok se gomilanje želja i prohtjeva i težnja za stalnim stjecanjem materijalnog pretvara u utrku bez kraja i konca i prije ili poslije završava u frustracijama i nezadovoljstvu.

Ispraznost i površnost naših života svagdanjih odlika je današnjeg „suvremenog“ i „progresivnog“ svijeta kojega mi nazivamo „naprednim“.

Prije svega, nikad „nemamo vremena“ – tu smo kronično deficitarni, unatoč svim suvremenim pomagalima kojima smo se okružili. Pretvorili smo se u sluge tehnologije, umjesto da ona služi nama. Naravno, to je usko vezano za količinu novca koju moramo osigurati (po načelu „biti ili ne biti“) kako bi održali način života koji prakticiramo. Kad nismo na poslu, u šopingu smo, na društvenim mrežama, u kladionicama, kafićima…i na kraju dana, tko će se još baviti čitanjem i promišljanjem o ljudskom bitku, smislu i besmislu života (i onoga što činimo ili ne činimo a trebali bi). I tko će još voditi brigu o djeci!? Najlakše i najbolje je ne imati ih. Uvalimo se u fotelju, kliknemo na neku sapunicu, Big brother ili kakav sličan sadržaj i milina…Opuštamo se (uz bocu kakvog pića) i usputno dogovaranje posla za sljedeći dan (putem mobitela ili e-maila), s laptopom na koljenima. Prije spavanja, eventualno tableta za smirenje i konačno malo sna…

Ujutro strka (kako se ne bi zakasnilo na posao), kava na brzinu, usput se na kiosku u kvartu kupi nešto od dnevnog tiska i baci pogled na naslove (u sjećanju ostane poneka zgodna stražnjica kakve starlete ili bujno poprsje iste, vrtoglava cifra transfera nogometne zvijezde – baš jučer je potpisao ugovor s Realom, blago njemu – poneki masovni ubojica koji je opet „koknuo“ nekoliko u SAD-u, možda faca kojeg političara na kojega smo iz stotinu razloga kivni i to je uglavnom to). Šljakamo do večeri i opet sve u krug. Kao u onom filmu „Beskrajan dan“ (sjećate ga se?).

Idila od života, zar ne?

Nemamo vremena ni za što – odnosno, čak ni za to da malo zastanemo i zdravo razmislimo. O sebi i svijetu u kojemu živimo.

Za to vrijeme, Internet i mediji nameću nam paralelnu stvarnost – imaginarnu, virtualnu, nepostojeću sliku svijeta koju mi prihvaćamo kao jedino moguću i realnu (jer informacije gutamo poput hot doga, na brzinu i usput – tko još ima vremena tragati za istinom!?). Kreiraju nam živote. Određuju nam stav i mišljenje prema bitnim, suštinskim pitanjima egzistencije, nameću model življenja, odijevanja, stanovanja i „društveno prihvatljivog“ ponašanja, promoviraju „idealne“ profile osobnosti i tjelesnog izgleda, upućuju nas na dijete, pedikure, manikure, jogu, meditacije i na kraju priče (obično) psiholozima i psihijatrima. Sve se više ponašamo poput onih sitnih i simpatičnih hrčaka koji u svojim kavezima žustro i iz petnih žila gone kolut, a uvijek ostaju na istom mjestu. U kavezu.

I povrh svega toga, mislimo i tvrdimo da smo SLOBODNI, uvjereni kako smo jedino i samo mi „gospodari svoje sudbine“ i kako nam upravo taj i takav život omogućava slobodan i svestran razvoj u svakom pogledu!? Ne shvaćamo da smo svoju žudnju za slobodom pretvorili u ropstvo, a stvarni svijet zamijenili njegovim surogatom – naličjem u kojemu vladaju stereotipi i nametnuta matrica lažnih vrijednosti.

Sve je to, dakako, u suštini upereno protiv čovjeka i njegovih interesa, što je vrlo lako dokazivo. Pogledajmo oko sebe i pokušajmo odgonetnuti koliko je sretan i zadovoljan čovjek koji se upušta u bezglavu, danonoćnu utrku za novcem i materijalnim stvarima. I dobit ćemo odgovor.

No, postoji još jedna ne tako bezazlena dimenzija te naše stvarnosti koja je u biti ključ svega.

Mi čini se (u većini) ne shvaćamo kako sve više postajemo objektom manipulacije, pa nametnute stavove prihvaćamo kao vlastite!

I tu je vrijeme da se vratimo genijalnom Orwellu.

U svome poznatom antiutopijskom romanu 1984. (preveden je na 62 svjetska jezika) iz 1949. godine, ovaj lucidni Englez, donosi sjajnu, mada u isto vrijeme i sumornu sliku budućnosti ljudske civilizacije koja se sastoji od jedinki bez slobodne volje. Podanike danonoćno nadzire Veliki brat, a sustav kojim rukovode on i njegova elita upravlja mislima, postupcima i ponašanjem građana koji su uvjereni da je to jedini stvarni i mogući svijet izvan kojega ne postoji ništa drugo. Pokušaj pobune glavnog junaka Winstona Smitha završava njegovim slomom i povratkom u „zagrljaj“ Velikog brata.

Orwell nije napisao svoj roman zato da bi „osudio komunizam“ ili „Staljina“ – kako se to ponekad tumači od strane onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti njegovu poruku. On je oslikao moguću viziju svijeta u kojemu vlada totalitarizam – nasilje manjine nad većinom, svijeta koji ljudsko biće pretvara u poslušnu, dresiranu životinju bez razuma, slobodne volje i sposobnosti razmišljanja o sebi i onomu što ga okružuje.

Jesmo li na pragu takvoga scenarija koji se odvija u vremenu sadašnjem, pred našim očima? Jesmo li svjesni da nas „dresiraju“ i pripremaju na takvu budućnost?

Nije li Orwellova vizija totalitarizma danas mnogo realnija nego je to bila u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata?

Ne nudi li nam se pod krinkom „ljudske slobode“ i „ljudskih prava“ kultura smrti i bezizlaza umjesto budućnosti?

Nisu li danas izložena bezočnim atacima sva nastojanja da se dokaže kako ljudska vrsta ne može opstati bez uređenog društva u kojemu po naravi stvari moraju vladati prirodni zakoni – uvjetovani temeljnim postulatima koji podrazumijevaju slobodan život i razvoj ljudske osobe?

U takvom se svijetu biološkim roditeljima odriče pravo da se nazivaju očevima i majkama!? U takvom svijetu vode se polemike o tomu imaju li roditelji pravo na odgoj vlastite djece!? U takvom svijetu zanemaruje se prirodno pravo nerođenog djeteta na postojanje i rođenje – u ime pozivanja na „pravo žene da raspolaže svojim tijelom“!? Može li žena jednako raspolagati svojim tijelom i nakon što se u njoj začne život drugoga bića koje po Božjim i ljudskim zakonima ima svoja neotuđiva prava? Na koncu, ima li u svemu tomu ikakva prava i osoba s kojom je žena začela dijete? Je li to i dalje samo „njezino tijelo“ i s kojim pravom ona može isključivo po svojoj volji i nahođenju odlučivati o pobačaju – odnosno prekidu života bića kojega nosi?

Imamo li pravo stavljati se u ulogu gospodara života i smrti?

I nisu to jedine dileme vezano za „novi poredak“ i „sustav vrijednosti“ što nam se nameće.

Slušamo priče o tomu kako je važna samo sadašnjost i budućnost i kako se „smislena“ i „svrhovita“ ljudska egzistencija mora odvijati u skladu s „progresom“. A taj „progres“ se svodi na život koji se odvija između kreveta, stola, automobila i novčanika. Sve se može kupiti i potrošiti – sad, odmah i ovdje.

Je li to cilj i svrha ljudskog postojanja? Može li čovjek u takvome svijetu biti sretan i zadovoljan?

Ubijanje nerođene djece, trend „naručivanja“ djece (kao da su roba), pri čemu žene za novac „iznajmljuju“ svoje maternice, pokušaji kloniranja ljudi, genetski inženjering miješanja ljudskih i životinjskih gena, nastojanja da se od muškaraca naprave „rodilje“, relativizacija spolova, rodova, poništavanje naravnih zakona i svih vrednota na kojima počiva civilizacija…

Je li to ta obećana „progresivna“ budućnost?

Kuda takav „napredak“ vodi!?

Je li naša sudbina povratak u čopor koji smo napustili prije tko zna koliko tisuća godina upravo zato što je u njemu čovjek kao biće bio egzistencijalno ugrožen i sveden na razinu zvijeri?

Jedna od temeljnih namjera kreatora novog sustava „vrijednosti“, tog „evanđelja tame“ jeste da nas liše identiteta, a lišiti nas identiteta mogu samo ako nam izbrišu prošlost! Brisanjem prošlosti oni u našu svijest (kao na list praznog papira) potom upisuju poželjne obrasce shvaćanja, razmišljanja i ponašanja i na kraju od nas stvaraju slijepe poslušnike, dresirane „hrčke“, ljušture bez vlastite volje, misli, razuma, identiteta.

Ne vjerujete?

Osvrnite se oko sebe, pogledajte i promislite.

Ako ne prije, ovoga ljeta u vrijeme godišnjeg odmora pročitajte svakako Orwella, ako do sada niste i podsjetite se njegove vizije svijeta – ma koliko sumorna i depresivna bila. Imate li malo dulji odmor, odvojite nekoliko sati i za roman Mi, Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924. godine, dakle, četvrt stoljeća prije Orwellove 1984.). Njegov glavni junak D-503 ima sasvim sličnu sudbinu kao i Winston Smith.

Pročitajte i nećete zažaliti. Neće to biti izgubljeno vrijeme.

I ne zaboravite: Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost i budućnost. Tako je, ma što vam mediji i političari govorili o tomu.

Bilo to nama jasno ili ne, slagali se s time ili ne, tako je.

I nemojte posustati. Ne mora svaki otpor završiti kao onaj koji su pokušali pružiti D-503 i Winston Smith.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori