Pratite nas

Kolumne

ORWELLOV POUČAK

Objavljeno

na

Onaj tko kontrolira prošlost – kontrolira budućnost.
Onaj tko kontrolira sadašnjost – kontrolira prošlost.
George Orwell

 „Ne možeš otvoriti knjigu a ne naučiti ništa – rekao je veliki kineski filozof i socijalni reformator Konfucije. Mogli bismo nastaviti dalje na istu temu, pa pokušati dokazati kako ne postoji knjiga iz koje se ne može naučiti ništa. Doista, teško da bilo koja knjiga može biti posve beskorisna ili štetna, jer čak i iz onih koje smo spremni bez ostatka svrstati u trash, šund ili trivijalnu literaturu, pa ih u nekim slučajevima (možda) nazvati i „opasnima“ ili „štetnim“ (ima i toga), u najgorem slučaju možemo izvući pouku o pravim vrijednostima i na sadržajima koji se kose s našim uvjerenjima i pogledima na svijet ili s nekim općeprihvaćenim humanističkim načelima još jednom uvjeriti sami sebe kako su autor i oni koji promišljaju slično njemu potpuno u krivu.

Da ne postoji zlo, kako bismo znali što je dobro?

Dakako, možemo tako nastaviti u nedogled, pa se sjetiti Einsteina i njegovih promišljanja o dobru i zlu, Bogu, vjeri, Kozmosu, i brojnih drugih znameniti ljudi koji su pokušavali dati odgovore na pitanja važna za ljudski bitak i identitet, ali nije mi namjera upuštati se u takve rasprave ovom prigodom.

Htio sam reći nešto drugo.

Iz svake se knjige zasigurno može nešto naučiti, ali pod uvjetom da je čitamo s razumijevanjem i nakon što sklopimo korice razmislimo o tomu što smo pročitali. Promišljanje je temelj svega i ako toga nema, čitanje se svodi na banalnu tehnologiju mehaničkog reproduciranja slova, slogova i rečenica bez svrhe i smisla. Ako literaturu (bilo publicistiku, klasičnu književnost, memoaristiku, poeziju, sasvim svejedno), čitamo površno, bez promišljanja, reda radi ili iz dosade, teško da od toga možemo imati ikakve koristi – osim možda prikraćivanja vremena u trenucima dokolice ili samozavaravanja, kako smo eto, ipak izašli iz kruga onih koji po statistici knjigu zaobilaze u širokom luku.

Pitate čemu ovaj uvod i što je cilj „filozofiranja“ kojega sam se prihvatio?

Pokušat ću odgovoriti na to. Na svoj način.

Mislim da nije tajna kako živimo u društvu obilježenom potrošnjom, odnosno, konzumerizmom; u jednom materijalističkom svijetu i ozračju u kojemu je bitno i važno samo ono što je vidljivo, opipljivo, iskoristivo, ono što ima upotrebnu vrijednost, može se kupiti ili  prodati i prije svega poslužiti udovoljavanju konkretnih (tjelesnih) potreba i njegovanju i održavanju modela hedonističkog načina života. Sve drugo nije bitno.

Probate li danas komu spomenuti potrebu duhovne nadgradnje ili njegovanja moralnih i etičkih normi u društvu, bit ćete ismijani ili će vas većina nazočnih ignorirati i promatrati kao „daveža“ – možda čak čudaka koji je tu pao tko zna otkuda i bavi se ispraznim naklapanjima oduzimajući vrijeme njima koji su zauzeti „važnim“ ovozemaljskim stvarima (kad, gdje i po kojoj cijeni nešto kupiti, kud otići na ljetovanje, koja je marka odjeće u trendu, koliki je tječaj eura, kako se kreće stanje burze, je li izašao najnoviji iPhone – generacija ta i ta itd., itd.).

Naš potrošački, konzumeristički nagon, po logici podrazumijeva površnost, budući da je sam po sebi izraz skučenosti i ograničenosti duha (pa i razuma) i čovjeka u suštini svodi na materijalističko biće koje gomilanjem stvari ili novca teži dosegnuti sreću, zadovoljstvo i postići smislenost vlastitog postojanja.

Uzaludno je to nastojanje i sva njegova apsurdnost očituje se u prostoj istini da se ono što je najvažnije za čovjeka i njegov bitak ne može kupiti novcem (zdravlje, sreća, ljubav, poštovanje, znanje, obitelj, prijatelji, vrijeme, nadarenost, unutarnji mir i zadovoljstvo…), dok se gomilanje želja i prohtjeva i težnja za stalnim stjecanjem materijalnog pretvara u utrku bez kraja i konca i prije ili poslije završava u frustracijama i nezadovoljstvu.

Ispraznost i površnost naših života svagdanjih odlika je današnjeg „suvremenog“ i „progresivnog“ svijeta kojega mi nazivamo „naprednim“.

Prije svega, nikad „nemamo vremena“ – tu smo kronično deficitarni, unatoč svim suvremenim pomagalima kojima smo se okružili. Pretvorili smo se u sluge tehnologije, umjesto da ona služi nama. Naravno, to je usko vezano za količinu novca koju moramo osigurati (po načelu „biti ili ne biti“) kako bi održali način života koji prakticiramo. Kad nismo na poslu, u šopingu smo, na društvenim mrežama, u kladionicama, kafićima…i na kraju dana, tko će se još baviti čitanjem i promišljanjem o ljudskom bitku, smislu i besmislu života (i onoga što činimo ili ne činimo a trebali bi). I tko će još voditi brigu o djeci!? Najlakše i najbolje je ne imati ih. Uvalimo se u fotelju, kliknemo na neku sapunicu, Big brother ili kakav sličan sadržaj i milina…Opuštamo se (uz bocu kakvog pića) i usputno dogovaranje posla za sljedeći dan (putem mobitela ili e-maila), s laptopom na koljenima. Prije spavanja, eventualno tableta za smirenje i konačno malo sna…

Ujutro strka (kako se ne bi zakasnilo na posao), kava na brzinu, usput se na kiosku u kvartu kupi nešto od dnevnog tiska i baci pogled na naslove (u sjećanju ostane poneka zgodna stražnjica kakve starlete ili bujno poprsje iste, vrtoglava cifra transfera nogometne zvijezde – baš jučer je potpisao ugovor s Realom, blago njemu – poneki masovni ubojica koji je opet „koknuo“ nekoliko u SAD-u, možda faca kojeg političara na kojega smo iz stotinu razloga kivni i to je uglavnom to). Šljakamo do večeri i opet sve u krug. Kao u onom filmu „Beskrajan dan“ (sjećate ga se?).

Idila od života, zar ne?

Nemamo vremena ni za što – odnosno, čak ni za to da malo zastanemo i zdravo razmislimo. O sebi i svijetu u kojemu živimo.

Za to vrijeme, Internet i mediji nameću nam paralelnu stvarnost – imaginarnu, virtualnu, nepostojeću sliku svijeta koju mi prihvaćamo kao jedino moguću i realnu (jer informacije gutamo poput hot doga, na brzinu i usput – tko još ima vremena tragati za istinom!?). Kreiraju nam živote. Određuju nam stav i mišljenje prema bitnim, suštinskim pitanjima egzistencije, nameću model življenja, odijevanja, stanovanja i „društveno prihvatljivog“ ponašanja, promoviraju „idealne“ profile osobnosti i tjelesnog izgleda, upućuju nas na dijete, pedikure, manikure, jogu, meditacije i na kraju priče (obično) psiholozima i psihijatrima. Sve se više ponašamo poput onih sitnih i simpatičnih hrčaka koji u svojim kavezima žustro i iz petnih žila gone kolut, a uvijek ostaju na istom mjestu. U kavezu.

I povrh svega toga, mislimo i tvrdimo da smo SLOBODNI, uvjereni kako smo jedino i samo mi „gospodari svoje sudbine“ i kako nam upravo taj i takav život omogućava slobodan i svestran razvoj u svakom pogledu!? Ne shvaćamo da smo svoju žudnju za slobodom pretvorili u ropstvo, a stvarni svijet zamijenili njegovim surogatom – naličjem u kojemu vladaju stereotipi i nametnuta matrica lažnih vrijednosti.

Sve je to, dakako, u suštini upereno protiv čovjeka i njegovih interesa, što je vrlo lako dokazivo. Pogledajmo oko sebe i pokušajmo odgonetnuti koliko je sretan i zadovoljan čovjek koji se upušta u bezglavu, danonoćnu utrku za novcem i materijalnim stvarima. I dobit ćemo odgovor.

No, postoji još jedna ne tako bezazlena dimenzija te naše stvarnosti koja je u biti ključ svega.

Mi čini se (u većini) ne shvaćamo kako sve više postajemo objektom manipulacije, pa nametnute stavove prihvaćamo kao vlastite!

I tu je vrijeme da se vratimo genijalnom Orwellu.

U svome poznatom antiutopijskom romanu 1984. (preveden je na 62 svjetska jezika) iz 1949. godine, ovaj lucidni Englez, donosi sjajnu, mada u isto vrijeme i sumornu sliku budućnosti ljudske civilizacije koja se sastoji od jedinki bez slobodne volje. Podanike danonoćno nadzire Veliki brat, a sustav kojim rukovode on i njegova elita upravlja mislima, postupcima i ponašanjem građana koji su uvjereni da je to jedini stvarni i mogući svijet izvan kojega ne postoji ništa drugo. Pokušaj pobune glavnog junaka Winstona Smitha završava njegovim slomom i povratkom u „zagrljaj“ Velikog brata.

Orwell nije napisao svoj roman zato da bi „osudio komunizam“ ili „Staljina“ – kako se to ponekad tumači od strane onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti njegovu poruku. On je oslikao moguću viziju svijeta u kojemu vlada totalitarizam – nasilje manjine nad većinom, svijeta koji ljudsko biće pretvara u poslušnu, dresiranu životinju bez razuma, slobodne volje i sposobnosti razmišljanja o sebi i onomu što ga okružuje.

Jesmo li na pragu takvoga scenarija koji se odvija u vremenu sadašnjem, pred našim očima? Jesmo li svjesni da nas „dresiraju“ i pripremaju na takvu budućnost?

Nije li Orwellova vizija totalitarizma danas mnogo realnija nego je to bila u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata?

Ne nudi li nam se pod krinkom „ljudske slobode“ i „ljudskih prava“ kultura smrti i bezizlaza umjesto budućnosti?

Nisu li danas izložena bezočnim atacima sva nastojanja da se dokaže kako ljudska vrsta ne može opstati bez uređenog društva u kojemu po naravi stvari moraju vladati prirodni zakoni – uvjetovani temeljnim postulatima koji podrazumijevaju slobodan život i razvoj ljudske osobe?

U takvom se svijetu biološkim roditeljima odriče pravo da se nazivaju očevima i majkama!? U takvom svijetu vode se polemike o tomu imaju li roditelji pravo na odgoj vlastite djece!? U takvom svijetu zanemaruje se prirodno pravo nerođenog djeteta na postojanje i rođenje – u ime pozivanja na „pravo žene da raspolaže svojim tijelom“!? Može li žena jednako raspolagati svojim tijelom i nakon što se u njoj začne život drugoga bića koje po Božjim i ljudskim zakonima ima svoja neotuđiva prava? Na koncu, ima li u svemu tomu ikakva prava i osoba s kojom je žena začela dijete? Je li to i dalje samo „njezino tijelo“ i s kojim pravom ona može isključivo po svojoj volji i nahođenju odlučivati o pobačaju – odnosno prekidu života bića kojega nosi?

Imamo li pravo stavljati se u ulogu gospodara života i smrti?

I nisu to jedine dileme vezano za „novi poredak“ i „sustav vrijednosti“ što nam se nameće.

Slušamo priče o tomu kako je važna samo sadašnjost i budućnost i kako se „smislena“ i „svrhovita“ ljudska egzistencija mora odvijati u skladu s „progresom“. A taj „progres“ se svodi na život koji se odvija između kreveta, stola, automobila i novčanika. Sve se može kupiti i potrošiti – sad, odmah i ovdje.

Je li to cilj i svrha ljudskog postojanja? Može li čovjek u takvome svijetu biti sretan i zadovoljan?

Ubijanje nerođene djece, trend „naručivanja“ djece (kao da su roba), pri čemu žene za novac „iznajmljuju“ svoje maternice, pokušaji kloniranja ljudi, genetski inženjering miješanja ljudskih i životinjskih gena, nastojanja da se od muškaraca naprave „rodilje“, relativizacija spolova, rodova, poništavanje naravnih zakona i svih vrednota na kojima počiva civilizacija…

Je li to ta obećana „progresivna“ budućnost?

Kuda takav „napredak“ vodi!?

Je li naša sudbina povratak u čopor koji smo napustili prije tko zna koliko tisuća godina upravo zato što je u njemu čovjek kao biće bio egzistencijalno ugrožen i sveden na razinu zvijeri?

Jedna od temeljnih namjera kreatora novog sustava „vrijednosti“, tog „evanđelja tame“ jeste da nas liše identiteta, a lišiti nas identiteta mogu samo ako nam izbrišu prošlost! Brisanjem prošlosti oni u našu svijest (kao na list praznog papira) potom upisuju poželjne obrasce shvaćanja, razmišljanja i ponašanja i na kraju od nas stvaraju slijepe poslušnike, dresirane „hrčke“, ljušture bez vlastite volje, misli, razuma, identiteta.

Ne vjerujete?

Osvrnite se oko sebe, pogledajte i promislite.

Ako ne prije, ovoga ljeta u vrijeme godišnjeg odmora pročitajte svakako Orwella, ako do sada niste i podsjetite se njegove vizije svijeta – ma koliko sumorna i depresivna bila. Imate li malo dulji odmor, odvojite nekoliko sati i za roman Mi, Jevgenija Zamjatina (objavljen 1924. godine, dakle, četvrt stoljeća prije Orwellove 1984.). Njegov glavni junak D-503 ima sasvim sličnu sudbinu kao i Winston Smith.

Pročitajte i nećete zažaliti. Neće to biti izgubljeno vrijeme.

I ne zaboravite: Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost i budućnost. Tako je, ma što vam mediji i političari govorili o tomu.

Bilo to nama jasno ili ne, slagali se s time ili ne, tako je.

I nemojte posustati. Ne mora svaki otpor završiti kao onaj koji su pokušali pružiti D-503 i Winston Smith.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

HNS je jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam hrvatskoga naroda u BiH je Hrvatski narodni sabor. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS.

Hrvatski narodni sabor BiH postao je u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih brana potpunom poništavanju konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. HNS BiH je upravo i nastao kao odgovor na procese koji su vodili ka svođenju Hrvata na razinu nacionalne manjine u BiH, a njegov je rad obnovljen kao odgovor na formiranje notorne platformaške Vlade FBiH 2011. godine, piše Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Iako se o (ne)uspjesima rada ove institucije može raspravljati, činjenica je da od tad pa do danas HNS djeluje u kontinuitetu i da iz godine u godinu postaje sve jača i važnija institucija.

Koliko će pak HNS biti relevantan ovisi isključivo o hrvatskom narodu i hrvatskim političarima. Koliko ga ozbiljno budu shvaćali Hrvati, toliko ozbiljno će ga shvaćati i drugi.

HNS je zamišljen kao nadstranačka institucija koja okuplja sve one političke snage koje imaju izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Dakle, sve one stranke za koje je glasovao hrvatski narod imaju svoje mjesto u HNS-u.

Stranke unutar HNS-a ne moraju se u svemu slagati, ali sam HNS kao instituciju moraju poštivati. Ako HNS izglasa neku odluku, a jedna od stranaka se s tom odlukom ne slaže, ona ju i dalje mora prihvatiti. Svatko tko se ne slaže s bilo kojom od odluka ima pravo na svoje „izdvojeno mišljenje“, ima pravo lobirati u javnosti da se neka odluka promijeni, ali ni u kojem slučaju nema pravo zbog svoga neslaganja rušiti cijelu instituciju.

Bh. Hrvati danas se na svaki način izbacuju iz institucija kako Bosne i Hercegovine tako i Federacije BiH. O Republici Srpskoj ne treba ni pričati. Stoga je HNS danas jedino mjesto gdje hrvatski narod u BiH može nesmetano artikulirati svoju političku volju. HNS nije samo produžena ruka HDZ-a BiH kako to maliciozno vole reći političari i analitičari iz Sarajeva. Ne! HNS BiH je danas na putu da postane pravi parlament bh. Hrvata a Glavno vijeće da postane prava hrvatska narodna vlada.

Međutim, da bi HNS uistinu i bio prava nadstranačka institucija koja okuplja sve hrvatske političke snage u BiH, stranke članice moraju se prema njemu odnositi s poštovanjem.

Nije ispravno napuštati HNS zato što smatrate da on još uvijek nije ono što bi trebao biti.

Gašenje proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar bio je izravan povod da nekoliko stranaka izađe iz HNS, a među njima i Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža. Pored HRS-a, HNS je napustilo i nekoliko pravaških opcija od kojih su neke bile izravni sudionici notorne Platforme koji su jedva čekali bilo kakav povod pa da krenu s razvaljivanjem HNS-a.

No, s HRS-om je priča potpuno drugačija. HRS nema nikakvih repova iz prošlosti. Riječ je o mladoj stranci s mladim liderom koji nema nikakvu aferu iza sebe. Kao takvi, Republikanci su bili kakva-takva oporba unutar samog HNS-a. A to je nešto što je prijeko potrebno hrvatskom narodu u BiH.

Danas su Hrvati silom prilika, preciznije zbog manjkavosti Izbornog zakona koji omogućuje pojavljivanje fenomena Komšić i projekata poput alijanse i platforme, natjeran na političko jedinstvo. Dok god postoji mogućnost da netko drugi Hrvatima nameće političke predstavnike ne može doći do pravog hrvatskog političkog pluralizma u BiH.

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam je upravo HNS. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS. U suprotnom, postat će nelojalna politička stranka koja zapravo, možda i nehotice, podriva političku poziciju naroda za čija se prava gorljivo bori.

Jedan od najvećih političkih protivnika HDZ-a BiH je HDZ 1990 Ilije Cvitanovića, koji je nebrojeno puta kritizirao i HDZ BiH i rad HNS-a. No, nije ga nikad napuštao jer je svjestan da bi to bio izravan udar na same temelje HNS-a.

Raguž je pak status HRS-a u HNS-u zamrznuo, tj. formalno ga nisu napustili. I to je dobro, jer to ostavlja mogućnost odmrzavanja statusa i povratak u okvir HNS-a.

HRS to treba napraviti što je prije moguće.

Samo zamrzavanje se dogodilo kao reakcija na gašenje proizvodnje u Aluminiju, no svega nekoliko tjedana kasnije postalo je potpuno jasno da izvan HNS-a HRS nikako ni ne može pomoći radnicima Aluminija. Svoj doprinos jedino mogu dati upravo kroz HNS.

Dok god imamo postojeći Izborni zakon, odnosno dok god ne bude zajamčeno da Hrvati sami sebi mogu izabrati političke predstavnike, postojat će potreba za egzistiranjem HNS-a.

A kakvi će biti dosezi te institucije ovisi samo o Hrvatima. Ako Hrvati, kako politika tako i narod, odluče da je to vrhovno mjesto donošenja političkih odluka koje se tiču Hrvata, onda će i HNS biti na pravom putu da postane pravi hrvatski parlament u BiH.

U budućnosti će važnost HNS-a samo rasti, jer se političko Sarajevo gotovo sigurno u dogledno vrijeme neće svojevoljno odreći luksuza da Hrvatima nameću kojekakve Komšiće i platforme.

HNS je već danas, a u budućnosti će to sve više dolaziti do izražaja, jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Odgovorni stranački lideri to moraju prepoznati i u skladu s tim se ponašati.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tko kome vodi kampanju!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak: Nacional

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve popularnije “afere mailovi“. Prije nekoliko dana pompozno su u jednom hrvatskom tjedniku najavljeni mailovi koji sadržavaju korespodenciju između Predsjednice RH i njenog nekadašnjeg savjetnika. Riječ je navodno o 200-tinjak mailova koji su poslani s privatne adrese Predsjednice, s naglaskom odmah u startu da su s privatne adrese – kako njihovo puštanje u javnost ne bi zadiralo u sferu nacionalne sigurnosti.

Piše: Ante Rašić

Mailovi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mate Radeljića u javni su prostor mogli pustiti jedino Kolinda Grabar-Kitarović i Mate Radeljić. Kolindi oni ne idu u korist i jeftini pokušaji njenog bivšeg savjetnika da ih prišije Predsjednici i nazove to napadom na sebe – teško da će javnost progutati.

Koji je onda razlog najave ovih mailova? Postaje jasno nakon dva dana medijskih istupa Mate Radeljića, što je potvrdio i izvor iz stožera Miroslava Škore.

Po našim informacijama iz izvora bliskog stožeru Miroslava Škore, Radeljić želi svakako tijekom idućih nekoliko mjeseci kampanje pustiti sporne mailove u javnost, a ovo što sada radi je priprema. Činjenica je da je samo on mogao pustiti informaciju kako postoje mailovi usput otkrivajući navodne sadržaje dvije do tri njihove prepiske, te nakon toga žustro napao Predsjednicu. Cilj mu je odmaknuti priču o mailovima od sebe i prebaciti lopticu u dvorište Pantovčaka kako bi mogao nakon nekog vremena pustiti navodne mailove, a onda se opravdati da otpočetka govori kako on s njima nema ništa.

Da je ovaj scenarij moguć govore i izvori bliski Predsjednici jer pokazuju modus operandi bivšeg savjetnika, koji je slično funkcionirao i u Uredu predsjednice.

Matu Radeljića javnost pamti i po tajnim snimkama USKOK-a u aferi utaje 27 milijuna kuna poreznog duga jednog poduzetnika. U istoj se aferi spominju i Biljana Borzan i Ivan Vrdoljak s kojima je, prema snimkama USKOK-a, Radeljić često razgovarao.

Prije toga Radeljić je radio za Glavaša, Sanadera, Kosor i Karamarka. Objavom „Afere mailovi“ jasno se svrstao u stožer predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Iz ovoga je vidljivo da Radeljić bez problema mijenja dres, ali navike ostaju iste. Stoga i ne čudi što se pojavila panika u Škorinom stožeru, kaže naš izvor koji od početka upozorava Miroslava Škoru da je Radeljić solo igrač i da do sada nije ni s jednim bivšim poslodavcem ostao u dobrim odnosima.

Polako toga postaje svjestan i Škoro, ali Radeljić je čini se, preduboko ušao u njegovu kampanju i drži konce, kako političke, tako i financijske.

Je li Škoro pokazao naivnost kada je izabrao Radeljića za lidera svoje kampanje ili je pristao i na „malo prljavog veša“ kako bi se dokopao Pantovčaka teško je razlučiti. No Škori se, kaže naš izvor, sve manje sviđa Radeljićev način rada, posebno ga je razljutila priča oko mailova jer je očekivao ozbiljniju i sadržajniju kampanju.

Političkog iskustva Škoro realno, unatoč kratkim izletima u politiku, baš i nema. Iskustvo koje mu nosi Mate Radeljić koji bivšim poslodavcima prijeti otkrivanjem privatnih mailova, izgleda da i njemu postaje jasno, nije pametno imati u svojoj blizini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari