Connect with us

Gost Kolumne

Osjećali smo jezu jer smo znali koje životinje dolaze

Objavljeno

on

Vukovarska vječna slava ujedno je i njegovo prokletstvo!

Kako to obično bude u studenom, 18. dana tisuće i tisuće svijeća usmjeravaju ljude i misli u pravcu Vukovara.

Trideset godina poslije a opet bolno kao da su svježe sve rane, kao da se u nosnice vraća onaj metalni osjet krvi zgrušane već nekoliko dana. Povlašteni postaju „Heroji“ a vukovarski malobrojni Branitelji sigurno to jesu i to svi odreda „Policajci“, „Zenge“, „Hosovci“, „stranci, domaći“ svi koji su stali pred tenkove. Svatko tko je osjetio strah ili ponos trenutka vukovarske stvarnosti tih 87 dana strave je Heroj, heroj vlastite ulice, heroj Vukovara, heroj Hrvatske.

Zadnja četiri dana prije sramotne i brutalne okupacije Vukovara, osjećali smo svi mi kako u Vukovaru tako i u ostalim gradovima u blizini, jezu i bijes. Jezu iz razloga što smo znali koje životinje ulaze u ostavljenu bolnicu, u kuće i domove onih koji su ostali i vjerovali da je dom nepovrediv.

Jezu jer smo znali kako pijane kukavice izražavaju svoj nagon životinje ranjene, i osramoćene prema tijelima onih koji su ih goloruki provocirali 87 dana. Bijes, da, on i dalje kuha u nama bori se i dalje s onim tenkovima koji dolaze Trpinjskom cestom. Eh, da je bilo još koja zolja, granata za RB, bestrzajni, ili bar tromblon pošteni suhi, siguran sam da bi braća izdržala svaki udar 84-ki ponosa JNA.

Svakom bitkom, svakim povlačenjem postajali smo jači, iskusniji, odlučniji da će agresor svaki pedalj hrvatske zemlje natopiti vlastitom krvlju jer smo mi tako odlučili. Odlučili smo jer smo svoj na svome a oni su „skakavci u pohodu“ pošast koja će svoje zlo sjeme vratiti otkuda su donijeli.

Vukovarska patnja i žrtva trebali su ojačati našu budnost našu poniznost pred silama zla, trebali su nas učiniti više ljudima. Umjesto toga opijeni smo pobjedama i samo se na trenutke sjetimo kako je krvavo plaćena ova prividna sigurnost i sloboda. Ne samo Vukovar, Hrvatska je puna ožiljaka koje sa ponosom nosimo i predajemo generacijama koje dolaze. Tu su i Laslovo, i Škabrnja i Gospić, tu je i Dubrovnik i sva sila spaljenih ognjišta, tvrdoglavih i žilavih staraca koji su odlučili prkositi plaćenicima sile zla. Spaliti, ubiti i uništiti svaki znak koji podsjeća na Hrvatsku, agenda je koju je bilo teško razumjeti i još teže prihvatiti.

Najteže je ostati veliki i čista srca priključiti Vukovar staroj slavi djedovine, najteže je uzdignute glave gledati budućnost u zajedništvu sa nekadašnjim neprijateljima. Vukovar to može no ne sam i ostavljen na rubu Hrvatske već kao lučonoša oporavka, kao vrata pročišćenja od svega zla koja su pogodila njega i ostatak Domovine. Hrvatska je podijeljena i u dubokom „neuspjehu usred blagoslova“. Naši su se lideri usalili u vlastitoj oholosti krivo tumačeći vlastite snove. Uspjeh je prokletstvo ako izgubiš razum i osjećaj za stvarno i pravedno. Nikakva te veličina neće spasiti od rušenja. O velike Vođe tražite i zazivajte svoga Nabukodonozora kako bi vam na vrijeme rastumačio gdje i kako griješite u odnosu na Vukovar, na heroja, na razlog vašeg postojanja.

Na kraju želim istaknuti: nismo mi izgubili Vukovar mi smo se privremeno povukli. Vukovar je naš, Vukovar može podnijeti i teža iskušenja samo mu ne okrećite leđa, ne ostavljajte ga samog jer će ponovno oživjeti oni krvavi tragovi u kukuruzu. Valja se prisjetiti izvorne Lijepe naše:

Veseli se, tužna mati, Padoše ti verli sini, Ko junaci, ko Horvati, Ljaše kervcu domovini!

Piše: Branko Bogdanović/Hrvatski glasnik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari