Pratite nas

Herceg Bosna

Oslobađajuća presude “šestorci” zadnji korak u ispravljanju političke štete počinjene u projektu detuđmanizacije

Objavljeno

na

Povjesničar, profesor povijesti i doktorand, vanjski suradnik Hrvatskoga instituta za povijest u projektu „Ljudski gubitci u II. svjetskom ratu“, član obrane generala Slobodana Praljka u novom broju Hrvatskog slova detaljno je komentirao situaciju oko šestorice bosanskohercegovačkih Hrvata koji, pod optužbom za tzv. zločinački podhvat, čekaju pravosnažnu presudu Haškog suda.

-Gospodine Đonliću, dogovorili smo se da ćemo se u ovom razgovoru koncentrirati Vaš istraživački rad u obrani generala Slobodana Praljka. Imali ste čast i dobili ste povjerenje pripremiti s generalom knjigu: „Kratki povijesni pregled zla nad Hrvatskom“? Počeli ste sa Srednjim vijekom u Hrvatskoj. Napravili ste izbor iz povijesti i željeli objasniti kontekst zbivanja, razdoblja u kojima je Hrvatskoj naneseno najviše zla?

– Temeljno polazište haškog tužiteljstva od osnutka suda bilo je kako su glavni krivci za izbijanje rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pretjerano bujanje nacionalizma – podjednako hrvatskog, srpskog i bošnjačkog – i lideri tih naroda koji su potpirivali taj nacionalizam. U tom kontekstu položaj hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana bio je promatran s „idealtipske pozicije upravljača povijesti“ koji je imao plan za pripojenje dijelova Bosne i Hercegovine Hrvatskoj dok su osobe obuhvaćene optužnicom smatrane pukim izvršiteljima navodnoga plana, što ni približno ne odgovara činjenicama. Nadalje, optužnica je polazila iz perspektive potpuno uređenog društva dok je stvarnost bila sasvim drugačija. Hrvatska se u tom trenutku grčevito borila protiv velikosrpske agresije i za međunarodno priznanje kako vlastito tako i Bosne i Hercegovine. U pravno-političkom smislu tek se konstituirala a već je bila izvrgnuta bjesomučnoj agresiji s preko 1/3 okupiranog teritorija, bez ustrojene vojske, bez naoružanja i pod embargom. Uviđajući to temeljno nerazumjevanje povijesnog konteksta događaja general Praljak je, između ostaloga, inzistirao na uvođenju povijesnog kriterija kao ključnog za razumijevanje događaja. Zbog toga je želio prikazati kako, barem kada je riječ o hrvatskoj strani, nema govora o nikakvom nacionalizmu imperijalnog tipa nego se isključivo može govoriti o intuitivnoj obrani hrvatskog naroda, kao i mnogo puta u hrvatskoj povijesti, i to zbog pretrpljene agresije.

-Željeli ste naglasiti kako je sudbina malobrojnih naroda takva da su kroz cijelu svoju povijest izloženi različitim oblicima imperijalizma i hegemonije brojnijih naroda. Kao i da se nacionalni osjećaj kod malobrojnih naroda ispoljava kroz borbu za vlastiti identitet, jezik, kulturu i običaje, borbu za opstanak. Međutim, kao da velik broj hrvatskih građana nije shvatio krucijalnu važnost projekta stvaranja neovisne hrvatske države. Je li tome tako ili je taj broj puno manji ali vladavina političkih elita ostavlja takav dojam, u sprezi s medijima?

-Imati svoju državu s političkog, pravnog, ekonomskog i drugih aspekata veliko je i izuzetno djelo. U svijetu postoje brojniji narodi koji imaju dulju povijest i tradiciju a nemaju svoju državu. Zbog toga tu činjenicu treba posebno respektirati kao i zbog toga što je 15000 ljudi položilo najvrijednije što su imali – a to je – svoj život su dali za Domovinu. Državu treba kontinuirano i  uporno dalje izgrađivati dok, kao narod, ne bismo smjeli zapadati u apatiju. Stvaranjem države zapravo smo stvorili okvir za izgradnju boljeg, prosperitetnijeg i sretnijeg društva nas i naše djece. To je veliko djelo koje je ostvareno zaslugom hrvatskih branitelja, osobito onih poginulih, i pod vodstvom predsjednika Tuđmana. Nitko im to ne može i neće oduzeti. Da, u pravu ste, bilo je i onih koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku kao što i danas ima onih koji su ravnodušni na današnje stanje. Ima također i onih kojima ne smeta paljenje hrvatske zastave dok istovremeno jedva čekaju prijavljivati hrvatske navijače zbog izgreda priželjkujući sankcije, ali ne bi se na njih osvrtao.

-Iako je general Praljak obavio posao za nekoliko instituta i to na različitim područjima, njegove knjige kao da nisu dobrodošle niti u Hrvatskoj. Prvostupanjska presuda mogla bi imati dugoročne posljedice na Republiku Hratsku, s obzirom na navode iz optužnice i izrečenu formulaciju u udruženom zločinačkom pothvatu?

-Uvjeren sam da će doći vrijeme kada će njegove knjige biti itekako dobrodošle i kada će se itekako čitati. U njegovim su knjigama, uz različite komentare i ekspertize stručnjaka, objavljene i preslike dokumenata. Kada padnu sve konstrukcije koje su utemeljene na iskonstruiranim dokazima, pretpostavkama i političkim krivotvorinama o navodnoj dvostrukoj liniji zapovijedanja tada će se i medijska i pravosudna slika o ratu u BiH temeljiti na činjenicama i dokumentima. To će biti vrijeme kada će se tražiti Praljkove knjige. Analizirajući optužnicu i prvostupanjsku presudu protiv političkog i vojnog vodstva Herceg Bosne lako se može utvrditi da je ona utemeljena na tzv. krimenu “zločinačkog pothvata”, uostalom jednako kao i optužnica protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka. Posljedica je to djelovanja haškog tužiteljstva u mandatu Carle del Ponte, koje je očito imalo za cilj rasporediti političku i vojnu odgovornost za ratove nastale na prostoru bivše Jugoslavije i ujedno umanjiti odgovornost jedinog stvarnog agresora – velikosrpskog. Godinama nakon odmaka vidimo da je većina optužnica iz tog razdoblja odbačena pred sudom, kako ona protiv hrvatskih generala tako i optužnice protiv određenih zapovjednika Armije BiH. Stoga, osobno sam sklon vjerovanju da će i ova optužnica teško proći provjeru na drugom stupnju i da će također, barem u onom zajedničkom dijelu, biti odbačena.

-U posljednje vrijeme u javnost sve više dolaze informacije o tome kako bošnjačka strana na temelju prvostupanjske presude Haškog suda pokušava sustavno kriminalizirati HVO i hrvatski narod u BiH. Kako na to gledate?

-Prema informacijama dostupnim u medijima tužiteljstvo u Sarajevu pokrenulo je čitav niz izvida protiv časnika HV-a i HVO-a. Ta činjenica omogućuje sarajevskom tužiteljstvo da, na temelju sporazuma o suradnji kojega su potpisali s bivšim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ostvari uvid u arhiv HV-a i dio arhiva HVO-a koji se nalazi u Zagrebu i koji je ranije bio teško dostupan obranama optuženika u Hagu.  Sudeći prema tvrdnjama koje pristižu iz BiH, ti izvidi i optužni prijedlozi zahvaćaju znatno šire od pojedinih ratnih događaja i eventualnih kaznenih djela. Sve to ukazuje na moguće skrivene namjere i ostvarivanje dvostrukog cilja, prvo – doći u posjed što većeg broja arhivskih dokumenata u vlasništvu Republike Hrvatske i drugo – stvoriti daljnje pretpostavke za nastavak političke majorizacije hrvatskog naroda u BiH. U tom kontekstu može se promatrati i nedavni pritisci prema stradalničkoj populaciji HVO-a.

-Zašto hrvatska država nije pružila punu potporu obrani šestorice hercegbosanskih Hrvata i odakle takav odnos prema knjigama prepunim dokumenata, koje su obrana i državne politike i državnoga vrha?

-To je zapravo činjenica koja bi nas sve zajedno trebala itekako zabrinuti. Kada je u pitanju optužnica i prvostupanjska presuda protiv vojnog i političkog vodstva HR Herceg Bosne, moramo biti svjesni kako je Republika Hrvatska označena kao agresor u međunarodnom sukobu. Ukoliko takva kvalifikacija ostane i u drugostupanjskoj presudi to može imati dalekosežne političke, pravne i ekonomske posljedice. Zbog toga je zastrašujuća šutnja i indiferentnost hrvatskih vlasti prema tome procesu. To mogu protumačiti jedino kao svojevrsni nastavak politike detuđmanizacije, odnosno nastavkom obračuna s političkom ostavštinom prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana. Da bi s tom politikom razračunali najprije je bilo potrebno kriminalizirali prvog hrvatskog predsjednika preko optužnica o zločinačkim pothvatima prema pobunjenim Srbima i  bosanskim Muslimanima. Tako je i Republika Hrvatska bila optužena za etničko čišćenje Srba i za međunarodni ratni sukob u BiH i etničko čišćenje bosanskih Muslimana. Upravo zbog toga nitko ne treba biti iznenađen što hrvatske vlasti nisu financirale obranu šestorice haških i što je izostala logistička potpora države u pripremi obrane. Paralelno s tim, mediji su sustavno širili teze o navodnom enormnom bogatstvu haških optuženika ali i braniteljske populacije općenito. Kao što znamo, pozitivne promjene na hrvatskoj političkoj sceni krenule su upravo od onoga trenutka kada je srušena haška optužnica u predmetu Gotovina i Markač. To je bio ujedno kraj one politike koja je velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nazivala “ratnim sukobima konglomerata loših politika  u regionu” ocjenjujući kako su svi jednako krivi. Vjerujući kako će u konačnici doći do oslobađajuće presude nekadašnjeg vojno-političkog vodstva HZ Herceg Bosne, smatram kako bi to bio i zadnji korak u ispravljanju pogreški počinjenih u tzv. projektu detuđmanizacije koji je na hrvatsku političku scenu inauguriran 2000. godine.

-Molimo, ukratko navedite glavne teze, uzroke napada Armije BiH na HVO i Hrvate u BiH?

 – Kada se govori o bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH često se polazi od sasvim pogrešnih premisa. Najčešće se govori kako su glavni uzročnici ratnog sukoba u BiH između HVO-a i ABiH hrvatski nacionalizam ili projekt stvaranja velike Hrvatske. U vođenju ratova uvijek su bili i ostali ključni politički i strateški interesi, pa je tako bilo i u ratnom sukobu u BiH. Da bi sagledali ukupni kontekst i uzročnike bošnjačko-hrvatskog sukoba, u prvom redu,  moramo biti svjesni činjenice kako je tome sukobu prethodila velikosrpska agresija na Hrvatsku i etničko čišćenje nesrpskog stanovništva na skoro 2/3 prostora BiH. Posljedica takvog stanja je migracija velikog broja stanovnika, uglavnom Bošnjaka, na prostore u središnjoj Bosni, Hercegovini i jugu Hrvatske. Ako se izgubi ta šira slika iz vida, što je u Hrvatskoj uglavnom slučaj, onda se lako događa da se svjesno ili nesvjesno zamjenjuju teze pa se ono što je posljedica proglasi uzrokom a uzrok posljedicom ili se neki sporedni događaj proglasi sudbonosnim a presudni se događaji prešute. Logično se sada postavlja pitanje kome bi od tadašnjeg političkog vodstva u Republici Hrvatskoj i HZ Herceg Bosni odgovarao sukob s Bošnjacima u okolnostima otvorene velikosrpske agresije. Potpuno je nelogično, pa čak i besmisleno, da bi itko razuman planirao takav sukob i da bi u vrijeme toga sukoba na sebe preuzeo skrb o nekoliko stotina tisuća prognanika, zbrinjavanju i liječenju ranjenika ili naoružavanju vojne komponente ABiH. Sve to su Republika Hrvatska i hrvatski narod u BiH činili, pa i sam general Praljak, riskirajući vlastiti život.

-Kako je do sukoba između HVO-a i Armije BiH uopće došlo?

– Kad je u pitanju bošnjačko-hrvatski sukob zagovornik sam teze da u ovom slučaju treba razlikovati uzroke i povod tog sukoba. Uzroke sukoba treba tražiti i u različitim pogledima političkih predstavnika bosanskih Muslimana i Hrvata na budućnost BiH, koje uostalom imamo i dan danas. Dok Hrvati uglavnom na BiH gledaju kao federalnu državu tri ravnopravna naroda s tri razine vlasti, bošnjački političari su zagovornici unitarne, odnosno centralizirane BiH.  Zahvaljujući danas dostupnoj arhivskoj građi vidljivo je da je i unatoč odrednicama Carington-Cutillierovog plana, koji je bio uvjet za međunarodno priznanje BiH, tadašnje bošnjačko političko vodstvo definiralo ključne točke strateškog plana o budućnosti BiH. Zahvaljujući tim pokazateljima danas znamo da je bošnjački politički vrh pred Armiju BiH stavio dvije zadaće koje su u konačnici dovele do bošnjačko hrvatskog sukoba. U prvom redu to je uspostava potpunog nadzora nad zemljopisnim središtem BiH – prostorom središnje Bosne i ostvarivanje preduvjeta za izlazak na Jadransko more, odnosno ostvarivanje punog komunikacijskog nadzora na tzv. neretvanskom pravcu, odnosno dolinom rijeka Neretve i Bosne.  Upravo na tom prostoru bili su  smješteni i  ključni objekti namjenske proizvodnje nekadašnje JNA – Bratstvo u Travniku, Slavko Rodić u Bugojnu, Vitezit u Vitetu, Igman u Konjicu, Soko u Mostaru, koje su od travnja 1992. godine bile pod nadzorom HVO-a zbog čega je ABiH započela s operacijom Neretva 93. koja je imala za cilj prodrijeti dolinom Neretve i upravo na tom pravcu događali su se veliki zločini ABiH.

-Gdje onda vidite povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog ratnog sukoba?

-Moje je mišljenje kako povod bošnjačko-hrvatskog sukoba treba tražiti u prvotnom pristanku i kasnijem neprovođenju tzv. Vance-Owenovog plana iz siječnja 1993. godine. Riječ je o planu koji je predviđao decentralizirani ustoj BiH u deset provincija. Spomenuti plan su prihvatila vodstva Hrvata i Bošnjaka, a odbili predstavnici Srba. Međutim, nedugo nakon početka implementiranja ovog sporazuma došlo je do opstrukcije s bošnjačke strane jer se jedna skupina oficira Armije BiH otvoreno usprotivila provedbi, što je vidljivo iz nekih danas dostupnih dokumenta. Je li u tom slučaju riječ o aktivnostima koordiniranim s bošnjačkim političkim vodstvom, nekim drugim, ili je moguće riječ o svojevrsnom državnom udaru teško je iz ove pozicije kazati. Međutim, činjenice govore da nakon toga dolazi do gomilanja snaga Armije BiH i HVO-a na komunikacijskom pravcu koji povezuje Hercegovinu i središnju Bosnu što prate i pokušaji presjecanja odnosno usitnjavanja hrvatskih enklava u središnjoj Bosni. Iako su se pojedinačni izgredi znali događati i ranije do otvorenog sukoba dolazi tek nakon potpisivanja ovog plana i to u Uskoplju gdje u napadu sudjeluju 17. brigada Armije BiH iz Gornjeg Vakufa i 305. brigada ABiH iz Jajca. Sve to pokazatelj je kako je GŠ Armije BiH i te kako bio upućen u taj događaj, a mjesto i vrijeme napada su više nego interesantni.

-Knjiga Činjenica donosi  i popis (opis) zločina koje su članovi Armije BiH (muslimanskih snaga) počinile nad Hrvatima u BiH u razdoblju 1991.-1995. S prikazima područja, zemljovidima, imenima, i ponekim fotografijama žrtava odnosno leševa. Zar to nisu mjerodavni sudski materijali odnosno dokazi? Hoće li ih Haaški sud uzeti u obzir kao relevantne, možete li to uopće predvidjeti?

-U sudskom procesu šestorki sudi se po točkama optužnice. Svi dokumenti koji su objavljeni u knjigama zajedno sa brojnim neobjavljenim dokumentima dio su sudskog spisa pa je za pretpostaviti i nadati se kako će ih sudsko vijeće u drugostupanjskom procesu razmotriti i proučiti. Činjenica je kako je haško tužiteljstvo imalo čudne kriterije u podizanju optužnica protiv HVO-a i Armije BiH. Naime, kao ključni kriterij u optužnicama uzet je kriterij zapovjedne odgovornosti. Od visokorangiranih zapovjednika Armije BiH nitko nije osuđen po zapovjednoj odgovornosti za najveće zločine protiv Hrvata (Trusine, Grabovica, Križančevo selo, Buhine kuće, Uzdol…) dok s druge strane u pravilu zapovjedna odgovornost vodi do najviših vojnih i političkih dužnosnika BiH Hrvata pa čak i do predsjednika Tuđmana i ministra Šuška što vidimo iz prvostupanjske presude. Možda tu nepravdu isprave sudovi u Bosni i Hercegovini ali sudeći prema aktivnostima tamošnjeg tužiteljstva ista se praksa nastavlja. Izgleda kako se tužiteljstvo BiH kao i haško tužiteljstvo specijalizirali samo za istrage nad najvišim vojno političkim dužnosnicima hrvatskog naroda u BiH dok istovremeno na meti istraga su samo vojnici, dočasnici i niži časnici AbiH, odnosno neposredni počinitelji.

-Posebna je tema kulturocid koji je počinjen u BiH, osobito nad sakralnim objektima Katoličke crkve i drugim religijskim objektima u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1991.-1995. To je General sve obradio u svojim knjigama dok je rušenje Starog mosta posebna priča. Kakve su Vaše spoznaje o tome?

-Kulturocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini, osobito razaranje katoličkih crkava zaista je bio strašan. Samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji uništeno je 290 crkava. To je zapravo dokaz koji najbolje svjedoči kako se u ratu u Bosni htjelo izbrisati katolički identitet hrvatskog naroda, što mnogi vide kao otvoren pokušaj islamizacije tog prostora. Slično je bilo i na drugim područjima Bosne i Hercegovine. Što se tiče Starog mosta njega je general Praljak dao zaštititi a ne razoriti. Naime, u tijeku najžešćih razaranja Mostara od strane JNA general je Praljak zapovjedio da se most zaštiti pa je bio obložen daskama. To je i spriječilo njegovo rušenje dok su ostali mostovi bili razoreni, od čega su tri bila kulturna baština iz razdoblja austrougarske. Kasnije u hrvatsko-bošnjačkom sukobu most je bio pod kontrolom bošnjačkih snaga da bi 9. studenoga 1993. godine, na dan primopredaje dužnosti, most bio srušen. Neovisno stručno vještačenje utvrdilo je kako most nije srušen tenkovskom granatom nego je srušen eksplozivnom napravom. Važno je napomenuti da HVO tada nije imao mogućnost pristupa mostu te da je prostor s obadvije strane mosta tada nadzirala Armija BiH. Sve to potvrđuju i televizijske snimke TV ŐRF na kojima se jasno vidi vodeni stup koji nastaje uslijed eksplozije detonirajućeg štapina, jednako kao i eksplozija u donjem lijevom uglu mosta nakon čega se most počima urušavati. Sve to upućuje na niz kontroverzi i navodi na zaključak kako je rušenje Starog mosta bilo izrežirano u propagandne svrhe s ciljem kompromitacije HVO-a i samoga generala Slobodana Praljka.

[ad id=”68099″]

Razgovarala: Dubravka Vidak / Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Mostarci poslali jasnu poruku o nametanju Komšića

Objavljeno

na

Objavio

Na mostarskim ulicama noćas je postavljen plakat koji još jednom iskazuje mišljenje građana Mostara o nametnutom hrvatskom članu Predsjedništva BiH.

“Komšić –  persona non grata” čitali su jutros Mostarci koji su se zatekli ispred biskupske rezidencije, preko puta Katedrale, prenosi Prvi TV.

Nakon što su jučer predsjednici Vlada pet županija u FBiH iskazali jednako mišljenje o Komšiću otvorenim pismom upućenim javnosti, sinoć su i Mostarci potvrdili ono što je već poznato: da Željko Komšić kao nametnuti predstavnik hrvatskoga naroda nije poželjan u Mostaru./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Marin Topić otvoreno u emisiji Agape radiopostaje MIR Međugorje

Objavljeno

na

Objavio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari