Pratite nas

Osmijeh Hrvata

Objavljeno

na

Za one kojima je to vrijeme pretpotopno, ovo će izgledati kao priča umornog starca. Oni drugi će prepoznati i djeliće sebe u riječima, rečenicama, slikama.
Nisam mogao dočekati rujan i početak škole. Skoro svi su već išli u školu, čak i moj brat koji se odjednom počeo svako jutro umivati i ostavljati me kući. Jedva sam čekao da dođe iz škole i, kako nisam imao pametnijeg posla, s njim sam učio slova, crtao i pomagao mu ispunjavati nastavne listiće. On je prošao s pet, a ni ja nisam bio slabiji, iako bez ocjena.
osmjeh_hrvataBila je godina 1974-a. Polovica sela je bila asfaltirana,nekih 3 km ukupno, a odatle u svim smjerovima, najbliži asfalt bio je na nekih 20 km. Asfaltna cesta je selu donijela strašne probleme. Nijedan konj nije znao ići po asfaltu, klizali su se,a seoski kovači su morali češće mijenjati potkove i domišljati se inovacijama u stavljanju potkova. U cijelom selu radilo je “u poduzeću” tek dvoje-troje ljudi koji su jutrom odlazili čekati autobus, odnosno Đoku vozača iz petog sela čija sestra se udala u naše, a svi su je zvali Rišćanica jer je bila pravoslavka. Po Đoki su se slale poruke, Đoko je donosio stvari iz grada koje bi tko naručio,a znao je i ići u bolničke posjete seljacima koji bi tamo završili (“Đoko,ne bud’ t’ teško, ajd’ mi poviri maloga,eno ga tamo na dičjen odjelu”).

Novac je bio potreban za vrlo malo stvari. Novcem se morala plaćati struja inkasatoru koji bi bučno dolazio Tomosom svaka dva mjeseca. Inkasator Tome je tako poznavao svakoga i svatko je njega poznavao. Ako tko ne bi imao novca, što nije bila rijetkost, Tome bi znao naštimavati brojke čekajući tako slijedeći dolazak za dva mjeseca kako bi seljaci prikupili potrebnu sumu. Osim za struju, novac je još bio potreban za platno od kojeg se šivala odjeća, ona svečanija (a moja mater je bila sa svojom Bagat “mašinom” najpopularnija krojačica, inače se prala vuna, od nje pravilo predivo i plela odjeća), za obuću, bolje rečeno za trike (jedna vrsta sandala) koje su se radile po narudžbi. U selo bi dolazio biciklom “gumašar” s nanizanim trikama za isporuku već naručenog. Onda bi nama djeci uzimao mjeru, ako bi roditelji naručili. (Mi djeca baš nismo voljeli trike jer u njima nismo mogli igrati nogomet. Udariš loptu i umjesto u lijevi kut branke, lopta završi u drači na sasvim suprotnoj strani. Zato smo uglavnom igrali bosi. I zapravo cijelo ljeto išli bosi. Po polju, po kršu. Na kraju ljeta svatko od nas je mogao bosom petom zgaziti trn)

Novac je bio potreban još za rijetke stvari iz trgovine, a do novca smo dolazili na razne načine.

U proljeće bismo prodali rakiju i vino, došao bi stric Jure iz grada s nekakvim kombijem u kojem je bila bačva pa bi tako odvozio u grad gdje je imao Tavernu. Na ljeto bi došle višnje koje bismo prodali zadarskoj Marasci, a pred školu suhu kadulju koju smo brali tijekom cijelog ljeta. Kadulja se brala jutrom, pred zoru kad je poskocima bilo još hladno za kretanje.

Sijali smo kukuruz, pšenicu, sadili svo povrće, jeli kruh ispod peke, a o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću smo obavezno pekli janjce na ražnju iz našeg tora.

Radilo se prosječno dva-tri sata dnevno, a svaka večer je završavala pjesmom. Preko dana bismo tu i tamo sjeli pod koji orah gdje su stariji ljudi “ljudikali” i pričali priče koje smo upijali. Pa i onu kako je stric Pere išao u Francusku tamo 1920 i neke. Slušali smo i o žandarima koji su tukli ljude pod izlikom kako imaju dojavu o njihovom posjedovanju oružja. Kako se sadila konoplja, pamuk, duhan koji se švercao u “Italiju”,a “Italija” nije bila preko mora, nego preko brda.

Kuće su se gradile od klesanog kamena, a za vezivo se koristio “klak iz klačarni” (vapno). Vapno se dobivalo od kamena koji bi se poslagao na poseban način za što su bili odgovorni majstori (klačari) kojeg bi se potom izložilo vatri par dana i noći, bez prestanka. U vezivo se još dodavala i “pržina” (sitni šljunak) s primjesama gline koja se iskapala s obližnjih nalazišta. Sve se prevozilo konjskim zapregama.

Rad, bilo onaj u polju, bilo onaj na izgradnji kuće – plaćao se uglavnom – radom! Valuta se zvala “dnevnica” i postojao je točno određen omjer vrijednosti dnevnica ovisno o znanju potrebnom za rad (tako je npr. zidarska dnevnica vrijedila dvije težačke dnevnice).

Najveće akumulirano bogatstvo kojeg je netko mogao imati mimo posjeda u zemlji, stoci, bili su odnosi s ljudima. Koliko je tko razvio prijateljstava, na toliko je pomoći u bilo čemu mogao računati.

Tragedije, katastrofe koje bi eventualno koga zadesile (a to su bile štete u gubitku stoke, kad bi uginuo konj ili kad bi se što požarom uništilo) bile su alarm za pomoć. Susjedi bi se organizirali i razletili po okolnim selima skupljajući milodare pa bi nerijetko unesrećenom namirili i više od pretrpljene štete. Svatko se odazivao na molbe za pomoć znajući kako sutra može i sam biti tražitelj pomoći.

Na taj način, preživjeli smo tisućljeća. Bez novca, bez nafte, bez liberalizma, bez WTO, MMF, UN,i ostalog smeća.

Danas imam 43 godine i ovo pišem na laptopu proizvedenom u Japanu, a pišem o sjećanjima iz svog djetinjstva. U kući je ADSL priključak, tekuća voda, svugdje uokolo asfalt, javna rasvjeta, smeće odvozi komunalno poduzeće i za sve, ama baš sve – potreban je novac. Kuća se nalazi na istom mjestu gdje i 1974., samo što je nova umjesto stare. U manje od 30 godina način života se izokrenuo naglavce. Znanja umiru s ljudima, a zamjenjuju ih industrijska znanja i posvemašnja ovisnost ljudi o posjedovanju novca. U vremenskom intervalu manjem od treptaja oka u usporedbi s vremenom provedenom u tradicijskom životu, kao ljudi postali smo lak plijen za manipulatore svih vrsta.

Povijest, odnosno budućnost nije morala ići u ovom smjeru. Bilo bi suludo ignorirati sve tehnološke novitete koji su olakšali život ljudima, ali jednako suludo bi bilo i tvrditi kako se povijest morala ovako razvijati.

Kao i na osobnoj razini, tako i na kolektivnoj razini – budućnost je i zbroj odluka i izbora iz prošlosti.

Uhvaćeni u mrežu “moranja”, trošimo posljednje zalihe žara pradavnog Sunca – tzv.fosilnih goriva, hranimo se industrijskom hranom, liječimo farmaceutskim pripravcima, pijemo industrijski pripravljena pića, zagađujemo vodu, trošimo enormne količine mesa za čije dobivanje angažiramo većinu raspoloživog zemaljskog poljoprivrednog zemljišta. Posljedice “razvoja” se broje u porastu sebičnosti, pohlepe, moralne izopačenosti i kronične osamljenosti pojedinca. Kolektivna svijest danas je suma osobnih strahova i osamljenosti.

Na nama je da je obogatimo empatijom, prijateljstvom, povezanošću, ljubavi prema bližnjemu i prema daljemu; svijesti kako smo djeca Zemlje na kojoj provodimo komadić vremena i na kojoj svoj komadić vremena moraju proživjeti i oni iza nas.

Iako zvuči krajnje jednostavno doći do te razine odnosa prema svijetu i ljudima,odnosno vratiti se na razinu predaka, to je najteži dio promjena u nama samima koje moramo napraviti, svatko osobno iz ljubavi prema SVOM djetetu jer se ona jedino manifestira na takav način. Svaka druga je lažna i surogat ljubavi.

Počnimo se mijenjati danas. Jer ovaj dan je prvi dan ostatka našeg života.

Ljubav prema vlastitoj djeci uključuje ljubav prema domovini, ljubav prema svojoj naciji ne negira poštovanje i ljubav prema drugima. Ne moramo se odreći nacije kako bismo bili građani svijeta, naprotiv – kao oni rođeni u krilu nacije smo dužni pridonositi svijetu svojim talentima. Obogaćivanjem sebe obogaćujemo obitelj, obogaćivanjem obitelji obogaćujemo lokalnu zajednicu, obogaćivanjem lokalne zajednice obogaćujemo državu. To su stepenice našeg hoda ovako maleni ispod zvijezda.

Ako smo maleni ispod zvijezda Svemirskih, ne moramo biti i ispod žutih zvijezda, kao što smo odbili u prošlosti biti i ispod crvene zvijezde.

Umjesto zvijezda, birajmo osmijeh. Osmijeh Hrvata.

otporaš

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Počeo 15. Sabor HNS-a; Ivan Vrdoljak jedini kandidat za predsjednika

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata (HNS) Ivan Vrdoljak jedini je kandidat za predsjednika na 15. Saboru te stranke koji je počeo u nedjelju u Zagrebu.

Na početku zasjedanja Sabora, kojemu nazoči više od tisuću delegata iz cijele Hrvatske, HNS-ovi ministri, čelništvo stranke te predstavnici liberalnih stranaka iz Nizozemske, Češke, Makedonije, BiH i Mađarske, himnu je na saksofonu odsvirao kandidat za potpredsjednika stranke Ivan Gulam.

Vrdoljaka je za predsjednika stranke u studenom predložio Središnji odbor. Središnji odbor je tada prihvatio i prijedlog Predsjedništva da se u najuži tim predlože: za potpredsjednicu Marija Puh, za drugog potpredsjednika Ivan Gulam, a za zamjenika predsjednika sadašnji vršitelj dužnosti predsjednika stranke, potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Predrag Štromar.

Vrdoljak je novinarima prije početka zasjedanja, upitan hoće li mu javnost vjerovati s obzirom da ga mnogi smatraju nevjerodostojnim političarem, rekao da hoće. “Naravno da će vjerovati, jer rezultat u prvih šest mjeseci ne može biti bolji nego što je,” rekao je i upitao tko je u škole uveo informatiku i nove kurikulume.

Naglasio je da djeca danas škole upisuju sa šansom da će dobiti ista a možda i bolja znanja i kompetencije nego u Engleskoj i Irskoj. “Za to se valja baviti politikom”, poručio je Vrdoljak. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari