Pratite nas

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zlatko Vitez: Praljak će se ubrojiti među hrvatske mučenike

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku održana je u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Ondje su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci među kojima su i Milijan Brkić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Davor Domazet Lošo, Dario Kordić, Ivan Penić, Zdravko Tomac, Pero Kovačević, Đuro Glogoški, Marko Perković Thompson, Mirko Norac, Andrija Hebrang i drugi.

Miroslav Tuđman u svom je govoru na komemoraciji istaknuo kako su se okupili da izraze sućut Praljkovoj obitelji i odaju počast suborcu i prijatelju.

“Ljudini poput Slobodana nitko nije ravan. Njegov čin nije bio teatralna gesta, niti bijeg, ni potez očajnika. Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je Tuđman. Istaknuo je da je tim činom odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak bio je čovjek pun života, a nadasve je plijenio neskrivenim domoljubljem i bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske na čijem je čelu bio”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac.

Podsjetio je kako je Praljak završio tri fakulteta te pokazao da se ne zadovoljava prosječnošću. “Imao je snažnu ličnost i čeličnu volju. Vrlo brzo se nametnuo kao vođa, iako bez formalnog vojnog znanja. Osobine dobrog vojskovođe je pokazao u operaciji Lipanjska zora”, rekao je Miljavac.

“Na žalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka. U takvim okolnostima učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najhrabrijih vojskovođa i hrvatskih vitezova. Demonstrativno je odbacio optužbe protiv sebe da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovijedao, nije se bojao poginuti. Sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su mu hladnokrvno nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih pobijedi, ali nisu bili u pravu”, rekao je Miljavac. Oni, kazao je, nisu znali da Slobodan Praljak ne zna za poraz i da uvijek pobjeđuje.

“Pao je za obranu voljene domovine kao ratnik, vojnik i general do zadnjeg daha. Generale i prijatelju, ponovno si zadužio Hrvatsku dugom koji se ničim ne može vratiti”, poručio mu je Miljavac.

Glumac Zlatko Vitez rekao je da će se Praljak ubrojiti među hrvatske mučenike.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari