Pratite nas

Reagiranja

Oštar odgovor Stiera Plenkoviću: Uvredljivo je reći da nismo razumjeli Istanbulsku konvenciju

Objavljeno

na

Davor Ivo Stier, politički tajnik HDZ-a, na službenom je putu u Argentini, a kako je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković sjednicu Predsjedništva sazvao danas u 17 sati, Stier je, kao uvjereni protivnik Istanbulske konvencije zbog rodne ideologije, svoja stajališta iznio u pismu koja je poslao članovima Predsjedništva.

Večernji je list od svojih izvora dobio to pismo i integralno ga objavljujemo. U pismu je vrlo otvoreno odgovorio i Plenkoviću napisavši:

“Utoliko su doista uvredljivi i potpuno deplasirani pokušaji da se imputira protivnicima Istanbulske konvencije da su protiv nje jer je nisu pročitali ili nisu dovoljno pametni te je nisu razumjeli. Odraz totalitarnog mentaliteta su također napadi na protivnike ratifikacije Istanbulske konvencije kao ljude koji su za nasilje, protiv žena, retrogradni, itd.” budući da je Plenković Mirku Matiću na skupu HDZ-a u Velikoj Gorici rekao neka prvo pročita tu konvenciju jer je rekao da je protuprirodna. Također, Stier piše da je neodgovorno i štetno od zastupnika HDZ-a tražiti da glasaju za Istanbulsku konvenciju.

Pismo prenosimo u cijelosti:

”Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju”.
Točka 53. Pojašnjavajućeg izvješća Istanbulske konvencije

Poštovani g. Predsjedniče, Poštovane kolegice i kolege članovi Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a,

U nastojanju da se osnaži uloga žena u poslovnom svijetu, bivša potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding, prije četiri godine, predložila mi je da zajedno, u jednom hrvatskom dnevnom listu, objavimo članak o novoj direktivi Europske unije o kvotama za žene u upravama trgovačkih društava koje kotiraju na burzi. U pripremi teksta, predložio sam da koristimo termine poput “ravnopravnost spolova” umjesto formulacija “rodnih teorija” kako bismo pažnju čitatelja usmjerili na bit problema, osnaživanje žena, a ne na raspravu o ideologiziranim konceptima. Brzo smo se oko toga dogovorili i zajedno objavili članak, te kasnije branili prijedlog u Europskom parlamentu.

Nažalost, takav pristup nije korišten u pisanju Istanbulske konvencije. Uvjeren sam da bismo ne samo u Hrvatskoj već i u mnogim europskim državama izbjegli prijepore u društvu, da je radna skupina Vijeća Europe svoj tekst temeljila na konceptima prihvatljivima svima. Tada bi se svi napori usmjerili upravo na samu bit – borbu protiv nasilja nad ženama.

Mnogi danas kažu da ne treba zbog tih termina rodne teorije zanemariti bit Konvencije u smislu njenih pozitivnih odredbi o borbi protiv nasilja. I doista ne treba zanemariti pozitivne aspekte Konvencije. No, isto tako, zar je bilo potrebno napraviti distinkciju između spola i rodnog identiteta da bi znali tko je žena i koga treba zaštiti od nasilja? Kome je to trebalo? Naravno, ideolozi svake vrste će uvijek reći da oni zapravo zastupaju znanstvene stavove. I marksisti su smatrali da je ukidanje privatnog vlasništva pitanje ekonomske znanosti, a ne ideologije. Po definiciji, ideologija negira naravni poredak i želi stvoriti novu ideologiziranu realnost. A ako se činjenice ne slažu s takvim ideološkim pristupom – tim gore po činjenice.

Tako je i s rodnom ideologijom. Ona tvrdi da rodni identitet može biti različit od spolnog identiteta. Po tome, žena može biti i onaj tko je biološki muško. Ako se biološke činjenice se ne slažu s “rodnim identitetom” – tim gore po činjenice. Dakle, nije glavni prijepor u tome što se u nekom dokumentu koristi riječ “rod”, već disocijacija “roda” od prirode, od “spola”. Te, shodno tome, forsiranje “rodnog identiteta” kao koncepta koji ne mora korespondirati s prirodom, to jest s biološkim određenim spolom. Problem nije ni osuđivanje određenih tradicija ili društvenih uloga koje su ponižavajuće za dignitet žena.

Štoviše, dobro je, na primjer, što se ističe pravo svake žene i djevojčice na školovanje. No, problem je taj što se dignitet žena ponižava i onda kada se samu definiciju žene, kroz iskonstruirani “rodni identitet”, želi razdvojiti od bioloških činjenica, od same ljudske prirode. Problem je što se traži da se takve teorije, protivne prirodnom zakonu, uvedu i u škole.

Upravo zbog tih razloga su nastali prijepori oko Istanbulske konvencije, koji se nažalost ne mogu premostiti niti s interpretativnim izjavama. Pritom je točno i to da su neke države odugovlačile ili odustale od ratifikacije i zbog njenih financijskih aspekata, uključujući odredbe o financiranju nevladinih udruga.

Ti su prijepori nesporna činjenica i zbog toga su neke države odlučile odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije. Posljednja je bila Slovačka, i to odlukom socijaldemokratske vlade.

Rezolucija Europskog parlamenta o ratifikaciji Istanbulske konvencije od 12. rujna 2017. podijelila je i Europsku pučku stranku, koja okuplja demokršćane, liberale i fiskalne konzervativce. Nije bio zanemariv ni broj zastupnika demokršćanske orijentacije unutar EPP-a koji su glasovali protiv rezolucije, bili suzdržani ili nisu uopće glasovali (uglavnom su ti zastupnici bili iz Španjolske, Italije, Njemačke, Srednje Europe i Baltika). Argumente protiv ratifikacije Istanbulske konvencije je iznijela i Katolička crkva. Tako je i Hrvatska biskupska konferencija (prvo mons. Uzinić kao čelnik nadležnog Vijeća za život i obitelj te kasnije HBK u plenarnoj formi) pozvala saborske zastupnike, posebice katolike, da glasuju protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Protiv ratifikacije izjasnili su se mnogi stručnjaci, sveučilišni profesori, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Dakle, među ljudima koji su se izjasnili protiv Istanbulske konvencije ima vrhunskih intelektualaca, kao što ih doduše ima i među onima koji su za njenu ratifikaciju. Utoliko su doista uvredljivi i potpuno deplasirani pokušaji da se imputira protivnicima Istanbulske konvencije da su protiv nje jer je nisu pročitali ili nisu dovoljno pametni te je nisu razumjeli. Odraz totalitarnog mentaliteta su također napadi na protivnike ratifikacije Istanbulske konvencije kao ljude koji su za nasilje, protiv žena, retrogradni, itd. Kršćanski demokrati u Hrvatskoj zauzimaju se za poštivanje digniteta žena i djevojčica, apsolutno su za borbu protiv nasilja, ali ne prihvaćaju postulate rodne teorije na kojima počiva Istanbulska konvencija. To, pak, ne znači da ne mogu raditi sa liberalima i pobornicima drugih ideologija (unutar EPP-a, HDZ-a ili bilo koje druge stranke) u zajedničkim naporima u borbi protiv nasilja nad ženama. Na primjer, kršćanski demokrati bi trebali podržati povećanje financijskih sredstava u proračunu za ovu plemenitu svrhu, bez obzira što se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije.

Ukratko, borbi protiv nasilja nad ženama može se pristupiti s različitih doktrinarnih pozicija. Kršćanski demokrati (iz različitih stranaka) će to učiniti na temelju doktrine koja ističe poštivanje ljudskog dostojanstva, i to u skladu s prirodnim zakonom, a ne u suprotnosti s naravnim poretkom. S takve pozicije nije moguće podržati ratifikaciju Istanbulske konvencije ali je moguće i potrebno biti za borbu protiv nasilja nad ženama. S druge strane, liberali ili socijalisti (iz različitih stranaka) će također biti privrženi toj borbi, ali s ideološke pozicije koja ne priznaje naravni poredak. Tako će oni isticati moć pojedinaca ili društva da kreiraju novi poredak, nove norme, pa čak i novi identitet prema vlastitoj autonomnoj volji, ne mareći o naravnom poretku i prirodnom zakonu. Dakako, oni će podržati Istanbulsku konvenciju.

Ta su dva pristupa – onaj kršćanski (ili klasični, s obzirom da nije isključivo kršćanski, ali ga je kršćanstvo prihvatilo) i onaj ideološki (liberalni ili socijalistički) – suštinski različita. I tu je srž prijepora oko Istanbulske konvencije, a ne u opredjeljenju za borbu protiv nasilja ili u sposobnosti čitanja s razumijevanjem.

U vezi s tim treba konstatirati kako je HDZ široka stranka koja je nastala kao pokret i koja danas uključuje članove koji imaju različite pristupe prema Istanbulskoj konvenciji, te općenito prema poštivanju naravnog poretka. Nametnuti samo jedan pristup te tražiti stranačku stegu u prihvaćanju Istanbulske konvencije značilo bi istisnuti ili marginalizirati kršćansko
demokratski prostor u HDZ-u.

Time bi se prije ili kasnije otvorili bokovi prema novim političkim snagama koje će se vjerojatno također pozivati na kršćanstvo i druge identitetske zastave, ali za razliku od demokršćana neće biti privržene načelima zapadne demokracije.

Zaključno, a na temelju svih navedenih razloga, smatram da bi bilo neodgovorno i štetno, i za HDZ i za razvoj hrvatske demokracije, tražiti od zastupnika HDZ-a da podrže uvrštavanje Istanbulske konvencije u dnevni red Hrvatskog sabora, te da glasuju za njenu ratifikaciju.

S poštovanjem,

Davor Ivo Stier

Večernji.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Politička agresija bošnjačkih stranaka nad Hrvatima u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Izglasavanje protuustavnog Zakona o tzv. izbornim jedinicama i glasovanje na sjednici Vlade FBiH bez hrvatskih zastupnika nije ništa drugo nego otvoreni čin institucionalne agresije nad hrvatskim narodom u BiH. Žalosno i sramotno je da najveći bosanski „patriote“ vode ovu državu u propast. Još žalosnije i sramotnije je što hrvatski politički predstavnici, poput predsjednika Federacije Marinka Čavare, umjesto jasno artikuliranog odgovora na ovu agresiju, situaciju iskorištavaju za predizborne političke obračune, piše Hrvatska republikanska stranka u priopćenju kojeg prenosimo u cijelosti.

Suština nije u sadržaju prijedloga tzv. Zakona o izbornim jedinicama, jer sve bošnjačke stranke koje su stale iza njega i bez Hrvata za njega glasovale, vrlo dobro znaju kako nema nikakve mogućnosti da zakon uopće prođe, jer neće proći ostale razine odobravanja. Sjetimo se samo glasovanja o Rezoluciji osude inicijativa o federalizaciji, koju su isto tako bošnjačke stranke izglasovale bez prisutnosti predstavnika hrvatskih stranaka. Jednako kao što ta Rezolucija nije prošla i imala bilo kakav smisao, tako ni ovaj zakon neće proći. No, i u jednom i u drugom slučaju, prava suština je u činu nametanja zakona koji za cilj ima ovjekovječiti gaženje legitimiteta hrvatskog naroda. Radi se o očiglednoj političko-institucionalnoj agresiji nad hrvatskim narodom u BiH, na način da se tobožnjom bošnjačkom političkom „konstruktivnošću“ prokažu Hrvati kao remetilački faktor u BiH.

Međutim, sve ovo rezultat je neartikuliranosti i nedosljednosti politike hrvatskih predstavnika u protekle četiri godine, koja je kulminirala u zadnjoj godini mandata kada se konačno počelo govoriti o izmjenama izbornog zakona. Prvo, nakon odluke Ustavnog suda u predmetu Ljubić, kada su svi institucionalni lijekovi u provedbi iste odbijeni od strane bošnjačke strane, zašto se pristalo na ponovno pozivanje Venecijanskog povjerenstva na razgovore? Venecijansko povjerenstvo je u svojstvu „amicus curiae“ već dalo svoj stav pri izricanju odluke Ustavnog suda. Pristalo se dakle da se to isto povjerenstvo očituje o svom očitovanju. Znajući kako međunarodna zajednica uvelike stoji iza institucionalne agresije bošnjačke politike nad Hrvatima u BiH, zar se očekivalo da će Venecijansko povjerenstvo podržati nastojanja Hrvata o zaštiti političkog legitimiteta? Drugo, zašto se uopće pristaje na razgovore u kojima je polazna točka da se mora „birati jedan predstavnik iz svakog kantona, ako on postoji kao takav“, ako je Ustavni sud izričito rekao: Ustavni sud zaključuje da odredba Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: „Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu“ i odredbe Poglavlja 20. članka 20.16.A stavak 2. toč. a-j. Izbornog zakona nisu u skladu s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Ovaj citat Odluke Ustavnog suda, koji je jedini tumač Ustava je najbolji i jedini protuargument svakom navodnom prijedlogu zakona, kojeg apsolutno nitko ne koristi kao takav. Naprotiv, ulazi se u bespotrebne rasprave koje nisu ništa drugo nego predizborna kampanja. Ponajbolji dokaz tome je gostovanje predsjednika Federacije u kojem se on na gnusan način obračunava s neistomišljenicima koji se usuđuju ne-imati kolektivnu partijsku pamet.

Na upit o gostovanju generala Mije Jelića na jednoj od hrvatskih tv kuća, on je kao protuargument koristio ne protuteze izrečenim stavovima, nego činjenicu što je i zašto general Jelić u Zagrebu. Ako se netko ikada upitao zašto se hrvatski narod nalazi u političkoj situaciji kakvoj jeste, onda u ovim izjavama Marinka Čavare dobiva odgovor. Nositelj najviše izvršne funkcije u Federaciji ispred hrvatskog naroda dakle nema apsolutno nikakvog znanja o pravosudnoj agresiji Sarajeva nad hrvatskim braniteljima i zapovjednicima HVO-a. Kako od njega i politike koja ga je postavila na mjesto koje obnaša očekivati artikuliran odgovor na političku agresiju Sarajeva, ako nema minimum osjećaja za domoljubne vrijednosti i one koji su ginuli i stavljali svoje živote na kocku kada se ginulo za njih?

HRS je još prošle godine kada se nametala spomenuta Rezolucija tražio od hrvatskih zastupnika da se ne vraćaju na rad Parlamenta FBiH dok god se ne definiraju institucionalni mehanizmi zaštite ustavno pravne konstitutivnosti i legitimne volje hrvatskog naroda, no nije bilo sluha. Tražili smo također potpisivanje Deklaracije o neulasku u bilo kakve razgovore o definiranju izvršne vlasti na svim razinama, dok se ne definiraju ključne stvari za hrvatski narod u BiH, počevši od Izbornog zakona, izmjena Ustava, hrvatskog javnog tv kanala itd., no niti za to nije bilo sluha. Od predsjednika Federacije smo tri puta tražili upućivanje apelacije Ustavnom sudu po pitanju neuravnoteženog i neravnopravnog zakonskog tretmana zapovjednika i pripadnika HVO-a od strane pravosuđa BiH. Ni za to nije bilo sluha.

Zakon o tzv. izbornim jedinicama je protuustavan i to predlagači vrlo dobro znaju, ali im je isti potreban za marketinške svrhe. Hrvatski politički predstavnici vrlo dobro znaju kako imaju sve mehanizme u rukama čime će ga zaustaviti, tako da i njihovo „protivljenje i obrana nacionalnih interesa“ je isto tako marketing. Jedina suštinski realna stvar je volja za dominacijom bošnjačke politike i njihova institucionalna agresija nad Hrvatima, na što nema artikuliranog odgovora. No, to ne znači da ga neće biti. Vidimo se nakon listopada!  

Dio gostovanja Marinka Čavare u kojem se osvrće na izjave generala Mije Jelića možete pogledati na
linku: https://youtu.be/1OVAc_bYw6w

Hrvatska republikanska stranka

Bošnjački zastupnici u Zastupničkom domu izglasali Prijedlog zakona o izbornim jedinicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Podržimo Dan sjećanja na dr. Ivana Šretera

Objavljeno

na

Prijedlog Mostovog saborskog zastupnika Mire Bulja, o Danu sjećanja na dr. Ivana Šretera, koji je u nekoliko navrata iznio pred Hrvatskim saborom, svakako treba podržati. Riječ je o „hrvatskom Gandhiju“, liječniku rodom iz Pakraca, a koji je početkom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata bio na čelu kriznog štaba za zapadnu Slavoniju te se istaknuo  zauzimanjem za mirno rješenje, nastojeći izbjeći rat i krvoproliće. Nu, bez obzira što se zalagao za nešto takvoga, velikosrpski pobunjenici su ga oteli 18. kolovoza 1991. Zatočen je i mučen u logoru Bučje, gdje mu se gubio svaki trag. Njegovi posmrtni ostatci nisu nađeni do danas.

O sudbini nesretnog Šretera navodno najviše znaju ‘dva srbijanska „harambaša“’, ali kad je o ovakvim temama riječ šute ili se prave da „luk nisu jeli ni mirisali“.

Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91., na čijem sam čelu, posmrtno mu je (2016.) u Pakracu dodijelila i priznanje Junak hrvatskog Domovinskog rata, a toj svečanosti među ostalim bili su  nazočni i ministar hrvatskih branitelja general Tomo Medved i savjetnik predsjednice Republike za branitelje Ante Deur, koji su iznimno podržali ovu gestu, čiji je prije svega cilj da se ne zaborave ljudi poput ovog hrvatskog velikana i mučenika.

U njegovu rodnom gradu svi će vam za ovog čovjeka reći da je osoba nenadmašnih ljudskih kvaliteta, koji je imao razumijevanje za sve oko sebe i koji je uvijek tražio mirna rješenja. Bio je protivnik sukoba,a zauzimao se  za dijalog, suživot i suradnju. Na početku demokratskih promjena  aktivno se uključio u politiku i postao čelnikom pakračkog ogranka HDZ-a tako je zbog svog tog angažmana često bio meta  provokacija pa i fizičkih napada pakračkih Srba.

Sa Šreterom je surađivao i predsjednik Društva hrvatskih književnika i diplomata Đuro Vidmarović. Jednom je zapisao:

  • Bio je ugledan liječnik. Potjecao je iz katoličke obitelji koja je uživala poštovanje okoline. Živio je s majkom i posvojenim dječakom Vitomirom.(…) U njegovoj kući održani su brojni sastanci. Ondje smo zasjedali dugo u noć, raspravljajući o političkoj situaciji, tražeći najkvalitetnije rješenje za akcije u određenom trenutku. Osobno sam s njim često razgovarao i savjetovao se. Postali smo i prijatelji. Cijenio sam široko znanje ovog čovjeka, njegovo kršćansko polazište u političkom radu, iskrenu nacionalnu svijet, skromnost, odsutnost karijerističkih pobuda i vjeru u uskrsnuće Hrvatske, kao nezavisne, demokratske i europske zemlje. S današnje distance, čini mi se da nije bio svjestan zla koje se nadvilo nad našom zemljom i koje se već počelo valjati našim krajevima…-istaknuo je Vidmarović.

Kad smo spomenuli srbijanskog „harambašu“ Pupovca, a čije je ime iznimno vezano i uz dr. Šretera, nepojmljivo je da se taj i takav, zajedno sa svojom svitom, financira (i to obilno) novcima hrvatskih poreznih obveznika, a da se neprestano bori protiv onih koji su krvlju stvorili hrvatsku državu. Slično rade Pusić, Teršelić, tzv. člankopisci Novosti i drugi. To bi isto tako bilo da izraelska država financira nekog svog „harambašu“ koji se usred ove države bori protiv Izraelaca ili koji ne priznaje žrtve pale za njihovu domovinu.

Osim toga, možete li zamisliti da nekog Hrvata financira srbijanska država, a da taj sve radi protiv njih? Pupovca financira i srbijanska država, ali ne da se bori za Hrvate već protiv njih! Ima li takvog ili sličnog primjera u povijesti?

Srbijanski predsjednik Vučić već je u nekoliko navrata izjavio da će Srbija učiniti sve da se što hitnije pronađu nestali Hrvati tijekom Domovinskoga rata, ali nikada ništa nije bilo od toga. Čudi nas također da ga ni hrvatska predsjednica Kolinda Grabar – Kitarović nikada ne pita o njegovim obećanjima, iako ga je u Zagrebu ugostila kao „rođenog brata“.

Hrvati, bez obzira na sve, nikada ne smiju zaboraviti one koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. A jedan od njih je i dr. Šreter, čovjek kojeg jednom majka rađa u stotinu godina.

U Pakracu i Lipiku iznimno cijene ovog hrvatskog junaka i mučenika, kojeg su komunisti proganjali i zbog toga što je 1984. jednom „penzioniranom oficiru“ napisao da je – časnik! U tom progonu najviše je sudjelovao Goran Babić, koji je među ostalim bio nagrađen i brojnim visokim nagradama hrvatske književnosti.

Ni o tome raznorazni pupovci „nemaju“ pojima!

U znak sjećanja na ovog velikog čovjeka u Pakracu je osnovana i „Zaklada dr. Ivan Šreter“, s željom da se rasvijetli njegov životni put i djela.

Treba spomenuti i odličan  dokumentarni film o Ivanu Šreteru, autora već pomalo zaboravljenog Miroslava Mikuljana.

Uspomena na tog divnog čovjeka nikada se ne smije zaboraviti, stoga je Dan sjećanja na njega tek mali, skromni obol, tim prije jer mu se, na žalost, nikada do kraja nećemo odužiti.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori