Pratite nas

Naši u svijetu

Ostavio Australiju i plaću od 38.000 kuna: Ostajem u Hrvatskoj boriti se za svoj san

Objavljeno

na

Gotovo nevjerojatno zvuči vijest da se netko od mladih odlučio vratiti iz Australije

Deseci tisuća mladih godišnje napušta Hrvatsku i to više nije nikakva novost, nego aktualni i negativni trend. Ukupno stanje ili, bolje rečeno, neprilike u kojima se nalazi Hrvatska uvjetuju trajni egzodus visokokvalificirane radne snage iz zemlje, poglavito mlađe perspektivne populacije u najboljim godinama, koja bi trebala ostati u Hrvatskoj, graditi je i rasti s njom, piše Slobodna Dalmacija .

Najnovije statistike govore kako je Hrvatska, nažalost, u samom europskom vrhu po broju nezaposlenih mladih ljudi, odmah iza Grčke i Španjolske. U takvim teškim i nezahvalnim okolnostima nevjerojatno zvuči vijest da se netko od mladih odlučio vratiti iz Australije, koju mnogi smatraju obećanom zemljom i koja je, prema nedavno provedenim istraživanjima, jedna od najpoželjnijih i najperspektivnijih zemalja za mlade ljude koji žele nešto postići u životu. Ova činjenica dobiva još više na težini kada se zna da netko s perspektivom u stabilnoj obiteljskoj tvrtki u Australiji na kraju ipak bira Hrvatsku kako bi se borio za egzistenciju i gradio svoj rodni kraj.

A upravo se na to odlučio diplomirani inženjer građevinarstva, 28-godišnji Rudolf Grljušić iz Banje pokraj Vrgorca, koji je australski san zamijenio sumornom hrvatskom zbiljom i svakodnevicom.

 Australija je obećana zemlja za mlade ljude i svakomu tko je ambiciozan i spreman uložiti trud zaista nudi bezbroj različitih mogućnosti, pogotovo ako je stručno potkovan i visokoškolovan. U tvrtki moje tetke, kojoj sam neizmjerno zahvalan na svemu, radio sam na poslovima koji nisu striktno građevinske prirode, ali su ipak povezani s građevinarskom strukom. Naime, tetka ima privatnu tvrtku u Perthu specijaliziranu za postavljanje visokotlačnih vodovodnih cijevi s 20 do 30 radnika, ovisno o opsegu posla.

Nakon završenog fakulteta u Splitu otišao sam tamo raditi i na tome ću im zauvijek biti zahvalan. Obični građevinski radnik u Australiji može mjesečno zaraditi oko 5000 tamošnjih dolara, a to je oko 27.000 kuna. Isplata je svakih 15 dana. Plaća inženjera početnika je oko 5000 dolara, a oni stručniji i s tri do pet godina iskustva mogu zaraditi i do 12.000 dolara, a to je oko 65.500 kuna. Prosječna plaća, u koju spada i moja, kreće se oko 7000 dolara, odnosno oko 38.000 kuna. Znači, sve ovisi o iskustvu, zalaganju na poslu, odlascima na teren, koji može biti udaljen i 3000 kilometara, do prekovremenih sati, a posebno se dobro plaća rad u sjevernom dijelu zapadne Australije, gdje su rudnici – govori Grljušić, te nastavlja:

– Sve je to krasno i idilično gledajući s egzistencijalne strane, ali ipak ostaje gorak okus da gradite i radite za tuđu državu i strano društvo. Možda će mnogima u Hrvatskoj u ovoj situaciji to zvučati suludo, ali to je moje mišljenje. Živio sam tamo, vidio sam dobre i loše strane australskog života. Kažem, nije u Hrvatskoj sve tako crno kako se govori, a nije ni u Australiji sve idealno. Australija je zaista broj jedan u smislu životnog standarda, perspektive i ekonomskog stanja, zbog kontinuiranog rada i zalaganja svih ljudi koji tamo žive. No, imao sam osjećaj da bih se na kraju utopio u tom trčanju za materijalnim stvarima.

Tamo čovjek sa završenim fakultetom vrlo brzo može kupiti kuću i započeti samostalni život te praktički imati riješeno stambeno pitanje već u 30. godini. No, nije sve u šoldima. Shvatio sam neke stvari o životu u Australiji i u razgovoru s našim iseljenicima koji su riješili svoju egzistenciju. Većina njih ima sve u životu, ali ipak pate za rodnom grudom. S godinama je ta nostalgija sve izraženija. Mnogi su od njih na početku govorili kako će u Australiji raditi pet do 10 godina, zaraditi za normalan život i vratiti se u Hrvatsku, ali stvarnost je bitno drugačija. Na kraju su ostali u Australiji, zasnovali obitelj, proširili posao i rijetki se vrate – kaže Grljušić.

Ovaj mladi inženjer spremao se ponovno na put u Australiju, no stigao mu je poziv od vrgoračkog HDZ-a i prijedlog da se u ime stranke kandidira za gradonačelnika. Krenuti u neizvjesnu političku utrku ili se vratiti u materijalnu sigurnost bogate Australije? Rudolf je izabrao ovo prvo. Ono što bi rijetki učinili, navodi Slobodna Dalmacija.

– Odluka nije bila nimalo lagana ni jednostavna. Međutim, dvojba nije bila u izboru Australija ili politika, nego u meni samomu, odnosno pitao sam se mogu li išta ponuditi Vrgorcu. Na koncu sam zaključio kako ću ono što sam vidio i naučio u Australiji primijeniti i u mojem zavičaju. To je prevagnulo.

Donio sam odluku, ostajem u mojoj Hrvatskoj boriti se za svoj san s mojim Vrgorčanima. Moram istaknuti da sam ja i prilično emotivno vezan uz HDZ, jer moj je pokojni otac bio u vrgoračkom HDZ-u od početka i u vrijeme burnih i ratnih 90-ih godina, u vrijeme stvaranja neovisne Hrvatske, a poslije je bio i dugogodišnji tajnik stranke. S jedne strane, ovaj je poziv čast, a s druge strane velika odgovornost – zaključio je Grljušić.

[ad id=”68099″]

Naš je školski i zdravstveni sustav bolji

– Možda će vam zvučati čudno, no bez obzira na to koliko neki kritizirali naš školski i zdravstveni sustav, više mi se svidio nego australski. Po mojem mišljenju, naš je sustav odličan za malog običnog čovjeka jer su mu školovanje i liječenje dostupni.

Australski sustav isključivo je kapitalistički, trebate imati prilično novca da biste se kvalitetno školovali, morate podignuti kredit koji vraćate do 30. godine ili morate biti izrazito daroviti da biste dobili neku stipendiju. S druge strane, kod nas i djeca iz obitelji slabijeg imovnog stanja mogu studirati, malo će raditi, malo će se stisnuti, ali ipak im je visoko obrazovanje dostupno.

Također je liječenje, posebno težih bolesti, tamo jako skupo. Sve se više-manje vrti oko toga koliko novca imate, tolika je i kvaliteta usluga zdravstvene zaštite – veli Grljušić.

Navalili bogati Kinezi

U Australiji je primjetan trend da bogati Kinezi sve više šalju svoju djecu na australska sveučilišta, pa ih poslije vraćaju kući kako bi preuzeli tvrtke od njih, ali i nastavili širiti poslovanje na tom kontinentu.

Kutija cigareta košta 100 kn

Vrlo su skupi alkohol, cigarete, izlasci…, odnosno luksuz. Kutija cigareta, kad se preračuna iz australskih dolara u kune, stoji gotovo 100 kuna.

Hrvati uspješni i vrlo cijenjeni

Poznato je da su Hrvati u Australiji velikom većinom vrlo uspješni i cijenjeni. U Perthu i okolici najviše je Dalmatinaca i Ličana, potomaka iseljenika koji se bave graditeljstvom, ugostiteljstvom, poljoprivredom…

Većina naših ljudi koji su došli tamo pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina riješila je svoje egzistenciju mukotrpnim radom. Imaju kvalitetne kuće, nekad i više njih, u pravilu vrijednosti i preko milijun australskih dolara, te uz to i solidnu ušteđevinu.

Danas njihova djeca nakon završenog školovanja pomalo preuzimaju njihove poslove. Sviđa mi se kod Hrvata, pa i kod Grka i Talijana, to što jako drže do obitelji i tradicije. U hrvatskim su obiteljima članovi jako povezani, poštuje se odnos između roditelja i djece. To je kod Engleza, odnosno Australaca, teško naći, jer djeca odlaze od roditelja s 18 godina i poslije toga nastupa neka hladnoća u tim odnosima.

Naša zemlja je sigurnija

Australija ima velikih problema s drogom i alkoholom, posebno među mlađom populacijom. Mislim da kod nas ta pošast nije toliko uzela maha. Osim toga, svako malo ima i serijskih ubojstava. Po mojem mišljenju, naša je zemlja sigurnija.

Stan od 100 kvadrata – milijun dolara

Cijene nekretnina su visoke, pogotovo za naš standard. U stanovima u prigradskim dijelovima uglavnom žive socijalni slučajevi, dok većina stanovnika Australije, njih 90 posto, prakticira život u prizemnim kućama. Tako kuća s oko 150 četvornih metara stambenog prostora i preko 500 kvadrata okućnice stoji 300.000 dolara, a stan od 100 kvadrata u užem središtu Pertha stoji više od milijun dolara, a ako je sam centar grada, ta je cijena i viša. U Australiji je normalno da kupite prvu kuću nešto lošije kvalitete i izvedbe, a onda je za godinu do tri, kad zaradite, prodate i kupite novu, kvalitetniju i skuplju u boljem kvartu i tako nastavljate dalje. Hrana je također prilično skupa za naše pojmove, a za njih je to normalno. Primjerice, pizza stoji između 25 do 30 dolara.

Dijaspora je izvarana

Naši iseljenici u Australiji imaju dosta kapitala i domoljublja, ali neki od njih bili su prevareni pa sada pušu i na hladno. Trebamo vratiti povjerenje tih ljudi koji su spremni uložiti svoj novac, ali samo ako im Hrvatska omogući kvalitetan okvir i dobre uvjete za ulaganje i poslovanje. Oni su tamo navikli na potpuno drugačiji način života i rada, imaju jasnu organizaciju i hijerarhiju. Nema kod njih birokratizacije, korupcije i drugih stvari na koje pojedinci ili država gube vrijeme i novac.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Poruka iseljeništvu: Sad je idealno vrijeme za ulaganje u hrvatski turizam

Objavljeno

na

Objavio

„Predstavnici dijaspore svojim su povratkom donijeli znanje, transfer tehnologije, moderne metode poslovanja i najbolje prakse u turističkom sektoru iz cijelog svijeta. Danas ovdje govorimo o iseljenicima u turizmu, ali želimo potaknuti suradnju i sudjelovanje dijaspore u svim strateškim sektorima hrvatskoga gospodarstva. HGK u cijelom tom procesu želi biti središnja kontaktna točka, oslonac i partner svim predstavnicima svoje dijaspore koji traže poslovne prilike i mogućnosti“, istaknuo je Ivan Barbarić, potpredsjednik HGK za međunarodne poslove i EU na drugoj Međunarodnoj konferenciji „Iseljenički turizam“ održanoj u Splitu.

Ravnatelj Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva Marin Sopta poručio je da konferencija simbolizira jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. „Upućujemo na veliki gospodarski potencijal dijaspore i potrebu za snažnijim ulaganjima iseljenika. Ako otvorimo svađu između današnjice i prošlosti, u opasnost smo da izgubimo budućnost. To mora biti na umu svima koji stvaraju podjele u hrvatskom društvu. Te nas teme emocionalno i psihički iscrpljuju, zato smo se mi odlučili gledati u budućnost“, naglasio je Sopta, dodavši da Vlada treba uključiti dijasporu u strategiju razvoja države.

Zvonko Milas, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, kazao je kako se kao zemlja mijenjamo i napredujemo, ali nedovoljno brzim tempom. „Vi ste ti koji moraju potpomoći taj proces koji ne priznaje instant-rezultate. Zajedno možemo napraviti mnogo, a zadovoljstvo nakon što uspijemo nadjačat će sve negativno što smo putem doživjeli. Ova konferencija izvrsna je za one koji traže svoje prilike za investicije u jednoj od najpropulzivnijih grana hrvatskoga gospodarstva – turizmu“, izjavio je Milas.

Državni tajnik u Ministarstvu turizma Tonči Glavina poručio je kako je sad pravo vrijeme za povratak i investicije u Hrvatsku. „Tko se danas odvaži napraviti korake u tom smjeru, imat će od toga mnogo koristi. U životu ne vrijede samo materijalne stvari; važna je i kvaliteta života i osjećaj da ste dijelom zajednice, a u Hrvatskoj to itekako možete ostvariti“, kazao je Glavina koji je i sam povratnik i SAD-a.

Predsjednik Uprave PwC Hrvatska John Gašparac govorio je o perspektivama hrvatskog turizma. „Izazovi u turizmu ujedno su i prilike. Turizam je biznis koji živi na emocijama i iskustvima. Možemo govoriti o brojkama, ali taj je faktor ključan. Moramo mijenjati svoj pogled na svijet i turizam, a ako to uspijemo, onda možemo doživjeti eksponencijalan rast“, ustvrdio je Gašparac, uz napomenu da su planovi koje imamo dobri, ali da će trebati vremena da ih provedemo.

Joe Bašić osvrnuo se na rast svoje tvrtke MPG, s oko 150 ljudi danas i transferom znanja iz Kanade u Hrvatsku. „Na projektu Ultre radili smo deset godina, a danas je posjećuje više od 150.000 tisuća ljudi iz više od 150 zemalja, što je izvrsna promocija Hrvatske. Ovo je pravo vrijeme da se pokrene biznis u Hrvatskoj jer su rizici najmanji otkako smo osnovali državu. Hrvatska vas zove da se vratite i ostvarite svoje snove i poslovne ideje“, istaknuo je Bašić.

Marion Duzich, vlasnik i direktor Waterman Svpetrvs hotela na Braču, naglasio je da se u biznisu sve svodi na kvalitetan proizvod i kvalitetne ljude. „Naravno, bitno je i da vas za tu kvalitetu plate. Ja sam se u Hrvatsku došao praktički umiroviti – nisam ni znao gdje je Brač, a na kraju sam tu uložio u turizam jer vjerujem u ovu zemlju i ove ljude. Nije lako poslovati u Hrvatskoj. Ima loših dana, potrošio sam mnogo novca i živaca, ali danas imam 600 radnika. Sad nas muči problem radne snage, to nam uzima mnogo vremena“, kazao je Duzich i pozvao Vladu da olakša uvoz stranih radnika.

Tijekom ove dvodnevne konferencije bit će prezentirane uspješne priče povratnika koji su uložili u hrvatski turizam, a razgovarat će se i o brendiranju Hrvatske, investicijama u turističke niše poput zdravstvenog i kulturnog turizma te o inovacijama u turizmu. (hia)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Treći naraštaj hrvatskih iseljenika suočava se s mnogim problemima

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Danas, toliko godina nakon uspostave suverene, slobodne i neovisne Hrvatske države, te toliko godina nakon završetka pobjedničkog Domovinskog rata, možemo konstatirati, da hrvatski iseljenici diljem svijeta mnogima u našoj domovini Hrvatskoj iznimno smetaju. Sve dobronamjerne osobe, u koje ubrajam one, kojima je doista stalo do budućnosti hrvatskog naroda i Hrvatske države, trebale bi doći do zaključka, da su hrvatski iseljenici odigrali iznimno važnu, pa naravno i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, neovisne i suverene Republike Hrvatske 90-ih godina. Hrvatski iseljenici bi i danas mogli biti ti, koji će Hrvatsku podići iz doista teške situacije, te ju izvesti na pravi put. Očigledno je, da neprijatelji hrvatskog naroda to ne žele, pa svim snagama pokušavaju onemogućiti sve veze, koje Hrvati diljem svijeta još njeguju sa svojim obiteljima u Hrvatskoj, pa na koncu i s Hrvatskom državom.

Nažalost ni mnoge osobe, koje našoj Hrvatskoj i našem hrvatskom narodu ne žele nužno zlo, ne realiziraju, koliko je golem potencijal hrvatskih iseljenika za stvaranje jake i ponosne Republike Hrvatske. Tome se ne treba ni čuditi, jer su antihrvatski elementi skoro 20 godina činili sve, kako bi u Hrvatskoj stvorili sliku o nama hrvatskim iseljenicima, kao nečemu iznimno štetnom za budućnost Republike Hrvatske. Jugokomunisti su zajedno sa svim neprijateljima Hrvatske napravili jasnu strategiju, kako kroz propagandu, prije svega hrvatske iseljenike prezentirati kao neprijatelje Hrvatske, te na koncu nas hrvatske iseljenike natjerati na to, da okrenemo leđa našoj domovini Hrvatskoj. Ipak, odmah sada želim naglasiti, da su se gadno prevarili, kada su pomislili, da će uspjeti u tome, da nam se naša domovina Hrvatska ogadi. Do takve konstatacije dolazim bez velikih napora. Budući da ljubav uz Božju pomoć uvijek pobjeđuje, tako će i ljubav nas Hrvata iz iseljeništva prema našoj domovini Hrvatskoj pobijediti mržnju onih, koji bi najradije uspostavili novu Jugoslaviju, te u potpunosti preziru sve ono što ima hrvatski predznak. No, kao što sam i naglasio, čak i dobronamjerne osobe se često zalažu za prijedloge Jugokomunista, koji bi doveli do toga, da se hrvatski iseljenici u potpunosti isključe iz razvoja Republike Hrvatske, na ekonomskom, političkom i kulturnom području. Jugokomunistički ostaci koriste se istim mehanizmima, kojima su se služili njihov veliki uzor zločinac Broz Tito i njegovi podupiratelji u bivšem totalitarističkom režimu. Tako su nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana počeli mijenjati istinu, te su krenuli kroz svoje medije proizvoditi golemu veličinu laži, koje su nažalost i mnogi dobronamjerni u hrvatskoj povjerovali. Tako su hrvatski branitelji postali oni, koji po njima žive na grbači države, te su ih proglasili zatucanima, krezubima, neinteligentnima i agresivnima. Hrvate Herceg – Bosne su također proglasili zatucanima i velikim lopovima, koji samo gledaju kako opljačkati Hrvatsku. Katoličku crkvu su proglasili institucijom s kojom se treba obračunati, koja krade itd. Dok su nas hrvatske iseljenike proglasili onima, koji samo traže korist od Hrvatske, te su plasirali tezu u javni prostor, da mi hrvatski iseljenici isključivo njegujemo veze s hrvatskom, kako bi ju opljačkali. Takvoj propagandom mnoge su osobe u hrvatskoj nažalost i podlegle, te su počele vjerovati u sve te laži odnosno izmišljotine. Dokaz tome je i činjenica, da su me mnoge osobe u Republici Hrvatskoj, koje se same deklariraju kao domoljubi pokušale uvjeriti, da nemam pravo kako oni kažu miješati se u hrvatsko gospodarstvo, politiku i kulturu, te da ne bih po njima trebao imati pravo sudjelovati na izborima u Hrvatskoj.

Trenutno smo u situaciji, u kojoj golemi potencijal, kojega hrvatsko iseljeništvo nudi, ostaje neiskorišten, što samo ide na štetu hrvatskog naroda i Hrvatske države, a u suprotnom na veliku korist svih neprijatelja naše prelijepe domovine. Poanta ove kolumne je vrlo jasna. Naime, želim artikulirati samo neke od problema s kojima se mi Hrvati iz iseljeništva moramo suočavati, u trenutku kada želimo pomoći našoj domovini Hrvatskoj. U ovoj kolumni posebice ću pisati o problemima, kada je riječ o trećem naraštaja hrvatskih iseljenika, jer i osobno pripadam toj skupini. Usprkos tome, mi hrvatski iseljenici treće generacije ne želimo i ne ćemo odustati od naše domovine.

Sama negacija pripadnosti hrvatskom narodu

Prvi problem s kojim se mnogi Hrvati dijaspore treće generacije moraju suočavati, zasigurno je činjenica, da ih mnoge osobe u Republici Hrvatskoj pokušavaju uvjeriti, da ne pripadaju hrvatskom narodu, te da u vezi s time nemaju pravo na hrvatsko državljanstvo. Takve teze naravno plasiraju one osobe, koje ulažu mnogo truda u to, da podijele cijeli hrvatski narod diljem svijeta, kako bi rezultirajući s time jednu skupinu hrvatskog naroda zavadili s drugom. Služe se sredstvom „zavadi pa vladaj“. Tako pokušavaju osobama u Hrvatskoj prenijeti pogrešnu sliku o nama hrvatskim iseljenicima, kako bi se osobe u hrvatskoj počele zalagati za to, da se nas hrvatske iseljenike u svim područjima što dalje udalji od naše domovine. Nažalost su u tome djelomično i uspjeli, dokaz tome je činjenica, da sam se često susretao s osobama, koje su sigurno dobronamjerne. Međutim, i te osobe su nažalost mene ipak bezuspješno pokušale uvjeriti, da ne pripadam hrvatskoj naciji, te da nemam pravo sudjelovati u gospodarskim, političkim i kulturnim procesima, koji se događaju u Republici Hrvatskoj. Takve su teze doista jadne i sigurno ne idu u prilog zajedništvu, koji je našem narodu u ovom trenutku iznimno potreban. Nadalje, zanimljivo je, kako su si te osobe uzele zapravo biti arbitri u odluci o tome, tko pripada hrvatskom narodu, a tko ne. Ponovit ću, ne napadam one, koji su podlegli sustavnoj i dugoročnoj propagandi ostataka iz prošlog komunističkog sustava. Također svu krivnju ne možemo prebaciti ni na sve neprijatelje hrvatskog naroda, jer oni čine onoliko, koliko im ostali dopuštaju. No, sigurno da dio odgovornosti snosi i službena vlast u Zagrebu, čak ne ni nužno trenutna, jer bi bilo nekorektno prebaciti sve ono loše što se po pitanju hrvatskog iseljeništva događalo gotovo 19 godina na njih. Činjenica je, da su zakazali mnogi, jer nedopustivo je, da imamo mnoge osobe u Hrvatskoj, koji doista zastupaju teze, kako Hrvati koji žive izvan Republike Hrvatske po njima i nisu Hrvati. To negiranje mnogih, da su hrvatski iseljenici diljem svijeta dio hrvatskog, ponosnog naroda nisam iskusio samo ja na svojoj vlastitoj koži, nego i mnogi ostali, posebice pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika. Bilo bi zanimljivo čuti, koji su to doista njihovi kriteriji, koje bi netko trebao ispuniti, da bi se mogao zvati Hrvatom. O tome se u hrvatskom prostoru ni ne govori, a činjenica je da taj problem postoji. Problem nije ni malo bezazlen, kako se vjerojatno na prvi pogled čini, jer kad nekome negirate pripadnost određenom narodu, onda na tome možete temeljiti sve buduće korake s kojima istim tim osobama uskraćujete prava, koja kao pripadnici određenog naroda imaju.

Državljanstvo, domovnice, putovnice …

Sljedeći problemi s kojima se mnogi Hrvati dijaspore, koji pripadaju trećoj generaciji moraju suočavati nisu samo posljedica sustavnog denunciranja hrvatskih iseljenika sa strane protivnika hrvatskog naroda, već su i posljedica nerada i uhljebništva svih vlada Republike Hrvatske nakon smrti, našega prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naime, mnogi iseljenici treće generacije, koji do sada nisu stekli hrvatsko državljanstvo imaju mnoge probleme postati hrvatski državljani. Iako je vlada Republike Hrvatske još prošle godine pripremila zakon, koji će hrvatskim iseljenicima olakšati stjecanje hrvatskog državljanstva, činjenica je, da do sada takvo olakšanje mnogi hrvatski iseljenici nisu mogli uočiti niti osjetiti. U tom slučaju, golemi je problem sigurno neefikasna hrvatska birokracija, koja na svim područjima otežava bolju suradnju iseljene Hrvatske s domovinskom, pa tako i u slučaju državljanstva. Mnogi pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika čekaju godinama, kako bi dobili hrvatsko državljanstvo. To se nažalost do današnjega dana nije promijenilo. To dovodi do toga, da mnogi novi potencijalni državljani odustaju od zahtjeva za državljanstvom, jer jednostavno ne žele sudjelovati u takvim odugovlačenjima i u toj, mislim da je se doista tako može nazvati birokratskoj farsi. Nedopustivo je, da potencijalni hrvatski državljani diljem svijeta moraju čekati mnogo godina kako bi postali punopravni državljani Republike Hrvatske. Isto tako je nedopustivo, da te osobe radi jednoga papira moraju odlaziti nekoliko puta do konzularnog sjedišta, jer je naša birokracija sve samo ne efikasna. Čak problem ne bi bio toliko ni velik, da konzularna sjedišta nisu daleko udaljena od gradova u kojima mnogi iseljenici žive. Međutim, činjenica je, da su za mnoge osobe konzularna sjedišta udaljena nekoliko sati automobilom, dok drugi koji žive u državama kao što je primjerice SAD moraju letjeti zrakoplovom nekoliko sati, kako bi mogli steći hrvatsko državljanstvo, i to ne samo jedan put, nego nekoliko puta, jer to tako hrvatska birokracija zahtjeva.

Isti slučaj je i s hrvatskim putovnicama. Jer da bi hrvatski iseljenici produžili hrvatsku putovnicu, treba im doista mnogo vremena, ali ipak ne moraju čekati nekoliko godina na putovnicu, kao primjerice mnogi na državljanstvo. Kao što se svi problemi daju riješiti, tako se i ovaj problem može riješiti na doista učinkovit način. Prije svega bi bilo dobro, kada bi Republika Hrvatska otvorila nova konzularna sjedišta u državama gdje žive mnogi hrvatski iseljenici. Isto tako bi bilo dobro, kada bi mnoga konzularna sjedišta promijenila i produljila svoje radno vrijeme, jer trenutno radno vrijeme u mnogim konzularnim sjedištima nije prilagođeno osobama, koje bi ih trebale posjećivati. Takve promjene dovele bi zasigurno do toga, da mnogi potencijalni hrvatski državljani zatraže svoje državljanstvo, te bi se sigurno zaustavile i problem, da se mnogi iseljenici ispisuju iz hrvatskog državljanstva, jer radi velike udaljenost nemaju mogućnost odlaziti nekoliko puta do konzularnih sjedišta, da rješe određen problem. Poznavajući službenu vlast u Zagrebu, otvaranje novih konzularnih sjedišta ni ne predstavlja veliki problem. To će oni brzo učiniti, no nažalost ne kako bi bili više dostupniji hrvatskim iseljenicima, nego kako bi u tim konzularnim sjedištima mogli postaviti svoje uhljebe, kojih u hrvatskim konzularnim sjedištima ni sada ne manjka. Čak bi vjerojatno postavili i nekoliko osoba, koji u svojim uredima drže slike zločinca Broza Tita, te koji ne rade za interese Republike Hrvatske, jer te osobe ni nakon toliko godina ne mogu prežaliti njihovu propalu Jugoslaviju.

Da su u institucijama, koje bi trebale pridonijeti rješavanju državljanstva, domovnica i putovnica hrvatskih iseljenika, zaposleni mnogi uhljebi, možemo jasno vidjeti i na činjenici, da mnogi iseljenici diljem svijeta čekaju nekoliko godina na stjecanje hrvatskog državljanstva. Svakako sam uvjerenja, da bi se trebao uvesti jasan zakonski rok, koji bi se trebao poštovati, kada je riječ o odgovorima na zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Tako bi se zaustavilo mrcvarenje hrvatskih iseljenika, te bi se sigurno povećao broj hrvatskih državljana diljem svijeta, te bi iseljenici sa zadovoljstvom rješavali svoje probleme u hrvatskim konzularnim sjedištima, znajući, da će se njihovi problemi riješiti u što kraćem roku, što trenutno nažalost nije slučaj. Bilo bi isto zanimljivo vidjeti, koji su to kriteriji, koji se moraju ispuniti, da bi netko dobio radno mjesto u institucijama, koje su zadužene za ova iznimno važna pitanja, koja su doista od velike važnosti za hrvatske iseljenike. No, isto tako, što nažalost mnogi zaboravljaju i za Republiku Hrvatsku.

Ovo su bili samo pojedini od mnogih problema, s kojima se mi pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika moramo svakodnevno suočavati. No, u ovoj kolumni nisam nabrojao isključivo probleme, nego i konkretne prijedloge s kojima bi se ti problemi mogli doista umanjiti. Mnogi su problemi s kojima se mi Hrvati treće generacije iseljenika moramo suočavati, kada želimo pomoći našoj domovini Hrvatskoj, te oni nažalost ne stanu u jednu kolumnu, za njih je potrebno više kolumni. No, iznimno je bitno o njima govoriti uvijek kada zato imamo mogućnost, jer tek kada se jedan problem uoči, onda ga je moguće i početi rješavati.

Davor Čelan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari