Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ostojićeva hobotnica u MUP-u i obavještajno medijske operacije protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Tko je Ranko Ostojić,koji je kao politički činovnik SDP-a ušao u upravni odbor Slobodne Dalmacije krajem 90-ih, da bi stan koji je dobio od Ninoslava Pavića koristio dok je bio ministar MUP-a. Kakve su njegove veze sa britanskim MI6, Haškim sudom, tajnim operacijama “Magla” i “Cash”, uhićenjem generala Ante Gotovine i pokušajima kompromitiranja Republike Hrvatske na međunarodnom planu? Što je od toga utvrdila POA, teme je kojima se bavio politickarealnost.wordpress.com

Imenovan za pročelnika u gradskom poglavarstvu Splita, s kojeg odlazi nakon par tjedana i odmah postaje načelnik PU SD (nikad prije nije radio u policiji) i nakon godinu dana postaje ni manje-ni više ravnatelj policije RH ?!?

Prvo sastavlja para-policijski tim (Bertina i Dolački) koji organizira i vodi tajne sofisticirane špijunske operacije protiv organiziranog kriminala u RH – rezultati “dečki s Knežije” – svi oslobođeni od optužbe za organizirani kriminal u spektakularnom “suđenju stoljeća” i predstavi za novu post-Tuđmanovu Hrvatsku.

Zatim kreće s još tajnijom operacijom “Magla” koju vodi s par svojih izabranika u, s ne poznatini neograničenim novčanim fondom, a sve sa ciljem uhićenja Ivice Rajića i njegovih pomagača.

Zanimljivo je da je upravo MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUP-a haškom optuženiku Ivici Rajiću pod lažnim imenom.

Još je zanimljivije da je Davor Butković 1997. u Globusu objavio da se Rajić skriva u Splitu, sa fotografijom navodnog Rajića, na kojoj je ustvari bio jedan zaposlenik hotela u Splitu. Butkovića i Vrušića je sudac Ranko Marijan 1998. osudio na 4 mjeseca uvjetno zbog takve laži.

Rajić je osuđen na 12 godina i pušten nakon 8, a njegova uloga je bila izuzetno važna za Haag kako se poslije pokazalo – zadatak je bio da optuži najviši vrh HVO i HRHB – Praljka i Petkovića za “UZP i agresiju RH na BiH” zajedno sa Tuđmanom.

Ni ta para-policijska Ostojićeva akcija “Magla” nikad nije pokazala tko je zapravo organizirao i skrivao Ivicu Rajića u Splitu i ulogu PU SD u tome, osim što je zatajila da mu je MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUPa . Naravno Ostojić je trabunjao neka fraze o “desničarsko – nacionalističkom – hercegovačkom lobiju bliski Naletiliću Tuti i Šušku, šverceri cigareta i droge i potencijalni pomagači Ante Gotovine….”

Ali sve je to bio samo uvod u mega spektakl i jednu od najsramotnijih epizoda u povijesti Republike Hrvatske. Poslije će se pokazati da nas je tu skupo koštalo i da se nikad nećemo oprati od toga. Ranko Ostojić je bio samo britanski pijun u geopolitičkoj spirali ucjena i borbi sa Njemcima za dominaciju na Balkanu a preko britanskog-američkog instrumenta Haškog suda u kojem su trajno stradali Oluja, domovinski rat, Gotovina , Tuđman i Republika Hrvatska …

Ta mega spektakularna akcija Ranka Ostojića (izvježbana u akciji Magla) nazvana je “Cash” i cilj je bio uhvatiti generala Antu Gotovinu “koji se skriva na potezu RH-BiH”, razbiti mrežu Gotovininih pomagača koje su prije toga “etiketirali kao kriminalce i ratne profitere”.

Osim što ju je vodio osobno Ranko Ostojić sa par svojih starih izabranika u “super cool tajnom” stožeru MUP na Kustošiji (isto mjesto gdje su Haški istražitelji prekrcavali u svoja auta puste Tuđmanove transkripte koje im je nezakonito udijelio Stjepan Mesić) imala je opet i neograničen tajni novčani fond. Ali najbolje od svega, ovaj put su u akciju direktno bili uključeni britanski tajni agenti MI6.

Osim što su neovisno djelovali na području RH a pod pokroviteljstvom Ostojića, najgore je što su preko svoja dva potrčka – novinara (Gordan Malić, Ivica Đikić…) a u suradnji sa Ostojićem diktirali dinamiku odnosa sa Haškim sudom i položaj Republike Hrvatske pri pregovorima sa EU… plasirajući lažne informacije o tragu generala Gotovine u RH ili BIH a pod pokroviteljstvom RH uvijek u ključnim političkim trenutcima. Te iste informacije su uspješno plasirali i drugoj strani tj. Carli del Ponte koja je onda “stiskala i kočila i prijetila” Republiku Hrvatsku te zaustavljala pregovor sa EU.

Ispod svega toga je bila britanska platforma o razbijanju svih simbola i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, od Franje Tuđmana, do većine generala i pobjedničke Hrvatske vojske i kreiranju novih poltronskih poslušnika u politici za balans snaga u regionu – rezultat je lako provjerljiv danas .

U jednom trenutku 2003. godine, sve je došlo u pitanje kada je Franjo Turek šef POA-e (inače kažu bliži njemačkom BND-u nego britanskom MI6) napravio predstavku za državni vrh i raskrinkao vezu Ostojić-MI6-Malić-Haški sud. Osim toga pokazao je da nije uopće jasno gdje su nestali miljuni kuna koje je Ostojić dobijao za svoje “super cool” špijunske operacije tj. da nije podnosio nikakve račune. Poslje je podnesena interna prijava u MUP-u protiv Ranka Ostojića zbog toga ali još uvijek ista stoji negdje u ladici.

Malo naklon toga su i javno i praktički istovremeno prokazani svi britanski špijuni u bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj im je “slučajno zapaljen” jedan od tri špijunska kombija prepuna opreme za prisluškivanje svih telekom komunikacija u Republici Hrvatskoj. Nakon toga MI6 je svoju centralu za Balkan morao premjestiti u Budimpeštu. Neki kažu da je upravo njemački BND imao prste u tome.

Nedugo nakon predstavke Franjo Turek je dobio otkaz (ali odigrati će kasnije još jednu povijesnu ulogu), Ostojić je odmah krenuo u protu operaciju i podnio prijavu protiv Tureka da ga je neovlašteno prisluškivao i pratio kao i spomenute novinare. Vijeće za nadzor tajnih službi je odbilo tu prijavu a Turek tvrdi da je nalog za praćenje dobio od Ive Sanadera…

Da bi razumjeli ulogu Ranka Ostojića pogledajmo sažetak izvješća POA-e …

Sažetak izvješća POA-e “Informacija o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske”

POA je kontinuiranim sigurnosnim djelovanjem prikupila niz podataka koji upućuju na to da se u hrvatskom medijskom prostoru i aktivnostima pojedinih međunarodnih organizacija (ICTY) te zapadnih zemalja (Velika Britanija) odvijaju aktivnosti koje imaju obilježja obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske.

Kontinuiranim i intenzivnim sigurnosnim djelovanjem u sklopu zakonskih ovlasti (unutar RH) POA nije došla do podataka koji bi govorili o mogućem boravištu umirovljenog generala Ante Gotovine u Republici Hrvatskoj, te je utvrdila da su svi početni podaci (uključujući podatke dobivene od stranih sigurnosnih službi ili ICTY-ja) o mogućim mjestima Gotovinina boravka netočni.

Cjelokupno djelovanje POA-e i drugih državnih tijela zaduženih za pronalaženje Gotovine prati niz medijskih napisa i javnih istupa dužnosnika ICTY-ja, kao i stavova pojedinih zapadnoeuropskih vlada koji nastoje dokazati nedjelotvornost, pasivnost i opstrukciju sigurnosnog sustava RH u pronalaženju mjesta boravka generala Gotovine.

Analizom i provjerom podataka objavljenih u medijima te rezultatima redovitih protuobavještajnih aktivnosti POA je došla do podataka o postojanju korelacije između pojedinih navoda objavljenih u dijelu hrvatskih tiskanih medija, aktivnosti utvrđenih pripadnika pojedinih zapadnih obavještajnih službi (prvenstveno Britanije i SAD-a), te istupa dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i formiranja službenih stavova i politike vlada pojedinih zapadnih zemalja (prvenstveno Britanije i Nizozemske).

Ta se korelacija odnosi na vremensku podudarnost aktivnosti pojedinih aktera s političkim događajima na međunarodnoj sceni u vezi s najavljenim aktivnostima ICTY-ja, te ponavljanje te sheme više puta u posljednjih godinu i pol.

POA je utvrdila da pripadnici zapadnih obavještajnih službi (SAD-a i Britanije) prikupljaju podatke od pojedinaca iz izvršne vlasti RH, koji daju polu informacije ili subjektivne stavove radi samo promocije, koje obavještajci prezentiraju svojim matičnim službama ili organizacijama. Iste podatke ti zapadni obavještajci dostavljaju i drugim nadležnim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom na području RH i BiH. Usporedo s tim aktivnostima podatke plasiraju i preko pojedinih novinara u hrvatske medije. Time stvaraju sinergijski učinak prema onima koji donose odluke tako da gotovo istovjetne podatke dobivaju od više službi, koje bi trebale djelovati samostalno, tj. prikupljati podatke neovisno jedna od druge, a takvo stanje potvrđuju i informacije u hrvatskim medijima. Svaka takva kampanja intenzivira se neposredno prije političkih zbivanja važnih za suradnju RH s ICTY-jem.

Tako početne teze, često temeljene na političkim stavovima, a ne na realnoj situaciji, bivaju više puta potvrđene i postaju osnova za definiranje službenih stavova prema RH, tj. glavni argumenti za tezu o nekorektnosti RH prema ICTY-ju u slučaju Gotovina i osnova za međunarodni politički pritisak na RH.

Te aktivnosti identificirani pripadnici međunarodnih organizacija (ICTY, SFOR) uglavnom provode izvan svog formalnog mandata, kako sadržajnog tako i teritorijalnog (dio njih nije akreditiran i formalno ne obnaša dužnosti vezane za RH). Svjesno i aktivno nastoje prikriti kontakte na području RH, što potvrđuje obavještajnu prirodu njihova djelovanja, koja je suprotna odredbama Bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima.

Analizom spomenutih parametara POA je utvrdila sigurnosno zanimljive kontakte Christopera Loomsa (rođen 19.lipnja 1960.) formalno je djelatnik istražnog tima pri tužiteljstvu ICTY-ja u Haagu, kamo je delegiran kao pripadnik britanske obavještajne službe SIS (MI 8), djelatnika istražiteljskog tima tužiteljstva ICTY-ja u Haagu, Oscara Vera (rođen 25. kolovoza 1949.), djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA, deklarira se i kao pripadnik Pentagona (Ministarstvo obrane SAD-a). Prema podacima POA-e u BiH boravi od 2000. kad je sudjelovao u istrazi u ubojstvu Joze Leutara, nakon čega postaje savjetnik zapovjednika SFOR-a. Iskusan obavještajac koji je 25 godina djelovao na većini svjetskih kriznih žarišta, savjetnika zapovjednika SFOR-a u BiH, Garetha Lungleyja (rođen 8. siječnja 1971., djelatnik britanske obavještajne službe SIS i prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH. Intenzivno je 2003. kontaktira s ostalim britanskim obavještajcima u regiji i sa slovenskom obavještajnom službom. Njegovo ime nalazi se i na popisu obavještajaca MI 8 objavljenom 1999. na Internetu djelatnika britanskog veleposlanstva u RH, Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije MUP-a RH, te Gordana Malića, novinara tjednika Globus. Unutar te grupacije postoje izravne i posredne veze kojima su dostavljane i plasirane informacije i dezinformacije te službeni dokumenti ICTY-ja i hrvatskih državnih tijela (POA raspolaže velikim fondom podataka koji dokazuju intenzitet i prirodu telefonskih kontakata, kao i audio i video dokumentacijom o osobnim kontaktima spomenutih osoba) u hrvatskom medijskom prostoru, ali i prema ICTY-ju i vladama zapadnih zemalja.

Looms kao istražitelj ICTY-ja od 2000. često boravi u RH (26 puta je prijavio boravak u smještajnim objektima u RH), ali tada, iako je pripadnik ICTY-ja, ne kontaktira s Uredom tužiteljstva ICTY-ja u Zagrebu niti se prijavljuje kod nadležnih tijela RH. POA je detektirala njegove kontakte sa savjetnikom zapovjednika SFOR-a Oscarom Verom i Globusovim novinarom Gordanom Malićem. Ti su kontakti sigurnosno zanimljivi jer se vremenski i sadržajno podudaraju sa službenim istupima dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i stavovima pojedinih zapadnoeuropskih zemalja koji se očito temelje na tendencioznim tvrdnjama koje su prikupljene od pojedinaca iz izvršne vlasti RH.

Kontakti Vera i Loomsa s Malićem vremenski se podudaraju s Malićevim objavljivanjem ekskluzivnih podataka u Globusu a njihov se sadržaj uvelike podudara s poslije iznesenim negativnim stavovima tužiteljstva ICTY-ja o RH. Prema provjerenim podacima, Malić i Looms komuniciraju preko više različitih telefonskih brojeva (uključujući često i telefonske govornice), a i osobni kontakti dogovaraju se tako da se pokušavaju prikriti, što upućuje na neki od oblika agenturnog odnosa.

Kontakti Loomsa i Vere također ukazuju na koordinirano djelovanje suprotno interesima RH. Analizom djelovanja Oscara Vere prema i na području RH utvrdili smo da on često boravi na teritoriju RH (iako je formalno pripadnik SFOR-a, tj. nadležan za područje BiH), tako da je od kraja 1999. do veljače 2004. svoj boravak u smještajnim objektima u RH prijavio 119 puta. Zanimljivo je da je Vera pokazivao interes za aktivnosti hrvatskog sigurnosnog sustava u suradnji s ICTY-jem i da je kroz privatne kontakte s predstavnicima hrvatske izvršne vlasti nastojao prikupiti javno nedostupne podatke. U tu svrhu Vera se služio većim brojem telekomunikacijskih priključaka, ali i posrednicima u komunikaciji s pojedinim osobama.

To se posebno odnosi na Verinu vezu s bivšim ravnateljem policije MUP-a RH Rankom Ostojićem i spomenutim Globusovim novinarom Gordanom Malićem. POA je utvrdila da Vera osobno kontaktira s bivšim ravnateljem Ostojićem preko kojeg je dolazio do podataka o funkcioniranju sigurnosnog sustava RH, te također prikuplja Ostojićeve procjene o navodnoj umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u zaštitu generala Gotovine. Osim izravnih kontakata s Ostojićem registrirani su i kontakti Vere sa Željkom Dolačkim (Željko Dolački je bivši djelatnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala PUZ-a, upleten u medijske afere. Dolački je bio uključen u kriminalističku obradu Hrvoja Petrača i tzv. zločinačke organizacije, a povezivali su ga s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i navodnim suradnikom HIS-a Veselinom Marinovom. Dolački je i sada djelatnik MUP-a te je ne samo profesionalno nego i privatno vezan za bivšeg ravnatelja policije Ostojića) i Mariom Bertinom (rođen 6. ožujka 1955., djelatnik Uprave kriminalističke policije MUP-a), pripadnicima MUP-a RH i članovima neformalne “specijalne jedinice” koju je samoinicijativno osnovao i njom rukovodio Ostojić.

Osim osobnih kontakata tijekom susreta u Zagrebu ili upotrebom više telekomunikacijskih priključaka, Vera sa spomenutim osobama kontaktira i posredno, preko svoje djevojke Karmen Kardum (rođena 5. siječnja 1973., potječe iz Rijeke, državljanka SAD-a, govori hrvatski te je prevoditeljica u SFOR-u), koja je prevoditeljica u sjedištu SFOR-a u Sarajevu.

Ti kontakti održavali su se s više telekomunikacijskih priključaka uz prikrivanje tema razgovora, što upućuje na prikrivanje komunikacije, tj. neuobičajenu prirodu njihova odnosa (postojanje dogovorenog agenturnog odnosa).

Zanimljiv je i Ostojićev kontakt s prvim tajnikom britanskog veleposlanstva u RH Lungleyem, kojem je Ostojić također poslužio kao izvor istovjetnih podataka koje su prikupljali Vera i Looms.

Na opisani je način više puta ponovljena istovjetne informacije koja potječe iz jednog izvora (Ostojić, Vera), a koje je Looms kao službeni istražitelj prezentirao kao vjerodostojan, jer je prikupljen iz više izvora. Slične podatke dostavljao je i službeni predstavnik britanske obavještajne službe u RH Lungley preko svog veleposlanstva u Zagrebu, tako da je i britanska diplomacija preko formalnog izvora (Lungley), ali i preko svog drugog obavještajnog časnika (Loomsa) raspolagala istim podacima.

Dojam vjerodostojnosti tako prikupljenih podataka postizan je Verinim aktivnostima u BiH, gdje je na osnovi visokog položaja u SFOR-u u prilici da preko službenih tijela međunarodne zajednice u BiH (SFOR, DHR, Ured ICTY-ja u BiH) i američkog veleposlanstva u Sarajevu (POA raspolaže provjerenim podacima da je Vera prikupljene informacije dostavljao i veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu), također dostavlja istovjetne informacije, koje su samo poslužile kao potvrda podataka koje su “neovisno” od njega prikupili Looms i Lungley.

Drugi dio obavještajno-medijske operacije usmjerene na diskreditiranje RH sastoji se od manipulacije medijskim napisima, tako da se sadržaj i termin informacija plasiranih u hrvatskim medijima usklade s najavljenim međunarodnim aktivnostima u vezi sa suradnjom RH s ICTY-jem. To se postizalo spomenutim kontaktima Loomsa, Vere i Ostojića s Malićem. Maliću su dostavljene “ekskluzivne” informacije ili čak kopije službenih dokumenata državnih tijela RH ili ICTY-ja. Takav pristup omogućio je ciljano plasiranje određenih sadržaja i tempiranje vremena njihove objave, što je dodatne potvrđivalo vjerodostojnost prikupljenih podataka u međunarodnim institucijama (posebice na ICTY-ju i u matičnim zemljama spomenutih osoba), te kompromitiralo državnu vlast u RH. POA raspolaže podacima da je Malić dio podataka koje nije mogao objaviti u svom listu ustupao novinaru Feral Tribunea Ivici Đikiću, koji ih je objavio.

Detaljnom analizom utvrdili smo da su navedene veze tih osoba funkcionirale na dvije razine:

1. aktivnosti koje su svojim djelovanjem oni svjesno kreirali (prikupljanje podataka za potrebe vanjske politike matičnih zemalja, ICTY-ja, te plasiranje ciljanih informacija i dezinformacija u medijima);

2. reakcija na aktivnosti koje ne nadziru, a u vezi su sa suradnjom RH s ICTY-jem.

Slučaj uhićenja Ivice Rajića (svjesno plasiranje teza u medije)

POA je neosporno utvrdila da je veza Ostojić ? Malić ? Vera – Looms funkcionirala i u vrijeme uhićenja Ivice Rajića prema potrazi ICTY-ja (5. travnja 2003.), pri čemu raspolažemo provjerenim podacima da je tijekom realizacije same akcije Ostojić kontaktirao s Malićem i Verom.

Nakon te akcije, koja je samo potvrdila politiku suradnje RH s ICTY-jem, Malić je objavio ekskluzivni članak o uhićenju Rajića (Globus 644 od 1. travnja 2003. – “Uhićenje krvnika iz Kiseljaka ? MUP pred ravnateljem POA-e Franjom Turekom skrivao akciju uhićenja Ivice Rajića bojeći se sabotaže”) u kojem je plasirao tezu da je MUP samostalno morao provesti akciju uhićenja osobe za kojom je ICTY raspisao potragu zbog “opasnosti da POA sabotira” tu akciju.

Ta se tvrdnja poslije provlači kroz komunikaciju predstavnika diplomatskog zbora u RH i drugih međunarodnih organizacija, da bi početkom rujna 2003. bila izrijekom potvrđena u “non-paperu” koji je Carla Del Ponte dostavila diplomatima zemalja EU i SAD-a akreditiranim u RH kao pripremu najavljenog dolaska u RH. Neposredno nakon toga Malić je ponovo potencirao tu temu u svojim napisima.

Naglašavamo da je analiza telekomunikacijskog prometa pokazala da je intenzivna komunikacija Malića, Vere i Ostojića postojala i neposredno prije objave “non-papera” i posjeta Carle Del Ponte Zagrebu (6. listopada 2003.).

Objavljivanje intervjua s Gotovinom (reakcija na neovisan događaj)

Zajedničko i ciljano djelovanje potvrđuju i situacije koje spomenute osobe nisu kreirale, ali su ih svojim sadržajem pobudile. Tako je analiza komunikacije nakon objavljivanja intervjua glavnog urednika Nacionala Ive Pukanića s Gotovinom (Nacional 395 od 10. kolovoza 2003. ? ekskluzivni intervju “Ante Gotovina: Priznajem Haaški sud” ? napominjemo da je Nacional u Zagrebu dostupan dan ranije od datuma objave) pokazala da je taj događaj intenzivirao komunikaciju između Ostojića, Malića i Vere.

Drugi slučaj koji je pobudio izniman interes navedenih osoba bio je napis Ive Pukanića o okolnostima objavljivanja intervjua s Gotovinom, u kojem se iznose tvrdnje suprotne verziji koju je Ostojić prenio Veri, a koja je također plasirana u javnost, o umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u akciju spašavanja Gotovine.

Nakon objavljivanja tog članka vidljiva je neuobičajeno intenzivna komunikacija između Ostojića, Malića, Vere i Loomsa.

Sve aktivnosti i parametri obuhvaćeni analizom POA-e ukazuju da se radi o organiziranom i ciljanom djelovanju koje uključuje obavještajnu i medijsku manipulaciju podacima u cilju realizacije određenih političkih ciljeva prema RH i regiji, da se stvore uvjeti za političke pritiske na RH.

Sam shematski prikaz linija komuniciranja između spomenutih aktera ukazuje na tijek informacija, ali i njihovo krajnje odredište, što se potpuno podudara s realnim zbivanjima u medijskom prostoru RH, ali i reakcijama međunarodne politike prema RH.

Sve navedene činjenice POA je prikupila na razini operativnih dokaza na temelju:

1. analize podataka,

2. izjava građana-obavjestitelja i tajnih suradnika od kojih su neki spremni biti svjedoci na najvišoj političkoj razini,

3. analize telekomunikacijskog prometa (telefonskih izlista) koji dokazuju međusobnu komunikaciju aktera,

4. audiozapisa koji dokazuju karakter međusobnih veza i

5. videozapisa koji dokumentiraju kontakte.

Iz svega navedenog razvidno je da se sporna zbivanja u odnosu ICTY-ja prema RH unatrag godinu i pol dana odvijaju po jedinstvenom obrascu:

1. medijska kampanja koja pokušava diskreditirati napore institucija RH

2. objavljivanje povjerljivih materijala radi kompromitacije državnih institucija

3. u izjavama stranih dužnosnika navodi se da je general Gotovina u RH, ali se ni jednom nije precizirala lokacija ili područje skrivanja

4. vremena objavljivanja u medijima koincidiraju s istupima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte

Analiza je pokazala da su identificirani svi nužni nositelji klasične obavještajno-medijske manipulacije:

a) agentura (pozicije) stranih obavještajnih sužbi u RH,

b) pripadnici stranih obavještajnih službi,

c) predstavnici domaćih medija i

d) dezinformacije i resursi iz kojih se crpe.

Gordan Malić, novinar Globusa naziva Christophera Loomsa, agenta MI6, nakon vijesti o smijeni Franje Tureka . Transkript njihovog razgovora :

Looms: Bok!

Malić: U redu je.

Looms: Nažalost, nisam te mogao nazvati.

Malić: U redu.

Looms: Dvije stvari. Prvo, žao mi je što je to potrajalo. moj šef nema ništa protiv intervjua. Stvar je u ženi. Ne mogu je uloviti.

Malić: Mh.

Looms: Malo je potrajalo. Ne znam zašto.

Malić: U redu.

Looms: Morat ćeš mi dati malo vremena.

Malić: U redu.

Looms: Druga stvar je, čuo sam da su nekog večeras najurili.

Malić: Da…Frajera na T.

Looms: Molim?

Malić: Frajera na T.

Looms: Da.

Malić: Da. Otpušten je.

Looms: Nije objavljeno javno.

Malić: Na sastanku. Objavit će sutra.

Looms: OK. (nejasno) očekivati?

Malić: Da. Rekao sam ti za to prije mjesec dana.

Looms: Tko ga se riješio?

Mačić: Obojica. Frajeri s vrha.

Looms: U redu. To je dobro.

Malić: Da.

Looms: To su dobre vijesti.

Malić: Da, da. Nije loše. Vidjet ćemo što će se dogoditi

poslije.

Looms: Nastavit ćemo dalje s pritiskom.

Malić: Dakle, hoćemo, pričekat ćemo neko vrijeme.

Looms: Da, znam da te nema idući tjedan.

Malić: U redu, mogao bi biti za dva tjedna ili tako nekako?

Looms: Onaj tjedan poslije, točno.

Malić: U redu.

Looms: Ali znam što radim, pa to prepusti meni.

Malić: U redu. Bok.

Looms: U redu. Čuvaj se.

*SNIMKE RAZGOVORA SU DIO PREZENTACIJE FRANJE TUREKA, BIVŠEG ŠEFA POA-E, KOJOM JE DOKAZAO SUBERZIVNU DJELATNOST BRITANSKE TAJNE SLUŽBE I POJEDINIH NOVINARA NA DEZINFORMIRANJU HRVATSKE JAVNOSTI I HAAŠKOGA SUDA O KRETANJU ANTE GOTOVINE I NJEGOVE NAVODNE ZAŠTITE OD STRANE DRŽAVNIH ORGANA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrsvijet.net

H.Krmpotić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Ah, kakve li pomutnje!

Objavljeno

na

Objavio

Neka mi netko precizno odgovori: da li je Krist pričestio Judu na svojoj posljednjoj večeri u Jeruzalemu? Po Ivanovu evanđelju ne nalazim siguran odgovor. Naime, Šimun Petar je namignuo Ivanu da upita Isusa koji će ga učenik izdati, a Isus reče Ivanu: “To je onaj komu ja dadnem zalogaj kad ga umočim….i umoči zalogaj i dade ga Judi Šimuna Iskariotskoga“.(evan. Ivan) Da li je to posvećeni kruh(pričest), odnosno kakav je to zalogaj?Apostol Ivan niti ne spominje onu pretvorbu kruha i vina odnosno one riječi:“Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo ili uzmite i pijte, ovo je moja krv…“A kod drugih evanđelista naslutiti je da je Juda ipak blagovao posvećenih kruh, a da li je pio posvećeno vino izričito ne spominju.

Stoji pisano da su svi iz kaleža pili, ali nije prepoznatljivo da li je tu Juda bio prisutan kad se pilo iz kaleža.

No, nije teško zaključiti kako je izdajica blagovao te večeri sa apostolima te ga je Isus požurivao da ide učiniti ono što je naumio, ali nije mu zapovjedio na način protjerivanja iz sale za blagovanje, nego onako, gotovo uljudno: idi, sinko što čekaš kad si već naumio to za 30 srebrenika:“Što misliš činiti, čini brzo!“(evan. Ivan) Iz ovoga bi mogli, u naše vrijeme, kod blagovanja pri svetoj Euharistiji i sami postupati poput Krista, tj. nikoga ne protjerivati iz crkve(hrama). Isus je one večeri apostolima oprao i noge. To je učinio i Judi, a mi bismo naše Jude istjerali iz crkve. E ne može!

Pa, biskupi i svećenici koji nisu za istjerivanje iz crkve onih koji su javno izdali Krista, kao u slučaju IK(Istanbulske konvencije) su u pravu. Ja bih radije vidio ili doživio osudu od strane Hrvatskog nacionalnog etičkg sudišta one koji su izdali Hrvatsku ratifikacijom te demonske tvorbe. To je novo „zlatno tele“ kome su se poklonila 110 zastupnika u Saboru. Među njima je i „Mojsijev brat Aron“ takozvani vitez Jeruzalemskog groba. Ali ljudi moji, pa taj omjer izglasavanja ili ratifikacija: 110 za naprema 30 protiv je zapravo čista slika omjera onih koji artikuliraju svoje kršćanstvo odnosno vjeru u Hrvatskoj; iako i od tih 30 protiv  nisu svi deklarativno kršćani, pa je omjer još manji. Ne neće proći ni referendum, ako ga bude, oko dokidanja IK u Republici Hrvatskoj. Tako ni za abortus. Neka visoki kler katoličke Crkve u Hrvatskoj ima ovu sliku pred očima, tj. ovaj omjer kod izglasavanja IK!

No, ne zaboravimo što je Isus rekao za izdajicu Judu Iskariotskoga:“Ali evo ruke moga izdajnika; sa mnom je na stolu. Jest, Sin Čovječji odlazi kako je određeno, ali jao onomu čovjeku koji ga izdaje“.(evn.Luka). Dakle, jao našim izdajicama! Kad se je Mojsije vratio sa Sinaja i vidio svoj narod okupljen oko zlatnog teleta udario je pločama Božjih zapovijedi o zlatno tele i zna se kakva je kazna mnoge progutala, zbrisani su sa lica zemlje.

Nisu li odlasci iz Hrvatske brisanje sa lica Lijepe Naše. A što li će nam se još događati!? Zato, ponovo i ponovo pozivam visoki kler(Kaptol) da stane na čelo povorke raznih pobožnosti u Crkvi kod Hrvata, da ih već ne nabrajam, ali svakako spominjem da se već do kraja ove godine dogodi Nacionalni Euharistijski Kongres(NEK).

To će biti najjači udarac na IK ili ti ga Instanbulsku konvenciju. Ako to nismo u stanju napraviti, neka netko preuzme odgovornost, opet sa vrha klera kod nas, da poput Mojsija nađe načina kako odvratiti srdžbu Božju i velike kazne za ovaj narod i da možemo jednom na okupu reći: Ovo je naš Bog, Isus Krsit, mi smo narod paše njegove!

Nikola Bašić, Vis

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto je HTV1 drugačije preveo članak 28. Istanbulske konvencije od Ureda za ravnopravnost Vlade Republike Hrvatske?!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 9. travnja 2011. Braniteljski portal je objavio redakcijski tekst pod naslovom „STRAVIČNO: OTKRIVAMO NOVE OPASNOSTI IZ ISTANBULSKE KONVENCIJE- HOĆE LI SE UKINUTI SVEĆENIČKA, LIJEČNIČKA I SUDAČKA TAJNA?“ (https://www.braniteljski-portal.com/stravicno-otkrivamo-nove-opasnosti-iz-istanbulske-konvencije-hoce-li-se-ukinuti-svecenicka-lijecnicka-i-sudacka-tajna).

Istoga dana navečer u drugom dnevniku HTV1, u dodatku „Tema dana“ g. Branko Nađvinski ugostio je gđu Dubravku Šimonović, koja je bila hrvatska predstavnica u izradi Istanbulske konvencije (IK). Do toga teksta na Braniteljskom portalu u hrvatskoj javnosti nije se postavljalo pitanje niti su davana objašnjenja o članku 28. IK, odnosno o opasnosti da liječnici, svećenici i odvjetnici budu konvencijom prisiljeni prijaviti tajne koje saznaju u svojemu poslu. Vjerujemo da je upravo zbog našega teksta g. Nađvinski, kao zadnje pitanje, zamolio gđu Šimonović da objasni bojazan od prisile odavanja profesionalne tajne. Ona je, naravno, negirala tu opasnost. Dok je ona govorila, na ekranu se pojavio tekst članka 28 IK (slika).

Taj tekst glasi:

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

DVIJE VERZIJE ČLANKA 28 ISTAMBULSKE KONVENCIJE!

Međutim, Ekspertni tim Braniteljskoga portala uočio je da se tekst članka 28 IK na HTV1 RAZLIKUJE od izvornoga teksta članka koji je a) na engleskom jeziku (https://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/rms/090000168008482e), b) prijevoda na hrvatski jezik koji je na službenim stranicama Vijeća Europe (https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=0900001680462470) i c) prijevoda koji je objavila Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH (https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/Publikacija%20Konvencija%20Vije%C4%87a%20Europe%20o%20spre%C4%8Davanju%20i%20borbi%20protiv%20nasilja%20nad%20%C5%BEenama%20i%20nasilja%20u%20obitelji.pdf).

Ovdje, za usporedbu, dajemo na uvid tri teksta članka 28 Istambulske konvencije:

1) Izvorni engleski tekst:

Article 28 – Reporting by professionals

Parties shall take the necessary measures to ensure that the confidentiality rules imposed by internal law on certain professionals do not constitute an obstacle to the possibility, under appropriate conditions, of their reporting to the competent organisations or authorities if they have reasonable grounds to believe that a serious act of violence covered by the scope of this Convention, has been committed and further serious acts of violence are to be expected.)

2) Hrvatski prijevod Vijeća Europe i Vlade RH, koji su jednaki

Članak 28. – Prijavljivanje od strane stručnih osoba

Stranke će poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da pravila povjerljivosti koja su unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama ne predstavljaju prepreku za mogućnost prijavljivanja, pod odgovarajućim uvjetima, nadležnim organizacijama ili tijelima ako imaju opravdanog razloga vjerovati da je počinjeno teško djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije i da se mogu očekivati daljnja teška djela nasilja.

3) Tekst koji je prikzao HTV1

„U skladu s ovim člankom Stranke Konvencije moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti nadležnim organizacijama ili vlastima ako imaju razumne osnove vjerovati da je počinjen težak čin nasilja koji pokriva opseg ove Konvencije te da se mogu očekivati daljnji teški činovi takvog nasilja.“

U ČEMU JE RAZLIKA

Razlike izvornoga teksta članka 28 i onoga što je prikazao HTV1 su naizgled male, dvije:

  1. U izvornom tekstu piše da će potpisnice IK „…poduzeti mjere kako bi osigurale…“ (da se maknu pravila povjerljivosti), a u tekstu HT1 piše „…moraju osigurati da stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju mogućnost prijaviti…“.
  2. U izvornom tekstu piše „…unutarnjim pravom nametnuta određenim stručnim osobama…“, a u tekstu HT1 piše „…stručnjaci koji su obično vezani pravilima profesionalne tajne (na primjer, liječnici i psihijatri) imaju…“

Zašto je ubačena riječ „moraju“ i zašto je ubačena zagrada s „liječnici i psihijatri“???

ZAŠTO JE NAPRAVLJENA TA RAZLIKA

To mi ne možemo znati, ali možemo tražiti detaljno i javno objašnjenje od HTV1.

Nije  moguće da se radi o novom a netočnom prijevodu, i nije moguće da je krivo prepisan izvorni tekst, jer sporna rečenica nije nelogična ni nerazumljiva.

Ono što bode oči jest da su navedene dvije profesije („liječnici i psihijatri“) na koje se taj članak odnosi. One su stavljene u zagradu, a uopće ih nema u izvorniku! To znači da su stavljene promišljeno i namjerno!

Čudno je da se pritom razlikuju „liječnici“ i „psihijatri“, iako su i psihijatri liječnici.

A zašto bi netko to učinio? Bojimo se da je to učinjeno da se izbjegne citiranje (prikrije) Hrvatskoga Zakona o zaštiti tajnosti podataka (https://www.zakon.hr/z/748/Zakon-o-za%C5%A1titi-tajnosti-podataka):

koji kaže:

  1. PROFESIONALNA TAJNA

Članak 27.

„Profesionalnu tajnu predstavljaju podaci o osobnom ili obiteljskom životu stranaka koje saznaju svećenici, odvjetnici, zdravstveni i socijalni djelatnici, i druge službene osobe u obavljanju svog poziva.“

A zašto se sakrilo da IK ukida taj hrvatski zakon i obvezuje SVEĆENIKE, ODVJETNIKE, ZDRAVSTVENE I SOCIJALNE DJELATNIKE, I DRUGE SLUŽBENE OSOBE da u obavljanju svog poziva odustanu od profesionalne tajne, da imaju mogućnost prijave i – ako ne prijave – odgovornost što neki „teški čin nasilja“ nisu prijavili.

Prevara je lukavo smišljena jer se liječnici donekle mogu izuzeti iz nabrojenih profesionalaca budući da postojeći hrvatski Zakon o liječništvu (članci 21 i 22) već obvezuje liječnika: „Liječnik je obvezan podnijeti prijavu policiji ili državnom odvjetništvu kada tijekom obavljanja liječničke djelatnosti posumnja da je smrt ili tjelesna ozljeda osobe nastala nasilnim putem.“

Ta obveza sigurno ne postoji za svećenike ispovjednike, a vjerujemo da ne postoji ni za odvjetnike.

Budući da je strašno i pomisliti da će i svećenici i odvjetnici, s ratifikacijom IK, biti obvezni prijaviti saznanja o nasilju, bojimo se da je autor modifikacije članka 28 IK na HTV1 pokušao izbjeći da se hrvatska javnost zgraža nad nasiljem nad svećenicima i odvjetnicima, a za liječnike se to moglo ostaviti (naglasiti, navesti samo njih), jer oni ionako imaju tu zakonsku obvezu!

Svećenike i odvjetnike je spomenuo g. Nađvinski, ali gđa Šimonović je odgovorila samo za liječnike. Koje je jedine naveo tekst članka 28 prikazan na ekranu.

Pitanje svih pitanja: tko je sve sudjelovao u dogovoru da se zavede hrvatska javnost u središnjem državnom dnevniku?

Budući da prema Zakonu o tajnosti podataka, novinari mogu biti, ili jesu, „druge službene osobe u obavljanju svog poziva“, nužnost otkrivanja profesionalne tajne u pitanjima kojima se bavi Istanbulska konvencija odnosi se i na njih. Budući da se i ovo naše pitanje odnosi na Istanbulsku konvenciju, nadamo se da se oni koji nam trebaju odgovoriti neće sakriti iza – profesionalne tajne. Oni podržavaju Konvenciju, zar ne?

Znanstveni tim Braniteljskog portala

Braniteljski portal

TEMA DANA.9.04.2018.-20sati

 IzvorBraniteljski portal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati