Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ostojićeva hobotnica u MUP-u i obavještajno medijske operacije protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Tko je Ranko Ostojić,koji je kao politički činovnik SDP-a ušao u upravni odbor Slobodne Dalmacije krajem 90-ih, da bi stan koji je dobio od Ninoslava Pavića koristio dok je bio ministar MUP-a. Kakve su njegove veze sa britanskim MI6, Haškim sudom, tajnim operacijama “Magla” i “Cash”, uhićenjem generala Ante Gotovine i pokušajima kompromitiranja Republike Hrvatske na međunarodnom planu? Što je od toga utvrdila POA, teme je kojima se bavio politickarealnost.wordpress.com

Imenovan za pročelnika u gradskom poglavarstvu Splita, s kojeg odlazi nakon par tjedana i odmah postaje načelnik PU SD (nikad prije nije radio u policiji) i nakon godinu dana postaje ni manje-ni više ravnatelj policije RH ?!?

Prvo sastavlja para-policijski tim (Bertina i Dolački) koji organizira i vodi tajne sofisticirane špijunske operacije protiv organiziranog kriminala u RH – rezultati “dečki s Knežije” – svi oslobođeni od optužbe za organizirani kriminal u spektakularnom “suđenju stoljeća” i predstavi za novu post-Tuđmanovu Hrvatsku.

Zatim kreće s još tajnijom operacijom “Magla” koju vodi s par svojih izabranika u, s ne poznatini neograničenim novčanim fondom, a sve sa ciljem uhićenja Ivice Rajića i njegovih pomagača.

Zanimljivo je da je upravo MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUP-a haškom optuženiku Ivici Rajiću pod lažnim imenom.

Još je zanimljivije da je Davor Butković 1997. u Globusu objavio da se Rajić skriva u Splitu, sa fotografijom navodnog Rajića, na kojoj je ustvari bio jedan zaposlenik hotela u Splitu. Butkovića i Vrušića je sudac Ranko Marijan 1998. osudio na 4 mjeseca uvjetno zbog takve laži.

Rajić je osuđen na 12 godina i pušten nakon 8, a njegova uloga je bila izuzetno važna za Haag kako se poslije pokazalo – zadatak je bio da optuži najviši vrh HVO i HRHB – Praljka i Petkovića za “UZP i agresiju RH na BiH” zajedno sa Tuđmanom.

Ni ta para-policijska Ostojićeva akcija “Magla” nikad nije pokazala tko je zapravo organizirao i skrivao Ivicu Rajića u Splitu i ulogu PU SD u tome, osim što je zatajila da mu je MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUPa . Naravno Ostojić je trabunjao neka fraze o “desničarsko – nacionalističkom – hercegovačkom lobiju bliski Naletiliću Tuti i Šušku, šverceri cigareta i droge i potencijalni pomagači Ante Gotovine….”

Ali sve je to bio samo uvod u mega spektakl i jednu od najsramotnijih epizoda u povijesti Republike Hrvatske. Poslije će se pokazati da nas je tu skupo koštalo i da se nikad nećemo oprati od toga. Ranko Ostojić je bio samo britanski pijun u geopolitičkoj spirali ucjena i borbi sa Njemcima za dominaciju na Balkanu a preko britanskog-američkog instrumenta Haškog suda u kojem su trajno stradali Oluja, domovinski rat, Gotovina , Tuđman i Republika Hrvatska …

Ta mega spektakularna akcija Ranka Ostojića (izvježbana u akciji Magla) nazvana je “Cash” i cilj je bio uhvatiti generala Antu Gotovinu “koji se skriva na potezu RH-BiH”, razbiti mrežu Gotovininih pomagača koje su prije toga “etiketirali kao kriminalce i ratne profitere”.

Osim što ju je vodio osobno Ranko Ostojić sa par svojih starih izabranika u “super cool tajnom” stožeru MUP na Kustošiji (isto mjesto gdje su Haški istražitelji prekrcavali u svoja auta puste Tuđmanove transkripte koje im je nezakonito udijelio Stjepan Mesić) imala je opet i neograničen tajni novčani fond. Ali najbolje od svega, ovaj put su u akciju direktno bili uključeni britanski tajni agenti MI6.

Osim što su neovisno djelovali na području RH a pod pokroviteljstvom Ostojića, najgore je što su preko svoja dva potrčka – novinara (Gordan Malić, Ivica Đikić…) a u suradnji sa Ostojićem diktirali dinamiku odnosa sa Haškim sudom i položaj Republike Hrvatske pri pregovorima sa EU… plasirajući lažne informacije o tragu generala Gotovine u RH ili BIH a pod pokroviteljstvom RH uvijek u ključnim političkim trenutcima. Te iste informacije su uspješno plasirali i drugoj strani tj. Carli del Ponte koja je onda “stiskala i kočila i prijetila” Republiku Hrvatsku te zaustavljala pregovor sa EU.

Ispod svega toga je bila britanska platforma o razbijanju svih simbola i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, od Franje Tuđmana, do većine generala i pobjedničke Hrvatske vojske i kreiranju novih poltronskih poslušnika u politici za balans snaga u regionu – rezultat je lako provjerljiv danas .

U jednom trenutku 2003. godine, sve je došlo u pitanje kada je Franjo Turek šef POA-e (inače kažu bliži njemačkom BND-u nego britanskom MI6) napravio predstavku za državni vrh i raskrinkao vezu Ostojić-MI6-Malić-Haški sud. Osim toga pokazao je da nije uopće jasno gdje su nestali miljuni kuna koje je Ostojić dobijao za svoje “super cool” špijunske operacije tj. da nije podnosio nikakve račune. Poslje je podnesena interna prijava u MUP-u protiv Ranka Ostojića zbog toga ali još uvijek ista stoji negdje u ladici.

Malo naklon toga su i javno i praktički istovremeno prokazani svi britanski špijuni u bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj im je “slučajno zapaljen” jedan od tri špijunska kombija prepuna opreme za prisluškivanje svih telekom komunikacija u Republici Hrvatskoj. Nakon toga MI6 je svoju centralu za Balkan morao premjestiti u Budimpeštu. Neki kažu da je upravo njemački BND imao prste u tome.

Nedugo nakon predstavke Franjo Turek je dobio otkaz (ali odigrati će kasnije još jednu povijesnu ulogu), Ostojić je odmah krenuo u protu operaciju i podnio prijavu protiv Tureka da ga je neovlašteno prisluškivao i pratio kao i spomenute novinare. Vijeće za nadzor tajnih službi je odbilo tu prijavu a Turek tvrdi da je nalog za praćenje dobio od Ive Sanadera…

Da bi razumjeli ulogu Ranka Ostojića pogledajmo sažetak izvješća POA-e …

Sažetak izvješća POA-e “Informacija o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske”

POA je kontinuiranim sigurnosnim djelovanjem prikupila niz podataka koji upućuju na to da se u hrvatskom medijskom prostoru i aktivnostima pojedinih međunarodnih organizacija (ICTY) te zapadnih zemalja (Velika Britanija) odvijaju aktivnosti koje imaju obilježja obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske.

Kontinuiranim i intenzivnim sigurnosnim djelovanjem u sklopu zakonskih ovlasti (unutar RH) POA nije došla do podataka koji bi govorili o mogućem boravištu umirovljenog generala Ante Gotovine u Republici Hrvatskoj, te je utvrdila da su svi početni podaci (uključujući podatke dobivene od stranih sigurnosnih službi ili ICTY-ja) o mogućim mjestima Gotovinina boravka netočni.

Cjelokupno djelovanje POA-e i drugih državnih tijela zaduženih za pronalaženje Gotovine prati niz medijskih napisa i javnih istupa dužnosnika ICTY-ja, kao i stavova pojedinih zapadnoeuropskih vlada koji nastoje dokazati nedjelotvornost, pasivnost i opstrukciju sigurnosnog sustava RH u pronalaženju mjesta boravka generala Gotovine.

Analizom i provjerom podataka objavljenih u medijima te rezultatima redovitih protuobavještajnih aktivnosti POA je došla do podataka o postojanju korelacije između pojedinih navoda objavljenih u dijelu hrvatskih tiskanih medija, aktivnosti utvrđenih pripadnika pojedinih zapadnih obavještajnih službi (prvenstveno Britanije i SAD-a), te istupa dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i formiranja službenih stavova i politike vlada pojedinih zapadnih zemalja (prvenstveno Britanije i Nizozemske).

Ta se korelacija odnosi na vremensku podudarnost aktivnosti pojedinih aktera s političkim događajima na međunarodnoj sceni u vezi s najavljenim aktivnostima ICTY-ja, te ponavljanje te sheme više puta u posljednjih godinu i pol.

POA je utvrdila da pripadnici zapadnih obavještajnih službi (SAD-a i Britanije) prikupljaju podatke od pojedinaca iz izvršne vlasti RH, koji daju polu informacije ili subjektivne stavove radi samo promocije, koje obavještajci prezentiraju svojim matičnim službama ili organizacijama. Iste podatke ti zapadni obavještajci dostavljaju i drugim nadležnim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom na području RH i BiH. Usporedo s tim aktivnostima podatke plasiraju i preko pojedinih novinara u hrvatske medije. Time stvaraju sinergijski učinak prema onima koji donose odluke tako da gotovo istovjetne podatke dobivaju od više službi, koje bi trebale djelovati samostalno, tj. prikupljati podatke neovisno jedna od druge, a takvo stanje potvrđuju i informacije u hrvatskim medijima. Svaka takva kampanja intenzivira se neposredno prije političkih zbivanja važnih za suradnju RH s ICTY-jem.

Tako početne teze, često temeljene na političkim stavovima, a ne na realnoj situaciji, bivaju više puta potvrđene i postaju osnova za definiranje službenih stavova prema RH, tj. glavni argumenti za tezu o nekorektnosti RH prema ICTY-ju u slučaju Gotovina i osnova za međunarodni politički pritisak na RH.

Te aktivnosti identificirani pripadnici međunarodnih organizacija (ICTY, SFOR) uglavnom provode izvan svog formalnog mandata, kako sadržajnog tako i teritorijalnog (dio njih nije akreditiran i formalno ne obnaša dužnosti vezane za RH). Svjesno i aktivno nastoje prikriti kontakte na području RH, što potvrđuje obavještajnu prirodu njihova djelovanja, koja je suprotna odredbama Bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima.

Analizom spomenutih parametara POA je utvrdila sigurnosno zanimljive kontakte Christopera Loomsa (rođen 19.lipnja 1960.) formalno je djelatnik istražnog tima pri tužiteljstvu ICTY-ja u Haagu, kamo je delegiran kao pripadnik britanske obavještajne službe SIS (MI 8), djelatnika istražiteljskog tima tužiteljstva ICTY-ja u Haagu, Oscara Vera (rođen 25. kolovoza 1949.), djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA, deklarira se i kao pripadnik Pentagona (Ministarstvo obrane SAD-a). Prema podacima POA-e u BiH boravi od 2000. kad je sudjelovao u istrazi u ubojstvu Joze Leutara, nakon čega postaje savjetnik zapovjednika SFOR-a. Iskusan obavještajac koji je 25 godina djelovao na većini svjetskih kriznih žarišta, savjetnika zapovjednika SFOR-a u BiH, Garetha Lungleyja (rođen 8. siječnja 1971., djelatnik britanske obavještajne službe SIS i prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH. Intenzivno je 2003. kontaktira s ostalim britanskim obavještajcima u regiji i sa slovenskom obavještajnom službom. Njegovo ime nalazi se i na popisu obavještajaca MI 8 objavljenom 1999. na Internetu djelatnika britanskog veleposlanstva u RH, Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije MUP-a RH, te Gordana Malića, novinara tjednika Globus. Unutar te grupacije postoje izravne i posredne veze kojima su dostavljane i plasirane informacije i dezinformacije te službeni dokumenti ICTY-ja i hrvatskih državnih tijela (POA raspolaže velikim fondom podataka koji dokazuju intenzitet i prirodu telefonskih kontakata, kao i audio i video dokumentacijom o osobnim kontaktima spomenutih osoba) u hrvatskom medijskom prostoru, ali i prema ICTY-ju i vladama zapadnih zemalja.

Looms kao istražitelj ICTY-ja od 2000. često boravi u RH (26 puta je prijavio boravak u smještajnim objektima u RH), ali tada, iako je pripadnik ICTY-ja, ne kontaktira s Uredom tužiteljstva ICTY-ja u Zagrebu niti se prijavljuje kod nadležnih tijela RH. POA je detektirala njegove kontakte sa savjetnikom zapovjednika SFOR-a Oscarom Verom i Globusovim novinarom Gordanom Malićem. Ti su kontakti sigurnosno zanimljivi jer se vremenski i sadržajno podudaraju sa službenim istupima dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i stavovima pojedinih zapadnoeuropskih zemalja koji se očito temelje na tendencioznim tvrdnjama koje su prikupljene od pojedinaca iz izvršne vlasti RH.

Kontakti Vera i Loomsa s Malićem vremenski se podudaraju s Malićevim objavljivanjem ekskluzivnih podataka u Globusu a njihov se sadržaj uvelike podudara s poslije iznesenim negativnim stavovima tužiteljstva ICTY-ja o RH. Prema provjerenim podacima, Malić i Looms komuniciraju preko više različitih telefonskih brojeva (uključujući često i telefonske govornice), a i osobni kontakti dogovaraju se tako da se pokušavaju prikriti, što upućuje na neki od oblika agenturnog odnosa.

Kontakti Loomsa i Vere također ukazuju na koordinirano djelovanje suprotno interesima RH. Analizom djelovanja Oscara Vere prema i na području RH utvrdili smo da on često boravi na teritoriju RH (iako je formalno pripadnik SFOR-a, tj. nadležan za područje BiH), tako da je od kraja 1999. do veljače 2004. svoj boravak u smještajnim objektima u RH prijavio 119 puta. Zanimljivo je da je Vera pokazivao interes za aktivnosti hrvatskog sigurnosnog sustava u suradnji s ICTY-jem i da je kroz privatne kontakte s predstavnicima hrvatske izvršne vlasti nastojao prikupiti javno nedostupne podatke. U tu svrhu Vera se služio većim brojem telekomunikacijskih priključaka, ali i posrednicima u komunikaciji s pojedinim osobama.

To se posebno odnosi na Verinu vezu s bivšim ravnateljem policije MUP-a RH Rankom Ostojićem i spomenutim Globusovim novinarom Gordanom Malićem. POA je utvrdila da Vera osobno kontaktira s bivšim ravnateljem Ostojićem preko kojeg je dolazio do podataka o funkcioniranju sigurnosnog sustava RH, te također prikuplja Ostojićeve procjene o navodnoj umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u zaštitu generala Gotovine. Osim izravnih kontakata s Ostojićem registrirani su i kontakti Vere sa Željkom Dolačkim (Željko Dolački je bivši djelatnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala PUZ-a, upleten u medijske afere. Dolački je bio uključen u kriminalističku obradu Hrvoja Petrača i tzv. zločinačke organizacije, a povezivali su ga s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i navodnim suradnikom HIS-a Veselinom Marinovom. Dolački je i sada djelatnik MUP-a te je ne samo profesionalno nego i privatno vezan za bivšeg ravnatelja policije Ostojića) i Mariom Bertinom (rođen 6. ožujka 1955., djelatnik Uprave kriminalističke policije MUP-a), pripadnicima MUP-a RH i članovima neformalne “specijalne jedinice” koju je samoinicijativno osnovao i njom rukovodio Ostojić.

Osim osobnih kontakata tijekom susreta u Zagrebu ili upotrebom više telekomunikacijskih priključaka, Vera sa spomenutim osobama kontaktira i posredno, preko svoje djevojke Karmen Kardum (rođena 5. siječnja 1973., potječe iz Rijeke, državljanka SAD-a, govori hrvatski te je prevoditeljica u SFOR-u), koja je prevoditeljica u sjedištu SFOR-a u Sarajevu.

Ti kontakti održavali su se s više telekomunikacijskih priključaka uz prikrivanje tema razgovora, što upućuje na prikrivanje komunikacije, tj. neuobičajenu prirodu njihova odnosa (postojanje dogovorenog agenturnog odnosa).

Zanimljiv je i Ostojićev kontakt s prvim tajnikom britanskog veleposlanstva u RH Lungleyem, kojem je Ostojić također poslužio kao izvor istovjetnih podataka koje su prikupljali Vera i Looms.

Na opisani je način više puta ponovljena istovjetne informacije koja potječe iz jednog izvora (Ostojić, Vera), a koje je Looms kao službeni istražitelj prezentirao kao vjerodostojan, jer je prikupljen iz više izvora. Slične podatke dostavljao je i službeni predstavnik britanske obavještajne službe u RH Lungley preko svog veleposlanstva u Zagrebu, tako da je i britanska diplomacija preko formalnog izvora (Lungley), ali i preko svog drugog obavještajnog časnika (Loomsa) raspolagala istim podacima.

Dojam vjerodostojnosti tako prikupljenih podataka postizan je Verinim aktivnostima u BiH, gdje je na osnovi visokog položaja u SFOR-u u prilici da preko službenih tijela međunarodne zajednice u BiH (SFOR, DHR, Ured ICTY-ja u BiH) i američkog veleposlanstva u Sarajevu (POA raspolaže provjerenim podacima da je Vera prikupljene informacije dostavljao i veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu), također dostavlja istovjetne informacije, koje su samo poslužile kao potvrda podataka koje su “neovisno” od njega prikupili Looms i Lungley.

Drugi dio obavještajno-medijske operacije usmjerene na diskreditiranje RH sastoji se od manipulacije medijskim napisima, tako da se sadržaj i termin informacija plasiranih u hrvatskim medijima usklade s najavljenim međunarodnim aktivnostima u vezi sa suradnjom RH s ICTY-jem. To se postizalo spomenutim kontaktima Loomsa, Vere i Ostojića s Malićem. Maliću su dostavljene “ekskluzivne” informacije ili čak kopije službenih dokumenata državnih tijela RH ili ICTY-ja. Takav pristup omogućio je ciljano plasiranje određenih sadržaja i tempiranje vremena njihove objave, što je dodatne potvrđivalo vjerodostojnost prikupljenih podataka u međunarodnim institucijama (posebice na ICTY-ju i u matičnim zemljama spomenutih osoba), te kompromitiralo državnu vlast u RH. POA raspolaže podacima da je Malić dio podataka koje nije mogao objaviti u svom listu ustupao novinaru Feral Tribunea Ivici Đikiću, koji ih je objavio.

Detaljnom analizom utvrdili smo da su navedene veze tih osoba funkcionirale na dvije razine:

1. aktivnosti koje su svojim djelovanjem oni svjesno kreirali (prikupljanje podataka za potrebe vanjske politike matičnih zemalja, ICTY-ja, te plasiranje ciljanih informacija i dezinformacija u medijima);

2. reakcija na aktivnosti koje ne nadziru, a u vezi su sa suradnjom RH s ICTY-jem.

Slučaj uhićenja Ivice Rajića (svjesno plasiranje teza u medije)

POA je neosporno utvrdila da je veza Ostojić ? Malić ? Vera – Looms funkcionirala i u vrijeme uhićenja Ivice Rajića prema potrazi ICTY-ja (5. travnja 2003.), pri čemu raspolažemo provjerenim podacima da je tijekom realizacije same akcije Ostojić kontaktirao s Malićem i Verom.

Nakon te akcije, koja je samo potvrdila politiku suradnje RH s ICTY-jem, Malić je objavio ekskluzivni članak o uhićenju Rajića (Globus 644 od 1. travnja 2003. – “Uhićenje krvnika iz Kiseljaka ? MUP pred ravnateljem POA-e Franjom Turekom skrivao akciju uhićenja Ivice Rajića bojeći se sabotaže”) u kojem je plasirao tezu da je MUP samostalno morao provesti akciju uhićenja osobe za kojom je ICTY raspisao potragu zbog “opasnosti da POA sabotira” tu akciju.

Ta se tvrdnja poslije provlači kroz komunikaciju predstavnika diplomatskog zbora u RH i drugih međunarodnih organizacija, da bi početkom rujna 2003. bila izrijekom potvrđena u “non-paperu” koji je Carla Del Ponte dostavila diplomatima zemalja EU i SAD-a akreditiranim u RH kao pripremu najavljenog dolaska u RH. Neposredno nakon toga Malić je ponovo potencirao tu temu u svojim napisima.

Naglašavamo da je analiza telekomunikacijskog prometa pokazala da je intenzivna komunikacija Malića, Vere i Ostojića postojala i neposredno prije objave “non-papera” i posjeta Carle Del Ponte Zagrebu (6. listopada 2003.).

Objavljivanje intervjua s Gotovinom (reakcija na neovisan događaj)

Zajedničko i ciljano djelovanje potvrđuju i situacije koje spomenute osobe nisu kreirale, ali su ih svojim sadržajem pobudile. Tako je analiza komunikacije nakon objavljivanja intervjua glavnog urednika Nacionala Ive Pukanića s Gotovinom (Nacional 395 od 10. kolovoza 2003. ? ekskluzivni intervju “Ante Gotovina: Priznajem Haaški sud” ? napominjemo da je Nacional u Zagrebu dostupan dan ranije od datuma objave) pokazala da je taj događaj intenzivirao komunikaciju između Ostojića, Malića i Vere.

Drugi slučaj koji je pobudio izniman interes navedenih osoba bio je napis Ive Pukanića o okolnostima objavljivanja intervjua s Gotovinom, u kojem se iznose tvrdnje suprotne verziji koju je Ostojić prenio Veri, a koja je također plasirana u javnost, o umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u akciju spašavanja Gotovine.

Nakon objavljivanja tog članka vidljiva je neuobičajeno intenzivna komunikacija između Ostojića, Malića, Vere i Loomsa.

Sve aktivnosti i parametri obuhvaćeni analizom POA-e ukazuju da se radi o organiziranom i ciljanom djelovanju koje uključuje obavještajnu i medijsku manipulaciju podacima u cilju realizacije određenih političkih ciljeva prema RH i regiji, da se stvore uvjeti za političke pritiske na RH.

Sam shematski prikaz linija komuniciranja između spomenutih aktera ukazuje na tijek informacija, ali i njihovo krajnje odredište, što se potpuno podudara s realnim zbivanjima u medijskom prostoru RH, ali i reakcijama međunarodne politike prema RH.

Sve navedene činjenice POA je prikupila na razini operativnih dokaza na temelju:

1. analize podataka,

2. izjava građana-obavjestitelja i tajnih suradnika od kojih su neki spremni biti svjedoci na najvišoj političkoj razini,

3. analize telekomunikacijskog prometa (telefonskih izlista) koji dokazuju međusobnu komunikaciju aktera,

4. audiozapisa koji dokazuju karakter međusobnih veza i

5. videozapisa koji dokumentiraju kontakte.

Iz svega navedenog razvidno je da se sporna zbivanja u odnosu ICTY-ja prema RH unatrag godinu i pol dana odvijaju po jedinstvenom obrascu:

1. medijska kampanja koja pokušava diskreditirati napore institucija RH

2. objavljivanje povjerljivih materijala radi kompromitacije državnih institucija

3. u izjavama stranih dužnosnika navodi se da je general Gotovina u RH, ali se ni jednom nije precizirala lokacija ili područje skrivanja

4. vremena objavljivanja u medijima koincidiraju s istupima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte

Analiza je pokazala da su identificirani svi nužni nositelji klasične obavještajno-medijske manipulacije:

a) agentura (pozicije) stranih obavještajnih sužbi u RH,

b) pripadnici stranih obavještajnih službi,

c) predstavnici domaćih medija i

d) dezinformacije i resursi iz kojih se crpe.

Gordan Malić, novinar Globusa naziva Christophera Loomsa, agenta MI6, nakon vijesti o smijeni Franje Tureka . Transkript njihovog razgovora :

Looms: Bok!

Malić: U redu je.

Looms: Nažalost, nisam te mogao nazvati.

Malić: U redu.

Looms: Dvije stvari. Prvo, žao mi je što je to potrajalo. moj šef nema ništa protiv intervjua. Stvar je u ženi. Ne mogu je uloviti.

Malić: Mh.

Looms: Malo je potrajalo. Ne znam zašto.

Malić: U redu.

Looms: Morat ćeš mi dati malo vremena.

Malić: U redu.

Looms: Druga stvar je, čuo sam da su nekog večeras najurili.

Malić: Da…Frajera na T.

Looms: Molim?

Malić: Frajera na T.

Looms: Da.

Malić: Da. Otpušten je.

Looms: Nije objavljeno javno.

Malić: Na sastanku. Objavit će sutra.

Looms: OK. (nejasno) očekivati?

Malić: Da. Rekao sam ti za to prije mjesec dana.

Looms: Tko ga se riješio?

Mačić: Obojica. Frajeri s vrha.

Looms: U redu. To je dobro.

Malić: Da.

Looms: To su dobre vijesti.

Malić: Da, da. Nije loše. Vidjet ćemo što će se dogoditi

poslije.

Looms: Nastavit ćemo dalje s pritiskom.

Malić: Dakle, hoćemo, pričekat ćemo neko vrijeme.

Looms: Da, znam da te nema idući tjedan.

Malić: U redu, mogao bi biti za dva tjedna ili tako nekako?

Looms: Onaj tjedan poslije, točno.

Malić: U redu.

Looms: Ali znam što radim, pa to prepusti meni.

Malić: U redu. Bok.

Looms: U redu. Čuvaj se.

*SNIMKE RAZGOVORA SU DIO PREZENTACIJE FRANJE TUREKA, BIVŠEG ŠEFA POA-E, KOJOM JE DOKAZAO SUBERZIVNU DJELATNOST BRITANSKE TAJNE SLUŽBE I POJEDINIH NOVINARA NA DEZINFORMIRANJU HRVATSKE JAVNOSTI I HAAŠKOGA SUDA O KRETANJU ANTE GOTOVINE I NJEGOVE NAVODNE ZAŠTITE OD STRANE DRŽAVNIH ORGANA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrsvijet.net

H.Krmpotić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari