Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ostojićeva hobotnica u MUP-u i obavještajno medijske operacije protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Tko je Ranko Ostojić,koji je kao politički činovnik SDP-a ušao u upravni odbor Slobodne Dalmacije krajem 90-ih, da bi stan koji je dobio od Ninoslava Pavića koristio dok je bio ministar MUP-a. Kakve su njegove veze sa britanskim MI6, Haškim sudom, tajnim operacijama “Magla” i “Cash”, uhićenjem generala Ante Gotovine i pokušajima kompromitiranja Republike Hrvatske na međunarodnom planu? Što je od toga utvrdila POA, teme je kojima se bavio politickarealnost.wordpress.com

Imenovan za pročelnika u gradskom poglavarstvu Splita, s kojeg odlazi nakon par tjedana i odmah postaje načelnik PU SD (nikad prije nije radio u policiji) i nakon godinu dana postaje ni manje-ni više ravnatelj policije RH ?!?

Prvo sastavlja para-policijski tim (Bertina i Dolački) koji organizira i vodi tajne sofisticirane špijunske operacije protiv organiziranog kriminala u RH – rezultati “dečki s Knežije” – svi oslobođeni od optužbe za organizirani kriminal u spektakularnom “suđenju stoljeća” i predstavi za novu post-Tuđmanovu Hrvatsku.

Zatim kreće s još tajnijom operacijom “Magla” koju vodi s par svojih izabranika u, s ne poznatini neograničenim novčanim fondom, a sve sa ciljem uhićenja Ivice Rajića i njegovih pomagača.

Zanimljivo je da je upravo MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUP-a haškom optuženiku Ivici Rajiću pod lažnim imenom.

Još je zanimljivije da je Davor Butković 1997. u Globusu objavio da se Rajić skriva u Splitu, sa fotografijom navodnog Rajića, na kojoj je ustvari bio jedan zaposlenik hotela u Splitu. Butkovića i Vrušića je sudac Ranko Marijan 1998. osudio na 4 mjeseca uvjetno zbog takve laži.

Rajić je osuđen na 12 godina i pušten nakon 8, a njegova uloga je bila izuzetno važna za Haag kako se poslije pokazalo – zadatak je bio da optuži najviši vrh HVO i HRHB – Praljka i Petkovića za “UZP i agresiju RH na BiH” zajedno sa Tuđmanom.

Ni ta para-policijska Ostojićeva akcija “Magla” nikad nije pokazala tko je zapravo organizirao i skrivao Ivicu Rajića u Splitu i ulogu PU SD u tome, osim što je zatajila da mu je MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUPa . Naravno Ostojić je trabunjao neka fraze o “desničarsko – nacionalističkom – hercegovačkom lobiju bliski Naletiliću Tuti i Šušku, šverceri cigareta i droge i potencijalni pomagači Ante Gotovine….”

Ali sve je to bio samo uvod u mega spektakl i jednu od najsramotnijih epizoda u povijesti Republike Hrvatske. Poslije će se pokazati da nas je tu skupo koštalo i da se nikad nećemo oprati od toga. Ranko Ostojić je bio samo britanski pijun u geopolitičkoj spirali ucjena i borbi sa Njemcima za dominaciju na Balkanu a preko britanskog-američkog instrumenta Haškog suda u kojem su trajno stradali Oluja, domovinski rat, Gotovina , Tuđman i Republika Hrvatska …

Ta mega spektakularna akcija Ranka Ostojića (izvježbana u akciji Magla) nazvana je “Cash” i cilj je bio uhvatiti generala Antu Gotovinu “koji se skriva na potezu RH-BiH”, razbiti mrežu Gotovininih pomagača koje su prije toga “etiketirali kao kriminalce i ratne profitere”.

Osim što ju je vodio osobno Ranko Ostojić sa par svojih starih izabranika u “super cool tajnom” stožeru MUP na Kustošiji (isto mjesto gdje su Haški istražitelji prekrcavali u svoja auta puste Tuđmanove transkripte koje im je nezakonito udijelio Stjepan Mesić) imala je opet i neograničen tajni novčani fond. Ali najbolje od svega, ovaj put su u akciju direktno bili uključeni britanski tajni agenti MI6.

Osim što su neovisno djelovali na području RH a pod pokroviteljstvom Ostojića, najgore je što su preko svoja dva potrčka – novinara (Gordan Malić, Ivica Đikić…) a u suradnji sa Ostojićem diktirali dinamiku odnosa sa Haškim sudom i položaj Republike Hrvatske pri pregovorima sa EU… plasirajući lažne informacije o tragu generala Gotovine u RH ili BIH a pod pokroviteljstvom RH uvijek u ključnim političkim trenutcima. Te iste informacije su uspješno plasirali i drugoj strani tj. Carli del Ponte koja je onda “stiskala i kočila i prijetila” Republiku Hrvatsku te zaustavljala pregovor sa EU.

Ispod svega toga je bila britanska platforma o razbijanju svih simbola i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, od Franje Tuđmana, do većine generala i pobjedničke Hrvatske vojske i kreiranju novih poltronskih poslušnika u politici za balans snaga u regionu – rezultat je lako provjerljiv danas .

U jednom trenutku 2003. godine, sve je došlo u pitanje kada je Franjo Turek šef POA-e (inače kažu bliži njemačkom BND-u nego britanskom MI6) napravio predstavku za državni vrh i raskrinkao vezu Ostojić-MI6-Malić-Haški sud. Osim toga pokazao je da nije uopće jasno gdje su nestali miljuni kuna koje je Ostojić dobijao za svoje “super cool” špijunske operacije tj. da nije podnosio nikakve račune. Poslje je podnesena interna prijava u MUP-u protiv Ranka Ostojića zbog toga ali još uvijek ista stoji negdje u ladici.

Malo naklon toga su i javno i praktički istovremeno prokazani svi britanski špijuni u bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj im je “slučajno zapaljen” jedan od tri špijunska kombija prepuna opreme za prisluškivanje svih telekom komunikacija u Republici Hrvatskoj. Nakon toga MI6 je svoju centralu za Balkan morao premjestiti u Budimpeštu. Neki kažu da je upravo njemački BND imao prste u tome.

Nedugo nakon predstavke Franjo Turek je dobio otkaz (ali odigrati će kasnije još jednu povijesnu ulogu), Ostojić je odmah krenuo u protu operaciju i podnio prijavu protiv Tureka da ga je neovlašteno prisluškivao i pratio kao i spomenute novinare. Vijeće za nadzor tajnih službi je odbilo tu prijavu a Turek tvrdi da je nalog za praćenje dobio od Ive Sanadera…

Da bi razumjeli ulogu Ranka Ostojića pogledajmo sažetak izvješća POA-e …

Sažetak izvješća POA-e “Informacija o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske”

POA je kontinuiranim sigurnosnim djelovanjem prikupila niz podataka koji upućuju na to da se u hrvatskom medijskom prostoru i aktivnostima pojedinih međunarodnih organizacija (ICTY) te zapadnih zemalja (Velika Britanija) odvijaju aktivnosti koje imaju obilježja obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske.

Kontinuiranim i intenzivnim sigurnosnim djelovanjem u sklopu zakonskih ovlasti (unutar RH) POA nije došla do podataka koji bi govorili o mogućem boravištu umirovljenog generala Ante Gotovine u Republici Hrvatskoj, te je utvrdila da su svi početni podaci (uključujući podatke dobivene od stranih sigurnosnih službi ili ICTY-ja) o mogućim mjestima Gotovinina boravka netočni.

Cjelokupno djelovanje POA-e i drugih državnih tijela zaduženih za pronalaženje Gotovine prati niz medijskih napisa i javnih istupa dužnosnika ICTY-ja, kao i stavova pojedinih zapadnoeuropskih vlada koji nastoje dokazati nedjelotvornost, pasivnost i opstrukciju sigurnosnog sustava RH u pronalaženju mjesta boravka generala Gotovine.

Analizom i provjerom podataka objavljenih u medijima te rezultatima redovitih protuobavještajnih aktivnosti POA je došla do podataka o postojanju korelacije između pojedinih navoda objavljenih u dijelu hrvatskih tiskanih medija, aktivnosti utvrđenih pripadnika pojedinih zapadnih obavještajnih službi (prvenstveno Britanije i SAD-a), te istupa dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i formiranja službenih stavova i politike vlada pojedinih zapadnih zemalja (prvenstveno Britanije i Nizozemske).

Ta se korelacija odnosi na vremensku podudarnost aktivnosti pojedinih aktera s političkim događajima na međunarodnoj sceni u vezi s najavljenim aktivnostima ICTY-ja, te ponavljanje te sheme više puta u posljednjih godinu i pol.

POA je utvrdila da pripadnici zapadnih obavještajnih službi (SAD-a i Britanije) prikupljaju podatke od pojedinaca iz izvršne vlasti RH, koji daju polu informacije ili subjektivne stavove radi samo promocije, koje obavještajci prezentiraju svojim matičnim službama ili organizacijama. Iste podatke ti zapadni obavještajci dostavljaju i drugim nadležnim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom na području RH i BiH. Usporedo s tim aktivnostima podatke plasiraju i preko pojedinih novinara u hrvatske medije. Time stvaraju sinergijski učinak prema onima koji donose odluke tako da gotovo istovjetne podatke dobivaju od više službi, koje bi trebale djelovati samostalno, tj. prikupljati podatke neovisno jedna od druge, a takvo stanje potvrđuju i informacije u hrvatskim medijima. Svaka takva kampanja intenzivira se neposredno prije političkih zbivanja važnih za suradnju RH s ICTY-jem.

Tako početne teze, često temeljene na političkim stavovima, a ne na realnoj situaciji, bivaju više puta potvrđene i postaju osnova za definiranje službenih stavova prema RH, tj. glavni argumenti za tezu o nekorektnosti RH prema ICTY-ju u slučaju Gotovina i osnova za međunarodni politički pritisak na RH.

Te aktivnosti identificirani pripadnici međunarodnih organizacija (ICTY, SFOR) uglavnom provode izvan svog formalnog mandata, kako sadržajnog tako i teritorijalnog (dio njih nije akreditiran i formalno ne obnaša dužnosti vezane za RH). Svjesno i aktivno nastoje prikriti kontakte na području RH, što potvrđuje obavještajnu prirodu njihova djelovanja, koja je suprotna odredbama Bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima.

Analizom spomenutih parametara POA je utvrdila sigurnosno zanimljive kontakte Christopera Loomsa (rođen 19.lipnja 1960.) formalno je djelatnik istražnog tima pri tužiteljstvu ICTY-ja u Haagu, kamo je delegiran kao pripadnik britanske obavještajne službe SIS (MI 8), djelatnika istražiteljskog tima tužiteljstva ICTY-ja u Haagu, Oscara Vera (rođen 25. kolovoza 1949.), djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA, deklarira se i kao pripadnik Pentagona (Ministarstvo obrane SAD-a). Prema podacima POA-e u BiH boravi od 2000. kad je sudjelovao u istrazi u ubojstvu Joze Leutara, nakon čega postaje savjetnik zapovjednika SFOR-a. Iskusan obavještajac koji je 25 godina djelovao na većini svjetskih kriznih žarišta, savjetnika zapovjednika SFOR-a u BiH, Garetha Lungleyja (rođen 8. siječnja 1971., djelatnik britanske obavještajne službe SIS i prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH. Intenzivno je 2003. kontaktira s ostalim britanskim obavještajcima u regiji i sa slovenskom obavještajnom službom. Njegovo ime nalazi se i na popisu obavještajaca MI 8 objavljenom 1999. na Internetu djelatnika britanskog veleposlanstva u RH, Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije MUP-a RH, te Gordana Malića, novinara tjednika Globus. Unutar te grupacije postoje izravne i posredne veze kojima su dostavljane i plasirane informacije i dezinformacije te službeni dokumenti ICTY-ja i hrvatskih državnih tijela (POA raspolaže velikim fondom podataka koji dokazuju intenzitet i prirodu telefonskih kontakata, kao i audio i video dokumentacijom o osobnim kontaktima spomenutih osoba) u hrvatskom medijskom prostoru, ali i prema ICTY-ju i vladama zapadnih zemalja.

Looms kao istražitelj ICTY-ja od 2000. često boravi u RH (26 puta je prijavio boravak u smještajnim objektima u RH), ali tada, iako je pripadnik ICTY-ja, ne kontaktira s Uredom tužiteljstva ICTY-ja u Zagrebu niti se prijavljuje kod nadležnih tijela RH. POA je detektirala njegove kontakte sa savjetnikom zapovjednika SFOR-a Oscarom Verom i Globusovim novinarom Gordanom Malićem. Ti su kontakti sigurnosno zanimljivi jer se vremenski i sadržajno podudaraju sa službenim istupima dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i stavovima pojedinih zapadnoeuropskih zemalja koji se očito temelje na tendencioznim tvrdnjama koje su prikupljene od pojedinaca iz izvršne vlasti RH.

Kontakti Vera i Loomsa s Malićem vremenski se podudaraju s Malićevim objavljivanjem ekskluzivnih podataka u Globusu a njihov se sadržaj uvelike podudara s poslije iznesenim negativnim stavovima tužiteljstva ICTY-ja o RH. Prema provjerenim podacima, Malić i Looms komuniciraju preko više različitih telefonskih brojeva (uključujući često i telefonske govornice), a i osobni kontakti dogovaraju se tako da se pokušavaju prikriti, što upućuje na neki od oblika agenturnog odnosa.

Kontakti Loomsa i Vere također ukazuju na koordinirano djelovanje suprotno interesima RH. Analizom djelovanja Oscara Vere prema i na području RH utvrdili smo da on često boravi na teritoriju RH (iako je formalno pripadnik SFOR-a, tj. nadležan za područje BiH), tako da je od kraja 1999. do veljače 2004. svoj boravak u smještajnim objektima u RH prijavio 119 puta. Zanimljivo je da je Vera pokazivao interes za aktivnosti hrvatskog sigurnosnog sustava u suradnji s ICTY-jem i da je kroz privatne kontakte s predstavnicima hrvatske izvršne vlasti nastojao prikupiti javno nedostupne podatke. U tu svrhu Vera se služio većim brojem telekomunikacijskih priključaka, ali i posrednicima u komunikaciji s pojedinim osobama.

To se posebno odnosi na Verinu vezu s bivšim ravnateljem policije MUP-a RH Rankom Ostojićem i spomenutim Globusovim novinarom Gordanom Malićem. POA je utvrdila da Vera osobno kontaktira s bivšim ravnateljem Ostojićem preko kojeg je dolazio do podataka o funkcioniranju sigurnosnog sustava RH, te također prikuplja Ostojićeve procjene o navodnoj umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u zaštitu generala Gotovine. Osim izravnih kontakata s Ostojićem registrirani su i kontakti Vere sa Željkom Dolačkim (Željko Dolački je bivši djelatnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala PUZ-a, upleten u medijske afere. Dolački je bio uključen u kriminalističku obradu Hrvoja Petrača i tzv. zločinačke organizacije, a povezivali su ga s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i navodnim suradnikom HIS-a Veselinom Marinovom. Dolački je i sada djelatnik MUP-a te je ne samo profesionalno nego i privatno vezan za bivšeg ravnatelja policije Ostojića) i Mariom Bertinom (rođen 6. ožujka 1955., djelatnik Uprave kriminalističke policije MUP-a), pripadnicima MUP-a RH i članovima neformalne “specijalne jedinice” koju je samoinicijativno osnovao i njom rukovodio Ostojić.

Osim osobnih kontakata tijekom susreta u Zagrebu ili upotrebom više telekomunikacijskih priključaka, Vera sa spomenutim osobama kontaktira i posredno, preko svoje djevojke Karmen Kardum (rođena 5. siječnja 1973., potječe iz Rijeke, državljanka SAD-a, govori hrvatski te je prevoditeljica u SFOR-u), koja je prevoditeljica u sjedištu SFOR-a u Sarajevu.

Ti kontakti održavali su se s više telekomunikacijskih priključaka uz prikrivanje tema razgovora, što upućuje na prikrivanje komunikacije, tj. neuobičajenu prirodu njihova odnosa (postojanje dogovorenog agenturnog odnosa).

Zanimljiv je i Ostojićev kontakt s prvim tajnikom britanskog veleposlanstva u RH Lungleyem, kojem je Ostojić također poslužio kao izvor istovjetnih podataka koje su prikupljali Vera i Looms.

Na opisani je način više puta ponovljena istovjetne informacije koja potječe iz jednog izvora (Ostojić, Vera), a koje je Looms kao službeni istražitelj prezentirao kao vjerodostojan, jer je prikupljen iz više izvora. Slične podatke dostavljao je i službeni predstavnik britanske obavještajne službe u RH Lungley preko svog veleposlanstva u Zagrebu, tako da je i britanska diplomacija preko formalnog izvora (Lungley), ali i preko svog drugog obavještajnog časnika (Loomsa) raspolagala istim podacima.

Dojam vjerodostojnosti tako prikupljenih podataka postizan je Verinim aktivnostima u BiH, gdje je na osnovi visokog položaja u SFOR-u u prilici da preko službenih tijela međunarodne zajednice u BiH (SFOR, DHR, Ured ICTY-ja u BiH) i američkog veleposlanstva u Sarajevu (POA raspolaže provjerenim podacima da je Vera prikupljene informacije dostavljao i veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu), također dostavlja istovjetne informacije, koje su samo poslužile kao potvrda podataka koje su “neovisno” od njega prikupili Looms i Lungley.

Drugi dio obavještajno-medijske operacije usmjerene na diskreditiranje RH sastoji se od manipulacije medijskim napisima, tako da se sadržaj i termin informacija plasiranih u hrvatskim medijima usklade s najavljenim međunarodnim aktivnostima u vezi sa suradnjom RH s ICTY-jem. To se postizalo spomenutim kontaktima Loomsa, Vere i Ostojića s Malićem. Maliću su dostavljene “ekskluzivne” informacije ili čak kopije službenih dokumenata državnih tijela RH ili ICTY-ja. Takav pristup omogućio je ciljano plasiranje određenih sadržaja i tempiranje vremena njihove objave, što je dodatne potvrđivalo vjerodostojnost prikupljenih podataka u međunarodnim institucijama (posebice na ICTY-ju i u matičnim zemljama spomenutih osoba), te kompromitiralo državnu vlast u RH. POA raspolaže podacima da je Malić dio podataka koje nije mogao objaviti u svom listu ustupao novinaru Feral Tribunea Ivici Đikiću, koji ih je objavio.

Detaljnom analizom utvrdili smo da su navedene veze tih osoba funkcionirale na dvije razine:

1. aktivnosti koje su svojim djelovanjem oni svjesno kreirali (prikupljanje podataka za potrebe vanjske politike matičnih zemalja, ICTY-ja, te plasiranje ciljanih informacija i dezinformacija u medijima);

2. reakcija na aktivnosti koje ne nadziru, a u vezi su sa suradnjom RH s ICTY-jem.

Slučaj uhićenja Ivice Rajića (svjesno plasiranje teza u medije)

POA je neosporno utvrdila da je veza Ostojić ? Malić ? Vera – Looms funkcionirala i u vrijeme uhićenja Ivice Rajića prema potrazi ICTY-ja (5. travnja 2003.), pri čemu raspolažemo provjerenim podacima da je tijekom realizacije same akcije Ostojić kontaktirao s Malićem i Verom.

Nakon te akcije, koja je samo potvrdila politiku suradnje RH s ICTY-jem, Malić je objavio ekskluzivni članak o uhićenju Rajića (Globus 644 od 1. travnja 2003. – “Uhićenje krvnika iz Kiseljaka ? MUP pred ravnateljem POA-e Franjom Turekom skrivao akciju uhićenja Ivice Rajića bojeći se sabotaže”) u kojem je plasirao tezu da je MUP samostalno morao provesti akciju uhićenja osobe za kojom je ICTY raspisao potragu zbog “opasnosti da POA sabotira” tu akciju.

Ta se tvrdnja poslije provlači kroz komunikaciju predstavnika diplomatskog zbora u RH i drugih međunarodnih organizacija, da bi početkom rujna 2003. bila izrijekom potvrđena u “non-paperu” koji je Carla Del Ponte dostavila diplomatima zemalja EU i SAD-a akreditiranim u RH kao pripremu najavljenog dolaska u RH. Neposredno nakon toga Malić je ponovo potencirao tu temu u svojim napisima.

Naglašavamo da je analiza telekomunikacijskog prometa pokazala da je intenzivna komunikacija Malića, Vere i Ostojića postojala i neposredno prije objave “non-papera” i posjeta Carle Del Ponte Zagrebu (6. listopada 2003.).

Objavljivanje intervjua s Gotovinom (reakcija na neovisan događaj)

Zajedničko i ciljano djelovanje potvrđuju i situacije koje spomenute osobe nisu kreirale, ali su ih svojim sadržajem pobudile. Tako je analiza komunikacije nakon objavljivanja intervjua glavnog urednika Nacionala Ive Pukanića s Gotovinom (Nacional 395 od 10. kolovoza 2003. ? ekskluzivni intervju “Ante Gotovina: Priznajem Haaški sud” ? napominjemo da je Nacional u Zagrebu dostupan dan ranije od datuma objave) pokazala da je taj događaj intenzivirao komunikaciju između Ostojića, Malića i Vere.

Drugi slučaj koji je pobudio izniman interes navedenih osoba bio je napis Ive Pukanića o okolnostima objavljivanja intervjua s Gotovinom, u kojem se iznose tvrdnje suprotne verziji koju je Ostojić prenio Veri, a koja je također plasirana u javnost, o umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u akciju spašavanja Gotovine.

Nakon objavljivanja tog članka vidljiva je neuobičajeno intenzivna komunikacija između Ostojića, Malića, Vere i Loomsa.

Sve aktivnosti i parametri obuhvaćeni analizom POA-e ukazuju da se radi o organiziranom i ciljanom djelovanju koje uključuje obavještajnu i medijsku manipulaciju podacima u cilju realizacije određenih političkih ciljeva prema RH i regiji, da se stvore uvjeti za političke pritiske na RH.

Sam shematski prikaz linija komuniciranja između spomenutih aktera ukazuje na tijek informacija, ali i njihovo krajnje odredište, što se potpuno podudara s realnim zbivanjima u medijskom prostoru RH, ali i reakcijama međunarodne politike prema RH.

Sve navedene činjenice POA je prikupila na razini operativnih dokaza na temelju:

1. analize podataka,

2. izjava građana-obavjestitelja i tajnih suradnika od kojih su neki spremni biti svjedoci na najvišoj političkoj razini,

3. analize telekomunikacijskog prometa (telefonskih izlista) koji dokazuju međusobnu komunikaciju aktera,

4. audiozapisa koji dokazuju karakter međusobnih veza i

5. videozapisa koji dokumentiraju kontakte.

Iz svega navedenog razvidno je da se sporna zbivanja u odnosu ICTY-ja prema RH unatrag godinu i pol dana odvijaju po jedinstvenom obrascu:

1. medijska kampanja koja pokušava diskreditirati napore institucija RH

2. objavljivanje povjerljivih materijala radi kompromitacije državnih institucija

3. u izjavama stranih dužnosnika navodi se da je general Gotovina u RH, ali se ni jednom nije precizirala lokacija ili područje skrivanja

4. vremena objavljivanja u medijima koincidiraju s istupima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte

Analiza je pokazala da su identificirani svi nužni nositelji klasične obavještajno-medijske manipulacije:

a) agentura (pozicije) stranih obavještajnih sužbi u RH,

b) pripadnici stranih obavještajnih službi,

c) predstavnici domaćih medija i

d) dezinformacije i resursi iz kojih se crpe.

Gordan Malić, novinar Globusa naziva Christophera Loomsa, agenta MI6, nakon vijesti o smijeni Franje Tureka . Transkript njihovog razgovora :

Looms: Bok!

Malić: U redu je.

Looms: Nažalost, nisam te mogao nazvati.

Malić: U redu.

Looms: Dvije stvari. Prvo, žao mi je što je to potrajalo. moj šef nema ništa protiv intervjua. Stvar je u ženi. Ne mogu je uloviti.

Malić: Mh.

Looms: Malo je potrajalo. Ne znam zašto.

Malić: U redu.

Looms: Morat ćeš mi dati malo vremena.

Malić: U redu.

Looms: Druga stvar je, čuo sam da su nekog večeras najurili.

Malić: Da…Frajera na T.

Looms: Molim?

Malić: Frajera na T.

Looms: Da.

Malić: Da. Otpušten je.

Looms: Nije objavljeno javno.

Malić: Na sastanku. Objavit će sutra.

Looms: OK. (nejasno) očekivati?

Malić: Da. Rekao sam ti za to prije mjesec dana.

Looms: Tko ga se riješio?

Mačić: Obojica. Frajeri s vrha.

Looms: U redu. To je dobro.

Malić: Da.

Looms: To su dobre vijesti.

Malić: Da, da. Nije loše. Vidjet ćemo što će se dogoditi

poslije.

Looms: Nastavit ćemo dalje s pritiskom.

Malić: Dakle, hoćemo, pričekat ćemo neko vrijeme.

Looms: Da, znam da te nema idući tjedan.

Malić: U redu, mogao bi biti za dva tjedna ili tako nekako?

Looms: Onaj tjedan poslije, točno.

Malić: U redu.

Looms: Ali znam što radim, pa to prepusti meni.

Malić: U redu. Bok.

Looms: U redu. Čuvaj se.

*SNIMKE RAZGOVORA SU DIO PREZENTACIJE FRANJE TUREKA, BIVŠEG ŠEFA POA-E, KOJOM JE DOKAZAO SUBERZIVNU DJELATNOST BRITANSKE TAJNE SLUŽBE I POJEDINIH NOVINARA NA DEZINFORMIRANJU HRVATSKE JAVNOSTI I HAAŠKOGA SUDA O KRETANJU ANTE GOTOVINE I NJEGOVE NAVODNE ZAŠTITE OD STRANE DRŽAVNIH ORGANA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrsvijet.net

H.Krmpotić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako je hrvatski blaženik i uskoro svetac spašavao Židove

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, hrvatski blaženik i uskoro svetac, spašavao je Židove skrivajući ih od ustaša u Bolnici sestara milosrdnica. Činio je to u dogovoru sa Židovskom općinom Zagreb, a te dosad neotkrivene podatke prije ovogodišnjeg Stepinčeva Večernjem listu ustupio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon.

– Nadbiskup Stepinac imao je dogovor s predsjednikom Židovske općine dr. Hugom Khonom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Židove koje Židovska općina pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah prima na liječenje. To je išlo zacijelo tako brzo da bi, na primjer, oni danas poslali dopis, a čovjek bi već sutra bio primljen u bolnicu. To je funkcioniralo do svibnja 1943. kad je u Zagreb došao Himmler a s njime i SS jedinice, koje su uhitile mnogo Židova u Zagrebu, između ostalih i predsjednika općine dr. Khona i nadrabina Freibergera, i odvezli ih u Auschwitz.

Praktički je poslije toga Židovska općina vegetirala s jednim ili dva čovjeka koji su ostali i više nije mogla plaćati troškove za liječenje u bolnici, pa je zacijelo od toga svibnja 1943. do kraja rata za Židove koji su se skrivali u bolnici troškove podmirivala Zagrebačka nadbiskupija.

Oni su, u svakom slučaju, još dvije godine bili u bolnici – objašnjava Danon, napominjući da se Židovi u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u Bolnici sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva i koja je imala svoju autonomiju pa NDH na nju nije imala utjecaja.

– Da nije bilo Bolnice sestara milosrdnica, Židovi u Zagrebu, nažalost, bez obzira na to u kojem su statusu bili, arijevaca ili iz mješovitih brakova ili su pak prešli na katoličku vjeru, ne bi mogli biti liječeni u drugim bolnicama jer su bile pod upravom NDH. Mogli su se liječiti isključivo u Bolnici sestara milosrdnica i skrivati se ondje – kaže Danon, dodajući da su sestre milosrdnice prije rata tu bolnicu osuvremenile tako da je bila najbolja i najopremljenija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji. Od kvalitete kadrova nadalje, od kirurgije, oftalmologije i drugih odjela, piše Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Otac djevojke koja je navodno nasilno ‘žigosana’ slovom U bio je kandidat SDP-a za Županijsku skupštinu

Objavljeno

na

Objavio

Otac djevojke jedne zadarske škole požalio se medijima kako joj kćer kolege učenici zlostavljaju zbog pripadnosti albanskoj nacionalnoj manjini. To zlostavljanje doživjelo je svoj vrhunac kada su joj, po riječima oca užarenim upaljačem utisnuli slovo ‘U’ na ruci zbog čega se oglasilo ministarstvo znanosti i obrazovanja te ministrica Divjak, dječje pravobraniteljice i posebice zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac koji je tražio stroge sankcije zbog čina mržnja i ksenofobije.

Ipak, obrat u slučaju dogodio se u petak kada je otkriveno kako je djevojka, pripadnica albanske nacionalne manjine na Facebooku objavljivala fotografije u majici s ustaškim znakovljem, a njena poznanica je komentirala kako je u istoj majici često viđena u gradu Zadru.

Poznanica je medije kazala kako joj kolege nisu mogli nasilno utisnuti upaljačem slovo “U” iz prve, odnosno da je djevojka sudjelovala dobrovoljno u tome, što je potvrdio i ravnatelj zadarske škole.

“Dječak joj slovo ‘U’ nije mogao napraviti u jednome potezu, bez da se ona trznula… pa tamo je bilo 20 učenika…”, kazala je poznanica.

Ravnatelj škole Jozo Dragić, na inzistiranje da objasni zašto odmah u srijedu nije policiji prijavio događaj, istaknuo je da su djeca poslana sa sata tjelesnog k njemu u ured, jer je profesorica primijetila slovo “U” na ruci djevojke te da su ga preklinjali da ništa ne poduzme, da su oni prijatelji.

“Snosim tu krivicu, ako je to tako, da sam trebao odmah prijaviti, ali ja sam stvarno sve učinio po Protokolu o nenasilju u školi. Nisam ni izjavio da je to bezazlena dječja igra, to su sama djeca meni izjavila, tim riječima, neposredno nakon događaja i molili me da ne zovem ni liječnika ni policiju”, objasnio je ravnatelj Dragić te na upit očekuje li sankcije, odgovorio: “Izgleda da očekujem, na žalost.”

Otac djevojke Adem Shala – izaslanik na SDP-ovoj Konvenciji i kandidat na izborima

Dodatnu pozornost cijelom slučaju, a kojeg je zgrozio i premijera Andreja Plenkovića, privlači činjenica kako je otac djevojke Adem Shala 2018. godine bio kandidat za Županijski odbor Županijske organizacije SDP-a u Zadru.

Nadalje, Adem Shala je 2017. godine bio i kandidat SDP-a za člana Županijske skupštine Zadarske Županije, a 2016. godine bio je izabran za jednog od 26 delegata koji su predstavljali SDP-ovu zadarsku Gradsku organizaciju na Konvenciji stranke u Zagrebu, piše narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari