Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ostojićeva hobotnica u MUP-u i obavještajno medijske operacije protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Tko je Ranko Ostojić,koji je kao politički činovnik SDP-a ušao u upravni odbor Slobodne Dalmacije krajem 90-ih, da bi stan koji je dobio od Ninoslava Pavića koristio dok je bio ministar MUP-a. Kakve su njegove veze sa britanskim MI6, Haškim sudom, tajnim operacijama “Magla” i “Cash”, uhićenjem generala Ante Gotovine i pokušajima kompromitiranja Republike Hrvatske na međunarodnom planu? Što je od toga utvrdila POA, teme je kojima se bavio politickarealnost.wordpress.com

Imenovan za pročelnika u gradskom poglavarstvu Splita, s kojeg odlazi nakon par tjedana i odmah postaje načelnik PU SD (nikad prije nije radio u policiji) i nakon godinu dana postaje ni manje-ni više ravnatelj policije RH ?!?

Prvo sastavlja para-policijski tim (Bertina i Dolački) koji organizira i vodi tajne sofisticirane špijunske operacije protiv organiziranog kriminala u RH – rezultati “dečki s Knežije” – svi oslobođeni od optužbe za organizirani kriminal u spektakularnom “suđenju stoljeća” i predstavi za novu post-Tuđmanovu Hrvatsku.

Zatim kreće s još tajnijom operacijom “Magla” koju vodi s par svojih izabranika u, s ne poznatini neograničenim novčanim fondom, a sve sa ciljem uhićenja Ivice Rajića i njegovih pomagača.

Zanimljivo je da je upravo MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUP-a haškom optuženiku Ivici Rajiću pod lažnim imenom.

Još je zanimljivije da je Davor Butković 1997. u Globusu objavio da se Rajić skriva u Splitu, sa fotografijom navodnog Rajića, na kojoj je ustvari bio jedan zaposlenik hotela u Splitu. Butkovića i Vrušića je sudac Ranko Marijan 1998. osudio na 4 mjeseca uvjetno zbog takve laži.

Rajić je osuđen na 12 godina i pušten nakon 8, a njegova uloga je bila izuzetno važna za Haag kako se poslije pokazalo – zadatak je bio da optuži najviši vrh HVO i HRHB – Praljka i Petkovića za “UZP i agresiju RH na BiH” zajedno sa Tuđmanom.

Ni ta para-policijska Ostojićeva akcija “Magla” nikad nije pokazala tko je zapravo organizirao i skrivao Ivicu Rajića u Splitu i ulogu PU SD u tome, osim što je zatajila da mu je MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUPa . Naravno Ostojić je trabunjao neka fraze o “desničarsko – nacionalističkom – hercegovačkom lobiju bliski Naletiliću Tuti i Šušku, šverceri cigareta i droge i potencijalni pomagači Ante Gotovine….”

Ali sve je to bio samo uvod u mega spektakl i jednu od najsramotnijih epizoda u povijesti Republike Hrvatske. Poslije će se pokazati da nas je tu skupo koštalo i da se nikad nećemo oprati od toga. Ranko Ostojić je bio samo britanski pijun u geopolitičkoj spirali ucjena i borbi sa Njemcima za dominaciju na Balkanu a preko britanskog-američkog instrumenta Haškog suda u kojem su trajno stradali Oluja, domovinski rat, Gotovina , Tuđman i Republika Hrvatska …

Ta mega spektakularna akcija Ranka Ostojića (izvježbana u akciji Magla) nazvana je “Cash” i cilj je bio uhvatiti generala Antu Gotovinu “koji se skriva na potezu RH-BiH”, razbiti mrežu Gotovininih pomagača koje su prije toga “etiketirali kao kriminalce i ratne profitere”.

Osim što ju je vodio osobno Ranko Ostojić sa par svojih starih izabranika u “super cool tajnom” stožeru MUP na Kustošiji (isto mjesto gdje su Haški istražitelji prekrcavali u svoja auta puste Tuđmanove transkripte koje im je nezakonito udijelio Stjepan Mesić) imala je opet i neograničen tajni novčani fond. Ali najbolje od svega, ovaj put su u akciju direktno bili uključeni britanski tajni agenti MI6.

Osim što su neovisno djelovali na području RH a pod pokroviteljstvom Ostojića, najgore je što su preko svoja dva potrčka – novinara (Gordan Malić, Ivica Đikić…) a u suradnji sa Ostojićem diktirali dinamiku odnosa sa Haškim sudom i položaj Republike Hrvatske pri pregovorima sa EU… plasirajući lažne informacije o tragu generala Gotovine u RH ili BIH a pod pokroviteljstvom RH uvijek u ključnim političkim trenutcima. Te iste informacije su uspješno plasirali i drugoj strani tj. Carli del Ponte koja je onda “stiskala i kočila i prijetila” Republiku Hrvatsku te zaustavljala pregovor sa EU.

Ispod svega toga je bila britanska platforma o razbijanju svih simbola i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, od Franje Tuđmana, do većine generala i pobjedničke Hrvatske vojske i kreiranju novih poltronskih poslušnika u politici za balans snaga u regionu – rezultat je lako provjerljiv danas .

U jednom trenutku 2003. godine, sve je došlo u pitanje kada je Franjo Turek šef POA-e (inače kažu bliži njemačkom BND-u nego britanskom MI6) napravio predstavku za državni vrh i raskrinkao vezu Ostojić-MI6-Malić-Haški sud. Osim toga pokazao je da nije uopće jasno gdje su nestali miljuni kuna koje je Ostojić dobijao za svoje “super cool” špijunske operacije tj. da nije podnosio nikakve račune. Poslje je podnesena interna prijava u MUP-u protiv Ranka Ostojića zbog toga ali još uvijek ista stoji negdje u ladici.

Malo naklon toga su i javno i praktički istovremeno prokazani svi britanski špijuni u bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj im je “slučajno zapaljen” jedan od tri špijunska kombija prepuna opreme za prisluškivanje svih telekom komunikacija u Republici Hrvatskoj. Nakon toga MI6 je svoju centralu za Balkan morao premjestiti u Budimpeštu. Neki kažu da je upravo njemački BND imao prste u tome.

Nedugo nakon predstavke Franjo Turek je dobio otkaz (ali odigrati će kasnije još jednu povijesnu ulogu), Ostojić je odmah krenuo u protu operaciju i podnio prijavu protiv Tureka da ga je neovlašteno prisluškivao i pratio kao i spomenute novinare. Vijeće za nadzor tajnih službi je odbilo tu prijavu a Turek tvrdi da je nalog za praćenje dobio od Ive Sanadera…

Da bi razumjeli ulogu Ranka Ostojića pogledajmo sažetak izvješća POA-e …

Sažetak izvješća POA-e “Informacija o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske”

POA je kontinuiranim sigurnosnim djelovanjem prikupila niz podataka koji upućuju na to da se u hrvatskom medijskom prostoru i aktivnostima pojedinih međunarodnih organizacija (ICTY) te zapadnih zemalja (Velika Britanija) odvijaju aktivnosti koje imaju obilježja obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske.

Kontinuiranim i intenzivnim sigurnosnim djelovanjem u sklopu zakonskih ovlasti (unutar RH) POA nije došla do podataka koji bi govorili o mogućem boravištu umirovljenog generala Ante Gotovine u Republici Hrvatskoj, te je utvrdila da su svi početni podaci (uključujući podatke dobivene od stranih sigurnosnih službi ili ICTY-ja) o mogućim mjestima Gotovinina boravka netočni.

Cjelokupno djelovanje POA-e i drugih državnih tijela zaduženih za pronalaženje Gotovine prati niz medijskih napisa i javnih istupa dužnosnika ICTY-ja, kao i stavova pojedinih zapadnoeuropskih vlada koji nastoje dokazati nedjelotvornost, pasivnost i opstrukciju sigurnosnog sustava RH u pronalaženju mjesta boravka generala Gotovine.

Analizom i provjerom podataka objavljenih u medijima te rezultatima redovitih protuobavještajnih aktivnosti POA je došla do podataka o postojanju korelacije između pojedinih navoda objavljenih u dijelu hrvatskih tiskanih medija, aktivnosti utvrđenih pripadnika pojedinih zapadnih obavještajnih službi (prvenstveno Britanije i SAD-a), te istupa dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i formiranja službenih stavova i politike vlada pojedinih zapadnih zemalja (prvenstveno Britanije i Nizozemske).

Ta se korelacija odnosi na vremensku podudarnost aktivnosti pojedinih aktera s političkim događajima na međunarodnoj sceni u vezi s najavljenim aktivnostima ICTY-ja, te ponavljanje te sheme više puta u posljednjih godinu i pol.

POA je utvrdila da pripadnici zapadnih obavještajnih službi (SAD-a i Britanije) prikupljaju podatke od pojedinaca iz izvršne vlasti RH, koji daju polu informacije ili subjektivne stavove radi samo promocije, koje obavještajci prezentiraju svojim matičnim službama ili organizacijama. Iste podatke ti zapadni obavještajci dostavljaju i drugim nadležnim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom na području RH i BiH. Usporedo s tim aktivnostima podatke plasiraju i preko pojedinih novinara u hrvatske medije. Time stvaraju sinergijski učinak prema onima koji donose odluke tako da gotovo istovjetne podatke dobivaju od više službi, koje bi trebale djelovati samostalno, tj. prikupljati podatke neovisno jedna od druge, a takvo stanje potvrđuju i informacije u hrvatskim medijima. Svaka takva kampanja intenzivira se neposredno prije političkih zbivanja važnih za suradnju RH s ICTY-jem.

Tako početne teze, često temeljene na političkim stavovima, a ne na realnoj situaciji, bivaju više puta potvrđene i postaju osnova za definiranje službenih stavova prema RH, tj. glavni argumenti za tezu o nekorektnosti RH prema ICTY-ju u slučaju Gotovina i osnova za međunarodni politički pritisak na RH.

Te aktivnosti identificirani pripadnici međunarodnih organizacija (ICTY, SFOR) uglavnom provode izvan svog formalnog mandata, kako sadržajnog tako i teritorijalnog (dio njih nije akreditiran i formalno ne obnaša dužnosti vezane za RH). Svjesno i aktivno nastoje prikriti kontakte na području RH, što potvrđuje obavještajnu prirodu njihova djelovanja, koja je suprotna odredbama Bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima.

Analizom spomenutih parametara POA je utvrdila sigurnosno zanimljive kontakte Christopera Loomsa (rođen 19.lipnja 1960.) formalno je djelatnik istražnog tima pri tužiteljstvu ICTY-ja u Haagu, kamo je delegiran kao pripadnik britanske obavještajne službe SIS (MI 8), djelatnika istražiteljskog tima tužiteljstva ICTY-ja u Haagu, Oscara Vera (rođen 25. kolovoza 1949.), djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA, deklarira se i kao pripadnik Pentagona (Ministarstvo obrane SAD-a). Prema podacima POA-e u BiH boravi od 2000. kad je sudjelovao u istrazi u ubojstvu Joze Leutara, nakon čega postaje savjetnik zapovjednika SFOR-a. Iskusan obavještajac koji je 25 godina djelovao na većini svjetskih kriznih žarišta, savjetnika zapovjednika SFOR-a u BiH, Garetha Lungleyja (rođen 8. siječnja 1971., djelatnik britanske obavještajne službe SIS i prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH. Intenzivno je 2003. kontaktira s ostalim britanskim obavještajcima u regiji i sa slovenskom obavještajnom službom. Njegovo ime nalazi se i na popisu obavještajaca MI 8 objavljenom 1999. na Internetu djelatnika britanskog veleposlanstva u RH, Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije MUP-a RH, te Gordana Malića, novinara tjednika Globus. Unutar te grupacije postoje izravne i posredne veze kojima su dostavljane i plasirane informacije i dezinformacije te službeni dokumenti ICTY-ja i hrvatskih državnih tijela (POA raspolaže velikim fondom podataka koji dokazuju intenzitet i prirodu telefonskih kontakata, kao i audio i video dokumentacijom o osobnim kontaktima spomenutih osoba) u hrvatskom medijskom prostoru, ali i prema ICTY-ju i vladama zapadnih zemalja.

Looms kao istražitelj ICTY-ja od 2000. često boravi u RH (26 puta je prijavio boravak u smještajnim objektima u RH), ali tada, iako je pripadnik ICTY-ja, ne kontaktira s Uredom tužiteljstva ICTY-ja u Zagrebu niti se prijavljuje kod nadležnih tijela RH. POA je detektirala njegove kontakte sa savjetnikom zapovjednika SFOR-a Oscarom Verom i Globusovim novinarom Gordanom Malićem. Ti su kontakti sigurnosno zanimljivi jer se vremenski i sadržajno podudaraju sa službenim istupima dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i stavovima pojedinih zapadnoeuropskih zemalja koji se očito temelje na tendencioznim tvrdnjama koje su prikupljene od pojedinaca iz izvršne vlasti RH.

Kontakti Vera i Loomsa s Malićem vremenski se podudaraju s Malićevim objavljivanjem ekskluzivnih podataka u Globusu a njihov se sadržaj uvelike podudara s poslije iznesenim negativnim stavovima tužiteljstva ICTY-ja o RH. Prema provjerenim podacima, Malić i Looms komuniciraju preko više različitih telefonskih brojeva (uključujući često i telefonske govornice), a i osobni kontakti dogovaraju se tako da se pokušavaju prikriti, što upućuje na neki od oblika agenturnog odnosa.

Kontakti Loomsa i Vere također ukazuju na koordinirano djelovanje suprotno interesima RH. Analizom djelovanja Oscara Vere prema i na području RH utvrdili smo da on često boravi na teritoriju RH (iako je formalno pripadnik SFOR-a, tj. nadležan za područje BiH), tako da je od kraja 1999. do veljače 2004. svoj boravak u smještajnim objektima u RH prijavio 119 puta. Zanimljivo je da je Vera pokazivao interes za aktivnosti hrvatskog sigurnosnog sustava u suradnji s ICTY-jem i da je kroz privatne kontakte s predstavnicima hrvatske izvršne vlasti nastojao prikupiti javno nedostupne podatke. U tu svrhu Vera se služio većim brojem telekomunikacijskih priključaka, ali i posrednicima u komunikaciji s pojedinim osobama.

To se posebno odnosi na Verinu vezu s bivšim ravnateljem policije MUP-a RH Rankom Ostojićem i spomenutim Globusovim novinarom Gordanom Malićem. POA je utvrdila da Vera osobno kontaktira s bivšim ravnateljem Ostojićem preko kojeg je dolazio do podataka o funkcioniranju sigurnosnog sustava RH, te također prikuplja Ostojićeve procjene o navodnoj umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u zaštitu generala Gotovine. Osim izravnih kontakata s Ostojićem registrirani su i kontakti Vere sa Željkom Dolačkim (Željko Dolački je bivši djelatnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala PUZ-a, upleten u medijske afere. Dolački je bio uključen u kriminalističku obradu Hrvoja Petrača i tzv. zločinačke organizacije, a povezivali su ga s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i navodnim suradnikom HIS-a Veselinom Marinovom. Dolački je i sada djelatnik MUP-a te je ne samo profesionalno nego i privatno vezan za bivšeg ravnatelja policije Ostojića) i Mariom Bertinom (rođen 6. ožujka 1955., djelatnik Uprave kriminalističke policije MUP-a), pripadnicima MUP-a RH i članovima neformalne “specijalne jedinice” koju je samoinicijativno osnovao i njom rukovodio Ostojić.

Osim osobnih kontakata tijekom susreta u Zagrebu ili upotrebom više telekomunikacijskih priključaka, Vera sa spomenutim osobama kontaktira i posredno, preko svoje djevojke Karmen Kardum (rođena 5. siječnja 1973., potječe iz Rijeke, državljanka SAD-a, govori hrvatski te je prevoditeljica u SFOR-u), koja je prevoditeljica u sjedištu SFOR-a u Sarajevu.

Ti kontakti održavali su se s više telekomunikacijskih priključaka uz prikrivanje tema razgovora, što upućuje na prikrivanje komunikacije, tj. neuobičajenu prirodu njihova odnosa (postojanje dogovorenog agenturnog odnosa).

Zanimljiv je i Ostojićev kontakt s prvim tajnikom britanskog veleposlanstva u RH Lungleyem, kojem je Ostojić također poslužio kao izvor istovjetnih podataka koje su prikupljali Vera i Looms.

Na opisani je način više puta ponovljena istovjetne informacije koja potječe iz jednog izvora (Ostojić, Vera), a koje je Looms kao službeni istražitelj prezentirao kao vjerodostojan, jer je prikupljen iz više izvora. Slične podatke dostavljao je i službeni predstavnik britanske obavještajne službe u RH Lungley preko svog veleposlanstva u Zagrebu, tako da je i britanska diplomacija preko formalnog izvora (Lungley), ali i preko svog drugog obavještajnog časnika (Loomsa) raspolagala istim podacima.

Dojam vjerodostojnosti tako prikupljenih podataka postizan je Verinim aktivnostima u BiH, gdje je na osnovi visokog položaja u SFOR-u u prilici da preko službenih tijela međunarodne zajednice u BiH (SFOR, DHR, Ured ICTY-ja u BiH) i američkog veleposlanstva u Sarajevu (POA raspolaže provjerenim podacima da je Vera prikupljene informacije dostavljao i veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu), također dostavlja istovjetne informacije, koje su samo poslužile kao potvrda podataka koje su “neovisno” od njega prikupili Looms i Lungley.

Drugi dio obavještajno-medijske operacije usmjerene na diskreditiranje RH sastoji se od manipulacije medijskim napisima, tako da se sadržaj i termin informacija plasiranih u hrvatskim medijima usklade s najavljenim međunarodnim aktivnostima u vezi sa suradnjom RH s ICTY-jem. To se postizalo spomenutim kontaktima Loomsa, Vere i Ostojića s Malićem. Maliću su dostavljene “ekskluzivne” informacije ili čak kopije službenih dokumenata državnih tijela RH ili ICTY-ja. Takav pristup omogućio je ciljano plasiranje određenih sadržaja i tempiranje vremena njihove objave, što je dodatne potvrđivalo vjerodostojnost prikupljenih podataka u međunarodnim institucijama (posebice na ICTY-ju i u matičnim zemljama spomenutih osoba), te kompromitiralo državnu vlast u RH. POA raspolaže podacima da je Malić dio podataka koje nije mogao objaviti u svom listu ustupao novinaru Feral Tribunea Ivici Đikiću, koji ih je objavio.

Detaljnom analizom utvrdili smo da su navedene veze tih osoba funkcionirale na dvije razine:

1. aktivnosti koje su svojim djelovanjem oni svjesno kreirali (prikupljanje podataka za potrebe vanjske politike matičnih zemalja, ICTY-ja, te plasiranje ciljanih informacija i dezinformacija u medijima);

2. reakcija na aktivnosti koje ne nadziru, a u vezi su sa suradnjom RH s ICTY-jem.

Slučaj uhićenja Ivice Rajića (svjesno plasiranje teza u medije)

POA je neosporno utvrdila da je veza Ostojić ? Malić ? Vera – Looms funkcionirala i u vrijeme uhićenja Ivice Rajića prema potrazi ICTY-ja (5. travnja 2003.), pri čemu raspolažemo provjerenim podacima da je tijekom realizacije same akcije Ostojić kontaktirao s Malićem i Verom.

Nakon te akcije, koja je samo potvrdila politiku suradnje RH s ICTY-jem, Malić je objavio ekskluzivni članak o uhićenju Rajića (Globus 644 od 1. travnja 2003. – “Uhićenje krvnika iz Kiseljaka ? MUP pred ravnateljem POA-e Franjom Turekom skrivao akciju uhićenja Ivice Rajića bojeći se sabotaže”) u kojem je plasirao tezu da je MUP samostalno morao provesti akciju uhićenja osobe za kojom je ICTY raspisao potragu zbog “opasnosti da POA sabotira” tu akciju.

Ta se tvrdnja poslije provlači kroz komunikaciju predstavnika diplomatskog zbora u RH i drugih međunarodnih organizacija, da bi početkom rujna 2003. bila izrijekom potvrđena u “non-paperu” koji je Carla Del Ponte dostavila diplomatima zemalja EU i SAD-a akreditiranim u RH kao pripremu najavljenog dolaska u RH. Neposredno nakon toga Malić je ponovo potencirao tu temu u svojim napisima.

Naglašavamo da je analiza telekomunikacijskog prometa pokazala da je intenzivna komunikacija Malića, Vere i Ostojića postojala i neposredno prije objave “non-papera” i posjeta Carle Del Ponte Zagrebu (6. listopada 2003.).

Objavljivanje intervjua s Gotovinom (reakcija na neovisan događaj)

Zajedničko i ciljano djelovanje potvrđuju i situacije koje spomenute osobe nisu kreirale, ali su ih svojim sadržajem pobudile. Tako je analiza komunikacije nakon objavljivanja intervjua glavnog urednika Nacionala Ive Pukanića s Gotovinom (Nacional 395 od 10. kolovoza 2003. ? ekskluzivni intervju “Ante Gotovina: Priznajem Haaški sud” ? napominjemo da je Nacional u Zagrebu dostupan dan ranije od datuma objave) pokazala da je taj događaj intenzivirao komunikaciju između Ostojića, Malića i Vere.

Drugi slučaj koji je pobudio izniman interes navedenih osoba bio je napis Ive Pukanića o okolnostima objavljivanja intervjua s Gotovinom, u kojem se iznose tvrdnje suprotne verziji koju je Ostojić prenio Veri, a koja je također plasirana u javnost, o umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u akciju spašavanja Gotovine.

Nakon objavljivanja tog članka vidljiva je neuobičajeno intenzivna komunikacija između Ostojića, Malića, Vere i Loomsa.

Sve aktivnosti i parametri obuhvaćeni analizom POA-e ukazuju da se radi o organiziranom i ciljanom djelovanju koje uključuje obavještajnu i medijsku manipulaciju podacima u cilju realizacije određenih političkih ciljeva prema RH i regiji, da se stvore uvjeti za političke pritiske na RH.

Sam shematski prikaz linija komuniciranja između spomenutih aktera ukazuje na tijek informacija, ali i njihovo krajnje odredište, što se potpuno podudara s realnim zbivanjima u medijskom prostoru RH, ali i reakcijama međunarodne politike prema RH.

Sve navedene činjenice POA je prikupila na razini operativnih dokaza na temelju:

1. analize podataka,

2. izjava građana-obavjestitelja i tajnih suradnika od kojih su neki spremni biti svjedoci na najvišoj političkoj razini,

3. analize telekomunikacijskog prometa (telefonskih izlista) koji dokazuju međusobnu komunikaciju aktera,

4. audiozapisa koji dokazuju karakter međusobnih veza i

5. videozapisa koji dokumentiraju kontakte.

Iz svega navedenog razvidno je da se sporna zbivanja u odnosu ICTY-ja prema RH unatrag godinu i pol dana odvijaju po jedinstvenom obrascu:

1. medijska kampanja koja pokušava diskreditirati napore institucija RH

2. objavljivanje povjerljivih materijala radi kompromitacije državnih institucija

3. u izjavama stranih dužnosnika navodi se da je general Gotovina u RH, ali se ni jednom nije precizirala lokacija ili područje skrivanja

4. vremena objavljivanja u medijima koincidiraju s istupima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte

Analiza je pokazala da su identificirani svi nužni nositelji klasične obavještajno-medijske manipulacije:

a) agentura (pozicije) stranih obavještajnih sužbi u RH,

b) pripadnici stranih obavještajnih službi,

c) predstavnici domaćih medija i

d) dezinformacije i resursi iz kojih se crpe.

Gordan Malić, novinar Globusa naziva Christophera Loomsa, agenta MI6, nakon vijesti o smijeni Franje Tureka . Transkript njihovog razgovora :

Looms: Bok!

Malić: U redu je.

Looms: Nažalost, nisam te mogao nazvati.

Malić: U redu.

Looms: Dvije stvari. Prvo, žao mi je što je to potrajalo. moj šef nema ništa protiv intervjua. Stvar je u ženi. Ne mogu je uloviti.

Malić: Mh.

Looms: Malo je potrajalo. Ne znam zašto.

Malić: U redu.

Looms: Morat ćeš mi dati malo vremena.

Malić: U redu.

Looms: Druga stvar je, čuo sam da su nekog večeras najurili.

Malić: Da…Frajera na T.

Looms: Molim?

Malić: Frajera na T.

Looms: Da.

Malić: Da. Otpušten je.

Looms: Nije objavljeno javno.

Malić: Na sastanku. Objavit će sutra.

Looms: OK. (nejasno) očekivati?

Malić: Da. Rekao sam ti za to prije mjesec dana.

Looms: Tko ga se riješio?

Mačić: Obojica. Frajeri s vrha.

Looms: U redu. To je dobro.

Malić: Da.

Looms: To su dobre vijesti.

Malić: Da, da. Nije loše. Vidjet ćemo što će se dogoditi

poslije.

Looms: Nastavit ćemo dalje s pritiskom.

Malić: Dakle, hoćemo, pričekat ćemo neko vrijeme.

Looms: Da, znam da te nema idući tjedan.

Malić: U redu, mogao bi biti za dva tjedna ili tako nekako?

Looms: Onaj tjedan poslije, točno.

Malić: U redu.

Looms: Ali znam što radim, pa to prepusti meni.

Malić: U redu. Bok.

Looms: U redu. Čuvaj se.

*SNIMKE RAZGOVORA SU DIO PREZENTACIJE FRANJE TUREKA, BIVŠEG ŠEFA POA-E, KOJOM JE DOKAZAO SUBERZIVNU DJELATNOST BRITANSKE TAJNE SLUŽBE I POJEDINIH NOVINARA NA DEZINFORMIRANJU HRVATSKE JAVNOSTI I HAAŠKOGA SUDA O KRETANJU ANTE GOTOVINE I NJEGOVE NAVODNE ZAŠTITE OD STRANE DRŽAVNIH ORGANA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrsvijet.net

H.Krmpotić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Bosnom hodi Sefer paša, Bosnu čisti od ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Danas je 17. rujna što znači da je prošlo točno 25 godina od nastanka dokumenta na prvoj slici – zapovjedi glavnog štaba koju potpisuje “zamjenik komandanta” Stjepan Šiber.

Inače, Šiber, po nacionalnosti Hrvat, kao i Srbin Jovan Divjak, bivši je jugo-oficir koji je tobože odlučio “braniti Bosnu” a Muslimanima je dobro došao, kao i Divjak, dakle kao smokvin list koji bi trebao prekriti činjenicu da je tzv. ABiH bila jednonacionalna vojska. Prema tome, angažman ove dvojice je čisto peglanje svoje slike prema vani.

Odmah u točki 1. zapovjeda se “obustava borbenih dejstava” (dakle opet jugo-oficirska retorika)

U točki 2. govori se o slučajeva kad “Armija BiH ima pravo dejstvovati”, pa u zadnjoj rečenici kaže “…ukoliko dođe do ugrožavanja stanovništva na teritoriji koju kontroliraju jedinice Armije BiH od strane srpskih agresorskih paravojnih formacija ili udruženih snaga ovih formacija i postrojbi HVO.”

Postoji izreka “s kim si takav si”.

Pa je Šiber, očito provodeći previše vremena sa Sunitima i sam postao Sunit, pa bestidno izvrće, i to upravo dok njegova Armija BiH “u sadejstvu” sa srpskim agresorskim paravojnim formacijama napada HVO na području Mostara.

A to dokazuje i druga slika, to je isječak iz knjige Esada Šejtanića “Hercegovci na ognjenim vratima Bosne”. Inače, Esad Šejtanić je bio nekakav oficir ABiH u Mostaru, nekakav nižerangirani “komandant” kao što piše u tekstu, ove njegove citate u Haagu rabio je i general Praljak, jer tu se jasno vidi o čemu je zapravo riječ:

Odmah u prvom odjeljku piše kako su “linije prema Srbima bile borbeno neaktivne” pa je “cvjetao šverc”.

Odnosno, za razliku od onog sporazuma s Tuđmanom kojeg je Izetbegović potpisao 14. rujna, a isti taj dan njegovi rade pokolj u Uzdolu (koji se u hrvatskim medijima prikriva možda i zato jer ga je predvodio bivši pripadnik HOS-a Enver Buza) a sutradan Arif Pašalić izdaje zapovjed za napad na Hrvate uz pomoć srpskog topništva, ovaj put, nakon potpisanog sporazuma sa Srbima, Alijini jurišnici poštuju prekid vatre, crta bojišnice prema Srbima se umiruje, a počinje “cvjetati šverc”. Pametnom dosta.

Desno u drugom odjeljku po sredini jasno se piše o “direktnoj artiljerijskoj podršci” srpske strane kao i o “isporuci kritičnih MS” (MS su materijalna sredstva, uglavnom se pod tim podrazumjeva prije svega streljivo a zatim i druga oprema za vojne namjene).
Skroz desno dolje u zadnjem odlomku čovjek sam svjedoči kako je bio na liniji dodira sa Srbima gdje je dogovarana srpska topnička potpora, a Muslimane je u tom dogovaranju sa Srbima predvodio Safet Oručević, a to je pak isti onaj koji danas izigrava nekakvog humanitarca i borca za ljudska prava pa ima nekakvu udrugu koja se zove “Centar za mir” i svake godine dodjeljuje nekakve nagrade “zaslužnima” za njihovu stvar i kad navedem činjenicu da je prošle godine tu nagradu dobio Stjepan Mesić a ove godine Carmel Agius, time sam sve rekao.

Također, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska vojska se nakon enormnog pritiska međunarodne zajednice povukla iz medačkog džepa.

I time sam završio s iznošenjem kronologije događaja koja je dovela do “pisma šestorice” kojom se traži ostavka Predsjednika Tuđmana, a koje je u “Erazmus Gildi” lansirano 20. rujna 1993. godine, i bilo uvod u pokušaj državnog udara koji je, hvala dragom Bogu, bio neuspješan, jer da je uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata u BiH.

I zato ja tvrdim da ta današnja “desnica” kojoj je idejni vođa Ivo Banac koji je bio kolovođa te svinjarije i to po narudžbi Josipa Manolića nije nikakva desnica nego obična nakupina detuđmanizatorske pro-AVNOJ gamadi, kojoj bi u svakoj normalnoj državi bilo suđeno za veleizdaju, jer kad ti koristiš međunarodni pritisak koji je nastao zato jer si od srpskih terorista u čistoj operaciji zauzeo tri sela u svojoj državi, dok ti u isto vrijeme muslimanski teroristi hrvatskoj djeci pucaju u zatiljak iz neposredne blizine, ti to koristiš da bi rušio demokratski izabranu vlast i provodio puč, to ne može biti ništa drugo nego teška veleizdaja.

I ako je general Praljak vagao hoće li popiti onaj otrov ili neće (za slabije informirane, da general nije popio onaj otrov on bi danas bio na slobodi) ovakve stvari mogle su biti jezičac na vazi. Jer, što će ti život kad se ne možeš nastaviti boriti za istinu, kad nemaš s kim?

Dana 19. ožujka 1998. godine Predsjednik Tuđman je posve učvrstio svoje uvjerenje o tome što se izvodi na haškom sudu i gdje to smjera, a to je završilo točno tamo gdje je on i pretpostavljao da će završiti ako se to ne pokuša spriječiti svim mogućim sredstvima. I zato je utemeljio skupinu pod nazivom “OA Haag”, koja je trebala opertivno pratiti sve događaje na haškom sudu i štiti hrvatske interese onako kako su Srbi pred istim sudom štitili svoje a Muslimani svoje interese. I dobro nam je krenulo, Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobili su za nas proces za sub-poenu kojom se tražila kompletna dokumentacija Ministarstva obrane RH u sklopu predmeta Blaškić, čime smo dobili dobru podlogu za zaštitu svojih interesa. Međutim, 2000. godine vlast se mijenja, na Pantovčak stižu Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko, Mesić dila dokumente dok Karamarko pod krinkom “reforme obavještajnog sustava” “razvaljuje OA Haag”.

I to je dijagnoza hrvatskog društva i dan danas, a terapija i lijek za to su samo jedno, a to je da se restaurira OA Haag kojem na čelu ima biti osobno Markica Rebić (i nemojte me više pilati da vam nikad nisam dao niti jedno ime) i da provedu lustraciju detuđmanizacije svim sredstvima ognjem i mačem, i da se više nikad ne dogodi da nekakvi mesići-manolići, banci-karamarci dođu u situaciju određivati stanje stvari u hrvatskoj državi!

Predrag Nebihi

Srbi su topništvom pomagali Bošnjacima protiv Hrvata u napadu na Mostar!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari