Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ostojićeva hobotnica u MUP-u i obavještajno medijske operacije protiv Republike Hrvatske

Objavljeno

na

Tko je Ranko Ostojić,koji je kao politički činovnik SDP-a ušao u upravni odbor Slobodne Dalmacije krajem 90-ih, da bi stan koji je dobio od Ninoslava Pavića koristio dok je bio ministar MUP-a. Kakve su njegove veze sa britanskim MI6, Haškim sudom, tajnim operacijama “Magla” i “Cash”, uhićenjem generala Ante Gotovine i pokušajima kompromitiranja Republike Hrvatske na međunarodnom planu? Što je od toga utvrdila POA, teme je kojima se bavio politickarealnost.wordpress.com

Imenovan za pročelnika u gradskom poglavarstvu Splita, s kojeg odlazi nakon par tjedana i odmah postaje načelnik PU SD (nikad prije nije radio u policiji) i nakon godinu dana postaje ni manje-ni više ravnatelj policije RH ?!?

Prvo sastavlja para-policijski tim (Bertina i Dolački) koji organizira i vodi tajne sofisticirane špijunske operacije protiv organiziranog kriminala u RH – rezultati “dečki s Knežije” – svi oslobođeni od optužbe za organizirani kriminal u spektakularnom “suđenju stoljeća” i predstavi za novu post-Tuđmanovu Hrvatsku.

Zatim kreće s još tajnijom operacijom “Magla” koju vodi s par svojih izabranika u, s ne poznatini neograničenim novčanim fondom, a sve sa ciljem uhićenja Ivice Rajića i njegovih pomagača.

Zanimljivo je da je upravo MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUP-a haškom optuženiku Ivici Rajiću pod lažnim imenom.

Još je zanimljivije da je Davor Butković 1997. u Globusu objavio da se Rajić skriva u Splitu, sa fotografijom navodnog Rajića, na kojoj je ustvari bio jedan zaposlenik hotela u Splitu. Butkovića i Vrušića je sudac Ranko Marijan 1998. osudio na 4 mjeseca uvjetno zbog takve laži.

Rajić je osuđen na 12 godina i pušten nakon 8, a njegova uloga je bila izuzetno važna za Haag kako se poslije pokazalo – zadatak je bio da optuži najviši vrh HVO i HRHB – Praljka i Petkovića za “UZP i agresiju RH na BiH” zajedno sa Tuđmanom.

Ni ta para-policijska Ostojićeva akcija “Magla” nikad nije pokazala tko je zapravo organizirao i skrivao Ivicu Rajića u Splitu i ulogu PU SD u tome, osim što je zatajila da mu je MUP Šime Lučina 2003. izdao iskaznicu MUPa . Naravno Ostojić je trabunjao neka fraze o “desničarsko – nacionalističkom – hercegovačkom lobiju bliski Naletiliću Tuti i Šušku, šverceri cigareta i droge i potencijalni pomagači Ante Gotovine….”

Ali sve je to bio samo uvod u mega spektakl i jednu od najsramotnijih epizoda u povijesti Republike Hrvatske. Poslije će se pokazati da nas je tu skupo koštalo i da se nikad nećemo oprati od toga. Ranko Ostojić je bio samo britanski pijun u geopolitičkoj spirali ucjena i borbi sa Njemcima za dominaciju na Balkanu a preko britanskog-američkog instrumenta Haškog suda u kojem su trajno stradali Oluja, domovinski rat, Gotovina , Tuđman i Republika Hrvatska …

Ta mega spektakularna akcija Ranka Ostojića (izvježbana u akciji Magla) nazvana je “Cash” i cilj je bio uhvatiti generala Antu Gotovinu “koji se skriva na potezu RH-BiH”, razbiti mrežu Gotovininih pomagača koje su prije toga “etiketirali kao kriminalce i ratne profitere”.

Osim što ju je vodio osobno Ranko Ostojić sa par svojih starih izabranika u “super cool tajnom” stožeru MUP na Kustošiji (isto mjesto gdje su Haški istražitelji prekrcavali u svoja auta puste Tuđmanove transkripte koje im je nezakonito udijelio Stjepan Mesić) imala je opet i neograničen tajni novčani fond. Ali najbolje od svega, ovaj put su u akciju direktno bili uključeni britanski tajni agenti MI6.

Osim što su neovisno djelovali na području RH a pod pokroviteljstvom Ostojića, najgore je što su preko svoja dva potrčka – novinara (Gordan Malić, Ivica Đikić…) a u suradnji sa Ostojićem diktirali dinamiku odnosa sa Haškim sudom i položaj Republike Hrvatske pri pregovorima sa EU… plasirajući lažne informacije o tragu generala Gotovine u RH ili BIH a pod pokroviteljstvom RH uvijek u ključnim političkim trenutcima. Te iste informacije su uspješno plasirali i drugoj strani tj. Carli del Ponte koja je onda “stiskala i kočila i prijetila” Republiku Hrvatsku te zaustavljala pregovor sa EU.

Ispod svega toga je bila britanska platforma o razbijanju svih simbola i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, od Franje Tuđmana, do većine generala i pobjedničke Hrvatske vojske i kreiranju novih poltronskih poslušnika u politici za balans snaga u regionu – rezultat je lako provjerljiv danas .

U jednom trenutku 2003. godine, sve je došlo u pitanje kada je Franjo Turek šef POA-e (inače kažu bliži njemačkom BND-u nego britanskom MI6) napravio predstavku za državni vrh i raskrinkao vezu Ostojić-MI6-Malić-Haški sud. Osim toga pokazao je da nije uopće jasno gdje su nestali miljuni kuna koje je Ostojić dobijao za svoje “super cool” špijunske operacije tj. da nije podnosio nikakve račune. Poslje je podnesena interna prijava u MUP-u protiv Ranka Ostojića zbog toga ali još uvijek ista stoji negdje u ladici.

Malo naklon toga su i javno i praktički istovremeno prokazani svi britanski špijuni u bivšoj Jugoslaviji, a u Hrvatskoj im je “slučajno zapaljen” jedan od tri špijunska kombija prepuna opreme za prisluškivanje svih telekom komunikacija u Republici Hrvatskoj. Nakon toga MI6 je svoju centralu za Balkan morao premjestiti u Budimpeštu. Neki kažu da je upravo njemački BND imao prste u tome.

Nedugo nakon predstavke Franjo Turek je dobio otkaz (ali odigrati će kasnije još jednu povijesnu ulogu), Ostojić je odmah krenuo u protu operaciju i podnio prijavu protiv Tureka da ga je neovlašteno prisluškivao i pratio kao i spomenute novinare. Vijeće za nadzor tajnih službi je odbilo tu prijavu a Turek tvrdi da je nalog za praćenje dobio od Ive Sanadera…

Da bi razumjeli ulogu Ranka Ostojića pogledajmo sažetak izvješća POA-e …

Sažetak izvješća POA-e “Informacija o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske”

POA je kontinuiranim sigurnosnim djelovanjem prikupila niz podataka koji upućuju na to da se u hrvatskom medijskom prostoru i aktivnostima pojedinih međunarodnih organizacija (ICTY) te zapadnih zemalja (Velika Britanija) odvijaju aktivnosti koje imaju obilježja obavještajno-medijske manipulacije s ciljem diskreditacije Republike Hrvatske.

Kontinuiranim i intenzivnim sigurnosnim djelovanjem u sklopu zakonskih ovlasti (unutar RH) POA nije došla do podataka koji bi govorili o mogućem boravištu umirovljenog generala Ante Gotovine u Republici Hrvatskoj, te je utvrdila da su svi početni podaci (uključujući podatke dobivene od stranih sigurnosnih službi ili ICTY-ja) o mogućim mjestima Gotovinina boravka netočni.

Cjelokupno djelovanje POA-e i drugih državnih tijela zaduženih za pronalaženje Gotovine prati niz medijskih napisa i javnih istupa dužnosnika ICTY-ja, kao i stavova pojedinih zapadnoeuropskih vlada koji nastoje dokazati nedjelotvornost, pasivnost i opstrukciju sigurnosnog sustava RH u pronalaženju mjesta boravka generala Gotovine.

Analizom i provjerom podataka objavljenih u medijima te rezultatima redovitih protuobavještajnih aktivnosti POA je došla do podataka o postojanju korelacije između pojedinih navoda objavljenih u dijelu hrvatskih tiskanih medija, aktivnosti utvrđenih pripadnika pojedinih zapadnih obavještajnih službi (prvenstveno Britanije i SAD-a), te istupa dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i formiranja službenih stavova i politike vlada pojedinih zapadnih zemalja (prvenstveno Britanije i Nizozemske).

Ta se korelacija odnosi na vremensku podudarnost aktivnosti pojedinih aktera s političkim događajima na međunarodnoj sceni u vezi s najavljenim aktivnostima ICTY-ja, te ponavljanje te sheme više puta u posljednjih godinu i pol.

POA je utvrdila da pripadnici zapadnih obavještajnih službi (SAD-a i Britanije) prikupljaju podatke od pojedinaca iz izvršne vlasti RH, koji daju polu informacije ili subjektivne stavove radi samo promocije, koje obavještajci prezentiraju svojim matičnim službama ili organizacijama. Iste podatke ti zapadni obavještajci dostavljaju i drugim nadležnim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom na području RH i BiH. Usporedo s tim aktivnostima podatke plasiraju i preko pojedinih novinara u hrvatske medije. Time stvaraju sinergijski učinak prema onima koji donose odluke tako da gotovo istovjetne podatke dobivaju od više službi, koje bi trebale djelovati samostalno, tj. prikupljati podatke neovisno jedna od druge, a takvo stanje potvrđuju i informacije u hrvatskim medijima. Svaka takva kampanja intenzivira se neposredno prije političkih zbivanja važnih za suradnju RH s ICTY-jem.

Tako početne teze, često temeljene na političkim stavovima, a ne na realnoj situaciji, bivaju više puta potvrđene i postaju osnova za definiranje službenih stavova prema RH, tj. glavni argumenti za tezu o nekorektnosti RH prema ICTY-ju u slučaju Gotovina i osnova za međunarodni politički pritisak na RH.

Te aktivnosti identificirani pripadnici međunarodnih organizacija (ICTY, SFOR) uglavnom provode izvan svog formalnog mandata, kako sadržajnog tako i teritorijalnog (dio njih nije akreditiran i formalno ne obnaša dužnosti vezane za RH). Svjesno i aktivno nastoje prikriti kontakte na području RH, što potvrđuje obavještajnu prirodu njihova djelovanja, koja je suprotna odredbama Bečkih konvencija o diplomatskim i konzularnim odnosima.

Analizom spomenutih parametara POA je utvrdila sigurnosno zanimljive kontakte Christopera Loomsa (rođen 19.lipnja 1960.) formalno je djelatnik istražnog tima pri tužiteljstvu ICTY-ja u Haagu, kamo je delegiran kao pripadnik britanske obavještajne službe SIS (MI 8), djelatnika istražiteljskog tima tužiteljstva ICTY-ja u Haagu, Oscara Vera (rođen 25. kolovoza 1949.), djelatnik američke vojne obavještajne službe DIA, deklarira se i kao pripadnik Pentagona (Ministarstvo obrane SAD-a). Prema podacima POA-e u BiH boravi od 2000. kad je sudjelovao u istrazi u ubojstvu Joze Leutara, nakon čega postaje savjetnik zapovjednika SFOR-a. Iskusan obavještajac koji je 25 godina djelovao na većini svjetskih kriznih žarišta, savjetnika zapovjednika SFOR-a u BiH, Garetha Lungleyja (rođen 8. siječnja 1971., djelatnik britanske obavještajne službe SIS i prvi tajnik britanskog veleposlanstva u RH. Intenzivno je 2003. kontaktira s ostalim britanskim obavještajcima u regiji i sa slovenskom obavještajnom službom. Njegovo ime nalazi se i na popisu obavještajaca MI 8 objavljenom 1999. na Internetu djelatnika britanskog veleposlanstva u RH, Ranka Ostojića, bivšeg ravnatelja policije MUP-a RH, te Gordana Malića, novinara tjednika Globus. Unutar te grupacije postoje izravne i posredne veze kojima su dostavljane i plasirane informacije i dezinformacije te službeni dokumenti ICTY-ja i hrvatskih državnih tijela (POA raspolaže velikim fondom podataka koji dokazuju intenzitet i prirodu telefonskih kontakata, kao i audio i video dokumentacijom o osobnim kontaktima spomenutih osoba) u hrvatskom medijskom prostoru, ali i prema ICTY-ju i vladama zapadnih zemalja.

Looms kao istražitelj ICTY-ja od 2000. često boravi u RH (26 puta je prijavio boravak u smještajnim objektima u RH), ali tada, iako je pripadnik ICTY-ja, ne kontaktira s Uredom tužiteljstva ICTY-ja u Zagrebu niti se prijavljuje kod nadležnih tijela RH. POA je detektirala njegove kontakte sa savjetnikom zapovjednika SFOR-a Oscarom Verom i Globusovim novinarom Gordanom Malićem. Ti su kontakti sigurnosno zanimljivi jer se vremenski i sadržajno podudaraju sa službenim istupima dužnosnika tužiteljstva ICTY-ja i stavovima pojedinih zapadnoeuropskih zemalja koji se očito temelje na tendencioznim tvrdnjama koje su prikupljene od pojedinaca iz izvršne vlasti RH.

Kontakti Vera i Loomsa s Malićem vremenski se podudaraju s Malićevim objavljivanjem ekskluzivnih podataka u Globusu a njihov se sadržaj uvelike podudara s poslije iznesenim negativnim stavovima tužiteljstva ICTY-ja o RH. Prema provjerenim podacima, Malić i Looms komuniciraju preko više različitih telefonskih brojeva (uključujući često i telefonske govornice), a i osobni kontakti dogovaraju se tako da se pokušavaju prikriti, što upućuje na neki od oblika agenturnog odnosa.

Kontakti Loomsa i Vere također ukazuju na koordinirano djelovanje suprotno interesima RH. Analizom djelovanja Oscara Vere prema i na području RH utvrdili smo da on često boravi na teritoriju RH (iako je formalno pripadnik SFOR-a, tj. nadležan za područje BiH), tako da je od kraja 1999. do veljače 2004. svoj boravak u smještajnim objektima u RH prijavio 119 puta. Zanimljivo je da je Vera pokazivao interes za aktivnosti hrvatskog sigurnosnog sustava u suradnji s ICTY-jem i da je kroz privatne kontakte s predstavnicima hrvatske izvršne vlasti nastojao prikupiti javno nedostupne podatke. U tu svrhu Vera se služio većim brojem telekomunikacijskih priključaka, ali i posrednicima u komunikaciji s pojedinim osobama.

To se posebno odnosi na Verinu vezu s bivšim ravnateljem policije MUP-a RH Rankom Ostojićem i spomenutim Globusovim novinarom Gordanom Malićem. POA je utvrdila da Vera osobno kontaktira s bivšim ravnateljem Ostojićem preko kojeg je dolazio do podataka o funkcioniranju sigurnosnog sustava RH, te također prikuplja Ostojićeve procjene o navodnoj umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u zaštitu generala Gotovine. Osim izravnih kontakata s Ostojićem registrirani su i kontakti Vere sa Željkom Dolačkim (Željko Dolački je bivši djelatnik Odjela za suzbijanje organiziranog kriminala PUZ-a, upleten u medijske afere. Dolački je bio uključen u kriminalističku obradu Hrvoja Petrača i tzv. zločinačke organizacije, a povezivali su ga s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i navodnim suradnikom HIS-a Veselinom Marinovom. Dolački je i sada djelatnik MUP-a te je ne samo profesionalno nego i privatno vezan za bivšeg ravnatelja policije Ostojića) i Mariom Bertinom (rođen 6. ožujka 1955., djelatnik Uprave kriminalističke policije MUP-a), pripadnicima MUP-a RH i članovima neformalne “specijalne jedinice” koju je samoinicijativno osnovao i njom rukovodio Ostojić.

Osim osobnih kontakata tijekom susreta u Zagrebu ili upotrebom više telekomunikacijskih priključaka, Vera sa spomenutim osobama kontaktira i posredno, preko svoje djevojke Karmen Kardum (rođena 5. siječnja 1973., potječe iz Rijeke, državljanka SAD-a, govori hrvatski te je prevoditeljica u SFOR-u), koja je prevoditeljica u sjedištu SFOR-a u Sarajevu.

Ti kontakti održavali su se s više telekomunikacijskih priključaka uz prikrivanje tema razgovora, što upućuje na prikrivanje komunikacije, tj. neuobičajenu prirodu njihova odnosa (postojanje dogovorenog agenturnog odnosa).

Zanimljiv je i Ostojićev kontakt s prvim tajnikom britanskog veleposlanstva u RH Lungleyem, kojem je Ostojić također poslužio kao izvor istovjetnih podataka koje su prikupljali Vera i Looms.

Na opisani je način više puta ponovljena istovjetne informacije koja potječe iz jednog izvora (Ostojić, Vera), a koje je Looms kao službeni istražitelj prezentirao kao vjerodostojan, jer je prikupljen iz više izvora. Slične podatke dostavljao je i službeni predstavnik britanske obavještajne službe u RH Lungley preko svog veleposlanstva u Zagrebu, tako da je i britanska diplomacija preko formalnog izvora (Lungley), ali i preko svog drugog obavještajnog časnika (Loomsa) raspolagala istim podacima.

Dojam vjerodostojnosti tako prikupljenih podataka postizan je Verinim aktivnostima u BiH, gdje je na osnovi visokog položaja u SFOR-u u prilici da preko službenih tijela međunarodne zajednice u BiH (SFOR, DHR, Ured ICTY-ja u BiH) i američkog veleposlanstva u Sarajevu (POA raspolaže provjerenim podacima da je Vera prikupljene informacije dostavljao i veleposlanstvu SAD-a u Sarajevu), također dostavlja istovjetne informacije, koje su samo poslužile kao potvrda podataka koje su “neovisno” od njega prikupili Looms i Lungley.

Drugi dio obavještajno-medijske operacije usmjerene na diskreditiranje RH sastoji se od manipulacije medijskim napisima, tako da se sadržaj i termin informacija plasiranih u hrvatskim medijima usklade s najavljenim međunarodnim aktivnostima u vezi sa suradnjom RH s ICTY-jem. To se postizalo spomenutim kontaktima Loomsa, Vere i Ostojića s Malićem. Maliću su dostavljene “ekskluzivne” informacije ili čak kopije službenih dokumenata državnih tijela RH ili ICTY-ja. Takav pristup omogućio je ciljano plasiranje određenih sadržaja i tempiranje vremena njihove objave, što je dodatne potvrđivalo vjerodostojnost prikupljenih podataka u međunarodnim institucijama (posebice na ICTY-ju i u matičnim zemljama spomenutih osoba), te kompromitiralo državnu vlast u RH. POA raspolaže podacima da je Malić dio podataka koje nije mogao objaviti u svom listu ustupao novinaru Feral Tribunea Ivici Đikiću, koji ih je objavio.

Detaljnom analizom utvrdili smo da su navedene veze tih osoba funkcionirale na dvije razine:

1. aktivnosti koje su svojim djelovanjem oni svjesno kreirali (prikupljanje podataka za potrebe vanjske politike matičnih zemalja, ICTY-ja, te plasiranje ciljanih informacija i dezinformacija u medijima);

2. reakcija na aktivnosti koje ne nadziru, a u vezi su sa suradnjom RH s ICTY-jem.

Slučaj uhićenja Ivice Rajića (svjesno plasiranje teza u medije)

POA je neosporno utvrdila da je veza Ostojić ? Malić ? Vera – Looms funkcionirala i u vrijeme uhićenja Ivice Rajića prema potrazi ICTY-ja (5. travnja 2003.), pri čemu raspolažemo provjerenim podacima da je tijekom realizacije same akcije Ostojić kontaktirao s Malićem i Verom.

Nakon te akcije, koja je samo potvrdila politiku suradnje RH s ICTY-jem, Malić je objavio ekskluzivni članak o uhićenju Rajića (Globus 644 od 1. travnja 2003. – “Uhićenje krvnika iz Kiseljaka ? MUP pred ravnateljem POA-e Franjom Turekom skrivao akciju uhićenja Ivice Rajića bojeći se sabotaže”) u kojem je plasirao tezu da je MUP samostalno morao provesti akciju uhićenja osobe za kojom je ICTY raspisao potragu zbog “opasnosti da POA sabotira” tu akciju.

Ta se tvrdnja poslije provlači kroz komunikaciju predstavnika diplomatskog zbora u RH i drugih međunarodnih organizacija, da bi početkom rujna 2003. bila izrijekom potvrđena u “non-paperu” koji je Carla Del Ponte dostavila diplomatima zemalja EU i SAD-a akreditiranim u RH kao pripremu najavljenog dolaska u RH. Neposredno nakon toga Malić je ponovo potencirao tu temu u svojim napisima.

Naglašavamo da je analiza telekomunikacijskog prometa pokazala da je intenzivna komunikacija Malića, Vere i Ostojića postojala i neposredno prije objave “non-papera” i posjeta Carle Del Ponte Zagrebu (6. listopada 2003.).

Objavljivanje intervjua s Gotovinom (reakcija na neovisan događaj)

Zajedničko i ciljano djelovanje potvrđuju i situacije koje spomenute osobe nisu kreirale, ali su ih svojim sadržajem pobudile. Tako je analiza komunikacije nakon objavljivanja intervjua glavnog urednika Nacionala Ive Pukanića s Gotovinom (Nacional 395 od 10. kolovoza 2003. ? ekskluzivni intervju “Ante Gotovina: Priznajem Haaški sud” ? napominjemo da je Nacional u Zagrebu dostupan dan ranije od datuma objave) pokazala da je taj događaj intenzivirao komunikaciju između Ostojića, Malića i Vere.

Drugi slučaj koji je pobudio izniman interes navedenih osoba bio je napis Ive Pukanića o okolnostima objavljivanja intervjua s Gotovinom, u kojem se iznose tvrdnje suprotne verziji koju je Ostojić prenio Veri, a koja je također plasirana u javnost, o umiješanosti Ureda predsjednika RH i POA-e u akciju spašavanja Gotovine.

Nakon objavljivanja tog članka vidljiva je neuobičajeno intenzivna komunikacija između Ostojića, Malića, Vere i Loomsa.

Sve aktivnosti i parametri obuhvaćeni analizom POA-e ukazuju da se radi o organiziranom i ciljanom djelovanju koje uključuje obavještajnu i medijsku manipulaciju podacima u cilju realizacije određenih političkih ciljeva prema RH i regiji, da se stvore uvjeti za političke pritiske na RH.

Sam shematski prikaz linija komuniciranja između spomenutih aktera ukazuje na tijek informacija, ali i njihovo krajnje odredište, što se potpuno podudara s realnim zbivanjima u medijskom prostoru RH, ali i reakcijama međunarodne politike prema RH.

Sve navedene činjenice POA je prikupila na razini operativnih dokaza na temelju:

1. analize podataka,

2. izjava građana-obavjestitelja i tajnih suradnika od kojih su neki spremni biti svjedoci na najvišoj političkoj razini,

3. analize telekomunikacijskog prometa (telefonskih izlista) koji dokazuju međusobnu komunikaciju aktera,

4. audiozapisa koji dokazuju karakter međusobnih veza i

5. videozapisa koji dokumentiraju kontakte.

Iz svega navedenog razvidno je da se sporna zbivanja u odnosu ICTY-ja prema RH unatrag godinu i pol dana odvijaju po jedinstvenom obrascu:

1. medijska kampanja koja pokušava diskreditirati napore institucija RH

2. objavljivanje povjerljivih materijala radi kompromitacije državnih institucija

3. u izjavama stranih dužnosnika navodi se da je general Gotovina u RH, ali se ni jednom nije precizirala lokacija ili područje skrivanja

4. vremena objavljivanja u medijima koincidiraju s istupima glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte

Analiza je pokazala da su identificirani svi nužni nositelji klasične obavještajno-medijske manipulacije:

a) agentura (pozicije) stranih obavještajnih sužbi u RH,

b) pripadnici stranih obavještajnih službi,

c) predstavnici domaćih medija i

d) dezinformacije i resursi iz kojih se crpe.

Gordan Malić, novinar Globusa naziva Christophera Loomsa, agenta MI6, nakon vijesti o smijeni Franje Tureka . Transkript njihovog razgovora :

Looms: Bok!

Malić: U redu je.

Looms: Nažalost, nisam te mogao nazvati.

Malić: U redu.

Looms: Dvije stvari. Prvo, žao mi je što je to potrajalo. moj šef nema ništa protiv intervjua. Stvar je u ženi. Ne mogu je uloviti.

Malić: Mh.

Looms: Malo je potrajalo. Ne znam zašto.

Malić: U redu.

Looms: Morat ćeš mi dati malo vremena.

Malić: U redu.

Looms: Druga stvar je, čuo sam da su nekog večeras najurili.

Malić: Da…Frajera na T.

Looms: Molim?

Malić: Frajera na T.

Looms: Da.

Malić: Da. Otpušten je.

Looms: Nije objavljeno javno.

Malić: Na sastanku. Objavit će sutra.

Looms: OK. (nejasno) očekivati?

Malić: Da. Rekao sam ti za to prije mjesec dana.

Looms: Tko ga se riješio?

Mačić: Obojica. Frajeri s vrha.

Looms: U redu. To je dobro.

Malić: Da.

Looms: To su dobre vijesti.

Malić: Da, da. Nije loše. Vidjet ćemo što će se dogoditi

poslije.

Looms: Nastavit ćemo dalje s pritiskom.

Malić: Dakle, hoćemo, pričekat ćemo neko vrijeme.

Looms: Da, znam da te nema idući tjedan.

Malić: U redu, mogao bi biti za dva tjedna ili tako nekako?

Looms: Onaj tjedan poslije, točno.

Malić: U redu.

Looms: Ali znam što radim, pa to prepusti meni.

Malić: U redu. Bok.

Looms: U redu. Čuvaj se.

*SNIMKE RAZGOVORA SU DIO PREZENTACIJE FRANJE TUREKA, BIVŠEG ŠEFA POA-E, KOJOM JE DOKAZAO SUBERZIVNU DJELATNOST BRITANSKE TAJNE SLUŽBE I POJEDINIH NOVINARA NA DEZINFORMIRANJU HRVATSKE JAVNOSTI I HAAŠKOGA SUDA O KRETANJU ANTE GOTOVINE I NJEGOVE NAVODNE ZAŠTITE OD STRANE DRŽAVNIH ORGANA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrsvijet.net

H.Krmpotić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari