Pratite nas

Religija i Vjera

Osuda, padovi i susreti – Križni put uz razmišljanja fra Željka Barbarića

Objavljeno

na

Križni put uz razmišljanja fra Željka Barbarića

Uvod

Osuda, padovi i susreti. Put križa je put na koji nas poziva sam Isus Krist. A na tom putu nailazimo i na osudu. Na tom putu padamo. I na tom putu susrećemo ljude. Čak i na tom putu, putu bola i poniženja, sramote i tuge, postoje trenuci u kojima blješti svjetlo. Susreti koji ozdravljaju. Čak i na putu križa postoje mogućnosti pokazati se bližnjim. Pokazati kako nisam zatvoren u sebe, kako nisam prazan, kako nisam bez srca. To je put izazova. Put na koji se upućuju samo najhrabriji. To su oni koji shvaćaju da Bog nije došao tražiti savršene učenike, nego učenike s njihovim slabostima, strahovima, manama, tjeskobama, bolestima, nedostatcima. Zašto? Jer se On sam želi proslaviti u našim slabostima, u našim nedostatcima, u našoj tami.

On želi i od moga kamenog srca napraviti srce od mesa. On želi i od moje tvrde šije napraviti onoga koji je čista srca i čiji je duh postojan. On traži moju slabašnu ljubav da je pročisti svojom neizmjernom Ljubavlju. On traži moju nestalnu ljubav da je učvrsti svojom Ljubavlju koja nikad ne prestaje. On traži moj strah da ga zaogrne svojom hrabrošću. On traži moju zabrinutost da je obeshrabri svojom sigurnošću. On me zove: Slijedi me…

I. Osuda na smrt

 Pismoznanci i farizeji dovedu u Hram neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Iv 8, 3-11

Lakši put je odbaciti. Teži put je upoznati. Lakši put je pobjeći. Teži put je ostati. Lakši put je osuditi. Teži put je prihvatiti. Naš put je put Istine. Ne samo govorenja istine, nego traženja istine. Naš put ne završava u onom trenutku kad progovorimo istinu ili kad se izborimo za istinu. Istina je put. Istina je životni put.

II. Isus nosi svoj križ

 Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i  neka me slijedi! Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?

Lk 9, 23-25

Ne znam koliko stanica ima moj život. Ne znam na kojoj ući, koliko se trebam zadržati. Ponekad ne znam ni kuda treba ići, u kojem se smjeru uputiti. Znam samo da je moj križ težak. Katkada nerazumljiv. No, tebi, Gospodine, prepuštam svoje brige. Ti se brini. Ti budi taj koji će bdjeti nada mnom. Moja briga je bijedna i slaba. Ne možemo svojom brigom produžiti svoj život ni za lakat… Ti budi moj pratitelj, moj tješitelj, moja čvrsta stijena na koju se mogu nasloniti…

III. Prvi pad

Oko tri sata ujutro Isus dođe k učenicima hodajući po vodi. Kad su ga ugledali, silno se prestraše i počnu od straha vikati misleći da je sablast.  Ali Isus im odmah reče: ‘Ne bojte se; to sam ja! Samo hrabro!’ Nato mu Petar reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi da dođem k tebi po vodi!’ ‘Dođi!’ odgovori Isus. Petar iziđe iz lađe te hodajući po vodi pođe prema Isusu. Ali kad je osjetio silinu vjetra, prestraši se i počne tonuti. ‘Spasi me, Gospodine!’ poviče. Isus mu odmah pruži ruku i uhvati ga. ‘Slaba je tvoja vjera.                                                                                                                                                                                                  Mt 14,25-31

Poznaješ me kao slaba. Svaki put kad ti dođem na ispovijed, prepoznaješ me kao slabića. I ja sam sebe poznajem kao takva. Odlučim se toliko puta popraviti svoje mane, svoje pogreške, odlučim toliko puta biti drukčiji. I onda opet isto. Padam. Griješim. Molim Te, da se u takvim trenucima ne okrećem očaju i da ne odustajem od naše veze. Od našeg odnosa. Ti me voliš i kad padnem. Tvoje milosrđe nema granica…

IV. Susret s Majkom

Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: ‘Vina nemaju.’ Kaže joj Isus: ‘Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!’ Nato će njegova mati poslužiteljima: ‘Što god vam rekne, učinite!’

Iv 2,1-5

Dođu vremena u životu kad ostanemo bez teksta, bez riječi i bez plana što dalje. Dođu vremena kad shvatimo da smo pred zidom, kad sve propada i sve se ruši. Kad ništa više ne razumijemo i kad više ništa nije kao prije. No, Ti, Gospodine, Ti nikada ne ostavljaš. A Tvoja Majka samo upućuje na Tebe. Prosljeđuje naše molbe, naše molitve… I pokazuje prstom, životom, riječju na Tebe. Molim Te za tu snagu da podignem svoje oči i susretnem Tvoj blagi pogled i Tvoje blago lice, lice Milosrđa. I kad dođem do zida, daj da čujem Tvoj glas što trebam činiti dalje. Ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj.

V. Šimun iz Cirene i Isus iz Nazareta

Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se  pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: `Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.` “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike? On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako! 

Lk 10,30-37

Tko je moj bližnji, upitao je onaj Isusov sugovornik. Nenadano nam ulaze ljudi u živote, nenadano se pojavljuju, upadaju i prodiru u naše dane. Kad bismo znali kad Isus dolazi, svi bismo se bolje pripremili. No, imamo puno propusta. Puno trenutaka na koje nismo ponosni. Kad smo mogli pomoći, a nismo. Kad smo mogli pokazati svoju blizinu ljudima, a nismo. Zato što smo se bojali. Zato što smo bili slabi. Zato što nismo imali hrabrosti izići iz svoje sigurnosti. Šimun je pomogao. Mogu li ja pomoći?

VI. Veronika i Isus iz Nazareta

Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti? Šimun odgovori: “Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.” Reče mu Isus: “Pravo si prosudio.                                                                                                                   Lk 7,41-43

Opet neki ljudi na Isusovom putu. Ne oni koji mu smetaju, nego oni koji mu pomažu. Naći prave odgovore na takva pitanja je pravo umijeće. Ne smetati Isusu svojim egom, svojom pojavom, svojim djelima i riječima. Nego biti njegova produžena ruka. Biti njegov instrument. No, prvo ga moram susresti. I živjeti iz susreta s Isusom. Biti drukčiji. Otići preobražen od njega. S utisnutom slikom neizrecive ljubavi i milosrđa koju moj Bog osjeća prema meni.

VII. Drugi pad

Što mislite, da netko ima sto ovaca i da jedna od njih zaluta, neće li ostaviti onih devedeset devet u gorama i poći potražiti zalutalu? Zaista vam kažem, ako ju uspije naći, više će se radovati što je pronašao tu jednu ovcu nego što ih devedeset devet nije zalutalo. Tako ni vaš nebeski Otac ne želi da se izgubi i propadne ijedan od ovih malenih.’

Mt 18,12-14

Vjerojatno svatko od nas je imao osjećaj razočaranosti u samoga sebe. Pa i u druge ljude. Razočaraju nas svojim ponašanjem i svojim odnosom prema nama ili drugima. No, i mi sami budemo često razočarani jer nismo ispunili obećanje koje smo dali samom Bogu. No, Bog te voli. Bog ti to neprestano ponavlja. Bog te ljubi. Bog te se ne odriče. Bog ti ne okreće leđa. On ti pruža novu priliku. On i tvoju krizu pretvara u novu šansu. On i tvoje kolebanje pretvara u priliku za rast.

VIII. Žene i Isus iz Nazareta

 Neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. Mislila je: “Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.” A Isus se okrenu i vidjevši je reče: “Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.” I žena bi spašena od toga časa.

Mt 9,20-22

U samoći, ostavljenosti, odbačenosti često je važna samo lijepa riječ. Osobito za starije ljude. No, vrijedi to i za sve ostale ljude koje susrećemo. Možemo im barem uputiti lijepu riječ. Osmijeh. Posvetiti im koju minutu svoga vremena. Ponekad i to zna biti dovoljno. Često koja minuta moga vremena znači sve onome kome se nitko nije obratio kao čovjeku već dugo, dugo vremena. Mogu li i ja početi malo bolje primjećivati ljude oko sebe i biti ljubazniji prema njima?

IX. Treći pad

 Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta? Kaže mu Isus: Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.

Mt 18,21-22

Milosrđe se još više očituje tamo gdje je puno grijeha. Bog ti pokazuje svoju ljubav u svom besplatnom milosrđu, u svom opetovanom milosrđu. Koliko god puta zatražim oproštenje, on mi ga daje. I kaže i nama: Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe. I kaže nam da učimo moliti: otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Nauči nas, Gospodine, opraštati, onako kako ti opraštaš nama. Nauči nas ljubiti, onako kako ti ljubiš nas. Bezuvjetno. Strpljivo. Blago.

X. Ogoljeni Bog

 Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkopavaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkopavaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.

Mt 6,19-21

Golotinja znači bijedu. Znači da ti ništa nije ostalo. Da nemaš više ama baš ništa. Važno je znati da me Bog ni tada ne ostavlja. Kad nemam ništa drugo, imam njega. Imam svoga Boga. Imam onoga koji me ljubi, neovisno o onome što posjedujem, neovisno o stvarima koje imam. A i meni je nekad potrebno ne imati ništa, jer kad imam sve, teško mi je moliti, teško zahvaljivati, teško se sjetiti Boga. Pomozi, Gospodine, i oduzmi sve ono što mi je nije potrebno i nauči me ljubiti.

XI. Raspeti Bog

Po običaju se zaputi na Maslinsku goru. Za njim pođoše i njegovi učenici. Kada dođe onamo, reče im: ‘Molite da ne padnete u napast.’ I otrgnu se od njih koliko bi se kamenom dobacilo, pade na koljena pa se molio: ‘Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude. A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri.

Lk 22,39-43

O, Ljubavi raspeta… U bolesti i patnji, čovjek teško uopće može razmišljati. Teško je tada išta misliti, jer je u glavi kaos. Teško je tada biti koncentriran. No, i tada želim predavati u tvoje svete ruke sve, sve ono što me muči, sve ono što mi stvara tjeskobu, strah i nedoumicu. Ne dopusti da previše razmišljam. Pomozi mi da se oduprem napasti da sve moram kontrolirati. Slušam tebe. U Tvoje ruke predajem Duh svoj. Oče, neka se vrši volja tvoja, a ne moja…

XII. Isus umire za nas

Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Iv 12, 24-26

Smrt je činjenica. Sveti Franjo joj tepa: sestrice Smrti. Mi još uvijek promatramo smrt kao gubitak. To je čisto ljudski osjećaj. Ti govoriš o zrnu koje umire i tek onda donosi ploda, Isuse. Oprosti nam naše slabosti. Ti znaš zašto naše suze idu kad se sjećamo naših pokojnih i kad molimo za njih. Nauči nas još više cijeniti naše žive. Nauči nas cijeniti život. Nauči nas koliko je život kratak i dragocjen. Nauči nas kako je život lijep. Nauči nas živjeti život.

XIII. Majka i Sin ispod križa

Živio tada u Jeruzalemu neki čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi pomazanika Gospodnjega. Šimun blagoslovi Josipa, Mariju i Isusa i reče Mariji, majci njegovoj: ‘Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca.

Lk 2,25-26.34-35

Tvojoj majci Mariji izručujemo sve naše potrebe. Ona te držala u rukama i kao novorođeno dijete, a onda te držala mrtva. Marijo, ti poznaješ bol ljudskoga srca. Izručujemo ti boli roditelja koji tuguju za svojom prerano preminulom djecom. Izručujemo ti boli majki koje gube djecu u trudnoći. Izručujemo ti nerođenu djecu. Izručujemo ti parove koji ne mogu imati djecu. Tvoje prečisto Srce je široko za naše molbe. Uzdamo se u tvoj majčinski zagovor, tvoju majčinsku pratnju i tvoju majčinsku ljubav.

XIV. Isusov pokop

Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. (…) Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Iv 14,1-3; Iv 11,25-26.

Grob je mjesto tišine. Mraka. Bolnog sjećanja. Tvoj grob je ipak nešto drukčiji od drugih. U njemu je zasjao život. U njemu je zasjala nada. U njemu je ljubav imala posljednju riječ. Nauči nas ljubiti. Podsjeti nas kako ljubav nije ljubljena. Podsjeti nas koliko je važno ljubiti. Podsjeti nas da postoji život nakon ovoga života. Podsjeti nas da će nas pitati na kraju života koliko smo ljubili. Podsjeti nas da je ljubav glavni kriterij moga života. Podsjeti me da što god budem radio – da to bude iz ljubavi. Podsjeti me da mržnja razara. Podsjeti me da mržnja ubija. Podsjeti me da mržnja razdvaja. A da ljubav spaja. A da ljubav znači rađanje. A da ljubav znači graditi.

Završetak

Pročisti moje srce od sumnje u Tvoju Ljubav, u Tvoje milosrđe. Čovjeku koji ti okreće leđa, ti ne zatvaraš vrata. Čekaš strpljivo, tražiš pažljivo, iščekuješ nestrpljivo. I raduješ se povratku svakog izgubljenog sina.

Lice Tvoje tražim, Gospodine. Tvoje lice koje ima svoj oblik. Oblik beskrajnog milosrđa koje je sposobno pokriti sve naše grijehe, svu našu zlobu, sve zlo ovoga svijeta. Ništa ne može zaustaviti Tvoju Ljubav niti što može zakočiti Tvoje milosrđe.

U tamnim i tjeskobnim trenucima moga života daruj mi ohrabrenje i poticaj da osluškujem Tvoju Riječ. Tvoja volja neka se vrši. Poruči mi da me voliš. Javi mi nekako da me ljubiš. Došapni mi da sam ti drag. Podsjeti me da si me u svoje dlanove urezao. Reci mi da si otišao na križ i za mene.

Ljubim Te, Isuse. Znam koliko malo. I znam koliko Ljubav nije ljubljena kad sam ja u pitanju. I znam da mogu bolje. Tvojom snagom i Tvojom potporom. Znam da mogu bolje.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Ljubljena Crkvo, tko mi te pljuje i ruši?

Objavljeno

na

Objavio

Neki ne dovoljno trezveni vjernici, a vjerojatno iz dobrih namjera, upali su u medijski žrvanj populizma, slatkih govora, plitkih promišljanja, nekompetentnih zaključaka i nameću se kao ne prokušani proroci!

Neki čak idu toliko daleko da i Dogme – temeljni nauk Učiteljstva Katoličke crkve stavljaju pod upitnik. Svoja subjektivna promišljanja, koja kao temelje na Božjoj riječi, pri tome i sami zaboravljaju da su i kanonske knjige od Crkve proglašene i prihvaćene Bogom nadahnutima, žele drugima podvaliti kao istine.

Koja oholost u ime blagoslovljenoga Boga Izraelova! Dok su mnogi sveci, a među njima i Ivan Zlatousti, svoje nastupe pripremali u pustinji i osami, čovjek današnjice ne želi pustinju nego odmah želi na scenu, pred kameru u javnost.

Valjalo bi promisliti koji je smisao napadati Crkvu i zaboraviti da se ona ne popravlja klevetom, nego, da se popravlja po modelu Svetoga Franje – ljubeći je, poštujući je, trpeći za nju.

Poslušajte o tome izgovorenu propovijed fra Marija Knezovića u Međugorju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Mons Palić: Ljubav prema domovini nisu parole i nečasna djela

Objavljeno

na

Objavio

U povodu Dana hrvatskih mučenika, hvarski biskup Petar Palić rekao je u subotu na Udbini kako ljubav prema domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem nego dobrohotnost prema svakome te da se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda.

“U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema crkvi, svojoj domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493., želimo zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu”, rekao je biskup Palić u homiliji.

Poručio je i kako se ljubav prema domovini ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju vlastite domovine ruglu radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Istaknuo je kako treba učiti od svih mučenika kojih se danas spominjemo – da je mjera ljubavi prema domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

“Vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni, vjerom u Krista pobjednika nad grijehom i smrću možemo pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio. Slaveći danas blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ, dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada”, rekao je Palić u propovjedi.

Biskup u miru Mile Bogović uputio je apel državnim i crkvenim vlastima za realizacijom ideje Svehrvatskog groba i podsjetio da je još početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo najavljeno da će se ondje nalaziti Svehrvatski grob ili groblje.

“Naš narod treba mjesto gdje će za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se, a Krbavsko polje zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika može biti središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava”, istaknuo je mons. Bogović. (Hina)

Homilija hvarskog biskupa Petra Palića prigodom Dana hrvatskih mučenika u Udbini u subotu 14. rujna.

1. Slavimo Dan hrvatskih mučenika. U svoje misli i molitve u ovom euharistijskom slavlju unosimo sve one koji su svoj život darovali iz ljubavi prema Bogu, prema Crkvi, svojoj Domovini, svome narodu. Ovdje u blizini Krbavskoga polja, spominjući se velikoga stradanja 9. rujna 1493. godine, želimo ovom euharistijom zahvaliti za sve one, iz davne i nedavne prošlosti, koji su žrtvom svoga života platili danak za slobodu, za taj dar, kako pjesnik reče, „u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô“ (Ivan Gundulić). S pravom su stari Dubrovčani trajno podsjećali sebe i druge da se „sloboda ne prodaje ni za svo blago svijeta“, a brani se, ako treba, i vlastitom krvlju. A ono „što se krvlju brani, ne pušta se lako“.

Ovo mjesto na kojemu stojimo i ovu nekrvnu žrtvu Kristovu slavimo, mjesto je i svojevrsnoga ispita naše narodne savjesti. Događaji iz prošlosti ne smiju nas voditi u robovanje sjećanjima ili življenju na krilima stare slave. Sjećanje mora postati novi poticaj za hrabro suočavanje s izazovima današnjice, a tolike žrtve našega Hrvatskoga naroda iz prošlosti, one daleke i ove bliske, izvor snage za nove odgovornosti i za hod u budućnost.

Spremnost mnogih kroz našu povijest dati život za svoju Domovinu svjedoči nam o ispravnom i jedinom mjerilu ljubavi prema domovini.

Ljubav prema Domovini se ne mjeri ispraznim parolama i nečasnim djelima, koja ostavljaju negativnu sjenu na tkivu naroda. Ljubav prema Domovini se, također, ne odražava u optužbama i konstantnom izvrgavanju ruglu vlastitu Domovinu i ljude u njoj radi stjecanja političkih poena, nego u odgovornim riječima i preispitivanju vlastitoga doprinosa njezinom svekolikom napretku.

Ljubav prema Domovini ne znači mržnju i netrpeljivost prema drugom i drukčijem, nego dobrohotnost prema svakom čovjeku. Od svih onih koji su dali svoj život, a danas ih se spominjemo, učimo da je mjera ljubavi prema Domovini proporcionalna odgovornosti u poštivanju zakona, u čuvanju njezinih prirodnih ljepota, odgovornosti za njezin napredak i odgovornosti za dostojanstven život svakog stanovnika naše Domovine.

2. Povijest spasenja nam svjedoči da Bog govori čovjeku i radi čovjeka. U današnjoj smo Božjoj Riječi čuli odlomak iz knjige Brojeva i o iskustvu kušnje nade Izabranoga naroda. Na ovome Krbavskom polju, po kojemu je kroz povijest smrt hrabro koračala, i danas, nažalost, još uvijek čujemo odjeke tih koraka. Nisu to koraci vojnika i konjskih kopita, fijuci granata i zvukovi tenkova.

Tužno se osjećamo nad napuštenošću ovoga područja, koje nalikuje suhoći pustinje, zbog blijedih tragova života uzrokovanih „bijelom kugom“, iseljavanjem, zatvorenošću životu.

Dopustimo da nam svjetlo Božje Riječi i iskustvo Izabranoga naroda obasja um i srce i daruje nam potrebnu otvorenost u prihvaćanju vlastitoga obraćenja. Izabrani narod na putu kroz pustinju prema Obećanoj zemlji postaje nestrpljiv i biva izložen i kušnji govora protiv Boga, koji ga vodi u slobodu. Nestrpljivost je kadra toliko zamračiti pogled, da se kuća ropstva i smrti, poput fatamorgane, pretvori u zemlju kojom teče med i mlijeko.

Kad izvor vjere presuši, kad vjera više nije čvrsta kao kuća, onda postajemo nalik nesigurnom šatoru u pustinji. A u pustinji, gdje se na svakom koraku osjeća praznina, manje smo zaštićeni, a više izloženi vjetru i vremenskim neprilikama. Ponekad i mi kršćani današnjice nalikujemo nomadima, koji lutaju naokolo, poput stranaca u vlastitoj vjeri. Odustati, predati se jest jedno rješenje.

Međutim, odustati od hoda naprijed, prema cilju isto je kao i otrov zmije ljutice koji prodire u tijelo i paralizira sve. U povijesti hoda kroz pustinju, kroz iskustvo osamljenosti mnogi podliježu ovom otrovu zmija. Za one koji su to sposobni uočiti, ugriz postaje opomenom da se i nama to može dogoditi i da njihova sudbina može postati i našom sudbinom.

Zmije otrovnice, s kojima su se morali suočiti Izraelci, pripadaju pustinji, a pustinju oko sebe stvaramo sami. Zmije otrovnice danas oko nas nisu izmišljene, nego imaju drugo ime i drukčiji ugriz, a našle su svoje prirodno stanište u svijetu koji smo sami stvorili. Svijet u kojemu živimo ima vlastite zakonitosti; samodostatan je i Boga stavlja negdje u sjenu.

Potrebni smo obraćenja od egocentričnosti, odnosno kako kaže papa Franjo potrebno nam je ozdravljenje od bolesti autoreferencijalnosti. Draga braćo i sestre, bez obraćenja zmije će i dalje ostati. Zapravo, i unatoč obraćenju zmije ostaju. Primamljiva ponuda zmijina daha, izbačene iz raja, nama ljudima da budemo kao bogovi ostaje i danas. Ali, oni koji su osjetili ugriz, po obraćenju imaju mogućnost ozdravljenja.

Rješenje i spasenje koje Bog po Mojsiju daje Izraelcima nije nestanak zmija. Mojsije mora napraviti zmiju i staviti je na stup, u koji svaki onaj koji strada mora pogledati, ako želi ozdraviti. Ne spašava zmija na stupu, nego Onaj koji ju je učinio znakom pomoći. U trenutcima krize i izazova postoje uvijek dvije mogućnosti: možemo pobjeći i zatvoriti oči pred stvarnošću ili možemo stati, pogledati u oči onome što nas pritišće i onome što nas muči i tražiti rješenje. Ugriz zmije i otrov utučenosti mogu se prevladati jedino suočavanjem s onim što nas truje.

Ljute zmije prošlosti i danas, odnosno ugrizi bolesti i ugrizi kulture koja postaje nalik na pustinju, trebaju ozdravljenje. Ozdraviti možemo jedino ako svoj pogled usmjerimo na križ i Uskrsloga Krista. Mi bismo htjeli biti kao Bog vlastitom snagom, međutim sličnost Bogu biva nam nezasluženo darovana samo po križu i uskrsnuću Isusa Krista. Tako izgleda Božji lijek.

3. Starozavjetni događaj je slika i uvod u ono što će se dogoditi po Isusu Kristu. U svakom euharistijskom slavlju koje kao zajednica slavimo s vjerom u Uskrsloga Krista mi uranjamo u patnju i smrt Isusovu, da bismo živjeli. Isus je pobijedio smrt prihvaćajući ju. Pobijedio je smrt smrću, oduzeo joj je moć i po smrti prešao u život.

Danas slavimo blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Za nas kršćane se u simbolu Kristova križa sažimlju sve teškoće ljudskoga života. Unatoč promijenjenim okolnostima, medicinskoga i socijalnoga napretka, ljudski život još uvijek nalikuje na „dolinu suza“. Međutim, tko pogleda Krista raspetog na križu, u Kristovoj pobjedi nad patnjom i smrću nalazi utjehu. Ako životni križ nosimo s Isusom i imamo udjela u njegovoj muci, tada nam ono što uništava i sužava život, otrov utučenosti i beznađa, ne može naštetiti.

Čudesan je to način ozdravljenja. Gledajući ono što me muči, čega se bojim, ozdravljam. Slaveći današnji blagdan i spominjući se svih onih koji su dali svoje živote „za krst časni i slobodu zlatnu“, razumijemo da je u znaku križa život. Križ je, matematički govoreći, znak plusa nad našim životom. Križ je znak života. I svaki onaj koji svoj pogled usmjeri na Gospodina Isusa uzdignuta na križu, gleda zapravo u život.

U evanđelju koje smo čuli, Isus kaže u noćnom razgovoru s Nikodemom: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Ponovnim gledanjem, vjerom u Raspetoga imat ćemo život vječni.

Međutim, mi ne ostajemo samo na pogledu. Mi blagujemo. Blagujemo tijelo Kristovo, Pobjednika nad grijehom i smrću da bismo i sami mogli pobjeđivati grijeh, svoje zle sklonosti i tako postati novi ljudi, na sliku Onoga koji nas je spasio i otkupio.

Slaveći danas blagdan Uzvišenja svetoga križa i Dan hrvatskih mučenika pozvani smo stvarnost promatrati kroz križ i sami stati pod križ. Bolje rečeno: dopustiti da nas zakloni sjena Kristova križa i ispovjediti: U križu je spasenje, u križu je život, u križu je nada. Amen.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari