Connect with us

Reagiranja

Osvrt Ane Pejović na Budnicu

Objavljeno

-

Zdravko Gavran i Ana Pejović

Dragi Zdravko, molila bih te da, kada budeš u prilici, uputiš moje najljepše simpatije i iskrene izraze divljenja, uvaženom voditelju, rijetko razboritom bardu medijske riječi, gospodinu Marku Ljubiću.

Kada neko zna svoj posao i strukom se koristi kao efikasnom metodom iznošenja istine, potkrijepljenih činjenica, pravednosti i prava, onda gledaocima/slušaocima ne ostaje ništa drugo nego da se prepuste uživanju u veoma inspirativnim dijalozima uspostavljenima ne na relaciji domaćina i gosta, već na relaciji dva prijatelja koji se često nadopunjuju u promišljanjima, nekada vrlo mučnih, ali životnih tema s kojih je potrebno “skinuti mrak”, ogoliti istinu koja često biva “ubitačna”, ali jedino kao takva dostojna časnog ovozemaljskog trajanja.

U tom i takvom interpretiranju istine prisutna je i ontološka dimenzija, koja me se osobno dojmila i dodatno podstakla da nastavim “težim”, ali dostojanstvenijim putem razobličavanja mitomanije, laži, prevara, zabluda, insceniranih i izrežiranih predstava za javnost, dogmatskih “naravoučenija”, šovinističkih mantri i klerikalnih fanatizama prikrivenih pod mantijama svetosavskog, sektaškog i antihrišćanskog ogranka Crkve Srbije diljem bivše Jugoslavije.

Prateći tvoje, uvijek odmjerene, ali veoma značajne analitičke diskurse o regionalnim, evropskim i svjetskim geopolitičkim kretanjima, s posebnom pažnjom odgledah i Budnicu u kojoj me se, osim tvog, po mom skromnom mišljenu, briljantnog javnog nastupa, britka i umna novinarska riječ iskreno dojmila.
Ne bih gospodina Ljubića poredila ni sa kim, samo bih zaključila da se radi o doajenu medijske riječi na širim područjima.

Scenografija studija simboliše portu ili portal, kroz koji samo velikim i mudrim umovima riječi prolaze s milošću Gospoda, i urezuju se u mentalnu mapu onih koji znaju da čuju i razumiju. O onim drugima ne želim da govorim, njima se davno obratio Umberto Eko u svom traktatu nazvanom “Vječiti fašizam”. Ova je emisija jedan od oblika borbe protiv te pošasti koja ne miruje. Zato Budnica “ne spava”, već širom otvorenih očiju gleda, bilježi i ukazuje na prikrivene oblike i pritajene varijante velikog zla s kojim se čovjek doživotno mora boriti. To je naš civilizacijski zadatak koji mora imati svoje potomke.

Vraćam se na scenografiju i glasam za žutu, umjesto crvene boje. Sve što me, čak i u minimalističkoj vizuri kolorita, podśeća na genocidom okrvavljenu simboliku srbijanske zastave, postaje mi mučno, tegobno i nesvarljivo.
Ovo je samo intimna opaska, bez namjere da uvrijedim bilo koga, ili poremetim cjelokupni utisak osobne katarze za koju vam se obojici toplo zahvaljujem. Živjeli divni ljudi!

P.S. Pridružujem se mišljenju o “opsadi”, jer je mi u Crnoj Gori, nakon 16 godina od obnovljene nezavisnosti, živimo, i borimo se s tim zlom.
Živjela Hrvatska!

Da je vječna Crna Gora!
Ana Pejović, mr. sc., doktorandica književnosti, Cetinje

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari