Pratite nas

U potrazi za Istinom

Osvrt na članak odvjetnice Nike Pinter – Ako je i od Haaga, previše je!

Objavljeno

na

Odvjetnica Nika Pinter objavila je nedavno članak o procesu šestorici Hrvata iz BiH pred međunarodnim sudom u Haagu pod naslovom „Politika neprihvaćanja dokaza u predmetu IT-04-74“ (hkv, 30. 1. 2019.), te pokušala ukratko objasniti „teškoće s kojima se obrana suočavala“ tijekom maratonskog procesa. Kao što je poznato, međunarodnoj pravdi trebalo je nevjerojatnih 13 godina suđenja da utvrdi krivnju šestorice optuženih – Prlića, Praljka, Petkovića, Stojića, Pušića i Čorića, te im odmjeri kaznu od 111 godina zatvora. General Praljak izvršio je samoubojstvo tijekom izricanja presude koju je „s prijezirom“ odbacio, piše Dinko Pejčinović/HKV

Sudeći po osvrtu koji je odvjetnica Pinter napisala, „sudsko vijeće nije poštovalo jednak tretman strana u postupku“, odnosno, obrana je bila u podređenom položaju u odnosu na tužiteljstvo. Bila je to samo jedna od brojnih nepravdi s kojima su se optuženi Hrvati morali suočiti. Sam general Slobodan Praljak izjavio je tijekom sudskog postupka: „Optužnice se u mnogim slučajevima pišu da bi se zadovoljili politički ciljevi, nejasno čijih sve interesa, a zakulisne igre dovode u pitanje smisao institucije.“ Neki zaključci sudskog vijeća doveli su u pitanje ne samo „smisao institucije“ haškog suda, nego i zdrav razum. Autor je o tome već pisao na portalu hkv-a (v. članak „Udruženi zločinački pothvat haaških tužitelja i sudaca“), pa će se sada samo kratko osvrnuti na dijelove presude koje citira odvjetnica Nika Pinter:

Paragraf 55

Iz pregleda sveukupnih dokaza proizlazi da to raseljavanje u provincije 8 i 10 HVO nije organizovao samo radi stvarne pomoći dijelu hrvatskog stanovništva zatečenog u zonama borbenih dejstava, nego i radi preseljenja, milom ili silom, i stanovništva kojem nije prijetila neka stvarna opasnost. Na taj način HVO je uspio da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata.

Pri čemu je u optužnici u paragrafu 17d i 39a(2) upravo bilo navedeno da su propagandom o navodnom postojanju muđahedina optuženici ostvarivali svoj zajednički kriminalni plan kroz udružen zločinački pothvat čiji je cilj bio da se odnos snaga u provincijama 8 i 10 promijeni u korist Hrvata. …

Optužba je tvrdila da se radilo o revirzibilnom etničkom čišćenju. Predloženim izjavama, koje su odbijene, obrana je htjela pokazati da je bjeg Hrvata bio izazvan ponašanjem ABiH i Muslimana, a ne realizacija projekta udruženog zločinačkog pothvata u cilju koncentracije Hrvata na jednom području…

Nika Pinter: Istina o Haškom sudu

Vance-Owenov plan

Prije nego što se osvrnemo na gomilu gore navedenih gluposti i podvala haških sudaca i tužitelja, potrebno je nešto reći o spomenutim provincijama 8 i 10. Naime, Vance-Owenovim (VO) mirovnim planom iz siječnja 1993. bila je predviđena podjela BiH na deset pokrajina. Hrvatima bi pripale provincije broj 3 (Posavina), broj 8 (čitava Hercegovina osim istočne) i broj 10 (srednja Bosna plus Livno, Tomislavgrad i Kupres). Nikada prije niti kasnije Hrvati nisu dobili toliko velik i kvalitetan komad BiH za pregovaračkim stolom, pa je razumljivo da su hrvatski predstavnici odmah prihvatili mirovni plan. S druge strane, Srbi, koji su u to vrijeme držali pod okupacijom dvije trećine teritorija BiH, imali su dosta razloga za nezadovoljstvo. Prema VO planu u Posavini nisu dobili ništa, a u istočnoj Bosni (Podrinju) samo nekoliko nepovezanih enklava i Semberiju. Drugim riječima, da je plan prihvaćen i proveden, Srbima bi sva dotadašnja osvajanja bila uzaludna. S te strane gledano, mirovni plan zadovoljavao je i muslimanske interese, iako su najveći dobitnici nesumnjivo bili Hrvati.

Budući da se upravo od siječnja 1993. počeo razbuktavati hrvatsko-muslimanski rat, logično je postaviti pitanje kakvog bi interesa imala hrvatska strana da, nakon što je pregovorima dobila sve što je željela, ratom protiv dotadašnjih saveznika Muslimana ugrozi ili prokocka sve moguće dobitke?! (Kao što je pokazao idući mirovni plan, Owen-Stoltenbergov! op.a.) Ukoliko hrvatska strana nije imala nikakvog razloga rušiti Vance-Owenov plan, jasno je da odgovornost za sukobe treba potražiti negdje drugdje, ponajprije među muslimanskim ekstremistima predvođenim Alijom Izetbegovićem! Nažalost, ta elementarna logika očito nije našla put do haškog suda, što je pokazala i presuda „šestorki“.

U paragrafu 55 izričito se navodi da je preseljenjem hrvatskog stanovništva „milom ili silom“ HVO uspio „da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata“. Navedene budalaštine teško je i komentirati! Ponajprije, bilo bi zanimljivo saznati gdje je to HVO „silom“ preseljavao hrvatsko stanovništvo? Možemo li saznati barem jedan takav primjer na terenu? Osim toga, suci su procijenili da se preseljavanjem stanovništva promijenio i „odnos snaga“ u provincijama 8 i 10, koje su VO planom ionako trebale pripasti Hrvatima. Evo samo jednog primjera koji to opovrgava!

Nakon što je muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH, početkom studenog 1993. osvojila hrvatski grad Vareš, većina vojnika HVO-a, a riječ je o preko tisuću ljudi, povukla se u obližnje selo Daštansko. Ostatak rata vojnici HVO-a proveli su na tom skučenom prostoru, stisnuti u sendviču između Muslimana i Srba, i potpuno ovisni o njihovoj milosti. Treba li uopće razglabati koliko je nevažna bila njihova vojna uloga u navedenom razdoblju? Kako se taj slučaj uklapa u paragraf 55?

Što se tiče odnosa snaga koji se navodno promijenio preseljavanjem hrvatskog stanovništva, valjda su i haški suci uočili da je sve do kraja 1993. godine HVO bio izrazito inferioran u odnosu na Armiju BiH. Stanje se promijenilo tek kad su muslimanski vojnici počeli oskudijevati u oružju i streljivu, koje im je do početka sukoba uredno stizalo iz Hrvatske i Herceg-Bosne. Posljednji konvoji hrvatskog oružja za Armiju BiH zabilježeni su u ožujku 1993., kada je svakom pametnom na hrvatskoj strani već bilo jasno da je rat s dotadašnjim saveznicima neizbježan! Osim toga, sudsko vijeće kao da je zaboravilo da su Hrvati u dijelu provincije 10, to jest srednjoj Bosni, bili potpuno opkoljeni, ili barem odvojeni od matičnog teritorija, pa je njihovo premještanje u „sigurnije“ krajeve bilo skopčano s velikim teškoćama. Dio hrvatskih vojnika koji su bježali pred Muslimanima preko srpskog teritorija (npr. iz Travnika, Bugojna i Sarajeva), Srbi su zadržali i strpali u logore, pa je Herceg-Bosna bila prisiljena skupo plaćati njihovo oslobađanje naftom i „kešom“. Ukratko, nema nikakvih dokaza da je hrvatska strana preseljavanjem pripadnika HVO-a i civila bitno ojačala u „provincijama 8 i 10“, što god to značilo! (Doduše, moglo bi se reći da su hrvatske postrojbe koje su iz, primjerice, Travnika pobjegle u Novi Travnik, doista ojačale novotravničke Hrvate, ali su samim time izgubile grad Travnik, važan dio „Tuđmanove Banovine“, što cijelu konstrukciju čini besmislenom.)

150.000 – 50.000 = 100.000

No, možda su haški suci u paragrafu 55 mislili na civilno stanovništvo i tzv. reverzibilno etničko čišćenje, po kojemu su Hrvati, u sklopu „udruženog zločinačkog pothvata“ (UZP), sami sebe protjerali? Taj dio presude mogao bi ući u anale svjetskog pravosuđa kao najzloćudnija ostavština ionako kompromitiranog međunarodnog suda u Haagu. Za opovrgavanje sudskog pravorijeka dovoljno je usporediti podatke o broju prognanika, koji se lako mogu provjeriti na svim zaraćenim stranama. Hrvati su u sukobu s Muslimanima protjerali 52.000 ljudi, i oko tog podatka ne može biti nekih većih neslaganja ili odstupanja. Muslimani su protjerali 150.000 do (maksimalno) 170.000 Hrvata, dakle, bili su tri puta uspješniji u etničkom čišćenju od Hrvata. (Srbe ne računamo!) Unatoč tome, haški tužitelji i suci smatraju da su Hrvati sami sebe protjerivali kako bi prognanike naselili na prostor zamišljene Banovine Hrvatske. U tom slučaju, na njihovu žalost, pojavljuje se „višak“ od stotinu tisuća protjeranih Hrvata koje se nije moglo nigdje naseliti, pa samim time otpada i mogućnost da ih je HVO silom natjerao u progonstvo kako bi zadovoljio „zločinačke“ ambicije Tuđmana, Šuška i Bobana. Haškim sucima trebalo je dosta vremena da nauče u kojem smjeru teče Neretva, pa nas ni ovakvi čudnovati zaključci ne bi smjeli previše čuditi.

Reverzibilno etničko čišćenje

Što je u međuvremenu radila obrana optužene šestorke? Jesu li angažirali nekog iskusnog demografa (Šterc, Akrap…) ili vojnog povjesničara (Marijan, Lučić) koji bi za tren oka pomeo sulude konstrukcije haškog tužiteljstva? Autoru se čini da advokati optuženih ni sami nisu znali koliko je optužba o „reverzibilnom etničkom čišćenju“ na klimavim nogama, pogotovo ako se primijeni na terenu, primjerice u provinciji broj 8, odnosno Hercegovini. Za popunjavanje te provincije hrvatskim prognanicima bila bi sasvim dovoljna općina Konjic u sjevernoj Hercegovini, iz koje su Muslimani već na početku rata, u travnju 1993., protjerali desetak tisuća Hrvata. S tim ljudima moglo se naseliti ispražnjena muslimanska ognjišta u Stocu i Čapljini. Gdje bi se, dakle, smjestili prognani Hrvati iz Zenice, Kaknja, Vareša, Travnika, Bugojna…, njih stotinjak tisuća? Nije ni čudo da su haški suci u svojoj presudi izbjegli konkretan odgovor na to jednostavno pitanje, i „širokim zamahom ruke“ optužili Herceg-Bosnu i HVO za reverzibilno etničko čišćenje vlastitog naroda. Zanimljivo je da se ovaj dio presude u hrvatskim msm-medijima redovito zataškava, pa bi netko mogao pomisliti da se time želi izbjeći dodatna kompromitacija ionako osramoćenog haškog sudišta?!

Svjedočenje Amera Đulića

O spomenutim događajima na posredan način govori i svjedočenje Amera Đulića, 17-godišnjeg Muslimana iz okolice Stoca, kojega je početkom srpnja 1993. HVO uhitio i strpao u logor. Idućih mjeseci nesretni je mladić prošao kroz brojne torture u hrvatskim logorima (Koštana, Dretelj, Gabela, Heliodrom), da bi na kraju ipak bio razmijenjen. O svojim sjećanjima napisao je knjigu „Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima“. U izjavi za portal tacno.net Amer Đulić prisjeća se zlostavljanja u logoru Dretelj: „kad je upravitelj logora bio u Dretelju nije bilo maltretiranja ali njegovim odlaskom ostaješ na milost i nemilost vojne policije. To je bila Vojna policija brigade Kralj Tvrtko iz Konjica koja se povukla sa te teritorije i došla u Čapljinu. Oni su protjerani od muslimana tako da su imali poseban inat i želju da se iživljavaju.“ (tacno.net, 30.1.2019.)

Ovakvih tužnih priča bilo je na svim zaraćenim stranama, i svatko će se složiti da krivce treba kazniti, ali za suce u Haagu, pred kojima je svjedočio i Amer Đulić, ipak bismo očekivali da su u stanju uspostaviti i neku uzročno-posljedičnu vezu. Dakle, prvo u travnju 1993. Muslimani u Konjicu, bez ikakvog povoda, napadaju i protjeruju tamošnje Hrvate. Nakon toga, hrvatski prognanici iz Konjica dolaze u Stolac i Čapljinu te, početkom srpnja 1993., protjeruju tamošnje Muslimane. Četvrt stoljeća kasnije tužitelji i suci u Haagu zaključuju da je sve to dio udruženog zločinačkog pothvata kojemu na čelu stoji državni i vojni vrh Hrvatske i Herceg-Bosne. Drugim riječima, sudsko vijeće zaključuje da, po njihovom kalendaru, srpanj dolazi prije travnja?! Ako je i od Haaga, previše je!

Dinko Pejčinović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

VIDEO – Beljakov jednodnevni ratni put

Objavljeno

na

Objavio

Nastavno na verbalni egzibicionizam Kreše Beljaka, manifestiran u žaljenju nad premalim brojem Hrvata koje je smaknula jugoslavenska tajna služba ili izjednačavanju Bleiburga i Oluje, danas se predsjednik naše podružnice u Velikoj Gorici Štefan Stanešić sastao s HOS-ovcem Tomislavom Čaušićem koji je svjedok Beljakova jednodnevnog ratnog puta u HOS-u.

Bio je Beljak najjači dok mama i tata nisu došli po svog nestaška, objavljeno je na facebook stranici Neovisnih za Hrvatsku.

“Beljak je stigao u 1. satniju HOS-a Jasenovac navečer oko 18h. Nije dobio odoru, a niti oružje. Samo večera. Ujutro rano došli su mama i tata po njega. Izvikali se na kretena i odveli ga doma. Sve skupa oko 13 sati u HOS-u. Možda zatraži nekakav orden. Možeš se pozvati uvijek na mene, Jabuka”; piše HOS-ovac Tomislav Čaušić – Jabuka.

Pogledajte video izjavu svjedoka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

VIDEO – Beljak udario po braniteljima: Milanović dvije godine trpio šator šačice pijanaca, ja ne bi ni 24 sata

Objavljeno

na

Objavio

U četvrtak je u Kalniku održana Programska skupština Gradske organizacije HSS-a Križevci i Općinske organizacije HSS-a Općine Kalnik.

Predsjednik kalničkog HSS-a Rudolf Kralj pobrojao je aktivnosti u kojima su sudjelovali članovi stranke. -Kalnik je dobio novi trg koji nosi naziv Stjepan Radić- istaknuo je Kralj i dodao kako su potpisima i glasovima podržali novog predsjednika Zorana Milanovića.

Pozdravne riječi ispred križevačkog SDP-a uputio je Želimir Vukobratović. -Pokušaj je destabilizacije HSS-a na državnoj razini kroz nezapamćenu hajku na predsjednika HSS-a zbog nečega što bi uvjetno nazvao verbalnim deliktom. Nadam se da ćemo kao stranke nastaviti uspješni put kojim smo krenuli – poručio je Vukobratović.

Zamjenik općinskog načelnika Mario Filipašić pozdravio je ispred kalničkog SDP-a. – HSS je na Kalniku koalicijski partner SDP-u već duže vrijeme i HSS na Kalniku participira u vlasti i podržava sve odluke koje su na dobrobit stanovništva Općine Kalnik. Izgradili smo vrtić, ceste, trg, imamo dobru suradnju i želim da se takva suradnja i dalje nastavi – kazao je Filipašić.

Čelni čovjek Kalnika i podravsko-prigorskog SDP-a Mladen Kešer rekao je kako su predsjednički izbori pokazali zajedništvo. – Tim SDP-a i HSS-a je pobjednički tim, a trenutno nema u Hrvatskoj ravnomjernog razvoja i trebat će sastaviti novu Vladu. Vjerujem da ćemo iz ove dvorane imati ljude koji će biti u Vladi i koji će brinuti za hrvatsko selo. Imamo snage, znanja, stručnjake i radne ljude – rekao je Kešer i dodao kako im treba put moderne ljevice.

-Vjerujem da ćemo pobijediti na parlamentarnim izborima, ali i na lokalnim izborima. Bit ćemo najjača koalicijska lista i vratit ćemo u tu koaliciju župana – zaključio je Kešer.

Predsjednik podravsko-prigorskog HSS-a Mario Švegović rekao je kako pravi HSS-ovac nosi HSS u srcu, a ne u novčaniku. – Svi koji su imali osobne interese izašli su i hvala im, jer takve ne trebamo – rekao je Švegović i napomenuo kako se osniva HSS u Đurđevcu i u još nekoliko općinskih organizacija.

-Imamo ljude koji mogu zastupati interese druge izborne jedinice i vjerujem da ćemo to s partnerima uspjeti dogovoriti – zaključio je.

Glavni tajnik stranke i saborski zastupnik Željko Lenart rekao je kako će bivšeg predsjednika HSS-a Branka Hrga uvijek pratiti činjenica da je otišao u drugu stranku.

-Vratili smo 6 milijuna kuna dugova i stabilizirali smo stranku i sva sredstva će biti vraćena organizacijama za izbore. Svi napadači su naši bivši članovi koji su duše prodali HDZ-u i jedini cilj je da vraćaju dug vragu i da unište slogu HSS-a i SDP-a. Oni će izgubiti parlamentarne izbore, jer su opljačkali Hrvatsku. Mi smo se ostali boriti i imamo vođu u HSS-u, ne samo predsjednika s kojim danas imamo pet saborskih zastupnika – poručio je Lenart i dodao kako Beljaka napadaju jer vraća snagu HSS-u.

Potpredsjednik stranke i saborski zastupnik Davor Vlaović kazao je kako vjeruje da će HSS sa SDP-om vladati u Kalniku i Križevcima. – Klub HSS-a jedan je od aktivnijih u Saboru – istaknuo je i dodao kako se vladajući bore samo za osobne interese.

-Mladi odlaze, posla nema i nitko ništa ne čini da bude ravnomjeran razvoj Hrvatske. Smanjuje se i proračun za poljoprivredu, a ministrica nas uvjerava u suprotno. Ukinuta je Savjetodavna služba, Hrvatski stočarski selekcijski centar i ukinute su agencije koje su pomagale poljoprivrednim proizvođačima i ne žele da se oformi Hrvatska poljoprivredna komora – zaključio je Vlaović.

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak rekao je kako je situacija u Hrvatskoj ozbiljna. -Predsjednički izbori su pokazali da ozbiljna situacija može probuditi nadu za promjenama. Mene napadaju već četiri godine i ne bi HSS bio danima u medijima da HSS nije bitan.

Ključno je partnerstvo HSS-a i SDP-a na državnoj razini da HDZ napokon izgubi izbore i zato me napadaju. Ispričao sam se za bedastoću za koju me napadaju i cijela država govori da je Beljak odobravao ubojstva UDBA-e hrvatskih političkih emigranata. To nisam nikad rekao, govorio sam o ubojstvima fašista – kazao je Beljak.

Beljak je rekao kako je njegov prijatelj Zoran Milanović dvije godine trpio šator šačice pijanaca u Savskoj. -Da sam bio ministar ili premijer to nepoštivanje zakona, ustava, propisa ne bi trpio 24 sata – rekao je Beljak i napomenuo kako nema hrvatskog generala koji nije multimilijuner.

-Je li Čermak taj poznati hrvatski poduzetnik, a koristio je poziciju generala. Krstičevićeve firme rade za ministarstvo. Svi su vezani – istaknuo je Beljak i dodao kako je HRT javni servis HDZ-a.

Beljak je napomenuo kako bi Marijana Petir bila u Europskom parlamentu samo da je šutjela. – Da su svi ostali u HSS-u bili bi danas na 7-8 posto.

Pri kraju su sporazumi sa SDP-om i imat ćemo 15 mjesta na listama i to je praktički pri kraju i imat ćemo blok koji preuzima odgovornost za budućnost Hrvatske – istaknuo je HSS-ov čelnik. Ključno je partnerstvo HSS-a i SDP-a na državnoj razini i ključno je da HDZ napokon izgubi izbore, piše prigorski.hr.

U videu pogledajte cijeli govor Kreše Beljaka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari