Pratite nas

U potrazi za Istinom

Osvrt na članak odvjetnice Nike Pinter – Ako je i od Haaga, previše je!

Objavljeno

na

Odvjetnica Nika Pinter objavila je nedavno članak o procesu šestorici Hrvata iz BiH pred međunarodnim sudom u Haagu pod naslovom „Politika neprihvaćanja dokaza u predmetu IT-04-74“ (hkv, 30. 1. 2019.), te pokušala ukratko objasniti „teškoće s kojima se obrana suočavala“ tijekom maratonskog procesa. Kao što je poznato, međunarodnoj pravdi trebalo je nevjerojatnih 13 godina suđenja da utvrdi krivnju šestorice optuženih – Prlića, Praljka, Petkovića, Stojića, Pušića i Čorića, te im odmjeri kaznu od 111 godina zatvora. General Praljak izvršio je samoubojstvo tijekom izricanja presude koju je „s prijezirom“ odbacio, piše Dinko Pejčinović/HKV

Sudeći po osvrtu koji je odvjetnica Pinter napisala, „sudsko vijeće nije poštovalo jednak tretman strana u postupku“, odnosno, obrana je bila u podređenom položaju u odnosu na tužiteljstvo. Bila je to samo jedna od brojnih nepravdi s kojima su se optuženi Hrvati morali suočiti. Sam general Slobodan Praljak izjavio je tijekom sudskog postupka: „Optužnice se u mnogim slučajevima pišu da bi se zadovoljili politički ciljevi, nejasno čijih sve interesa, a zakulisne igre dovode u pitanje smisao institucije.“ Neki zaključci sudskog vijeća doveli su u pitanje ne samo „smisao institucije“ haškog suda, nego i zdrav razum. Autor je o tome već pisao na portalu hkv-a (v. članak „Udruženi zločinački pothvat haaških tužitelja i sudaca“), pa će se sada samo kratko osvrnuti na dijelove presude koje citira odvjetnica Nika Pinter:

Paragraf 55

Iz pregleda sveukupnih dokaza proizlazi da to raseljavanje u provincije 8 i 10 HVO nije organizovao samo radi stvarne pomoći dijelu hrvatskog stanovništva zatečenog u zonama borbenih dejstava, nego i radi preseljenja, milom ili silom, i stanovništva kojem nije prijetila neka stvarna opasnost. Na taj način HVO je uspio da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata.

Pri čemu je u optužnici u paragrafu 17d i 39a(2) upravo bilo navedeno da su propagandom o navodnom postojanju muđahedina optuženici ostvarivali svoj zajednički kriminalni plan kroz udružen zločinački pothvat čiji je cilj bio da se odnos snaga u provincijama 8 i 10 promijeni u korist Hrvata. …

Optužba je tvrdila da se radilo o revirzibilnom etničkom čišćenju. Predloženim izjavama, koje su odbijene, obrana je htjela pokazati da je bjeg Hrvata bio izazvan ponašanjem ABiH i Muslimana, a ne realizacija projekta udruženog zločinačkog pothvata u cilju koncentracije Hrvata na jednom području…

Nika Pinter: Istina o Haškom sudu

Vance-Owenov plan

Prije nego što se osvrnemo na gomilu gore navedenih gluposti i podvala haških sudaca i tužitelja, potrebno je nešto reći o spomenutim provincijama 8 i 10. Naime, Vance-Owenovim (VO) mirovnim planom iz siječnja 1993. bila je predviđena podjela BiH na deset pokrajina. Hrvatima bi pripale provincije broj 3 (Posavina), broj 8 (čitava Hercegovina osim istočne) i broj 10 (srednja Bosna plus Livno, Tomislavgrad i Kupres). Nikada prije niti kasnije Hrvati nisu dobili toliko velik i kvalitetan komad BiH za pregovaračkim stolom, pa je razumljivo da su hrvatski predstavnici odmah prihvatili mirovni plan. S druge strane, Srbi, koji su u to vrijeme držali pod okupacijom dvije trećine teritorija BiH, imali su dosta razloga za nezadovoljstvo. Prema VO planu u Posavini nisu dobili ništa, a u istočnoj Bosni (Podrinju) samo nekoliko nepovezanih enklava i Semberiju. Drugim riječima, da je plan prihvaćen i proveden, Srbima bi sva dotadašnja osvajanja bila uzaludna. S te strane gledano, mirovni plan zadovoljavao je i muslimanske interese, iako su najveći dobitnici nesumnjivo bili Hrvati.

Budući da se upravo od siječnja 1993. počeo razbuktavati hrvatsko-muslimanski rat, logično je postaviti pitanje kakvog bi interesa imala hrvatska strana da, nakon što je pregovorima dobila sve što je željela, ratom protiv dotadašnjih saveznika Muslimana ugrozi ili prokocka sve moguće dobitke?! (Kao što je pokazao idući mirovni plan, Owen-Stoltenbergov! op.a.) Ukoliko hrvatska strana nije imala nikakvog razloga rušiti Vance-Owenov plan, jasno je da odgovornost za sukobe treba potražiti negdje drugdje, ponajprije među muslimanskim ekstremistima predvođenim Alijom Izetbegovićem! Nažalost, ta elementarna logika očito nije našla put do haškog suda, što je pokazala i presuda „šestorki“.

U paragrafu 55 izričito se navodi da je preseljenjem hrvatskog stanovništva „milom ili silom“ HVO uspio „da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata“. Navedene budalaštine teško je i komentirati! Ponajprije, bilo bi zanimljivo saznati gdje je to HVO „silom“ preseljavao hrvatsko stanovništvo? Možemo li saznati barem jedan takav primjer na terenu? Osim toga, suci su procijenili da se preseljavanjem stanovništva promijenio i „odnos snaga“ u provincijama 8 i 10, koje su VO planom ionako trebale pripasti Hrvatima. Evo samo jednog primjera koji to opovrgava!

Nakon što je muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH, početkom studenog 1993. osvojila hrvatski grad Vareš, većina vojnika HVO-a, a riječ je o preko tisuću ljudi, povukla se u obližnje selo Daštansko. Ostatak rata vojnici HVO-a proveli su na tom skučenom prostoru, stisnuti u sendviču između Muslimana i Srba, i potpuno ovisni o njihovoj milosti. Treba li uopće razglabati koliko je nevažna bila njihova vojna uloga u navedenom razdoblju? Kako se taj slučaj uklapa u paragraf 55?

Što se tiče odnosa snaga koji se navodno promijenio preseljavanjem hrvatskog stanovništva, valjda su i haški suci uočili da je sve do kraja 1993. godine HVO bio izrazito inferioran u odnosu na Armiju BiH. Stanje se promijenilo tek kad su muslimanski vojnici počeli oskudijevati u oružju i streljivu, koje im je do početka sukoba uredno stizalo iz Hrvatske i Herceg-Bosne. Posljednji konvoji hrvatskog oružja za Armiju BiH zabilježeni su u ožujku 1993., kada je svakom pametnom na hrvatskoj strani već bilo jasno da je rat s dotadašnjim saveznicima neizbježan! Osim toga, sudsko vijeće kao da je zaboravilo da su Hrvati u dijelu provincije 10, to jest srednjoj Bosni, bili potpuno opkoljeni, ili barem odvojeni od matičnog teritorija, pa je njihovo premještanje u „sigurnije“ krajeve bilo skopčano s velikim teškoćama. Dio hrvatskih vojnika koji su bježali pred Muslimanima preko srpskog teritorija (npr. iz Travnika, Bugojna i Sarajeva), Srbi su zadržali i strpali u logore, pa je Herceg-Bosna bila prisiljena skupo plaćati njihovo oslobađanje naftom i „kešom“. Ukratko, nema nikakvih dokaza da je hrvatska strana preseljavanjem pripadnika HVO-a i civila bitno ojačala u „provincijama 8 i 10“, što god to značilo! (Doduše, moglo bi se reći da su hrvatske postrojbe koje su iz, primjerice, Travnika pobjegle u Novi Travnik, doista ojačale novotravničke Hrvate, ali su samim time izgubile grad Travnik, važan dio „Tuđmanove Banovine“, što cijelu konstrukciju čini besmislenom.)

150.000 – 50.000 = 100.000

No, možda su haški suci u paragrafu 55 mislili na civilno stanovništvo i tzv. reverzibilno etničko čišćenje, po kojemu su Hrvati, u sklopu „udruženog zločinačkog pothvata“ (UZP), sami sebe protjerali? Taj dio presude mogao bi ući u anale svjetskog pravosuđa kao najzloćudnija ostavština ionako kompromitiranog međunarodnog suda u Haagu. Za opovrgavanje sudskog pravorijeka dovoljno je usporediti podatke o broju prognanika, koji se lako mogu provjeriti na svim zaraćenim stranama. Hrvati su u sukobu s Muslimanima protjerali 52.000 ljudi, i oko tog podatka ne može biti nekih većih neslaganja ili odstupanja. Muslimani su protjerali 150.000 do (maksimalno) 170.000 Hrvata, dakle, bili su tri puta uspješniji u etničkom čišćenju od Hrvata. (Srbe ne računamo!) Unatoč tome, haški tužitelji i suci smatraju da su Hrvati sami sebe protjerivali kako bi prognanike naselili na prostor zamišljene Banovine Hrvatske. U tom slučaju, na njihovu žalost, pojavljuje se „višak“ od stotinu tisuća protjeranih Hrvata koje se nije moglo nigdje naseliti, pa samim time otpada i mogućnost da ih je HVO silom natjerao u progonstvo kako bi zadovoljio „zločinačke“ ambicije Tuđmana, Šuška i Bobana. Haškim sucima trebalo je dosta vremena da nauče u kojem smjeru teče Neretva, pa nas ni ovakvi čudnovati zaključci ne bi smjeli previše čuditi.

Reverzibilno etničko čišćenje

Što je u međuvremenu radila obrana optužene šestorke? Jesu li angažirali nekog iskusnog demografa (Šterc, Akrap…) ili vojnog povjesničara (Marijan, Lučić) koji bi za tren oka pomeo sulude konstrukcije haškog tužiteljstva? Autoru se čini da advokati optuženih ni sami nisu znali koliko je optužba o „reverzibilnom etničkom čišćenju“ na klimavim nogama, pogotovo ako se primijeni na terenu, primjerice u provinciji broj 8, odnosno Hercegovini. Za popunjavanje te provincije hrvatskim prognanicima bila bi sasvim dovoljna općina Konjic u sjevernoj Hercegovini, iz koje su Muslimani već na početku rata, u travnju 1993., protjerali desetak tisuća Hrvata. S tim ljudima moglo se naseliti ispražnjena muslimanska ognjišta u Stocu i Čapljini. Gdje bi se, dakle, smjestili prognani Hrvati iz Zenice, Kaknja, Vareša, Travnika, Bugojna…, njih stotinjak tisuća? Nije ni čudo da su haški suci u svojoj presudi izbjegli konkretan odgovor na to jednostavno pitanje, i „širokim zamahom ruke“ optužili Herceg-Bosnu i HVO za reverzibilno etničko čišćenje vlastitog naroda. Zanimljivo je da se ovaj dio presude u hrvatskim msm-medijima redovito zataškava, pa bi netko mogao pomisliti da se time želi izbjeći dodatna kompromitacija ionako osramoćenog haškog sudišta?!

Svjedočenje Amera Đulića

O spomenutim događajima na posredan način govori i svjedočenje Amera Đulića, 17-godišnjeg Muslimana iz okolice Stoca, kojega je početkom srpnja 1993. HVO uhitio i strpao u logor. Idućih mjeseci nesretni je mladić prošao kroz brojne torture u hrvatskim logorima (Koštana, Dretelj, Gabela, Heliodrom), da bi na kraju ipak bio razmijenjen. O svojim sjećanjima napisao je knjigu „Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima“. U izjavi za portal tacno.net Amer Đulić prisjeća se zlostavljanja u logoru Dretelj: „kad je upravitelj logora bio u Dretelju nije bilo maltretiranja ali njegovim odlaskom ostaješ na milost i nemilost vojne policije. To je bila Vojna policija brigade Kralj Tvrtko iz Konjica koja se povukla sa te teritorije i došla u Čapljinu. Oni su protjerani od muslimana tako da su imali poseban inat i želju da se iživljavaju.“ (tacno.net, 30.1.2019.)

Ovakvih tužnih priča bilo je na svim zaraćenim stranama, i svatko će se složiti da krivce treba kazniti, ali za suce u Haagu, pred kojima je svjedočio i Amer Đulić, ipak bismo očekivali da su u stanju uspostaviti i neku uzročno-posljedičnu vezu. Dakle, prvo u travnju 1993. Muslimani u Konjicu, bez ikakvog povoda, napadaju i protjeruju tamošnje Hrvate. Nakon toga, hrvatski prognanici iz Konjica dolaze u Stolac i Čapljinu te, početkom srpnja 1993., protjeruju tamošnje Muslimane. Četvrt stoljeća kasnije tužitelji i suci u Haagu zaključuju da je sve to dio udruženog zločinačkog pothvata kojemu na čelu stoji državni i vojni vrh Hrvatske i Herceg-Bosne. Drugim riječima, sudsko vijeće zaključuje da, po njihovom kalendaru, srpanj dolazi prije travnja?! Ako je i od Haaga, previše je!

Dinko Pejčinović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Esther Gitman – Stepinac je toliko uradio za židove da sam ostala zatečena

Objavljeno

na

Objavio

Američka povijesničarka dr.sc. Esther Gitman gostovala je na Jadran Tv u emisiji Poteštat, zajedno sa prof.emeritusom  Matkom Marušićem.

Moja istraživanja o Alojziju Stepincu vremenom su prerasla u veliko istraživanje o životu i radu kardinala Stepinca. Nisam mogla vjerovati da je Stepinac toliko uradio za židove da sam ja ostala zatečena i to me je nagnalo da istražujem još dublje sve o njemu.

Neznam zašto Zuroff laže da je Stepinac bio glavni ispovjednik Paveliću. Kod Stepinca su dolazili mnogi, a Pavelić je samo jednom došao kod Stepinca i on ga nije primio jer je imao visokog gosta iz Italije.

Stepinac je bio pripreman umrijeti za svoju zemlju i vjeru, kaže Gitman.

Samo istina o Alojziju Stepincu i o hrvatskom narodu je ono što mene zanima i ja sam napisala knjigu o tom.

Sveučilište u Splitu je zadovoljno, ponosno, sretno i uvjereno da treba i da će dati danas počasni doktorat gospođi Esther Gitman za ono je ona napravila za povijesnu znanost Hrvatske i hrvatskog naroda, rekao je prof. Marušić.

To je počasna zasluga za znanstveni rad gospođi Gitman, jer je ona u svojim istraživanjima i radovima, kao najobjektivniji mogući znanstveni istraživač donijela hrvatskom narodu istine, koje su veličanstvene koje su nam na ponos i koje nas čine sretnima i ja sam jako sretan da upravo splitsko Sveučilište njoj daje počasni doktorat, što je najveća čast koju Sveučilište može dati. To je znanstveni kompliment za ono što je ona napravila, koji je vrlo važan za Hrvarsku, rekao je Marušić, prenosi braniteljski-portal.com.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Razlozi zbog kojih su velikosrbi i ‘veliki patrijarh’ protiv proglašenja Stepinca svetim

Objavljeno

na

Objavio

Povodom nedavne promocije nove knjige povjesničara Stjepana Loze u javnost je isplivala fotografija današnjeg patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irineja, okruženog bradatim četnicima. Kojima je 1993. godine išao na prvu crtu bojišnice u okolicu Drniša, dati potporu u ubijanju i protjerivanju Hrvata s tada okupirane jedne trećine područja Hrvatske. Ta fotografija izravni je dokaz da je sadašnji patrijarh SPC blagoslivljao i podupirao zločinačke bande terorističke paradržave, tzv. Krajine, koja je bila inspirirana i stvorena na platformi četničke ideologije i planova iz 2. svjetskog rata.

Normalnom čovjeku, pogotovo ako je Hrvat i katolik, koji zna koliku su golemu štetu u dva posljednja rata takve velikosrpske pretenzije preko četničkog pokreta nanijele Hrvatskoj, ovakvo ponašanje trenutnog poglavara SPC apsolutno je neprihvatljivo.

Ono što je još neprihvatljivije je to što za tog ‘velikog patrijarha’, kakvim ga nedavno nazva papa, grabežljivo-zločinačka priča s početka 90-tih, očito još nije završena. Sudeći po božićnim poslanicama koje svake godine šalje ‘vernom pravoslavnom narodu srpske Slavonije, Like, Korduna i Dalmacije’ on javno ‘urbi et orbi’ obznanjuje da ne odustaje od osvajačkih pretenzija na željeni hrvatski teritorij.

Kao narod koji je do sada toliko puno propatio zbog velikosrpskih nasrtaja na njegove teritorije vjeru i identitet, posebice zbog svoje privrženosti Vatikanu i katoličkoj vjeri, za nas Hrvate veliko je razočarenje to što današnji papa, tobože nije upoznat s povijesnom ulogom i namjerama SPC u odnosu na ‘njegovu’ Hrvatsku. Najkatoličkiju državu u Europi.

Svojatanje hrvatskih krajeva

Zar nije malo čudno da je papa Franjo toliko sklon suradnji s današnjim srpskim patrijarhom iako je taj, za vrijeme ne tako davne velikosrpske agresije na Hrvatsku, dolazio na njen okupirani dio blagoslivljati četničke teroriste. Koji su, uz pomoć bezvjerničke JNA, od 1991. do 1995. na tom području počinili grozne zločine, pobivši petnaestak tisuća i protjeravši 180 tisuća Hrvata – katolika.

Ili što uopće nije zabrinut činjenicom da poglavar SPC u svojim poslanicama još uvijek tvrdi da su Slavonija, Lika, Kordun i Dalmacija – Srbija!? Umjesto toga, on ga je nedavno, vraćajući se zrakoplovom iz posjeta sjevernoj Makedoniji, nahvalio, nazvavši ga ‘velikim patrijarhom’. Toliko velikim da se u odluci o tome hoće li proglasiti Stepinca svetim ili ne, morao obratiti baš njemu za pomoć. Uz obrazloženje da je Irineju, isto kao i njemu, – ‘jedini interes istina’!?

Za malo osvježiti memoriju svetom ocu u vezi s istinom o ‘velikom patrijarhu’ i ulozi SPC u Hrvatskoj, bilo bi dobro poslati mu prigodan paketić. U kojem bi bile dvije fotografije, dvije knjige i jedan znakovit govor koji ne dolazi od ‘zločestih’ Hrvata, nego od Irinejovog ‘drugog oka u glavi’.

U paketiću bi dakle trebala biti gore spomenuta fotografija ‘ekumenskog’ posjeta ‘velikog patrijarha okolici Drniša iz 1993. i ona do temelja razrušenog Vukovara nakon ‘oslobođenja od hrvatskih klerofašista’ . Jednu staviti u knjigu Ive Pilara ‘Južnoslavensko pitanje’ a drugu u knjigu ‘Serbia’s secret war’, američkog Židova, Philipa J. Cohena. I sve to umotati u fini papir na kojem je otisnut tekst povijesnog govora crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića što ga je održao u Nikšiću, prije samo tjedan dana.

U tom, ozbiljne pozornosti vrijednom govoru, koji je izazvao burne reakcije u Srbiji i kojeg su hrvatski mediji, naravno prešutjeli, Đukanović je vrlo jasno i precizno dijagnosticirao prave namjere SPC-e i ulogu njenih prekograničnih eparhija. Govoreći hrabro i državnički odgovorno, nedvosmisleno je optužio Srpsku pravoslavnu crkvu ‘da ona u Crnoj Gori samo čuva infrastrukturu Velike Srbije u koju još uvijek vjeruje’. Istaknuvši pri tom kako je ‘njihova priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima pravoslavne organizacije svuda u svijetu.’

Prava religija Srbije

Ovdje treba podsjetiti kako je na isti taj problem, kada je u pitanju odnos SPC-e prema Hrvatskoj, još prije 100 godina upozorio Ivo Pilar. A krajem 90-tih i Cohen kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku doslovce rekao: ‘Religija Srba uopće nije kršćanska. To je religija osvajanja tuđih teritorija i etničke čistoće, a takve formulacije su sličnije nacizmu nego kršćanstvu. Ono što Srbi žele i što će uvijek željeti jeste proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. To je prava religija Srbije’.

Očito svjestan i zabrinut zbog opasnosti koja s te strane prijeti njegovoj maloj zemlji i narodu, crnogorski je predsjednik , bez dlake na jeziku, u svom govoru nastavio raskrinkavati prave namjere SPC-e i njenih prekograničnih eparhija rekavši: ‘Oni vjeruju da je Crna Gora grješkom postala nezavisna država i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te griješke i potrebe da se ponovo pokrene izgradnja Velike Srbije. Moramo naravno, svojom postojanošću, odlučnošću i vizionarstvom pokazati im da od toga nema ništa ‘

Svoj znameniti govor (koji bi ga mogao koštati glave) Đukanović je završio riječima: ‘Nećemo dopustiti da suvremena Crna gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i ne može shvatiti da je to vrijeme odavno prošlo.’

Đukanović može misliti da je za njega i njegovu malu zemlju vrijeme diktata SPC možda prošlo, ali današnji papa očito ne misli tako. Nego čak dopušta da mu ‘veliki patrijarh’ SPC diktira hoće li ili ne, proglasiti jednog istaknutog katoličkog mučenika za Kristovu vjeru, svecem.

I ne samo da se u vezi s tim savjetuje s Irinejom, nego još i sa svjetovnim barjaktarima velikosrpstva, poput bivšeg srbijanskog predsjednika Nikolića i primitivno bahatog Dodika. Koji mu dolaze u Vatikan dokazati ‘istinu’ o ‘zločincu Stepincu’ i ‘preko milijun’ nastradalih Srba u Jasenovcu.

Inače, Nikolić je četnički vojvoda koji je u Srbiji slavu stekao masakrom nad hrvatskim starcima iz sela Antin u Istočnoj Slavoniji. A Dodik je čelnik na genocidu nastale tzv. Republike Srpske, s čijeg je prostora etnički očišćeno 350 tisuća Hrvata zbog čega se najbrojnija Banjalučka nadbiskupija sa 180 tisuća katolika svela na 6 tisuća.

Znakovit događaj

Interesantno je u svezi s tim spomenuti znakovit događaj koji se zbio 17. travnja 2015. prigodom Nikolićeva leta za Vatikan. Kada je s torbom punom ‘dokaza’ krenuo papu nagovarati da ne proglasi Stepinca svetim. Prema beogradskim Novostima od tog datuma, čim je državni zrakoplov Srbije ušao u zračni prostor Hrvatske, negdje iznad Imotskog, na visini od 10 tisuća metara najednom mu je, bez ikakvog vidljivog razloga, iznenada otkazao motor. Tada je nastala panika i prava drama. Izgubivši snagu zrakoplov je počeo naglo ponirati na nos i za kratko vrijeme je propao 2000 metara.

I onda se isto tako najednom, nekim čudom Božjim i ‘vještim manevrom’ pilota , uspio stabilizirati. Ugruvani i šokirani tim neobjašnjivim događajem, pilot i članovi delegacije odlučili su zaokrenuti zrakoplov i vratili se natrag u Srbiju.
‘U jednom trenutku bukvalno smo padali kao kamen. Slavit ću ovaj dan kao drugi rođendan’ izjavila je povratku u Beograd savjetnica tadašnjeg predsjednika Srbije, Stanislava Pak.

Interesantno je još spomenuti kako je nakon toga zrakoplov bez problema odletio iz Beograda u Basel na detaljnu pretragu i mu nije pronađena nikakva grješka.

Sotonizacija hrvatskog naroda

Odavno je već postalo jasno da se žestoka kampanja ocrnjivanja Stepinca od strane službenog Beograda i srpske pravoslavne crkve vodila i vodi isključivo s ciljem sotonizacije želje hrvatskog naroda za slobodom i vlastitom državom.
Svatko normalan i pošten kada se suoči s činjenicama o Stepinčevom plemenitom ponašanju u spašavanju progonjenih Židova i Srba za vrijeme 2. svjetskog rata (Ester Gitman ‘When courage prevail’) zna da je on bio potpuno drugačiji od onog kakvim ga velikosrbi i svetosavci žele prikazati papi.

Sve njihove apsurdne i odvratne optužbe na račun blaženog Stepinca u međuvremenu su se pokazale kao zlonamjerne gluposti.

Primjer uzoritog kardinala Stepinca, kojeg su lomile režimi dviju totalitarnih ideologija, nacizma i komunizma, ali ga nisu uspijeli pokolebati u vjeri i čovjekoljublju, primjer je odanog, skrušenog i bez kompromisnog služenja Bogu i bližnjem svomu. Što ga je koštalo mučeničkog života i na koncu prijevremene smrti.

On je možda više nego itko osjećao bilo svog naroda, njegovu duboku patnju i vjeru. I veliku, neutaženu žeđ za slobodom nakon stoljetnog ropstva. To što je kao domoljubni Hrvat, koji je svjedočio nacionalnom i vjerskom ugnjetavanju Hrvata u prvoj Jugoslaviji, pozdravio proglašenje Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941. ne znači da se on slagao s načinom na koji je ona (uz pomoć Hitlera) stečena. I to se nije bojao javno reći, zbog čega su ga Nijemci i Pavelić od početka smatrali neprijateljem.

Posebice je izazvao njihov bijes kada je 1942. obraćajući se vjernicima u svojoj korizmenoj propovijedi o Isusu Kristu javno rekao: ’Svaka nacija i svaka rasa koja postoji danas na kugli Zemaljskoj ima pravo na život vrijedan Njega i biti tretirana na način vrijedan Njega. Svi, bez obzira na razlike, bili to Cigani ili članovi bilo koje druge rase, da li Crnci ili uglađeni Europljani, da li prezreni Židovi ili ponosni Arijevci, svi imaju pravo reći – Oče nas koji jesi na nebesima. I ako im je Bog dao to pravo, koja im ga onda vlast može oduzeti ‘?

Uzmu li se dakle u obzir uvjeti u kojima je živio i djelovao blaženi Alojzije Stepinac, postavlja se pitanje – je li i jedan drugi vjerski vođa u fašizmom okovanoj Europi tako hrabro demonstrirao odlučnost i žrtvu u zaštiti ugroženih i progonjenih?

Najveće prokletstvo Europe

Ako dakle netko, posebice papa, ne vidi razliku između kršćanski nesebičnog zalaganja blaženog kardinala Stepinca za spas progonjenih Židova i Srba u NDH za vrijeme 2. svjetskog rata i podržavanja ubijanja i progona Hrvata-katolika i muslimana za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH od strane ‘velikog patrijarha’, Irineja, onda je zaista cijeli svijet otišao do đavola.

I dok svakako treba pohvaliti papin plemeniti napor na zbližavanju rimokatoličke i pravoslavne crkve, odnosno Srba i Hrvata, možda bi to ipak trebalo prepustiti Božjoj volji. Onako kako je to savjetovao blaženi Alojzije Stepinac kada je rekao: ‘Hrvati i Srbi dva su svijeta koja se nikada neće približiti osim čudom Božjim. Shizma (odcjepljenje pravoslavlja od rimske crkve) najveće je prokletstvo Europe. Tu nema morala, nema načela, nema istine, nema pravde, nema poštenja’.

Na temelju dosadašnjeg povijesnog iskustva moramo dakle zaključiti da je velikosrpska ideja i namjera najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu.

Malo je danas u Europi i svijetu povjesničara i političara kojima nije jasno da velikosrpska crkveno-državna osvajačka misao neumorno radi na ostvarivanju svojih ekspanzionističkih ciljeva. Opsjednutost osvajanjem, nastala na svetosavskom crkvenom temelju, postala je važnom sastavnicom kako politike negdašnje kraljevine Srbije, velikosrpskih političara i elite u bivšim Jugoslavijama, tako i današnje srpske države. Takvo ponašanje sa srpske strane stvarni je razlog zašto je miran suživot između Srba i njihovih susjeda nemoguć.

Unatoč svojim katastrofalnim porazima i posljedicama za susjedne narode i same Srbe, velikosrpska osvajačka misao intelektualno i duhovno toliko jaka da za račun svojih ciljeva često uspijeva pridobiti utjecajne europske i svjetske centre moći. I tako utrti puteve novom širenju (tzv. Republika Srpska).

Povijesna je činjenica da su velikosrpstvo i njegova vjerska eminencija svetoslavlje u svojoj biti krajnje neprijateljski raspoloženi prema Zapadu,

Vatikanu, papi i katolicima, a zbog gorljive želje za izlaskom na more, poglavito prema Hrvatima. Takvo raspoloženje i dalje se među Srbima čvrsto cementira na temelju tog povijesnog obilježja. Pa se tako trenutna vlast i medijska situacija u Srbiji gotovo po ničemu se ne razlikuje od one u Miloševićevo doba.

Pogledajte samo to svekoliko političko i medijsko ludilo koje trenutno plamti u Srbiji. Gdje zahuktala tabloidna i TV Pink propagandna mašinerija običan narod i mlade naraštaje 24 sata dnevno pumpaju neprijateljstvom i mržnjom prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima, Crnogorcima, Amerikancima, Englezima, Vatikanu, Židovima, muslimanima… I prema svima koji se na bilo koji način, kolektivno ili individualno, odupiru grabežljivom velikosrpskom ekspanzionizmu.

Željko Dogan/Hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari