Pratite nas

U potrazi za Istinom

Osvrt na članak odvjetnice Nike Pinter – Ako je i od Haaga, previše je!

Objavljeno

na

Odvjetnica Nika Pinter objavila je nedavno članak o procesu šestorici Hrvata iz BiH pred međunarodnim sudom u Haagu pod naslovom „Politika neprihvaćanja dokaza u predmetu IT-04-74“ (hkv, 30. 1. 2019.), te pokušala ukratko objasniti „teškoće s kojima se obrana suočavala“ tijekom maratonskog procesa. Kao što je poznato, međunarodnoj pravdi trebalo je nevjerojatnih 13 godina suđenja da utvrdi krivnju šestorice optuženih – Prlića, Praljka, Petkovića, Stojića, Pušića i Čorića, te im odmjeri kaznu od 111 godina zatvora. General Praljak izvršio je samoubojstvo tijekom izricanja presude koju je „s prijezirom“ odbacio, piše Dinko Pejčinović/HKV

Sudeći po osvrtu koji je odvjetnica Pinter napisala, „sudsko vijeće nije poštovalo jednak tretman strana u postupku“, odnosno, obrana je bila u podređenom položaju u odnosu na tužiteljstvo. Bila je to samo jedna od brojnih nepravdi s kojima su se optuženi Hrvati morali suočiti. Sam general Slobodan Praljak izjavio je tijekom sudskog postupka: „Optužnice se u mnogim slučajevima pišu da bi se zadovoljili politički ciljevi, nejasno čijih sve interesa, a zakulisne igre dovode u pitanje smisao institucije.“ Neki zaključci sudskog vijeća doveli su u pitanje ne samo „smisao institucije“ haškog suda, nego i zdrav razum. Autor je o tome već pisao na portalu hkv-a (v. članak „Udruženi zločinački pothvat haaških tužitelja i sudaca“), pa će se sada samo kratko osvrnuti na dijelove presude koje citira odvjetnica Nika Pinter:

Paragraf 55

Iz pregleda sveukupnih dokaza proizlazi da to raseljavanje u provincije 8 i 10 HVO nije organizovao samo radi stvarne pomoći dijelu hrvatskog stanovništva zatečenog u zonama borbenih dejstava, nego i radi preseljenja, milom ili silom, i stanovništva kojem nije prijetila neka stvarna opasnost. Na taj način HVO je uspio da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata.

Pri čemu je u optužnici u paragrafu 17d i 39a(2) upravo bilo navedeno da su propagandom o navodnom postojanju muđahedina optuženici ostvarivali svoj zajednički kriminalni plan kroz udružen zločinački pothvat čiji je cilj bio da se odnos snaga u provincijama 8 i 10 promijeni u korist Hrvata. …

Optužba je tvrdila da se radilo o revirzibilnom etničkom čišćenju. Predloženim izjavama, koje su odbijene, obrana je htjela pokazati da je bjeg Hrvata bio izazvan ponašanjem ABiH i Muslimana, a ne realizacija projekta udruženog zločinačkog pothvata u cilju koncentracije Hrvata na jednom području…

Nika Pinter: Istina o Haškom sudu

Vance-Owenov plan

Prije nego što se osvrnemo na gomilu gore navedenih gluposti i podvala haških sudaca i tužitelja, potrebno je nešto reći o spomenutim provincijama 8 i 10. Naime, Vance-Owenovim (VO) mirovnim planom iz siječnja 1993. bila je predviđena podjela BiH na deset pokrajina. Hrvatima bi pripale provincije broj 3 (Posavina), broj 8 (čitava Hercegovina osim istočne) i broj 10 (srednja Bosna plus Livno, Tomislavgrad i Kupres). Nikada prije niti kasnije Hrvati nisu dobili toliko velik i kvalitetan komad BiH za pregovaračkim stolom, pa je razumljivo da su hrvatski predstavnici odmah prihvatili mirovni plan. S druge strane, Srbi, koji su u to vrijeme držali pod okupacijom dvije trećine teritorija BiH, imali su dosta razloga za nezadovoljstvo. Prema VO planu u Posavini nisu dobili ništa, a u istočnoj Bosni (Podrinju) samo nekoliko nepovezanih enklava i Semberiju. Drugim riječima, da je plan prihvaćen i proveden, Srbima bi sva dotadašnja osvajanja bila uzaludna. S te strane gledano, mirovni plan zadovoljavao je i muslimanske interese, iako su najveći dobitnici nesumnjivo bili Hrvati.

Budući da se upravo od siječnja 1993. počeo razbuktavati hrvatsko-muslimanski rat, logično je postaviti pitanje kakvog bi interesa imala hrvatska strana da, nakon što je pregovorima dobila sve što je željela, ratom protiv dotadašnjih saveznika Muslimana ugrozi ili prokocka sve moguće dobitke?! (Kao što je pokazao idući mirovni plan, Owen-Stoltenbergov! op.a.) Ukoliko hrvatska strana nije imala nikakvog razloga rušiti Vance-Owenov plan, jasno je da odgovornost za sukobe treba potražiti negdje drugdje, ponajprije među muslimanskim ekstremistima predvođenim Alijom Izetbegovićem! Nažalost, ta elementarna logika očito nije našla put do haškog suda, što je pokazala i presuda „šestorki“.

U paragrafu 55 izričito se navodi da je preseljenjem hrvatskog stanovništva „milom ili silom“ HVO uspio „da odnos snaga u tim provincijama promijeni u korist Hrvata“. Navedene budalaštine teško je i komentirati! Ponajprije, bilo bi zanimljivo saznati gdje je to HVO „silom“ preseljavao hrvatsko stanovništvo? Možemo li saznati barem jedan takav primjer na terenu? Osim toga, suci su procijenili da se preseljavanjem stanovništva promijenio i „odnos snaga“ u provincijama 8 i 10, koje su VO planom ionako trebale pripasti Hrvatima. Evo samo jednog primjera koji to opovrgava!

Nakon što je muslimanska vojska, tzv. Armija RBiH, početkom studenog 1993. osvojila hrvatski grad Vareš, većina vojnika HVO-a, a riječ je o preko tisuću ljudi, povukla se u obližnje selo Daštansko. Ostatak rata vojnici HVO-a proveli su na tom skučenom prostoru, stisnuti u sendviču između Muslimana i Srba, i potpuno ovisni o njihovoj milosti. Treba li uopće razglabati koliko je nevažna bila njihova vojna uloga u navedenom razdoblju? Kako se taj slučaj uklapa u paragraf 55?

Što se tiče odnosa snaga koji se navodno promijenio preseljavanjem hrvatskog stanovništva, valjda su i haški suci uočili da je sve do kraja 1993. godine HVO bio izrazito inferioran u odnosu na Armiju BiH. Stanje se promijenilo tek kad su muslimanski vojnici počeli oskudijevati u oružju i streljivu, koje im je do početka sukoba uredno stizalo iz Hrvatske i Herceg-Bosne. Posljednji konvoji hrvatskog oružja za Armiju BiH zabilježeni su u ožujku 1993., kada je svakom pametnom na hrvatskoj strani već bilo jasno da je rat s dotadašnjim saveznicima neizbježan! Osim toga, sudsko vijeće kao da je zaboravilo da su Hrvati u dijelu provincije 10, to jest srednjoj Bosni, bili potpuno opkoljeni, ili barem odvojeni od matičnog teritorija, pa je njihovo premještanje u „sigurnije“ krajeve bilo skopčano s velikim teškoćama. Dio hrvatskih vojnika koji su bježali pred Muslimanima preko srpskog teritorija (npr. iz Travnika, Bugojna i Sarajeva), Srbi su zadržali i strpali u logore, pa je Herceg-Bosna bila prisiljena skupo plaćati njihovo oslobađanje naftom i „kešom“. Ukratko, nema nikakvih dokaza da je hrvatska strana preseljavanjem pripadnika HVO-a i civila bitno ojačala u „provincijama 8 i 10“, što god to značilo! (Doduše, moglo bi se reći da su hrvatske postrojbe koje su iz, primjerice, Travnika pobjegle u Novi Travnik, doista ojačale novotravničke Hrvate, ali su samim time izgubile grad Travnik, važan dio „Tuđmanove Banovine“, što cijelu konstrukciju čini besmislenom.)

150.000 – 50.000 = 100.000

No, možda su haški suci u paragrafu 55 mislili na civilno stanovništvo i tzv. reverzibilno etničko čišćenje, po kojemu su Hrvati, u sklopu „udruženog zločinačkog pothvata“ (UZP), sami sebe protjerali? Taj dio presude mogao bi ući u anale svjetskog pravosuđa kao najzloćudnija ostavština ionako kompromitiranog međunarodnog suda u Haagu. Za opovrgavanje sudskog pravorijeka dovoljno je usporediti podatke o broju prognanika, koji se lako mogu provjeriti na svim zaraćenim stranama. Hrvati su u sukobu s Muslimanima protjerali 52.000 ljudi, i oko tog podatka ne može biti nekih većih neslaganja ili odstupanja. Muslimani su protjerali 150.000 do (maksimalno) 170.000 Hrvata, dakle, bili su tri puta uspješniji u etničkom čišćenju od Hrvata. (Srbe ne računamo!) Unatoč tome, haški tužitelji i suci smatraju da su Hrvati sami sebe protjerivali kako bi prognanike naselili na prostor zamišljene Banovine Hrvatske. U tom slučaju, na njihovu žalost, pojavljuje se „višak“ od stotinu tisuća protjeranih Hrvata koje se nije moglo nigdje naseliti, pa samim time otpada i mogućnost da ih je HVO silom natjerao u progonstvo kako bi zadovoljio „zločinačke“ ambicije Tuđmana, Šuška i Bobana. Haškim sucima trebalo je dosta vremena da nauče u kojem smjeru teče Neretva, pa nas ni ovakvi čudnovati zaključci ne bi smjeli previše čuditi.

Reverzibilno etničko čišćenje

Što je u međuvremenu radila obrana optužene šestorke? Jesu li angažirali nekog iskusnog demografa (Šterc, Akrap…) ili vojnog povjesničara (Marijan, Lučić) koji bi za tren oka pomeo sulude konstrukcije haškog tužiteljstva? Autoru se čini da advokati optuženih ni sami nisu znali koliko je optužba o „reverzibilnom etničkom čišćenju“ na klimavim nogama, pogotovo ako se primijeni na terenu, primjerice u provinciji broj 8, odnosno Hercegovini. Za popunjavanje te provincije hrvatskim prognanicima bila bi sasvim dovoljna općina Konjic u sjevernoj Hercegovini, iz koje su Muslimani već na početku rata, u travnju 1993., protjerali desetak tisuća Hrvata. S tim ljudima moglo se naseliti ispražnjena muslimanska ognjišta u Stocu i Čapljini. Gdje bi se, dakle, smjestili prognani Hrvati iz Zenice, Kaknja, Vareša, Travnika, Bugojna…, njih stotinjak tisuća? Nije ni čudo da su haški suci u svojoj presudi izbjegli konkretan odgovor na to jednostavno pitanje, i „širokim zamahom ruke“ optužili Herceg-Bosnu i HVO za reverzibilno etničko čišćenje vlastitog naroda. Zanimljivo je da se ovaj dio presude u hrvatskim msm-medijima redovito zataškava, pa bi netko mogao pomisliti da se time želi izbjeći dodatna kompromitacija ionako osramoćenog haškog sudišta?!

Svjedočenje Amera Đulića

O spomenutim događajima na posredan način govori i svjedočenje Amera Đulića, 17-godišnjeg Muslimana iz okolice Stoca, kojega je početkom srpnja 1993. HVO uhitio i strpao u logor. Idućih mjeseci nesretni je mladić prošao kroz brojne torture u hrvatskim logorima (Koštana, Dretelj, Gabela, Heliodrom), da bi na kraju ipak bio razmijenjen. O svojim sjećanjima napisao je knjigu „Bili smo samo brojke – 233 dana u logorima“. U izjavi za portal tacno.net Amer Đulić prisjeća se zlostavljanja u logoru Dretelj: „kad je upravitelj logora bio u Dretelju nije bilo maltretiranja ali njegovim odlaskom ostaješ na milost i nemilost vojne policije. To je bila Vojna policija brigade Kralj Tvrtko iz Konjica koja se povukla sa te teritorije i došla u Čapljinu. Oni su protjerani od muslimana tako da su imali poseban inat i želju da se iživljavaju.“ (tacno.net, 30.1.2019.)

Ovakvih tužnih priča bilo je na svim zaraćenim stranama, i svatko će se složiti da krivce treba kazniti, ali za suce u Haagu, pred kojima je svjedočio i Amer Đulić, ipak bismo očekivali da su u stanju uspostaviti i neku uzročno-posljedičnu vezu. Dakle, prvo u travnju 1993. Muslimani u Konjicu, bez ikakvog povoda, napadaju i protjeruju tamošnje Hrvate. Nakon toga, hrvatski prognanici iz Konjica dolaze u Stolac i Čapljinu te, početkom srpnja 1993., protjeruju tamošnje Muslimane. Četvrt stoljeća kasnije tužitelji i suci u Haagu zaključuju da je sve to dio udruženog zločinačkog pothvata kojemu na čelu stoji državni i vojni vrh Hrvatske i Herceg-Bosne. Drugim riječima, sudsko vijeće zaključuje da, po njihovom kalendaru, srpanj dolazi prije travnja?! Ako je i od Haaga, previše je!

Dinko Pejčinović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Evo i dokaza kako udbini agenti koji su špijunirali Bušića i Tuđmana i dalje truju hrvatsku javnost

Objavljeno

na

Objavio

S pozicije moralne i političke superiornosti Ante Glibota dijeli lekcije hrvatskoj javnosti te grubo i primitivno napada i blati ljude, uključujući i mene, piše Ivo Lučić na Facebooku.

O njemu možemo pročitati da je bio „proljećar, politički emigrant, galerist, najprominentniji intelektualac i tome slično“. Ne piše da je bio suradnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti (ili bezbednosti, SDS/SDB), odnosno kolokvijalno rečeno ne piše da je radio za Udbu. E pa od sada će pisati.

Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom „Goran“. Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.

U dokumentu SDS-a od 3. ožujka 1978. piše: „Mikulić je u razgovoru sa suradnikom ispričao da je boravio u SAD-u oko 2 mj., a da je prije 14 dana doputovao u Švedsku, gdje se sastao sa Brunom Bušićem, u povodu prikazanog filma u Švedskoj žali se da je jedan Jugoslaven koji je radio u emisiji za Jugoslovene u Švedskoj ‘Jugoslavijo dobar dan’ ukrao originalni tekst filma i sa njim pobjegao u Jugoslaviju.“

U drugom dijelu dokumenta piše: „Suradnik Goran iz SR Njemačke posjetio je 26. 2. o. g. Tuđman Franju u Zagrebu.“ Suradnik javlja da je Tuđman spomenuo kritike jugoslavenskih medija zbog iznesenih stajališta ali je rekao da „stoji iza svoje izjave“ te da neće dopustiti da ga se „živoga sahrani“.

U ‘Osobnom dnevniku’ Franje Tuđmana (Prvi dio) koji je objavio ‘Večernji list’ na stranici 388 pod datumom 26. veljače 1978. piše: „Ante G(libota) – ‘Naivac’. Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“

Dakle, suradnik „Goran“ je Ante Glibota, Tuđman ga je u svom dnevniku nazvao „Naivac“ – je li stoga što je spremao izložbu naivaca, ili zato što sam Tuđman nije bio naivan i dobro je procijenio za koga Glibota radi. Tuđmana sigurno nije impresionirao slatkorječivošću niti leptir mašnom kojom liječi balkanske komplekse. Ili je to možda udbaški dress code, jer istu mašnu, na isti način oko vrata veže i njegov udbaški kolega Vinko Sindičić.

Sve komunističke političke policije koristile su slične metode kompromitacije svojih neprijatelja. Stasi, Sekuritate i Udba plasirali su preko svojih agenata informacije da neprijatelj zapravo „radi za njih, odnosno da je njihov suradnik. Ante Glibota, odnosno suradnik „Goran“ nije zaboravio davno naučene lekcije. Proteklih dana putem jednog marginalnog portala plasirao je, odnosno ponovio lažnu vijest, da sam i ja „bivši udbaš“ koji ne bi smio imati „ni pristup hrvatskom javnom sektoru“. Pri tome se pozvao na Josipa Jučevića koji je sličnu tvrdnju iz sličnih motiva i s jednakom podlošću iznio u medije prije tri i pol godine.

Preživjelim udbaškim strukturama očito smeta moj javni rad, a posebno aktualni politički angažman, kao što im je smetao i 1990-ih godina. Tada su o meni pisali u beogradskoj Politici i sličnim sarajevskim propagandnim medijima, a danas su kao gubitnici ipak spali tek na opskurne portale.

Što se pak moje biografije tiče ponovit ću još jednom. U prosincu 1990. izabran sam za zastupnika HDZ-a u Skupštini BiH, tako što sam u rodnom Ljubuškom na izborima dobio 94,5 posto glasova. Nakon toga, u svibnju 1991. prešao sam u MUP BiH. Nikada do promjene vlasti nisam radio u javnom odnosno državnom sektoru. Ja sam kao student 1987. godine od Udbe označen kao državni neprijatelj i „veza neprijateljske emigracije“. U isto vrijeme Glibota je kao suradnik „Goran“ špijunirao istu tu emigraciju i disidente u zemlji.

Glibota me po dobro uhodanoj udbaškoj metodi pokušava kompromitirati i označiti kao udbaša, što je on bio, a po svemu sudeći u nikada raspetljanoj mreži društvenih odnosa to nije ni prestao biti.

Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku. No to je priča za neku drugu priliku.

Poslije trideset godina opet sam na listi HDZ-a, ovaj put u prvoj izbornoj jedinici u Zagrebu na četrnaestom mjestu. Nikada nisam mijenjao stranu niti stranku za razliku od kojekakvih glibota, napisao je Ivo Lučić na Facebooku.

#SigurnaHrvatska
#Lučić14

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lipanjske zore – Istina i pokušaji krivotvorenja povijesti od strane pripadnika ARBiH

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana dok se obilježava obljetnica „Lipanjskih zora“, svjedoci smo još jednog od brojnih pokušaja prekrajanja povijesti u režiji bivših pripadnika Armije Republike BiH (ARBiH). Naime, Jedinstvena organizacija boraca (JOB) Stari Grad Mostar je izdala priopćenje u kojem između ostaloga kažu da su „Ogorčeni, razočarani i uvrijeđeni najnovijim pokušajima falsifikovanja historije i događaja iz juna 1992. godine kada je Grad Mostar oslobođen od srpsko-crnogorskog agresora, osjećamo se dužnima kazati stvarnu istinu, te podsjetiti i na ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine i Mostarskog bataljona u oslobođenju lijeve obale našeg grada.“ Nadalje kažu da „Armija RBiH i Mostarski bataljon u istoj vojnoj operaciji imali su jednako značajnu ulogu kao i ostale navedene komponente.“ Također kažu „Pitamo se i otkud nekome pravo zanemarivati ili minimizirati ulogu i zasluge pripadnika jedine legitimne vojne snage u Bosni i Hercegovini“.

Svima koji se sjećaju toga vremena u BiH i u Mostaru jasno je da se ne  „zanemaruje ili minimizira ulogu i zasluge pripadnika“ ARBiH jer ona u to vrijeme nije ni postojala. Čak ni kao pojam! Naziv ARBiH je usvojen kasnije a jedan od pokušaja krivotvorenja povijesti je i lažiranje 15. travnja 1992. kao dana formiranja ARBiH. HVO je obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Svi dokumenti iz toga razdoblja i svi povijesni izvori to potvrđuju. Navest ćemo neke činjenice.

U skladu s tada važećom odlukom Predsjedništava BiH, Oružane snage BiH su se sastojale od Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Teritorijalne obrane BiH (TO) i pripadnika MUP-a. Od „jedine legitimne“ ARBiH tada još uvijek nije bilo ni spomena. To vrlo dobro znaju pisci ovog JOB-ovog pamfleta, ali kao i u bezbrojnim slučajevima do sada, krivotvore činjenice i prekrajaju povijest.

Pisci pamfleta također vrlo dobro znaju da je Krizni stožer općine Mostar svojom Odlukom od 29.4.1992. godine JNA proglasio neprijateljskom  i okupatorskom formacijom a istovremeno zaštitu i obranu Mostara povjerio Hrvatskom vijeću obrane. Preslik te Odluke donosimo na kraju teksta.

U Odluci se između ostaloga kaže da HVO čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda, kao i drugi narodi i narodnosti koji priznaju legalne vlasti BiH. Pored toga, kaže se da Muslimani mogu formirati svoje oružane formacije koje se stavljaju pod zapovjedništvo HVO Općinskog stožera Mostar. Takva postrojba je bila i Mostarski bataljun koji je bio i djelovao pod zapovjedništvom HVO, dok nisu izdali svoje suborce i udarili ih s leđa.

HVO je postavljenu zadaću ispunio! HVO je obranio Mostar te nizom akcija sada poznatim pod skupnim nazivom LIPANJSKE ZORE oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. Tada su se dostigle crte razdvajanja koje su se uglavnom zadržale do kraja rata. U tim akcijama sudjelovala je HV, brojni Muslimani u postrojbama HVO kao i Mostarski bataljun, ali sve pod vođenjem i zapovijedanjem HVO Općinskog stožera Mostar.

Sve to vrlo dobro znaju pisci JOB pamfleta, ali nije njima do istine nego do stvaranja neke njihove „istine“ lažiranjem i krivotvorenjem povijesnih činjenica. Kao dobri učenici  Josepha Goebbelsa vode se njegovom tezom da tisuću puta ponovljena laž postaje istina. I stalno tu ponavljaju laž. Lagali su jučer u priopćenju. Lažu danas na konferenciji za medije. Lagaće i sutra. I opet. I opet.

No, na njihovu žalost to ne će promijeniti povijesnu činjenicu da je HVO obranio i oslobodio Mostar i lijevu obalu Neretve. To je lako provjeriti i potvrditi a oni za svoje tvrdnje nemaju nikakve dokumente, argumente i dokaze osim ponavljanja neistina. Isto tako je povijesna činjenica da je HVO obranio brojne gradove i krajeve od agresorske JNA i drugih formacija koje su pod jugoslavenskom zastavom i crvenom zvijezdom petokrakom progonili i ubijali građane BiH. Čudno, svjedoci smo kako nedavno u Sarajevu slave i veličaju upravo te agresorske simbole!?! Dok su se ti progoni događali, neki su zanemarili stradanja svojih sunarodnjaka i tvrdili da to nije njihov rat ili su se krili u trezoru, a HVO je stao u obranu, primio prvi udar i zaustavio agresiju, te stvorio uvjete za dalje organiziranje obrane i borbu protiv agresora i time spasio BiH od potpune okupacije.

UO HKZ TROPLET

U nastavku donosimo preslik spomenute odluke:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari