Pratite nas

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspeće čovjeka našeg doba

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek pogledom na križ Isusa Krista promatra raspeće Bogočovjeka. I pri tome pogledu ima mogućnost razmišljati o svom svakodnevnom raspinjanju i raspeću. Danas smo raspeti između dobra i zla, između mržnje i ljubavi, stvarnosti i iluzija, između materijalnog i duhovnog svijeta. Sva ta raspeća težak su križ, težak teret pod kojim padaju i ponovno se dižu naši suvremenici. Čovjek može slobodno birati dobro ili zlo, ali mučno raspinjanje ne može nikako izbjeći.

Raspeće između dobra i zla

Biti stalno raspet između dobra i zla nije lako. Birati dobro ili zlo često je vrlo teška odluka. Kaže se, dobro dolazi od Boga, a zlo od njegova protivnika – Sotone, demonskih sila. Gdje si ti, gdje smo mi? Što sijemo, to ćemo sigurno i žeti. Prepoznajemo li baš uvijek jasnu razliku između dobra i zla? Kakvi su naši ljudski tragovi na našoj životnoj stazi? Niz takvih pitanja stavlja nas pred križ, pred promišljanje o sebi i vremenu u kojemu živimo. Kakva me sila pokreće? Sila koja izgrađuje čvrst duhovni mir ili sila koja stalno razara naš um i emocije? Po plodovima ćete ih prepoznati, piše u Novom zavjetu. Katolik može slobodno dopustiti da u njemu djeluju dvije energije, dvije sile. Jedna koja ga duhovno uzdiže i druga koja ga razara, zbog koje postaje slabo, nezadovoljno Božje stvorenje, osoba koja oko sebe neprestano zrači nemir, zlobu, zavist, egoizam. Tvoje raspeće traje i traje. Osjećaš li da si duhovno jak ili osjećaš da si užasno slab? Što je u tebi jače, ponos, hrabrost, dobrota, požrtvovnost prema obitelji, ili si na strani onih koji stalno govore da ništa ne valja, da ništa na ovome svijetu nije više kako bi trebalo biti? Sve je to moralna baruština od „glave do repa“. Siješ li oko sebe verbalno negativnost ili pozitivnost? Živiš li ulogu Veronike, Šimuna Cirenca ili rulje koja srdito viče raspni ga, raspni ih. Dosta nam je zla svake vrste. Propet u svojim mislima, zauzimaš li desnu stranu križa Kristova ili lijevu stranu križa? Stojiš li pod križem s desne strane, uz Mariju i Ivana, ili ti je draža lijeva strana, na kojoj su životno promašene osobe? Slikari su tijekom povijesti Crkve slikajući raspeće jasno razlikovali desnu i lijevu stranu križa Kristova. Desnu su stranu prikazivali s dobrim osobama, a lijev s lupežima koji se nikad ni za što ne kaju. S obzirom na Isusovo propovijedanje, stvorena je takva sakralno-umjetnička, životno-simetrična stvarnost i životna realnost.

Raspeće između mržnje i ljubavi

U osobnoj duhovno-životnoj konfuziji teško je ostati „normalan“, teško je biti samo na jednoj strani. Sijači mržnje, raznih podjela i nesnošljivosti vrlo su bučni u našemu životnom prostoru. Sijači beznađa, depresije, razni spletkaroši svih vrsta dijele ljude, umjesto da ih povezuju. Želja im je raspeti, prezreti i omalovažiti sve što je dobro, sve jake duhovno-moralne stupove opstojnosti čovjeka i obitelji. Gdje si ti? Razumiješ li nastalu situaciju rasipanja i sve veće razgradnje društva opterećenu demonskim silama? Ili si slijep pa ne vidiš što se oko tebe događa? Gradiš li osobni kršćanski život, svoju sadašnjost i budućnost postojano, vezan evanđeoskom dobrotom, unatoč svim aktualnim vjetrovima koji jačaju razgradnju Crkve? Kažu da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Jesi li ravnodušan prema raspeću, materijalnom siromaštvu svojih roditelja, djedova i baka? Je li ti svejedno što se piše, javno govori, nudi i promiče u medijima, imaš li čvrsta kršćanska stajališta koja te vode putem dobra i evanđeoskih načela?

Raspeće između stvarnosti i iluzija

Iluzija je obmana, privid, umišljanje, varka u osobnom opažanju. Koliko ima umišljanja na račun pripadnosti Katoličkoj crkvi? Maštanja i mistifikacija da smo jedan katolički narod koji u svemu prednjači pred drugima? A činjenice pokazuju suprotno. Pričinja nam se da smo ugledan, gotovo savršen narod Katoličke crkve. A svakodnevni događaji pokazuju drukčije lice. Raspeti smo između onoga što je naša maštarija, mistifikacija ili privid konkretne stvarnosti. Velik broj rastavljenih, velik broj mladih koji žive zajedno, a nisu vjenčani. Brojni krizmanici koji poslije krizme više dolaze više u crkvu. U obiteljima često nema zajedništva, sloge ni snošljivosti. Nestaje korak po korak empatije prema starim roditeljima, djedovima i bakama. Zabijamo glavu u pijesak kao noj maštajući kako je naš narod visoko moralan u odnosu na druge narode Europe. A često je nezasitna pohlepa za novcem, za standardom, za materijalnim, ispred svega na djelu u konkretnoj stvarnosti.

Raspeće između materijalnog i duhovnog svijeta

Imati, imati i ići ukorak s drugima životni je moto mladih naraštaja. Ne zaostajati ni po čemu iza svojih vršnjaka. To je već očito kao stvarnost među đacima osnovne škole i srednjoškolcima. Sreća je imati, a nesreća ne imati. Ne biti  ljeti barem nekoliko dana na moru žalosna je sramota. Zimi otići na skijanje u inozemstvo sa svojima je „cool“. „Vau“, kakav stan ima moj prijatelj! I meni vruće postaje životni san takvo što kupiti. Materijalno nam se samo po sebi nameće ispred duhovnoga. A razne reklame još više nastoje potisnuti duhovno u dubinu čovjekove egzistencije. Trka za materijalnim stalno traje, nikada ne završava. Teško je stati, jer jedna ostvarena materijalna želja odmah vuče za sobom drugu. I tako ponekad ljudi ostvare gotovo sve snove, a duša im ostane prazna, pogled nezadovoljan, jer još uvijek nešto nedostaje. Dani i godine neumitno teku, djeca brzo rastu, stari se, a članovi obitelji gotovo se ni ne poznaju. Nema gotovo ničega duhovnog, zajedničkog što ih veže u zajedništvo. Žive kao stranci u vlastitoj kući, vlastitom domu. Počinju ženidbe, udaje i raspada se „carstvo“ na više dijelova, i dolazi samoća. Duša je prazna, neizgrađena, neproduhovljena, žalosna i nesretna. A kako i ne bi bila kad ju je trka za materijalnim dobrima potisnula, umrtvila i ušutkala. Tek kada nastanu golemi problemi, neizlječive bolesti, otvaraju se molitvenici, ide se na hodočašće, pokušava se spašavati ono malo duhovnog što još tinja kao slabašna vatrica.

Nada i ufanje

Zato izbjegavaj žestoku i stalnu trku za materijalnim, za svakom vrstom konzumerizma. Budi jednostavan i ponizan pred Bogom i čovjekom. Sve svoje pouzdanje i nadu stavi i stavljaj u Gospodinove ruke. U njegovo srce i milosrđe. „I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,3). Biti duhovno čist, Bogu posvećen i otvoren vječnosti cilj je, nadam se, svakoga od nas. Jer nema čvrste sigurnosti u sadašnjosti, ako živimo samo za potrebe tijela, uma i užitka. Povrh svega, postoji nada da smo ovdje samo na proputovanju, da nam ovozemaljska stvarnost nije jedini cilj. Za let smo stvoreni. Za duhovno budimo otvoreni. Ljubimo Isusa. Živimo za neprolazne vrijednosti, a ne pretežito za materijalno. „Nego kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

MOLITVA U SAMOĆI

O Bože, vječni Oče, ispuni me svojom beskrajnom ljubavlju. Učini da ostanem usidren(a) u Tvojoj ljubavi. Oslobodi me osjećaja da me nitko ne voli. Uzmi od mene žalosne uspomene da sam neželjen(a). Tvoj(a) sam i jedino tvoj(a). Ti si moje utočište. Dragi Oče, obznanjujem sa zahvalnošću da si poslao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista za moje spasenje. Isuse moj dragi ja Te slavim, što si me očistio od grijeha i podario dostojanstvo djeteta Božjega, po Tvojoj smrti na Kalvariji. Duše Sveti, ljubavi Božja, dođi i ispuni me. Neka se plamen ljubavi Božje rasplamsa u meni tako da se nikad ne ugasi. Amen.

 Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska pred zidom: Ili će biti država pravde ili razbojnička skupina!

Objavljeno

na

Objavio

newsbook

Da opća politička i društvena situacija u Republici Hrvatskoj nije nimalo dobra, nije potrebno nikomu tumačiti. Autobusi za Njemačku i zrakoplovi za Irsku o tomu empirijski svjedoče. Ima u tim iseljavanjima – koliko god to zvučalo kao teška kvalifikacija – i najobičnijega dezerterstva. Ima i slučajeva ljudi kojima je odlazak uvjetovan golom egzistencijalnom potrebom, a posebno se to odnosilo na onaj prvi val iseljenika koji je krenuo 2013. i 2014. godine. No najviše ima onih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu da se u Hrvatskoj mogu dogoditi ikakve realne promjene. Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj stvorio je sustav neslobode u kojemu bez veza i vezica nije moguće funkcionirati. Ako nemaš veze, onda si bezveze.

Mnogi ljudi više ne žele trpjeti nepravdu i gledati kako često mediokriteti i bitange napreduju na društvenoj ljestvici na temelju partijskih, kumsko-rođačkih, priležničkih i kojekakvih drugih veza. Poduzetnicima, onima koji nisu skopčani s državom, puna je kapa fiskalnih i parafiskalnih nameta koji ne služe samo za redovito funkcioniranje osnovnih funkcija koje svaka država treba obavljati nego i za zbrinjavanje spomenutih partijskih uhljebničkih trčkarala. Primitivizam i krkanluk idu do te mjere da se po državnim poduzećima izmišljaju radna mjesta za partijske drugarice, a oni koji se tomu, protive dobivaju otkaze.

Tko je sve dio klijentelističkoga sustava?

Dio klijentelističkoga sustava u Hrvatskoj su sve veće stranke. Sve one svoje birače regrutiraju manjim ili većim ustupcima koji ih tada vezuju uz taj sustav. Očekivalo bi se od glavnih znanstvenih i kulturnih institucija da prozivaju i ukazuju na političke probleme i društvene devijacije. No i one su same dio klijentelističkoga sustava i često služe kao najobičnije sluge politike. Što reći o tzv. javnim intelektualcima? I danas za njih vrijedi ona Šufflayeva da su ropski raspoloženi, pa u to ropstvo zavađaju i svoj vlastiti narod. Akademska zajednica također je postala mjesto uhljebništva, a ondje gdje određeni profesori s integritetom i iziđu s nekim kritičkim opaskama, njihova riječ, usred relativizma i gubitka vrijednosnih orijentira, više ne vrijedi gotovo ništa.

Braniteljske udruge podijeljene su na stotine frakcija kojima je moguće kontrolirati i manipulirati. Na žalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije imuna na sirenski zov komocije i nezamjeranja svjetovnim vladarima. Daleko su naši današnji pastiri od moralnoga integriteta bl. Alojzija Stepinca, pa i kardinala Franje Kuharića. S kapacitetima kakve ima, Crkva je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj mogla postaviti temelje novoga naraštaja hrvatskih intelektualaca koji bi već danas bili na braniku katoličanstva i hrvatstva. Postoje u Hrvatskoj udruge mladih intelektualaca katoličke i nacionalne provenijencije koji imaju odlične projekte, no takve udruge ne mogu dobiti ni 30 kvadrata prostora za svoje djelovanje usred glavnoga grada u kojemu Crkva ima pregršt nekretnina. Ako Crkva ne bude prepoznala takve ljude, tko će onda? Očito nitko. No Njemačka i Irska sutra će ih znati cijeniti.

Dvije velike firme i Bušićev opis hrvatske desnice

U Hrvatskoj postoje dvije velike političko-ideološke firme: Antifašizam d. o. o. i Domoljublje d. o. o. O prvoj ne treba trošiti riječi, svi znamo o komu je riječ. No druga firma također vrlo uspješno djeluje, ali nije toliko predmet kritika, iako bi trebala biti. Oni su ipak „naši“ pa ih se ne želi dovoljno kritizirati. To su oni koji pod firmom hrvatstva, uz mahanje velikim zastavama, kradu i potkradaju državu. Čim netko od tih odličnika spomene domoljublje, mahne zastavom, zatambura o lijepoj našoj Hrvatskoj i upozori na „komunjare“ koji ponovno prijete dolaskom na vlast, budite sigurni da je nekoliko milijuna kuna državnoga novca isparilo na određene misteriozne račune. Zbog takvih fukara i šibicara koji trguju hrvatstvom ubio se Zvonko Bušić, čovjek besprijekorna integriteta kojemu cijela politička scena danas u Hrvatskoj zajedno nije dostojna očistiti cipele.

U samo nekoliko rečenica Zvonko je savršeno opisao desnu političku scenu u Hrvatskoj: ‘Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obiju karakteristika. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘ Stranka je iznad svih i svega ‘ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje’ (Zdravo oko sjećanja, 2014.).

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od 5 do 6 tisuća kuna u Hrvatskoj znaju imati jahte. Hrvatska je za mnoge zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj ‘u se, na se, i podase’. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. ‘A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!’. Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu.

Hrvati kad odu u inozemstvo, postanu dobri i pošteni radnici. Sustav je taj koji ljude plaši, korumpira i čini robovima. Nije Hrvatska tu nikakva oaza. Postoje zemlje s mnogo većim stupnjem korupcije. U Hrvatima dragoj Ukrajini korupcija je sto puta veća nego kod nas. Pitanje je kako taj klijentelističko-koruptivni sustav, koji služi interesima maloga kruga ljudi, razmontirati? Odgovor nije jednostavan, no jedan od ključnih hrvatskih problema nesamostalno je, ovisno, nedjelotvorno i korumpirano pravosuđe. Dok su i drugovi u bivšoj Jugoslaviji imali ‘drugarsku samokritiku’, pravosudni dužnosnici u medijskim istupima baš nikada ne vide potrebu kritizirati postupke treće grane vlasti. A o toj grani vlasti ništa snažnije ne svjedoči nego činjenica da, unatoč tomu što već dugo vremena postoji zakon koji regulira oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi, još niti jedna lipa nije vraćena u proračun od strane velikih političkih riba koje su upetljane u kriminalne pothvate i koruptivne nathvate.

Mnogi i sitniji kriminalci u Hrvatskoj (čitamo to u crnoj kronici vrlo često) od prije ‘su bili poznati policiji’. Očito im je netko unutar pravosudnoga/represivnog aparata držao zaleđe i omogućavao da nastavljaju sa svojim kriminalnim aktivnostima. Što tek onda možemo očekivati kad su u pitanju veliki igrači? Kao što upozorava politolog i publicist Darko Petričić, organizirani kriminal neposredna je prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja (Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, 2009.).

Ozračje nekažnjivosti

U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta. Teško kršenje načela kaznenoga procesnog prava redovita je pojava u Hrvatskoj u kojoj je i dalje glavno načelo ono političkoga kriterija baš kao i u prošlome totalitarnom sustavu. A u takvu državu ni ozbiljni investitori izvana ne vole pretjerano ulagati. Gdje nema visoke razine pravne sigurnosti, gdje investitori moraju strahovati hoće li sutra pred sudom moći dobiti zaštitu, ne ulaže se nikomu. Izostanak kvalitetnih greenfield ulaganja u Hrvatsku ne bi stoga trebalo nikoga čuditi. Među političarima, neovisno o kojoj je orijentaciji riječ, jednostavno postoji konsenzus da se sadašnji klijentelistički sustav ne dira. A takav egzemplar uništava sve vrijednosne orijentire u društvu jer šalje poruku kako je jedini jamac uspjeha i sam postati dio takva sustava. Ako nije kažnjivo krasti (oni postupci koji se i vode u pravilu su dio unutarstranačkih obračuna i traju unedogled), koja je onda poruka mladim naraštajima?

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) ‘Slabljenje i propast Rimskoga Carstva’ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Reforma pravosuđa i smanjivanje poreza

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin ‘Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?’ Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija. Naravno, političari, često ordinarne neznalice, nisu pri tom svjesni da gomilanjem nameta zapravo pilaju granu na kojoj i sami sjede. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak smanjio je prirez najprije s 12 na 9 posto, a kasnije s 9 na 6 posto. Unatoč tomu, prihodi su grada u siječnju ove godine bili veći nego kad je bio veći prirez.

Kako to, kako to? Lafferova krivulja, koja pokazuje odnos poreznoga opterećenja i prihoda države, jasno ukazuje na to da rastom poreznoga opterećenja prihodi rastu samo do određene točke. Kad opterećenja postanu previsoka, prihodi zapravo počinju padati jer se smanjuje porezna baza, tj. broj onih koji mogu plaćati visoke namete.

Trebaju nam stvarne promjene, a ne šminkanje mrtvaca

Rumunjska, simbol korumpirane države, pred koju godinu smanjila je porez po odbitku, smanjeni su odbitci od poreza na dobit firmama, a PDV je smanjen s 24 na 20 posto. Rezultat? Veće strane investicije, veći gospodarski rast i posebno snažan razvoj IT sektora. Litva je danas uzor gospodarskoga razvoja. Gdje je recept te države, također izišle iz socijalističkog modela ekonomije? Pored ostalih reforma, jedna od najvažnijih odnosila se na sustavno smanjivanje administrativnoga opterećenja gospodarstva i podupiranje poduzetnika on-line dostupnim informacijama. Jednostavno je: bez reforme pravosuđa, smanjenja poreza i rezanja socijalističke birokracije hrvatska ekonomija i društvo ne mogu naprijed. Upravo je birokracija uz pravosudno pokroviteljstvo temelj klijentelističkog sustava neslobode koji ljude tjera iz Hrvatske. I zato ne treba vjerovati niti jednome političaru koji se ne će jasno i nedvosmisleno opredijeliti za reformu pravosuđa, smanjivanje poreza (tomu će se uz korumpirane političare posebno protiviti parazitski, a nerijetko i protuhrvatski civilni sektor koji parazitira na državnom proračunu) i demontažu birokracije. Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage, koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari