Pratite nas

Vijesti

Osvrt na izbore: Pjevaj moju pjesmu

Objavljeno

na

Dok natjecatelji na Eurosongu svoje biračko tijelo pokušavaju uvjeriti da je upravo njihova pjesma najbolja, hrvatska politička elita još uvijek svoje kampanje temelji na uvjeravanju birača da je “manje loša” od konkurencije

Prošle je nedjelje birala čitava Hrvatska. nedavno, čitava Europa. A, osim vremenske bliskosti, hrvatski “festival demokracije” i “festival pjesme Eurovizije” imaju i niz drugih sličnosti – ne osobito pohvalnih ni za jedan ni za drugi “izbor”. Te (za)čudne podudarnosti moguće je objediniti u nekoliko tematskih skupina, koje, sistematičnosti radi, može podijeliti u odnosu na pitanja, tko, kako, koga i zašto “bira”. Te, naposljetku – tko je izabran, te tko su “pobjednici”, a tko “gubitnici”.

Tko i kako bira? Na papiru, hrvatski su lokalni izbori uzorni primjer demokracije na djelu – pravo glasa imaju (gotovo) svi punoljetni građani. Pjesma Eurovizije, pak, nudi samo privid demokracije – naime, osim što biraju samo oni koji su svoj glas, dan putem televotinga, spremni i platiti, ovo natjecanje nije ono što mu naziv kaže, jer o toj pjesmi ne mogu odlučivati građani svih zemalja čiji su javni medijski servisi članovi Europske radiodifuzijske unije, nego samo onih zemalja koje su poslale svoje predstavnike/ce na natjecanje. Tu je, dakle, riječ o svojevrsnom “imovinskom cenzusu”, koji, doduše, nije uvjetovan imovinskim stanjem sâmih birača, ali jest imovinskim stanjem (ili barem voljom za rastrošnost) njihovih javnih medijskih servisa. K tome, ne treba zaboraviti da televoting donosi samo 50% glasova – o drugoj polovici odlučuju “stručni žiriji”, koje arbitrarno imenuju pojedinačni javni servisi.
Nasuprot eurovizijskoj isključivosti, hrvatski je izborni sustav u prošlosti bio možda i previše uključiv – na svakim su izborima, osim živih, glasali i mrtvi birači, što se, barem donekle, navodno riješilo sređivanjem popisa birača. Ipak, uz ove konkretne, lokalne izbore, vezana je druga bizarnost – vezanost biračkog prava uz prijavljeno prebivalište, bez obzira prebivao birač u njemu ili ne. U tom smislu, situacija je upravo suprotna onoj eurovizijskoj – ondje, naime, birač može glasovati za svakog kandidata, osim za onog iz vlastite “izborne jedinice”
Koga bira? Na prvi pogled, može se činiti da je i glede prava na uključenje u izbornu utrku Eurosong daleko nedemokratičniji od hrvatskih lokalnih izbora. Natjecatelje/ice koji/e pojedinu zemlju predstavljaju na Eurosongu određuju, ponovno, javni medijski servisi – bilo putem više ili manje otvorenih prednatjecanja, bilo oktroiranjem – potonje je, primjerice, učinila i Hrvatska radiotelevizija, odlučivši da će nas, kao znakovita simbolička praksa, u Malmöu predstavljati Mižerja. A kako Natjecanje za pjesmu Eurovizije već odavno nije natjecanje (samo) za pjesmu, uspjeh na ovom izboru i ponovno ovisi o izvanjskim faktorima – kostimografiji, scenografiji, koreografiji, spotu, marketingu… ukratko stvarima koje sve odreda koštaju, pa je tako onome koji barata većim novcem već u startu pobjeda bliže nego nekome tko novca nema.
A u tom smislu, isto je i s hrvatskim lokalnim (i ne samo lokalnim) izborima. Kandidirati se, doduše, teoretski gledano, može svatko tko prikupi dovoljan broj potpisa. A već ni to nije besplatno. No, pridodamo li tome i kampanju, koja, među ostalim, podrazumijeva plakate, oglase u medijima i ostale oblike političkog marketinga, jasno je da i ovdje postoji, ako već ne stvarni “imovinski cenzus”, onda barem svojevrsna povratna sprega između novca uloženog u kampanju i izbornog rezultata.
Zašto bira? Najsloženije pitanje je svakako ono koje pokušava ustanoviti motivaciju birača za odabir upravo određenih kandidat(kinj)a. Ponovno, čini se da su tu kvaliteta konkretnih pjesama ili programa ako ne nebitne, onda sporedne kategorije. Na Eurosongu se tako velik broj glasova daje po onome što se na ovim prostorima u nekim prošlim vremenima zvalo “republičkim ključem” – određen broj bodova uvijek će se razdijeliti predstavnicima susjednih zemalja, što je najčešće manje odraz kulturološke bliskosti, a više puke “dobrosusjedske” inercije.
Slična je biračka inercija obilježila (i) ove hrvatske lokalne izbore. Dramatično svrgavanje lokalnog moćnika u Hrvatskoj je gotovo nemoguća misija – propast Željka Keruma u Splitu u tom je smislu samo iznimka koja potvrđuje pravilo. (Svakako pritom treba napomenuti da su umjesto njega sada na površinu ponovno isplivali kandidati HDZ-a i SDP-a – upravo onih stranaka čija je politika i bila uzrokom Kerumova prethodnog spektakularnog uspona u političku orbitu.) U većini drugih slučajeva birači idu na sigurno, te se radije odlučuju za na ovaj ili onaj način problematičnog, ali provjerenog kandidata nego riskirati s potencijalno kvalitetnijim, ali manje poznatim imenom. Posebno pritom zabrinjava činjenica da su građani u mnogim gradovima (pa i glavnom) svoje povjerenje ponovno dali kandidatima koji su obilježeni raznim korupcijskim aferama – a ima ih u čitavom političkom spektru, od, primjerice, “desnoga” Kalmete, preko “nezavisnoga” Bandića do “lijevoga” Ronka.
Tko je izabran? Usprkos bliskostima u izbornom postupku, konačni rezultati Natjecanja za pjesmu Eurovizije i hrvatskih lokalnih izbora dijametralno su suprotni. Jer, dok na Euroviziji najčešće (ne uvijek!) pobjeđuje konfekcija koja će se dopasti svima, a ne isprovocirati nikoga (zato je ove godine pobijedila danska poskočica, a ne finska “provokacija” s istospolnim poljupcem), u umjetno polariziranoj Hrvatskoj (kao da između neoliberalnih “demokršćana” i neoliberalnih “socijaldemokrata” ima neke bitne razlike) gotovo u pravilu bivaju izabrani “veliki igrači”, i to oni čije pristalice (ili barem pristalice njihovih stranačkih tabora) brojem tek neznatno premašuju one iz “suprotnoga” tabora.
Ono što, pak, hrvatski političari još nisu naučili od eurovizijskih pjevača jest da je proaktivna kampanja učinkovitija od reaktivne – dok natjecatelji na Eurosongu svoje biračko tijelo pokušavaju uvjeriti da je upravo njihova pjesma najbolja, hrvatska politička elita još uvijek svoje kampanje temelji na uvjeravanju birača da je “manje loša” od konkurencije. A to u konačnici polučuje učinak upravo suprotan od očekivanog – već spomenuta pobjeda Milana Bandića, zapravo, nije njegova pobjeda, nego poraz kampanja koje su se – ma koliko utemeljeno – temeljile na njegovom ocrnjivanju.
Tko su “pobjednici”, a tko “gubitnici”? Tko je pobijedio, a tko koliko izgubio na Eurosongu posve je jasno iz egzaktnih brojčanih rezultata glasovanja. Na hrvatskim izborima, usprkos jednako egzaktnim brojkama, situacija nije ni približno toliko jasna. Naime, obje su najveće stranke proglasile pobjedu na ovim izborima, priznavši tek poraz u Zagrebu – što su, zapravo, lako prevalile preko usta, jer, je “krava krepala” i “susjedu”. Pritom, naravno, SDP i HDZ mogu i dalje mirno spavati, jer u konačnici ekvilibrij njihovih nepopularnosti nije poljuljan. Štoviše, obje su stranke učvrstile svoje pozicije, izbacivši iz utrke većinu “malih igrača” – na posljednjim parlamentarnim izborima već proglašeni “novom nadom”, Hrvatski laburisti na ovim su izborima neslavno propali, možda i zato što su pokazali da njihova demagogija nije nikakva “alternativa”, nego samo “varijacija” već odavno utvrđenih retorika velikih hrvatskih “lijevih” i “desnih” stranaka.
Cinični promatrač možda će reći da su i Natjecanje za pjesmu Eurovizije i lokalni izbori u Hrvatskoj jednako besmislene i (pre)skupe revije kiča, čiji je smisao tek biti svojevrsnim “opijumom za mase”. I nije takvo rezoniranje sasvim bez osnove. Ipak, ono zanemaruje jedan bitan detalj – Eurosong možemo bezbolno zaboraviti čim je održan. A posljedice lokalnih izbora ipak ćemo na vlastitoj koži osjećati još (barem) četiri godine. Cinicima stoga preostaje samo ponoviti staru mudrost prema kojoj narod ima vlast kakvu zaslužuje. A bome i vlast ima narod kakav zaslužuje.

Trpimir Matasović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Haški sud proglasio Ratka Mladića krivim i osudio ga na DOŽIVOTNI zatvor!

Objavljeno

na

Objavio

Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu donio je nepravomoćnu presudu Ratku Mladiću i odredio mu doživotnu kaznu zatvora za Ratka Mladića.

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno se danas suočio s pravdom na koju se čekalo više od dva desetljeća.

Haški sud proglasio ga je, između ostalim, krivim za genocid te osudio na doživotnu kaznu zatvora.

Raspravno vijeće Haškoga suda u utorak je proglasilo krivim zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića krivim za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH te ga osudio na doživotnu kaznu zatvora

 

Mladić je proglašen krivim za deset od 11 točaka optužnice. Oslobođen je odgovornosti za prvu točku koja ga je teretila za genocid u šest općina istočne BiH jer je vijeće utvrdilo da zločini počinjeni u tim općinama ne predstavljaju genocid. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, za progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i nečovječna djela kao zločine protiv čovječnosti te za ubojstva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce kao ratne zločine. Zločini su se događali na području BiH od 1992. do 1995.


Ratko Mladić je zbog ometanja postupka izbačen iz sudnice. Pogledajte trenutak izbacivanja Ratka Mladića iz sudnice:

 

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

U dvorištu vukovarske bolnice zapaljene svijeće

Objavljeno

na

Objavio

Paljenjem svijeća u dvorištu vukovarske Opće bolnice te molitvom mnogobrojni Vukovarci i djelatnici bolnice odali su u petak navečer počast žrtvama agresije bivše JNA i paravojnih srpskih postrojba na Vukovar 1991. godine, a Vukovarcima se u molitvi pridružila i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja će biti i na središnjem obilježavanju 26. godišnjice vukovarske tragedije.

Predsjednica Grabar-Kitarović zapalila je svijeću podno spomen-obilježja u dvorištu bolnice, a to su učinili i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić te drugi.

Svijeće su zapaljene i kod zavjetne kapelice na tzv. kukuruznom putu – putu spasa, koji je tijekom opsade Vukovara bio jedina veza između toga grada i slobodnoga vinkovačkog područja.

Program u sklopu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se i ove godine održava pod geslom “Vukovar, mjesto posebnog pijeteta”, počet će u subotu u 10 sati u dvorištu vukovarske Opće bolnice, odakle će sudionici u Koloni sjećanja proći gradskim ulicama do Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva te mnogobrojni hrvatski građani položiti vijence i zapaliti svijeće i gdje će se služiti misa zadušnica koju će predvoditi požeški biskup, mons. Antun Škorčević.

Počast poginulima u obrani Vukovara 1991. godine polaganjem vijenca i paljenjem svijeće na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata odalo je večeras i izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije koje je vodio župan Božo Galić.

“Došli smo položiti vijenac i zapaliti svijeću u znak sjećanja na stradanje grada Vukovara te njegovih branitelja i civila, kao i onih u Škabrnji te svih onih ljudi koji su položili živote za Hrvatsku. Hvala im i slava, neka počivaju u miru”, rekao je Galić.

Počast žrtvama odalo je i nekoliko stotina Vinkovčana koji su večeras prošli u koloni sjećanja od središta Vinkovaca do podvožnjaka u Ulici kralja Zvonimira i podno murala 12 redarstvenika ubijenih 2. svibnja 1991. u Borovu položili vijenac i zapalili svijeće. Prije toga u vinkovačkoj župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona služena je misa zadušnica.

U spomen na žrtvu Vukovara diljem Hrvatske građani paljenjem svijeća odaju počast poginulima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari