Pratite nas

Magazin

Osvrt na knjigu Blanke Matković o komunističkim zločinima na engleskom jeziku

Objavljeno

na

Blanka Matković, kandidatkinja dr.sc. na sveučilištu Warwick, Ujedinjeno Kraljevstvo, upravo je na engleskom jeziku izdala u knjižnom izdanju svoju dizertaciju sa studija Magistar Filozofije. Naziv knjige je “Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime” [Hrvatska i Slovenija na koncu i nakon Drugog svjetskog rata (1944-1945): Masovni zločini i kršenja ljudskih prava koje je počinio komunistički režim].

Knjiga je napisana izuzetno dobro, a primjer je i istaknutog autorstva – činjenična, jasna, neodoljiva i bitna. Kroz svoje istraživanje te pažljivo kopanje po državnim i drugim povijesnim arhivama Matković iskopava brojne masovne grobnice komunističkih zločina, donosi u našim mislima u život mnoštvo žrtava i strašne posljednje trenutke njihovih inače ponosnih života, te u knjizi otkriva do sada nepoznate detalje o komunističkim zločinima.

«Ova se knjiga usredotočuje na događaje koji su se dogodili krajem 1944. i 1945. u Hrvatskoj i Sloveniji kada je intenzitet nasilja bio najsnažniji. U to je vrijeme Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koju je potpomogla Narodna oslobodilačka vojska Jugoslavije, Vojska Jugoslavije, Odjel za zaštitu naroda (OZNA) i Korpus Narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) provodila organizirani teror, ne samo zastrašivanjem, progonima, mučenjima i zatvaranjima, nego i egzekucijama velikog broja građana koje je KPJ smatrala nelojalnim, pasivnim, ideološkim neprijateljima ili klasnim neprijateljima. Međutim, istraživanje ratnih i poslijeratnih zločina počinjenih od strane komunističkog režima nije bilo moguće do 1990. godine, odnosno nakon demokratskih promjena u Jugoslaviji. Ova knjiga se temelji na dokumentima koji se čuvaju u arhivima Hrvatske, Slovenije, Ujedinjenog Kraljevstva i Srbije. Mnogi od njih, osobito oni u Hrvatskoj, nedavno su postali dostupni javnosti, što ih čini izuzetno vrijednim izvorom podataka akademicima i studentima ovog područja i koji rasvjetljavaju ove povijesne događaje …» (citat sa stražnje korice knjige)

S ovom knjigom Blanka Matković donosi jednu od najstrašnijih i najbolnijih priča svih vremena. Komunistički zločini. Ovo je rijetka knjiga na engleskom jeziku po brojnim mjerama, od kojih je najvažniji način na koji je Matkovic obuhvatila veličinu komunističkih zločina nad hrvatskim narodom. Ono što je zastrašujuće i tragično je stvarnost u Hrvatskoj, prepuna komunističkih potomaka na vlasti, među kojima ima mnogo onih koji neprestano okreću glavu od tih zločina i tako čine neoprostivu nepravdu svojoj zemlji i narodu.

Ova knjiga pokazuje kako su se teror, ideologija i masovno ubojstvo integrirali i institucionalizirali u sferu opresivnog uspona na vlast komunističke partije u Jugoslaviji. Kroz izvore prikazanih činjenica, knjiga pruža čitatelju izvorne uvide i anegdote o načinima na kojima su komunisti počinjavali zločine protiv političkih protivnika – nevinih ljudi – tako stvorivši naciju žrtava što već generacijama cijelom narodu ne da mira.

Iako knjiga otkriva hladne i brutalne dokumentirane i istražene činjenice o masovnim komunističkim zločinima počinjenim protiv hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Sloveniji, ista se čita kao potresujući žanrovski “Real Crime” roman – t.j., teško ga je spustiti iz ruku dok se u cijelosti ne pročita. Ovo je ujedno i knjiga koja otvara oči o tome kako su politička provođenja  komunističkog terora nemilosrdno razarala hrvatsko biće u njegovim nastojanjima za slobodom i neovisnosti. Ova je knjiga i brižljiva, široka studija smrzavajućih činjenica o masovnim ubojstvima i pokazuje kako su bivše jugoslavenske komunističke institucije zajedno sa svojim partizanskim oružanim snagama opustošivale i samu dušu hrvatske slobode i nezavisnosti, a ova neriješena krvava prošlost i dalje otima hrvatsku današnjicu te prijeti zadaviti njezinu budućnost.

Opasna je staza slijediti istinu o komunističkim zločinima. Komunistički su zločini gotovo pet desetljeća komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji karakterizirali i samu bit tog režima. Većina iz vladajućih elita u Hrvatskoj tijekom proteklih par desetlijeća potječe izravno iz komunističkog režima, uključujući i njegovog aparata terora. Malo je vjerojatno da će oni dobrovoljno sami sebe osuditi i privesti pravdi, a ovu knjigu, zajedno s drugim objavljenim na istoj temi, uglavnom zanemaruju pristrani mediji kako to čine i vladajuće elite. Imajući ovo u vidu, kako se Hrvatska uopće može smatrati ozbiljnom demokracijom koja se riješila totalitarnog režima? Hrvatska je ranih 1990-ih godina podnijela krvavi rat kako bi postigla otcjepljenje od komunističke Jugoslavije, ali se još uvijek danas odbija suočiti sa svojom komunističkom, totalitarnom prošlošću i pri tome ugrožava blagostanje i dobrobit vlastitog naroda.

Knjiga Blanke Matković također služi kao jedno značajno razbijanje šutnje nad strahotama komunizma u Jugoslaviji koji je izazvao toliko puno patnje – detaljna otkrića mnogobrojnih masovnih zločinačkih događaja diljem Hrvatske i Slovenije posebna su dokazivačka snaga ove knjige. Čitaju se kao dramatična “kaznena optužnica” protiv totalitarnog komunizma popraćena popisom činjeničnih dokaza grozota. Optužnica postaje daleko nadmoćna ako uzmemo u obzir velika područja pogođena komunističkim zločinima dokazanim u ovoj knjizi, dajući istinski kolosalnu evidenciju kostura i, osim izopačenja političkog bijesa, apsolutno nedokučivoj patnji.

U svojoj knjizi Matković pokušava pružiti odgovore na pitanja koja tijekom proteklih sedamdesetak godina zanimaju mnoge, a ta pitanja su:

  1. Koliko je ljudi ubijeno u Jugoslaviji tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata i koliko ih je postalo žrtvom komunističke represije?
  2. Koje su vojne postrojbe počinitelji?
  3. Kako su izvršili smaknuća?
  4. Je li nasilje sustavno organizirano i izvedeno pod zapovjedništvom Jugoslavenske vojske i Komunističke partije Jugoslavije?

Nakon čitanja ove knjige, svaki će se čitatelj/čitateljica sigurno zapitati: što sada? Matković transportira čitatelje u ona tragična vremena komunističkih zlodjela, pa čak i ako prezentirani dokazi ne mogu, nakon više od sedamdeset godina, poslužiti kao dokazi za postupak krivičnog suda, sigurno služe kao dokaz za moralno suđenje protiv komunizma, koje bi, ako će Hrvatska uopće stati na noge zdrave države, moralo biti postavljeno kao nacionalni prioritet u Hrvatskoj. Ina Vukic, prof. (Zgb); B.A., M.A.Ps.(Syd)

Ovu knjigu Blanke Matković se može naručiti i kupiti preko internetskih portala kao što su www.croatiarediviva.com,  Amazon, Book Depository, Barnes and Noble, Books A Million, Booktopia i drugi.

(Prijevod s engleskog jezika/objavljeno 5. studenog 2017. www.amazon.com)

(https://www.amazon.com/Croatia-Slovenia-After-Second-1944-1945/dp/1627346910/ref=sr_1_1?ie=UTF8&qid=1509872908&sr=8-1&keywords=blanka+matkovich)

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Pater Ike Mandurić: “…Najveći poraz i sramota moga naroda jest činjenica da su cajke preplavile Hercegovinu…”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što se osvrnuo na koncert Balaševića u zagrebačkoj Areni, status isusovca p. Ike Mandurića podigao je buru u javnosti.

Isusovac je na blogu objasnio zbog čega je prozvao Balaševića, a njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Je li i vas uznemirio moj status o Balaševiću? Znam da mnoge je.

Doista, je li bilo neprimjereno da se dovodi u pitanje činjenica da Zagreb hrli na Balaševićev koncert, i otvarati pitanje njegove moralnosti.

To je općenito pitanje, i česta pojava: Zašto nam je toliko važno što misle i žive pjevači, glumci, umjetnici? Zašto imamo potrebu zaviriti u njihovu dušu, pa ćemo gledati, slušati ili čitati o tome kako gledaju na svijet, i je li to u redu? Jedan Emir Kusturica je valjda sto puta morao objasniti svoje predratno napuštanje Sarajeva. I Thompson svoje postupke. Nekakav poznati hollywood-ski glumac naprasno će biti izbačen iz neke serije radi njegovih prijestupa, makar su se dogodili nekad davno prije. Zašto nam je to važno? I je li to u redu?

Čini se po našem ponašanju, da je to i važno i opravdano. Razlog se da i naslutiti: to je zato što slutimo da oni, svojim stvaralaštvom upravo tkaju vlastite ideale u svoje djelo. Stoga mi želimo znati što to oni u konačnici vjeruju, žive, pate, trpe, čeznu, žele, žale, žude… Umjetnici imaju prevažnu ulogu i nezamjenjivu misiju. Oni su nositelji tog jednog dijela kulture koji, više nego bilo koji drugi (ako izuzmemo vjeru), oblikuje mentalitet jednog naroda. Oni su svećenici izvanvjerskog svijeta; duša naroda. Odnosno, trebali bi to biti. To je važno za svakog od njih, pa i za Balaševića.

Meni je stoga važno to što neki umjetnik misli, kakve ideale slijedi i vjeruje. Pa, kad pročitam ili saznam da se zalaže za neke krive vrijednosti, njegova umjetnost mi istog časa postane odbojna. Tako mi se, kad sam jednom saznao kako se svojedobno poznati pjevač Julio Iglesias, kojeg sam do tada vrlo rado slušao – hvalio kako je spavao sa tisuće žena – najednom ogadio. Tako nemoralan tip sigurno unosi nešto krivo u svoju glazbu. Ta glazba je za mene prestala postojati. Druga je stvar ako netko u svojoj slabosti ima neki porok koji je jači od njega, s kojim se onda hrve, muči i bori, makar se drogirao ili pio, njegovo stvaralaštvo može odisati vapajem za smislom, i govoriti o toj patnji s kojom se bori. I nisam samo ja takav. Pun je svijet takvih. Brojni su prestali slušati Thompsona, i zalažu se za zabranu njegovog nastupanja – neovisno o tome koliko njegova glazba vrijedi.

U istom duhu, moram dobiti objašnjenje kako je netko, u vrijeme ulaska jugočetničkih snaga u Vukovar, mogao u jednoj časnoj sestri vidjeti „voštano lice“ koje odaje „predumišljaj?“ Mora se tražiti i objašnjenje huškačkih pjesama protiv Slovenaca, Albanaca, Hrvata, itd. Moram znati kako se to dogodilo. Trebalo bi ga to pitati. Na primjer, kad je Doris Dragović trebala imati koncert u Sava Centru u Beogradu, novinarka srpske televizije joj je postavio jedno puno manje neugodno pitanje: kako to da je došla održati koncert u Beogradu, budući da je 1990 izjavila da nikada više neće nastupati u Srbiji. Iako to nije bila neka uvredljiva izjava, rezultat je bio postignut. To je vidjela cijela Srbija. Rezultat toga je bio – bojkot. Potaknut tim medijskim prepadom – narod je odlučio ne doći. I koncert je, manje-više, propao, iako su prognoze prije toga govorile sasvim suprotno.

Nema šanse da Balaševića jednako tako sačeka neki novinar HRT-a, i postavi mu ta pitanja o Vukovaru, i podsjeti ga što je onda govorio. Nego, oni umjesto toga, čine sve kako se Balašević ne bi suočio s tim pitanjem. Oni Balaševiću tepaju, prikazuju ga kao nevinu dobru napaćenu dušicu, simpatičnog bezazlenog lika… Od njega zapravo prave simpatičnog Djeda Mraza. A tko ne voli Djeda Mraza? Dakle, kod nas, mediji ne da ne rade svoj posao, nego čine suprotno od onoga što bi morali i trebali činiti. Nema tog novinara koji bi se usudio nešto takvo pitati Balaševića u Zagrebu pred kamerama. Da se to dogodi, valjda bi premrlo pola Hrvatske od šoka.

A sad malo o nekim pitanjima koja ste mi postavljali – ili krivim shvaćanjima onoga što sam htio reći:

– Jesam li za zabranu Balaševića? Naravno da nisam. Ja sam za to da se dopusti i njemu, i Bora Čorbi, npr, i svima da sviraju i pjevaju po svim dvoranama svijeta – ako imaju publiku – ma koliko se ja s njima neslagao. Ali ne na način da im novinarska klika krči put i fotošopira njihove životopise, kako što to često čini u Hrvatskoj.

– Kako ja znam da neki drugi pjevač nema možda i stoput gore stavove od Balaševićevih? Nikako. Ne znam to. Ali dok ih ne znam, ako i idem na njegove koncerte, sve dok to ne izgovori i javno, ne amnestiram sve ono što on u srci misli. Međutim, kad javno iznosi i zastupa neka neprihvatljiva stajališta, prirodno je da to u meni i u narodu izaziva odbojnost. Osim, naravno, ako se to ne zataška.

– Zašto onda ne zamjeram i Thompsonu? Kao što rekoh, nikome ne treba braniti da pjeva. Kad je njegov slučaj u pitanju, novinari – to svi možemo posvjedočiti – ne propuštaju postaviti brdo i svu sili svih mogućih škakljivih pitanja. I nikada ga, za razliku od Balaševića, nisu tetošili, prikazivali kao nekog dobricu … nego, naprotiv. Nadalje, Thompson je prošao iskrenu duhovnu katarzu – obraćenje – za koju se zna – a za koju ga novinari, naravno, nikada ne pitaju. Ja za nju znam, i stoga; i baš stoga, vjerujem njegovim pjesmama. Znam što osjeća, pa se posve mirno i pouzdano mogu prepustiti njegovoj glazbi, jer znam da su proizišle iz iskrene duše.

– Mrzim li Balaševića? Je li moj post bio govor mržnje? Terminom govor mržnje se najviše koristi upravo u svrhu poticanja na mržnju. Ja to ne radim. Dok uzvikujete „govor mržnje“, često samo bacate dimnu zavjesu kako bi sijali mržnju prema nekome s kim se ne slažete, ili koga niste ni pokušali razumjeti. Uvijek je tako bilo. Da bi nekoga mogli kamenovati, najprije ga morate proglasiti gubavim. Samo naprijed. Ja to ne radim. Ne mrzim ga. Iskreno mu želim svako dobro, iskreno srce i mir u duši, njegovoj djeci, i njegovoj domovini. I želim da, ako već nije, upozna Boga – naravno, jer to je najvažnije. Žao mi je najviše ako sam mu rastužio djecu, jer svačiji tata je u pravu i bez greške, i vrijedan svake ljubavi.

– Smeta li mi to što je Srbin? Prvo, nisam ni siguran ni smatra li se Srbinom. No, što god da je, nije time manje vrijedan od mene. Biti Srbin, kao i biti Hrvat, nije ni prednost niti mana, nego Božji dar svakom čovjeku. Njemu je Bog dao milost da bude Srbin, meni da budem Hrvat, trećemu da bude Mađar… Sve je to jednako vrijedno. Iskreno, rado bih pokrenuo jednu molitvu za Srbiju, i svojedobno sam to htio učiniti, ali druge obveze su me odvele dalje. Volio bih da postoji jedna takva zajednica. Mislim da smo mi Hrvati osobito pozvani moliti za taj narod, jer smo se toliko izranjavali. Srbija i Srpski narod često su mi u mislima, imam empatije za taj narod, i često ih se sjetim u molitvama. Siguran sam da nisam jedini, i da ima puno Hrvata koji to isto čine. Iskreno želim svako dobro i njemu osobno i cijelom Srpskom narodu. Na prvom mjestu pravedne institucije, pobjedu nad korupcijom, život u istini, ekonomski uspjeh, te, ponajviše duhovni preporod. Nikad neću zaboraviti svoje prijatelje srbe, koje sam stekao u JNA.

– Pa, može li se Balaševiću ikako oprostiti? Naravno. Obraćenje je jedino jamstvo da se mentalitet mijenja. Neka katarza mora biti – a ona se mora izreći, objasniti. Javno, pred medijima se suočiti s pitanjima. A onda će narod prosuditi koliko je to autentično i stvarno. Jedva bih dočekao da i sam povjerujem da se promjena dogodila. Jedva bih dočekao da se Balašević obrati. Ne nužno u vjerskom smislu, nego u smislu uvida u krive korake. I jedva bih dočekao vijest da se to već dogodilo – i da mi je promaklo. Ali, ako mi je promaklo, novinari su krivi za to jer ga nisu pitali – ne ja.

– Zašto ne osuđujem cajke, Cecu i slične. O ovoj glazbi mislim sve najgore što se može misliti. To je gore čak i od glazbe Severine, Jelene Rozge i Lidije Bačić. Cajke su glazbeno zlo najgore vrste. To ne mogu podnijeti ni u šali. Ovoga ljeta, dok smo se vozili na jednu svadbu, prijatelji su u zafrkanciji počeli puštati neke narodnjake. Najozbiljnije sam tražio da ili ugase, ili idem pješke. Najveći poraz i sramota moga naroda jest činjenica da su cajke preplavile Hercegovinu. Umirem od srama i žalosti. To nikako ne mogu objasniti. Nema mi goreg šamara. A sve katolici, sve hrvatine… To je takva sramota. Da se razumijemo, od cajki ne zazirem zato što dolaze iz Srbije ili od kud god da dolaze. Problem je u tome što je to antiglazba, niske strasti, apsolutno bez morala i bez pameti. Ljudi nemaju pojma koliko to uništava duh. To je gore od droge. Kad bi to samo znali!

– I konačno: uvijek je potrebno misliti svojom glavom. Sve je povezano. Čovjek je cjelovito biće. Umjetnost je duhovna stvarnost. Stoga je potrebno srcem prebirati i prepoznavati kojeg je duha i nadahnuća. Stvari nisu jednostavne. Želim stati pred čestitog, hrabrog, miroljubivog čovjeka, koji ima dubinu, i koji ne ide na jeftine emocije. Takva glazba, slika, teatar, takva umjetnost nam danas treba. A ona je u krizi svih kriza. A s njome onda i mi koji je konzumiramo.

Svako dobro, zdravi i veseli bili!
Pater Ike

facebook komentari

Nastavi čitati

Magazin

Miroslav Škoro postao doktor ekonomskih znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Škoro obranio je doktorsku disertaciju na Ekonomskom fakultetu u Osijeku!

Na Ekonomskom fakultetu u Osijeku uspješno je obranio svoju doktorsku disertaciju pod naslovom ‘Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije’.

Škoro se nada da će njegov rad napisan na oko 300 stranica pomoći da se redefiniraju odnosi u glazbenoj industriji.

Svestrani glazbenik danas je tako postao doktor znanosti! Na doktoratu je marljivo radio, a danas je u društvu supruge Kim i pobrao plodove uloženog truda. Škoro je, inače, jedan od najobrazovanijih ljudi na hrvatskoj glazbenoj sceni, piše dnevnik.hr

Osim što je diplomirao, a sada i doktorirao na Ekonomskom fakultetu, Škoro je svojedobno u Osijeku završio Višu građevinsku školu te postao inženjer građevinarstva. Iako je javnosti najpoznatiji kao pjevač, Škoro je tijekom godina uložio silan trud u obrazovanje, a bavi se i proizvodnjom vina. Veliku podršku u svemu ima u svojoj supruzi Kim, koja ga je i danas pratila i podržala.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari