Pratite nas

Magazin

Osvrt na knjigu Blanke Matković o komunističkim zločinima na engleskom jeziku

Objavljeno

na

Blanka Matković, kandidatkinja dr.sc. na sveučilištu Warwick, Ujedinjeno Kraljevstvo, upravo je na engleskom jeziku izdala u knjižnom izdanju svoju dizertaciju sa studija Magistar Filozofije. Naziv knjige je “Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944-1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime” [Hrvatska i Slovenija na koncu i nakon Drugog svjetskog rata (1944-1945): Masovni zločini i kršenja ljudskih prava koje je počinio komunistički režim].

Knjiga je napisana izuzetno dobro, a primjer je i istaknutog autorstva – činjenična, jasna, neodoljiva i bitna. Kroz svoje istraživanje te pažljivo kopanje po državnim i drugim povijesnim arhivama Matković iskopava brojne masovne grobnice komunističkih zločina, donosi u našim mislima u život mnoštvo žrtava i strašne posljednje trenutke njihovih inače ponosnih života, te u knjizi otkriva do sada nepoznate detalje o komunističkim zločinima.

«Ova se knjiga usredotočuje na događaje koji su se dogodili krajem 1944. i 1945. u Hrvatskoj i Sloveniji kada je intenzitet nasilja bio najsnažniji. U to je vrijeme Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koju je potpomogla Narodna oslobodilačka vojska Jugoslavije, Vojska Jugoslavije, Odjel za zaštitu naroda (OZNA) i Korpus Narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ) provodila organizirani teror, ne samo zastrašivanjem, progonima, mučenjima i zatvaranjima, nego i egzekucijama velikog broja građana koje je KPJ smatrala nelojalnim, pasivnim, ideološkim neprijateljima ili klasnim neprijateljima. Međutim, istraživanje ratnih i poslijeratnih zločina počinjenih od strane komunističkog režima nije bilo moguće do 1990. godine, odnosno nakon demokratskih promjena u Jugoslaviji. Ova knjiga se temelji na dokumentima koji se čuvaju u arhivima Hrvatske, Slovenije, Ujedinjenog Kraljevstva i Srbije. Mnogi od njih, osobito oni u Hrvatskoj, nedavno su postali dostupni javnosti, što ih čini izuzetno vrijednim izvorom podataka akademicima i studentima ovog područja i koji rasvjetljavaju ove povijesne događaje …» (citat sa stražnje korice knjige)

S ovom knjigom Blanka Matković donosi jednu od najstrašnijih i najbolnijih priča svih vremena. Komunistički zločini. Ovo je rijetka knjiga na engleskom jeziku po brojnim mjerama, od kojih je najvažniji način na koji je Matkovic obuhvatila veličinu komunističkih zločina nad hrvatskim narodom. Ono što je zastrašujuće i tragično je stvarnost u Hrvatskoj, prepuna komunističkih potomaka na vlasti, među kojima ima mnogo onih koji neprestano okreću glavu od tih zločina i tako čine neoprostivu nepravdu svojoj zemlji i narodu.

Ova knjiga pokazuje kako su se teror, ideologija i masovno ubojstvo integrirali i institucionalizirali u sferu opresivnog uspona na vlast komunističke partije u Jugoslaviji. Kroz izvore prikazanih činjenica, knjiga pruža čitatelju izvorne uvide i anegdote o načinima na kojima su komunisti počinjavali zločine protiv političkih protivnika – nevinih ljudi – tako stvorivši naciju žrtava što već generacijama cijelom narodu ne da mira.

Iako knjiga otkriva hladne i brutalne dokumentirane i istražene činjenice o masovnim komunističkim zločinima počinjenim protiv hrvatskog naroda u Hrvatskoj i Sloveniji, ista se čita kao potresujući žanrovski “Real Crime” roman – t.j., teško ga je spustiti iz ruku dok se u cijelosti ne pročita. Ovo je ujedno i knjiga koja otvara oči o tome kako su politička provođenja  komunističkog terora nemilosrdno razarala hrvatsko biće u njegovim nastojanjima za slobodom i neovisnosti. Ova je knjiga i brižljiva, široka studija smrzavajućih činjenica o masovnim ubojstvima i pokazuje kako su bivše jugoslavenske komunističke institucije zajedno sa svojim partizanskim oružanim snagama opustošivale i samu dušu hrvatske slobode i nezavisnosti, a ova neriješena krvava prošlost i dalje otima hrvatsku današnjicu te prijeti zadaviti njezinu budućnost.

Opasna je staza slijediti istinu o komunističkim zločinima. Komunistički su zločini gotovo pet desetljeća komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji karakterizirali i samu bit tog režima. Većina iz vladajućih elita u Hrvatskoj tijekom proteklih par desetlijeća potječe izravno iz komunističkog režima, uključujući i njegovog aparata terora. Malo je vjerojatno da će oni dobrovoljno sami sebe osuditi i privesti pravdi, a ovu knjigu, zajedno s drugim objavljenim na istoj temi, uglavnom zanemaruju pristrani mediji kako to čine i vladajuće elite. Imajući ovo u vidu, kako se Hrvatska uopće može smatrati ozbiljnom demokracijom koja se riješila totalitarnog režima? Hrvatska je ranih 1990-ih godina podnijela krvavi rat kako bi postigla otcjepljenje od komunističke Jugoslavije, ali se još uvijek danas odbija suočiti sa svojom komunističkom, totalitarnom prošlošću i pri tome ugrožava blagostanje i dobrobit vlastitog naroda.

Knjiga Blanke Matković također služi kao jedno značajno razbijanje šutnje nad strahotama komunizma u Jugoslaviji koji je izazvao toliko puno patnje – detaljna otkrića mnogobrojnih masovnih zločinačkih događaja diljem Hrvatske i Slovenije posebna su dokazivačka snaga ove knjige. Čitaju se kao dramatična “kaznena optužnica” protiv totalitarnog komunizma popraćena popisom činjeničnih dokaza grozota. Optužnica postaje daleko nadmoćna ako uzmemo u obzir velika područja pogođena komunističkim zločinima dokazanim u ovoj knjizi, dajući istinski kolosalnu evidenciju kostura i, osim izopačenja političkog bijesa, apsolutno nedokučivoj patnji.

U svojoj knjizi Matković pokušava pružiti odgovore na pitanja koja tijekom proteklih sedamdesetak godina zanimaju mnoge, a ta pitanja su:

  1. Koliko je ljudi ubijeno u Jugoslaviji tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata i koliko ih je postalo žrtvom komunističke represije?
  2. Koje su vojne postrojbe počinitelji?
  3. Kako su izvršili smaknuća?
  4. Je li nasilje sustavno organizirano i izvedeno pod zapovjedništvom Jugoslavenske vojske i Komunističke partije Jugoslavije?

Nakon čitanja ove knjige, svaki će se čitatelj/čitateljica sigurno zapitati: što sada? Matković transportira čitatelje u ona tragična vremena komunističkih zlodjela, pa čak i ako prezentirani dokazi ne mogu, nakon više od sedamdeset godina, poslužiti kao dokazi za postupak krivičnog suda, sigurno služe kao dokaz za moralno suđenje protiv komunizma, koje bi, ako će Hrvatska uopće stati na noge zdrave države, moralo biti postavljeno kao nacionalni prioritet u Hrvatskoj. Ina Vukic, prof. (Zgb); B.A., M.A.Ps.(Syd)

Ovu knjigu Blanke Matković se može naručiti i kupiti preko internetskih portala kao što su www.croatiarediviva.com,  Amazon, Book Depository, Barnes and Noble, Books A Million, Booktopia i drugi.

(Prijevod s engleskog jezika/objavljeno 5. studenog 2017. www.amazon.com)

(https://www.amazon.com/Croatia-Slovenia-After-Second-1944-1945/dp/1627346910/ref=sr_1_1?ie=UTF8&qid=1509872908&sr=8-1&keywords=blanka+matkovich)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Ministarstvo zdravstva edukativnim materijalima upozorava da zračenje mobitela utječe na zdravlje

Objavljeno

na

Objavio

Ministarstvo zdravstva objavilo je edukativne materijale u kojima upozorava građane da zračenje mobitela može imati utjecaja na zdravlje ljudi, što su iz civilnih udruga pozdravili, ali i zamjerili Ministarstvu da je to napravilo “s figom u džepu”.

Na mrežnim stranicama Ministarstva objavljeni su letak i video u kojima se kaže da izloženost korisnika visokofrekvencijskim elektromagnetskim poljima mobitela značajno opada s povećanjem udaljenosti mobitela odnosno raste s njegovim približavanjem, te se daje savjete koji će pomoći u izbjegavanju rizika.

Mobilni uređaj najviše emitira elektromagnetska polja tijekom razgovora ili prijenosa podataka, pa je dobro pričekati na uspostavljanje veze prije nego prislonite telefon na uho budući da tijekom uspostave veze mobilni uređaj radi maksimalnom snagom, kaže se.

Također, Ministarstvo preporuča korisnicima mobitela da šalju tekstualne poruke (SMS, mail, CHAT…) kada god mogu umjesto da nazivaju mobitelom, i dodaje da je dobro nositi uređaj što dalje od tijela, tj. u torbi ili ruksaku umjesto u džepu hlača ili košulje.

Ministarstvo poziva građane da izbjegavaju spavanje pored mobilnog uređaja. “Dok spavate ne stavljajte mobilni uređaj pod jastuk ili na noćni ormarić”, kaže se. Izloženost zračenju se čak za 10.000 puta smanjuje ako se udaljenost od mobitela poveća 100 puta i obrnuto, ističe se na letku i videu te navodi da je to razlika, primjerice, između držanja mobitela pet milimetara uz uho i 50 centimetera od tijela ruci uz uporabu zvučnika/slušalica.

Izbjegavati dugotrajnu prislonjenost mobitela uz tijelo ili uho

Uključite zvučnik ili rabite slušalice te izbjegavajte dugotrajnu prislonjenost mobitela uz tijelo ili uho kad god je moguće, a jednako tako povežite se na dostupni bežični internet (Wi-Fi) jer tada mobitel odašilje manjom snagom, ističe se u preventivnim preporukamate i savjetuje građane da skrate vrijeme razgovora na mobilnom uređaju.

Hrvatska udruga za zaštitu elektromagnetskog zračenja (HUZEZ) izrazila je zadovoljstvo “konačnim” izdavanjem edukativnog videa s preporukama kako treba koristiti mobitel, te dodaje da udruga već četiri godine na svojim informativnim tribinama i putem medija upozorava na potrebu odgovornog korištenja bežičnih tehnologija.

Iz HUZEZA, međutim, ističu, da se u videu Ministarstva zdravstva elektromagnetska polja koja se emitiraju za vrijeme razgovora nazivaju “štetnima“, što je letak izbjegao navesti.

Time se indirektno priznaje da ipak postoji učinak na zdravlje, što je Ministarstvo do sada uporno negiralo i tvrdilo, jednako kao i teleoperateri, kako “nema dokaza o štetnosti“, kažu u komentaru HUZEZ-a dostavljenu Hini.

Iz udruge također zamjeraju Ministarstvu da je video “zakopan“ na njegovim stranicama, pa imaju dojam da je Ministarstvo željelo samo formalno ispuniti obveze propisane Strategijom razvoja širokopojasnog pristupa u Hrvatskoj u razdoblju 2016. do 2020., po kojima je objava edukativnih preporuka preduvjet za apliciranje za EU fondove.

Tišina oko materijala, za koji znaju samo najupućeniji, sugerira zaključak da Ministarstvo nije voljno “provesti stvarnu informativno-edukativnu kampanju o rizicima korištenja bežičnih tehnologija, usmjerenu posebno na djecu i mlade, kao što se traži Rezolucijom EU Parlamenta 2008/2211“, ističe HUZEZ.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Davor Stipan: Naše babe su vidjele istinu

Objavljeno

na

Objavio

John B. Henderson

Naše babe su vidjele istinu. I oči su im se caklile od nje. Mi smo danas zakinuti. Obmana je isuviše, ne treba nam zamjeriti. Ipak smo ljudi. Naše babe su bolje voljele. Ljubav im je bila žilava ruža navrh Svilaje koja studeni odolijeva. Danas pak, sve su ceste prekrite plastičnim ružama. Iz lunaparka. Onima koje dobiješ kad puškom zakrvljene cijevi nehotice derneš konzervu od rajčice. Pa još ona svijetla… A tek onaj histerični smijeh koji uslijedi. I sve je lijepo. Takav je naš svijet. Poput fluorescentnog gumenog bombona punog sjajnih šljokica. Takva je naša ljubav. Opsjenarska. Suluda. Bespotrebna. To se najbolje vidi kad odemo u mrak obližnjeg parkirališta. Tamo često sikćemo od požude koja se tako smiješno raspline kad nam dežurni policajac obasja bijele udove. A ona ruža strši iz snijega noćima, jutrima, godinama. Tiha, moćna, vječna.

Valja se pitati zašto smo se priklonili laži. Što smo to vidjeli u njoj da nas tako silno obuzme? Zar su naše babe bile neljudi, vanzemaljci, proroci? Eto, do tih visina se savijaju upitnici. Posve je jasno da ne umijemo ljubiti poput njih. Stoga višestruko iskompleksirana današnjica ironizira i relativizira nešto poput babske ljubavi. Ne treba valjda napominjati da je ironija najjače, ako ne i jedino, oružje tužnih ljudi koji žive od instant rješenja. Naravno, vole instant hranu, dive se instant mislima i zapravo sve što nije instant, tj. sve što je dublje, sve o čemu treba temeljitije promišljati i višeslojno sagledavati, oni jednostavno ismijavaju. I taj smijeh je instant, dakako. On nije iskren, iskrena je samo zloba kao posljedica sveopće otuđenosti od samog sebe. Stoga novokomponirani (pod time mislim na horde zanesenjaka velevažnog otkrića svakojakih sloboda nakon francuske revolucije) stjegonoše ironiziranja nepoznatog, neprihvatljivog, ćudorednog i premašenog, često vole sami sebe svrstavati u skupine. Čak se u  tim svjetonazorski i vizualno veoma homogenim čoporima često dade osjetiti međusobna ironija, da ne kažem mržnja. Pa tako pankeri mrze štrebere, štreberi mrze hipije, hipiji mrze tradicionaliste, tradicionalisti mrze moderniste, modernisti mrze petrarkiste, petrarkisti mrze hipstere, hipsteri mrze skinse, a skinsi mrze sve. Ponajviše sebe. A svima puna usta individualista. Ja ih tražim jako dugo i nalazim u dvjema oblicima. Prvi su imaginarni, budući da su skriveni u knjigama i njih je jako puno. Čak se i danas poprilično piše o njima; valjda zato što inspiriraju osrednje suvremene pisce. Tj. one učmale literarne primate čija imena s naslovnica skriče tako da i ne vidiš naslov (to je pitanje ega o čemu će biti riječi kasnije). Dakle, i dandanas članovi različitih čopora vole promišljati o individuama.

Ego

Pritajeno pateći, diveći im se i žaleći u kutku svoje sobe što to oni sami ne mogu biti. Tada uzimaju Normabele i puno piju (i o tome nešto kasnije). Drugi oblik pojavnosti individualista su uspomene na naše babe. One koje su vidjele istinu. One koje su živjele i voljele bez sebeljublja i mržnje. O našim babama također možemo čitati u uspomenama koje nas golicaju i koje nam često govore o tome kako jedan cvijet može značiti više od čitavog proplanka. No što ili tko priječi nas da tako promatramo svijet? Odgovor je jednostavan – ego. Ako se izdvojimo iz čopora postat ćemo ružno pače. Bit ćemo obilježeni i žigosani strašnim pečatom postmoderne ironije. A to ne želimo, toga nas je strah. Zato nam je draže u sigurnosti egoističnih (zapravo kukavičkih) načela smjestiti sebe pod toplu dekicu ispraznosti i smijuljiti se svemu što nas želi otkriti. No ne bi se naravno smijuljili da nismo u čoporu. Čopor je lobi, čopor je zajednica, čopor su ovce koje polude ako se osamostale.

Svaka ideologija je čoporativna. Mahnita, zlurada i puna opačina. Primjerice, liberalno-tjelesno-materijalistička ideologija današnjice posve podržava da mlade mame svojim bebama otvaraju Instagram profile, a suvremene umjetnice na otvaranjima novih muzejskih postava iz svojih spolnih organa lansiraju obojene kuglice o susjednu plahtu. Uz  glasne ovacije i ushićeno klanjanje auditorija, naravno. Kakve li moje zadrtosti! Ipak, lijepo mi je biti zadrt u svijetu koji nema kriterija. Naime, ideologije, osim što su čoporativne i time niječu legitimitet individua (zato što one ne slijede čopor), također su i amplitudne. To bi značilo se kroz čitavu postrevolucijsku povijest provlače raznorazne ideje koje nastaju, žive, dosežu vrhunac i na koncu – umiru. Ostatci i posljednji posthumni tabori još kratko vrijeme životare na ruinama propalih ideoloških tvorevina te i oni ubrzo gasnu kao da ih nije ni bilo. E sada, najčešće tvorci ideologija bivaju veoma misaono, manifestno i retorički potkovane ličnosti, od Robespierrea do Marxa. Međutim, da li im taj epitet garantira počasno mjesto u velikoj plejadi povijesnih (stvarnih i imaginarnih) individua? U potpunosti. S tom razlikom što se naših baba kao individua sjećamo po nesebičnom darivanju i ljubavi koja će nadživjeti sumrak civilizacije u kojem se dinstamo, dok se potonjih dvojice sjećamo po tome što je prvi izdahnuo pod giljotinom, a plahi dašak drugog je na izdahu, životareći u posljednjim uporištima uzaludnosti poput Sjeverne Koreje, Kine, Kube, pa i Hrvatske. Razlika je i u tome što su nas naše babe častile neproračunatom mudrošću i dubokim osjećajima, dok su nam potonji gušili religijska, svjetonazorska i moralna opredjeljenja i načela. O navedenom gušenju se dade napisati knjiga. Ovdje ću nenapisanu knjigu rezimirati. Subjekt A je zastavnik ljudskih prava, a subjekt B vjeruje u Boga. Živimo u društvu u kojem je subjektu A posve normalno da sebi svojstvenim aktivizmom pokušava kompromitirati subjekta B koji ne jede meso petkom i ne masturbira. Subjektu B nije jasno zašto smeta subjektu A, osobito zbog toga što se potonji zalaže za ljudska prava (pa i pravo na religijsku opredijeljenost i kršćanski život). Ubrzo subjekt B shvaća da subjekt A ne štiti ljudska prava već nalogodavce koji ga plaćaju da bi pod krinkom tih prava provodio ideologiju dokinuća ljudskih prava. Pametnom dovoljno.

Ljubav je bila, ljubav jest, ljubav će biti.

Ideologija, kakva god bila, ne može nikada stati ispred ljubavi i topline naših baba. U njihovim očima su skrivene najveće istine našeg postojanja dok u nama hlapi sve ono što smo samozavaravanjem gradili dok ih gledamo. I ostaje nam samo vječnost njihove dobrote. Ideologije nemaju vječnost. Zato su amplitudne. Kako koja nestane, nova se rodi. No sve na kraju propadaju. Čini se da postoji nešto u našem biću što objašnjava nestalnost te pojave. Ja bih to objasnio ovako: ne možemo zauvijek voljeti svoju frizuru, ali možemo zauvijek voljeti svoju majku. Ili, ako volimo čitati, ne možemo zauvijek čitati istu knjigu, ali možemo zauvijek čitati književnost. Dakle, ne možemo zauvijek ostati po zvonom određene ideologije jer postajemo destruktivni, isključivi, indoktrinirani i zli. No zato možemo iskreno i nepristrano ljubiti ljude, po uzoru na naše babe. U tom slučaju, sasvim je jasno da je jedina istina i slamka spasa društvu današnjice i sutrašnjice – ljubav. Ona koja ne traži plaču, ona koja je toliko duboko u nama da smo ju i zaboravili. Paradoksalno, zaboravili smo ono što je vječno, istovremeno tražeći varljive i trenutne ushite u ideologiji. Ljubav je bila, ljubav jest, ljubav će biti. Sve ostalo nije vrijedno spomena. Zašto je to tako? Zato što ljubav nije ideologija. Pametnom, još jednom, dovoljno.

U današnjem instant svijetu teško možemo doći do nedvojbene informacije. To se najbolje vidi u kakofoniji većine internetskih portala koji zapravo nemaju za cilj informirati, već obmanuti. Ovisno o tome što nalogodavac kaže, tj. tko više plati informaciju koju treba plasirati. Stoga čitamo sve i svašta. Najstrašnije je to da se većina ljudi povodi takvim informacijama te ih uzima zdravo za gotovo. Po njima ravnaju svoju svakodnevicu te prenose to na djecu i prijatelje. Posrijedi je opet – indoktrinacija. No ovaj put ne toliko svjetonazorska koliko korporacijska. Evo nekoliko primjera. Znanost, medicina i tehnologija ubrzano napreduju, a sve je više tjeskobnih, opsesivnih, histeričnih i suicidalnih. Za ove posljednje valja napomenuti kako su Wertherove boli bile odveć ozbiljnog uzroka u odnosu na njihove. Danas se svakojaki poprilično često trpaju tabletama poradi marginalnih poriva. Tipa – debela sam/mršava sam, hoće me/neće me, imam premalo lajkova/imam previše lajkova (pa me to opterećuje te nastupa paranoja) i slično. Iako nije relevantno istraživanje, spomenuti ću da sam u jednoj srednjoj školi radio anketu među učenicima o tome što bi napravili da moraju izdržati mjesec dana bez mobitela. Oko polovice njih je odgovorilo da bi se ubilo. Zbog mobitela? Zbog nepristupa priglupim informacijama koje ne služe ničem osim da bi stvarale od njih nabrijane histerike i rađale u njima osjećaje vrijednosti koji su lažni i opskurni. Iako njihovi odgovori, dakako, ne garantiraju navedeni čin u zamišljenoj situaciji, ipak su odgovorili na navedeni način. Da li je to odraz posvemašnje manipulacije kojom se želi odmaknuti ljude od vječnih istina poput ljubavi i nesebičnog davanja? Da li je to prefrigani oblik korporativnih moćnika koji koriste slabosti ljudskih kognitivnih struktura pa u njima ciljano stvaraju plodno tlo za bezgraničnu zaradu?

Kriteriji vrijednosti su se rasplinuli

Također, pitam se koja je razlika između različitih vrsta ovisnosti. Sve one u stanovitoj mjeri uništavaju zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko. Zar je opravdano da na kutijama cigareta moramo gledati čađava pluća preminulih, a na „veselim“ i „primamljivim“ platformama društvenih mreža ne vidimo osobu koja je sama sebi izazvala frakturu čeone kosti zbog učestalog udaranja glavom o zid sanatorija jer je predugo bila izložena Facebook-u? Osobno znam adolescente koji su si radili iste i slične stvari zato što su im roditelji zabranili pristup mobitelu na tjedan dana. Radi loših ocjena u školi, naravno. No zašto je to tako? Zašto se to događa? Zato što nema kriterija. Nikakvog. Danas je dobro ono što je jučer bilo neprihvatljivo. Sutra će već današnje biti predmet poruge. Dakle, prevladava već navedeni nedostatak stalnosti i višak instantnosti o čemu sam govorio prije. Samo što je u prethodnom slučaju problemska situacija svedena na pojedinca. Kriteriji vrijednosti su se rasplinuli te nestali u oceanu opsjena kojima svakodnevno robujemo. Ne zna se što je dobro, što nije. Granice više ne postoje. Neki strašno „ingeniozni“ pojedinci srcedrapajuće izjavljuju da je dobro ono što je njima dobro. To nije i ne može biti istina. Zašto? Zato što ako subjekt A iz zadovoljstva i koristi ubije subjekta B jer je to njemu dobro, tada svi subjekti C mogu poubijati sve subjekte D jer je to njima dobro (prisjetimo se kako se čopori ne podnose). I gdje smo onda? Vrlo blizu društvu današnjice, nažalost.

No, da se vratimo na pružatelje informacija. Njih bih nazvao globalnim strašilima u vinogradu (vrlo utjecajnog) virtualnog svijeta. I, kako je već rečeno – manipulativnim indoktrinatorima. Njihove informacije to i nisu. One ne daju odgovore, već populističku laž radi trenutne zarade. Valjda i ne treba spominjati da je novac jedino mjerilo vrijednosti izvitoperenih obmanjivača. Dakle, zašto nema valjane informacije? Zato što multinacionalne kompanije, marketinške agencije, vladine i nevladine udruge, razni instituti, vijeća, povjerenstva i moćni pojedinci kontroliraju tržište kako bi, mimo svojih proklamiranih i javno obznanjenih i tobože plemenitih ciljeva, jednostavno – zarađivali. Makijavelistički. No dok je Niccolo Machiavelli, kao humanistički odgojen mislilac, ipak koliko-toliko nastojao u održavanju časti građana, za velesvjetsku oligarhiju važno je samo iskoristiti građane.

Suludo bombardiranje

Konkretno kako? Farmaceuti vuku na jednu stranu, liječnici na drugu stranu, političari pak na treću, apologeti ljudskih prava (ispričavam se na primjedbi koju sam jednostavno često uočio – to su oni vegetarijanci s naočalama bez dioptrije) na četvrtu itd. Da stvar bude kompleksnija, i farmaceuti i liječnici i političari i vegetarijanci su umreženi i kooperativni. Tako da, gdje god se okreneš, sve puca od informacija, no ni jedna nije valjana, jedinstvena, univerzalna. Dobra je čaša vina dnevno, ma dobre su dvije. Doktor Kari Poikolainen kaže da je i litra dnevno dobra. Ili ipak nije sve to dobro, jer kalorije vrište, glad se provocira, tkiva izumiru, postaje se alkoholičar. Pa kava. Ah ta kava. Pa je dobra za kolesterol, pa nije dobra za srce, pa je ovoliko dobra, pa onoliko nije dobra.

Eto, tom suludom bombardiranju smo mi izloženi. No zašto je to tako? Zato što je sveti i univerzalni zakon zapravo samo jedan. On ne bira sredstva. Njegovo ime je novac. Pa trebaju zaraditi ovi, pa trebaju zaraditi oni, pa ovi oduzimaju od onih, a oni šire tržište kod ovih, pa nam sole pamet ovi, pa nas deplasiranom informacijom preplaše oni, koju su ipak dobili od ovih, da bi i jedni i drugi dobro živjeli, a mi podložnici strepili i ovisili o njihovim informacijama. Zato što su nas izmanipulirali i zato što smo slabi, ovisni i duhovno inertni. A ja osobno? Dođem doma, upalim Lucia Dallu te pijem vino koliko mi se prohtije. Stolno. Pomolim se te prebacim na krevet kad skužim da mi se ne da prati zube.

Davor Stipan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati