Pratite nas

Kronika

OTIŠAO JE ČOVJEK, MANJE JE LJUDI

Objavljeno

na

Uz godišnjicu smrti
mog dragog prijatelja,
Krešimira Šege

Lijep i sunčan dan. Mjesec je rujan. Ljeta Gospodnjeg 2009. Vozimo se putem od Mostara do Čitluka.
Pružili se vinogradi… I s jedne i s druge strane ceste. Rodom orodili. Oplođeni. Trsovi puni, bogati. A grozdovi jedri i spremni za berbu. Sve rujno i sve miriše. Miriše grožđem i prezrelim smokvama.
Žare se vinogradi. Žari se Hercegovina.
Oplođena težačkim radom. I blagoslovljena Božjim blagoslovom.
Pa miriše… i miriše… Mirom Božjim.

Promatram s tugom  predjele kroz koje prolazimo. I sve mi se vraća. Sve ono davno zaboravljeno i dugo… dugo potiskivano. Pristižu mi  i neka nova, ali i daleka sjećanja. Izranjaju i izmjenjuju se.
Prolaze u trenu. Kao na filmskoj traci. Prolaze mi i sjećanjima na sve moje dolaske i odlaske. Na moje djetinjstvo. Na svaki moj nekadašnji boravak, ovdje, preko ljeta.
I nižu mi se slike moje mame, moga oca, sestara… I moga dragog daidže Matiše.

‒ O, Bože moj dragi, koliko mi sve to sada nedostaje! I koliko mi sve to sada znači. Da mi se uspomene vrate. I sva ona  sjećanja na moju dragu mamu, moje sestre i moga dragog tatu. Da se još jedanput nadišem njihove blizine. Da čujem i osjetim, bar tako, dragi glas moga oca. I poslušam ga kako ganga.

Nema raja
do rodnoga kraja,
ni miline
do Hercegovine.

***

Napokon stižemo u Čitluk. Prvi sam  put, nakon mnogo, mnogo godina, došla u pohode zavičaju mojih roditelja. Došla sam im odati počast i,  po prvi put, baš zbog njih, predstaviti ovdje svoju prvu zbirku priča, Druga strana zrcala.
Vratila sam se, nakon više od dvadeset godina izbivanja. Nažalost!!! Ali, što se može?!
–Ništa se tu ne može, moja draga Verice. Rat nas je raselio… Razdvojio. Kao i toliko puta dosad.

A još dok smo se vozili prema Čitluku, nekakva me tuga pritisnula. Neki nemir mi se uvukao u dušu. Nešto me počelo stezati u grlu. Skupljalo se. A pred mojim zamagljenim očima,  prolazilo cijelo moje djetinjstvo…
Koliko sam samo dana provela ovdje, Bože moj dragi!? Koliko uspomena, na te iste dane, u sebi pohranila?
Koliko je tek sjećanja u meni ostalo zapretano?
Ostavljeno  negdje duboko  … I spremljeno  negdje daleko… U meni. U neke tajne i skrivene pretince. Nezapisano i neispričano.
I tek sam sada, samo malo i površno, obrisala i digla s njih prašinu.  Pa, onda, jer nikad nije kasno, samo neke od njih i ispričala, zapisala i objavila. A sve sam to uradila, i uspjela uraditi, zahvaljujući mudrim sugestijama i prijedlozima mog dragog prijatelja i dobronamjernog kritičara, Krešimira Šege.
Koliko je samo, dragi moj Bože, dobrote i  skromnosti, poštenja i ljudskog,  Krešo morao imati? Koliko je tog svog ogromnog unutrašnjeg bogatstva, nesebično i trajno dijelio, svima i sa svima?
Koliko je tek napisao prikaza, uradio recenzija, uredio  zbirki?

I nikad ništa nije uvjetovao.
I nikad ništa nije tražio.

Ali je zato, višestruko dobivao. Trajno i zauvijek.
Jer su samo oni koji daju,
blagoslovljeni zbog onih koji primaju.
A takvih je bilo… bilo…
Zato je Krešo od svih i  dobivao, iskreno i pravo prijateljstvo. I duboku zahvalnost. Zauvijek i za cijeli život.

***

krešimir šego      Čekamo početak promocije.  Skoro smo svi na okupu.  Tu je i moja još jedina rodbina iz Mostara i iz Čitluka. I nekoliko mojih prijatelja koji su došli skupa sa mnom.
Dok tako čekamo- pričamo, razgovaramo i prisjećamo se… Dozivamo uspomene. Svatko svoje.  Neki se i propituju o ovom ili onom starom poznaniku, ili o nekome od naših brojnih, ali raseljenih prijatelja. Dok sam se ja, pod dojmom svega viđenog i doživljenog, povukla od svih, malo ustranu. Sve mi je ovo sada previše.  Sve mi se, nekako odjedanput, nakupilo.  I pritišće… Pa, iako, mi je sve ovo blisko, poznato i drago, u isto mi je vrijeme,  i sasvim drugačije i daleko. Čak pomalo i strano. Jer, previše je godina prošlo. Previše toga otišlo u nepovrat. Previše se promijenilo.
Tuga mi se uvukla u srce i u dušu. Ne znam bi li plakala ili bih se smijala. Bi li se radovala ili bih tugovala.
Zbog svega izgubljenog.
Zbog toliko toga propuštenog.

‒ E, da su mi, bar ovdje, moji roditelji ili moje sestre!?  Da je moja mama … da je moj tata… Eh, moj Bože, da me sada  vide!
Mašem glavom, stežem šaku, ali… Ne, ne smijem zaplakati, ne smijem!!!

I baš u tom trenu, raširenih ruka i s osmjehom od uha do uha, pojavi se, približavajući mi se žurnim koracima, i drugi predstavljač moje zbirke, za koju je on osobno napisao i recenziju.
Pojavi se, glavom i bradom, moj dragi prijatelj Krešimir Šego.

–Vidi ti, Kreše!– pomislih u sebi. I nakon dvadeset i kusur godina, što ga nisam ni čula ni vidjela, on isti.  Kao da mu je vrijeme stalo. Ni za dlaku se nije promijenio! Isti osmjeh, ista super linija, isto uspravno držanje, ista neposrednost.
–I brkovi su mu ostali isti!!!– mrmljam  tiho sebi u bradu, s jedva vidljivim smiješkom na usnama.
Jest da je malo posijedio, ali… Krešo k’o Krešo!.

–A gdje si ti, bona?
–A gdje si ti, bolan?
–Otkad te nisam vidio?
–Otkad ja tebe nisam vidjela?
–A nisi se baš puno promijenila!
–Nisi ni ti baš puno ostario! – odgovaram  mu , zafrkavajući ga. Po našem starom, dobrom običaju.
I uvijek smo se, od kada se znamo, a tomu je više od četrdeset godina, tako zafrkavali i pomalo peckali. Čas on mene, čas ja njega.
–A kako su tvoji? – pitam ja njega.
–A kako su tvoji? – odgovara mi on protupitanjem, smiješeći se šeretski.

I eto tako, kakav prije –  takav i sada. Krešo u tridesetim i Krešo u pedeset i nekoj. Uvijek isti. I uvijek… svoj. Ali i naš Krešo.

–E moja Verice, moja Verice, nema ti više takvih kao što je bio Krešo! Rijetki su  još ostali. Tako ti je, dušo moja draga, nekad bilo, a sad se samo spominjalo! Puno, puno se toga ružnoga dogodilo svima nama. Pa je takvo što i nestalo. Nažalost! Nestalo nam je i one naše spontanosti, i onoga našeg poslovičnog mostarskog humora i liskaluka. Daj, Bože, da se varam! Ali, tako osjećam. I takav dojam imam. Pritisnule nas, brate moj, i muke, i brige, i svakojaki problemi. A i ostarjelo se. Prorijedili smo se.
Eto,  i Krešo nam ode! Napusti nas. Ode čovjek koji nas je uvijek bodrio i radovao se s nama. Svakom našem uspjehu. Svakoj našoj objavljenoj pjesmi ili priči. Svakoj našoj tiskanoj zbirci.
Ode čovjek koji nam je pomagao. Koji nas je savjetovao. I koji nas je, uvijek,  srdačno i s osmjehom dočekivao.

Ode nam naš Krešo.

Teško je, teško. Ali, s vremenom, čovjek se nekako  utješi.  Povjeruje da je to tako moralo biti. Da je sve to samo privremeno. I da ćemo se kad-tad, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, ponovo naći.
Da ćemo se naći u nekom boljem i pravednijem svijetu. Na onoj drugoj strani.
–A što je onda s nama, koji ostajemo? Reci mi, molim te!
–E pa, svi mi koji ostajemo ovdje, ostajemo, nažalost, zakinuti. Za čovjeka. Za nečijeg supruga, za nečijeg oca, djeda. Nečijeg ili našeg prijatelja.  A čim nam odlaze, oni nama dragi, manje je pravih ljudi. I manje je pravih  prijatelja.

Ali, tko će nas onda dočekivati?
Tko će nas ispraćati?
Tko će, onda, jutrom s nama, u naše Društvo dolaziti?
Tko na Rondo, u Međugorje?
Tko će u „Cvitku“ našoj djeci, i djeci širom svijeta, prenositi poruke ljubavi i dobrote?
Tko će nam pričati o unucima, o djeci, o supruzi? Tko će… tko!?
Ah, tko  to zna!? Jer, nitko ništa ne zna, reče jedan naš, isto tako, veliki pjesnik.
A mi? Mi samo znamo da je to mogao i uvijek radio, samo Krešo.
Naš veliki prijatelj i naša velika LJUDINA.

Otišao je Krešo. I manje je prijatelja.
Jer je bio pošten  i cijenio poštenje.
Jer je bio iskren i cijenio iskrenost.
Jer je bio čovjek i cijenio ljude.

Otišao je Krešo…
Otišao je ČOVJEK.  Manje je LJUDI.
Hercegovina je  ostala, bez još jednog ČOVJEKA.
LJUDI, bez još jedne LJUDINE.
A mi, svi zajedno, bez  još jednog dragog, velikog i časnog čovjeka.
I velikog i časnog pjesnika.
***
Otišao je Čovjek i manje je Ljudi.
U povorci naših sjećanja ostadoše sjenke svih naših neizgovorenih riječi. I naših zajedničkih, ali  nenapisanih stihova.
Možda ćemo se svi, barem se tome nadam, jednoga dana ponovo sresti. Možda na nekom drugom, boljem i ljepšem mjestu. U nekom drugom i ljepšem svijetu. Pa ćemo, onda tamo, svi zajedno, nastaviti nizati… stihove i strofe.
Možda… Možda.

Vera Primorac

NA DAN POKOPA

Hrvatskom pjesniku Krešimiru Šegi

Ne mrzim zemlju.
Ne kunem smrt.
Smrt nije kriva
Što bića živa
Sa zemlje moraju ići.
To Božja je volja
I sve će jednom stići.

Prijatelj ode.
Ne osta dug.
Život mu bio
Prijatelj, drug.
Sve što je imao,
Sve što je znao
Ljudima dobrim
On je dao.
I tiho, tiho
Otišao.
Zašto i kamo?
Slutimo samo:
On, Bogu vjeran,
Bogu se dao!

Ne mrzim zemlju,
Ne kunem kob.
Hrvatska zemlja
Dala mu grob!
Unjedren blago,
Tu neka sniva!
Dijete je njeno
Voljeno, Drago!

Sve dok je zemlja
Hrvatska živa,
U njoj nek sniva.
Sve dokle nebo
Utjehu daje,
U njoj nek traje!

On rođen tu je!
Više od svega
Ljubio –  nju je!

Dijelio svima
Zanose rima.
Kruha i vina
Što zemlja dade
Hercegovina.
Pisao njoj je
Pjesme nade,
Nju budan sanjao
I samo se
Zemlji hrvatskoj
Klanjao.

Ne mrzim zemlju.
Ne kunem kob.
Hrvatska zemlja
Dala Ti grob.

Umjesto cvijeća
Nekˈ pjesma ova
Na san te sjeća
Utkan u Cvitak
Hrvatskih slova!

Malkica Dugeč

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Italiji uhićen hrvatski državljanin povezan s krijumčarenjem 300 kg kokaina

Objavljeno

na

Objavio

U velikoj akciji talijanske policije uhićene su četiri osobe zbog međunarodne trgovine kokaina, a među njima i hrvatski državljanin.

Pošiljka sa 333 kilograma kokaina vrijednog oko 100 milijuna eura stigla je iz Brazila u talijansku luku La Spezia prije tjedan dana.

Skener je detektirao da 12 kontejnera paleta s crnim granitnim pločama ima različitu gustoću sadržaja i kilažu. U udubljenjima granitnih ploča bila je skrivena pošiljka od 300 paketa kokaina, piše Jutarnji.hr.

Policija je u akciji imena ‘Samba 2020’ u tajnosti zamijenila sadržaj paketa i tako ulovila četiri osobe – talijanskog, albanskog i hrvatskog državljanina te brazilsku državljanku.

Pretpostavlja se da je pošiljka bila namijenjena pripadnicima kalabrijske ‘Ndranghete, no policija tek mora istražiti i otkriti tko su ostali članovi upleteni u krijumčarenje droge, kao i kamo je sve droga trebala stići i tko su kupci.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

In memoriam Roger Scruton (1944-2020) obnovitelj konzervativizma

Objavljeno

na

Objavio

Za razliku od britanskih i anglo-saksonskih konzervativaca koji podržavaju gospodarski liberalizam i free trade ideologiju, Scruton smatra da tradicija konzervativizma počiva na duhovnim i političkim postulatima koji nadilazu samu ekonomsku sferu, te da suverenitet pojedinca ( individualizam) ne može sam “činiti društvo”.

U nedjelju 12. siječnja 2020, je preminuo Roger Scruton engleski filozof i pisac i jedan od najutjecajniji konzervativnih mislilaca. Scrutom se bavio estetikom i političkom filozofijom, bio je urednik konzervativnih političkih novina The Salisbury Review. Autor je pedesetak knjiga među kojima Značenje seksualnosti, Estetika glazbe i Kako biti konzervativac. Tijekom 1980-ih bio je začetnik uspostava mreža tajnih sveučilišta u Istočnoj Europi, pomažući disidentima, posebno Česima, u borbi protiv sovjetske cenzure.

Istodobno je marginaliziran od strane britanske inteligencije, nakon što je satirično kritizirao antirasizam u Timesu, i zbog toga nije promaknut kao što je trebao na sveučilištu. Njegova kritika multikulturalizma i njegova obrana nacije naišli su na oštre kritike progresivnih liberala u Londonu. Scruton je također zaslužan za obnovu konzervativne ekologije, i smatrao je da pitanje zaštite prirode pripada političkoj desnoj konzervativnoj obitelji. Vlada Teresa Maye u studenom 2018. godine povjerila mu je predsjedanje komisijom zaduženom za ljepotu u arhitekturi, (Building Better).

Nažalost, nakon polemike koju je pokrenuo novinar iz New Statemana, istaknuvši iz intervju Scrutonovu kritiku koncepta islamofobije i miješanje Georgea Sorosa u unutarnje poslove Mađarske, filozof je nepravedno optužen za antisemitizam i kukavički otpušten. Njegovo djelo „Značenje konzervativizma, ( the meaning of conservatisme) iz 1980., predstavlja “nepristojni pokušaj suzbijanja ideologije slobodne trgovine Thatcherijskih istraživačkih centara”. Naime, za razliku od britanskih i anglo-saksonskih konzervativaca koji podržavaju gospodarski liberalizam i free trade ideologiju, Scruton smatra da tradicija konzervativizma počiva na duhovnim i političkim postulatima koji nadilaze samu ekonomsku sferu, te da suverenitet pojedinca ( individualizam) ne može sam “činiti društvo”. Kao nasljednik Michaela Oakeshotta, Scruton je čuvar duge engleske konzervativne tradicije, koja je od Benjamina Disraelija i Roberta Peela, nastojala prilagođivati i korigirati učinke dvostruke revolucije, industrijske i tehničke s jedne strane, demokratske i individualističke-liberalne s druge strane. Kao takav, Scrutonov konzervativizam također u sebi nosi stalnu napetost između konzervativizma i liberalizma. Konzervativizam tako priznaje postojanje općeg dobra i potiče zajednice i posrednička tijela da ga ostvare, pridodaje veće mjesto ukorijenim autoritetima, hijerarhiji; osjetljiv je na ekscese modernog političkog projekta koji je u osnovi liberalni projekt.

Scruton je podržavao pluralne singularnosti lokalnog i regionalnog života i vjerovao u postojanje naroda i korisnost granica, podsjećao je s Disraelijem da “nacije imaju svoj karakter kao i pojedinci”, dok liberalna antropologija vodi k uspostavi tržišnog unificiranog svijeta kojem se upravlja univerzalnim zakonom. U članku poljskog povjesničara ideje Leszek Kolakowski ističe “konzervativnu-liberalnu-socijalističku” vjeru, tri senzibiliteta i političke ideje koje se ne moraju nužno isključivati, a filozofija i djelo Rogera Scrutona upravo su nastojali sintetizirati i pomiriti ova idejna stremljenja.

Kao autor knjige, « How to be a Conservative ?» (2014) Scruton naglašava kako konzervativizam ne pripada ni jednoj teoriji , ili bilo kojem obliku konstruktivizma već proizlazi iz svakodnevnog iskustva “ zajedničkih značenja” , zajedničkog osjećaja i intuicije da “dobre stvari mogu bili lako uništene , ali ne i lako izgrađene”: Načelo kooperativnosti i suradnje kao i solidarnosti je u središtu konzervativne misli, a zajednička kolektivna dobra kao « mir, sloboda, pravo, civilnost, zaštita vlasništva » trebaju biti zaštićeni i očuvani.

Individualizam se temelji na egoizmu i narcizmu i generira jedna oblik društvenog takmičenja i Darwinizma. Kooperativnost je razvidna i prisutna unutar « oikosa » ljuba prema domu, koji nadmašuje ideal nomadizma globalista poput Jacquesa Attalia. Scruton koji smatra da je nacionalni suverenitet ključni uvjet istinske demokracije, kritizira multikulturalizam koji proizlazi iz nastanka jedne « građanske kulture » koja se odvojila od tradicionalnih uporišta i favorizirala masovnu imigraciju iz siromašnih prema bogatim državama. Na drugu stranu, liberalizam je omogućio nastanak ideologije « Političke korektnosti » u kojoj je normizirani « zdrav razum » postao glavna poluga represije i obrnute represije u ime antirasizma.

Nakon Russel Jacobya koji je prezirao « tu desnicu koja štuje tržište i ujedno proklinje kulturu koja je izravni proizvod tog istog tržišta », Scruton se postavljao kritički u odnosu na liberalni konzervativizam. Naime malo je suvremenih konzervativnih intelektualaca koji su uvidjeli da kapitalizam koji se temelji na neograničenoj požudi za bogatstvom, nije kompatibilan s konzervativnim moralom.

Kao kritičar modela homo economicusa, Scruton smatra da je konzervativizam jedna vrsta duhovnosti koja brani primat kulturnog i teološkog nad politikom, reducirana na dobro funkcioniranje tržišta. U tom pogledu Roger Scruton naglašava da je „točka polazišta konzervativizma taj osjećaj da dobre stvari mogu bili olako uništene ali da ih je teže vratiti “: Dakle najbolje u sadašnjosti proizlazi iz spoznaje i kumulativnog odnosa prošlih iskustava.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari