Pratite nas

Kronika

OTIŠAO JE ČOVJEK, MANJE JE LJUDI

Objavljeno

na

Uz godišnjicu smrti
mog dragog prijatelja,
Krešimira Šege

Lijep i sunčan dan. Mjesec je rujan. Ljeta Gospodnjeg 2009. Vozimo se putem od Mostara do Čitluka.
Pružili se vinogradi… I s jedne i s druge strane ceste. Rodom orodili. Oplođeni. Trsovi puni, bogati. A grozdovi jedri i spremni za berbu. Sve rujno i sve miriše. Miriše grožđem i prezrelim smokvama.
Žare se vinogradi. Žari se Hercegovina.
Oplođena težačkim radom. I blagoslovljena Božjim blagoslovom.
Pa miriše… i miriše… Mirom Božjim.

Promatram s tugom  predjele kroz koje prolazimo. I sve mi se vraća. Sve ono davno zaboravljeno i dugo… dugo potiskivano. Pristižu mi  i neka nova, ali i daleka sjećanja. Izranjaju i izmjenjuju se.
Prolaze u trenu. Kao na filmskoj traci. Prolaze mi i sjećanjima na sve moje dolaske i odlaske. Na moje djetinjstvo. Na svaki moj nekadašnji boravak, ovdje, preko ljeta.
I nižu mi se slike moje mame, moga oca, sestara… I moga dragog daidže Matiše.

‒ O, Bože moj dragi, koliko mi sve to sada nedostaje! I koliko mi sve to sada znači. Da mi se uspomene vrate. I sva ona  sjećanja na moju dragu mamu, moje sestre i moga dragog tatu. Da se još jedanput nadišem njihove blizine. Da čujem i osjetim, bar tako, dragi glas moga oca. I poslušam ga kako ganga.

Nema raja
do rodnoga kraja,
ni miline
do Hercegovine.

***

Napokon stižemo u Čitluk. Prvi sam  put, nakon mnogo, mnogo godina, došla u pohode zavičaju mojih roditelja. Došla sam im odati počast i,  po prvi put, baš zbog njih, predstaviti ovdje svoju prvu zbirku priča, Druga strana zrcala.
Vratila sam se, nakon više od dvadeset godina izbivanja. Nažalost!!! Ali, što se može?!
–Ništa se tu ne može, moja draga Verice. Rat nas je raselio… Razdvojio. Kao i toliko puta dosad.

A još dok smo se vozili prema Čitluku, nekakva me tuga pritisnula. Neki nemir mi se uvukao u dušu. Nešto me počelo stezati u grlu. Skupljalo se. A pred mojim zamagljenim očima,  prolazilo cijelo moje djetinjstvo…
Koliko sam samo dana provela ovdje, Bože moj dragi!? Koliko uspomena, na te iste dane, u sebi pohranila?
Koliko je tek sjećanja u meni ostalo zapretano?
Ostavljeno  negdje duboko  … I spremljeno  negdje daleko… U meni. U neke tajne i skrivene pretince. Nezapisano i neispričano.
I tek sam sada, samo malo i površno, obrisala i digla s njih prašinu.  Pa, onda, jer nikad nije kasno, samo neke od njih i ispričala, zapisala i objavila. A sve sam to uradila, i uspjela uraditi, zahvaljujući mudrim sugestijama i prijedlozima mog dragog prijatelja i dobronamjernog kritičara, Krešimira Šege.
Koliko je samo, dragi moj Bože, dobrote i  skromnosti, poštenja i ljudskog,  Krešo morao imati? Koliko je tog svog ogromnog unutrašnjeg bogatstva, nesebično i trajno dijelio, svima i sa svima?
Koliko je tek napisao prikaza, uradio recenzija, uredio  zbirki?

I nikad ništa nije uvjetovao.
I nikad ništa nije tražio.

Ali je zato, višestruko dobivao. Trajno i zauvijek.
Jer su samo oni koji daju,
blagoslovljeni zbog onih koji primaju.
A takvih je bilo… bilo…
Zato je Krešo od svih i  dobivao, iskreno i pravo prijateljstvo. I duboku zahvalnost. Zauvijek i za cijeli život.

***

krešimir šego      Čekamo početak promocije.  Skoro smo svi na okupu.  Tu je i moja još jedina rodbina iz Mostara i iz Čitluka. I nekoliko mojih prijatelja koji su došli skupa sa mnom.
Dok tako čekamo- pričamo, razgovaramo i prisjećamo se… Dozivamo uspomene. Svatko svoje.  Neki se i propituju o ovom ili onom starom poznaniku, ili o nekome od naših brojnih, ali raseljenih prijatelja. Dok sam se ja, pod dojmom svega viđenog i doživljenog, povukla od svih, malo ustranu. Sve mi je ovo sada previše.  Sve mi se, nekako odjedanput, nakupilo.  I pritišće… Pa, iako, mi je sve ovo blisko, poznato i drago, u isto mi je vrijeme,  i sasvim drugačije i daleko. Čak pomalo i strano. Jer, previše je godina prošlo. Previše toga otišlo u nepovrat. Previše se promijenilo.
Tuga mi se uvukla u srce i u dušu. Ne znam bi li plakala ili bih se smijala. Bi li se radovala ili bih tugovala.
Zbog svega izgubljenog.
Zbog toliko toga propuštenog.

‒ E, da su mi, bar ovdje, moji roditelji ili moje sestre!?  Da je moja mama … da je moj tata… Eh, moj Bože, da me sada  vide!
Mašem glavom, stežem šaku, ali… Ne, ne smijem zaplakati, ne smijem!!!

I baš u tom trenu, raširenih ruka i s osmjehom od uha do uha, pojavi se, približavajući mi se žurnim koracima, i drugi predstavljač moje zbirke, za koju je on osobno napisao i recenziju.
Pojavi se, glavom i bradom, moj dragi prijatelj Krešimir Šego.

–Vidi ti, Kreše!– pomislih u sebi. I nakon dvadeset i kusur godina, što ga nisam ni čula ni vidjela, on isti.  Kao da mu je vrijeme stalo. Ni za dlaku se nije promijenio! Isti osmjeh, ista super linija, isto uspravno držanje, ista neposrednost.
–I brkovi su mu ostali isti!!!– mrmljam  tiho sebi u bradu, s jedva vidljivim smiješkom na usnama.
Jest da je malo posijedio, ali… Krešo k’o Krešo!.

–A gdje si ti, bona?
–A gdje si ti, bolan?
–Otkad te nisam vidio?
–Otkad ja tebe nisam vidjela?
–A nisi se baš puno promijenila!
–Nisi ni ti baš puno ostario! – odgovaram  mu , zafrkavajući ga. Po našem starom, dobrom običaju.
I uvijek smo se, od kada se znamo, a tomu je više od četrdeset godina, tako zafrkavali i pomalo peckali. Čas on mene, čas ja njega.
–A kako su tvoji? – pitam ja njega.
–A kako su tvoji? – odgovara mi on protupitanjem, smiješeći se šeretski.

I eto tako, kakav prije –  takav i sada. Krešo u tridesetim i Krešo u pedeset i nekoj. Uvijek isti. I uvijek… svoj. Ali i naš Krešo.

–E moja Verice, moja Verice, nema ti više takvih kao što je bio Krešo! Rijetki su  još ostali. Tako ti je, dušo moja draga, nekad bilo, a sad se samo spominjalo! Puno, puno se toga ružnoga dogodilo svima nama. Pa je takvo što i nestalo. Nažalost! Nestalo nam je i one naše spontanosti, i onoga našeg poslovičnog mostarskog humora i liskaluka. Daj, Bože, da se varam! Ali, tako osjećam. I takav dojam imam. Pritisnule nas, brate moj, i muke, i brige, i svakojaki problemi. A i ostarjelo se. Prorijedili smo se.
Eto,  i Krešo nam ode! Napusti nas. Ode čovjek koji nas je uvijek bodrio i radovao se s nama. Svakom našem uspjehu. Svakoj našoj objavljenoj pjesmi ili priči. Svakoj našoj tiskanoj zbirci.
Ode čovjek koji nam je pomagao. Koji nas je savjetovao. I koji nas je, uvijek,  srdačno i s osmjehom dočekivao.

Ode nam naš Krešo.

Teško je, teško. Ali, s vremenom, čovjek se nekako  utješi.  Povjeruje da je to tako moralo biti. Da je sve to samo privremeno. I da ćemo se kad-tad, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, ponovo naći.
Da ćemo se naći u nekom boljem i pravednijem svijetu. Na onoj drugoj strani.
–A što je onda s nama, koji ostajemo? Reci mi, molim te!
–E pa, svi mi koji ostajemo ovdje, ostajemo, nažalost, zakinuti. Za čovjeka. Za nečijeg supruga, za nečijeg oca, djeda. Nečijeg ili našeg prijatelja.  A čim nam odlaze, oni nama dragi, manje je pravih ljudi. I manje je pravih  prijatelja.

Ali, tko će nas onda dočekivati?
Tko će nas ispraćati?
Tko će, onda, jutrom s nama, u naše Društvo dolaziti?
Tko na Rondo, u Međugorje?
Tko će u „Cvitku“ našoj djeci, i djeci širom svijeta, prenositi poruke ljubavi i dobrote?
Tko će nam pričati o unucima, o djeci, o supruzi? Tko će… tko!?
Ah, tko  to zna!? Jer, nitko ništa ne zna, reče jedan naš, isto tako, veliki pjesnik.
A mi? Mi samo znamo da je to mogao i uvijek radio, samo Krešo.
Naš veliki prijatelj i naša velika LJUDINA.

Otišao je Krešo. I manje je prijatelja.
Jer je bio pošten  i cijenio poštenje.
Jer je bio iskren i cijenio iskrenost.
Jer je bio čovjek i cijenio ljude.

Otišao je Krešo…
Otišao je ČOVJEK.  Manje je LJUDI.
Hercegovina je  ostala, bez još jednog ČOVJEKA.
LJUDI, bez još jedne LJUDINE.
A mi, svi zajedno, bez  još jednog dragog, velikog i časnog čovjeka.
I velikog i časnog pjesnika.
***
Otišao je Čovjek i manje je Ljudi.
U povorci naših sjećanja ostadoše sjenke svih naših neizgovorenih riječi. I naših zajedničkih, ali  nenapisanih stihova.
Možda ćemo se svi, barem se tome nadam, jednoga dana ponovo sresti. Možda na nekom drugom, boljem i ljepšem mjestu. U nekom drugom i ljepšem svijetu. Pa ćemo, onda tamo, svi zajedno, nastaviti nizati… stihove i strofe.
Možda… Možda.

Vera Primorac

NA DAN POKOPA

Hrvatskom pjesniku Krešimiru Šegi

Ne mrzim zemlju.
Ne kunem smrt.
Smrt nije kriva
Što bića živa
Sa zemlje moraju ići.
To Božja je volja
I sve će jednom stići.

Prijatelj ode.
Ne osta dug.
Život mu bio
Prijatelj, drug.
Sve što je imao,
Sve što je znao
Ljudima dobrim
On je dao.
I tiho, tiho
Otišao.
Zašto i kamo?
Slutimo samo:
On, Bogu vjeran,
Bogu se dao!

Ne mrzim zemlju,
Ne kunem kob.
Hrvatska zemlja
Dala mu grob!
Unjedren blago,
Tu neka sniva!
Dijete je njeno
Voljeno, Drago!

Sve dok je zemlja
Hrvatska živa,
U njoj nek sniva.
Sve dokle nebo
Utjehu daje,
U njoj nek traje!

On rođen tu je!
Više od svega
Ljubio –  nju je!

Dijelio svima
Zanose rima.
Kruha i vina
Što zemlja dade
Hercegovina.
Pisao njoj je
Pjesme nade,
Nju budan sanjao
I samo se
Zemlji hrvatskoj
Klanjao.

Ne mrzim zemlju.
Ne kunem kob.
Hrvatska zemlja
Dala Ti grob.

Umjesto cvijeća
Nekˈ pjesma ova
Na san te sjeća
Utkan u Cvitak
Hrvatskih slova!

Malkica Dugeč

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Odana počast žrtvama Vergarola

Objavljeno

na

Objavio

U Puli je u nedjelju obilježena 73. obljetnica eksplozije na Vergaroli kada je poginuo velik broj nevinih Puljana, prema službenim podacima poginulo ih je 116, mahom žena i djece, no kako dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, moguće ih je bilo i više, a ranjeno je 216 osoba.

Kao i ranijih godina, za žrtve je služena sveta misa u pulskoj Katedrali, a na spomen-obilježje kod Katedrale vijence su položili Udruga antifašističkih boraca i antifašista Pule te predstavnici Grada. Pročelnik Ureda Grada Pule Aleksandra Matić i predstavnici pulske Zajednice Talijana položili su vijenac na spomen obilježje žrtvama Vergarole. Ceremoniji su nazočili članovi obitelji žrtava, predstavnici konzulata Republike Italije te Slobodne Općine Pula u azilu.

Prije 73. godine, 18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergaroli eksplodirala je protubrodska mina. Dogodilo se to u nedjelju, kada je područje (koje se smatralo omiljenim okupljalištem pulskih Talijana) bilo puno kupača i izletnika koji su pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Iako su mine trebale biti bez detonatora, one su na nerazjašnjen način eksplodirale, a eksplozija oko šest tona eksploziva bila je razorna i s užasnim posljedicama.

O njenom uzroku postoje dvije teorije – jedna je samoaktiviranje, a druga eksploziju tumači kao namjeran čin. Iako su savezničke vojne vlasti provele istragu, a navodno su otkriveni tragovi naprava za aktiviranje mina (prema nekim mišljenjima, nisu sve mine bile deaktivirane), nije otkriveno ništa konkretno što bi upućivalo na moguće počinitelje. (Hina)

VERGAROLA, Sjećanje na nevine žrtve eksplozije 18. kolovoza 1946. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Umro novinar Denis Kuljiš

Objavljeno

na

Objavio

Istaknuti hrvatski novinar, pisac i publicist Denis Kuljiš umro je u nedjelju u Zagrebu u dobi od 68 godina nakon kratke i teške bolesti.

Denis Kuljiš rođen je u Splitu 1951. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je opću lingvistiku i sociologiju.

U novinama redovito piše od 1972., 1979. zaposlio se u Poletu, te 1980. u Vjesniku. Radio je kao urednik i novinar Starta, Danasa i Studija. Godine 1989. zajedno s partnerima osnovao je tvrtku Media Press, koja je sudjelovala u pokretanju privatnog nezavisnog političkog tjednika Globus, gdje je proveo pet godina kao glavni urednik.

Tvrtka je za to vrijeme prerasla u Europapress Holding, najveću novinsko-izdavačku kuću u zemlji, u kojoj je pokrenuo još i tjednike Gloria i OK! Napustivši EPH, s ostalim dioničarima tvrtke Media Press pokrenuo je politički tjednik Nacional, koji vodi dvije godine. Kad su ga iz njega izbacili pošto je izvršeno neprijateljsko preuzimanje tvrtke, s vlastitim kapitalom pokrenuo je dvotjednik Ultra, koji je propao.

Potom je pokrenuo magazin Penthouse za Slobodnu Dalmaciju te se nakon toga zaposlio kao savjetnik Uprave EPH, gdje je povremeno obavljao i različite uredničke funkcije (zamjenik glavnog urednika Globusa, urednik Playboya, supervizor pokretanja izdanja Playboy SCG).

Sudjelovao je kao urednik u ponovnom pokretanju kulturnog magazina Gordogan. Krajem 2012. bio je među pokretačima uskoro ugašenog dnevnika, 21. stoljeće.

Od 2005. do 2017. objavljivao je kolumne u Jutarnjem i Večernjem listu te nizu dnevnih novina u Srbiji, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, a njegova kolumna “1000 šema Denisa Kuljiša” izlazila je godinama na zadnjoj stranici Globusa. U posljednje vrijeme objavljivao je na portalu Dnevno i na svojem portalu Žurnalist.

Objavio je knjigu novinskih tekstova i feljtona “Majmuni, gangsteri i heroji” (2001.), koja je 2005. dobila nastavak pod naslovom “Majmuni, gangsteri, heroji, geniji, lupeži & papci”. Objavio je još “Dva pamfleta protiv Tuđmana” (2004.), “Ad hominem” (2006.), politički roman “Hrvatski Bog Merkur” (2010.) i zbirku eseja “Wahrheit Macht Frei” (2011.), podnaslovljenu “pet-šest priča o ustaša i partizanima, od Luburića do Karamarka”.

Zajedno s povjesničarom Williamom Klingerom potpisuje knjigu “Tito: Neispričane priče” (2013.), a nedavno je u izdanju beogradskog Službenog glasnika izašla i njegova knjiga “Titov tajni imperij”.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari