Pratite nas

Kronika

OTIŠAO JE ČOVJEK, MANJE JE LJUDI

Objavljeno

na

Uz godišnjicu smrti
mog dragog prijatelja,
Krešimira Šege

Lijep i sunčan dan. Mjesec je rujan. Ljeta Gospodnjeg 2009. Vozimo se putem od Mostara do Čitluka.
Pružili se vinogradi… I s jedne i s druge strane ceste. Rodom orodili. Oplođeni. Trsovi puni, bogati. A grozdovi jedri i spremni za berbu. Sve rujno i sve miriše. Miriše grožđem i prezrelim smokvama.
Žare se vinogradi. Žari se Hercegovina.
Oplođena težačkim radom. I blagoslovljena Božjim blagoslovom.
Pa miriše… i miriše… Mirom Božjim.

Promatram s tugom  predjele kroz koje prolazimo. I sve mi se vraća. Sve ono davno zaboravljeno i dugo… dugo potiskivano. Pristižu mi  i neka nova, ali i daleka sjećanja. Izranjaju i izmjenjuju se.
Prolaze u trenu. Kao na filmskoj traci. Prolaze mi i sjećanjima na sve moje dolaske i odlaske. Na moje djetinjstvo. Na svaki moj nekadašnji boravak, ovdje, preko ljeta.
I nižu mi se slike moje mame, moga oca, sestara… I moga dragog daidže Matiše.

‒ O, Bože moj dragi, koliko mi sve to sada nedostaje! I koliko mi sve to sada znači. Da mi se uspomene vrate. I sva ona  sjećanja na moju dragu mamu, moje sestre i moga dragog tatu. Da se još jedanput nadišem njihove blizine. Da čujem i osjetim, bar tako, dragi glas moga oca. I poslušam ga kako ganga.

Nema raja
do rodnoga kraja,
ni miline
do Hercegovine.

***

Napokon stižemo u Čitluk. Prvi sam  put, nakon mnogo, mnogo godina, došla u pohode zavičaju mojih roditelja. Došla sam im odati počast i,  po prvi put, baš zbog njih, predstaviti ovdje svoju prvu zbirku priča, Druga strana zrcala.
Vratila sam se, nakon više od dvadeset godina izbivanja. Nažalost!!! Ali, što se može?!
–Ništa se tu ne može, moja draga Verice. Rat nas je raselio… Razdvojio. Kao i toliko puta dosad.

A još dok smo se vozili prema Čitluku, nekakva me tuga pritisnula. Neki nemir mi se uvukao u dušu. Nešto me počelo stezati u grlu. Skupljalo se. A pred mojim zamagljenim očima,  prolazilo cijelo moje djetinjstvo…
Koliko sam samo dana provela ovdje, Bože moj dragi!? Koliko uspomena, na te iste dane, u sebi pohranila?
Koliko je tek sjećanja u meni ostalo zapretano?
Ostavljeno  negdje duboko  … I spremljeno  negdje daleko… U meni. U neke tajne i skrivene pretince. Nezapisano i neispričano.
I tek sam sada, samo malo i površno, obrisala i digla s njih prašinu.  Pa, onda, jer nikad nije kasno, samo neke od njih i ispričala, zapisala i objavila. A sve sam to uradila, i uspjela uraditi, zahvaljujući mudrim sugestijama i prijedlozima mog dragog prijatelja i dobronamjernog kritičara, Krešimira Šege.
Koliko je samo, dragi moj Bože, dobrote i  skromnosti, poštenja i ljudskog,  Krešo morao imati? Koliko je tog svog ogromnog unutrašnjeg bogatstva, nesebično i trajno dijelio, svima i sa svima?
Koliko je tek napisao prikaza, uradio recenzija, uredio  zbirki?

I nikad ništa nije uvjetovao.
I nikad ništa nije tražio.

Ali je zato, višestruko dobivao. Trajno i zauvijek.
Jer su samo oni koji daju,
blagoslovljeni zbog onih koji primaju.
A takvih je bilo… bilo…
Zato je Krešo od svih i  dobivao, iskreno i pravo prijateljstvo. I duboku zahvalnost. Zauvijek i za cijeli život.

***

krešimir šego      Čekamo početak promocije.  Skoro smo svi na okupu.  Tu je i moja još jedina rodbina iz Mostara i iz Čitluka. I nekoliko mojih prijatelja koji su došli skupa sa mnom.
Dok tako čekamo- pričamo, razgovaramo i prisjećamo se… Dozivamo uspomene. Svatko svoje.  Neki se i propituju o ovom ili onom starom poznaniku, ili o nekome od naših brojnih, ali raseljenih prijatelja. Dok sam se ja, pod dojmom svega viđenog i doživljenog, povukla od svih, malo ustranu. Sve mi je ovo sada previše.  Sve mi se, nekako odjedanput, nakupilo.  I pritišće… Pa, iako, mi je sve ovo blisko, poznato i drago, u isto mi je vrijeme,  i sasvim drugačije i daleko. Čak pomalo i strano. Jer, previše je godina prošlo. Previše toga otišlo u nepovrat. Previše se promijenilo.
Tuga mi se uvukla u srce i u dušu. Ne znam bi li plakala ili bih se smijala. Bi li se radovala ili bih tugovala.
Zbog svega izgubljenog.
Zbog toliko toga propuštenog.

‒ E, da su mi, bar ovdje, moji roditelji ili moje sestre!?  Da je moja mama … da je moj tata… Eh, moj Bože, da me sada  vide!
Mašem glavom, stežem šaku, ali… Ne, ne smijem zaplakati, ne smijem!!!

I baš u tom trenu, raširenih ruka i s osmjehom od uha do uha, pojavi se, približavajući mi se žurnim koracima, i drugi predstavljač moje zbirke, za koju je on osobno napisao i recenziju.
Pojavi se, glavom i bradom, moj dragi prijatelj Krešimir Šego.

–Vidi ti, Kreše!– pomislih u sebi. I nakon dvadeset i kusur godina, što ga nisam ni čula ni vidjela, on isti.  Kao da mu je vrijeme stalo. Ni za dlaku se nije promijenio! Isti osmjeh, ista super linija, isto uspravno držanje, ista neposrednost.
–I brkovi su mu ostali isti!!!– mrmljam  tiho sebi u bradu, s jedva vidljivim smiješkom na usnama.
Jest da je malo posijedio, ali… Krešo k’o Krešo!.

–A gdje si ti, bona?
–A gdje si ti, bolan?
–Otkad te nisam vidio?
–Otkad ja tebe nisam vidjela?
–A nisi se baš puno promijenila!
–Nisi ni ti baš puno ostario! – odgovaram  mu , zafrkavajući ga. Po našem starom, dobrom običaju.
I uvijek smo se, od kada se znamo, a tomu je više od četrdeset godina, tako zafrkavali i pomalo peckali. Čas on mene, čas ja njega.
–A kako su tvoji? – pitam ja njega.
–A kako su tvoji? – odgovara mi on protupitanjem, smiješeći se šeretski.

I eto tako, kakav prije –  takav i sada. Krešo u tridesetim i Krešo u pedeset i nekoj. Uvijek isti. I uvijek… svoj. Ali i naš Krešo.

–E moja Verice, moja Verice, nema ti više takvih kao što je bio Krešo! Rijetki su  još ostali. Tako ti je, dušo moja draga, nekad bilo, a sad se samo spominjalo! Puno, puno se toga ružnoga dogodilo svima nama. Pa je takvo što i nestalo. Nažalost! Nestalo nam je i one naše spontanosti, i onoga našeg poslovičnog mostarskog humora i liskaluka. Daj, Bože, da se varam! Ali, tako osjećam. I takav dojam imam. Pritisnule nas, brate moj, i muke, i brige, i svakojaki problemi. A i ostarjelo se. Prorijedili smo se.
Eto,  i Krešo nam ode! Napusti nas. Ode čovjek koji nas je uvijek bodrio i radovao se s nama. Svakom našem uspjehu. Svakoj našoj objavljenoj pjesmi ili priči. Svakoj našoj tiskanoj zbirci.
Ode čovjek koji nam je pomagao. Koji nas je savjetovao. I koji nas je, uvijek,  srdačno i s osmjehom dočekivao.

Ode nam naš Krešo.

Teško je, teško. Ali, s vremenom, čovjek se nekako  utješi.  Povjeruje da je to tako moralo biti. Da je sve to samo privremeno. I da ćemo se kad-tad, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, ponovo naći.
Da ćemo se naći u nekom boljem i pravednijem svijetu. Na onoj drugoj strani.
–A što je onda s nama, koji ostajemo? Reci mi, molim te!
–E pa, svi mi koji ostajemo ovdje, ostajemo, nažalost, zakinuti. Za čovjeka. Za nečijeg supruga, za nečijeg oca, djeda. Nečijeg ili našeg prijatelja.  A čim nam odlaze, oni nama dragi, manje je pravih ljudi. I manje je pravih  prijatelja.

Ali, tko će nas onda dočekivati?
Tko će nas ispraćati?
Tko će, onda, jutrom s nama, u naše Društvo dolaziti?
Tko na Rondo, u Međugorje?
Tko će u „Cvitku“ našoj djeci, i djeci širom svijeta, prenositi poruke ljubavi i dobrote?
Tko će nam pričati o unucima, o djeci, o supruzi? Tko će… tko!?
Ah, tko  to zna!? Jer, nitko ništa ne zna, reče jedan naš, isto tako, veliki pjesnik.
A mi? Mi samo znamo da je to mogao i uvijek radio, samo Krešo.
Naš veliki prijatelj i naša velika LJUDINA.

Otišao je Krešo. I manje je prijatelja.
Jer je bio pošten  i cijenio poštenje.
Jer je bio iskren i cijenio iskrenost.
Jer je bio čovjek i cijenio ljude.

Otišao je Krešo…
Otišao je ČOVJEK.  Manje je LJUDI.
Hercegovina je  ostala, bez još jednog ČOVJEKA.
LJUDI, bez još jedne LJUDINE.
A mi, svi zajedno, bez  još jednog dragog, velikog i časnog čovjeka.
I velikog i časnog pjesnika.
***
Otišao je Čovjek i manje je Ljudi.
U povorci naših sjećanja ostadoše sjenke svih naših neizgovorenih riječi. I naših zajedničkih, ali  nenapisanih stihova.
Možda ćemo se svi, barem se tome nadam, jednoga dana ponovo sresti. Možda na nekom drugom, boljem i ljepšem mjestu. U nekom drugom i ljepšem svijetu. Pa ćemo, onda tamo, svi zajedno, nastaviti nizati… stihove i strofe.
Možda… Možda.

Vera Primorac

NA DAN POKOPA

Hrvatskom pjesniku Krešimiru Šegi

Ne mrzim zemlju.
Ne kunem smrt.
Smrt nije kriva
Što bića živa
Sa zemlje moraju ići.
To Božja je volja
I sve će jednom stići.

Prijatelj ode.
Ne osta dug.
Život mu bio
Prijatelj, drug.
Sve što je imao,
Sve što je znao
Ljudima dobrim
On je dao.
I tiho, tiho
Otišao.
Zašto i kamo?
Slutimo samo:
On, Bogu vjeran,
Bogu se dao!

Ne mrzim zemlju,
Ne kunem kob.
Hrvatska zemlja
Dala mu grob!
Unjedren blago,
Tu neka sniva!
Dijete je njeno
Voljeno, Drago!

Sve dok je zemlja
Hrvatska živa,
U njoj nek sniva.
Sve dokle nebo
Utjehu daje,
U njoj nek traje!

On rođen tu je!
Više od svega
Ljubio –  nju je!

Dijelio svima
Zanose rima.
Kruha i vina
Što zemlja dade
Hercegovina.
Pisao njoj je
Pjesme nade,
Nju budan sanjao
I samo se
Zemlji hrvatskoj
Klanjao.

Ne mrzim zemlju.
Ne kunem kob.
Hrvatska zemlja
Dala Ti grob.

Umjesto cvijeća
Nekˈ pjesma ova
Na san te sjeća
Utkan u Cvitak
Hrvatskih slova!

Malkica Dugeč

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945.

Objavljeno

na

Objavio

Ovoga je utorka na zagrebačkom groblju Mirogoj povodom Međunarodnog dana ljudskih prava održana sveta misa u crkvi Krista Kralja te komemorativni skup na groblju hrvatskih vojnika poginulih 1941.-1945. godine koje je neposredno nakon rata uništeno, preorano odlukom komunističkih vlasti.

Ovu komemoraciju organizirali su Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – Osijek , Hrvatski domobran – Osijek, Hrvatski domobran – Zaprešić, Hrvatski domobran – Slatina, Hrvatski domobran – Našice, Hrvatski obredni zdrug Jazovka – krilo Đakovo te Udruga bosanskohercegovačkih Hrvata – Zagreb.

Nekon svete mise, koju je predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško, sudionici su u procesiji otišli do vojničkog groblja gdje je nastavljen program komemoracije: hrvatska himna, minuta šutnje za poginule hrvatske vojnike 1941. – 1945. godine, pozdravna riječ organizatora skupa, prigodne pjesme i molitve za sve poginule te na koncu postavljanje i paljenje svijeća s nazanačenim imenom i prezimenom svakog pokojnika na njihovim neobilježenim grobovima.

Komemoraciji su nazočili članovi i potomci obitelji poginulih hrvatskih vojnika, svi ljudi dobre volje, pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Stjepan Sučić ,izaslanica gradonačelnika grada Zagreba Vlasta Ivić, Efendija Halid Dolić.

Komemoraciju su uveličali članovi vokalnog ansambla Bojna Frankopan pod vodstvom hrvatskog branitelja i časnika Sekulića Hrvoja. Hrvatskom himnom je nastavljena komemoracija u izvedbi Valentine Mekovec, prof. solo pjevanja. Otpjevala prigodnu pjesmu Ave Marija, a na završetku komemoracije Hrvoje Sekulić i Ivana Sekulić otpjevali su pjesmu Zemlja dide mog!

Osim odavanja počasti poginulima, cilj ovih događanja je da se na danas praznim površinama gdje su pokopani hrvatski vojnici poginuli 1941. – 1945. godine postave grobni spomenici s osnovnim natpisom na kojem bi stajalo ime i prezime poginulog vojnika, godina rođenja i smrti u cilju dostojanstvenog posljednjeg počivališta.

Neposredno poslije II. svjetskog rata, a u nakani potpunog i radikalnog obračuna s „narodnim neprijateljem“, odnosno protivnicima i neistomišljenicima komunističkog režima, Ministarstvo unutarnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije donijelo je 18.5.1945. Odluku o uklanjanju grobalja i grobova okupatora i narodnih neprijatelja. Ovo uklanjanje provedeno je sustavno. Na zagrebačkom groblju Mirogoj u potpunosti je u ljeto 1945. godine uklonjeno njemačko i hrvatsko vojničko groblje, najmanje 3.000 grobova poražene vojske, pripadnika Wehrmachta i Waffen-SS-a, kao i hrvatskim vojnicima, pripadnicima domobranstvu i ustaštvu, tadašnjim Oružanim snagama NDH.

Uklanjanje ustaškog, domobranskog i njemačkog vojničkog groblja na Mirogoju u Zagrebu u ljeto 1945. godine opisao je Josip Bejuk u svojoj knjizi sjećanja naslovljenoj „Sjećanja logoraša“ koji je kao mladić s prijateljem svjedočio uništenju vojničkih grobova:

„…gledamo kako drugarice i drugovi lome križeve s njemačkog vojničkog groblja, a drugi se muče na ustaškom groblju preturati kamene spomenike s časničkog groblja…..slušamo još kako psuju ustašku majku, kurvu švapsku itd. Neki pripiti pjevaju i gaze nogama križeve. Čuje se pjesma ‘Druže tito mi ti se kunemo….“

O uklanjanju vojničkih grobova na Mirogoju pisale su 17. rujna 1945. godine nadbiskupu Stepincu i katolkinje Hrvatice, majke pokojnih sinova i supruge pokojnih muževa, moleći ga da se zauzme kod vlasti za poštedu vojničkih grobova: „Preuzvišeni gospodine! Za sigurno će Vam biti već poznato, da se po naređenju mjerodavnih vlasti skidaju križevi na Mirogoju sa ustaških grobova, a nakon toga imade se grobovi sravniti tako, da neće biti vidljivo, gdje je koji od onih, koji počivaju na tom mjestu vječni san. Da je taj postupak prema mrtvima, koji su pred Božjim sudom, strašan i bolan, došlo je do izražaja prigodom posjeta nas majki i žena u nedjelju na dan 16 rujna. Možete si pomisliti, Preuzvišeni, tu tešku bol jedne majke, koja dolazi iz udaljenih krajeva, da posjeti grob svoga sina, da se pomoli Svevišnjemu za pokojnikovu dušu – a da ne nađe grob jer nema križa. Ta boj je neopisiva. Majke i žene padale su na grobove moleći Svevišnjega za pomoć, zazivajući imena svojih palih pokojnika – da im se jave, no mrtvi ne govore, nema odaziva.“

Iz pisma zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Vladimiru Bakariću 18. kolovoza 1945 godine: „…Stižu mi vijesti iz Varaždina, Zagreba i drugih mjesta, da se po nečijem nalogu niveliraju grobovi Ustaša i Nijemaca, uklanjaju križevi sa njihovih grobova po katoličkim grobljima, ne pitajući ni crkvene vlasti ni rodjake pokojnika. Ovo je kulturni škandal prvog reda. Vi ste, gospodine pretsjedniče, pravnik, pa će Vam biti bez sumnje poznato, što pogansko rimsko pravo sudi de laesione sepulcri. Zar smo pali ispod pogana? Ja kao predstavnik Katoličke crkve energično protestiram proti ovog divljanja i molim Vas da izdate hitne naloge da se poštuju katolička groblja. Na grobljima nema više prijatelja ni neprijatelja partizana ni ustaša ni Nijemaca ni slavena. Na grobljima su samo mrtvi, koji čekaju zadnji pravorijek vječnog Suca, koji će ih suditi samo po tome, kakvi su bili ljudi, da li su vršili Njegove zapovijedi ili ne, a ne po stranačkim pripadnostima ili nacionalnim……“

Iako je na groblju Mirogoj podignuto nekoliko spomen obilježja poginulim hrvatskim vojnicima 1941. – 1945. godine, grobovi hrvatskih vojnika pripradnika Oružanih snaga NDH i dalje su neobilježeni, sravnjeni sa zemljom, bez nadgrobnih oznaka, bez upisa imena pokopanih vojnika.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Incident na skupu Miroslava Škore: Bilo je naguravanja i šamaranja

Objavljeno

na

Objavio

isječak/facebook

Miroslav Škoro u nedjelju je na skupu u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski žestoko udario po svojim protukandidatima, najviše se obrušivši na HDZ i njihovu kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović.

Inače, kako su javili u vijestima Nove Tv u 17 sati, skup je obilježio i incident kada su Škorini simpatizeri htjeli ući u Lisinski, ali se moglo jedino s ulaznicama.

Došlo je do naguravanja, pa su na kraju neki i ušli bez akreditacija i ulaznica, javlja Nova TV, a bilo je i šamaranja, kažu.

Napali studente zaposlene u Lisinskom, gurajući ih i vrijeđajući, piše Index. Jedan mladić dobio je i šamar, a više ljudi dobacivalo im je kako su komunjare, prepričao je jedan od studenata incident za Index, piše Hrvatska-Danas.hr.

Grabar-Kitarović o Milanoviću i Škori: Nervozni su, prijete – oba će pasti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari