Pratite nas

Reagiranja

Otkrivena još jedna teška laž o prvom ustaškom logoru u NDH

Objavljeno

na

U vrijeme kad su sve „strelice“ uperene prema najvećem ustaškom logoru Jasenovac, o prvom ustaškom logoru Danica (travanj 1941.- listopad 1942.) u Koprivnici godinama se pišu i šire laži., koje nažalost malo tko demantira.

Tako su pojedini „historičari“, od kojih su danas neki i „doktori“ i „akademici“ (!) pisali (lagali) da je u ovom logoru pobijeno 30 tisuća Srba, zatim su smanjivali tu brojku, sve do slovom i brojkom – tri!

Međutim, ni za te tri nema ni jedan, ali baš nije pravovaljani dokaz.

Mjesto ovog logora također je – laž. Naime, prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja Koprivnica već je u više navrata objelodanio da se Spomen park Danica uopće ne nalazi (sic!) na mjestu gdje je logor stvarno bio, već da je to bilo tamo gdje su danas neki od pogona Podravke!

To sve ne smeta neke, pretežno pojedince iz SDP-a i udruga bivših partizana da, istina, u malom broju dolaze na ovo mjesto i polažu vijence i pale svijeće „za sve poginule u ovom logoru“, dakle manje-više za – nikoga!

Početkom devedesetih godina iz centra Koprivnice u Spomen park Danica odvezen je veliki spomenik NOB-u, pa su tako već godinama na istom mjestu obilježja „partizana i ustaša“!

Gdje još toga ima?

Ovaj memorijalni kompleks sve do 1992. „krasila“ je i željeznička lokomotiva koja je navodno prevozila nesretne logoraše od željezničke postaje Koprivnica do Danice. Nu, onda se netko sjetio (još se uvijek ne zna tko!) da bi najbolje bilo da se ta lokomotiva, zvana Katica, „prebaci“ u Zagreb, na Glavni kolodvor, pa da ju svi vide.

Još je uvijek tamo.

Ali, ovih je dana na adresu Muzeja Grada Koprivnice stigao dopis Ministarstva kulture RH da je riječ o lokomotivi koja nema veze s prijevozom zatvorenika u prvi ustaški logor! (sic!) Riječ je o lokomotivi koja je tek nakon zatvaranja logora dopremljena u Koprivnicu nakon remonta u Vinkovcima te je navodno korištena na željezničkoj liniji Koprivnica – Botovo!

Dakle, svih ovih godina, od otvorenja Spomen parka Danica (početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća) lagali su da je to ta lokomotiva te da se ustaški logor nalazio na mjestu gdje se nije nalazio.

A prigodom svečanog otvorenja Danice, za što je najviše zaslužan navodni bivši udbaš Pavle Gaži, već se tada govorilo da to nije ta lokomotiva.

Gaži je tada na svečanost pozvao čovjeka koji je navodno vozio tu lokomotivu. Kad je vlakovođa stigao na svečanost i to službenim mercedesom bio je burno pozdravljen od velike mase bivših partizana, ali i drugih građana Koprivnice. Čovjek je pogledao lokomotivu i odmah rekao: Ne, to nije ta lokomotiva koja je vozila zatvorenike! Nakon toga Gaži mu više nije dozvolio da se vrati kući službenim vozilom, već je čovjek morao ići – „pješke“.

Tek sada je utvrđeno da je imao pravo.

Inače, oko te lokomotive na zagrebačkom Glavnom kolodvoru godinama su mahom učenicima i studentima pričali priče o prvom ustaškom logoru Danica, a nazočni su mogli razgledati i lokomotivu koja jeste, odnosno nikada nije prevozila logoraše.

O toj „Katici“, lažnoj lokomotivi iz NDH-a, prof. Franjo Horvatić u knjizi „Spomenici NOB-a općine Koprivnica“ (1986.) uz ostalo je zapisao (str. 39.):

–          „To je parna lokomotiva (iz 19. stoljeća) kojom su ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozili u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora „Danica“. Ova je lokomotiva odvozila iz logora transportne logoraše do željezničke stanice u Koprivnici odakle su (s natpisom „trulo voće“) dalje transportirani na gubilište u Jadnovo (Lika) i druge logore u NDH. Neposredno nakon prvog oslobođenja Koprivnice (7.11.1943. do 9. 2. 1944.), lokomotivu su u bombardiranju oštetili ustaški avioni. Ustaše su tada bombardirale i objekte bivšeg logora „Danica, nastojeći uništiti dokaze o svojim nedjelima. Na sreću lokomotiva je sačuvana, 1981. godine detaljno obnovljena i postavljena u prostor Spomen parka na „Danici“, kao nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora“ – napisao je tadašnji „stručnjak“ za NOB-e.

Sve laži do laži, ili kako bi rekao maršal Tito: Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ured predsjednice demantirao obavezu dostave informacija o financijskim transakcijama

Objavljeno

na

Objavio

Iz Ureda predsjednice u subotu su poručili da ih rješenje povjerenika za informiranje ne obvezuje da udruzi Futurist dostave informacije o novčanim transakcijama tog ureda u 2018. godini, već im se nalaže da u roku od 8 dana riješe zahtjev za pristup informacijama o tim transakcijama.

Ured predsjednice reagirao je na priopćenje udruge Futurist koja je izvijestila kako je u postupku građanskog nadzora nad tijelima javne vlasti 14. studenog zaprimila rješenje Povjerenika za informiranje kojim se Uredu predsjednice RH nalaže da u roku od 8 dana riješi zahtjev za pristup informacijama o novčanim transakcijama ureda prošle godine.

Iz Ureda ističu da rješenje povjerenika za informiranje Zorana Pičuljana ne znači da Ured mora dostaviti svoje transakcije udruzi Futurist, već mora “riješiti predmet, što znači da zahtjev može prihvatiti, odbiti ili odbaciti”.

Riječ je o rješenju na žalbu predsjednika udruge Futurist Nenada Klapčića, koji se žalio povjereniku za informiranje jer mu Ured predsjednice, u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, nije u zakonskom roku riješio zahtjev za pristup informacijama od 5. svibnja, odnosno nije mu omogućen uvid u naloge (za 2018.) kojima Ured predsjednice nalaže isplate s jedinstvenog računa riznice.

Povjerenik za informiranje zaključio je da je zahtjev žalitelja osnovan jer njegov zahtjev prema Uredu predsjednice nije riješen u skladu s odredbama Zakona o pravu na pristup informacijama.

“Ne prejudicirajući postupak rješavanja zahtjeva za pristup informacijama”, povjerenik je naložio da se predmetni zahtjev riješi sukladno zakonskim odredbama. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Objavljeno

na

Mladen Pavković: Nažalost. Branitelji su sve više mrtvi brojevi, o kojima znamo malo ili ništa

Približavaju se dani bola, očaja, tuge i sjećanja. Tko ne pamti strahote Vukovara i Škabrnje? Na grobovima i spomen obilježjima gorjet će i gore mnoge svijeće. Živi će se zahvaljivati mrtvima, jer da nije bilo njih, ne bi možebitno bilo i nas.
U vrijeme prošlog, propalog režima znala su se mnoga imena palih u NOB-u, prije svega u borbi za Jugoslaviju. A danas? Tko zna tko su bili i kako se zovu oni recimo stradali u velikosrpskoj agresiji u Vukovaru i Škabrnji, ali i diljem Hrvatske?

Dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, neprestano podsjeća da je u agresiji ubijeno 7.263 civila. A u Vukovaru dosad se stiglo do popisa od 2.717 nevinih žrtava.
Imena su pretvorena u brojke.

O tim pretežno hrvatskim žrtvama nema filmova, o njima se ne uči u školama, po njima ne nose imena tvornice, kulturne i ine ustanove, škole, bolnice (svaka čast iznimkama).

Tko danas uopće zna jedno ime od onih koji su morali bježati ili su protjerani iz svojih domova, a takvih je bilo najmanje 260.000?
Srbi neprestano ističu da su Hrvati krivi što su njihovi zemljaci bježali „kao zečevi!“ iz Knina i okolice uoči „Oluje“, a zaboravlja se na zapovijed (br.2-3113-1/95 ratnog zločinca Mile Martića koji je tim ljudima naredio evakuaciju, jer da ne će živjeti u „ustaškoj državi“.
Brojke nisu dobile hrvatski obrambeni Domovinski rat, nisu ostvarile državu. To je djelo ljudi od imena i prezimena! I kad mladi čitaju brojna njihova imena, primjerice u dvorištu crkve sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, što oni znaju, tko su bili ti ljudi, kako su i na koji način stradali, jesu li imali obitelj, jesu li bili stari ili mladi, muškarci ili žene i tome slično?

Nekakva Jelena Veljača svako malo dolazi iz Beograda u Zagreb i „bori“ se za žene „stradale od svojih muževa“. Zna li ona primjerice tko je bila Eva Šegarić, Marija Jović, Kata Šoljić, ali i na tisuće drugih žena koje su u vrijeme rata pale od srpskog metka?

Može li se ona recimo za njih boriti i u Beogradu, što tamo ne protestira protiv koljača koji su u vrijeme agresije ubili tako veliki broj nedužnih Hrvatica?

Zločin je ako muž „prebije“ ženu, a još je veći ako je ni krivu ni dužnu siluje, masakrira i ubije u vrijeme rata, kao što je to bio slučaj sa mnogim Hrvaticama čija su imena također pretvorena u brojke!

A da su pojedine žene u ratu znale biti opakije i krvoločnije od muškaraca govori i slučaj Zorane Banić, koja je 18. 11. 1991. u Škabrnji ubijala starije žene i djecu!
Takvih monstruma bilo je i u drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje se vodio rat.

Što se razne veljače ne bore i za prava tih nevino stradalih Hrvatica, što o tome ne pričaju na nekom mitingu u Beogradu, pa da i oni tamo znaju i tu priču?

Još uvijek nažalost nemamo ni točan podatak, koliko je djece stradalo u Domovinskome ratu, a kamoli da znamo nešto više o njima.
Brojke su jedno, a imena i prezimena drugo.
U Hrvatskoj postoje mnoge ulice i trgovi, ali koliko njih nosi naziv po nekoj nevinoj žrtvi iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?
Ratna bolnica u Vukovaru već sada bi trebala nositi naziv po liječnicima Vesni Bosanac i Juraju Njavri.

U Zagrebu se objavljuje knjiga o „postolaru-državniku“ Miki Špiljku, ali ne i o Junakinji Domovinskoga rata – Kati Šoljić.
Mrvi branitelji i civili sve više ostaju i postaju –mrtvi brojevi na papiru!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari