Pratite nas

U potrazi za Istinom

VIDEO – Otroci s Petrička: Titovi logori za mučenje i preodgoj djece

Objavljeno

na

Tko su Djeca s Petričkovog brda (Otroci s Petrička), malenog mjesta na brežuljku u blizini Celja? To su djeca čije su roditelje Titovi partizani brutalno ubili i bacili u jame kao ‘okupatore i domaće izdajnike’, a njih odveli u dom na Petričkovo brdo gdje su bili izloženi komunističkom preodgoju, mučeni, tučeni i zlostavljani.

Mnoga djeca su, inače, bila zatvorena u radnim logorima

Te logore Tito je osnovao po uzoru na komunistički SSSR gdje su se djeca odvodila još od školskih dana na preodgoj u internate, koji su u stvari bili pravi logori gdje su djecu tukli, mučili, a ponekad i ubijali. Tu su bili podvrgnuti ispiranju mozga, odricanju od prošlosti, sustavnom mučenju i maltretiranju da bi postali “pravovjerni” omladinci. Nešto slično imao je i Adolf Hitler u Njemačkoj, a logore i internate za preodgoj djece u početnoj fazi komunizma imale su mnoge komunisitčke zemlje.

Djeca su u internatu podvrgavana komunističkom ideološkom drilu i nasilnom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, nove obitelji i – novi identitet, navodi Jutarnji list.

To su djeca kojima komunisti nisu dozvolili BITI i morali su se odreći vlastitog identiteta.

O tome je u Sloveniji snimljen dokumentarni film pod imenom ‘Otroci s Petrička’ koji je svojevremeno šokirao javnost u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj prošao šutke iako je prikazan na ZagrebDoxu.

Za razliku od brojne djece s majkama ubijena i bačena u jame diljem Slovenije (veliko stratište Crnogrob u blizini Ljubljane), ova djeca su preživjela i morala otići na komunistički ‘preodgoj’ u ustanovu na Petričkom brdu. Na samom početku tu se radilo o 70-ak djece čiji su roditelji ubijeni kao ‘okupatori i domaći izdajnici’.

Sam dokumentarac je zapravo intervju s desetak ‘djece s Petrička’, a na bazi knjige autora Ivana Otta, jedinog od dvojice Hrvata među tom nesretnom djecom, žrtvama partizanskog terora. Film je i dobio glavnu nagradu prije desetak godina na festivalu u Portorožu, što je velika rijetkost za dokumentarne filmove.

Većim dijelom djeca su bila od roditelja pripadnika poraženih snaga  slovenskih domobrana i belogardejaca koji su bili u zbjegu sa svojim obiteljima pred Titovim krvolocima koji su putem već napunili jame sa ‘domaćim izdajicama i okupatorima’, kao što je nedavno izjavio jedan ‘ugledni hrvatski novinar’.

Dio djece su bili potomci Nijemaca iz Hrvatske, Srijema, Bačke i Banata.

Njihovi roditelji su ubijeni i bačeni u jamu gdje je iznad masovne grobnice napravljen deponij smeća.

Djeca su internatu podvrgavana komunističkom drilu i nasilnom ideološkom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, novi identitet i nove obitelji.  Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji dječak Gunther Slamer imao je 14 godina, a najmlađe dijete u tom mučilištu svega godinu i pol dana. 45 godina ova djeca su pod prijetnjom smrti morala šutjeti u jugoslavenskom „komunističkom raju“, a prvi su put izišli u javnost 1993. kada u Mariboru grupa bivših komunističkih uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se djeca  s Petrička jave. Jedan od “otroka”, Zagrepčanin i Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala redatelja Zupaniča da snimi film. Ottova obitelj se 1939. preselila iz Zagreba u Ljubljanu, a njegovi najbliži su ubijeni svirepo od partizana

U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili prste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su “izdajničke svinje” i “izdajice slovenskog naroda”. Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala “Crna udova”.

Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna mučiteljica djece, “udova” je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala mržnja okolnog stanovništva koje je bilo huškano protiv ‘okupatora i domaćih neprijatelja’, a posebno njihove djece.

Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani – koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije – analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih.

Sama zgrada-mučilište na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija u koje su komunistički vlastodršci dolazili na ukusne objede i vesela druženja. Osobito su sablasne fotografije komunističkih velmoža i izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu obližnjeg logora Teharje je spomenički kompleks.

Dokumentarni film, iako je pisac knjige na temelju koje je snimljen Hrvat iz Zagreba, nije u Hrvatskoj dobio gotovo nikakvu pažnju.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nema crno-bijele istine: Srbi ustaški generali

Objavljeno

na

Objavio

Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države.

Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem.

Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder (predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati.

Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio:

”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)

Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem izdao i knjigu s tom tematikom).

Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević također su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od 13 spomenutih, njih 3 ponijeli su titulu „vitez“.

Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući ovoj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007).

Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić  (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević (umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina).

Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli.

General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine.

Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu).

Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata.

Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini).

Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata).

Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu).

Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac).

General Zvonimir Stimaković

Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/)

Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“.

Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!?

Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to.

Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“.

Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju.

Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari