Connect with us
//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

U potrazi za Istinom

VIDEO – Otroci s Petrička: Titovi logori za mučenje i preodgoj djece

Published

on

Tko su Djeca s Petričkovog brda (Otroci s Petrička), malenog mjesta na brežuljku u blizini Celja? To su djeca čije su roditelje Titovi partizani brutalno ubili i bacili u jame kao ‘okupatore i domaće izdajnike’, a njih odveli u dom na Petričkovo brdo gdje su bili izloženi komunističkom preodgoju, mučeni, tučeni i zlostavljani.

Mnoga djeca su, inače, bila zatvorena u radnim logorima

Te logore Tito je osnovao po uzoru na komunistički SSSR gdje su se djeca odvodila još od školskih dana na preodgoj u internate, koji su u stvari bili pravi logori gdje su djecu tukli, mučili, a ponekad i ubijali. Tu su bili podvrgnuti ispiranju mozga, odricanju od prošlosti, sustavnom mučenju i maltretiranju da bi postali “pravovjerni” omladinci. Nešto slično imao je i Adolf Hitler u Njemačkoj, a logore i internate za preodgoj djece u početnoj fazi komunizma imale su mnoge komunisitčke zemlje.

Djeca su u internatu podvrgavana komunističkom ideološkom drilu i nasilnom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, nove obitelji i – novi identitet, navodi Jutarnji list.

To su djeca kojima komunisti nisu dozvolili BITI i morali su se odreći vlastitog identiteta.

O tome je u Sloveniji snimljen dokumentarni film pod imenom ‘Otroci s Petrička’ koji je svojevremeno šokirao javnost u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj prošao šutke iako je prikazan na ZagrebDoxu.

Za razliku od brojne djece s majkama ubijena i bačena u jame diljem Slovenije (veliko stratište Crnogrob u blizini Ljubljane), ova djeca su preživjela i morala otići na komunistički ‘preodgoj’ u ustanovu na Petričkom brdu. Na samom početku tu se radilo o 70-ak djece čiji su roditelji ubijeni kao ‘okupatori i domaći izdajnici’.

Sam dokumentarac je zapravo intervju s desetak ‘djece s Petrička’, a na bazi knjige autora Ivana Otta, jedinog od dvojice Hrvata među tom nesretnom djecom, žrtvama partizanskog terora. Film je i dobio glavnu nagradu prije desetak godina na festivalu u Portorožu, što je velika rijetkost za dokumentarne filmove.

Većim dijelom djeca su bila od roditelja pripadnika poraženih snaga  slovenskih domobrana i belogardejaca koji su bili u zbjegu sa svojim obiteljima pred Titovim krvolocima koji su putem već napunili jame sa ‘domaćim izdajicama i okupatorima’, kao što je nedavno izjavio jedan ‘ugledni hrvatski novinar’.

Dio djece su bili potomci Nijemaca iz Hrvatske, Srijema, Bačke i Banata.

Njihovi roditelji su ubijeni i bačeni u jamu gdje je iznad masovne grobnice napravljen deponij smeća.

Djeca su internatu podvrgavana komunističkom drilu i nasilnom ideološkom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, novi identitet i nove obitelji.  Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji dječak Gunther Slamer imao je 14 godina, a najmlađe dijete u tom mučilištu svega godinu i pol dana. 45 godina ova djeca su pod prijetnjom smrti morala šutjeti u jugoslavenskom „komunističkom raju“, a prvi su put izišli u javnost 1993. kada u Mariboru grupa bivših komunističkih uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se djeca  s Petrička jave. Jedan od “otroka”, Zagrepčanin i Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala redatelja Zupaniča da snimi film. Ottova obitelj se 1939. preselila iz Zagreba u Ljubljanu, a njegovi najbliži su ubijeni svirepo od partizana

U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili prste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su “izdajničke svinje” i “izdajice slovenskog naroda”. Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala “Crna udova”.

Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna mučiteljica djece, “udova” je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala mržnja okolnog stanovništva koje je bilo huškano protiv ‘okupatora i domaćih neprijatelja’, a posebno njihove djece.

Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani – koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije – analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih.

Sama zgrada-mučilište na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija u koje su komunistički vlastodršci dolazili na ukusne objede i vesela druženja. Osobito su sablasne fotografije komunističkih velmoža i izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu obližnjeg logora Teharje je spomenički kompleks.

Dokumentarni film, iako je pisac knjige na temelju koje je snimljen Hrvat iz Zagreba, nije u Hrvatskoj dobio gotovo nikakvu pažnju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement //pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js (adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});
Comments

U potrazi za Istinom

Koga Josip Perković šutnjom štiti?

Published

on

Knjiga odvjetnika Ante Nobila „Obrana“, izazvala je brojne kontroverze, a o svemu smo razgovarali i s poznatim hrvatskim emigrantom, Petrom Penavom. Direktan povod za razgovor, nisu samo teze koje Nobilo iznosi u svojoj knjizi, nego i privatna tužba Penave, koji tuži Nobila, zato što ga je Nobilo javno optužio za terorizam. Inače, Petar Penava, napustio je Hrvatsku 1969., a od 1970 aktivno sudjeluje u radu hrvatske emigracije. Svjedočio je na svim sudskim procesima protiv Krunoslava Pratesa, a kasnije Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Prema vlastitom priznanju, surađuje s njemačkim istražiteljima na rasvjetljavanju slučajeva udbaških likvidacija. Štoviše, Penava tvrdi da je jedan od glavnih pokretača procesa protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, te da je dokumente o njihovoj upletenosti u zločin, vidio još početkom devedesetih, kada je ako vanjski suradnik radio za SIS, piše Dnevno.hr

Gospodine Penava, u svojoj knjizi „Obrana“, odvjetnik Ante Nobilo prepričava više epizoda o pozadini slučaja „Perković“. Između ostalog, spominje i CIA-u. O čemu se tu zapravo radi i koji je mogući interes američke obavještajne službe za čitavu priču?

„Ma gledajte, sve su to izmišljotine. Kakva CIA! Iz pouzdanih izvora imam saznanja što je Nobilo radio, i gdje se stvarno kretao. Bio je tako u Crnoj Gori, gdje je tražio lažne svjedoke koji su trebali govoriti u korist Perkovića. U Berlinu se sastao sa sinom Vinka Sindičića, koji je trebao utjecati na svjedočenje svog oca. „

S obzirom da surađujete s njemačkim istražiteljima, imate li neka konkretna saznanja o izvršiteljima ubojstva Stjepana Đurekovića i Đure Zagajskog?

„Stalno se pokušavala plasirati informacija da su ubojice Arkan i Giška. To nije istina. UDBA uopće nije koristila kriminalce kao svoje ubojice, nego svoje zaposlenike, plaćene ubojice koji su radili za službu. Kriminalci su im služili da nas špijuniraju, dok su ubojstva odrađivali profesionalci. Ne mogu vam reći tko su izvršitelji ubojstva, no to sigurni nisu bili obični kriminalci. „

Josip Perković je pravomoćno osuđen. Po svemu sudeći, ostatak života, provesti će iza rešetaka. Zašto i dalje šutio? Ako je uistinu kriv, zbog čega istražiteljima nije ponudio važne informacije i dokaze, u zamjenu za blažu kaznu?

„Jednostavno, Nobilo mu je zabranio da govori. Perkoviću su tužitelji dali šansu, ali on je poslušao savjete svog odvjetnika, i sad je tu gdje je. „

Dobro, ali zašto mu Nobilo nije dozvolio da progovori o svemu pred njemačkim sudom? Ili bolje rečeno, da budem direktan, koga Josip Perković šutnjom štiti? Tko su osobe koje predstavljaju vrh ostavštine nekadašnje UDBE?

„Ne mogu vam govoriti o konkretnim imenima. Neke istrage još traju i vjerujem kako će se puna istina jednog dana saznati. „

Zašto pokrećete tužbu protiv odvjetnika Ante Nobila?

„Kao njemački državljanin, podigao sam preko svog njemačkog odvjetnika tužbu protiv Ante Nobila i tražim 20 000 eura, zbog iznesenih laži. Nobilo je tvrdio da sam slao bombe i proglasio me teroristom. Neka sad pred njemačkim sudom dokaže svoje tvrdnje. „

1990. se vraćate u Hrvatsku i radite u SIS-u kao vanjski suradnik. Tehnički gledano, odgovarali ste upravo Josipu Perkoviću, koji je u to vrijeme bio načelnik ove službe?

„Ne, ja nikada nisam odgovarao Josipu Perkoviću. Doduše, on me htio poslati u Hercegovinu da me tamo ubiju, ali sam to odbio. Ja sam radio za hrvatske emigrante i domoljube koji su se vratili u Hrvatsku. Mi smo bili struja koja se suprotstavila Perkoviću i njegovim udbašima. „

Tko je zapovjedno odgovoran za ubojstva hrvatskih emigranata?

„Naredbu bi dala Savezna služba državne sigurnosti, ali republička „UDBA“ je organizirala, i operativno vodila te izvršavala likvidacije. Nisu Srbi ubijali Hrvate. Nažalost, Hrvati su ubijali Hrvate. „

Vratimo se na ulogu odvjetnika Ante Nobila. Prema vašim saznanjima, koji je njegov interes u svemu?

„Nobilo možda ima i neke osobne razloge za sudjelovanje u cijeloj priči. Uostalom, i on je bio na terenu, kao sportaš putovao inozemstvom. Poznat je njegov susret s Mirom Barešić. Ali nije se on sukobio s Barešićem. On je pobjegao od Mire Barešića, zato što je Miro Barešić bio jači od njega. „

Marin Vlahović/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Continue Reading

U potrazi za Istinom

Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

Published

on

Nikola Banić: Popis žrtava Jasenovca je stvaran kao i mogućnost da nas sad pogodi meteor

U Podcastu Velebit je gostovao Nikola Banić viši asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Banić je koristeći kompjuterske programe usporedio službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te je otkrio da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.

♦ Je li moguće da ista osoba bude ubijena u Auschwitzu i Jasenovcu?

♦ Zašto je došlo do promjene popisa stradalih na službenoj stranici JUSP Jasenovca?

♦ Tko su ljudi čija se imena nalaze i na popisu stradalih u Jasenovcu i na popisu stradalih Auschwitza, Buchenwalda i Dachau?

♦ Kako statistika otkriva nelogičnosti jasenovačkog popisa stradalih?

♦ Ako su točni faktografski podaci osoba s jasenovačkog popisa stradalih, kako objasniti nevjerojatne nelogičnosti prema kojima je nadprosječno velik broj onih kojima je upisana ‘okrugla’ godina rođenja, odnosno 1880., 1890., 1900. i 1910.?

♦ Jeli to zato što se tih godna doista rađalo nekoliko puta više ljudi ili se radi o šlampavim krivotvoriteljima kojima je bilo lakše upisivati ‘okrugle’ brojke?

Projekt Velebit.

Što vi mislite o ovoj temi?

Continue Reading
Advertisement

Komentari