Pratite nas

U potrazi za Istinom

VIDEO – Otroci s Petrička: Titovi logori za mučenje i preodgoj djece

Objavljeno

na

Tko su Djeca s Petričkovog brda (Otroci s Petrička), malenog mjesta na brežuljku u blizini Celja? To su djeca čije su roditelje Titovi partizani brutalno ubili i bacili u jame kao ‘okupatore i domaće izdajnike’, a njih odveli u dom na Petričkovo brdo gdje su bili izloženi komunističkom preodgoju, mučeni, tučeni i zlostavljani.

Mnoga djeca su, inače, bila zatvorena u radnim logorima

Te logore Tito je osnovao po uzoru na komunistički SSSR gdje su se djeca odvodila još od školskih dana na preodgoj u internate, koji su u stvari bili pravi logori gdje su djecu tukli, mučili, a ponekad i ubijali. Tu su bili podvrgnuti ispiranju mozga, odricanju od prošlosti, sustavnom mučenju i maltretiranju da bi postali “pravovjerni” omladinci. Nešto slično imao je i Adolf Hitler u Njemačkoj, a logore i internate za preodgoj djece u početnoj fazi komunizma imale su mnoge komunisitčke zemlje.

Djeca su u internatu podvrgavana komunističkom ideološkom drilu i nasilnom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, nove obitelji i – novi identitet, navodi Jutarnji list.

To su djeca kojima komunisti nisu dozvolili BITI i morali su se odreći vlastitog identiteta.

O tome je u Sloveniji snimljen dokumentarni film pod imenom ‘Otroci s Petrička’ koji je svojevremeno šokirao javnost u Sloveniji, dok je u Hrvatskoj prošao šutke iako je prikazan na ZagrebDoxu.

Za razliku od brojne djece s majkama ubijena i bačena u jame diljem Slovenije (veliko stratište Crnogrob u blizini Ljubljane), ova djeca su preživjela i morala otići na komunistički ‘preodgoj’ u ustanovu na Petričkom brdu. Na samom početku tu se radilo o 70-ak djece čiji su roditelji ubijeni kao ‘okupatori i domaći izdajnici’.

Sam dokumentarac je zapravo intervju s desetak ‘djece s Petrička’, a na bazi knjige autora Ivana Otta, jedinog od dvojice Hrvata među tom nesretnom djecom, žrtvama partizanskog terora. Film je i dobio glavnu nagradu prije desetak godina na festivalu u Portorožu, što je velika rijetkost za dokumentarne filmove.

Većim dijelom djeca su bila od roditelja pripadnika poraženih snaga  slovenskih domobrana i belogardejaca koji su bili u zbjegu sa svojim obiteljima pred Titovim krvolocima koji su putem već napunili jame sa ‘domaćim izdajicama i okupatorima’, kao što je nedavno izjavio jedan ‘ugledni hrvatski novinar’.

Dio djece su bili potomci Nijemaca iz Hrvatske, Srijema, Bačke i Banata.

Njihovi roditelji su ubijeni i bačeni u jamu gdje je iznad masovne grobnice napravljen deponij smeća.

Djeca su internatu podvrgavana komunističkom drilu i nasilnom ideološkom preodgoju, a onda bi dobili kasnije udomitelje, nova imena, novi identitet i nove obitelji.  Najstarija ženska štićenica imala je 18 godina, najstariji dječak Gunther Slamer imao je 14 godina, a najmlađe dijete u tom mučilištu svega godinu i pol dana. 45 godina ova djeca su pod prijetnjom smrti morala šutjeti u jugoslavenskom „komunističkom raju“, a prvi su put izišli u javnost 1993. kada u Mariboru grupa bivših komunističkih uznika objavljuje oglas u novinama i poziva da se djeca  s Petrička jave. Jedan od “otroka”, Zagrepčanin i Hrvat s njemačkom adresom Ivan Ott, potom će objaviti knjigu koja je ponukala redatelja Zupaniča da snimi film. Ottova obitelj se 1939. preselila iz Zagreba u Ljubljanu, a njegovi najbliži su ubijeni svirepo od partizana

U uvodu filma upravo Ott pripovijeda o okolnostima predaje partizanima 1945. te o životu u logoru Teharjevo. Ott pripovijeda o jezivom tretmanu interniranih, kojima su čuvari katkad kliještima lomili prste zbog prstena, čupali im zlatne zube ili ih tjerali da rokću, pošto su “izdajničke svinje” i “izdajice slovenskog naroda”. Prava tema Zupaničeva filma je razdoblje nakon što djecu odvode od roditelja i interniraju u Petričku. U Petričku glavna odgajateljica bila je mlada djevojka kojoj u filmu ne navode ime, ali su je djeca zvala “Crna udova”.

Odjevena najčešće u crno, mlada, lijepa i okrutna mučiteljica djece, “udova” je djecu šibala bičem i konopcem, mentalno ih zlostavljala, oduzimala im fotografije i uspomene. Petričkim zatočenicima najteže je padala mržnja okolnog stanovništva koje je bilo huškano protiv ‘okupatora i domaćih neprijatelja’, a posebno njihove djece.

Najzanimljiviji dio Zupaničeva filma je onaj u kojem internirani – koji danas žive od Australije, do Njemačke i same Slovenije – analiziraju posljedice koje je stigma ostavila na njih.

Sama zgrada-mučilište na Petričkom brdu tijekom kasnijih desetljeća bit će vrtna restauracija u koje su komunistički vlastodršci dolazili na ukusne objede i vesela druženja. Osobito su sablasne fotografije komunističkih velmoža i izletnika koji mirno ručaju i ispijaju pivo na mjesto negdašnjeg logora. Danas je zgrada devastirana, a na mjestu obližnjeg logora Teharje je spomenički kompleks.

Dokumentarni film, iako je pisac knjige na temelju koje je snimljen Hrvat iz Zagreba, nije u Hrvatskoj dobio gotovo nikakvu pažnju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto Džakula i Pupovac i dalje šute o dr. Ivanu Šreteru?

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)

Evo nekih citata:

“(…) Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.

Druga strana, na čelu s dr. Šreterom, drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružavanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)…” (str. 165.)

Opisujući daljnji razvoj situacije u Pakracu, Degoricija zaključuje kako je antagonizam između HDZ-a i SDS-a jačao, te da su Srbi predvođeni Veljkom Džakulom postajali sve agresivniji,  pa je osobno, u više navrata upozoravao dr. Šretera na moguću opasnost koja mu prijeti, na što je on odgovarao kako se ne boji, te da “Srbi njemu neće nauditi, jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”. (isto-)

Autor potom nastavlja:

“Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili, premlaćivali i na kraju likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju njegovo prebivalište…” (isto -)

“(…) Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Ive Šretera…

(…) Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da vidim što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod  privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode dr. Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku’. Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju i to odmah’- odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: ‘Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?’ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem…

Nazvao sam Đuru Brodarca u Sisak. Potvrdio mi je da su ti liječnici zaista uhapšeni s prilično velikom količinom lijekova… Đuri sam objasnio moj razgovor pa i dogovor s Pupovcem. Kad je u pitanju spašavanje dr. Šretera idemo u akciju odmah. (…) Negdje u popodnevnim satima Đuro mi se javlja. Dogovorili smo da ih odvezemo u Karlovac i pustimo jer je jedan od njih (Branko Krivokuća) tamo negdje rodom…

Sad više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: ‘Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednoga trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.

Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (str.166/167.)

Početkom lipnja ove (2018.) godine, tijekom jedne rasprave u Saboru, zastupnik Stevo Culej upitao je Milorada Pupovca: “A što je sa Šreterom?”

Pupovac je ignorirao pitanje, kao da ga nije čuo. Upravo je tada držao jednu od svojih tirada vezano za Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac – što mu je omiljena tema koju poteže uvijek kad treba raščistiti bilo koje pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i četnički terorizam iz 90-ih godina. Ravnodušnost s kojom se on odnosi prema hrvatskim žrtvama, istini o ratu, masovnim zločinima što su ih počinili srpski teroristi i drskost i bahatost s kojom nastupa kako bi te zločine relativizirao naprosto užasava.

Zato ne treba nikoga čuditi prešućivanje dr. Ivana Šretera, kao i preostale dvadeset i jedne žrtve četničkog logora Bučje.  Za Džakulu i Pupovca one ne postoje.

Domoljub, mirotvorac i hrvatski mučenik dr Ivan Šreter

 Na obilježavanju prve obljetnice državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja 1991. godine, u Pakracu je održan svečani skup na kojemu je govorio i ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik lokalne organizacije HDZ-a dr. Ivan Šreter. Već na samome početku izlaganja istaknuo je nužnost suživota u miru i slozi svih Pakračana, neovisno o vjeri i naciji kojoj pripadaju:

“Mi smo se danas pred zgradom Skupštine općine Pakrac okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj Hrvatskoj, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini…”

Govornik je, dakle, posebno naglasio želju za normalizaciju odnosa sa Srbima, izdvajajući ih i oslovljavajući braćom, iako su oni već započeli s terorističkim napadima na crkve i kuće Hrvata.

No, nisu ga čuli.

Mržnja je bila jača od svega, a “Velika Srbija” cilj kojemu je većina Srba u pobunom zahvaćenim hrvatskim područjima, pod uplivom Beograda težila. Mnogi Hrvati, pa i dr. Šreter nisu bili svjesni toga i naivno su vjerovali da im od susjeda i sugrađana ne prijeti opasnost.  Računajući s time da će većina Srba postupati razumno, jer nikakvog objektivnog razloga za međunacionalne sukobe nije bilo, naš je narod bio zatečen i iznenađen onim što je uslijedilo i uglavnom nespreman za obranu. A “ugroženi” su već započeli svoj rat protiv Hrvatske, podmuklo, zločinački i ne birajući sredstva – uz oslonac na “JNA”, Srbiju i njezine četnike i dobrovoljce.

Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.

Hrvatska strana, naravno, nije znala što se događa u redovima terorista koji su odbijali svaki kontakt s hrvatskim vlastima i nisu bili voljni dati bilo kakve podatke o zatočenicima niti pregovarati o njihovom oslobađanju.

Tako se ponašao “ugroženi srpski narod” u Hrvatskoj tih 90-ih godina XX stoljeća.

Okrutno mučenje i ubojstvo dr. Ivana Šretera sramotni je, kukavički čin koji svjedoči o stupnju bolesne mržnje koja je kod njih vladala prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti, ali i prema hrvatskome narodu u cjelini.

Učinjen je zločin prema čovjeku koji u životu nije mrava zgazio niti izrekao ružnu riječ bilo komu. Naprotiv, kao liječnik i čovjek bio je uvijek bez ostatka na raspolaganju svojim sugrađanima. Nije mogao vjerovati da među njima postoje oni kojima je mržnja do te mjere pomutila mozak da su izgubili svaku mjeru ljudskosti. Iako nizašto nije bio kriv, danima su ga okrutno mučili i prebijali prije nego su mu oduzeli život. Ubili su ga u četrdesetoj godini života, u naponu životne snage i zavili u crno obitelj, ali i sve Hrvate u pakračko-lipičkom kraju.

O životu i sudbini najpoznatijeg pakračkog mučenika, Dražen Bušić je 2009. godine snimio dokumentarni film. Da se ne zaboravi. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=U3gYz4bVjyA)

Teče  već dvadeset i osma godina od kad se ne zna za grob ovog hrvatskog mučenika, mirotvorca, liječnika koji je svojom dobrotom i humanošću zadužio mnoge. Dr Ivan Šreter vodi se kao jedna od 22 “nestale” žrtve iz logora Bučje za čije se kosti još uvijek ne zna gdje su.

Džakulu smo imali prigodu posljednjih godina bezbroj puta gledati kako se cinično smiješka s TV ekrana i glumi mirotvorca i demokrata koji se “ne sjeća” ničega vezano za ekstremizam i terorizam koji je predvodio u zapadnoj Slavoniji, niti za zločine što su ih počinili on i njegovi četnici. I naravno, nitko od njih ni danas “ne zna” gdje su 22 hrvatska mučenika iz logora Bučje.

Sramotno je da Hrvatska kao “pravna država” nije u stanju procesuirati niti 20% srpskih zločina za koje su podnesene kaznene prijave, ali kad su hrvatski branitelji u pitanju, sve ide vrlo glatko, kao po loju. Njima mediji presuđuju prije nego i izađu pred sudsko vijeće.

Ni današnji lider Srba u Hrvatskoj , etnobiznismen Milorad Pupovac koji cijelu strategiju SDSS-a gradi na konfliktu s većinskim narodom, nije se zacrvenio zbog dr. Ivana Šretera. Niti hrvatskoj javnosti objasnio ono što bi svaki čovjek s mrvom morala i savjesti morao, bio političar ili ne.

Po ljudskim i Božjim zakonima.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari