Pratite nas

Naši u svijetu

OTROVNA JEZIČINA I ZLOĆUDNE LAŽI KLAUNA SRPSKE POLITIČKE SCENE NENADA ČANKA

Objavljeno

na

Poznavao sam jednog Nenada Čanka, Novosađanina, Lalu, gospodina, hrabrog, poštenog i otresitog čovjeka koji je u vrijeme uspona nacizma u Srbiji (1990/91.) grmio na skupovima protiv „režima koji danas radi isto što se radilo 30-ih godina u Nemačkoj“. Na sav glas je osuđivao „srpski nacionalsocijalizam i ‘srpskog Hitlera’ Slobodana Miloševića“, optužujući s pravom tadašnji režim za rušenje Jugoslavije, progon manjina u Vojvodini i pripremanje rata. U vrijeme popisa stanovništva u Srbiji (ožujak 1991. godine), govorio je kako je to „kartoteka za progon ljudi druge nacije i vere, slično kako je to Hitler radio u Nemačkoj s Jevrejima uoči Drugog svetskog rata“.

Da, baš tako je govorio. I još mnogo toga. Bio je po izjavama daleko radikalniji nego bilo tko drugi. I svi smo se pitali kako ga vlast ne makne, kako to da mu ne začepe usta!? Čanak je brbljao, optuživao, žestio se na režim u vrijeme kad se za pocijepani Miloševićev poster dobivalo 60 dana zatvora!

I svi mi naivci (Hrvati, Mađari, Slovaci i drugi) koji takvo što nismo smjeli javno izreći, slušali smo ga s divljenjem i poštovanjem. I smatrali ga svojim. Bio je jedan od nas. Tako smo barem mislili.
Svoju tadašnju stranku LSDV/J (Ligu socijaldemokrata Vojvodine/Jugoslavije) osnovao je (tobože) „u ilegali“ – istoga dana, dan prije ili kasnije (više se točno ne sjećam) kad je formiran naš DSHV (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini), dakle, između 14. i 16. srpnja 1990.
Bila je to prva (i jedina) stranka u to vrijeme koja je čvrsto stajala na „autonomaškoj“ liniji i čija se politička koncepcija temeljila na vraćanju oduzete autonomije AP Vojvodini. Tražila je minimum prava koja je ova pokrajina imala po Ustavu SFRJ iz 1974.
I budući da Čanak nije smio „iz sigurnosnih razloga“ okupljati svoje pristaše, BIO JE REDOVIT GOST NA NAŠIM SKUPOVIMA. Sa skupova DSHV-a (koji su održavani diljem Bačke i Srijema tijekom ljeta/jeseni 1990. i zime 1991. godine, a bilo je to osnivanje lokalnih ogranaka – podružnica i mjesnih organizacija), Čanak je u eter slao poruke javnosti i žestio se na režim podržavajući parolu „Vojvodina Vojvođanima“ (koja je bila i naša) i „uzimajući u zaštitu“ nas Hrvate.

Tada, koliko znam, nije bio osjetljiv na „ustaše“. A mi smo Hrvati listom i bez izuzetka bili prozvani od režima i četnika (pa čak i srbijanskih „demokrata“) „ustašama“ – tamo nas se rijetko kad drugačije i oslovljavalo.
Nije Nenadu smetala „Lijepa naša“, pa ni HRVATSKI GRB S PRVIM BIJELIM POLJEM (prvi amblem stranke DSHV bio je hrvatski grb s prvim bijelim poljem u sredini kojega su u bijelim poljima upisana slova: D S H V), iako su nas i zbog toga, čak i u Narodnoj Skupštini Srbije javno proglasili „ustašama“. Uredno je stajao ispod tog grba, bez ikakve nelagode i prema nama bio vrlo, vrlo ljubazan.
Moram reći da mi je i tada bilo pomalo čudno to pojavljivanje ISKLJUČIVO NA NAŠIM SKUPOVIMA. Nenad nije išao ni kod Mađara, ni kod Ante Markovića (SRSJ), niti kod Slovaka, ni na skupove UJDI-a, pa ni na skupove Narodne seljačke stranke (Dragan Veselinov). On se pojavljivao isključivo na skupovima DSHV-a, redovito i uvijek s oštrom retorikom kakvu nitko drugi koristio nije. Računao sam tada, da ima onih koji o tomu vode računa (Predsjedništvo na čelu s mr Belom Tonkovićem) i nisam se previše zamarao tim dilemama.

Sjećam se našeg susreta u Subotici (7. travnja 1991. godine) nakon skupa DSHV-a (u pitanju je bilo objedinjavanje dviju subotičkih podružnica naše stranke). Čanak je stajao sa strane, sam, izdvojen od svih. Činio mi se nekako izoliran. Vjerovao sam tada da se ljudi plaše naći se njegovoj blizini (jer u dvorani su bile kamere i sve je izlazilo u javnost), pa sam mu prišao, iako su malo dalje bili naši gosti iz HDZ-a s kojima bih rado razgovarao (Neven Jurica i Dragutin Hlad). Bio je vrlo ljubazan. U nekih pol sata razgovora „pretresli“ smo političku situaciju u Vojvodini (koja je već bila dobrano „zagrijana“) i u jednom trenutku sam mu predložio suradnju i to tako da pokušam agitirati za formiranje ogranka LSDV/J u općini Bač. Naime, kao tajnik podružnice za općinu Bač bio sam svjedokom kako se ljudi teško odlučuju za pristup DSHV-u i tada sam se nosio mišlju da u općini Bač možda možemo okupiti Srbe (starosjedioce), Slovake, Rusine, Mađare, Ukrajince, Nijemce, Muslimane i druge oko programa njegove stranke – a budući da su nam ciljevi bili isti („Vojvodina Vojvođanima“) mi Hrvati smo tu mogli biti samo na dobitku, kao i on i njegova LSDV/J. I složio se Nenad od prve. Dogovorili smo kontakt preko tadašnjeg tajnika DSHV Julija Skenderovića i razišli se.
Nije se nikad javio, iako je čvrsto obećao da ćemo se opet sresti.

U međuvremenu je došlo do pokolja naših redarstvenika u Borovu Selu i nije mi više bilo na pameti nikakvo političko organiziranje, jer sve se događalo na 12-ak kilometara od moga sela.
U kolovozu te 1991. došao sam u Hrvatsku. Povremeno sam čuo ponešto o Čanku, prati neke njegove izjave za medije i nastupe itd., ali nikad više nismo imali kontakta.

Znam da je bio ovdje u Zagrebu gost naše Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na koncertu u Lisinskom (4.12.2002.) i da je bio posebno toplo pozdravljen. I nakon toga, naravno, optužen od medija u Srbiji kako je „bio na ustaškom mitingu“.
Što se sve s njime događalo u godinama od kad više nisam tamo, ne znam. Samo sam primijetio (iskreno i bez zluradosti) da se Nenad polako „prilagođavao“. Nije više bio oštar i otresit kao nekad, sa Šešeljem i sličnim likovima (za koje je prije tvrdio da s njima „neće ući ni u trolejbus“) počeo je „ćaskati“, oslovljavati ih „gospodom“ (iako je poslije rušenja Miloševića 2000. godine u DOS-u ultimativno tražio „zakonsku zabranu fašističkih stranaka – prije svega Miloševićeve SPS i Šešeljeve SRS“).
Malo po malo, od njega su u Srbiji napravili neku vrstu (blago rečeno) „zabavljača“ kojega nitko nije ozbiljno shvaćao. Nekadašnji „ljuti borac“ protiv srpskog nacizma (kojega su navodno „pretukli bejzbol palicama u Novom Sadu“, za vrijeme rata „na silu mobilisali u rezervu JNA i poslali na front“ itd., itd.), malo pomalo je smekšavao svoje stavove, sve dok nije (po mome osobnom uvjerenju) došao u balans s Dačićem, Vučićem i Šešeljem.

Njegov „politički rad“ sveo se na „prepucavanje“ s četnicima u Skupštini, zastupanje nekog „antifašizma“, pričanje viceva na TV-u, ponekad bi u studiju i svirao itd. itd. I na kraju se od nekada hrabrog političara (koji je barem na riječima oštro oponirao srpskom naci-fašizmu) pretvorio u pudlicu, ili bolje reći klauna.
I svima dobro. Četnicima paše jer imaju koga ismijavati, medijima je zanimljiv iz istih razloga, a vlast ga ne dira jer je bezopasan, pa osobnih problema i pritisaka s te strane nema.

Neću se upuštati u analizu „lika i djela“ Nenada Čanka, jer se kladim da ga ne bi definirali ni njegovi najbliži suradnici, ali, iskreno moram reći, da nisam mogao ni sanjati da je toliko POKVAREN I PODMUKAO. Do te mjere da se služi GORIM I OTROVNIJIM LAŽIMA nego oni protiv kojih se tobože „borio“ i još uvijek „bori“.

Ono što je on izbljuvao (nemam drugoga izraza, jer to ljudski govor nije!) neki dan u jednoj TV emisiji, nisu do sada izrekli ni Vojislav Šešelj, ni Milan Bulajić, Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, pa ni opskurni Vučić i još opskurniji Vulin! Nitko od njih nikad nije iznio tako bolesne, podle i prljave laži!
Citat: „…kao što je beskonačna sramota za našu susednu i prijateljsku državu Hrvatsku da dozvoli da se na mestu magnum crimena, neopisivog zločina kakav se odigrao u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-ih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“

Voditelj emisije Sarapa na to kaže: „Oni to negiraju“ a Čanak odgovara: „Pa mogu i ja da negiram da sam debeo…to šta ko negira iz političkih razloga mene ne zanima, ja vam govorim šta je oficijelni nalaz šezdesetih godina komisije Ujedinjenih nacija koja je radila ekshumacije. Mogu da vam dam i imena, jednom prilikom, ko je tu učestvovao.“ (https://www.youtube.com/watch?v=SZVittzGx3U (11’25”- 12’50”)
Eto, to je ta razina „dubokoumnog“ razgovora koji se tamo vodio.
No, nastranu razina razgovora (jer ovo je još „mila majka“ u odnosu na ono što se sreće na njihovim televizijama), ali, takve OTROVNE, PODMUKLE i SMIŠLJENE LAŽI u životu nisam čuo! Pa još od jednoga „Vojvođanina“ i „demokrata“ za kojega sam mislio da dijeli sa mnom neke vrijednosti.
I na kraju, u čemu je problem!?
Pa u tomu što Čanak JAKO DOBRO ZNA DA LAŽE, JER TIH SU SE BROJKI DAVNO ODREKLI SVI KOJI IMAJU IMALO MOZGA U GLAVI!

Ali on također ZNA i to da Hrvati u Vojvodini nose (ne od jučer!) hipoteku „ustaša“ i smatraju se kolektivnim krivcima i „zločinačkim narodom“, te da svako preuveličavanje ustaških žrtava IMA ZA IZRAVNU POSLJEDICU PRITISKE I NAPADE PRIMITIVACA I ČETNIKA NA NJIH, odnosno, na ono što je nakon svega ostalo od našeg naroda na tim područjima!
Zato je to podmuklo, pokvareno i bolesno!
Koja „komisija UN-a“ je „vršila ekshumacije“ na području Jasenovca 60-ih godina i „na samo jednom jezičku Save pronašla 780.000 leševa“!?

KOJA KOMISIJA!?
ČANAK, KAŽEŠ DA IMAŠ IMENA ČLANOVA KOMISIJE (obećao si ih dostaviti Sarapi), a ja ti poručujem:
OBJAVI IMENA ČLANOVA KOMISIJE I RECI GDJE SU POKOPANI TI LEŠEVI!? TKO IH JE VIDIO I GDJE JE ZAVRŠILO TIH „780.000 LEŠEVA“!? U KOJOJ GROBNICI, NA KOJEM LOKALITETU!? GDJE SU!?
Čanak, navukao si na tanak led nas Hrvate 1990/91.!

Rigao si vatru na Miloševića na našim skupovima, a tko zna s kime si sve bio povezan i što ti je bio cilj! Mi smo morali otići, ti si ostao! Da si bio stvarna opasnost za režim završio bi kao Slavko Ćuruvija ili Ivan Stambolić! Ili bi te barem pokušali ubiti kao Vuka Draškovića! Ni dlaka ti usfalila s glave nije, a naše su ljude – anonimuse ubijali po selima i na fronti metkom u potiljak, s leđa!
Danas vodiš kampanju protiv ostatka ostataka naše manjine!
Sram te bilo – ako u tebi ima ičega ljudskog!
ČEKAM DA OBJAVIŠ IMENA „KOMISIJE UN-a“ KOJA JE „IZVADILA 780.000 LEŠEVA IZ SAVE 60-ih GODINA“!
I DA KAŽEŠ GDJE SU TI LEŠEVI!
TRAŽIM TO U IME 40.000 NAS HRVATA KOJE STE SILOM OTJERALI, IAKO SMO BILI LOJALNI GRAĐANI I NISMO U VOJVODINI I SRBIJI NIKOMU NI PROZOR RAZBILI!
Poslao sam ti večeras mail na stranku i slat ću ih sve dok ne dobijem odgovor!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga ‘Dnevnik iz tuđine’ Vande Boras Podravac iz Canberre

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljači knjige Zvonko Milas, ravnatelj HMI Mijo Marić, autorica Vanda Boras Podavac, predsjednik DHK Đuro Vidmarović i urednica Vesna Kukavica

Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom znatno i trajno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca 21. stoljeća.

Predstavljanje knjige Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine/A Diary from the Croatian Diaspora održano je 13. rujna u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. Uz autoricu, o knjizi su govoriti ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, urednica Vesna Kukavica te autorica. Voditeljica promocije bila je Ljerka Galic, rukovoditeljica Matičina odsjeka iseljeničke baštine.

Promociji su, uz brojnu publiku, nazočili izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas, predsjednik UO HMI-ja Milan Kovač, izaslanica gradonačelnika Bandića Maja Novoselec, voditeljica odsjeka za izvedbene umjetnosti i kulturne manifestacije Gradskog ureda za kulturu, Domagoj Novosel, načelnik sektora za demografski razvoj Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Koraljka Sopta, viša stručna savjetnica u Službi za knjigu i nakladništvo Ministarstva kulture, predstavnici Instituta za migracije i narodnosti, istaknuti emigranti i Vandini suborci za hrvatsku samostalnost Drago Ljubić, Vinko Grubišić, Ivan Butković i Drago Šaravanja.

Skupu se najprije obratio ravnatelj Mijo Marić, uz srdačnu zahvalu autorici, istaknutoj aktivisticu udruga za afirmaciju etničkih prava doseljenika u Australiju. Čestitao joj je na izvrsnoj knjizi, čiji potresni sadržaj otvara nadu u bolje sutra, unatoč životnim izazovima koji nisu bili nimalo laki. Izaslanik premijera Plenkovića, državni tajnik Zvonko Milas pridružio se čestitkama i laskavim ocjenama sadržaja knjige koja nesumnjivo predstavlja dobrodošli doprinos iseljeničkoj publicistici. Moderatorica Galic je pročitala pozdravno pismo autorici Boras Podravac i skupu koje je uputila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, kao i ulomak iz hrvatske verzije njene knjige tiskane 2010. u Zagrebu.

Iz daljnjih izlaganja predstavljača vidljivo je kako je knjiga Boras Podravac autentično svjedočanstvo hrvatske emigrantice, gledano kroz prizmu jedne hrvatske obitelji, zapravo priča o stradanjima i prilagodbi životu u novim sredinama, novim zemljama i kontinentima, kao i priča o iniciranim i provedenim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i humanitarnim akcijama koje su rezultirale današnjim statusom hrvatske iseljeničke zajednice Australije. Urednica Vesna Kukavica svoje iskustvo u uređivanju engleske i hrvatske verzije knjige, koja je u razmaku od 8 godine izdana u nakladi Hrvatske matice iseljenika, emotivno i znalački podijelila je s okupljenima u Matici. Dnevnik iz tuđine Vande Boras Podravac se, kako kaže, pridružio antologijskome nizu iseljeničkih autobiografija, koji čine knjige Dušana Bezić (Šoltanin na tankon ledu), Mate Meštrovića (Uspomene), Jakše Kušana (Moja bitka za Novu Hrvatsku), Nedjeljke Luetić Tijan (Život Pavla Tijana), Drage Šaravanje (Idemo kući), Fabijana Lovokovića (U pomoć Hrvatskoj – nakon 46 godina put u domovinu početkom rata 1991.) ili pak australskog Korčulanina Šimuna Sardećića (One eye crying / Jednim okom plačući). Usto, žena iz hrvatske emigracije koje su svojim životom, djelovanjem i pisanjem svjedočile o tom vremenu njene generacije je malo. Uz Boras Podravac, možda tek Ivona Dončević i poetesa Malkica Dugeč.

Knjiga Vande Boras Podravac pisana je lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome (ne)sretnom vremenu, istakao je predsjednik Društva hrvatskih književnika

Vanda Boras Podravac, Senjanka rođena u Otočcu, napustila je Hrvatsku 1954. godine. U Argentini je živjela do 1961. godine, kad se njena četveročlana obitelj seli u Australiju. Najprije žive u Sydneyju, gdje Vanda radi za poznatu nakladničku kuću Reader’s Digest. Godine 1969. sele u Canberru, gdje žive i danas. Ondje je Vanda radila u državnoj službi sve do umirovljenja 1989. godine. Na University of Canberra diplomirala je sociologiju i administraciju, a tijekom radnoga vijeka bila je uključena u rad hrvatske zajednice koja je sedamdesetih godina XX. stoljeća postizala vrhunske uspjehe u afirmaciji etničkih prava zahvaljujući liberalnoj vladi Malcolma Frasera. Početkom 1980-ih se status Hrvata u Australiji nastavio poboljšavati, u čemu se osobno angažirala, među inim i kao potpredsjednica Vijeća etničkih zajednica. Za svoj rad primila je i najveće australsko odličje – The Medal Of The Order Of Australia, koju su, uz nju, tada primili i dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.

Dnevnik, što mu i sama forma određuje, kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, pa i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja, zapravo jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji, IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i XI. Kraj jednoga trnovitog puta. Australska Hrvatica Vanda Boras Podravac ovom je knjigom, slažu se predstavljači, i čitatelji u domovini i izvan nje, znatno obogatila autobiografski iseljenički narativ našijenaca nakon Drugoga svjetskog rata.

Vanda Boras Podravac zahvalila je, vidno dirnuta, svim govornicima, svojim kolegama, suradnicima na knjizi – posebno urednici te ispričala kako je odlučila svoju knjigu napisati i na engleskome jeziku. Htjela je, kako kaže, svima pokazati tko su i kakvi su Hrvati, što žele i kako postižu svoje ciljeve. Uskoro, kad se Vanda vrati kući svojim unucima, krenut će njene knjige u svijet – put Amerike i Azije, Indonezije, Indije, Pakistana … Vanda želi da i ondje doznaju kakvi smo to ljudi, odakle smo i što možemo ponuditi drugima. Vanda je u svome dugom i plodonosnom životu dala mnogo, i djelom i riječju, i ostvarila san koji mnogi nisu dočekali – slobodnu domovinu.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek
Fotografije: Snježana Radoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

24 milijuna kuna za 105 projekata – Potpisani ugovori o financiranju projekata bh. Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Potpisani ugovori o financiranju projekata bh. Hrvata: Zajedništvo će spasiti Hrvate, neće nas podijeliti na Posavce, Bosance i Hercegovce

U Franšiznom centru BiH u Vitezu je danas održan svečani program povodom potpisivanja ugovora projekata i programa od interesa za Hrvate u BiH, a koje financira Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

U 2018. godini iz državnog proračuna Vlade RH u BiH je uloženo 24 milijuna kuna za 105 programa i projekata od interesa za hrvatski narod na prostoru cijele BiH.

Vlada Republike Hrvatske nastavlja kontinuirano pomagati Hrvatima u BiH, a ove godine najviše do sad – 24 milijuna kuna za bolji položaj i život Hrvata i svih stanovnika u BiH. Vlada RH pomaže i financira projekte u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, sportu i ostalim područjima.

Jedinstvo očuvalo hrvatski narod

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH je u svom prigodnom obraćanju istaknuo kako je današnji skup u Vitezu poruka Vlade RH i njene oprijedljenosti da nikada ne ostavi Hrvate u BiH.

“Rođen sam u Vukovaru, živim u Zagrebu, a danas sam u Vitezu i Središnjoj Bosni domaćin. To je ono čemu težimo. Naše današnje okupljanje u srcu BiH dokaz je i poruka Vlade RH, neraskidivosti hrvatskog naroda u BiH i Hrvatske, naše zajedničke vrijednosti, jezik, kultura, vrijednosti Domovinskog rata, nema tu granica”, kazao je Milas.

Istaknuo je, također, kako je jedinstvo i zajedništvo hrvatskog naroda ono čemu se teži.

“Jedinstvo hrvatskog naroda ma gdje živjeli, očuvalo nas je i to nam uvijek pomaže. Projekti koje Vlada RH financira su samo neki od modela kako bismo bili posvećeniji jedni drugima, još se bolje povezali kako bismo osigurali dostojanstveni život generacijama koje tek dolaze”, istaknuo je Milas.

Vlada Republike Hrvatske u 2018. godini financira projekte i programe iz kulture, zdrvastva, obrazovanja i znanosti te ostlaih područja.

Najveće pojedinačno ulaganje Vlade RH u BiH je pomoć Hrvatskoj bolnici “Dr. fra Mato Nikolić” u Novoj Biloj u Travniku odnosno 120 milijuna kuna kroz niz godina, a u tijeku je i dovršetak izgradnje šeste lamele. Vlada RH također financira i obnovu i ulaganja u 9 domova zdravlja i nabavke sanitetskih vozila. U obrazovanju su uložena financijska sredstava za obnovu 12 škola, sportskih dvorana, 3 studentska i 1 učenički dom te dvije glazbene škole.

Gdje opstane crkva, opstat će i Hrvati

Vinko Puljić, kardinal vrhbosanski istaknuo je kako će hrvatski narod u BiH i dalje prenositi ono što stoljećima baštine i grade u BiH.

“Siguran sam, gdje opstanke Katolička ctkva, tamo će opstati  i identitet hrvatskog naroda. Ono što smo baštini i gradili, želimo i dalje prenositi. Ovakve projekte, uporno nastaviti, bez obzira u kojim se državama nalazimo, mi smo jedan narod i kao takav trebamo sačuvati svoje korijenje i svoj hrvatski identitet”, kazao je kardinal Puljić.

Istaknuo je i kako je njegova malenkost, pastir hrvatskog naroda i da budućnost naroda o kojem brine predstavlja obitelj.

“Obitelj koja rađa i odgaja, oni su prvi odgojitelji hrvatskog i katoličkog idnetiteta. Jako su važne škole u kojima se to dalje prenosi, promocinjem hrvatskog jezika, klulture i baštine”, rekao je kardinal Puljić.

Napomenuo je i kako se hrvatski politički predstavnici ne smiju umoriti u tim procesima.

“Ne treba se prepustiti negativnom ozračju, nego  raditi, uporno i neumorno raditi  i ohrabriti svoj hrvatski narod u ostanku na stoljenim ognjištima i biti uvijek ponosni na sve što smo učinili u BiH”, kazao je Puljić.

Recept za budućnost

Hrvatski član Predsjedništva BiH, Dragan Čović, u svome, kako je kazao govoru zahvale Vladi Republike Hrvatske istaknuo je kako su Hrvati u BiH i oni u RH neodvojivo hrvatsko biće.

“Mreža koju smo izgradili, ona diplomatska kroz konzulate u Livnu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu, Tuzli i Vitezu, spoj politike, Katoličke crkve, gospodarstvenika, kulture, obrazovanja recept je za našu budućnost”, kazao je Čović.

Napomenuo je i kako se iz Viteza, odnosno, Središnje Bosne u zadnjih nekoliko godina šalju važne poruke i nastaju novi projekti od važnosti za Hrvate u BiH.

“U zadnjih nekoliko godina zadovoljstvo mi je što mogu napomenuti na sve ono što smo u ovoj dvorani osnovali – konzulat RH u ovom centru, udruga bh. Prsten. Iduće srijede otvaramo konzulat RH u Livnu”, istaknuo je Čović.

Dodao je i kako su Hrvati u BiH jedinstveni i da nema prostora podjelama.

“Oni koji nas pokušavaju dijeliti na Bosance, Posavce, Hercegovce, ne uspijevaju u tim svojim pokušajima podjela, a što više to rade, nisu ni svjesni da smo mi sve povezaniji. I danas to ovdje svjedočimo”, kazao je Čović.

Napomenuo je i kako je uspostavljena još jača mreža s Hrvatskom.

“Osjećaj vezanosti, oslanjanja jednih na druge, vaša podrška i potpra koju uvijek imamo je važna za sveukupni život hrvatskog naroda u BiH, od Brčkog, Posavine, Usore,  Žepča, Središnje Bosne, Hercegovine, cijele BiH”, kazao je Čović.

U prigodnom programu nastupili su brojni hrvatski glazbenici iz BiH, od Livna, Orašja, Žepča i Viteza.

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari