Pratite nas

Naši u svijetu

OTROVNA JEZIČINA I ZLOĆUDNE LAŽI KLAUNA SRPSKE POLITIČKE SCENE NENADA ČANKA

Objavljeno

na

Poznavao sam jednog Nenada Čanka, Novosađanina, Lalu, gospodina, hrabrog, poštenog i otresitog čovjeka koji je u vrijeme uspona nacizma u Srbiji (1990/91.) grmio na skupovima protiv „režima koji danas radi isto što se radilo 30-ih godina u Nemačkoj“. Na sav glas je osuđivao „srpski nacionalsocijalizam i ‘srpskog Hitlera’ Slobodana Miloševića“, optužujući s pravom tadašnji režim za rušenje Jugoslavije, progon manjina u Vojvodini i pripremanje rata. U vrijeme popisa stanovništva u Srbiji (ožujak 1991. godine), govorio je kako je to „kartoteka za progon ljudi druge nacije i vere, slično kako je to Hitler radio u Nemačkoj s Jevrejima uoči Drugog svetskog rata“.

Da, baš tako je govorio. I još mnogo toga. Bio je po izjavama daleko radikalniji nego bilo tko drugi. I svi smo se pitali kako ga vlast ne makne, kako to da mu ne začepe usta!? Čanak je brbljao, optuživao, žestio se na režim u vrijeme kad se za pocijepani Miloševićev poster dobivalo 60 dana zatvora!

I svi mi naivci (Hrvati, Mađari, Slovaci i drugi) koji takvo što nismo smjeli javno izreći, slušali smo ga s divljenjem i poštovanjem. I smatrali ga svojim. Bio je jedan od nas. Tako smo barem mislili.
Svoju tadašnju stranku LSDV/J (Ligu socijaldemokrata Vojvodine/Jugoslavije) osnovao je (tobože) „u ilegali“ – istoga dana, dan prije ili kasnije (više se točno ne sjećam) kad je formiran naš DSHV (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini), dakle, između 14. i 16. srpnja 1990.
Bila je to prva (i jedina) stranka u to vrijeme koja je čvrsto stajala na „autonomaškoj“ liniji i čija se politička koncepcija temeljila na vraćanju oduzete autonomije AP Vojvodini. Tražila je minimum prava koja je ova pokrajina imala po Ustavu SFRJ iz 1974.
I budući da Čanak nije smio „iz sigurnosnih razloga“ okupljati svoje pristaše, BIO JE REDOVIT GOST NA NAŠIM SKUPOVIMA. Sa skupova DSHV-a (koji su održavani diljem Bačke i Srijema tijekom ljeta/jeseni 1990. i zime 1991. godine, a bilo je to osnivanje lokalnih ogranaka – podružnica i mjesnih organizacija), Čanak je u eter slao poruke javnosti i žestio se na režim podržavajući parolu „Vojvodina Vojvođanima“ (koja je bila i naša) i „uzimajući u zaštitu“ nas Hrvate.

Tada, koliko znam, nije bio osjetljiv na „ustaše“. A mi smo Hrvati listom i bez izuzetka bili prozvani od režima i četnika (pa čak i srbijanskih „demokrata“) „ustašama“ – tamo nas se rijetko kad drugačije i oslovljavalo.
Nije Nenadu smetala „Lijepa naša“, pa ni HRVATSKI GRB S PRVIM BIJELIM POLJEM (prvi amblem stranke DSHV bio je hrvatski grb s prvim bijelim poljem u sredini kojega su u bijelim poljima upisana slova: D S H V), iako su nas i zbog toga, čak i u Narodnoj Skupštini Srbije javno proglasili „ustašama“. Uredno je stajao ispod tog grba, bez ikakve nelagode i prema nama bio vrlo, vrlo ljubazan.
Moram reći da mi je i tada bilo pomalo čudno to pojavljivanje ISKLJUČIVO NA NAŠIM SKUPOVIMA. Nenad nije išao ni kod Mađara, ni kod Ante Markovića (SRSJ), niti kod Slovaka, ni na skupove UJDI-a, pa ni na skupove Narodne seljačke stranke (Dragan Veselinov). On se pojavljivao isključivo na skupovima DSHV-a, redovito i uvijek s oštrom retorikom kakvu nitko drugi koristio nije. Računao sam tada, da ima onih koji o tomu vode računa (Predsjedništvo na čelu s mr Belom Tonkovićem) i nisam se previše zamarao tim dilemama.

Sjećam se našeg susreta u Subotici (7. travnja 1991. godine) nakon skupa DSHV-a (u pitanju je bilo objedinjavanje dviju subotičkih podružnica naše stranke). Čanak je stajao sa strane, sam, izdvojen od svih. Činio mi se nekako izoliran. Vjerovao sam tada da se ljudi plaše naći se njegovoj blizini (jer u dvorani su bile kamere i sve je izlazilo u javnost), pa sam mu prišao, iako su malo dalje bili naši gosti iz HDZ-a s kojima bih rado razgovarao (Neven Jurica i Dragutin Hlad). Bio je vrlo ljubazan. U nekih pol sata razgovora „pretresli“ smo političku situaciju u Vojvodini (koja je već bila dobrano „zagrijana“) i u jednom trenutku sam mu predložio suradnju i to tako da pokušam agitirati za formiranje ogranka LSDV/J u općini Bač. Naime, kao tajnik podružnice za općinu Bač bio sam svjedokom kako se ljudi teško odlučuju za pristup DSHV-u i tada sam se nosio mišlju da u općini Bač možda možemo okupiti Srbe (starosjedioce), Slovake, Rusine, Mađare, Ukrajince, Nijemce, Muslimane i druge oko programa njegove stranke – a budući da su nam ciljevi bili isti („Vojvodina Vojvođanima“) mi Hrvati smo tu mogli biti samo na dobitku, kao i on i njegova LSDV/J. I složio se Nenad od prve. Dogovorili smo kontakt preko tadašnjeg tajnika DSHV Julija Skenderovića i razišli se.
Nije se nikad javio, iako je čvrsto obećao da ćemo se opet sresti.

U međuvremenu je došlo do pokolja naših redarstvenika u Borovu Selu i nije mi više bilo na pameti nikakvo političko organiziranje, jer sve se događalo na 12-ak kilometara od moga sela.
U kolovozu te 1991. došao sam u Hrvatsku. Povremeno sam čuo ponešto o Čanku, prati neke njegove izjave za medije i nastupe itd., ali nikad više nismo imali kontakta.

Znam da je bio ovdje u Zagrebu gost naše Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na koncertu u Lisinskom (4.12.2002.) i da je bio posebno toplo pozdravljen. I nakon toga, naravno, optužen od medija u Srbiji kako je „bio na ustaškom mitingu“.
Što se sve s njime događalo u godinama od kad više nisam tamo, ne znam. Samo sam primijetio (iskreno i bez zluradosti) da se Nenad polako „prilagođavao“. Nije više bio oštar i otresit kao nekad, sa Šešeljem i sličnim likovima (za koje je prije tvrdio da s njima „neće ući ni u trolejbus“) počeo je „ćaskati“, oslovljavati ih „gospodom“ (iako je poslije rušenja Miloševića 2000. godine u DOS-u ultimativno tražio „zakonsku zabranu fašističkih stranaka – prije svega Miloševićeve SPS i Šešeljeve SRS“).
Malo po malo, od njega su u Srbiji napravili neku vrstu (blago rečeno) „zabavljača“ kojega nitko nije ozbiljno shvaćao. Nekadašnji „ljuti borac“ protiv srpskog nacizma (kojega su navodno „pretukli bejzbol palicama u Novom Sadu“, za vrijeme rata „na silu mobilisali u rezervu JNA i poslali na front“ itd., itd.), malo pomalo je smekšavao svoje stavove, sve dok nije (po mome osobnom uvjerenju) došao u balans s Dačićem, Vučićem i Šešeljem.

Njegov „politički rad“ sveo se na „prepucavanje“ s četnicima u Skupštini, zastupanje nekog „antifašizma“, pričanje viceva na TV-u, ponekad bi u studiju i svirao itd. itd. I na kraju se od nekada hrabrog političara (koji je barem na riječima oštro oponirao srpskom naci-fašizmu) pretvorio u pudlicu, ili bolje reći klauna.
I svima dobro. Četnicima paše jer imaju koga ismijavati, medijima je zanimljiv iz istih razloga, a vlast ga ne dira jer je bezopasan, pa osobnih problema i pritisaka s te strane nema.

Neću se upuštati u analizu „lika i djela“ Nenada Čanka, jer se kladim da ga ne bi definirali ni njegovi najbliži suradnici, ali, iskreno moram reći, da nisam mogao ni sanjati da je toliko POKVAREN I PODMUKAO. Do te mjere da se služi GORIM I OTROVNIJIM LAŽIMA nego oni protiv kojih se tobože „borio“ i još uvijek „bori“.

Ono što je on izbljuvao (nemam drugoga izraza, jer to ljudski govor nije!) neki dan u jednoj TV emisiji, nisu do sada izrekli ni Vojislav Šešelj, ni Milan Bulajić, Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, pa ni opskurni Vučić i još opskurniji Vulin! Nitko od njih nikad nije iznio tako bolesne, podle i prljave laži!
Citat: „…kao što je beskonačna sramota za našu susednu i prijateljsku državu Hrvatsku da dozvoli da se na mestu magnum crimena, neopisivog zločina kakav se odigrao u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-ih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“

Voditelj emisije Sarapa na to kaže: „Oni to negiraju“ a Čanak odgovara: „Pa mogu i ja da negiram da sam debeo…to šta ko negira iz političkih razloga mene ne zanima, ja vam govorim šta je oficijelni nalaz šezdesetih godina komisije Ujedinjenih nacija koja je radila ekshumacije. Mogu da vam dam i imena, jednom prilikom, ko je tu učestvovao.“ (https://www.youtube.com/watch?v=SZVittzGx3U (11’25”- 12’50”)
Eto, to je ta razina „dubokoumnog“ razgovora koji se tamo vodio.
No, nastranu razina razgovora (jer ovo je još „mila majka“ u odnosu na ono što se sreće na njihovim televizijama), ali, takve OTROVNE, PODMUKLE i SMIŠLJENE LAŽI u životu nisam čuo! Pa još od jednoga „Vojvođanina“ i „demokrata“ za kojega sam mislio da dijeli sa mnom neke vrijednosti.
I na kraju, u čemu je problem!?
Pa u tomu što Čanak JAKO DOBRO ZNA DA LAŽE, JER TIH SU SE BROJKI DAVNO ODREKLI SVI KOJI IMAJU IMALO MOZGA U GLAVI!

Ali on također ZNA i to da Hrvati u Vojvodini nose (ne od jučer!) hipoteku „ustaša“ i smatraju se kolektivnim krivcima i „zločinačkim narodom“, te da svako preuveličavanje ustaških žrtava IMA ZA IZRAVNU POSLJEDICU PRITISKE I NAPADE PRIMITIVACA I ČETNIKA NA NJIH, odnosno, na ono što je nakon svega ostalo od našeg naroda na tim područjima!
Zato je to podmuklo, pokvareno i bolesno!
Koja „komisija UN-a“ je „vršila ekshumacije“ na području Jasenovca 60-ih godina i „na samo jednom jezičku Save pronašla 780.000 leševa“!?

KOJA KOMISIJA!?
ČANAK, KAŽEŠ DA IMAŠ IMENA ČLANOVA KOMISIJE (obećao si ih dostaviti Sarapi), a ja ti poručujem:
OBJAVI IMENA ČLANOVA KOMISIJE I RECI GDJE SU POKOPANI TI LEŠEVI!? TKO IH JE VIDIO I GDJE JE ZAVRŠILO TIH „780.000 LEŠEVA“!? U KOJOJ GROBNICI, NA KOJEM LOKALITETU!? GDJE SU!?
Čanak, navukao si na tanak led nas Hrvate 1990/91.!

Rigao si vatru na Miloševića na našim skupovima, a tko zna s kime si sve bio povezan i što ti je bio cilj! Mi smo morali otići, ti si ostao! Da si bio stvarna opasnost za režim završio bi kao Slavko Ćuruvija ili Ivan Stambolić! Ili bi te barem pokušali ubiti kao Vuka Draškovića! Ni dlaka ti usfalila s glave nije, a naše su ljude – anonimuse ubijali po selima i na fronti metkom u potiljak, s leđa!
Danas vodiš kampanju protiv ostatka ostataka naše manjine!
Sram te bilo – ako u tebi ima ičega ljudskog!
ČEKAM DA OBJAVIŠ IMENA „KOMISIJE UN-a“ KOJA JE „IZVADILA 780.000 LEŠEVA IZ SAVE 60-ih GODINA“!
I DA KAŽEŠ GDJE SU TI LEŠEVI!
TRAŽIM TO U IME 40.000 NAS HRVATA KOJE STE SILOM OTJERALI, IAKO SMO BILI LOJALNI GRAĐANI I NISMO U VOJVODINI I SRBIJI NIKOMU NI PROZOR RAZBILI!
Poslao sam ti večeras mail na stranku i slat ću ih sve dok ne dobijem odgovor!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Bremenitost i bogatstvo hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Održana dvodnevna konferencija posvećena hrvatskoj političkoj emigraciji

Dvodnevna međunarodna konferencija “Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću”, upriličena  21. i 22. veljače u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva i Hrvatske matice iseljenika, ponudila je jako zanimljiva predavanja iz povijesti hrvatske političke emigracije, koja, a prema organizatorima, nažalost u našoj domovini ima često negativan imidž, kako u široj hrvatskoj javnosti tako i među velikim brojem hrvatskih znanstvenika i znanstvenih institucija.

U uvodnom tekstu  u konferenciju organizatori su istaknuli i činjenicu da je jedan od razloga organizacije ove konferencije želja da se pokaže  kako je hrvatska politička emigracija, kroz političke stranke, pokrete, istaknute pojedince u iseljeništvu, imala važnu ulogu u društvenopolitičkim događajima koji su se odigrali u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Organizator je konferencijom želio demistificirati ulogu hrvatske političke emigracije  u dugoj borbi za neovisnost Hrvatske i upoznati hrvatsku javnost sa akterima i događajima iz toga vremena.

Na samom početku konferencije nazočne su pozdravili u ime organizatora: predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva dr. sc. Marin Sopta i ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić te ravnatelj Ureda HBK i BK BiH za dušobrižništvo Hrvata u inozemstvu dr. Tomislav Markić te Vlatka Vukelić, u ime hrvatskih studija zagrebačkog Sveučilišta.

U dva dana vrlo kvalitetnih predavanja nazočni su mogli čuti mnogo činjenica i podataka iz života hrvatske političke emigracije, a predavači su bili Jure Krišto, Vladimir Šumanović, Tomislav Sunić, Danijel Jurković, Ante Beljo, Marina Perić Kaselj, Mario Jareb, Josip Jurčević, Mnarin  Sopta, Mijo Korade, Tomislav Đurasović, Wolfy Krešić, Nikola Štedul,  Miro Akmadđa, Ivan Miletić, Tanja Trošelj Miočević, Marko Zadravec, Jure Vujić, Marin Knezović, Bože Vukušić, Anđelko Mijatović, Vice John  Batarelo, Željko Glasnović, Ivan Tepeš, Marko Paradžik, Vlado Glavaš, Mislav Rubić, Krešimir Bušić, Stipe Ledić, Vlatko Smiljanić, Domogoj Novosel, Gojko Borić i Jakov Žižić.

Drugoga dana Međunarodne konferencije o povijesti hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću nazočni su mogli čuti vrlo zanimljivo predavanje dr. sc. Anđelka Mijatovića o Bruni Anti Bušiću, čovjeku kojega mnogi vide kao svojevrsni simbol hrvatskoga otpora i žrtve.

dr. sc. Anđelko Mijatović

U svom nadahnutom i činjenicama potkrijepljenom izlaganju dr. sc. Mijatović je sažeo cjelokupno Bušićevo djelovanje, govoreći o počecima i tradicionalnoj Imotskoj krajini, te obiteljskom kolektivnoj svijesti o stradanju Hrvata osobito u Drugom svjetskom ratu i poraću. Slikovito je opisao sve ono što su “drugovi” zamjerili mladom Bušiću i patnje kroz koje je prolazio. Spomenuo je i pomoć koju  je Bušiću u više navrata pružao dr. Franjo Tuđman, utemeljitelj moderne Hrvatske, a čiji je bliski suradnik bio dr. sc. Mijatović.

Prema Mijatovićevim riječima Bušić se književnošću zanio vrlo mlad a pisao je prozna djela, tako mu je 1955. godine nagrađena pripovjetka “Starac i život”. I tijekom bijega iz Hrvatske Bušić se bavio književnošću i aktivnim novinarskim radom, ma gdje živio. Bio je, kako reče dr. Mijatović, vijesnik skorašnje hrvatske borbe i slobode.

– Bušićev život i ukupno njegovo djelovanje ugrađeni su u temelje suverene hrvatske države, kazao je ovom prigodom dr. sc. Anđelko Mijatović.

Anto PRANJKIĆ

Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću – međunarodna konferencija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Njemačko-hrvatski gospodarski forum i Prijem hrvatsko-njemačkog gospodarstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Rheinhessen/Stefan Sämmer

U četvrtak, 20. veljače 2019. godine, KWVD – Kroatische Wirtschaftsvereinigung Deutschland je u suradnji s Industrijsko-trgovinskom komorom za Rheinhessen, Njemačko-hrvatska industrijska i trgovinska komora / AHK…, Veleposlanstvom RH u Njemačkoj, Generalnim konzulatom RH u Frankfurtu, Hrvatskim svjetskim kongresom u Njemačkoj, Hrvatskim izvoznicima, Njemačko-hrvatskim društvom i Njemačko-hrvatskim autoklubom organizirao Prijem hrvatsko-njemačkog gospodarstva.

Prijem se održao u prostorijama Industrijsko-trgovinske komore Rheinhessen u Mainzu pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Prijemu je prethodio Gospodarskom forumu na temu “Hrvatska u digitalnom dobu – mogućnosti i perspektive”.

Njemačko-hrvatski gospodarski forum organizirali su Industrijska i trgovinska komora za Rheinhessen, Njemačko-hrvatska industrijska i trgovinska komora (AHK) te Hrvatski gospodarski savez u Njemačkoj (KWVD).

Hrvatsko gospodarstvo nastavlja ekspanziju te je stoga zanimljiv partner za njemačka poduzeća i ulagače. To je postalo jasno na Potpore rastu čine osobna potrošnja i snažna dinamika ulaganja. Hrvatska jača i kao tržište javne nabave. K tome se pozornost sve više skreće na teme kao što su digitalizacija, industrija 4.0, startupovi i strukovna izobrazba te usavršavanje. Koje branše imaju izglede u budućnosti i nude dobre mogućnosti prodaje i ulaganja, o tome je razgovaralo preko 80 poduzetnika iz Porajnja-Falačke i Hrvatske.

Glavni direktor Industrijske i trgovinske komore za Rheinhessen, Günter Jertz, naglasio je da su trgovinski odnosi između porajnja-falačkih i hrvatskih poslovnih partnera tijekom godina ostali stabilni. Najnovije brojke za 2018. godinu ukazuju na uvoz iz Hrvatske u Porajnje-Falačku u vrijednosti od 46,4 milijuna EUR te izvoz prema Hrvatskoj u vrijednosti od 134,2 milijuna EUR. Jertz gleda u budućnost: „Prilika za proširenje bilateralnih poslova posebice se krije u branšama koje u Hrvatskoj imaju dobre perspektive rasta.“ Tako je na tržištu osobnih automobila nakon porasta od 17,2 posto u 2017. godini između siječnja i listopada 2018. godine još jednom zabilježen porast za 20,4 posto. Visoke stope rasta nedavno su zabilježile i branša plastike i kaučuka te farmaceutska industrija. S pozitivnim rastom se u idućih godina računa i u zdravstvenom gospodarstvu, IT tržištu i graditeljstvu. Dodatan poticaj za poduzeća iz Porajnja-Falačke da se aktiviraju na hrvatskom tržištu ili pojačaju svoj postojeći angažman prema Jertzu predstavlja program „Skills Experts“ njemačkog Saveznog ministarstva gospodarstva i energetike. U partnerstvu s Njemačko-hrvatskom industrijskom i trgovinskom komorom zamišljena je izobrazba hrvatskih naučnika na licu mjesta prema njemačkom dualnom sustavu obrazovanja koji zatim postaju obučeni stručnjaci u svom području.

Prema navodima Svena Thorstena Potthoffa, direktora Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore u Zagrebu (AHK), ne jenjava interes njemačkih poduzeća za Hrvatsku kao poslovnu lokaciju: „Njemačka je za Hrvatsku najvažniji partner za vanjsku trgovinu. Njemački izvoz u Hrvatsku iz godine u godinu ruši nove rekorde, ali i obrnuto: Njemačka se u međuvremenu razvila u drugo najvažnije prodajno tržište za Hrvatsku. Unatoč potrebnim reformama, primjerice u poreznom pravu, obrazovanju ili javnim uslugama, ipak postoje dobre prilike za njemačke ulagače. Hrvatska osim toga ima izraženu poduzetničku kulturu, brojne poduzetničke inicijative u fazi osnivanja te IT sektor koji je u posljednjih pet godina zabilježio iznimno snažan rast.“

Mario Šušak, direktor Hrvatskog gospodarskog saveza sa sjedištem u Frankfurtu na Majni smatra da su Hrvatskoj potrebne daljnje strukturne reforme za povećanje konkurentnosti kako bi uspješno prešla u novi model rasta gospodarstva kao što je, primjerice, ostvarivanje inozemnih direktnih ulaganja. Ipak, navodi i pozitivne primjere kao što su poduzeća iz hrvatske IT branše: „Globalizacija u gospodarskim odnosima i rastuća mobilnost čovjeka i poduzeća dovode do rastuće konkurencije gospodarskih regija. Brze promjene zahtijevaju stručnjake koji su u stanju razviti rješenja i proizvode koji će se moći koristiti u praksi. Ovaj industrijsko-politički i obrazovno-politički poziv na buđenje u digitalizaciji predstavlja novu priliku kako za Njemačku tako i za Hrvatsku. Zamah digitalizacije mijenja svijet rada do sada neviđenom brzinom. Upravo u tome leži izazov i prilika da poduzeća u Njemačkoj i Hrvatskoj profitiraju jedna od drugih.“

Nakon njemačko-hrvatskog gospodarskog foruma sljedio hrvatsko-njemačkog gospodarstva

Prijem hrvatsko-njemačkog gospodarstva označava važan dan za hrvatsko gospodarstvo u SR Njemačkoj, stoga su se odazvale i mnogobrojne njemačke institucije i komore, ali i gospodarstvenici i investitori.

Brojne goste pozdravio je predsjednik Hrvatskog gospodarskog saveza Mario Šušak, zatim glavni direktor Industrijske i trgovinske komore u Mainzu Günter Jertz i hrvatski veleposlanik RH u Njemačkoj dr. Gordan Grlić Radman.

U samom uvodu bila je riječ o ekonomskoj suradnji između Hrvatske i Njemačke, bilateralnim odnosima, stanju u Hrvatskoj, te perspektivi koju Hrvatima nude ove dvije zemlje. Hrvatski veleposlanik dr. Gordan Grlić Radman složio se kako mladi Hrvati žele probati “nešto drugo i negdje drugdje”, te kako je to u redu jer svi smo mi dio europske obitelji.– Zašto ne bi probali, pa se vratili u Hrvatsku. Istaknuo je kako je kvaliteta života bolja u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, a život je mirniji i sigurniji. Naglasio je kako Nijemci ponekad imaju bolje mišljenje o Hrvatima i Hrvatskoj nego mi sami.

Razgovor su vodili Viktor Piel (Hrvatsko-njemačko društvo), Heiko Müller (Green Logic d.o.o.), Sascha Fuzul ( Savezno ministarstvo ekonomije i energetike) i Franjo Pavić (Hrvatski svjetski kongres Njemačka).

Njemački poduzetnik Heiko Müller je rekao da je Hrvatska predivna zemlja, koja svojim mladim građanima nudi sve do onog trenutka kad oni odrastu i započinju samostalan život. U tom trenutku perspektiva postaje neizvjesna.

– Bio sam u Hrvatskoj, to je predivna zemlja nevjerojatnih ljudi, zemlja u kojoj naizgled izgleda sve idilično, no kad bolje upoznate situaciju, vidite da baš nikakve perspektive nema, kazao je Müller posebno ističući Slavoniju.

No, pojasnio je i kakva je situacija u Njemačkoj u odnosu na situaciju u Hrvatskoj.

– Standard je u Njemačkoj veći, cijena najma stana je veća, brojni mladi ljudi u Hrvatskoj imaju svoje obiteljske kuće i stanove. Kad dođu u Njemačku, najprije ih dočeka taj standard i visoke cijene. No, svi smo mi radoznali, treba probati, vidjeti, odvagnuti pa odučiti Njemačka ili Hrvatska, poručio je Müller Hrvatima.

Istaknuo je kako je za tu “neizvjesnu perspektivu” najviše odgovorna hrvatska politika i samo ona može mladima pružiti nadu i bolju budućnost.

– Na hrvatskoj politici je da to učini, ne na njemačkoj – rekao je Müller.

Po završetku službenog dijela programa, Hrvatski gospodarski savez dodijelio je nagradu “Most” Hrvoju Ursiću. Riječ je o medaljonu izrađenom od bračkog kamena koji predstavlja most kao simbol suradnje i angažmana u njemačko-hrvatskim gospodarskim odnosima. Hrvoje Ursić je primio nagradu u ime tvrtke „Ekofarma Srnjak“ koja je potekla iz direktne njemačke investicije u stvaranju dugoročnog branda.

Na kraju službenog programa goste je zabavila hrvatska klapa iz Frankfurta s kojom su zapjevali i veleposlanik dr. Gordan Grlić Radman, te Mario Šušak. Hranu za goste pripremili su vrijedni članovi Hrvatske kulturne zajednice Mainz, za vina se pobrinio online-shop Crogusto a hrvatski kokteli su bili pripremljeni s „ TESLA Šljivo“.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari