Pratite nas

Reagiranja

OTROVNE LAŽI OPSKURNOG ZORANA PUSIĆA

Objavljeno

na

Gledam danas (17. rujna 2018. prije podne) emisiju Studio 4 (HTV 4 Program) i ne mogu vjerovati svojim ušima. Od Zorana Pusića smo već svašta čuli, ali da netko može biti toliko pokvaren i drzak i bezočno lagati u lice svima onima koji jako dobro znaju što se događalo 1991. godine u Hrvatskoj, pa i u Vukovaru, naprosto je nevjerojatno!

Ne čudi me što je tom liku pružena prilika svoje klevete iznositi na našoj “javnoj televiziji” (nije prvi put), ali pitam se gdje je tomu kraj i do kada ćemo trpjeti izvrtanje činjenica i krivotvorine uz pomoć kojih se nastoje amnestirati srpski zločinci i optužiti žrtvu – u ovom slučaju Vukovarce.

Po Zoranu Pusiću, Hrvati su najprije započeli “likvidacije Srba” (“negdje, čini mi se, u lipnju 1991., godine, dok još nije bilo rata u Vukovaru” – veli on).

E, pa da ti ja Pusiću kažem što i kako je bilo, jer sam jako dobro upućen u sve što se tada događalo s Vukovarom i oko Vukovara.

Naime, sve do kolovoza 1991. godine živio sam u blizini Vukovara, ali na lijevoj obali Dunava, gotovo svakodnevno odlazio u taj grad i kretao se područjem uz Dunav, na potezu: Bačko Novo Selo – Plavna – vukovarska skela – Živa – Labudnjača – Kamarište, budući da sam kao radnik DTD, VP Dunav – Bačka Palanka tako zarađivao svoj kruh svagdašnji (koseći nasip i radeći na izvozu drva iz šume – između obale Dunava i nasipa itd.).

U vojvođanski podunavski pojas priljev četnika je zamijećen već u vrijeme kad je planiran vojni udar u SFRJ (nakon 25. siječnja 1991. godine, poslije prikazivanja onog “dokumentarnog filma” o Špegelju i “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”). Tada je ta vaša (srpska) “JNA” planirala preuzeti vlast u državi, a četnici, srpski “dobrovoljci” i “teritorijalci” su im trebali poslužiti kao pomoćne snage u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini.

No, budući da je taj plan propao (zeznuo vas je vaš “Srbin” Bogić Bogićević kojega tvoji u Beogradu nisu mogli slomiti kako bi se izglasovalo na Predsjedništvu SFRJ izvanredno stanje), krenulo se zaobilaznim putem, na varijantu “B”.

Od veljače 1992. godine planski se ubacuju operativci SDB-a koji organiziraju ćelije ekstremista po srpskim selima – Od Borova Sela do Vere, Bobote, Trpinje, Negoslavaca, Tenje.

Već od travnja 1991., na tom području se postavljaju srpske barikade koje drži naoružani domaći Srbi pojačani četnicima iz Srbije (skupine Mirka Jovića, Vojislava Šešelja). Jedan od glavnih operativaca je u to vrijeme arhimandrit manastira Bođani, Lukijan Vladulov (koji je poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), a njegovi suradnici su Siniša Žigić (prijevoznik na vukovarskoj skeli), samozvani četnički “vojvoda” Mileta Jergić (vlasnik salaša br. 29. na području općine Bođani), Žarko Bogunović (vlasnik kavane iz Bača) i skupina okupljena oko Vukašina Šoškoćanina u Borovu Selu.

Budući da su Srbi na tom području naoružavani od 1990. godine (kao i u Kninu i okolici), oni proljeće 1991. dočekuju spremni za rat.

O tomu piše jedan od oficira tadašnje “JNA” Aleksandar S. Jovanović (knjiga Rat Srba i Hrvata 1991., Beograd 1994., izdanje Politike) koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku (zapovijedao je jednom od topničkih postrojbi agresorske vojske tijekom rata u istočnoj Slavoniji kao kapetan I klase), a spomenuta knjiga sažetak je njegovih ratnih sjećanja na to razdoblje.

Evo što na str.15. kaže o aktivnostima naoružavanja srpskih terorista u Hrvatskoj:

Još od leta 1990. godine, kod mene u Beograd dolaze poznanici ili ljudi po preporuci iz Osijeka, Vukovara, Borova, Dalja, Daruvara i iz drugih sela u trouglu Osijek-Našice-Đakovo. Tražili su vezu sa uticajnim ljudima u Srbiji, oružje, mišljenje, savete…” (istaknuo: Z.P.)

i dalje:

 Na sastanku kod ministra Simovića, Kaloper između ostalog kaže: ‘Išli smo do Generalštaba (odnosi se na Nenezića – op. Z.P.), naoružavali smo sela Tenje, Trpinju…Sva ta sela, sem Erduta, Iloka…Naime, 12.000 do 13.000 dugih cevi mi smo njima podelili’.”

(istaknuo: Z.P.)

Naime, autor kao glavne aktere naoružavanja Srba izvan Srbije (i posebice onih u istočnoj Slavoniji) navodi tadašnjeg ministra obrane Srbije, Tomislava Simovića, te umirovljene generale “JNA”, Nikolu Kalopera i Radojicu Nenezića.

U tim svojim tvrdnjama Jovanović se poziva i na jedan svakako relevantan izvor – dijelove knjige Rađanje srpske vojske koju je napisala Dobrila Gajić-Glišić, šefica kabineta ministra Simovića. Ti tekstovi objavljivani su već 1992. godine u beogradskom tjedniku NIN.

Dakle, Srbi su u istočnoj Slavoniji već u vrijeme mitinga u travnju 1991. godine bili do zuba naoružani i samo su čekali signal iz Beograda i dolazak četnika iz Srbije i Vojvodine kako bi se krenulo u rat za “Veliku Srbiju”.

Mitinzi u Jagodnjaku (21. travnja 1991.), kao i oni u Borovu Selu i drugim selima vukovarsko-borovskog područja sa srpskom većinom, na koje su dolazili četnički vojvoda Šešelj, zastupnik u Skupštini Srbije Milan Paroški (koji je poručivao okupljenima da svakog Hrvata mogu slobodno ubiti “kao kera kraj tarabe”), Stanko Cvijan (ministar u vladi Srbije za Srbe izvan Srbije) i drugi huškači i šovinisti, imali su za cilj samo doliti ulje na vatru.

Zarobljavanje dvojice hrvatskih redarstvenika u noći između 1. i 2. svibnja bila je planirana akcija uvlačenja u zasjedu hrvatske policije i izazivanja oružanog sukoba, što je srpskim ekstremistima i uspjelo. Ovaj masakr označio je početak rata u istočnoj Slavoniji u kojoj su na stotinama punktova u srpskim selima bile nakrcane stotine tone oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava za rat protiv Hrvatske.

Što se Tomislava Merčepa tiče, osobno ga znam iz tog vremena i bili smo povremeno u kontaktu, tako da sam prilično dobro upućen što je i kako tada radio, kao “sekretar za ONO i DSZ” općine Vukovar i predsjednik HDZ-a Vukovar.

On je bio na meti već od 1990. godine, kad se pojavio kao kandidat HDZ-a na lokalnim izborima, nakon čega su provedene smjene nekih direktora (velikosrpskih eksponenata na području općine Vukovar), a dotadašnji Radio Vukovar postao “Hrvatski Radio Vukovar” (poslije smjene tamošnjih pro-četničkih kadrova).

Tada se već o njemu počinju plesti intrige i Srbi ga uzimaju kao metu napada.

Jedina njegova krivnja bila je što je u općini Vukovar pokušao uvesti red, spriječiti oružane sukobe. Da bi to mogao, morao je razbiti četničke ćelije, odnosno punktove na kojima se deponiralo oružje, streljivo i ratni materijal. Čim su započele akcije oduzimanja skrivenog naoružanja, Srbi su digli dreku o “ugroženosti” i “ustaškom genocidu”, a Merčep je proglašen “ustaškim koljačem” koji “ubija Srbe”, “baca ih noću u Dunav”, “stavlja ih na elektro-šokove”, “muči” itd. Izmišljane se fantastične priče o “masovnim ubistvima Srba” na području Vukovara, pa čak i o tomu kako “Merčep i njegovi ljudi kolju Srbe, pribijaju ih na krstove i puštaju niz Dunav”. Osobno sam živi svjedok te kampanje, za koju smo svi u podunavskom području Vojvodine znali da ima za cilj onemogućiti svaku obranu Vukovara i Hrvatske i kompromitirati HDZ i tadašnju hrvatsku vlast, te je prokazati kao “ustašku” i “genocidnu”.

Srpski novinar Borbe koji je cijelo vrijeme ratne 1991. godine bio u Vukovaru, Branislav Gulan, u svojoj knjizi S obe strane pakla, tvrdi kako je bio sigurniji u stožeru Tomislava Merčepa nego na ulici ili u štabu Gorana Hadžića.

Što se optužbi povjerenika vlade Republike Hrvatske za Vukovar Marina Vidića Bilog (na račun Tomislava Merčepa i njegovih “zločina prema Srbima”) tiče, one su se pojavile tek nakon povratka Marina Vidića iz logora u Srbiji i riječ je o njegovim izjavama koje dao pod prisilom – nakon mučenja i tortura koje su nad njim provođene.

To je jedina i prava istina.

Marin Vidić je (koliko znam) živ, pa neka se javi i opovrgne to.

Zoranu Pusiću i svima kojima još uvijek nije jasno kad su i kako započeli zločini u Vukovaru, kratko podsjećanje:

2.srpnja 1991.

Srpski ekstremist Slobodan Jurišić hicima iz pištolja ubio je dvojicu hrvatskih branitelja – pripadnika ZNG, Damira Ivanovića i Franju Katića. Ubojstvo je počinio (kako je to kasnije objasnio policiji), zato što „nije mogao gledati šahovnicu u svojoj kući“. Naime, Ivanović i Katić su ne nadajući se napadu, svratili u kafić „ZIP“ (u dijelu grada „Sajmište“) koji se nalazio u prostoru Jurišićeve kuće, nakon čega su iznenada napadnuti i ustrijeljeni. Katić je umro na mjestu gdje je pogođen, a Ivanović nedugo poslije od zadobivenih ozljeda. Ubojica je bio poznat u Vukovaru po tomu što je već od ožujka iste (1991. godine), gomilao oružje i streljivo koje su Srbima u gradu u to vrijeme dopremani iz skladišta “JNA”. I ovaj zločin kao i brojni drugi srpski zločini ostao je nekažnjen.

Ovo je u nekoliko mjeseci stalnih srpskih provokacija (dizanja barikada, ometanja prometa i kretanja cestama, maltretiranja građana i nošenja drugih cijevi) najozbiljniji incident poslije pokolja u Borovu Selu koji je u ovom gradu na Dunavu ionako složenu situaciju još više zakomplicirao.

Godinu poslije, Jurišić je od strane hrvatskog pravosuđa proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Suđeno mu je u odsutnosti, jer nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Ova je sudska odluka, međutim, anulirana time što je kasnije oslobođen krivnje na temelju Zakona o općem oprostu  koji je Republika Hrvatska donijela u cilju mirne reintegracije hrvatskoga podunavlja, tako da je Srbima udijeljen kolektivni oprost za djela počinjena protiv ustavnog  poretka Republike Hrvatske.  Ostaje, međutim, nejasno, kako se u ovom slučaju mogao primijeniti spomenuti zakon – budući da djelo koje je počinjeno nije moglo biti obuhvaćeno oprostom, kao niti bili koji drugi zločin iz mržnje ili ratni zločin. Zakon o općem oprostu predviđao je oslobađanje od djela oružane pobune, ali ne i od  odgovornosti za počinjene zločine – a u ovom slučaju je potpuno jasno o čemu je riječ.

3.srpnja 1991.

jugozapadna Bačka

Iz smjera Novog Sada prema Slavoniji i Baranji kreće se kolona od oko 60 oklopnih borbenih vozila i tenkova. Tehnikom upravljaju ročni vojnici i rezervisti „JNA“, a zapovjednici su aktivni oficiri. Odmah po dolasku na obalu Dunava započinju s provokacijama – pucaju u objekte na drugoj strani rijeke, pravdajući to „vatrom koja se na njih otvara s te strane“.

Na televiziji se čak prikazuju snimke iz kojih je potpuno jasno o čemu je riječ, ali srpski promidžbeni stroj nastavlja sa svojim konstrukcijama.

Istoga dana agresorske snage ulaze u Baranju, a potom i u istočnu Slavoniju.


Napomena: Ova dva navoda (koji su vremenski datirani) dio su moje Kronologije koja bi se trebala u skoro vrijeme tiskati u obliku knjige.

Nama Hrvatima je dosta laži i opskurnih likova koji zločine svojih sunarodnjaka kriju iza krivotvorina, objeda i propagandnih floskula.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Dok u svijetu na olimpijadu ne smiješ ako si prestar, u Hrvatskoj ti ne daju – jer si premlad

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih se godina u kontekstu kurikularne reforme naročito reklamira da će se sustav konačno okrenuti potrebama učenika. Ali kada u sustavu imamo izvanserijske učenike, njima se zahvalimo i poručimo im – ‘sori’, ne možeš na Olimpijadu jer si premlad!

Na informatičku olimpijadu zadnjih godina se poziva u pravilu 25 do 30 učenika. U zajedničkom prednatjecanju od listopada do ožujka sudjeluje ukupno oko četiri stotine učenika. Najbolji osnovci bili su bolji od tristo učenika srednjih škola, natjecali su se s njima, ali ne mogu na olimpijadu – jer još ne idu u srednju školu.

Mladi programeri iz osnovnih škola (juniori) su u zajedničkom prednatjecanju sa seniorima postizali sjajne rezultate. Bili su 23., 10., 21., 2., 24., 12., 15., 24., no to im nije bilo dovoljno da dobiju pozivnicu. Ne samo da nisu dobili pozivnicu nego su i izbrisani iz tablice rezultata za pozivanje na seniorsku olimpijadu. Umjesto toga dopisani su sa znakom (*) neslužbeno (?!), kao da se nisu pola godine službeno ni nadmetali s učenicima srednjih škola i bili službeno bolji od njih tristotinjak.

Na takav način je u zadnje tri godine petorici učenika zabranjeno sudjelovati na programerskoj olimpijadi – jer su premladi, uz obrazloženja da mogu sudjelovati samo učenici srednjih škola.

BRANE PRAVO NA TUMAČENJE PRAVILNIKA U SMISLU ZABRANA ZA MLAĐE

– Smatramo da nema nedoumica u tumačenju pravila u kojima piše da se na HIO olimpijadu pozivaju samo učenici srednjih škola, izjavili su kreatori zabrana. No medijima nisu rekli da u pravilniku nigdje ne piše da je zabranjeno pozivati i najbolje osnovce. Niti su pokazali gdje piše da se moraju pozivati samo učenici srednjih škola. Rečenica u kojoj bi bila zabrana, ne postoji u pravilniku, kao niti riječ ‘samo’.
Dio rečenice u kojoj piše pozivaju se ‘učenici srednjih škola’, IO HSIN-a je odlučio tumačiti u smislu zabrane, kao da je cilj nacionalnog okupljanja najboljih ZABRANITI, a ne potaknuti.

U svijetu od 1992. ne postoje zabrane za mlađe. I u pravilima Međunarodne olimpijade IOI piše da su namijenjena učenicima srednjih škola, ali se (pravilo 20+) onemogućava sudjelovanje samo onima koji su prestari. Oni mlađi (juniori) su redovita pojava na IOI tako da je više od 20 osnovaca u sastavu svojih nacionalnih reprezentacija sudjelovalo na IOI od 1992. No u Hrvatskoj je posve suprotno. Kod nas HSIN zabranjuje sudjelovanje osnovcima na našoj seniorskoj olimpijadi iako su u zajedničkom natjecanju pokazali da su bolji od 90% učenika srednjih škola.
Hrvatski organizatori (IO HSIN) su dvaput mijenjali pravilnik u zadnje dvije godine, no nije im palo na pamet da ga promjene s ciljem da ga više ne moraju tumačiti u smislu zabrana.

Izvanserijske talente valja poticati i pružati im stvarne prilike, nagraditi ih za ono što su svojim rezultatom zaslužili. A ne ih na seniorsku olimpijadu pozivati u neslužbenu konkurenciju – kao nadomjestak za zabranu sudjelovanja. Koji je smisao poruke da nisu premladi za neslužbeno boraviti u istoj prostoriji i da mogu imati čak i više bodova od srednjoškolaca – ali im se to ne računa?

Zaključak je poražavajući, za boravak u istom prostoru nisu premladi, za osvajanje bodova nisu premladi, ali premladi postaju samo u slučaju kada bi se osvojeni bodovi računali. Riječ je o očiglednoj diskriminaciji na osnovu razine školovanja koja ne postoji u IOI pravilima niti praksi od 1992.
U svijetu je normalno da mlađi prvi dobiju šansu ako su bolji od starijih, i sve države to prepoznaju kao svoj nacionalni interes.
Dražen Petrović nije bio premlad kada je dobio priliku s 15 godina u seniorskoj ekipi Šibenke, i zatim postao najbolji košarkaš Europe svih vremena. Janici Kostelić nije bilo zabranjeno sa 16. godina osvojiti 8. mjesto u kombinaciji na Olimpijadi u Naganu 1998., a bjeloruski mladi programer Gennady Korotkevich uvršten je 2006. u nacionalni seniorski tim kao učenik 6. razred osnovne škole, i zatim postao najbolji natjecatelj u IOI povijesti sa sedam nastupa i 6 zlata. Da je ovaj genijalni Bjelorus kojim slučajem Hrvat, njemu bi IO HSIN-a zabranio da se natječe sa seniorima na HIO – dok ne upiše 1. razred srednje škole.

I u hrvatskoj informatici je bilo sličnih poticajnih primjera. Činjenica je da je Goran Žužić, najbolje rangirani hrvatski olimpijac na IOI listi svih vremena, još davne 2005. godine kao osnovac dobio pozivnicu za seniorsku olimpijadu (HIO), kao i mnogi drugi nakon njega, no Hrvatska se zadnjih godina odlučila za zabrane.

S obzirom da pravila koja udruženja poput HSIN-a donose nisu kogentna niti pravno obvezujuća, već ih valja tumačiti u skladu sa svrhom samog događaja radi čije organizacije su uspostavljena, jedan usputni komentar čitatelja u stilu Ćire Blaževića dobiva i suštinski značaj. Stoga se na kraju ovog poziva medijima da pomognu da se napokon zabrani – zabranaški pristup, možda može i citirati: „’ebo te pravilnik, uključi mozak!“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Nezamislivi rasizam Ive Goldsteina traži javnu osudu

Objavljeno

na

Objavio

U emisiji Intervju tjedna Ivo Goldstein je izjavio stvari koje su do sada bile nezamislive u glavama svih ljudi na svijetu, koje nitko nikad nije izgovorio i koje traže jasnu osudu, javnu, stručnu, ljudskopravnu i političku. Goldstein je (prema citiranom portalu) izjavio:

Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Jasenovac je zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, Bleiburg je u jednom dijelu zločin i zločin protiv čovječnosti, to nije isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“, uvjeren je povjesničar.

Zar je moguće da je netko rekao „NE MOŽEMO GOVORITI – SVE SU ŽRTVE ISTE, TO JE NEPRIHVATLJIVO”??

Po čemu to žrtve Jasenovca i Bleiburga nisu iste?

Prvo, kade se za oba ta strašna mjesta kaže „žrtve“ misli se na nevine ljude, koji ništa nisu skrivili, ni po današnjem niti po ondašnjem pravu i zakonima. To što je na Bleiburgu među pola milijuna ljudi bilo i ustaša koji su počinili zločine ne znači da nevini nisu bili sasvim nevini.

Zar Goldstein hoće reći da je dopušteno ubiti kćer ustaškoga ministra, samo zato što je kćer ustaškoga ministra, a inače je sedamnaestogodišnja djevojka potpuno nevina?

Zar Goldstein hoće reći da je smrt djevojaka u Hudoj Jami manje vrijedna, manje tragična negoli smrt Anne Frank? Zar njihovu smrt treba manje oplakivati, manje o njoj govoriti, manje je se groziti, manje je pamtiti, manje obilježavati?

Zar je to što je među sto ubijenih jedan bio zločinac razlog da se smrt onih devedeset i devet smatra manjim zločinom?

Uostalom, po kojemu to pravu, kojemu moralu, ratnom običaju ili ičemu znanom a da nije osuđeno, ubijanje bez suđenja nije zločin? Želi li Goldstein osvetu uvesti kao razlog ubijanja? Kud će nas onda to sve odvesti, koju ćemo povijest učiti, koje pravo, koju sociologiju?

To što je Goldstein rekao čisti je rasizam, jer su se nevine žrtve Jasenovca i Bleiburga (kao zajedničkoga naziva za skup komunističkoga smaknuća stotina tisuća ljudi 1945.) razlikovale samo po nacionalnosti i vjeri! Ma, ni po tome se nisu razlikovale potpuno, a ako se nisu razlikovale potpuno – zašto onda to Goldstein govori? U Jasenovcu su ubijani i Hrvati, a na Bleiburgu i Židovi i Srbi. Naime, nadam se da Goldstein ne smatra 28 visokih ustaških časnika Židova manje Židovima nego druge Židove. Ili možda smatra, ali neka to onda i kaže. Ako (ne)djela unutar jedne nacije pripadnike te nacije čine manje nacionalnim, što ćemo onda s ubojicama, na primjer ustašama stvarnim zločincima – onda su oni manje Hrvati, ili uopće nisu Hrvati. Opet rasizam! Ali Goldsteinov.

Ne ću u detalje ulaziti što je sve strašno o Hrvatima, uključivši i ustaše, jer on ustaše i spominje da bi dobio nadmoć nad Hrvatima (v. dalje) govorio i Ivo Goldstein i njegov pokojni otac. Samo osobno znam, jer sam ga gledao i slušao na televiziji, da je Ivo Goldstein rekao da partizani na Bleiburgu nisu ubijali žene i djecu. A kad su objavljene slike djevojačkih pletenica i Hude jame nije se oglasio! Nije se oglasio ni za ubijene časne sestre. Zar nisu u Zagrebu partizani ubili dva djevojačka gimnazijska razreda i nije li se među tim djevojkama nalazila i Grozda Budak kćer ustaškoga ministra kulture Mile Budaka? Zna li Ivo Goldstein, a povjesničar je, za smaknuće tih djevojaka? Zna li za mučenje Grozde Budak? Ili je to izmišljeno?

I druge strašne stvari koje Goldstein govori

I druge strašne stvari govori Ivo Goldstein i hrvatska vlada, narod i svi pojedinačno na koje se njegovo ružno govorenje odnosi trebali bi prema tim ružnim govorenjima zauzeti stav i javno im se usprotiviti.

Isto bi trebale učiniti i sve nevladine udruge posvećene ljudskim pravima i miru! A budući da je Goldstein neoprostivo pretjerao, ovdje od svih tih udruga tražim da se o njegovim riječima izjasne, da ih osude – kao da su došle iz usta bilo kojega drugoga čovjeka. Njega možda treba i strože osuditi, jer je povjesničar i diplomat i učen čovjek, koji bi morao paziti što govori i koga i zašto vrijeđa. Jer on ne vrijeđa neke  neznane siromahe u nekoj neznanoj krčmi, nego hrvatski narod, hrvatsku Crkvu i hrvatsku vladu.

Uvijek taj isti kompartijski napad na Crkvu

Citiram strašne Goldsteinove riječi (moram priznati da dok ih citiram strepim da ih portal Direktno nije krivo prenio, toliko su odurne):

Nije mu jasno (naglašava) i zašto taj brak među politike i crkve je toliko važan. Zašto komemoracija na državnoj razini mora neraskidivo biti vezana za crkvu?

Što on ima protiv Hrvatske i svete rimske Katoličke crkve? Kojim pravom on tako govori? Pravom toga što nema vjere? Tek tada nema pravo napadati vjernike! Hrvatska jest država puna vjernika (96%) i koliki drznik mora biti čovjek koji pita zašto komemoracija mora biti vezana za crkvu? Nego za koga ili što? Da nije možda za komunističku partiju? Da pobijeni ljudi nisu psi koje možemo ožaliti ali ne treba im ništa više od toga? Ne, Goldstein, hrvatski narod i velika većina hrvatskih građana jesu vjernici i komemoracije ne rade bez crkve, odnosno svih crkava kojima su pripadali oni ubijeni! Kako bi se osjećali hrvatski Židovi da se netko, kao Goldstein za katolike, upita „zašto komemoracija u Jasenovcu treba uključivati i rabina?“ Nitko i nikad od hrvatskih katoličkih, pravoslavnih i svih drugih vjernika ne bi nešto tako nečasno, ružno, prljavo i tužno upitao.

A ako se Goldstein krije iza „komemoracije na državnoj razini“ – neka se toga kloni, jer to je hrvatskom narodu i hrvatskoj državi još veće uvreda! Jer mi smo izabrali hrvatsku vladu, mi vjernici, i mi od nje uvijek očekujemo da poštuje našu vjeru. Kad ona ne bi poštovala ne samo našu nego i bilo koju drugu vjeru, mi je ne bismo izabrali. I komunisti su u dva svoja mandata poštovali sve vjere u Hrvatskoj i nije im na pamet padalo da ih zataje kad se radi o – državnim komemoracijama.

O, Goldstein, Goldstein, zar bi taj čovjek zabranio da na bilo koju komemoraciju dolaze crkveni velikodostojnici? Gdje taj čovjek živi, što ima u glavi, što se sve usudi?

Osobno bih volio da na komemoraciji na Bleiburgu politika kaže da na Križnom putu je stradalo puno nevinih, ali i puno zločinaca koji su okrvavili ruke tijekom 4 godišnjeg rata u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije“.

Nije dobro za Goldsteina govoriti o brojevima žrtava, opekao se time već više puta. I – zašto govori o zločincima a ne govori o nevinima? Mi govorimo o nevinima, a zločince neka on pokaže. Mi ćemo im suditi, čak i s njim, zašto ne? Ali – gdje su, kad su i kako osuđeni? Koji su im zločini dokazani na suđenju? Koliko je bilo takvih zločinaca? Jesu li ustaški (o domobranima koji su unovačeni da i ne govorimo) vojnik koji nije ubio ni maltretirao ni jednoga civila također zločinac? Ne, znam, po toj bi logici onda 1945, bila ubijena cijela njemačka vojska… A ne znam da su njihovi strašni generali poput Guderiana, Rommela, von Mansteina, Doenitza i ne znam koliko drugih, ikad i za išta suđeni i osuđeni, a kamoli obični vojnici i k tome unovačeni obvezom vojnoga služenja.

Napad na hrvatsku Vladu

Svi nastupi, govori, rečenice, riječi i figure svih osoba poput Ive Goldsteina imaju jedan zajednički nazivnik: neraspoloženje prema hrvatskoj državi. I kad napadaju Crkvu čine to da bi napali državu, jer znaju (i neka znaju!) da je hrvatski narod svoju slobodnu, samostalnu, svetu i vječnu Državu izborio oslanjajući se samo na jedan oslonac, a to je njegova vjera katolička. Samo nas je vjera održala tisuću godina neslobode i do države i slobode nas dovela. U vjeri su Hrvati ginuli da obrane svoju domovinu, bilo od spaljivanja, bilo od agresije da je nestane.

A što je radio Ivo Goldstein prije i za vrijeme Domovinskoga rata? I neka nam ovdje otvoreno kaže je li na referendumu os hrvatskoj samostalnosti glasovao – za hrvatsku samostalnost ili protiv nje. Častan čovjek to može učiniti, jer čast je čast, bez obzira koji smjer imala.

Moram ga to pitati, jer – gle što on govori o Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskoj Vladi:

Kultura koja je proustaška u vrijeme današnjice je antiglobalistička, nesnošljiva, netolerantna, antimigrantska i anti svih i onemogućava Hrvatsku i Hrvate da funkcioniraju kao narod među narodima. Ne radi se samo o političkim strankama, već o raširenoj kulturi sjećanja koja je neprihvatljiva, ne fokusira se samo unutar ekstremističkih stranaka  nego i unutar šireg političkog života uključujući u vladajuću stranku“.

Kako se Ivo Goldstein usuđuje reći da je naša kultura proustaška? Je li on pri zdravoj pameti ili nešto drugo, a to drugo se ne može navesti jer je još gore? Ne samo da hrvatska kultura nije proustaška, nego je ta kvalifikacija najgora i najprljavija koju čovjekov um može smisliti, to je teška uvreda koja traži odlučnu osudu, a možda i kaznu za govor mržnje. Da – govor mržnje, jer on time indirektno ali sasvim jasno kaže da mi danas podržavamo nacističke progone Židova i drugih naroda! Što on misli, da mi ne razumijemo što on govori i kako i koliko nas vrijeđa? I da ne prepoznajemo govor mržnje?

Kultura sjećanja koja je neprihvatljiva? Što to znači? Da se ne smije znanstveno istraživati i pobijati monstruozne laži o Jasenovcu i ustašama općenito? Želi li on reći da samo on smije reći koliko je ljudi stradalo u Jasenovcu? A gdje je bio kad se broj od 700.000 učio u školama i kad je pisao u svim enciklopedijama?

Zašto je njemu neprihvatljivo da ljudi žale za svojim pobijenim sunarodnjacima? U čemu se razlikuje njegova od naše kulture sjećanja za nevinim žrtvama? Zašto i u ime čega je on sebi dopušta a drugima zamjera? Svaka majka jednako plače za svojim sinom.

Kako se Goldstein usuđuje reći da proustaška kultura uključuje i vladajuću stranku (i „širi život“ u Hrvatskoj)? Zar će hrvatska Vlada i hrvatska vladajuća koalicija prešutjeti tu strašnu uvredu? Hoće li se Goldstein zgroziti, i osjećati diskriminiranim, kad ga zbog te uvrede netko pljune ili na njega baci kaveni šećer? Ili da i mi njega počnemo tako vrijeđati, a znali bismo, kako ne, ali mi smo pristojni i kulturni ljudi i ne vrijeđamo druge ljude, druge vjere, druge Vlade i države. I zaprepastimo se kad čujemo ovakve uvrede, i ljute nas kad su nama upućene. Tko je uopće taj tip koji se meni ili bilo kome koga ja poznajem, sve do Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, usudi reći da smo proustaški nastrojeni?

Da ne misli možda da je bolji od nas, pametniji, ljepši, simpatičniji, učeniji, s više znanstvenih publikacija? Ne vidim kako bi to Ivo Goldstein mogao misliti, dakle su njegove uvrede iracionalne i plod nečega što samo on zna što je. A mi možemo nagađati, i pogodili bismo, ali ne ćemo, neugodno je, a pristojni smo ljudi.

Osveta i povijesni kontekst

Goldstein kaže: “Za neke koji dolaze na Bleiburg rat kao da je počeo 15. svibnja 1945., a do tada ono razdoblje NDH kao da je bila liberalna demokracija i najednom ti bjesomučni komunisti su nalegli na jadne Hrvate katolike i oni su postali žrtve. Ne možete gledati jedan povijesni događaj izvan povijesnog konteksta“. Prije svega, to nije istina. On zapravo ne zna i ne može znati zašto ljudi (stotine tisuća) dolaze na Bleiburg. Ljudi dolaze ožaliti pobijene, nevine a možda i neke zločince kojima nije suđeno, dakle je pitanje smije li ih se nazivati zločincima. To lijepo mogu pravnici objasniti, ja ne, ali čini mi se čudno da se kao o zločincima govori o nepoznatim ljudima koji nisu suđeni nego su ubijeni po noći na najstrašnije moguće načine. Može li Ivo Goldstein nabrojiti sto ustaša zločinaca ubijenih na Bleiburgu, s tim da točno zna koga su, kako i zašto nevina ubili? Jer to se sve mora točno znati da bi se čovjeka nazvalo zločincem, zar ne? A pogotovo ako ga se onda pod tom sumnjom i ubilo a bez suđenja.

Dakle Goldstein govori o osveti: među ustašama na Bleiburgu su bili zločinci koji su pobili moje, sa zločincima su bili i njihovi bližnji, pa je u redu što su pobijeni i jedni i drugi. No, možda i nije sasvim u redu, pa Goldstein kaže: „Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Jasenovac je zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, Bleiburg je u jednom dijelu zločin i zločin protiv čovječnosti, to nije isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“. Da ne ulazim u pojedinosti, za Bleiburg je izostavio pridjev „ratni zločin“, valjda zato što je poratni: zarobljenike su stavili u žicu i ubijali ih stotine svaku noć dok ih nisu sve pobili. Nije ratni zločin. Nije ni zločin genocida, jer je valjda premalo Hrvata pobijeno? U svakom slučaju, prema podatcima koje sam čuo od njegova oca i njegove strane, u Hrvatskoj je pobijeno više deset do sto puta više Hrvata poslije rata nego Židova u ratu. (Nadam se da nam ne tovari i njemačke milijune i grijehe svih drugih okupiranih naroda.) U redu, trebalo bi gledati postotke, ali – na čemu se temelji definicija genocida – na postotcima ili na anihilaciji? (Zašto je smaknuće 8.000 muslimana Bošnjaka u Srebrenici genocid, a nešto drugo nije, npr. Bleiburg i Križni puta i 10.000 ljudi samo u Zagrebu?) Što je s komunističkim istrebljivanjem buržuja, zar to nije anihilacija? Strašno je ubijanje ljudi samo zbog nacije ili vjere, ali strašno je svako ubijanje nevinih ljudi.

Tko se tu smije cjenjkati – tuđim smrtima i njihovom tragedijom, njihovom vrijednošću? Kao što je lijepo rekao hrvatski katolički pastir nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac – svi smo mi Božji narod bez obzira na vjeru i boju kože. To je bio jedan svetac i jedan „stub ljudskih prava“, a ipak su ga Goldsteinovi partizani lažno sudili, a to, i to da je bio najveći zaštitnik Židova u II: Svjetskom ratu (tko je veći, ja ne znam?), Goldstein  nikad nije priznao u onoj mjeri u kojoj Stepinčeva veličina zaslužuje.

Neugodno mi je izložiti poopćenje Goldsteinovih procjena vrijednosti nevinih žrtava. Ne želim o tome ni misliti, a kamoli govoriti. To je blasfemija!

A kontekst? Ako zna povijest i diplomaciju, a trebao bi ih znati, Ivo Goldstein se ne bi trebao pozivati na kontekst! Za njega i njegova govorenja i pisanja kontekst je vrlo opasna stvar. O kontekstu ćemo kad se on sasvim razjasni, nema žurbe. U njemu je, na primjer, i pitanje što je drug Tito radio u Španjolskoj u vrijeme Španjolskoga građanskoga rata. Kao povjesničar židovskoga podrijetla, dužan je pokazati račun koji je režim NDH platio Nijemcima za prijevoz hrvatskih Židova u Njemačku. A iz računa se mnogo toga dade izračunati. To se pak zove znanstvenoistraživački pristup povijesnim pitanjima. To su, međutim, teška i preteška pitanja, čak i za Goldsteina, bez obzira na njegovu nepodnošljivu lakoću govorenja stvari koje ne bi trebalo govoriti.

Prof. dr. sc. Matko Marušić/narod.hr

Goldstein: Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari