Pratite nas

Reagiranja

OTROVNE LAŽI OPSKURNOG ZORANA PUSIĆA

Objavljeno

na

Gledam danas (17. rujna 2018. prije podne) emisiju Studio 4 (HTV 4 Program) i ne mogu vjerovati svojim ušima. Od Zorana Pusića smo već svašta čuli, ali da netko može biti toliko pokvaren i drzak i bezočno lagati u lice svima onima koji jako dobro znaju što se događalo 1991. godine u Hrvatskoj, pa i u Vukovaru, naprosto je nevjerojatno!

Ne čudi me što je tom liku pružena prilika svoje klevete iznositi na našoj “javnoj televiziji” (nije prvi put), ali pitam se gdje je tomu kraj i do kada ćemo trpjeti izvrtanje činjenica i krivotvorine uz pomoć kojih se nastoje amnestirati srpski zločinci i optužiti žrtvu – u ovom slučaju Vukovarce.

Po Zoranu Pusiću, Hrvati su najprije započeli “likvidacije Srba” (“negdje, čini mi se, u lipnju 1991., godine, dok još nije bilo rata u Vukovaru” – veli on).

E, pa da ti ja Pusiću kažem što i kako je bilo, jer sam jako dobro upućen u sve što se tada događalo s Vukovarom i oko Vukovara.

Naime, sve do kolovoza 1991. godine živio sam u blizini Vukovara, ali na lijevoj obali Dunava, gotovo svakodnevno odlazio u taj grad i kretao se područjem uz Dunav, na potezu: Bačko Novo Selo – Plavna – vukovarska skela – Živa – Labudnjača – Kamarište, budući da sam kao radnik DTD, VP Dunav – Bačka Palanka tako zarađivao svoj kruh svagdašnji (koseći nasip i radeći na izvozu drva iz šume – između obale Dunava i nasipa itd.).

U vojvođanski podunavski pojas priljev četnika je zamijećen već u vrijeme kad je planiran vojni udar u SFRJ (nakon 25. siječnja 1991. godine, poslije prikazivanja onog “dokumentarnog filma” o Špegelju i “naoružavanju paravojnih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”). Tada je ta vaša (srpska) “JNA” planirala preuzeti vlast u državi, a četnici, srpski “dobrovoljci” i “teritorijalci” su im trebali poslužiti kao pomoćne snage u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovini.

No, budući da je taj plan propao (zeznuo vas je vaš “Srbin” Bogić Bogićević kojega tvoji u Beogradu nisu mogli slomiti kako bi se izglasovalo na Predsjedništvu SFRJ izvanredno stanje), krenulo se zaobilaznim putem, na varijantu “B”.

Od veljače 1992. godine planski se ubacuju operativci SDB-a koji organiziraju ćelije ekstremista po srpskim selima – Od Borova Sela do Vere, Bobote, Trpinje, Negoslavaca, Tenje.

Već od travnja 1991., na tom području se postavljaju srpske barikade koje drži naoružani domaći Srbi pojačani četnicima iz Srbije (skupine Mirka Jovića, Vojislava Šešelja). Jedan od glavnih operativaca je u to vrijeme arhimandrit manastira Bođani, Lukijan Vladulov (koji je poslije okupacije Dalja ustoličen za episkopa osječko-poljskog i baranjskog), a njegovi suradnici su Siniša Žigić (prijevoznik na vukovarskoj skeli), samozvani četnički “vojvoda” Mileta Jergić (vlasnik salaša br. 29. na području općine Bođani), Žarko Bogunović (vlasnik kavane iz Bača) i skupina okupljena oko Vukašina Šoškoćanina u Borovu Selu.

Budući da su Srbi na tom području naoružavani od 1990. godine (kao i u Kninu i okolici), oni proljeće 1991. dočekuju spremni za rat.

O tomu piše jedan od oficira tadašnje “JNA” Aleksandar S. Jovanović (knjiga Rat Srba i Hrvata 1991., Beograd 1994., izdanje Politike) koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku (zapovijedao je jednom od topničkih postrojbi agresorske vojske tijekom rata u istočnoj Slavoniji kao kapetan I klase), a spomenuta knjiga sažetak je njegovih ratnih sjećanja na to razdoblje.

Evo što na str.15. kaže o aktivnostima naoružavanja srpskih terorista u Hrvatskoj:

Još od leta 1990. godine, kod mene u Beograd dolaze poznanici ili ljudi po preporuci iz Osijeka, Vukovara, Borova, Dalja, Daruvara i iz drugih sela u trouglu Osijek-Našice-Đakovo. Tražili su vezu sa uticajnim ljudima u Srbiji, oružje, mišljenje, savete…” (istaknuo: Z.P.)

i dalje:

 Na sastanku kod ministra Simovića, Kaloper između ostalog kaže: ‘Išli smo do Generalštaba (odnosi se na Nenezića – op. Z.P.), naoružavali smo sela Tenje, Trpinju…Sva ta sela, sem Erduta, Iloka…Naime, 12.000 do 13.000 dugih cevi mi smo njima podelili’.”

(istaknuo: Z.P.)

Naime, autor kao glavne aktere naoružavanja Srba izvan Srbije (i posebice onih u istočnoj Slavoniji) navodi tadašnjeg ministra obrane Srbije, Tomislava Simovića, te umirovljene generale “JNA”, Nikolu Kalopera i Radojicu Nenezića.

U tim svojim tvrdnjama Jovanović se poziva i na jedan svakako relevantan izvor – dijelove knjige Rađanje srpske vojske koju je napisala Dobrila Gajić-Glišić, šefica kabineta ministra Simovića. Ti tekstovi objavljivani su već 1992. godine u beogradskom tjedniku NIN.

Dakle, Srbi su u istočnoj Slavoniji već u vrijeme mitinga u travnju 1991. godine bili do zuba naoružani i samo su čekali signal iz Beograda i dolazak četnika iz Srbije i Vojvodine kako bi se krenulo u rat za “Veliku Srbiju”.

Mitinzi u Jagodnjaku (21. travnja 1991.), kao i oni u Borovu Selu i drugim selima vukovarsko-borovskog područja sa srpskom većinom, na koje su dolazili četnički vojvoda Šešelj, zastupnik u Skupštini Srbije Milan Paroški (koji je poručivao okupljenima da svakog Hrvata mogu slobodno ubiti “kao kera kraj tarabe”), Stanko Cvijan (ministar u vladi Srbije za Srbe izvan Srbije) i drugi huškači i šovinisti, imali su za cilj samo doliti ulje na vatru.

Zarobljavanje dvojice hrvatskih redarstvenika u noći između 1. i 2. svibnja bila je planirana akcija uvlačenja u zasjedu hrvatske policije i izazivanja oružanog sukoba, što je srpskim ekstremistima i uspjelo. Ovaj masakr označio je početak rata u istočnoj Slavoniji u kojoj su na stotinama punktova u srpskim selima bile nakrcane stotine tone oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava za rat protiv Hrvatske.

Što se Tomislava Merčepa tiče, osobno ga znam iz tog vremena i bili smo povremeno u kontaktu, tako da sam prilično dobro upućen što je i kako tada radio, kao “sekretar za ONO i DSZ” općine Vukovar i predsjednik HDZ-a Vukovar.

On je bio na meti već od 1990. godine, kad se pojavio kao kandidat HDZ-a na lokalnim izborima, nakon čega su provedene smjene nekih direktora (velikosrpskih eksponenata na području općine Vukovar), a dotadašnji Radio Vukovar postao “Hrvatski Radio Vukovar” (poslije smjene tamošnjih pro-četničkih kadrova).

Tada se već o njemu počinju plesti intrige i Srbi ga uzimaju kao metu napada.

Jedina njegova krivnja bila je što je u općini Vukovar pokušao uvesti red, spriječiti oružane sukobe. Da bi to mogao, morao je razbiti četničke ćelije, odnosno punktove na kojima se deponiralo oružje, streljivo i ratni materijal. Čim su započele akcije oduzimanja skrivenog naoružanja, Srbi su digli dreku o “ugroženosti” i “ustaškom genocidu”, a Merčep je proglašen “ustaškim koljačem” koji “ubija Srbe”, “baca ih noću u Dunav”, “stavlja ih na elektro-šokove”, “muči” itd. Izmišljane se fantastične priče o “masovnim ubistvima Srba” na području Vukovara, pa čak i o tomu kako “Merčep i njegovi ljudi kolju Srbe, pribijaju ih na krstove i puštaju niz Dunav”. Osobno sam živi svjedok te kampanje, za koju smo svi u podunavskom području Vojvodine znali da ima za cilj onemogućiti svaku obranu Vukovara i Hrvatske i kompromitirati HDZ i tadašnju hrvatsku vlast, te je prokazati kao “ustašku” i “genocidnu”.

Srpski novinar Borbe koji je cijelo vrijeme ratne 1991. godine bio u Vukovaru, Branislav Gulan, u svojoj knjizi S obe strane pakla, tvrdi kako je bio sigurniji u stožeru Tomislava Merčepa nego na ulici ili u štabu Gorana Hadžića.

Što se optužbi povjerenika vlade Republike Hrvatske za Vukovar Marina Vidića Bilog (na račun Tomislava Merčepa i njegovih “zločina prema Srbima”) tiče, one su se pojavile tek nakon povratka Marina Vidića iz logora u Srbiji i riječ je o njegovim izjavama koje dao pod prisilom – nakon mučenja i tortura koje su nad njim provođene.

To je jedina i prava istina.

Marin Vidić je (koliko znam) živ, pa neka se javi i opovrgne to.

Zoranu Pusiću i svima kojima još uvijek nije jasno kad su i kako započeli zločini u Vukovaru, kratko podsjećanje:

2.srpnja 1991.

Srpski ekstremist Slobodan Jurišić hicima iz pištolja ubio je dvojicu hrvatskih branitelja – pripadnika ZNG, Damira Ivanovića i Franju Katića. Ubojstvo je počinio (kako je to kasnije objasnio policiji), zato što „nije mogao gledati šahovnicu u svojoj kući“. Naime, Ivanović i Katić su ne nadajući se napadu, svratili u kafić „ZIP“ (u dijelu grada „Sajmište“) koji se nalazio u prostoru Jurišićeve kuće, nakon čega su iznenada napadnuti i ustrijeljeni. Katić je umro na mjestu gdje je pogođen, a Ivanović nedugo poslije od zadobivenih ozljeda. Ubojica je bio poznat u Vukovaru po tomu što je već od ožujka iste (1991. godine), gomilao oružje i streljivo koje su Srbima u gradu u to vrijeme dopremani iz skladišta “JNA”. I ovaj zločin kao i brojni drugi srpski zločini ostao je nekažnjen.

Ovo je u nekoliko mjeseci stalnih srpskih provokacija (dizanja barikada, ometanja prometa i kretanja cestama, maltretiranja građana i nošenja drugih cijevi) najozbiljniji incident poslije pokolja u Borovu Selu koji je u ovom gradu na Dunavu ionako složenu situaciju još više zakomplicirao.

Godinu poslije, Jurišić je od strane hrvatskog pravosuđa proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora. Suđeno mu je u odsutnosti, jer nije bio dostupan hrvatskim vlastima. Ova je sudska odluka, međutim, anulirana time što je kasnije oslobođen krivnje na temelju Zakona o općem oprostu  koji je Republika Hrvatska donijela u cilju mirne reintegracije hrvatskoga podunavlja, tako da je Srbima udijeljen kolektivni oprost za djela počinjena protiv ustavnog  poretka Republike Hrvatske.  Ostaje, međutim, nejasno, kako se u ovom slučaju mogao primijeniti spomenuti zakon – budući da djelo koje je počinjeno nije moglo biti obuhvaćeno oprostom, kao niti bili koji drugi zločin iz mržnje ili ratni zločin. Zakon o općem oprostu predviđao je oslobađanje od djela oružane pobune, ali ne i od  odgovornosti za počinjene zločine – a u ovom slučaju je potpuno jasno o čemu je riječ.

3.srpnja 1991.

jugozapadna Bačka

Iz smjera Novog Sada prema Slavoniji i Baranji kreće se kolona od oko 60 oklopnih borbenih vozila i tenkova. Tehnikom upravljaju ročni vojnici i rezervisti „JNA“, a zapovjednici su aktivni oficiri. Odmah po dolasku na obalu Dunava započinju s provokacijama – pucaju u objekte na drugoj strani rijeke, pravdajući to „vatrom koja se na njih otvara s te strane“.

Na televiziji se čak prikazuju snimke iz kojih je potpuno jasno o čemu je riječ, ali srpski promidžbeni stroj nastavlja sa svojim konstrukcijama.

Istoga dana agresorske snage ulaze u Baranju, a potom i u istočnu Slavoniju.


Napomena: Ova dva navoda (koji su vremenski datirani) dio su moje Kronologije koja bi se trebala u skoro vrijeme tiskati u obliku knjige.

Nama Hrvatima je dosta laži i opskurnih likova koji zločine svojih sunarodnjaka kriju iza krivotvorina, objeda i propagandnih floskula.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Otvoreno pismo članova HLK o kriminalu u komori

Objavljeno

na

Objavio

Liječnici su uputili otvoreno pismo o stanju u liječničkoj komori. Za navode iz otvorenog pisma pitali smo Hrvoja Tomasovića, kandidata za mjesto šefa HLK koji je u potpunosti potvrdio navode iz otvorenog pisma.

Pismo donosimo u cijelosti:

Drage kolegice i kolege članovi Hrvatske liječničke komore, Skandal višegodišnjeg kaosa u Hrvatskoj liječničkoj komori ovih dana izborima u komori dolazi do kulminacije. Akteri koji su godinama uništavali našu instituciju ne biraju sredstva i načine da zadrže vlast za svoj džep i džep svoje interesne skupine. Danas više ni ne skrivaju tko su i organizirani su na način prave kriminalne interesne skupine. Prvo su osnovali udruženje bolničkih doktora (HUBOL) i sada se skrivaju iza njega. Postavili su Golužu za predsjednika. Preuzeli su komoru ionako umornog i nesposobnog Miniga i počeli ostvarivati svoj plan. Goluža je u komori osigurao novce, naplačivao nepostojeće dugove penzionera i drugih doktora, napravio firmu za isisavanje novca iz komore, a kada je postao opasan za skupinu maknuli su ga na dobro poznat način prošlog vremena kao nemaju u njega povjerenje, a što je s našim povjerenjem u njih? Dok smo svi gledali Golužu i njegove makinacije, iskoristili su vrijeme za čišćenje svoji redova od nepodobnih i njima nesposobnih. Zadnja na popisu je Ada Barić predsjednica HUBOL-a koja je pokazala neposluh i koji su pokušali smjeniti. Ali s njom će se konačno razračunati nakon izbora u komori. Tko su oni? Sada je jasno da je glavni Krešimir Luetić koji ima umočene prste u promašenu informatizaciju komore na čemu su bačeni veliki novci, a pogodite kome u džep. Luetić se ne srami javno na televiziji lagati kako ima plaću u komori veću od 20 tisuća kuna, u stvari i nije neka laž jer je i 30 i 40 veče od 20. Možda je plaća stvarno iznad 20 tisuća, a novac od informatizacije i projekata samo dodatak. Za javna prozivanja nepodobnih i njihovo skidanje tu je jurišnik Ivan Raguž. Navodno samozatajan, a vidjeli smo kako je vodio smjenu Goluže prije godinu dana, a danas ima zadatak maknuti Adu Barić. Neće on tu stati, samo neka odu izbori, ode i Ana. Za direktan obračun s drugim doktorima po narudžbi tu su Jadranka Pavičić koja vodi stručni nadzor i Lada Zibar koja vodi etiku. Sjetite se Dinka Štimca u rijeci. Pavičić je odradila Štimca neurokirurga koji danas radi kao primarac i poslala poruku svima: pazite šta radite. Kako radi mogli ste vidjeti kada je onaj strašni nalaz iz Metkovića dala u medije. Kada nije Pavičić tada je Zibar i odbor za etiku kojoj je glavni zadatak štititi ekipu. Zato ni jedna prijava Časnom sudu protiv Luetićeve interesne skupine nije prošla. Za novce su zaduženi Mario Malović i Ivan Lertić. Malović je blagajnik koji sve plaća, javno ništa ne zna, a skriva sve ugovore i brani se poslovnom tajnom. Lerotić je osigurao 30 milijuna EU kuna za primarnu i do sada isplatio 12 milijuna ekipi za honorare, a od projekata ništa. U ministarstvu sve znaju , ali moraju biti tiho. Tu će sigurno i EU imati posla. Za političku podršku su zaduženi Ivan Bekavac i Joško Markić iz Splita. Bekavac preko MOST-a i svog utjecaja bivšeg državnog tajnika zdravstva, a Markić kandidat za gradonačelnika Splita preko SDP-a zaustavljaju sve koji bi mogli istražiti događaje u komori. Istraga samo honorara i putnih naloga pokazala bi svu tragediju i način izvlačenja novaca iz komore. Interesnu skupinu čine i drugi članovi koji svaki ima svoj zadatak u ekipi. Tako su za predsjednika izbornog povjerenstva postavili Dorosulića, doktora za kojeg se priča da ga plaća Lerotić preko svoje privatne firme za projekte. Njegov zadatak je osigurati pobjedu interesne skupine. Sada ekipa drži HUBOL i komoru a odlučili su neutralizirati Kohom. Luetiću je kao zamjenik kandidata Vikica Krolo predsjednica Kohoma.

Procjenjuje Luetić kako će s njom lako kao što je to Minigo napravio s bivšim predsjednikom Kohoma Malnarom. Javno daje podršku, a na šalabahterima koje širi okolo preko društvenih mreža nigdje primaraca, a u Splitu niti Vikice koja se kandidirala i za skupštinu. Primarci će opet biti izigrani jer njihovih nema u interesnoj skupini, a pojedince će lako riješiti. Uzalud danas Goluži dokazivati kako sve nije istina a on je sve za njih pripremio. Uzalud Adi Barić danas glumiti žrtvu i dokazivati kako ona zna najbolje, a još uvijek je nezakonita dopredsjednica Komore. Računa i ona na podršku politike pa na svome šalabahteru gura istaknute HDZ-ovce. Uzalud Tomasoviću egzibicionizam ili Cvitkoviću i Majiću dobre namjere, njih ustvari nigdje nema. Politika je već odlučila. Luetić i ekipa pripremili su ili točnije namjestili su izbore da samo oni pobjede. Od demokracije ni “D”. Sa televizije nam se smiju jer očigledno imaju dobro zaleđe onih kojima odgovara skrenuti pažnju s problema u zdravstvu na doktore i njihove svađe. Nitko osim njih ne zna koliko imamo članova i koliko je izbrisanih za vrijeme Goluže. Navodne iskaznice za biranje nema nas pola članova, a pogodite, njihovi imaju. Njihovi mogu dva puta birati, a mi samo šutke promatrati i zgražati se. Zašto nisu podijeljene sve iskaznice koje smo puno platili. Zašto nismo svi dobili izborne listiće za biranje, a oni neka vode evidenciju da se ne bi dva puta biralo. Vukušić nam je javno pokazao da nitko ne pazi na izborne kutije i nitko ne piše tko je sve birao. Tko čuva kutije, zar Luetić i njegovi?

Zašto očekujemo demokratske izbore koje organiziraju oni kojima nije strano muljati, lagati i rušiti čast naše Komore za svoj osobni interes. Na svima nama je da se odlučimo želimo li takvo vodstvo i takvu komoru, želimo li da nas vode takvi ljudi i ta skupina ljudi bez skrupula, poštenja i časti. Na institucijama naše države je da ispita sve ćinjenice oko evidentnih nezakonitosti, no mi smo ti koji svojim zdravim razumom trebamo sačuvati čast i ugled svoje profesije i ove institucije kojoj pripadamo.

Dignimo glas i tražimo izbore koji će to osigurati. Uz lijepi pozdrav, Vaši kolege i prijatelji, stoji u otvorenom pismu članova Hrvatske liječničke komore.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

Objavljeno

na

Objavio

U normalnim demokratskim i pravnim državama vrijedi zakonsko pravilo – osim što je izričito zabranjeno sve drugo je dozvoljeno. Austrijska pravna država napravila je iznimku samo na dan obilježavanje Obljetnice masovnog ubijanja Hrvata od strane komunističkih fašista u Bleiburgu i na Križnom putu. Na stranu što antifa i austrijska država uporno izvrću istinu i govore o stradavanju fašista ne bi li ispalo kako Hrvati nisu ubijeni nego su stradali od vremenske nepogode ili u izvrnutom traktoru. Austrijska država nazočnim na Obljetnici dozvolila je isticanje samo vjerskih zastava, zatim zastave Republike Hrvatske i Republike Austrije, a sve ostalo je zabranila kako se obilježavanje ne bi pretvorilo u političku skup slavljenja fašizma. Je li baš tako?

Ekstremni derivat komunističkog fašizma Radnička fronta dokazala je kako austrijski zakoni ne vrijede jednako za sve. Okićeni svojim zastavama, koje austrijska država nije navela kao dozvoljene,  bez ikakvih smetnji morbidno su slavili ubijanje nekoliko stotina tisuća Hrvata. Oni su se u Bleiburgu pojavili s jugoslavenskom zastavom koja nije ni vjerska, ni hrvatska, niti austrijska, ali jeste komunističkih koljača i države koje više nema osim u glavama njih komunističkih fašista Kapovića i njima sličnih lijevih antifa fašista. Pored morbidnog slavljenja ubijanja, realne mogućnosti izazivanja sukoba s teškim posljedicama, nije li za austrijsku državu upravo nastup Radničke fronte okupljanje motivirano s mržnjom i političkom pozadinom i skrnavljenje pijeteta prema ubijenim?

Iako je Kapović u duhu komunističke tolerancije i humanizma još ranije obećao posrati se na ubijene Hrvate u Bleiburgu na kraju se ipak posrao na austrijsku pravnu državu.

Intelektualni, humanistički, ideološki i politički domet Kapovića i njegovih sljedbenika osiguravala je brojna austrijska policija, helikopteri i samo za nepostojeće ustaše izdresirani psi, ali zbog nezainteresiranosti, nepoštivanja vlastite pravne države, ili možda i nesnosnog smrada, strogi austrijski organi reda nisu Kapoviću centrirali dupe te je on njih posrao. S toalet papirom u rukama strpljivo i mirno su čekali dok se drugovi i drugarice do kraju ne poseru. Facebook stranica Radničke fronte o tome je objavila i video zapis u kojem nisu ni jednom spomenuli ubijene ali su zato veličali koljače i zazivali njihov povratak na vlast. Eto, to nije politički skup na Bleiburgu, ma kakvi, ne vjerujte svojim očima nego austrijskoj policiji i državi.

Nenad Stazić svršava od sreće jer su Kapovićevi fašisti otišli dovršiti posao koji je započet u svibnju 1945. ali je po Stazićevom uvjerenju tada šlampavo odrađen.

Ivo Josipović sastavlja note s naslovom – Zarobljeni i razoružani Hrvati masovno poubijani nakon službenog prestanka rata bili su opravdan vojni cilj jer i prazna puška zna opaliti.

Vesna Pusić je poručila da sve okupljene Hrvate na Bleiburgu Kapovićevi essesovci mogu slobodno pobiti jer su ionako krvi i zbog toga kapovićevcima se ne će suditi nego će kao biti slavljeni kao osloboditelji.

Moralna vertikala s partijskom diplomom dr. Ivo Goldstein ubijanje Hrvata će eufemistički pretočiti u povijesnu knjigu – Nisu bili nevini niti bez razloga mimo suda i presude pobijeni.

Ne ćemo dalje nabrajati jer popis sramotno dug.

Da se Skejo sa svojim adolf-brčićima i njegova bojna pojave u Jasenovcu čak i u najmodernijim Armani crnim odijelima onda bi pod dirigentskom palicom Ognjena Krausa cijeli svijet vrištao o političkom skupu ustaša i vrijeđanju ubijenih žrtava. Armani brend ne bi više bio dozvoljen jer bi na Skejinom tijelu bio nepovratno kompromitiran. Armaniu ne bi pomogla ni molba kod pape Franje jer bi on po svoju konačnu odluku otišao kod svojeg intimusa patrijarha Irineja kojeg je nedavno proglasio živućim svecem.

Live izvještaj s Bleiburga Jutarnji list online započeo je s užitkom samo sa slikom preuzetom s facebook stranice Radničke fronte na kojoj u Bleiburgu pozira skelet lumpenproletera s narkomanskim osmjehom od uha do uha. Nije on tu poradi odavanja pijeteta ubijenima nego da bi slavio njihovo ubijanje. U pozadini je Pupovčev traktor na kojem je istaknuta zastava koljača s petokrakom. Moraju koljači žrtvama staviti soli na ranu. To je onaj traktor što je krenuo u demokratski Bruxelles. Na dugom putovanju šofer Ćiro Blažević napravio je pauzu. Nije on kriv što se od vožnje umoran slučajno baš u Bleiburgu zaustavio. Traktor i jugo-komunistička zastava s petokrakom nisu ni slučajno direktiva s namjerom izazvati sukob s nekoliko tisuća Hrvata koji su tamo uredno najavljeni došli odati počast ubijenim Hrvatima. Zar bi inače pravna i demokratska država Austrija trpjela kršenje vlastitih zakonskih odredbi?!

E pa austrijska demokracijo i pravna državo bajna, postali ste wc školjka – baš ono, jadno, kada jedan morbidni fašist Kapović može seruckati po vama.

Nama Hrvatima preostalo je za vama i kapovićevcima još samo pustiti vodu – i jesmo – zdravlje je najvažnije.

P.S

Svim hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, čije kosti do dan danas nisu ugledale oči javnosti, niti im je dozvoljen dostojan pokop, neka je vječna slava i neka nam oproste jer ih krvnici još uvijek kriju, negiraju i u zaborav guraju, najviše zbog naše indolentnosti.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari