Pratite nas

Kolumne

Otvaranje jugoslavenskog partijskog arhiva mora dovesti do katarze SDP-a

Objavljeno

na

Upravo je nezamislivo i nestvarno, gotovo veleizdajnički, da niti jedna hrvatska Vlada, niti jedan saziv Sabora od 1991. godine do danas nije pokrenuo pitanje otvaranje arhiva zločinačkog KPH/SKH do danas u vlasništvu svog ideološkog i pravnog nasjednika – SDPartije.

Za taj antihrvatski čin nečinjenja i otvoren oblik zaštite jugoslavenske komunističke partije postoje tisuće laži, milijun izlika i niti jedan valjani razlog, osim želje da se sakrije metodologija komunističkg režima (za neka „sretnija“ vremena?) i od kaznenog progona sačuvaju komunistički egzekutori, njihovi nalogodavci i od sramote spase njihovi biološki nasljednici. I da, bojazan od neugodnih iznenađenja, jer nisu svi koji bi o tome odlučivali bili sigurni da možda sebe neće pronaći u popisima raznih partijskih komisija, doušnika ili pomagača te se tako pod stare dane doveli u neugodan položaj.

Nije ovdje riječ o lustraciji ili političkim progonima, već o minimumu moralnog standarda potrebnog za utvrđivanje činjenica.

Do kada će jugoslavenski partijski arhiv(i) biti nedostupni u neovisnoj hrvatskoj Državi nije nikakvo retoričko pitanje, nego treba postati ozbiljno političko pitanje svake hrvatske političke stranke, bila ona lijeva ili desna, i krucijalno političko pitanje postavljeno SDP-u kao pravnom i političkom sljedniku KPH/SKH.

Ako treba postojati politički konsenzus oko nečeg bitnog, onda je to civilizacijski odmak od jednoumlja, totalitarizma i komunističkih zala, svih zločina redom počev od komunističkih zločina u II. svjetskom ratu, preko Bleiburga, Tezna, Macelj, Hude jame… i stotina stratišta u Sloveniji, do Križnog puta i političkih ubojstva u poraću, otimačine nacionalizacijom i ekspropiracijama, uhićenja i prsuda političkim prijekim sudom, šikanoznih mjera, nasilja… onda je to otvaranje SKH i SKJ arhive te političko i povijesno objektiviziranje njenih zločina.

Suverena i samostalna hrvatska Država nastala je na povijesnim stečevinama antifašizma jednako kao i antikomunizma te se Republika Hrvatska, kao i sve članice Europske Unije, jednako odriče i jedne i druge totalitarne diktature.

Otvaranje jugoslavenskog partijskog arhiva nije nikakvo vraćanje na predizborne ili političke pozicije ustaša i partizana, kako to jugofili vole plasirati, nije nikakav povratak u prošlost, nego pokušaj da KPH/SKH/SDP doživi stvarnu političku i moralnu katarzu i da se pokaje zbog grijeha prošlosti te pretvori u istinsku socijal-demokraciju. Bez tog pokajanja SDP ostaje zločinačka organizacija u kontinuitetu, samo trajni nasljednik KPH/SKH i promotor komunističke ideologije i diktature.

Isto kao i nacifašizam: zabranjena ideologija u Europskoj Uniji. Dan sjećanja na takve totalitarne diktature je 23. kolovoz, dan kad su nacistička Njemačka i komunistički SSSR, 1939. godine, sklopili saveznički pakt i za početak raskomadali Poljsku. Hrvatski narod treba konačno shvatiti da su počinjena zlodjela bili osmišljeni zločin protiv političkih protivnika, istrebljenje svih koji ne dišu komunistički i najobičnija koristoljubna pljačka vlastita naroda.

Bez dragovoljnog otvaranja SKH arhiva, ne može se niti jedna riječ vjerovati ni SDP-u niti za potrebe ove izborne kampanje odjednom “narodnjačkom” Zoranu Milanoviću.

Jednostavno se ne smije olako shavatiti zločinačku organizaciju KPJ/SKH, pogotovo ne zbog visokog postotka jugoslavenskih i partijskih recidivista, raznih pupavaca, orjunaša, narodnih frontova, kulturnjaka i drugih antihrvatskih organizacija.

S obzirom da se ipak radi o stranačkom arhivu – koliko god je Partija bila alfa i omega komunističke diktature – možda za otvaranje arhiva SKH ne treba natpolovična odluka Hrvatskog sabora ili odluka Vlade, čak i ova tehnička je i više nego dostatna?

Naime to je ipak arhiv povijesno osuđene jugoslavenske jednopartijske diktature i radi se o arhivi jedne zločinačke organizacije; pismohrani koja otkriva stotinjak političkih ubojstava u inozemstvu i na tisuće poratnih ubojstava diljem Hrvatske i Jugoslavije.

Minhenska sudska presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču to je nedvosmisleno dokazala, kao i činjenicu da hrvatsko pravosuđe ne želi procesuirati komunističke zločine. Riječ je o masovnim i brutalnim likvidacijama, prijekim sudovima i suđenjima bez elementarhih pravosudnih uvijeta, dakle o partijsko-državnom teroru i pravno ništetnim presudama; riječ je o organiziranim političkim ubojstvima i pljački u ime Partije pod parolom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Neovisna Hrvatska doista nema vremena, jer na mjesto stare partijske nomenklature nulte generacije već odavno stoluje i „suduje“ ona druga i treća generacije, a „zlatna mladež“ već uhodava četvrti naraštaj podobnika iz vlastita legla.

I dok je pravosuđe u strahu, a politika oklijeva i kalkulira, možda je ipak vrijeme da se objavi potpuna arhiva SKH, ona „neautorizirana“ partijska arhiva „za ličnu bezbednost“, koja je jednom, srećom, ipak dospjela u prave ruke i godinama čekala pravo vrijeme.

Došlo je, dakle, pravo vrijeme.

Lustracija, dakle, može početi na više načina.

L. C. HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari