Connect with us

Kolumne

Otvaranje jugoslavenskog partijskog arhiva mora dovesti do katarze SDP-a

Published

on

Upravo je nezamislivo i nestvarno, gotovo veleizdajnički, da niti jedna hrvatska Vlada, niti jedan saziv Sabora od 1991. godine do danas nije pokrenuo pitanje otvaranje arhiva zločinačkog KPH/SKH do danas u vlasništvu svog ideološkog i pravnog nasjednika – SDPartije.

Za taj antihrvatski čin nečinjenja i otvoren oblik zaštite jugoslavenske komunističke partije postoje tisuće laži, milijun izlika i niti jedan valjani razlog, osim želje da se sakrije metodologija komunističkg režima (za neka „sretnija“ vremena?) i od kaznenog progona sačuvaju komunistički egzekutori, njihovi nalogodavci i od sramote spase njihovi biološki nasljednici. I da, bojazan od neugodnih iznenađenja, jer nisu svi koji bi o tome odlučivali bili sigurni da možda sebe neće pronaći u popisima raznih partijskih komisija, doušnika ili pomagača te se tako pod stare dane doveli u neugodan položaj.

Nije ovdje riječ o lustraciji ili političkim progonima, već o minimumu moralnog standarda potrebnog za utvrđivanje činjenica.

Do kada će jugoslavenski partijski arhiv(i) biti nedostupni u neovisnoj hrvatskoj Državi nije nikakvo retoričko pitanje, nego treba postati ozbiljno političko pitanje svake hrvatske političke stranke, bila ona lijeva ili desna, i krucijalno političko pitanje postavljeno SDP-u kao pravnom i političkom sljedniku KPH/SKH.

Ako treba postojati politički konsenzus oko nečeg bitnog, onda je to civilizacijski odmak od jednoumlja, totalitarizma i komunističkih zala, svih zločina redom počev od komunističkih zločina u II. svjetskom ratu, preko Bleiburga, Tezna, Macelj, Hude jame… i stotina stratišta u Sloveniji, do Križnog puta i političkih ubojstva u poraću, otimačine nacionalizacijom i ekspropiracijama, uhićenja i prsuda političkim prijekim sudom, šikanoznih mjera, nasilja… onda je to otvaranje SKH i SKJ arhive te političko i povijesno objektiviziranje njenih zločina.

Suverena i samostalna hrvatska Država nastala je na povijesnim stečevinama antifašizma jednako kao i antikomunizma te se Republika Hrvatska, kao i sve članice Europske Unije, jednako odriče i jedne i druge totalitarne diktature.

Otvaranje jugoslavenskog partijskog arhiva nije nikakvo vraćanje na predizborne ili političke pozicije ustaša i partizana, kako to jugofili vole plasirati, nije nikakav povratak u prošlost, nego pokušaj da KPH/SKH/SDP doživi stvarnu političku i moralnu katarzu i da se pokaje zbog grijeha prošlosti te pretvori u istinsku socijal-demokraciju. Bez tog pokajanja SDP ostaje zločinačka organizacija u kontinuitetu, samo trajni nasljednik KPH/SKH i promotor komunističke ideologije i diktature.

Isto kao i nacifašizam: zabranjena ideologija u Europskoj Uniji. Dan sjećanja na takve totalitarne diktature je 23. kolovoz, dan kad su nacistička Njemačka i komunistički SSSR, 1939. godine, sklopili saveznički pakt i za početak raskomadali Poljsku. Hrvatski narod treba konačno shvatiti da su počinjena zlodjela bili osmišljeni zločin protiv političkih protivnika, istrebljenje svih koji ne dišu komunistički i najobičnija koristoljubna pljačka vlastita naroda.

Bez dragovoljnog otvaranja SKH arhiva, ne može se niti jedna riječ vjerovati ni SDP-u niti za potrebe ove izborne kampanje odjednom “narodnjačkom” Zoranu Milanoviću.

Jednostavno se ne smije olako shavatiti zločinačku organizaciju KPJ/SKH, pogotovo ne zbog visokog postotka jugoslavenskih i partijskih recidivista, raznih pupavaca, orjunaša, narodnih frontova, kulturnjaka i drugih antihrvatskih organizacija.

S obzirom da se ipak radi o stranačkom arhivu – koliko god je Partija bila alfa i omega komunističke diktature – možda za otvaranje arhiva SKH ne treba natpolovična odluka Hrvatskog sabora ili odluka Vlade, čak i ova tehnička je i više nego dostatna?

Naime to je ipak arhiv povijesno osuđene jugoslavenske jednopartijske diktature i radi se o arhivi jedne zločinačke organizacije; pismohrani koja otkriva stotinjak političkih ubojstava u inozemstvu i na tisuće poratnih ubojstava diljem Hrvatske i Jugoslavije.

Minhenska sudska presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču to je nedvosmisleno dokazala, kao i činjenicu da hrvatsko pravosuđe ne želi procesuirati komunističke zločine. Riječ je o masovnim i brutalnim likvidacijama, prijekim sudovima i suđenjima bez elementarhih pravosudnih uvijeta, dakle o partijsko-državnom teroru i pravno ništetnim presudama; riječ je o organiziranim političkim ubojstvima i pljački u ime Partije pod parolom „Smrt fašizmu, sloboda narodu“.

Neovisna Hrvatska doista nema vremena, jer na mjesto stare partijske nomenklature nulte generacije već odavno stoluje i „suduje“ ona druga i treća generacije, a „zlatna mladež“ već uhodava četvrti naraštaj podobnika iz vlastita legla.

I dok je pravosuđe u strahu, a politika oklijeva i kalkulira, možda je ipak vrijeme da se objavi potpuna arhiva SKH, ona „neautorizirana“ partijska arhiva „za ličnu bezbednost“, koja je jednom, srećom, ipak dospjela u prave ruke i godinama čekala pravo vrijeme.

Došlo je, dakle, pravo vrijeme.

Lustracija, dakle, može početi na više načina.

L. C. HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari