Pratite nas

Gost Kolumne

Otvorena je ‘sezona lova na glavu’ predsjednice Kolinde Grabar Kitarović!

Objavljeno

na

Dok toplinski val za valom nemilosrdno zapljuskuje Hrvatsku zadnjih dana lipnja  što će se, kako kažu meteorolozi,  ciklično protegnuti i na početak srpnja, utješno je to što svi znamo da svaka meteorološka vremenska nepogoda neminovno prolazi pa će proći i ovaj toplinski udar koji je užario Hrvatsku. Hrvatsku je u političkom smislu dodatno užarila žestoka medijska rasprava o nadolazećim predsjedničkim izborima unatoč tome što su se službeno o svojoj kandidaturi izjasnila tek četiri predsjednička kandidata. Zoran Milanović, Mislav Kolakušić, Miroslav Škoro, Tomislav Panenić i po najnovijem Dalija Orešković. Usred vreline ljeta odlučili su započeti lov na svoje potencijalne simpatizere, odlučili su započeti lov i atak na glavu svoje prve konkurentice aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja još uvijek o svojoj možebitnoj kandidaturi želi ostati suzdržana, tajnovita i racionalna.

Vremenske nepogode neminovno prolaze, jer tako je valjda dragi Bog odredio, ali mržnja i brutalni seksizam uperen prema  ženi, supruzi, majci i predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović traje konstantno već više od pet godina i kad god se ponadamo da će tsunami mržnje, jala, seksizma i ljubomore konačno prestati, brutalnosti se samo pojačavaju i multipliciraju. Jedan od posljednjih izljeva u nizu takvih brutalnih spinova došao nam je sa twita notornog Drage Pilsla, pa bi ga  sigurno trebalo  komentirati s aspekta politologije i klasične psihopatologije. Evo što je usred toplinskog udara mržnje napisao notorni mentalno komunistički propagandista koji se hrvatskoj publici prodaje za nekakvog teologa.

”Ono, moraš biti totalna kretenuša, idiotkinja na kvadrat, baš gadura, da pravoslavnima, muslimanima i židovima na prijemu za Dan državnosti puštaš ljutog bojovnika Thompsona. Nedostajalo je samo da Dario Kordić blagoslovi piće i kanapeiće. OMG!!”, napisao je Pilsel na Twitteru.

Kako bi dokazali da ovaj rafal mržnje druga Pilsla nije proizvod toplinskog udara, već posljedica mentalno komunističkog stresnog poremećaja potrebno je vratiti se dvije godine ranije i citirati što je tada kazao nakon što je o novogodišnjim blagdanima predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posjetila SAD-e. Citiram:

„Koliko je Čokolinda Grabež inače nepromišljena, neupućena, plitka, dekoncentrirana, nebulozna, agresivna i zlobna već smo u više navrata pojašnjavali, ali treba sada, definitivno, dodati i to da je, ponavljam, i bezosjećajna gadura i parazit“!

Polupismeni propagandist Drago Pilsel, a polupismen je zato što ne zna da se entitetska imena gramatički pišu velikim slovom, pa onda lik koji si umišlja da je vrhunaravni moralni arbitar među kvazi novinarima na svom twitu Muslimani i Židovi piše malim slovom, ne odustaje od svoje gebelsovske propagandistike i danas je valjda svima kristalno jasno da se ovdje ne radi o poremećaju uslijed toplinskog udara već se radi o PTSP-u što je očito trajno stanje zamračenja uma. Ali ne radi se ovdje o klasično PTSP-u, u pitanju je MKSP, iliti mentalno komunistički stresni poremećaj, od kojega boluju svi Titoisti i zaluđeni neojugoslaveni. Drago Pilsel sam je sebe kao megafon postavio na čelo vučjeg čopora u kojemu istom žestinom zavijaju Krešo Beljak, Anka Mrak Taritaš, Peđa Grbin, Arsen Bauk, Vesna Pusić, Zoran Milanović i mnogi drugi. Svi oni zajedno, orkestrirano proglašavaju predsjednicu Grabar Kitarović hodajućom svjetskom sramotom. I tako već pet godina zaredom tsunami mržnje ne prestaje, multiplicira se i prelijeva na sve slojeve hrvatskog društva. Mentalni komunisti, neojugoslaveni i ostrašćeni Titoisti nikada predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ne će oprostiti što je s Pantovčaka maknula njihovog partijskog i kućnog ljubimca Tita. Predsjednica je za bivšeg predsjednika Stjepana Mesića slučajna predsjednica i kao što za RTL tvrdi Mesić; „više se ne smije ponoviti slučajnost da ona osvoji svoj drugi mandat kao što je osvojila prvi“! Ta bulumenta Predsjednici   nikada ne će oprostiti što na glas pjeva „Zdravo djevo kraljice Hrvata“ ili himnu svetog Ivana Pavla „Krist na žalu“, što naglas s hrvatskim vjernim narodom moli Očenaš, što voli i poštuje domoljubne pjesme branitelja Thompsona, što je pokrenula inicijativu „Tri mora“, što je učinila sve da Hrvatska danas ima najveći međunarodni ugled u povijesti svog postojanja! Ne mogu joj oprostiti što je prava narodna predsjednica, jer je više od dvije trećine svog prvog mandata provela u bliskom kontaktu sa hrvatskim narodom i državljanima Republike Hrvatske na svim razinama dijeleći s njima i strahove i nade i uspjehe i neuspjehe. Kada se Vladimir Putin hrvatskim zahvatom bori s medvjedom, kada jaše polugol na konju kao onaj lik iz reklame za Old spice dezodorant, kada polugol u zaleđenoj rijeci lovi štuke, to je onda simpatično, a kada naša Predsjednica oduševljena u pobjedničkom zanosu zagrli naše srebrne vatrene, kada pokisla do kože poljubi predsjednike Macrona i  Putina onda je ona za mentalno komunističku bulumentu „hodajuća sramota“! Da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović „hodajuća sramota“ ili bilo što iz zabludjelog uma Drage Pilsla ne misli ni predsjednik Trump, a još manje to misle najutjecajnije žene Svijeta koje su predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović izabrale za svoju predsjednicu! Zar doista netko može pomisliti da su onih milijun ljudi na ulicama diljem Hrvatske što su dočekali naše srebrne vatrene zlatnog sjaja također „hodajuća sramota“ jer su s istim emocijama, s istim oduševljenjem kao i naša Predsjednica zajedno s nama podijelili radost hrvatskih pobjeda? To mogu pomisliti samo pomračeni umovi koji će konačno i umrijeti u mržnji svog vlastitog srca i nestati u ropotarnici povijesti! I tako, dok toplinski meteorološki udari neminovno prolaze, mržnja prema predsjednici Kolindi Grabar Kitarović je politička konstanta.

Poznato je da je upravo predsjednik Macron na marginama EU preslagivanja prije nekoliko tjedana predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović neformalno predložio za predsjednicu Europske komisije o čemu su pisale sve svjetske novine , dakle na čelnu poziciju same Europske unije. Predsjednik Macron i predsjednik Putin očito ne misle da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović „hodajuća sramota“ ili bilo što slično iz mrziteljskog repertoara Drage Pilsla, iz mrziteljskog arsenala gubitnika Ive Josipovića, poražene Jadranke Kosor, Stjepana Mesića  i ostalih kreatora hrvatskog pakla. Jadranka Kosor dala je novi nadimak Predsjednici, „onakojapucanamjesec“, a naravno, bez imalo sumnje mislila je na“ onakojalajenamjesec“!?

Danas smo na žalost živi svjedoci totalne etičke, moralne i duhovne dekadencije na velikoj pozornici političkog života u Hrvatskoj. Već opisani lijevi vučji čopori mrze Kolindu Grabar Kitarović, jer je po njihovom ukusu previše domoljubna, jer odvlači Hrvatsku iz balkanske kaljuže i pozicionira Hrvatsku na mjesto u međunarodnom poretku gdje  je Hrvatskoj prirodno staništa, jer Hrvatsku nezaustavljivo odvaja od bilo kakve mogućnosti stvaranja nekakve treće Jugoslavije. Istovremeno, ta silna „fabricirana“ mržnja u svojevrsnoj kvadraturi kruga prelila se na istomišljenike na tzv. desnom političkom spektru pa sada zajednički, iz naoko različitih razloga i jedni i drugi unisono cipelare predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović.  Novoj hrvatskoj suverenističkoj desnici, koja ne shvaća da je nakon navodnog uspjeha na izborima za zastupnike u Europskom parlamentu tek u  pelenama novorođenčeta, silno smeta što Predjednica nije dovoljno domoljubna, nije dovoljno „ za dom spremna“, nekima smeta što nije dovoljno „ustaša“, smeta im što je u državnički posjet primila Aleksandra Vučića, što se nije jasnije izrazila o Istambulskoj konvenciji i Marakeškom kompaktu, smeta im Njen „savez“ sa Plenkovićevim HDZ-om kao da je mogla birati podršku neke druge stranke, izborne baze ili  infrastrukture i pitanje je trenutka kada će je ta samoprozvana desnica u povojima Predsjednicu proglasiti veleizdajnicom nacionalnih interesa, a samo zato kako bi preko dekapitirane glave Predsjednice ušićarili koji glas više i učvrstili svoju poziciju i svoje biračko tijelo koje objektivno ne postoji kao čvrsta činjenica. Dakle smeta im predsjedničino navodno nečinjenje, što me neodoljivo podsjeća ponovo na Dragu Pilsela i Ivu Goldesteina koji su za Stepinca tvrdili da nije dovoljno učinio za Židove pa zbog toga ne može biti proglašen Pravednikom među narodima. Očito za Stepinca ne vrijedi onaj kriterij, „ako spasiš jedan život spasio si cijeli Svijet“, pa analogno tome taj kriterij ne vrijedi ni za predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, koja je navodno mogla a nije učinila dovoljno i zato ju treba srušiti. I eto, u tom komplotu igre prijestolja u pomoć „desnici“ iznenada stiže Miroslav Škoro, kandidat koji je nakon svojevrsne selekcije i odabira između više kandidata rođen u osvetničkoj i mrziteljskoj kuhinji uvrijeđenih „frajli“. I nitko se ne pita, a gdje je gospodin Miroslav Škoro bio 1991. godine? To pitanje, koje je inače referentno za pravdoljubive desničare odjednom nije relevantno.

Poznato je da je prvi kandidat te bulumente koji je trebao imati zadatak raskoliti biračko tijelo Kolinde Grabar Kitarović bio Tomislav Karamarko koji je to razumno odbio čak i nakon što mu je rejting izmišljenog kandidata počeo naglo rasti u vodećim medijima! Zamislite te mračne umove koji su imali namjeru rušiti predsjednicu pomoću Tomislava Karamarka koji je srušio Milanovića i Josipovića i koji je ustoličio Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku? I tako to biva u zemljici Hrvatskoj, urotnici i lijevi i desni na istoj su strani, naizgled ih vode potpuno različiti motivi, a rezultat bi trebao potpuno zadovoljiti i jedne i druge u svojevrsnoj antikolindovskoj velikoj koaliciji desnice i ljevice.

Miroslav Škoro je apsolutno legitiman i legalan kandidat za predsjednika Republike Hrvatske, kao što je legitiman i legalan kandidat Zoran Milanović i tu nije ništa sporno. Postavlja se samo jedno logično pitanje? Do kada će gospodin Miroslav Škoro koji slovi za gentlemana pristajati na besprizorno cipelarenje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i s lijeve i desne strane i do kada će tolerirati gebelsovštinu onih koji njega, navodno, iskreno podržavaju? Hoće li doći trenutak da se Miroslav Škoro upita koji su zapravo skriveni motivi što stoje u pozadini ove paklenske ljetne, ali i političke vrućine? I naravno, koja je uloga kandidature totalnog luzera Zorana Milanovića u ovoj otužnoj hrvatskoj priči? Kada će Miroslav Škoro shvatiti da se lijepe programske želje koje nam je odaslao putem youtubea kandidiravši se za mjesto predsjednika Republike ne će nikada ispuniti, jer za ispunjenje svog programa nema ni alate ni ovlasti? Svi alati i ovlasti trenutno se nalaze u rukama političkih partija! Kada će Miroslav Škoro shvatiti da je svojom kandidaturom, znajući ili ne znajući, zapravo znakovito ujedinio nelustriranu mentalno komunističku bulumentu i osnažio ideju i koncept velike koalicije koja će mu prvom prilikom, ako treba i dvotrećinskom većinom u Saboru promjenom Ustava srušiti snove o polupredsjedničkom ili predsjedničkom političkom ustroju? Kada će shvatiti da će ga neformalna ili formalna velika koalicija možebitnom promjenom zakona o referendumu i promjenom izbornog zakona svesti na totalni fikus, tako da više neće biti ni predsjednik ni pjevač? Jer kako mu je politika Sanaderovog HDZ-a s projektom „Milo moje“ preko Galićeve i Radmanove televizije pomogla da bude planetarno popularan zabavljač, tako će mu politika u obrani svojih stečenih pozicija onemogućiti  sva njegove inicijative, konačno mu zatvoriti  estradna vrata i ispljunit će ga kao prožvakanu žvakaću gumu.

Svima je jasno da se ovaj partitokratski model upravljanja Hrvatskom u neprincipijelnim koalicijama istrošio i da su potrebne nužne i korjenite promjene, osobito promjene izbornog sustava. No međutim, onaj koji pažljivo sluša „bilo svoga naroda“ treba razumno ocijeniti je li hrvatski narod spreman na revolucionarne zahvate ili je duboko shvaćajući trenutni odnos političkih i medijskih snaga skloniji politikama malih pozitivnih koraka bez rizičnih društveno političkih lomova koji bi mogli silno naštetiti našoj domovini. Treba imati na umu da svaka revolucionarna batina ima dva kraja! Snažno pozicioniranje Hrvatske u međunarodnoj zajednici svakako je prioritet i to će nužno donijeti pozitivne pomake u smislu boljeg života, pravednijeg i efikasnijeg pravosuđa, pomake u borbi protiv korupcije i klijentelizma. Hrvatska bez pomoći međunarodne zajednice nikada ne bi bila priznata i nikada ne bi bila država! Jedino upornim lobiranjem i brendiranjem Hrvatske, mogu se stvoriti uvjeti da međunarodna zajednica pomogne Hrvatskoj riješiti otvorena pitanja s našim susjedima, osobito sa Vučićevom Srbijom koja i nadalje vodi tihi rat i žele rat, s onima koji svoju političku budućnost grade na  povijesnim mitovima, animozitetima i mržnji. Tu domaću i međunarodnu zadaću, na tragu Tuđmanove doktrine, na tragu kršćanskih korijena i Stepinčevog osjećaja „bila svoga naroda“ predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je do sada, po mom skromnom mišljenju napisala za ocjenu pet. U uvjetima kada se za vrijeme njenog prvog mandata u Banskim dvorima promijenilo tri vladajuće garniture sa potpuno oprečnim politikama, a sve tri vlade su blokirale njene inicijative, bilo je pravo umijeće balansirati između tih političkih silnica, svidjeti se svima  i ostati svima vjerodostojan. Predsjednica nije stvarala ni principijelne ni neprincipijelne stranačke koalicije niti ima mandat i ustavne ovlasti miješati se u unutar stranački politički život. Predsjednica se nije naslonila na Andreja Plenkovića, već na poštene i časne članove HDZ-a! Predsjednica je uporno i sustavno stvarala koaliciju s hrvatskim narodom i zbog toga što je narodna Predsjednica izazvala je bijes odnarođenih mentalnih komunista koji su sada u koaliciji s kvazi desničarima i domoljubnim profiterima, na istom poslu njene dekapitacije !

Kazimir Mikašek-Kazo

Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Aluminij Mostar i Hrvati u BiH dijele istu sudbinu – nestanka i gašenja

Objavljeno

na

Objavio

Što god se dogodi u noći s utorka na srijedu (10. srpnja 2019.), sudbina posrnuloga mostarskog giganta Aluminija bit će preslik pozicije Hrvata u toj zemlji, koji su u oba entiteta, većinskom srpskom i bošnjačkom, osuđeni na podređeni položaj i postupno gašenje – najprije političkih i gospodarskih prava, a na kraju i na njihovo nestajanje. Pa ipak, treći entitet uokviren u nazivu Herceg-Bosna i formalno postoji kada hrvatske kompanije i pojedinci trebaju ispuniti obveze, a kada je pak ostvarivanje prava u pitanju, onda ih se upućuje na to kako je Federacija BiH jedan entitet u kojemu to i nije moguće izvesti te je presudna volja bošnjačke većine. Naizgled komplicirana formula iz prethodne rečenice u stvari je razlog sloma nekadašnjega gospodarskog giganta Aluminija čiji opstanak ovisi o dobroj (samo)volji bošnjačkih političkih stranaka i javnosti u Sarajevu, a s druge strane na nedefiniranoj hrvatskoj strategiji njegova opstanka i očuvanja. Čak bi i takav scenarij mogao biti drukčiji da Hrvati u federalnoj u vlasti nemaju ulogu statista, što jest rezultat presudne odluke većine, ali i njihove nezainteresiranosti za stvarne probleme giganta i desetina tisuća ljudi koji su naslonjeni na njegovo funkcioniranje. Pri tome treba izdvojiti aktualnoga čelnika HNS-a BiH Dragana Čovića zahvaljujući kojemu se pokušava povezati strujni krug i zainteresirati Zagreb i ključne partnere kako bi se proizvodnja nastavila i osigurala dugoročno rješenje.

Problemi Aluminija započeli su kao i za druge aluminijske kompanije s financijskom krizom 2008. godine, no tu kompaniju nakon višedesetljetnog vođenja napušta nekadašnji direktor Mijo Brajković s plusom od 94 milijuna maraka (oko 48 milijuna eura). Od tada, iako to nije pravilo, Aluminij je s obzirom na današnji ‘rezultat’, svaku godinu završavao u minusu od oko 25 milijuna eura. Najlošije su se prema ovoj kompaniji ophodile uprave u vrijeme antihrvatske Političke platforme (2010.-2014.) kada su ključne bošnjačke stranke SDA i SDP iskoristile mogućnost i izbacile hrvatske stranke iz vlasti. U tome razdoblju pod vodstvom kriminaliziranih nekadašnjih saveznika i kumova Stipe Mesića – braće Lijanovića i HSP-a BiH koji se prodao političkom Sarajevu, ovu su kompaniju gurnule u minus 100 milijuna eura kada su banke i ključni partneri počeli postavljati mnogo teže uvjete poslovanja.

Struja presudna

Ključnu razliku u poslovanju Aluminija čini cijena električne energije i upravo je u tomu bila umješnost Brajkovićeva upravljanja. Čak je uspijevao preko njemačkih posrednika kompanije Debis pri Daimler Chrysleru kupovati električnu energiju od Elektroprivrede BiH koja ju pak nije željela izravno prodavati Aluminiju zbog kampanje unutar bošnjačke javnosti kako se radi o ‘hrvatskome plijenu’, kompaniji u kojoj ne rade Bošnjaci i Srbi. Kao da takva situacija nije u kompanijama pod bošnjačkim nadzorom, ali se uspješnim manipulacijama Aluminij postavio na stup srama i poslano je upozorenje svakome od Bošnjaka tko s njim surađuje i tko mu želi pomoći.

Tijekom posljednjega desetljeća u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu HercegBosne (EP HZHB) koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnoga područja koji opskrbljuje. Aluminiju je doslovno trebalo cijela njezina proizvodnja, a još polovica te zamišljene proizvodnje potrebna je za sve ostale potrošače, uključujući građane i kompanije. Upravo se tu rađaju ključni problemi. EP HZ HB uvozi skupu struju i prodaje ju Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u državi. Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na ‘HercegBosnu’, dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je pak ‘bošnjački plijen’. Zanimljivo je zapaziti kako sada ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže kako je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine kako bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija plaća sada 78 eura po megavatsatu, dok istodobno kompanija Mital, bivša Zenička željezara koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju po cijeni od 42 eura. A njihova potrošnja električne energije čak je pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši 2 teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili pak cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion, dobiva diskont za najmanje polovicu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakoga dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći. Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je diskont?

Pa moguće je jer bošnjačke federalne vlasti, prije svega ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga želi uvrstiti u energetsku bilancu. A to pak za posljedicu znači kako im EP BiH (bošnjački plijen) nije dužna isporučiti električnu energiju prije nego što ju ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Zanimljivo je kako Aluminij tu istu energiju kupuje neizravno od EP BiH nego od trgovaca. Na taj način bošnjačke strukture u vlasti uspjele su u dvostrukom cilju. Aluminij je doveden na rub propasti, a cilj je bio u isti položaj dovesti i EP HZ HB kako bi jednim metkom srušili dva ‘hrvatska plijena’. Ovoj kompaniji Aluminij sada duguje oko 140 milijuna eura i u slučaju nelikvidnosti ta bi kompanija bila lak plijen za integriranje, odnosno potpuno nestajanje u okviru EP BiH, kojom bi, naravno, opet suvereno vladali Bošnjaci, te pokoji hrvatski privjesak željan automobila, tajnice i dobre plaće.

Arapi kao obmana

Kada bi bilo ekonomske i odgovorne logike, a ne promoviranja osvete i ratne logike, onda se ne bi na rudnike, Krivaje, Konjuhe, namjensku industriju u kojima gotovo isključivo rade Bošnjaci ili Aluminij, gdje su zaposleni Hrvati, jer je to rezultat rata, gledalo kao na ‘plijen’, odnosno vlastitu publiku uvjeravalo kako je opravdano ubiti susjedu kravu. Dapače, Aluminij bi imao struju od nešto više od 30 eura po megavatsatu te bi se na njegovim temeljima gradila cijela industrija koja ne pita za boju i naciju, a ne bi stvari promatrale iz optike ratne mržnje kakvu su ovih dana promovirali dežurni lajavci dijela velikobošnjačke politike. U međuvremenu je bošnjačka politika uspjela javnost izmanipulirati i dovesti navodne arapske investitore koji su spremni spasiti Aluminij.

Najbolji dokaz da stvari ne će ići u smjeru logike, ekonomskih razloga, opstanka i razvoja govori pravo mešetarenje te čak izmišljanje kako su navodni investitori iz Emirata najbolji kandidati, da znaju svoj posao, da su spremni uložiti milijune eura. Javnosti je ostalo nejasno radi li se o misterioznoj ‘WAQT Trade LLC’ multimilijarderskoj grupaciji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja nigdje nije zabilježena u bilo kakvu poslovnom potezu, a koju su iz političkog Sarajeva navodili s egidom ‘bogatih šeika’ ili pak iznimno respektabilnoj grupaciji EGA (Emirates Global Aluminium) nastaloj spajanjem Dubala i Emala koja nudi spas za Aluminij umjesto Glencorea koji je višegodišnji partner Aluminija. Posve sigurno nijedna od ovih dviju kompanija Glencore ili EGA ne bi bile spremne proizvoditi gubitak sa skupom cijenom električne energije osim ako bošnjačka politika ne misli uvesti u igru Arape i zatim im iz svoga dijela Elektroprivrede BiH dati jeftiniju struju.

Istina je i da predstavnici kompanije EGA ili Waqt, kako tvrde radnici Aluminija s kojima su razgovarali, u stvari ne nude ništa. Oni i ne znaju ništa o Aluminiju iz Mostara, pod kakvim uvjetima posluje, da im prijeti gašenje struje. Doslovno ništa. Tek su planirali provesti, kako to ozbiljni poslovni ljudi i rade, due dilligence – dubinsko snimanje stanja u kompaniji. Tek nakon toga donijeli bi eventualne odluke. Ministar Džindić, koji očito lobira za ovu arapsku kompaniju umjesto Glencorea, o švicarskom gigantu nije imao ništa dobro reći.

Gašenje HT-a, EP HZHB …

Dogodi li se crni scenarij i Aluminij ostane bez napajanja električnom energijom, to će značiti propast kompanije jer bi se u tomu slučaju ćelije bez napajanja strujom ‘smrznule’ s metalom nakon čega se više nikada ne bi mogle pokrenuti. To se nije dogodilo čak niti u vrijeme agresije četnika i jugovojske 1992. godine. Apsurdno je, ali da se danas pogoni Aluminija nalaze samo desetak kilometara istočno od Mostara, dakle u srpskom entitetu, ne bi imao nikakvih problema i bio bi najmoćnija kompanija u državi.

Vlada FBiH s gašenjem Aluminija riskira preuzeti na sebe odgovornost da izazove štetu veću od pola milijarde eura i protjera 900 obitelji radnika u inozemstvo. Naime, samo su dugovanja kompanije veća od 200 milijuna te bi se tek prodajom ‘staroga željeza’ možda uspjelo namiriti tek nekoliko postotaka od tog iznosa. Zbog toga pojedini procjenjuju kako bi šteta mogla biti ‘vrijedna i pola milijarde eura. Kada bi pak scenarij bilo kontrolirano gašenje proizvodnje, onda bi za to trebalo dva puna mjeseca s troškovima od 50 milijuna maraka.

Postavlja se pitanje što predstavljaju Hrvati iz redova HDZ-a BiH u vlasti u Federaciji BiH, odnosno BiH i posjeduju li bilo kakve poluge da zaštite makar prostor s kojega dolaze, čak i da nemaju obvezu štititi taj ‘ratni plijen’. Ako je suditi po dosadašnjem angažiranju, nisu se osobito iskazali. Točno je da Hrvati, primjerice, predstavljaju trećinu u Vladi Federacije BiH i da se sve odluke mogu donositi umjesto njih, no istodobno sjede u resorima kojima mogu doslovno cijelu Federaciju BiH držati pod nadzorom.

Aluminij je posljedica toga podređenog odnosa. Ne treba sumnjati kako će, ako uspiju slomiti ‘hrvatski plijen – utvrdu Alamo (Aluminij)’, već sljedeći na popisu za uništenje, ukidanje i ‘prisajedinjenje’ naći HT Mostar, EP HZHB i- druge hrvatske kompanije koje bodu oči Sarajevu… Možda će i tada hrvatski političari imati mogućnosti promovirati inicijative o izmjeni Izbornoga zakona, jednakopravnosti, ali će ih surova gospodarska stvarnost pokopati, a bh. Hrvati precrtati, jednostavno otići iz zemlje ili se pak sjećati kako su nekada bili ponosan narod.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Frustracije naše svagdašnje

Objavljeno

na

Objavio

Kada nekome nešto čestitamo, bio to rođendan, novu godinu, neki veliki vjerski blagdan, uvijek nađemo mjesta izgovoriti ili napisati dvije riječi: sreća i zadovoljstvo. Pod tim se podrazumijeva: pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Kada to izostane, govorimo o frustraciji i nezadovoljstvu životom.

Frustrirani su bogati i siromašni, političari i glasači, mladi i stari, medicinsko osoblje i bolesni, prosvjetni radnici i učenici, kler i pastva, policajci i zatvorenici… Neki su frustrirani ponekad, neki često, neki uvijek.

Ogorčenost, apatija, depresija…

Namrgođena lica šetaju gradom, suznih lica čeka se na autobusnim kolodvorima i u zračnim lukama za put u bolji život. Nestrpljivost, ogorčenost, apatija, depresija, miješaju se u gorak kup.

Lepeza emocija koje prate frustraciju, izrazito je široka. Od teške depresije i suicida s jedne strane, do izrazite agresije i ubojstva s druge strane.

Frustraciju osjećamo kada uporno pokušavamo nešto postići, ali ne uspijevamo. Osjećamo se zarobljeni na svakom koraku, kao da udaramo u betonski zid, bez izgleda uspjeha. Svima nam je poznat taj osjećaj, zar ne?

U kontekstu življenja u Hrvatskoj, kao glavni uzrok frustracija Hrvati navode klijentelizam. Moglo bi se kazati da se radi o najmalignijem obliku korupcije. Na neki način, država je dobila klijentelistički karakter. Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, najčešća su meta klijentelističkih praksi.

Nedostatak vjere u bolju budućnost

Takva praksa živi i u medijima pa se time ne ispunjava njihova osnovna zadaća. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme kao i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Nemam egzaktnih podataka o frustriranosti kod Hrvata, već nekakvom svojom zamjedbom dolazim do zaključka da smo frustrirani više nego prije.

Imunološki “lijek“ za frustraciju je strpljenje i tolerancija. Izgubili smo krepost strpljenja, a prag na frustraciju je sve niži. Tolerancija nam je ostala na pojmovnoj razini. Na nju se pozivamo, a malo ili nikako je koristimo.

Tolerancija je kao mentalna ili fizička kondicija. Nju je potrebno naučiti od malih nogu, a potom održavati i povećavati treningom.

U mojim kolumnama, glavni subjekt su branitelji, tako će biti i sada. Želim se na ovaj socijalni, zdravstveni i politički problem, referirati s točke motrišta branitelja.

U životu, kada tražimo i očekujemo – nama sada i ovdje, zaboravljamo na druge i njihove potrebe.

Braniteljima se spočitava da samo misle na svoje potrebe, da nemaju socijalnu osjetljivost, da ne prepoznaju društvene devijacije i političke marifetluke koji se njih ne tiču. Spočitava nam se sljedeće: ne dižete šator za ovo ili ono, već samo za sebe.

Dijelom ima istine u ovome, poglavito na onom pojavnom planu (ne prave se javni prosvjedi), no u svakodnevnim razgovorima koje vodim s braniteljima, jasno se izražava nezadovoljstvo i daje osvrt na svu problematiku u društvu. Ukoliko se javimo za nešto što prepoznajemo anomalijom, opet će nam se reći da se miješamo u sve i svašta. Naše rasprave o problemima nisu na akademskoj razini, ali su logične i s osjećajem za pravdu, etičnost…

Obrambeni i oslobilački rat

Zbog boljeg razumijevanja, napravit ću digresiju. Potrebno je razjasniti karakter Domovinskog rata, čiji su nositelji bili branitelji. Rat koji smo vodili, nije samo imao karakter obrambenog, već i oslobodilačkog. Dimenzija obrambenog nam je poznata, nisam siguran da nam je dovoljno poznata dimenzija oslobođenja. Oslobođenje je imalo zadaću osloboditi se komunističkog režima, promijeniti društveni ekonomski sustav. Formalno je i ta zadaća ispunjena, ali forma nije sadržaj.

Dok smo mi ratovali, stari komunistički kadar ušao je u gospodarske, političko izvršne i sudbene pore neovisne Hrvatske. Ako je ovom ovako kao što iznosim u zadnjoj rečenici, onda je upitna dimenzija oslobođenja i neovisnosti.
Tko vodi procese u Hrvatskoj, tko odlučuje? To su toliko prevažna pitanja jer daju odgovor na to jesmo li uspjeli u naumu ili nismo?

Po vokaciji nisam katastrofičar, pesimist ili nihilist. Prijatelji dragi, nismo uspjeli provesti naum do kraja. Ostala je nedovršena zadaća!

Što sve ovo ima veze s temom frustracija? Nezavršena zadaća vojnika, jednaka je porazu. Ovo je najveći izvor braniteljske frustracije. Hrvatsku imamo, ali nije neovisna.

Marginalizirani, društveno izopćeni branitelji, uz sve frustracije koje mogu zadesiti “običnog” čovjeka, imaju ovu, njima najveću, neoslobođenu Hrvatsku.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Dakle, ti nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Daleko od ideje snažne države

Sve nas posebno teško pogađa gospodarsko i moralno stanje zemlje, koja je danas daleko od ideje slobodne i snažne države za koju su naši suborci dali život, a mi narušili zdravlje.
Kao što sam rekao u prethodnoj kolumni, branitelji danas nisu nikakav politički čimbenik. Ukoliko izuzmemo manji dio branitelja koji izravno participira u politici kroz članstvo ili kroz braniteljske udruge, podupiratelje svake vlasti, većinski branitelji korpus svoj politički upliv izražava na izborima, kroz izlazak na izbore ili rezignirani nekonzumiraju to pravo i obvezu.
Hipotetski, možda ova naša nadfrustracija ili super frustracija, biva okidačem naše prerane smrti, pobola i suicida.

U svibnju su se vodile ideološke polemike, koje su zasjenile sve komemorativne obveze prema izgubljenim životima u ratu i poraću.

U lipnju, politička afera oko Lovre Kuščevića. Koristeći moć političke poluge, sam je sebi pogodovao. To možda i nije za kazneni progon, ali je sigurno za moralnu osudu, koja je apsolutno izostala. Faljen Isus Lovro i društvo!

Srpanj je započeo s katastrofičnim procjenama turističke sezone, koja još nije ni došla do svog vrhunca, a već je proglašena lošom. Mediji nemaju strpljenja dočekati kraj turističke utakmice. Prije kraja prvog poluvremena, proglašavaju poraz. Bog zna što nas čeka u kolovozu. Ako se nešto spektakularno i ne dogodi, mediji će se već sami pobrinuti. I od recikliranih informacija, može se napraviti velika senzacija.

Svi ovi stresori proizašli su iz nedovršene tranzicijske zadaće. Politički sustav kozmetički je uređen, bez onih temeljitih promjena ili bolje rečeno, promjena iz temelja. Neimanje demokratskog iskustva, s bremenom komunističke svijesti, teško se korača prema boljitku.
Sad već više puta spomenuto oslobođenje od bivšeg političkog sustava nije bilo u opisu vojničke borbene zadaće već u rukama političara s demokratskim polugama, a ne strojnicama. Stoga branitelji nisu odgovorni za taj tranzicijski proces, već političari. Ostaje nam političkim putem, koristeći sve demokratske mehanizme, strpljivo i razborito taj proces privesti kraju. Upravo naš angažman oko završetka tranzicije pripomoć će smanjenju frustracije. Od pasivnih i nemoćnih, pretvorimo se u aktivne i kreativne stvaratelje, uzdam se, bolje budućnosti za sve.

Ovako je govorio Havel…

Možda sam svojim pisanjem uzdrmao moj teoretski i praktični prikaz kako se boriti protiv frustracije, kako podići prag na frustraciju i koje modele ponašanja koristiti, ali molim vas, nemojte biti pasivni, a ne daj Bože da reagirate autodestruktivno ili agresivno po druge.

Strpljivost je velika vrlina. Budimo proaktivni, kreativni i strpljivi. Velike stvari ne događaju se preko noći (osim zla), a nešto će valjda napraviti i naši već stasali nasljednici.

Za kraj.
Vaclav Havel, češki političar i pisac, na jednom mjestu kaže otprilike ovako: “Gledao sam domovinu kako raste. Njegovao sam ju kao najdraži cvijet. No, ona se je sporo razvijala. Zalijevao sam ju, stavljao na sunce, micao s propuha. Ništa nije pomoglo da raste brzinom koju sam očekivao. U jednom trenutku, u želji da počne brže rasti, počeo sam ju vući za listove. Iščupao sam ju…”
Sami izvucite poučak.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari