Pratite nas

Kronika

Otvorena je sezona lova na hrvatsku pitku vodu

Objavljeno

na

DARKO MIHAJLOVIĆ: U inozemstvu se formiraju radne skupine koje planiraju privatizaciju hrvatske vode!

Ostvaruje se možda i najveća noćna mora svih Hrvata – otvorena je sezona lova na hrvatsku pitku vodu. Kroz razgovor s najpoznatijim hrvatskim knjigovođom, Darkom Mihajlovićem, doznali smo jednu zastrašujuću činjenicu – banke u Švicarskoj formiraju radne skupine koje se bave samo jednim problemom – privatizacijom najvrjednijeg hrvatskog resursa: pitke vode!

Mihajlović je s činjenicom upoznat iz prve ruke jer je i sam pozvan da bude član jedne takve radne skupine. Osim privatizacije hrvatske pitke vode, s Mihajlovićem razgovaramo i o talijanskim planovima da ‘opustoše’ hrvatsku obalu te drugim aktualnostima.

Europska komisija je prije nekog vremena preporučila Hrvatskoj da ponovo uvede ZERP, iako je Hrvatska bila ucjenjivana da ga se odrekne tijekom pregovora s Europskom unijom. Vi ste radili istraživanje o ZERP-u. Kako komentirate cijelu situaciju?

– Najkraći komentar bio bi da već 15 godina uporno ponavljam jedno te isto – Europskom unijom vlada čopor beskrupuloznih blefera i špekulanata. To bi bilo najkraće i najjednostavnije rečeno. Što se tiče istraživanja, ono je na vrlo egzaktan način pokazalo da će se dogoditi to što se dogodilo. Ovaj nagli obrat pokazuje da je talijanska politika svojim ribarima na određeni rok, a bez dodatnih troškova za ribare, ali i talijansku državu, uspjela osigurati prostor koji su oni mogli neograničeno eksploatirati. To je veliki uspjeh talijanske politike. Time su otklonili pritisak na svog ribara jer je talijanska strana Jadrana davno opustošena. A mi si postavljamo pitanje – što je učinila hrvatska politika da zaštiti hrvatske resurse i ribare? Apsolutno ništa. I u tom slučaju se ponovo pokazala sva amoralnost, beskrupuloznost i nepoznavanje stvari hrvatskih političkih elita, bez obzira na politički predznak. Pristali su na ucjenu, a sad je evidentno da se radilo o ucjeni; vidi se da su naše političke elite iste kao i one Europske unije – čopor beskrupuloznih špekulanata i blefera. Učiniti svojoj zemlji to što su oni učinili, pristati na takvu ucjenu, to na kraju mora završiti jako loše. I vidite kojom bahatošću i hladnoćom oni kažu da mi sada možemo proglasiti ZERP. I tu se ponovo vidi ono što uporno ponavljam – EU i neoliberalizam nemaju nikakve planove ni strategije ozbiljnog razvoja. Danas možeš, a sutra ćemo vidjeti što će biti. Svi pokazatelji su i onda govorili da će se ovo dogoditi. Talijani su očistili Jadran, a Hrvatska za to nije dobila ni euro. Imam osobno i stručno zadovoljstvo da se pokazalo da sam bio u pravu, unatoč kritikama koje sam doživio.

Jedan od rezultata politika koje su se vodile i još uvijek se vode je i sve brža rasprodaja hrvatskih nacionalnih resursa. Pretpostavljam da ste gledali ministra financija Slavka Linića prije nekoliko dana u Nultoj točki.

– Jesam.

Što vam je posebno upalo u oko?

– Mislim da je taj njegov nastup jedan od povijesnih. Vidi se potpuna odsutnost odgovornosti, znanja i potpuna amoralnost. U čemu je poanta njegova nastupa? Kad vaša kolegica kaže: ‘Ministre, ako ne uspijete prodati koncesije za ceste, što ćete onda?’, on odgovara: ‘Nemojte mi postavljati takvo pitanje. Pitajte me otkuda će se isplaćivati mirovine.’ I tako sam sebe ulovi u zamku. U jednoj varijanti govori da ćemo sve što ćemo dobiti koncesijom, prodajom CO i HPB-a, uložiti u proizvodnju i investicije. Ako će to uistinu uložiti u investicije, zašto je u toj emisiji četiri puta rekao da neće biti za mirovine? A kad pogledate državni proračun, mi bi sada stvarno, čak i ako nešto dobijemo prodajući posljednje obiteljsko srebro, i tako morali smanjiti i mirovine i plaće i sve svesti u realne okvire. Vidite koja je to bahatost, koliko on podcjenjuje svoje sugrađane. Ako nije tako, zašto plaši ljude? Radi sve što su radili svi prije njega – prodaj što možeš, kupi socijalni mir, a kasnije ćemo vidjeti. Kroz njegov se nastup vidjela vrlo jasna najava što će se kasnije događati. A dogodit će se sljedeće.

2002. godine bio sam član radne skupine u Zurichu koja je bila zadužena za predviđanje optimalnih uvjeta za razvoj turizma. Kad sam se vratio u Zagreb, rekao sam kolegama i ljudima, za koje sam mislio da su ozbiljni, da sam na stolu vidio kartu našeg Jadrana i obale. Sva brodogradilišta bila su prekrižena. Crvenim flomasterom bio je zaokružen samo Trogir i na njemu je pisalo Little Dubrovnik. Kad sam pitao što im to znači, odgovor jednog od predstavnika investitora, koji zastupaju špekulativni kapital, bio je da su ih Talijani zamolili da učine sve što mogu da izbrišu hrvatska brodogradilišta i sve pretvorimo u marine i hotele. Što se tiče Trogira, povijesnu jezgru su planirali očuvati, a sve ostalo izbetonirati, kao što rade u Španjolskoj.

Da se vratimo na Linića. Kako ga je novinarka pritiskala pitanjima ima li plan B, C, D… on je polako uzmicao i rekao da ćemo na kraju možda nešto i prodati. O čemu se tu zapravo radi? Ako se netko javi na natječaj za državnu koncesiju, to će sigurno biti spekulativni kapital. Zašto bi predstavnici spekulativnog kapitala dali nekom tri milijarde kad znaju da ga mogu ucijeniti i dati mu 850 milijuna. Ili će nas tiskati politički tzv. vezanom trgovinom pa će reći: Dat ćemo vam tri milijarde za ceste, ali ćete nam vi dati koncesije za Gorski kotar na deset godina da posiječemo sve, do zadnje grančice.

U razgovoru prije intervjua ste mi rekli da ste dobili ponudu iz Švicarske vezano uz privatizaciju hrvatske vode. O čemu je točno riječ?

– To je ono što je najopasnije u cijeloj priči. Prije mjesec dana dobio sam ponudu od jedne kuće da budem član radne skupine koja treba napraviti pretprogram za privatizaciju voda u Republici Hrvatskoj. Zgrozio sam se i odbio. Dakle, ako smo u stanju u kojem smo danas, nemojmo se čuditi da će nakon mjesec-dva-tri ovaj ili neki drugi ministar reći da nemamo drugog izlaza nego dati šume ili vode u koncesiju. Špekulanti vani to znaju i tiskat će nas u tu točku. Danas naši političari vrište da je u Ustavu zapisano da je to općenarodno dobro. A ja sam siguran da bi ostvarili svoje bonuse i sebe održali na vlasti, da će povući i taj potez, ako ih ovi izvana stisnu. Nemojmo se čuditi ako danas godinu dana pred Sabor od Vlade dođe zahtjev za izmjenu Ustava ili Ustavni zakon temeljem kojeg RH sve svoje šume i vode daje u koncesiju. Tu je onda kraj. Mi, zahvaljujući svim hrvatskim politikama od neovisnosti do danas, imamo samo tri resursa koja privlače špekulativni kapital – obala, da je izbetoniraju, vode i šume. Jedino što ćemo moći izvoziti su sirovi drveni trupci i naši najizvrsniji sugrađani. U svemu drugom će nas blokirati. Sve će nam deklarativno dozvoliti, sva će nam tržišta biti otvorena, uz jednu malu ‘caku’ – nikad nam neće dozvoliti pristup jeftinom kapitalu. Tu je kvaka.

Je li česta pojava da se u inozemstvu stvaraju takve radne skupine koje planiraju privatizaciju prirodnih dobara?

– Da. One su dosta koncentrirane unutar Švicarske jer je neutralna. To je jednostavan sistem – oni ulaze svuda. To se dogodilo Rusima, zemljama iz Istočnog bloka. Jedini koji su se uspješno oduprli su Poljaci, svi ostali su pali. Kako se to radi? Oni znaju gdje su područja koja određeni stručnjaci dobro pokrivaju. Ja sam im, primjerice, zanimljiv zato što su procjene investicijskih rizika koje sam radio u svojih 30 godina pogođene skoro 95 posto. Oni gledaju samo koliko ti njima donosiš koristi. Angažiraju vas ili odvjetnički uredi ili agencije. A iza njih stoje predstavnici špekulativnog kapitala koji su povezani s bankama. Da sam pristao, moj bi zadatak bio da u pretprogramu pronađem pogreške i da za moguće investicijske rizike – socijalne, političke, ekonomske, pravne – kažem, ako se određeni rizik aktivira, kako će biti saniran. Oni se tada povlače konzultirati i sa svojim bankarima odlučuju hoće li u to ići. Nakon toga nastupa politika koja vrši pritisak. A naše političke elite pokazale su da ih se može lomiti kao suhu trsku.

Osim što će nas tiskati da im prepustimo šume i vode, Talijani sada pripremaju vršenje dodatnog političkog pritiska na sljedeći način: ‘Dat ćemo vam novac, ali našu ribarsku flotu morate pustiti sve do svoje obale’. Opravdanje će biti isto kao Linićevo – morali smo ih pustiti jer su nam dali pet eura pa sad dva mjeseca imamo za mirovine.

Tu se ne može dogoditi ništa dobro dok se u Hrvatskoj ne pojavi nova generacija mladih ljudi koji će znati stvar okrenuti drugačije. Puno je načina na koje se to može riješiti, ali naše političke elite preumorne su od bahatosti, nemorala i neznanja, njima je dobro i zašto da se gnjave. Potrebni su radikalni rezovi, ali očito nijedna politička opcija u Hrvatskoj to ne može.

izvor: dnevno.hr

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari