Pratite nas

OTVORENO PISMO ANTUNU BABIĆU

Objavljeno

na

OTVORENO PISMO UMIROVLJENIKU ANTUNU BABIĆU U NASTAVCIMA

– bivšem djelatniku Personalne službe u jednomu od melburnških pogona Forda

– bivšem visokom dužnosniku jedne od postmačekovskih frakcija emigrantskog HSS-a u Australiji i uredniku njegova malotiražnog glasila – bivšem suosnivaču i djelatniku volonterskoga HIC-a u Australiji

– bivšem članu obnovljenoga HSS-a u RH

– bivšemu članu raskolničkog HDSS-a u RH koji je s malobrojnom frakcijom prešao u HDZ

– bivšemu glasnogovorniku MVP – bivšemu djelatniku HMI

– bivšemu ravnatelju Dragovoljačkog doma – bivšemu djelatniku Ministarstva useljeništva

– bivšemu djelatniku hrvatskoga DKP-u u Pekingu

– bivšemu djelatniku hrvatskoga DKP-a u Dublinu

– dublinskom magistru društvenih znanosti

– bivšemu generalnom konzulu RH u Melbourneu

– aktualnom predsjedniku Odbora za iseljeništvo Hrvatske zore –

mojemu (očevidno) bivšemu prijatelju (ispričavam se ako sam štogod nenamjerno ispustio ili štogod neprecizno ili pogrešno naveo) Ante, pišem Ti ovo (otvoreno) pismo budući da smo se se jučer (subota) na tvojemu FB-zidu rastali na meni iznenađujući (priznajem, i zaprepašćujući način), u kojoj si prigodi ti “unfrendao” mene (onemogućio mi komentare na svojemu zidu, ali ne i uvid u objave na njemu), a nakon što sam ja revoltirano potpuno blokirao i Tebe i Borisa Jakovca, kako međusobno više uopće ne bismo mogli doći u takvu nemilu situaciju, tj. kako se ni vi, ni ja, međusobno više ne bismo mogli ne samo dopisivati i razmjenjivati poglede, mišljenja i “likeove”, nego niti vidjeti što uopće svaki od nas ikako na FB-u piše.

10423723_1454144411520704_2095188355155557730_nUčinio sam to, velim “revoltirano”, pa se sad, eto, namjerno resentimantski ponašam kao ucviljena i ostavljena nevjesta, jer je zadnje što sam vidio na tu temu na Tvojemu zidu bilo slijedeće (opisno, po točkama):

1. Tvoja zadnja rečenica glasi: “Nakon tvog odgovora na ovaj komentar zaključit ću svaku komunikaciju s tobom, jer to ne vodi ničemu korisnom”. Ali si, Ante, pritom moj odgovor potpuno izbrisao, i nisi mi dao nikakvu prigodu za novi, a još si me – ne znam zašto, ali sasvim nepotrebno – u tom svojemu komentaru onako baš nisko, ispod pojasa, uvrijedio govoreći o mojemu “odgoju” i mojemu “obrazovanju” (o čemu će govora, ipak, biti u nastavku ovoga mojega pisma, ovoga puta na mojemu zidu, za koje vjerujem da će dospjeti i do tebe bilo kakvim posrednim, zaobilaznim putem, kako to obično biva kad se to ne može na pristojniji način);

2. Izbrisao si, naravno, i nepametne, također uvredljive, slabo pismene komentare svojega (i ne samo Tvojega) vremešnoga poblajhanog potrčkala (Boris Jakovac), u kojima on nije ispisivao samo uvlakačke poruke Tebi, poštapajuće se Thompsonovim stihekima po sjećanju i ojkalicama nekih drugih domoljubnih sviraca u skladu sa svojim intelektualnim sposobnostima i dosezima, nego se češao i o mene, kao što to uostalom radi već neko duže vrijeme, iz meni nepoznatih razloga, uglavnom tamo gdje misli da ja neću dočuti ili saznati, no se ovoga puta prevario (jedan od dva puta u kojima se prevario, u njegovu žalosnom slučaju tračanja mene bez povoda i razloga), o čemu će također kasnije biti riječi. Naravno da je pametno što si to učinio, i naravno da si to učinio promišljeno: Boris je ionako pisao nepismene pasmaslarije, a uz to, čini mi se, u neobičnom nekom stanju svijesti (no to je samo moj dojam), samo – moji su komentari na njegov račun ostali nakon toga lebdjeti u limbu, pa ja a ne on – za neupućenoga možebitnoga slučajnoga prolaznika tvojim Fejsom – ispadam smiješan, glup, halucinantska mjesečarska osoba koja bez povoda govori o nečemu čega uopće nema;

3. Post festum si objavio poseban status, u kojemu si tu malu našu noćnu prepisku uzdignuo na nevjerojatnu i nepristojeću joj nacionalno-političku razinu, usput me (iako neimenovanoga – zajedno s još jednom, meni nepoznatom gospođom (Jadranka Matešić Belfranin), koju ste ti i tvoji poltroni virtualno i tematski rasčetvorili jer se ne slaže s Tobom – uvalio među “značajan broj ljudi u Hrvatskoj, raznog obrazovanja i društvene pripadnosti”, “za razliku od velikog postotka Hrvata u iseljeništvu”. A to u mojemu slučaju, kao što ti je poznato, nikako ne može biti istina, budući da se ja nalazim u Australiji, a ne u Hrvatskoj, bez obzira što je moje državljanstvo samo hrvatsko, a ovdje sam tzv. permanent resident, što ne namjeravam mijenjati do daljnjega, recimo, u slijedećih pedesetak godina, a poslije “tko živ, tko mrtav”, i bez obzira što si stilistički vrlo vješto podvalio svoje viđenje distinkicije imeđu “ljudi i Hrvatskoj” i “Hrvata u iseljeništvu” (a zar “ljudi u Hrvatskoj” nisu također Hrvati, i zar “Hrvati u iseljeništvu” također nisu ljudi?).

No, kako to nije sve, evo toga Tvojega “zaključnog” statusa u cijelosti, e da mi se ne bi ponovo prigovaralo kako štogod insinuiram: Antun Babic JAKO SAM ZABRINUT ZA BUDUĆNOST NAŠE HRVATSKE!!! Već nekoliko dana po povratku iz diplomacije, u kolovozu prošle godine, nakon 15 godina diplomatske službe u svijetu (Peking, Dublin i Melbourne), osjetio sam da se Hrvatska nalazi u dubokoj političkoj, društvenoj, gospodarskoj, moralnoj i duhovnoj krizi, što sam i zabilježio na mojem profilu. No, tek poslije nedavne epizode s gospođom Vesnom Kukavicom na prijemu u Palači Dverce potpuno sam se osvjestio, i ujedno jako uplašio. Današnja Hrvatska je jednostavno krenula na put bez povratka tj. u smjeru nestanka. Kratko pojašnjenje. Za razliku od velikog postotka Hrvata u iseljeništvu, značajan broj ljudi u Hrvatskoj, raznog obrazovanja i društvene pripadnosti, na taj su slučaj reagirali tako da u izjavi gospođe Kukavice da se g. Zeljko i ja vratimo u zemlju iz koje smo došli, nisu vidjeli ništa loše i pogrešno i da bi iznošenje njezine nepromišljene izjave u javnost moglo gdju Kukavicu stajali posla i egzistencije.

Tim ljudima niti jednog trenutka nije do mozga doprijela misao da je iznošenje tog incidenta u javnost građanska dužnost i borba protiv totalnog razarajućeg staljinističko-komunističkog modela u državnoj upravi, u kojem diljem Hrvatske stotine, pa i tisuće građana, moraju sagnute glave satima moliti za birokratsku uslugu od onih koje oni plaćaju. Neka mi samo netko pokuša objasniti je li to demokracija koju je gđa Kukavica branila? Zaključno, što je uistinu moja zadnja riječ o toj priči, ovdje se ne radi o gospođi Kukavici kao osobi i pojedinki. Ovdje se isključivo radi o tome da su, u većini hrvatske državne i javne uprave, svi bahate gospođe Kukavice. Uopće nije bitno da li gospođa Kukakvica zna nešto napisati u nekom zborniku ili ne. Taj rad treba vrednovati, ali isto tako za svako neodgovorno ponašanje, kako je to u pravim demokratskim društvima, osobe koje čine propuste, namjerno ili ne, najprije treba savjetovati.

Ukoliko djelatnik ili djelatnica napravi tri puta istu grešku, onda se poduzima disciplinski postupak, koji u krajnjoj instanci može dovesti i do otkaza. U razvijenim zemljama i funkcionirajućim demokracijama takvi pristupi su uvelike pomogli u podizanju produktivnosti, konkurentnosti i puno bolje javne usluge. Ja sam punih 12 godina radio u kadrovskoj službi tj. “human resources” u tada najvećoj tvornici automobila u Australiji – Ford Motor Co. Ford je tada imao preko milijun zaposlenih diljem svijeta i mogao je opstati samo zahvaljujući uređenom i djelotvornom upravljačkom sustavu. Naravno, budući da u takav djelotvoran upravljački sustav u Hrvatskoj malo tko vjeruje, ili još gore želi, barem za sada, bilo bi potpuno beskorisno i pomisliti na davanje otkaza gospođi Kukavici, jer se tim otazom u hrvatskoj državnoj i javnoj upravi ne bi ama baš ništa promijenilo. Da li se osjećala u pravu ili ne, iskreno se nadam da će gospođa Kukakvica, a i neki drugi djelatnici u državnoj upravi, izvuči dobru pouku. Bolje je da netko na ovaj način upozorava na katastrofalno stanje u Hrvatskoj, nego da čekamo na njezinu potpunu propast, a možda i i nešto još gore od toga – građanski sukob.

4. Dakle, Ante, ti se u tom svojemu “zaključnom” statusu uglavnom referiraš na impersonalnoga mene, na mene neimenovanoga, podižući to na razinu svoje ultimativne goleme brige za zdravlje i dobrobit nacije i države – o Bože dragi! – i to nakon što si izmanipulirao, izbrisao, prekrojio prethodne komentare na način na koji sam već opisao.

5. Uz to, činiš to, Ante na običnom FB-zidu, vjerojatno s mišlju kako to ostaje zapisano kamenim slovima za «povijest iako na virtualnom zidu», no meni se – priznajem – to čini smiješnim: niti je FB kao društvena mreža ikakav ozbiljan medij, niti je on uopće izmišljen i zamišljen u svrhu koju ti to predmnijevaš, niti je na bilo kakav način važniji od kategorije “gartlic za čas kratiti”, što se na engleskom lakše razumije kao “entertainment”, ili u starim hrvatskim novinama kao “razbibriga”, u kojima redovito ide red križaljki, red viceva, red horoskopskih stopostotnih predviđanja i red polugolih ljepotica.

I to čak ako je sve to garnirano tvojim sličicama iz arsenala zaustavljenih djelića burne, neponovljive i zavjerenički prešućene i nevalorizirane povijesti borca za hrvatsku državnu samostalnost i pripadajuće joj teško stečene demokratske tekovine, koji se, eto, pod stare dane – scilama i haribdama unatoč – volonterski žrtvuje za za dolazak na vlast još jedne stranke u kojoj nikada dosad nije bio (jer ni nje, te stranke, nije nikada prije bilo, logično), a čija je svemirska misija da spasi posrnulu Hrvatsku (samo što, avaj!, postoje sitne nesuglasice o tome kad, kako, i u kojemu je trenutku Majčica Hrvatska Država “posrnula”, ili je pak njeno “posrnuće” implementirano u njezino samo postojanje možda, samo ako “mi” nismo na vlasti?)

6. Konačno, vrlo Ti nevoljko pišem ovo otvoreno pismo, kako zbog toga što nisam očekivao takav Tvoj postupak prema meni nakon što sam otvoreno i prijateljski, čista srca, s najiskrenijim namjerama, u najpoštenijim tonu, iznio svoj pogled na tvoj i Zeljkov verbalni sukob s Vesnom Kukavicom na Tvojemu zidu (a nisam brbljao okolo po kuloarima, domovima, klubovima i gluhim telefonima, tebi iza leđa), tako i zbog toga što mi na kraj pameti nije bilo da ćeš upravo Ti prema meni zauzeti taj patronizirajući, restriktivni, penalizirajući, agresivni, zapravo, staljinistički gard, kakav istodobno pripisuješ meni, Vesni Kukavici, i bilo kome tko se s tobom u pogledu na ovaj ekscesni, zapravo nepotrebni i tužni slučaj koji je iz svega pročedio, ne slažu.

7. No dobro, sad nema natrag, niti ja natrag želim: ja sebi, doduše, umišljam da nisam konfliktan lik, nisam svađalica, a ponajmanje sam sudac drugima (što mi, vidjet ćemo kasnije, ti spočitavaš), ali sigurno nisam pogodan za poziciju i ulogu žrtve, ponajmanje želim biti kolateralna žrtva tuđih sukoba, pa ću, dakle, svakako ovo pismo dovršiti, i odaslati ga na onoliko adresa koliko ih moj FB-adresar zaprema, jednako kao što si ti učinio i u svojemu slučaju.

No, valja mi prije svega – za potrebe radoznalih očiju čitatelja mojega FB-profila koji su u taj maleni skandal slabo i nikako upućeni – posebno objasniti u čemu je meritum ove stvari. Kako si to najbolje to objasnio Ti osobno, započinjući ovu neveselu kampanju na svojemu zidu, na marginama nedavno održanoga Hrvatskoga iseljeničkoga kongresa u Zagrebu, a s meni potpuno nejasnim krajnjim ciljem, citirajmo: Antun Babic Na zahtjev brojnih FB prijatelja iz cijeloga svijeta, objavljujemo otvoreno pismo u kojem smo otkrili ime djelatnice Hrvatske matice iseljenika, koja se, po našem mišljenju i uvjerenju, neprimjereno ponašala prema hrvatskim isljenicima i povratnicima na prijemu u Palači Dverce. Zagreb, 30. lipnja 2014. Otvoreno pismo čelnicima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatske matice iseljenika mr.sc. Darija Krstičević Predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske mr.sc. Marin Knezović Ravnatelj Hrvatska matica iseljenika Predmet: neprimjereno ponašanje djelatnice Hrvatske matice iseljenika, gospođe Vesne Kukavice Kao sudionici Hrvatskog iseljeničkog kongresa, koji je održan u Zagrebu od 23. do 26. lipnja 20014. godine, želimo Vam skrenuti pozornost na potpuno neprihvatljivo ponašanje djelatnice Hrvatske matice iseljenika, gospođe Vesne Kukavice, na prijemu koji je u Palači Dverce, 23. lipnja 2014. priređen za sudionike HIK. Tijekom slikanja, za zajedničku fotografiju, došlo je do rasprave između gospođe Kukavice i sudionika HIK g. Antuna Babića. U jednom trenutku u raspravu se uključio i g. Zlatko Zeljko, također sudionik HIK.

U privitku Vam dostavljamo cijeli tijek rasprave. Na kraju te rasprave tj. razmjene mišljenja gospođa Vesna Kukavica, obraćajući se nama obojici, vrlo glasno je rekla: “Ako vam se ne sviđa u Hrvatskoj, vratite se u zemlju odakle ste došli”. Nije nam ni na kraj pameti oduzimati gospođi Kukavici pravo na njezino viđenje političkog tj. društvenog stanja u Hrvatskoj. Ono što svakako mislimo da je neprimjenjeno jest činjenica da je djelatnica Hrvatske matice iseljenika, koja je bila suorganizator Hrvatskog iseljeničkog kongresa, uputila tako grube i diskriminirajuće riječi sudionicima HIK, ne vodeći pri tome računa o njihovim biografijama tj. doprinosu u borbi za stvaranje, obranu u međunarodno priznanje Republike Hrvatske, kao i njihovo pravo da u Hrvatskoj, u kojoj su rođeni i gdje žive, imaju pravo na vlastito viđenje političkog i društvenog stanja u Hrvatskoj. Svrha ovog dopisa nije traženje sankcija protiv gospodje Vesne Kukavice. No, s druge strane, mi s ovim dopisom izražavamo naše duboko razočaranje s neodgovornim ponašanjem gospođe Vesne Kukavice.

Da smo čak i rekli nešto što ne stoji i s čime s gospođa Vesna Kukavica osobno ne slaže, kao djelatnica institucije koja je zadužena za brigu i dijalog s hrvatskim iseljeništvom, gospođa Kukavica bila je dužna pokazati daleko višu razinu samokontrole i poštovanja na javnom mjestu i u dijalogu s osobama koje su bile sudionici HIK. S poštovanjem, Antun Babić Zlatko Zeljko

8. Tvoje su upise na ovu temu, u ovoj kampanji, na svoje zidove preuzeli i na druga mjesta podijelili slijedeći tvoji FB-frendovi (ukupno): Vitez Duvanjski, Janja Ninic Babic, Vlado Prsa, Jadranka Matešić Belfranin, Branko Cengic, Slava Zulj, Zdravko Maric, Sedma Mojeprezime, Denis Kocen, Sunny Cvitkovic Anderson, Zvonko Čulina, HrvatskaZora Nova Gradiška, Ilija Malekin, a u svojstvu «slučajnih rolaznika», tj. komentatora na tvoje upise, javio se još cijeli niz drugih osoba (od kojih ja neke poznajem vrlo dobro, s nekima sam prijatelj, s nekima nisam nipošto, ali mi je većina od svih onih koji su se javili Tebi u potporu potpuno nepoznata). No prava negativistička kampanja – sa svim svojim negativnim obilježjima: i prema Vesni Kukavici, i prema Matici iseljenika, i prema Iseljeničkom kongresu, i prema hrvatskoj državi uopće, SDP-Kukurikovskoj, i onoj prije nje, ali i onoj poslije nje, pod posebnim uvjetima, naravno, ako je još bude, odnosno ako tvoja trenutno željena politička opcija ne preuzme vlast, što je jedini, izgleda, uvjet da je bude i da ne padne kao jadna žrtva “razarajućeg staljinističko-komunističkog modela u državnoj upravi”, kako veliš – dakle, prava je negativistička kampanja svoj vrhunac doživjela i na slijedećim web-stranicama:

1. http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/Hrvatska-i-EU/SRAMOTNA-PORUKA-SUDIONICIMA-HRVATSKOG-ISELJENICKOG-KONGRESA-U-ZAGREBU-VRATITE-SE-ODAKLE-STE-DOSLI

2. http://www.hrvatski-dom.hr/htjeli-bi-novac-iseljenika-a-kada-od-njih-cuju-istinu-o-sebi-salju-ih-tamo-odakle-su-dosli/

Možda si, Ante, Ti to sve plasirao i na druga neka mjesta (npr. u Hrvatsku zoru i na uvid njenom osnivaču i predsjedniku, inače mojemu vjeronaučnom, pučkoškolskom i gimnazijskom kolegi i prijatelju iz djetinjstva dr. Milanu Kujundžiću, ili šire, u Savez za Hrvatsku sve do mojega prijatelja Branka Borkovića, i drugdje, što mi se po sadržaju tekstova na navedenim linkovima čini vrlo izglednim), no ja to sa sigurnošću ne znam, pa govorim samo o onomu što sam vidio da si ti prenio na svojemu zidu. Bilo kako bilo, već 1. srpnja na tvojemu je zidu osvanuo status sa slijedećim sadržajem: Antun Babic ISPRIKA RAVNATELJA HRVATSKE MATICE ISELJENIKA Sve svoje FB prijatelje u Hrvatskoj i diljem svijeta želim izvijestiti da je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, mr.sc. Marin Knezović, vrlo brzo i profesionalno reagirao na pismo koje smo mu g. Zlatko Zeljko i ja jučer uputili u svezi neprimjerenog ponašanja djelatnice Hrvatske matice isljenika, gospođe Vesne Kukavice. U e-mail poruci od prije nekoliko sati g. Knezović je, između ostaloga, napisao: “Poštovani gospodine Babiću, ovo mi je prva informacija o ovom događaju. Žao mi je ako ste se na bilo koji način osjetili povrijeđenim izjavama ili postupcima djelatnika institucije kojoj sam ja na čelu.

Molim Vas da u ime Matice iseljenika primite duboku ispriku. Više međusobne snošljivosti svima je potrebno…” Gospodinu Knezoviću sam odmah odgovorio da ja osobnu tu ispriku prihvaćam u cijelosti i da mu se zahvaljujem na njegovom brzom, korektnom i profesionalnom reagiranju. Za mene osobno su taj slučaj i ta priča je završeni. No, ovim putem pozivam ne samo sve Hrvatice i Hrvatske iz izvandomovinske Hrvatske, nego i sve Hrvatice i Hrvate, kao i sve građane Republike Hrvatske, da također reagiraju, usmeno ili pismeno, na svako neprimjereno ponašanje djelatnika u državnim i javnim poduzećima. Oni trebaju služiti svim stanovnicima Hrvatske, a posebno onima koji plaćaju brojne velike poreze da bi ti državni i javni službenici imali solidnu plaću i mogli hraniti njihove obitelji, za razliku od gotovo 400 tisuća nezaposlenih, velikog broja umirovljenika koji gladuju i radnika koje rade a ne primaju plaću. Vrijeme je da državni i javni službenici dođu do spoznaje da oni moraju služiti nama a ne ponašati se arogantno i drsko kao da još živimo u feudalnom dobu. – bivšem djelatniku Personalne službe u jednomu od melburnških pogona Forda – bivšem visokom dužnosniku jedne od postmačekovskih frakcija emigrantskog HSS-a u Australiji i uredniku njegova malotiražnog glasila – bivšem suosnivaču i djelatniku volonterskoga HIC-a u Australiji – bivšem članu obnovljenoga HSS-a u RH – bivšemu članu raskolničkog HDSS-a u RH koji je s malobrojnom frakcijom prešao u HDZ – bivšemu glasnogovorniku MVP – bivšemu djelatniku HMI – bivšemu ravnatelju Dragovoljačkog doma – bivšemu djelatniku Ministarstva useljeništva – bivšemu djelatniku hrvatskoga DKP-u u Pekingu – bivšemu djelatniku hrvatskoga DKP-a u Dublinu – dublinskom magistru društvenih znanosti – bivšemu generalnom konzulu RH u Melbourneu – aktualnom predsjedniku Odbora za iseljeništvo Hrvatske zore – mojemu (očevidno) bivšemu prijatelju (ispričavam se ako sam štogod nenamjerno ispustio ili štogod neprecizno ili pogrešno naveo)

9.Ante, nisam ja, priznajem, uopće pratio tu Tvoju kampanju od početka, no nakon što mi je jedan naš prijatelj skrenuo pozornost, a posebno kad sam otkrio da je FB-profil Vesne Kukavice netragom nestao u bespućima Facebook-pravednosti, e, negdje u to doba odlučio sam se i ja javiti, i to baš Tebi osobno, otvoreno kao što mislim da sam u mnoštvu slučajeva i do sada radio, ne samo na FB-u, nego i izvan njega, a i Ti prema meni, ako se dobro sjećam, da bi – doista, na moju zapanjenost nevjericom uslijed Borisovih nekoliko mucavih mumljanja! – već nakon toga prvoga i jedinoga komentara upućena Tebi osobno, doživio najprije tvoj jedan pristojan, iako nepopustljiv odgovor, a nakon odgovora Borisu, doživio i tvoj «oštri», bijesni, uvredljivi i ponižavajući komentar te nakraju finalno brisanje, zajedno s onemogućavanjem “svake komunikacije” sa mnom, jer od nje “nema nikakve koristi” (ha, a kakve je “koristi” bilo u našoj dosadašnjoj “komunikaciji” tijekom proteklih dvadesetak godina, i kakve bi “koristi” uopće trebalo biti, da Ti tek sada naprasno kalkuliraš o njoj, te uviđaš da je “nema”?) No, bolje je, pogledajmo kako je ta “komunikacija” tekla do trenutka u kojemu si Ti izbrisao moj posljednji odgovor, onemogućio “svaku daljnju komunikaciju” od koje nema “koristi”, pa ja zbog toga, revoltiran, ponižen i uvrijeđen, blokirao potpuno i tebe i Borisa (ubacit ću u ovoj prigodi u te poduže komentare – radi bolje čitljivosti – i razmake među pojedinim pasusima, što izvorno nisam mogao, jer sam pisao izravno na tvom zidu, a ne u wordu, a sada to ipak mogu učiniti): Mate Bašić Dragi Ante, oprosti što se miješam, ali ne mogu se suspregnuti i ne kazati i svoje viđenje toga “incidenta bez incidenta”. Naime, hoću reći kako mi se čini da si sa svojim pismom i uvrijeđenim tonom u njemu, podignutim na razinu političkog odnosa hrvatske države i njena iseljeništva, u dobroj mjeri pretjerao, a sudeći po komentarima i po učestalosti objava o tome na tvojemu FB-profilu, Vesna Kukavica mogla bi se suočiti s priličnim nevoljama na svojemu radnom mjestu, sve do ugroze egzistencije/zaposlenja, ali i izvan toga, što cijeloj priči daje sasvim drugačiji ton, onakav kakvoga obično nazivamo osvetom ili odmazdom… I utoliko mi to nije drago…

Držim važnim pritom jasno naglasiti kako Matica iseljenika – čiji je Vesna ionako samo djelatnica/novinarka/urednica u časopisu i glasilu – nema nikakve zapovijedne ili bilo kakve slične funkcije, iako je posrijedi javna/državna institucija, što vrijedi i za Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske (s kojim Vesna pak ne znam da ima neke osobite, osim posredne, veze), pa mi je stoga nejasno zašto ste svoje ogorčeno pismo uputili na obje te adrese (kad ga već niste uputili organizacijskom odboru HIK-a), a još mi je nejasnije koji je krajnji cilj, koji je željeni efekt/ feedback toga pisma. Što mislite da bi DRŽAVA sada trebala poduzeti (bez obzira što je vaša mala rasprava bila očevidno samo privatna, dakle, nitko nije govorio u ime institucija, stranaka, organizacija, ni vi, ni Vesna)?… Koliko sam mogao razumjeti, Ti si u tom neformalnom razgovoru/raspravi kazao kako ti se ‘čini da je u Hrvatskoj više anarhije nego demokracije’, što je g. Zeljko pojačao tvrdnjom: ‘Ovo je lopovska, a ne demokratska država’, a Vesna Kukavica je – prekomjerno braneći tu “anarhističku” i “lopovsku” demokratsku državu koju ste vi takvo bijednom kvalificirali – nepotrebno bubnula kako se “možete vratiti tamo odakle ste došli”… No, dobro, ne ulazeći u suvišne rasprave o tome smatraš li Ti osobno hrvatsku državu “anarhističkom” nakon što si otišao u zasluženu državnu mirovinu, ili si to – a nelogično je – mislio i prije, ne ulazeći ni u suvišne rasprave o tome misli li g. Zeljko (kojega, nažalost, ne poznajem) da je hrvatska država bila “lopovska” samo u doba vladavine HDZ-a, ili je ona “lopovska” cijelo vrijeme, stalno, oduvijek i zauvijek tj. po defaultu, sama po sebi, ne ulazeći niti u raspravu je li Vesna odabrala prave riječi da vam se (ponavljam, u PRIVATNOJ razmjeni mišljenja) suprotstavi, ostaje činjenica da ste vi “prijavu” državnim institucijama sročili protiv nje, koja je hrvatsku država branila, a ne protiv sebe koji ste je vrijeđali… I to je ključna stvar koju Ti prijateljski želim reći: meni je teško zamisliti da bi neki čvrsti domoljub, poput Vesne ili na Vesninu mjestu, reagirao bitno drugačije u takvom trenutku i na tom mjestu, a ako i bi, onda to svakako ne bi bilo odobravajućim klimanjem glave… Mogla je Vesna to i prešutjeti, doduše, i onda do osvetničkog pisma i do medijske kampanje, jel da?, ne bi došlo, ali bi vaše ocjene ostale prešućene, ostale bi konačne, ostale bi vjerodostojne… Nije, naravno, problem u tome je li to istina ili nije, nego je problem “zašto”… Dakle, zašto na Iseljeničkom kongresu, koji je nužno u sebi sadržavao i svoj povratnički refleks, uopće govoriti o zemlji-matici, o domovini – iz koje je pola nacije zbog različitih, uglavnom nevoljnih, razloga otišlo, ali ne zanemaruje ideju povratka – kao o zemlji anarhije i opće lupeštine? Zašto uopće tako govoriti, a posebno zašto nekomu poput Vesne Kukavice, za koga se može unaprijed pretpostaviti kako će na takvo što reagirati?

Jer, ja Vesnu Kukavicu, rođ. Buljan poznajem od njenih malih nogu, kao inteligentnu osobu, odličnu učenicu i studenticu, s njenim bratom sam išao u razred u gimnaziju, s njezinim sam mužem prijateljevao u novinama (Vjesnik, Globus, HRT) i izvan novina (nisam joj, doduše, upoznao djecu) objavljivao sam njene tekstove gdje god bih stigao i kad god bih stigao, čitao sam i pratio relativno konzekventno sve što je pisala, radila i uređivala u Matici, smatram da je jedna od najzaslužnijih osoba i za redefiniranje i unaprjeđivanje odnosa Matice iseljenika prema vlastitom iseljeništvu, objavila je nedavno izvrsnu knjigu, držim da njezini hrvatski osjećaji i djela nisu nipošto upitni ni na koji način, itd., itd., što je posebno ne dovodi u konflikt ni s Tvojim hrvatskim emigrantskim, niti s Tvojim državnoslužbeničkim, stranačkim i diplomatskim radom, štoviše, sasvim obratno… Eto, da ne duljim, jer je i ovo već predugačko, zbog svega toga me rastužilo i Tvoje pismo Matici i Uredu i ova kampanja koja je očevidno u tijeku, ništa dobra u tome ne vidim… Lijep pozdrav… ………….. Hrvati Švicarska Odličan komentar! …………. Antun Babic Mate, ti svakako imas pravo na svoje vidjenje situacije, sto je normalno. Ne, nije to bila “mala rasprava”. Kako ovim putem ne zelim širiti raspravu, a da bi i ti dobio informaciju od osobe koja je bila svjedok, ali ne i sudionik, molim Te nazovi suprugu naseg dobrog prijatelja (JR) s kojim smo one davne 1995. zajedno u Zagrebu izdavali “Zoru”. Srdačan pozdrav Tebi i obitelji. ……………..

Antun Babic Poruka osobi koja se krije iza imena “Hrvati Svicarska”: I Vi, apsolutno, imate imate pravo podržavati jednu ili drugu stranu u ovoj priči. Ja sam se upravo borio cijeli svoj odrasli zivot da to pravo imamo i u nasoj slobodnoj Hrvatskoj. Da bih bio koliko toliko informiran o osobi koja komentira moj komentar, pogledao sam Vas FB zid. Usprkos Vašem pravu da hvalite i reklamirate koga god hoćete, Vas je zid pun propagiranja i reklame Ive Josipovica. Mislim da to sve govori o Vašim društvenim, političkim i domoljubnim stajalištima. …………. Antun Babic Boris, ono sto neki ljudi u Hrvatskoj, pa i u iseljenistvu, ne zele shvatiti je to da s opravdavanjem takvog ponasanja djelatnika u drzavnim i javnim insitucijama u Hrvatskoj samo daju novu snagu i hrabrost osobama poput gospodje Kukavice da se prema korisnicima usluga tih institucija, gradjanima, kojima bi zapravo trebali sluziti, osjecaju kao gospodari, kojima nitko ne smije nista reci. Sve dok budemo ljude branili po osobnim ili bilo kakvim drugim vezama (ovdje se to kaze – ma ostavi to, nema to veze, nije to vazno itd.), a ne prema njihovom dobrom ili losem radu za opce dobro, nece biti pomaka iz ove u Hrvatskoj jako teske situacije… ……………. Hrvati Švicarska Radi ovakvih “domoljuba” ljudi napuštaju Hrvatsku. ……………… Mate Bašić Boris, oprosti, ali ti nisi razumio gotovo ništa od onoga što sam ja napisao, a poglavito nisi razumio što je ključno u “elekventnoj poruci g. Bašića” , pa gledaj da ti pojasnim:

1. u dijelu u kojoj sam govorio o Vesni Kukavici rođ. Buljan (naglašavajući njezino djevojačko prezime Buljan baš zbog onih duhovitih primitivaca kojima je prezime Kukavica ili “smiješno”, ili “pogrdno”, ili “nečasno”, ili “srpsko”, a nije ništa od toga), činio sam to samo zato da bih pokazao kako je riječ o osobi nesumnjiva domoljublja i nesumnjivo gorljivom pregaocu u svojemu poslu, iza koje stoje stvarni rezultati, od kojih je većina meni slučajno poznata (a tebi nije, pa utoliko mislim da si malo ishitreni reagirao), kao što su mi poznati i Antini (svakako pozitivni i zaslužni) rezultati, koje je on sam spomenuo i meni nije bilo ni na kraj pameti da ih demantiram, zašto bih?…

2. Ja nisam Antu “napadao”, a Vesnu “branio”, niti sam u sukob na bilo koji način ulazio, već sam jasno kazao zašto sam se javio i što želim kazati. A to da Vesnu poznajem, čini mi se četrdesetak godina, otkako je bila dijete, ili da Antu također poznajem dvadesetak godina – da, poznajem ih, prijateljujem s njima otkako se znamo, nismo nikada imali grubih riječi međusobno, i što sad s time, ne pada mi na um olako se odricati ni jednoga ni drugoga, zašto je tebi “sve sto je toliko spretno napisao totalno izgubilo smisla”? Uostalom, zašto se referiraš na mene, kad si i bez mene mogao na tu temu nešto reći, ako si imao što smisleno reći?…

3. No, dobro, ovo je važnije od prve dvije točke: Vesna Kukavica, i bilo tko drugi u HMI, jest državni službenik kad je riječ o plaći, međutim, niti je HMI državna služba u smislu policije ili bilo kakvoga ministarstva, niti su ona ili njene kolege na to mjesto IMENOVANE državnom odlukom, nego je novinarka-urednica Zbornika Matica i časopisa Matica, te autorica nekih radova i voditeljica nekih projekata, te kao takva nema ama baš NIKAKVIH službenih (državnih) ovlasti, ni za činjenje čega, ni za nečinjenje čega ni ZA korist, niti PROTIV koristi bilo koje osobe ili skupine, pa se – a i to po moralno-etičkim načelima – može reći da kad koristi HMI-ju, onda ujedno koristi i sebi ako do sebe drži, ili kad šteti HMI-ju onda ujedno šteti i sebi ako do sebe ne drži… Prema tome, to o čemu ti pokušavaš govoriti uobičajeno se naziva LOJALNOST, a nikako se ne može svesti na restrikciju ili na hijerarhiju, niti je ta lojalnost propisana ili ograničena ikakvim mogućim formalnim aktima, razumiješ? A isto je tako i s tobom u državnoj Poreznoj upravi u Australji ili sa mnom svojedobno na državnom SBS-u (dakle, instituciji koja je po svojoj namjeni i ulozi slična instituciji časopisa i Zbornika Matica): ti ne samo da ne možeš, nego se izvan radnog vremena NEMAŠ PRAVO ponašati, recimo, kao djelatnik Porezne uprave koji može vršiti ovrhu kad mu se prohtije, na način na koji mu se prohtije, i nad kime mu se prohtije, nit imaš pravo kao zaposlenik državne Porezne uprave izvan radnoga vremena hodati okolo i držati privatne seminare o tome što se smije ili ne smije. Sve u svemu, hoću ti objasniti, da – u ovom slučaju – Vesna nije državni službenik 24/7, niti je HMI takva institucija kojoj takve službe uopće trebaju, zbog čega HMI takvih službenika niti nema…

4. Sve što sam napisao (u prvom komentaru; ovaj sada je samo zbog toga da tebi razbistrim nešto mutne vode), mene što se tiče, vrijedi i nadalje, tj. osjećam se tužnim zbog svega toga, pa čak i kad saznam dopunske detalje (a saznat ću ih sigurno, znaš i sam da sa mnom ne može biti drugačije kad me nešto zaintrigira), no to – čini mi se – neće bitno izmijeniti moj generalni stav: ja ću se jednako tužno osjećati kako zbog toga što je uopće tamo izgovoreno, i s jedne i s druge strane, kao što ću nevoljko gledati na Antino i Zeljkovo “osvetničko pismo/prijavu” (ispričavam se na možda gruboj kvalifikaciji, ali ja jednostavno od toga ne vidim nikakve koristi)…

5. Konačno, čini mi se sasvim nepotrebnim da ti nakon mojega prijateljskoga pisma/komentara (prijateljskoga i prema Anti i prema Vesni) zauzimaš stranu, prema meni s visoka i denuncijantski, a prema Anti odozdo i udvarački mu nepotrebno pokušavaš držati štangu, koje nema i koja mu nije ni potrebna u mom slučaju. Štoviše, ne samo da to držim nepotrebnim, nego mi je čak i smiješno, posebno zbog toga što pritom pokazuješ da neke (a u ovom slučaju najbitnije) stvari uopće ne razumiješ, odnosno da na njih imaš pogrešan pogled jer o njima ne znaš puno, a najviše zbog toga što se Ante i ja – ponavljam – nismo uopće ni svađali, niti prepirali, niti bilo što slično… Doduše, ja ne razumijem niti to zašto Ante pritska like na to što ti pokušavaš nespretno sročiti, posebno to da, valjda ovakve poput Vesne i mene “treba iskorijeniti” – kako si ti napisao, da citiramo: “Koloko god on to vidio ili ne razumio ili ne ali g. Basic daje podrsku da se takve osobe bas osjecaju da nisu nista pogresno ucinile i nek dalje ona i takvi drzavni djelatnici osjecaju kao godpodari drzave u svom malom svemiru. Bilo je toga puno i treba to iskorjeniti za bolji napredak drzave” – e, o “iskorjenjivanju” ja imam svoj stav, nije baš najkoncilijantnije naravi, ali sad o njemu nećemo… Lijep pozdrav, prijatelju… ………………

Hrvati Švicarska Gospodine Bašić, zašto mislite da je prezime Buljan “domoljubnije” od prezimena Kukavica? ……………….. Mate Bašić Ja ne razmišljam na taj način, jer je na taj način razmišljati glupo, primitivno i odvratno. Ja samo kažem da ona ima svoje djevojačko prezime (Buljan), a da je prezime Kukavica uzela od muža koji se tako zove, kao i njihova djeca. Tamo gdje smo se mi rodili, inače, načelno nije uputno prezimena kategorizirati na skali domoljublja jer se to svakomu vrlom pitcu može obiti o glavu. Dakle, ne savjetujem ni vama da to činite, posebno da mi uvaljujete, poput Borisa, u usta nešto što nisam rekao, a pritom se još držite kolektivnoga dvostruko domoljubnog pseudonima. Pozdrav… ……………. Antun Babic Mate, jako mi je žao što pokušavaš, u ovom slučaju, braniti neobranjivo. Nisi bio tamo i služiš se uglavnom vrlo sofisticiranom, dijalektičkom (na kojoj si obrazovan i odgojen) retorikom. Pokušavaš sve druge, koji ovo prate, uvjeriti da si neutralan i objektivan promatrač, a zapravo si sudac. Tvoji komentari su prožeti, onako profinjeno, jurišanjem na mene, bez razloga i potrebe. Za tvoju informaciju, Hrvati drugog naraštaja iz Australije predstavljali su najbrojnije izaslanstvo na HIK u Zagrebu. Dvoje akademika, tri profesora i nekoliko poduzetnika došli su na Kongres na moj osobni poziv.

Prije toga nisu htjeli ni odgovoriti na službene dopise nekih “uvaženih” članova Organizacijskog i programskog obora i Zagreba. Knjiga Vesne Drapač – “Constructing Yugoslavija” u Zagrebu je predstavljena isključivo zahvaljujućim mojim naporima i trudu da ju uvjernim kako će to biti vrlo korisno, što je autorica i brojnim ljudima rekla. Čitatelje odvodiš u kriviom smjeru i kad tvrdiš da HMI nije državna institucija. Za tvoju informacijju, ja sam od 1.1.1991. do 1.8.1991. godine obnašao dužnost Hrvatske matice iseljenika. Svatko tko pozna ustroj državne i javne uprave u Hrvatskoj svjestan je kako je javna institucija čijeg prvog čovjeka postavlja Vlada Republike Hrvatske i koja se isključivo financira iz hrvatskog državnog proračunskog novca. Dakle HMI financiraju poreski obveznici. Stoga, ako nije de jure Ministarstvo, de facto je državna tj. javna institucija. I to ne neka nevažna institucija, nego institucija koja je zadužena za izgradnju i razvijanje pozitivnih odnosa s hrvatskim iseljeništvom. Niti jedna osoba koja radi u takvoj instituciji ne može na visokom prijemu za upravo te iseljenike niti pomisliti a kamoli reći – “vratite se u zemlju odakle ste došli”. Vjerojatno ćeš dobiti priliku pročitati moj govor na plenumu HIK, pa će ti, nadam se, ali nisam siguran, biti jasno, zašto sam izložen napadima od strane državnih institucija koje bi se trebale brinuti za, ne samo Hrvate u svijetu, nego i kroz iskorištavanja njihovih golemih potencijala za izvlačenje Hrvatske iz ovog jako, jako teškog stanja. Možda najtežeg u našoj novijoj povijesti. No, ti si jako daleko od toga, pa ti je očigledno puno važnije braniti nekoga i nešto iz prilično prozirnih razloga.

Dat ću ti priliku da odgovoriš na ovaj moj komentar, koji je oštar ali on je iskreni odraz mojeg velikog žaljenja. Mate, ne zaboravi, ja sam bio predmet obrade, praćenja i blaćenja jugo obaviještajnih službi zbog mojih domoljubnih ali i demokratskih radićevskih političkih nazora punih 40 godina. To me nije nikada plašilo, pa me ne plaši ni danas. Nakon tvog odgovora na ovaj komentar zaključit ću svaku komunikaciju s tobom, jer to ne vodi ničemu korisnom. ……………………. Mate Bašić Laku noć, Boris… ……………… Hrvati Švicarska Mate Bašić, mislim da bi bio red da se javno ispričate g. Babiću. On će to onda preko Hrvatske zore razaslati na par tisuća adresa.

Tako će svi biti zadovoljni. …………….. Mate Bašić Bravo, Boris, nemoj se previše naprezati, dosta je bilo za danas…MateBasic/Facebook

facebook komentari

Kolumne

Marko Ljubić: HDZ i (ne)rješavanje problema

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska država je demonstrirala umijeće otklanjanja nevolja koje se praktično i već serijski pojavljuju. Neki će to nazvati vrhunskom organizacijom države, neki umijećem vladanja Andreja Plenkovića i njegove vlade, neki će u tome vidjeti zrelost demokratske države, privid i ono čemu svjedočimo na javnoj površini će zapravo potvrditi sve to, a sve je – potpuno pogrješno.

I u tome je gadan problem.

Jer, niti je problem s Agrokorom riješen tako da se vidi nekakav otklon od uzroka toga problema ili da će se neka nova kvaliteta stvoriti na temelju toga, niti je problem s realnom slabošću hrvatske vanjske politike i diplomacije riješen ponavljanjem hrvatske odlučnosti da se ne priznaju rješenja arbitraže sa Slovenijom, niti je napravljen bilo kakav pomak u rješavanju golemih problema sa Srbijom, s Bošnjacima u BiH, niti je otklonjeno bilo što, što iz hrvatske prošlosti opterećuje današnje hrvatsko društvo i državu – niti se vidi takva namjera, niti je vidljiv bilo kakav stvarni model suprotstavljanja izuzetnoj teškoj i dramatičnoj presudi Haškog suda, kojom je hrvatska državna politika urbi et orbi kriminalizirana.

Nabrajajući ove probleme, manje više uvijek se ljudi uhvate za očekivanja analize ili usmjeravanja u nekakva rješenja na tzv. visoko-političkim pitanjima, što je po svemu vrlo pogrješno. Jer uzdizanje problema na nedostupne visine, a sprječavajući rasprave o onome što je u dohvatu čovjeka i njegove prosudbene moći, onemogućava se realno rješavanje najtežih izazova, koji se upravo iz izmišljenih visina žestoko reflektiraju na – svakodnevicu. Naime, Hrvatskoj danas rade probleme milijuni kamenčića u cipeli, u tenisicama, milijuni komarčića koji zuje u gluho doba noći oko nas, dovoljno da nas uznemire i ne daju nam spavati.

Ti kamenčići, ti komarci, to zujanje i uznemiravanje ne bi bilo problem samo po sebi pojedinačno, da nije uzdignuto na sami vrh ideala demokracije, nekakve društvene slike različitih i slobodnih mišljenja, odnosno –prava, te da se ne propovijeda i nameće stav da je normalno trčati maraton s kamenčićem u tenisici.

Nije naime nikakav dokaz demokracije, niti je pokazatelj slobode mišljenja imati u studiju Otvorenog na HTV-u u postpraljkovskim trenutcima Dragu Pilsela ili Hrvoja Klasića kao „drugu“ stranu. To što oni rade nije ni demokracija, nije ni sloboda mišljenja, pogotovo ovo zadnje, jer da bi nešto bilo slobodno mišljenje – prvo treba biti – mišljenje.

A nije.

Jer gadni problemi u tzv. visokoj politici upravo se u tome vide, u tome su uzroci, a posljedicama svjedočimo svaki dan, koliko god nam ih se upravo tipujući na takve tipove ili na nesretnog Bernardića, pokušavalo prikriti i pokazati rješivim. Ništa nije rješivo s modelima u kojima su vrhunski pokazatelji demokracije i ljudskih sloboda Pilsel ili Klasić, ili Bernadrić i Richembergh, niti je nešto rješivo ako navodno drugačiji od njih, aktualna hadezeova većina minutu šutnje za generala Praljka izrekne na način da se duboko umotano i usputno spomene njegovo ime u Saboru i da ne smije progovoriti o svojoj žrtvi dok ne istakne „pijetet“ za sve apstraktne žrtve, ismijavajući na taj način – smisao konkretne žrtve oduzimajući joj stvarni sadržaj. Poštovanje se može iskazati samo konkretnoj žrtvi ili konkretnim žrtvama, a ne „svim žrtvama“. Veće i otvorenije bijede nisam dugo vidio na javnoj sceni.
Pogledajte samo paradoks.

Govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju

Naime, ako pročitate intervju zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, rijetko će tko sa suverenističke strane Hrvatske imati i najmanju primjedbu na to što je čovjek izrekao. Sve je za potpisati. Ako čitate govor profesora Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Praljku, ne preostaje vam ništa drugo nego zapljeskati. Ako čitate govor Davora Ive Stiera na predstavljanju knjige Višnje Starešine, ako čitate njegove izjave u čitavome nizu manjih ili većih kriznih situacija, ako čitate ili slušate izlaganja ostalih najutjecajnijih, bar po funkcijama i položajima, hadezeovaca, slušate govor predsjednice Republike u Vijeću sigurnosti, teške ćete uočiti nešto što nije za – potpisati.

Rekli bi ljudi u čemu je onda problem?

Ima ih više, ali najvažniji je to što oni preuzimaju posao nas komentatora, objašnjavjaju, junače se u javnome prostoru, daju izjave, govore o tome što bi trebalo, umjesto da vladaju, a na vlasti su.

Rade posao za koji nisu ni izabrani ni plaćeni.

A ne rade ono što moraju.

Dakle, oni nisu politički komentatori, niti je njihov posao prvenstveno objašnjavati kakve probleme imamo, iako i to rade manje ili više neuspješno ne zadirući u samu srž. Oni su izabrani i ovlašteni politički i državni dužnosnici čiji je posao – ozbiljno, trajno, snažno i uspješno riješavati probleme, a ono što govore u javnosti prvenstveno govoriti i izboriti se za rješenja u stranačkim vrhovima i u državnim institucijama.

A to nitko ne vidi, niti se za njihov govor u tim institucijama čuje.

Niti ih tko pita – govore li to što javno ističu, u institucijama gdje se donose odluke i zašto pristaju na posve suprotne politike, ako već govore i misle to što govore?

Ima li vladajuća većina minimum kritične snage za rješavanje bilo kojega navedenoga problema, životno je bitno pitanje u ovome trenutku?

Nema!

To što uz loše komentiranje pokušavaju s tako banalnim fintama, kao što je podizanje idiotske optužnice izvršiteljima neuspjelog državnog udara raketiranjem Banskih dvora, ili što se iz nekih neobjašnjivih razloga nakon cijele vječnosti upravo sad hapsi ubojice generala Šantića u Bihaću, samo uz svu bijedu, potvrđuje namjeru nastavka banalne manipulacije, koja zbog svoje banalnosti sve više postaje prvorazredna drskost i izazov zdravome razumu naroda.

Kad sam vidio što se događa u Haškoj sudnici i napisao kratki osvrt s konstatacijom o krahu Europe i nužnosti izlaska Hrvatske na izbore, upravo sam na to mislio. Jer, nema nikakve sumnje da su mogućnosti za rješavanje bilo kakve krize u ovome trenutku, ako ih je ikada i bilo s ovakvim protagonistima, potpuno istrošene u rasporedu političke moći vladajuće većine, ali da i društvena organizacija uopće, jednostavno nema dovoljno stimulirajuće okvire za stvaranje razvojne prevage.

Milorad Pupovac – eksponent srpske državne i nacionalne politike

Ne može netko zdrava razuma očekivati da će Milorad Pupovac, koji je doslovno svakim svojim političkim Pupovacpostupkom u Hrvatskoj pokazao i pokazuje da je klasični eksponent srpske državne i nacionalne politike, biti oslonac rješavanja bilo kakvoga bitnoga državnoga i nacionalnog hrvatskoga problema, u situaciji kad su hrvatski i srpski interesi i dalje jednako suprotstavljeni kao i prije početka srpske agresije.

A bez takvoga Pupovca vladajuća većina ne može donositi zakone.

Ne može iskazivati temeljni supstrat nacionalne suverenosti.

Jednostavno, brojke to pokazuju.

Ne treba spominjati nekolicinu Haenesovaca, niti se treba naročito osvrnuti na tzv. opoziciju, prije svega na otužnu skupinu pod imenom navodne ljevice, koja je proteklih dana nakon drame u haškoj sudnici znajući da se može osloniti na slabost vladajuće većine i potpunu kapitulaciju minimuma suverenističke političke volje, nastavila u političkom diskursu tešku kriminalizaciju samih temelja hrvatske državnosti, pozivajući se na legalitet međunarodnoga poretka.

Ubijenoga u haškoj sudnici.

Postoje trenutci u povijesti naroda kada nevaljalu legalnost, domaću i međunarodnu, treba odbaciti, a u ovome trenutku se to u Hrvatskoj – mora. Jednako kao i 1991. godine.

Jer, Bernardićevo nabrajanje klanja djece, silovanja žena i ubijanja staraca u kontekstu priče o ratnom zločinu i izravno vezanim za zahtjev da se generalu Praljku oduzmu odličja, nije ništa drugo nego brutalno nasrtanje na same integrativne niti hrvatske državnosti. Takvu bjesomučnu eskapadu optuživanja svoga naroda, a ne Praljka kako to nastoje ti nesretnici prikazati, vjerojatno svijet ne pamti.

Čak se ni njemački narod suočen s nacističkim strahotama nije tako samoponižavao.

Niti je tko razuman od njega to tražio.

Vratimo se sad na kamenčiće u cipelama ili noćne zujalice – komarce.

Jadna je zemlja, još jadniji standardi njenoga društva u kojemu se pod plaštom demokracije ili drugačijega mišljenja, odnosno stava, na javnoj nacionalnoj televiziji kao propovjednici civilizacije pojavljuju Pilsel ili Klasić, jer to što oni i stotine sličnih koji dnevno zagušuju javni prostor,vrlo ciljano i temeljito osmišljeno godinama ponavljaju, jednostavno nije – mišljenje. S takvim ljudima i u okolnostima kad se društveno verificira ono što oni govore kao izraz mišljenja uopće, a pogotovo relevantnog mišljenja, jednostavno – zabluda je pokušati razgovarati. Jer, besmisleno je i osuđeno na beskrajno iscrpljivanje, na odreknuće elementarnog razuma, pokušati ljudekoji su po definiciji morali znati sve o problemima zbog kojih dolaze u javnost i primaju plaće, kao Klasić recimo, pokušavati javno dijalogom i argumentima uvjeriti da je bilo što drugačije od onoga što su oni godinama zapravo proizvodili kao poremećaj.

Iz njihovoga javnoga rukopisa više je nego vidljivo da je njihovo poslanje – proizvodnja poremećaja.

Ismijavanje smisla

Ima li smisla Pilselu ili Klasiću objašnjavati danas, iznositi argumente koje im je general Jelić iznosio u emisiji, koje Starešinaim je Višnja Starešina pokušavala predočiti kao razloge goleme nevolje u kojoj se nalazimo kao narod i zemlja, koje Klasiću svako malo iznose Nazor i kolege povjesničari?

Nema.

To je ismijavanje smisla.

A ako se ismijavanje smisla događa toliko redovito u javnosti, da to postane svrha samome sebi i nekakav uzor demokracije i slobode hrvatskoga društva, onda je to golemi problem i ciljano kreiranje besmisla i kaosa, ne samo u javnosti, javnoj memoriji, ne samo među ljudima, nego i u temeljnim pretpostavkama za donošenja bilo kakvih relevantnih državnih i društvenih odluka na kojima počivaju bilo kakva rješenja i unaprijeđenje društvenih standarda.

Ne može se na besmislu i svojevrsnom komunikacijskom ludilu graditi ni povjerenje, ni stvaranje, ni – razum i vjera bez kojih nema ništa.

A upravo to se godinama pokušava u Hrvatskoj.

Ne može intelektualna svjetska planina akademik Pečarić pokrenuti svoju Hrvatsku, ne može ni Praljkovu, Tuđmanovu, Stepinčevu, ne može ni Jelačićevu, ni Hrvatsku Nikole Šubića Zrinskog, ne može ni Marulićevu, Matoševu, niti Thompsonovu, ako će njegova ljudska suza umivati govornice tribine u sisačkom Velikom Kaptolu, a Klasić i Pilsel zauzimati scenu nacionalne televizije.

Hrvatska je u situaciji kad je vrijeme presudno.

A Pečarić, Košić i stotine stvarnih vrednota trče šumskim puteljcima dok se antivrednote voze na državni račun – autocestama.

Ne može se onoliko brzo, snažno i efikasno promijeniti Hrvatska, ohrabriti njen narod kome treba ohrabrenje i Pečarićpoticaj svijesti da vrijedi, da je najmanje jednako dobar kao i ostali europski narodi, a u mnogome i daleko bolji prema mjerljivim pokazateljima i to upravo na pitanjima zbog kojega ga se globalno kriminalizira, ako će Pilsel umjesto biskupa Košića na HTV-u tumačiti katolički katekizam, ako će Pilsel, Klasić, Glavašević, Jovanović, Ercegi tisuće sličnih na HTV-u ponavljati svoje epopeje u obrani Hrvatske iako ih nikada nije bilo, izuzev sve je očitije obične zlouporabe okolnosti, pri čemu se nerijetko poseže i za klasičnim lešinarenjem uspomena na članove svojih obitelji s neupitnom časnom simbolikom u memoriji hrvatskoga naroda; a Pečarić, Košić, stotine sličnih, velikih ljudi s jasnim i neupitnim civilizacijskim stavovima pokušavati na sporednim scenama – uzdignuti svoj narod.
To je osuđeno na propast, jer nemaju ni približno jednake uvjete.

Stoga to mora odmah promijeniti hrvatska država.

Jer samo zbog toga i postoji.

Iako se u ovome tekstu spominjući nerijetko i u istoj rečenici izrazito nedostojne političke i društvene protagoniste s uzoritim i velikim ljudima, dovodim u opasnost postati neka vrsta Zdravka Tomca, koji je pod zvučnim naslovom o hrvatstvu velikodostojnika Stepinca i Tuđmana pokušao dodatno javno ušminkati nedostojnoga Račana i njegovu pogubnu političku ostavštinu, propovjedajući usput i uporno ponajtežu zabludu suvremene Hrvatske – vladu nacionalnog jedinstva kao pravac rješenja današnjih problema, ne vidim zapravo načina izuzev na tako radikalnim polovima – predstaviti svu tragičnost i nemoć današnje hrvatske države, uz jasnu distinkciju od Tomčevoga modela zlouporabe nacionalnih simbola.

I jedino uz tako radikalne suprotnosti, ističući ih predstaviti duboku zastranjenost elementarnih društvenih standarda.

Pilsel i Klasić

Zbog toga valja dodatno istaknuti da se nikada, baš nikada zbog društvenog značaja Pilsela ili Klasića ne bi imalo Pilselsmisla osvrnuti na bilo što, što oni rade, da njihove poruke, njihova društvena pojavnost, njihovo djelovanje već godinama nije svojevrsna pretežitost, da ono što oni predstavljaju ne čini praktično nekakvu vrstu službene javnosti. Jer da su – usamljeni, da nisu pretežitost, bili bi neka vrsta društveno-scenskih zabava na trgovima.

Ali, nisu.

Oni na žalost predstavljaju sadržaj pretežite države danas.

Nikome ne bi bili problem, niti bi vrijedili osvrta i bilo kakve pozornosti da zalažući vlastitu imovinu lunjaju Hrvatskom i urlaju ulicama što god hoće.

Tada bi zapravo bili ono što stvarno jesu. A ovako, oni su javni, stalni izraz nevjerojatne deformacije hrvatske državnosti i društvenih standarda, jednako kao i navodna politička ljevica u Saboru, koja nasrćući na Praljka, na njegove zasluge, na njegovu simboliku, zapravo jasno i zorno pokazuje da u Hrvatskoj baš nikada, od prvoga dana osamostaljenja suvremene države nismo imali problem ili konflikt ljevice i desnice, nego suverenističkih hrvatskih i antisuverenističkih antihrvatskih snaga, koliko se god one umivale ili samoproglašavale antifašističkim, liberalnim ovakvim ili onakvim.

A iz takvoga konflikta ne rađa se stvaranje civilizacijske kvalitete, nego samo i jedino, ili paraliza društvenih potencijala ili uništenje nacionalne slobode.

Bit svih hrvatskih nevolja je u legalizaciji goleme suprotstavljenosti potrebe, želje i nastojanja da hrvatski narod ima svoju državu i upravlja svojom sudbinom s jedne strane, i histerične mržnje i nasrtaja na svaku pomisao takvoga prava i ciljeva hrvatskoga naroda s druge strane.

A ponajviše je problem u tome što dvadeset i šest godina nakon uspostave države, danas njenim institucijama, svim relevantnim državnim instrumentarijem, javnim i društvenim strukturama nepodnošljivo pretežito i smrtonosno opasno upravljaju antisuverenisti i promotori nevaljalosti hrvatskoga naroda.

Zato imamo nevjerojatnu inverziju, da HDZ i njegovi najutjecajniji političari tumače probleme, komentiraju i govore što bi trebalo uraditi, umjesto da donose odluke koje propovijedaju. A odlučivanje su prepustili nekome drugome. Naravno, ako im je uopće više moguće vjerovati da govore ono što misle, jer koliko god bile njihove poruke prihvatljive, to ga dođe kao slušati propovijed svećenika koji svaki dan praktično dokazuje da ne vjeruje u Boga, ili pristajati na tumačenje kršćanskih vrednota iz katekizma ispod pazuha Drage Pilsela, ili povijesnih vrednota iz „istraživanja“ Hrvoja Klasića.

To kometiranje i preustroj državnih dužnosnika i političara u komentatore, pokazuje da HDZ nema ni snage ni volje riješiti bilo koji problem suvremene Hrvatske, da je krajnji trenutak da bar pokušaju spasiti čast, poduprijeti izvanjske pokušaje za promjenu izbornoga sustava i dolazak u zakonodavni dom ljudi koji se neće bojati vjerovati sebi i koji neće klečati pred svjetskim prljavštinama umotanim u legalne – celofane. HDZ kakvom svjedočimo danas zapravo sve više postaje kolektivni Stipe Mesić.

Marko Ljubić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari