Pratite nas

OTVORENO PISMO GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU DINKU CVITANU

Objavljeno

na

Prenosimo otvoreno pismo s fb mreže prof. Slavena Letice, Glavnom državnom odvjetniku gosp. Cvitanu.

Poštovani gospodine Cvitan,

Koristim, prije svega, priliku da Vam osobno čestitam na jednoglasnom (!) izboru na, za razvoj pravne države i pravednoga društva vrlo važan, položaj Glavnog državnog odvjetnika, iako osobno ne volim jednoglasne izbore, jednoumlje i „civilizaciju aplauza“, jer me podsjećaju na prošla i još uvijek nesvršena vremena, ne zamjeram Vam što ste od 106 mogućih stekli svih 106 glasova, jer vi za to niste nimalo krivi. Kriva je kultura jednoglasja.

Svidjelo mi se, uz to, Vaše kratko i jasno prigodno, malte ne, poetično slovo, izgovoreno nakon polaganja Vaše svečane prisege pred predsjednikom Sabora g. Josipom Lekom i inim biranim uzvanicima.

Tom ste prigodom, između ostaloga, kazali: “Posao državnog odvjetnika nije lak, stresan je i iziskuje odricanja, no s druge strane, ako obavite dobar posao to znači da ćemo svi živjeti u boljem društvu.”

S Vama dijelim vjeru i nadu u život u boljem, a to znači slobodnijem, zdravijem, pravednijem, sretnijem, kreativnijem, radinijem, socijalno osjetljivijem, bogatijem, ali i društvu koje nikome, pa ni glavnom državnom odvjetniku, neće donosi, kao što danas donosi, teško breme moralnih velikih iskušenja (primjerice: pri pregovorima i dogovorima s svjedocima-pokajnicima), stresa i odricanja.

Svidjela mi se i Vaša metafora, za nekog odveć narodska i kravarska (kaubojska), o „lokalnim šerifima“, na koji ste najavili „lov“ – u kontekstu borbe protiv materijalne korupcije: ljudske pokvarenosti, iskvarenosti i izopačenosti, ali i zločinstva.

Povod je ovom Otvorenom pismu drugi oblik šerifovanja na lokalnoj i nacionalnoj razini: djelovanje šerifa ili policajaca duha koji u hrvatskoj javnosti potiču govor mržnje, nesnošljivosti i potencijalnog nasilja prema Hrvatima koje su teške životne prilike ili politički progoni – u raznim vremenima – natjerali da napuste Domovinu i da životne prilike (često i velike neprilike i nevolje) traže i pronalaze u tadašnjoj tuđini, današnjoj novoj i drugoj domovini.

Prije nego prijeđem na konkretni „predmet“, želim nekoliko riječi napisati o mitu i stvarnosti fenomena koji se u negdašnjem jugoslavenskom, komunističkom ili samoupravno-socijalističkom novogovoru nazivao „hrvatskom neprijateljskom emigracijom“.

Jedan od najopakijih, doslovce smrtonosnih, titoističkih mitova bio je mit o neprijateljskoj, najčešće hrvatskoj (pokatkad i albanskoj, vrlo rijetko srpskoj) političkoj emigraciji ili, kako se službeno nazivala, „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“; skraćeno HNE.

Hrvatski politički emigranti bili su – prema službenim stavovima Saveza komunista SFRJ – ljudi s onu stranu zakona, opasni rušitelji komunističkog i jugoslavenskog poretka, ubojice, teroristi i ustaše, s kojima, po logici stvari, „nije bilo razgovora“, jer su oni sami i njihovi najbliži „zasluživali jedino metak“ – u glavu ili leđa.
Brojni je nesretne Hrvate u dijaspori taj komunističko-udbaški metak, doslovce, sustigao. Prema pravomoćnoj presudi njemačkog suda ubojicama Stjepana Đureković (kao atentator-egzekutor 2008. je na doživotni zatvor osuđen Krunoslav Prates, a uhidbeni nalozi i tjeralice njemačko je pravosuđe 2005 raspisalo i za Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem koji se danas nalaze u njemačkom pritvoru u očekivanju suđenja) stoji tvrdnja da je „u Njemačkoj UDBA (skraćenica za Upravu državne bezbednosti – op. S.L.) iz političkih poriva do 1989. godine ubila 67 Hrvata“.

Cjeloviti, dosad poznati, poimenični popis žrtava „UDBE“, zapravo države SFRJ, dostupan je na Wikipediji:

Tvrdnja njemačkog suda kako se radi UDBINIM ubojstvima u tom smislu i nije sasvim precizna, jer je odavno znano da je jugoslavenska tajna policija „UDBA“, nasljednica OZNE (od: Odjeljenje za zaštitu naroda), ubojstva političkih emigranata i progon „unutrašnjih neprijatelja“ vršila na temelju tajnih političkih odluka koje su donosili najviši partijski rukovodioci u okviru saveznog i republičkih izvršnih komiteta Saveza komunista.

Ono što danas djeluje sablasno jest činjenica da mit o neprijateljskoj hrvatskoj emigraciji još uvijek živi u svijesti i podsvijesti brojnih političkih i medijskih apologeta ili zarobljenika jugo-komunističkih dogmi .

Da je tome tako nedavno je javno pokazao novinar i pisac Ante Tomić. U svojem stalnom podlistku „Vlaška posla“ u Slobodnoj Dalmaciji objavio je, povodom posjeta predsjednika VRH-a Zorana Milanovića Australiji i Novom Zelandu, neveliki podlistak „Tito još nije umro. Barem ne u Australiji“ (prilog na dnu teksta)

Od objave tog podlistka prošlo je, evo, više od mjesec dana (tiskan je i na mreži objavljen 11. ožujka 2014.), a na njega nije bilo nikakve službene reakcije brojnih vladinih i nevladinih organizacija koje se brinu ili bi se trebale brinuti o zaštiti ljudskih prava i – zakona.

Spomenuti je podlistak promakao i mojoj pažnji, ali me na njega uputio jedan od hrvatskih iseljenika koji je imao priliku slušati nadahnuto kritičko slovo koje je o njemu – na konferenciji “Nove mogućnosti hrvatskog iseljeništva u članicama Europske unije”, održanoj 8. travnja 2014. u Europskom parlamentu u Bruxellesu – imao predsjednik HHO-a i bivši politički zatočenik Ivan Zvonimir Čičak.

Kako je glasovni zapis spomenutog izlaganja dostupan na Youtubeu, štovani g. Cvitan, bilo bi vrlo važno da ga pažljivo poslušate:

Nakon toga, molim Vas da pažnju usmjerite prema Tomićevu podlistku.

Kao bivši srednjoškolski pitomac Jugoslavenske narodne armije (školu je završio u Zagrebu), očito „zadojen“ i još uvijek zarobljen borbenim propagandnim mitom o „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“, Tomić ovako u rano proljeće 2014. u suverenoj i europskoj državi Republici Hrvatskoj piše o hrvatskom iseljeništvu:

„Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste.“

Dakle, Tomić ne piše o nekom pojedincu ili skupini ljudi koji imaju ekstremna politička uvjerenja, već piše o „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata ili „našoj dijaspori“ u cjelini koja navodno ima tako „nemilosrdna politička mjerila“ da su, za njena politička mjerila, počinitelji ratnih ubojstva hrvatskih Srba (kojih je metafora „Merčep“) za njih „razočaravajući“.

Javnim poticanjem svojih čitatelja na mržnju tih „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata koji žive kao iseljenici diljem svijeta prožet je cijeli članak, u kojem, primjerice, tvrdi da bi Hrvati iz dijaspore željeli da se u Hrvatskoj uvede, ni manje ni više, nego fašistička diktatura i da se iz nje protjeraju Srbi:
„Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.“

Novinski podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer javnog poticaja na nasilje i mržnju prema Hrvatima izvan Hrvatske koje je, Vama je to bolje znano nego meni, kažnjivo prema odredbama Članka 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Ovdje navodim prvi stavak Članka 325.: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“

Sadašnje kazneno djelo“javnog poticanja na nasilje i mržnju“ hrvatska je inačica europskih i svjetskih normi o „zločinu iz mržnje“ koji je u Kaznenom zakonu RH (bivši članak 174.) bio ozakonjen od 2007. do 2013.

Sadašnja odredba znatno je stroža od ranije, jer DORH počinitelju ne mora dokazivati izravna namjera poticanja na nasilje i/ili mržnju,već samo činjenica da se poticaj dogodio; u konkretnom slučaju na dva načina: „putem tiska“ i „putem mreže“.

Podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer poticanja čitatelja i javnosti na mržnju Hrvata izvan Hrvatske, jer se cjelokupna hrvatska dijaspora, iseljeni Hrvati, u njemu proglašavaju zagovornicima fašističke diktature, progoniteljima Srba i latentnim ratnim, pa i genocidnim zločincima.
Nema, dakle, nikakve sumnje da biste Vi, kao novoimenovani Glavni državni odvjetnik, trebali po službenoj dužnosti kazneno goniti Antu Tomića, posebice zbog toga što cijelim svojim „opusom“ dokazuje kako mu snošljiv odnos prema svima koji ne misle kao on i njegovi ideološki pajdaši i pitomci – odnos prema Hercegovcima, „desničarima“, vjernicima, svećenstvu, zagovornicima tradicionalnog poimanja braka i drugim „drugima“ – vrvi poticajima na mržnju i nasilje.
Iskreno se ufam se da ćete kazneni progon doista i poduzeti jer ste pri imenovanju na odgovornost najavio – u borbi protiv korupcije – najavili pravosudni „lov“ na „lokale šerife“.

Kako korupcija, u smislu iskvarenosti, pokvarenosti i podlosti, pa i širenja ozračja nasilništva i mržnje, nije samo materijalne, već i duhovne naravi, bilo bi dobro da pokuša „uloviti“ i splitskog i hrvatskog „duhovnog šerifa“.

Čak je i za njega bolje da se njegovim poticanjem na mržnju pozabavite Vi i pravna država, u ime zaštite zakonitosti i očuvanja prava na dobar glas milijuna Hrvata u svijetu i desetaka tisuća onih koju godišnje odlaze iz Hrvatske, nego da to učini neki novi „Lapan“, kako je sam Ante Tomić nazvao još uvijek nepoznatog muškarca visokoga stasa i brzog koraka koji je ne tako davno na njega izlio, kako je sam napisao, „kantu govana“.
Iz napisa medija zaključujem da pravna država nije u stanju uči u trag već legendarnom „Lapanu“. Da je tome tako svjedoči očajnički i sablažnjivi policijski poziv na informativni razgovor znamenitog hercegovačkog prosvjetitelja dr. Nina Raspudića kojeg sam u jednom ranijem ironijskom eseju spomenuo kao jednog od trojice mogućih govno-bacača. Drugu dvojicu sumnjivaca koje sam spomenuo – glasovitog zagrebačkog facebook revolucionara Ivana Pernara Robespierra i tajnovitog pisca satiričara Pavla Svirca Đakovčana – organi reda još nisu pozvali na razgovor.

Zamislite, štovani gospodine Cvitan, što bi se tek moglo Anti Tomiću dogoditi tijekom ljeta, kad iz cijelog svijeta stigne značajan dio Hrvata iz bijelog i crnog svijeta koje je proglasio zagovornicima fašističke diktature, progona i ubijanja Srba.

Poštovani gospodine Cvitan,

Ne želim Vam lagati, važan motiv što Vam pišem ovo Otvoreno pismo je to što je moja obitelj puno stoljeće – iseljenička obitelj. Dva moja ujaka i jedna tetka trajno su se iselili u Novi Zeland još u doba Austro-ugarske carevine, tako da u toj zemlji živi preko 100 mojih bliskih i daljih rođaka u raznim „koljenima“.
Upravo zbog toga, jako sam se obradovao nenadanom telefonskom pozivu iz te zemlje prije nešto više od mjesec dana.
Dok sam s ženom u našem omiljenom kafiću „Popek“ u Boškovićevoj ulici u Zagrebu oko osam sati ujutro 15. ožujka 2014. ispijao kavu zazvonio mi je mobitel. Na telefonu je bio predsjednik VRH-a Zoran Milanović. Radostan mi je kazao da mu je tijekom večere s našim iseljenicima u Aucklandu, na kojoj je bio i novozelandski premijer John Key s nekoliko ministara, pristupio čovjek koji se predstavio kao moj rođak David Papa.
Tijekom tog razgovora, ali i kasnije, g. Milanović mi je s ponosom i poštovanjem pričao o Hrvatima u Australiji i Novom Zelandu. Bio je impresioniran njihovom ljudskošću, radinošću, gostoprimstvom, ali i profesionalnim uspjesima i društvenim vezama i društvenim i kulturnim kapitalom kojeg posjeduju.
Upravo zbog toga jer je Hrvate-iseljenike upoznao iz prve ruke, gospodine Cvitan, lijepo Vas molim da ga pozovete kao krunskog svjedoka koji će sigurno posvjedočiti da ono što misli i piše „posrani“ splitski novinar naprosto nije istina. Njegovo svjedočenje pokazat će da je pisanija Ante Tomića čisti govor mržnje sračunat na stvaranje prezira, mržnje i općeg neprijateljstva prema Hrvatima izvan Domovine.

Konačno, gospodine Cvitan,

Najvažniji je razlog moje tuge i ojađenosti što g. Tomić mržnju prema dijaspori i iseljeništvu potiče danas kad je preko 55% mladih ljudi u Hrvatskoj bez ikakve šanse za dobivanje posla i „korice kruha“.
Njihova je sudbina – iseljavanje. Uz sve nevolje, bol i iskušenja, ali i prilike koje im odlazak iz Hrvatske donosi, nipošto im ne treba gorljiva, zastrašujuća mržnja čitatelja Ante Tomića.

A da je 99.9% hrvatskih iseljenika, koji baštine život u starim demokratskim porecima i kulturama, privrženo najvišim vrednotama suvremenih društava, zna svatko tko je proveo barem mjesec dana izvan Lijepe naše.

Upravo zbog toga, poticanje na mržnju Ante Tomića, kao lokalnog i nacionalnog „duhovnog šerifa“ i poticatelja mržnje prema svim Hrvatima izvan Hrvatske, treba primjerno kazniti.

Slaven Letica/fb

Tekst Ante Tomića
Ante Tomić: Tito još nije umro. Barem ne u Australiji Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije dva dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji, noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim. “Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu. I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća. “Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se. Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću? Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji i internetu i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito? Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima? Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati. Pusti Pakistanca, udri Srbina Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe. U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela. Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski? Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski. Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji. Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili. Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic. Ne može ustaša bez četnika U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima. U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim. Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo. Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos, ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih. ANTE TOMIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Može li HDZ računati na njen glas!?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Milanka Opačić otišla je iz SDP-a i ostavila 18.000 kuna nepodmirenog duga za članarinu.

Sudeći prema izvorima iz SDP-a, Milanka Opačić nije plaćala članarinu od početka prošle godine kada je stranka, suočena s financijskim problemima, povećala članarine i to posebno za one članove stranke koji ostvaruju prihode na dužnostima koje proizlaze iz članstva u SDP-u, piše Jutarnji list.

Tada je određeno više kategorija članarina čiji iznos ovisi o tome koliki je mjesečni prihod. Najniže članarine u simboličnom iznosu od jedne kune određene su za umirovljenike i studente, a najviše plaćaju saborski zastupnici.

Milanka Opačić je kao saborska zastupnica bila u rangu onih čija je mjesečna članarina iznosila 1000 kuna.

– Članarinu sam uredno plaćala sve dok nije usvojen novi sustav – kazala je kratko Opačić u izjavi za Jutarnji list potvrdivši informaciju iz SDP-a.

Na pitanje namjerava li svojoj, sada već bivšoj stranci podmiriti dug, dala je negativan odgovor navodeći kako je ona u 28 godina svoje odradila za SDP.

Podsjetimo, da izlazi iz SDP-a, Opačić je objavila u srijedu, navodeći kako postaje nezavisna zastupnica, a kao prekretnicu za tu odluku istaknula je četverosatni sastanak Predsjedništva i Kluba zastupnika na kojem joj je postalo jasno da ni jedna strana nema volje izvući SDP iz krize.

Ova bivša istaknuta članica SDP-a koja je bila na dužnosti potpredsjednice stranke te ministrica u mandatu Vlade Zorana Milanovića kazala je da će kao neovisna zastupnica podržavati sve one zakonske prijedloge za koje ocijeni da su na korist građanima.

Time je de facto najavila da u pojedinim situacijama HDZ može računati na njen glas, piše Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Da su braniteljske udruge SUBNOR onda u logorima ne bi bilo mjesta!

Objavljeno

na

Kad god neka Udruga iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata podigne svoj glas, odmah se javljaju ovakvi i onakvi jugonostalgičari i bivši udbaši (ili njihova djeca) i počnu se derati i ukazivati (lagati) da su to iste udruge kao što je bila i ona u komunističkom režimu zvana – SUBNOR. S obzirom da ti i takvi drže u svojim rukama i većinu medija (u kojima im ne možeš odgovoriti, što je po njima „demokracija“) laž do laži često se pretvara u istinu. Kad se podigne neka optužnica, poglavito za one tzv. desne, ekstremni lijevi odmah skaču kao jedan i već unaprijed donose presude, kao u Titovo vrijeme. Kad optužnice ili presude padnu u vodu, obično se po tom pitanju više ne javljaju ili pak opale priču o „potkupljivosti“ suda i suca i tome slično. Zavisi tko im je „meta“. A „mete“ su im obično hrvatski branitelji i oni koji su se borili i stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Kažu da se braniteljske udruge nemaju i ne trebaju miješati u sve, a osobito ne u gospodarstvo, kulturu, šport, politiku… One se i ne miješaju, već samo iznose  pitanja, misli i osjećaje. Nije im svejedno  kako izgleda i kako će izgledati Hrvatska koju su svojom krvlju stvorili. Nije im svejedno što se snimaju filmovi i serije u kojima se hrvatske junake prikazuje kao „hohštaplere“, „ratne profitere“ ili pak ljude koji su se borili isključivo za svoje interese.

Lažu, naravno, da braniteljske udruge mogu nešto zabraniti, poput koncerta navodnih četničkih pjevača u Hrvatskoj. Da mogu jedan Bajaga ili jedna Brena nikada ne bi pjevali u pulskoj ili zagrebačkoj Areni, niti bi Rade Šerbedžija ikada mogao dobiti na uživanje dio otoka Brijuni. A još manje bi usred Zagreba mogao izlaziti tjednik Novosti koji propagira SAO Krajinu i Srbe koji ne priznaju Hrvatsku kao svoju Domovinu.

Kako, uostalom, se nitko ne zapita: zbog čega hrvatska Vlada ne financira ili ne podupire jedan tjednik koji bi recimo bio hrvatski orijentiran, a ima velikog razumijevanja za jedne kontraverzne i sramne Novosti?

Dakle, nisu braniteljske udruge – SUBNOR. Jer da jesu onda bi bile u mogućnosti slati pojedine ljude na Gole otoke, Staru Gradišku ili Lepoglavu. Mogle bi progoniti ratne zločince koji se slobodno šeću Hrvatskom. Također bi bile u mogućnosti zabraniti predstave „ala Frljić“ ili pak tražiti da se bivši agresorski vojnici (ili njihova djeca) ne zapošljavaju u državnim institucijama. Da one imaju moć nikada se u školama  ne bi učilo da su za agresiju na Republiku Hrvatsku krivi „jedni i drugi“, odnosno da se „ne zna“ tko je „autor“ oko 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica iz Domovinskoga rata. Knjige iz Domovinskoga rata ne bi se tiskale u sto ili nešto više primjeraka, već u „milijunskoj“ nakladi kao što je to naređivao SUBNOR! Osim toga, ni jedan istinski hrvatski branitelj zbog sudjelovanja u Domovinskome ratu ne bi završio u zatvoru, kao što zbog rata nije završio ni jedan partizan!

Da su braniteljske udruge SUBNOR onda bi i one imale „narodne heroje“. Biti Titov „heroj“ tada je značilo da si završio tri fakulteta, odnosno to je bilo – zanimanje! A o povlasticama da i ne govorimo. Čak i danas partizanska djeca primaju očeve – mirovine!

Razlika između partizanskih boraca i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata je u činjenici da su se prvi borili za Jugoslaviju (ili Hrvatsku unutar Jugoslavije), a ovi drugi isključivo za Hrvatsku!

SUBNOR je bio „država u državi“, dok su braniteljske udruge razjedinjene i manje-više- imaju status „ptica pjevica“ (svaka čast iznimkama).

Sve je to „maslo“ bivših udbaša koji su znali i znaju kako najlakše vladati.

Drugim riječima, branitelji mogu i trebaju iznositi svoja mišljenja i prijedloge.

Ako mogu „pupovci i stanimirovići“ zbog čega se to pravo želi i nastoji oduzeti onim najzaslužnijima?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari