Pratite nas

OTVORENO PISMO GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU DINKU CVITANU

Objavljeno

na

Prenosimo otvoreno pismo s fb mreže prof. Slavena Letice, Glavnom državnom odvjetniku gosp. Cvitanu.

Poštovani gospodine Cvitan,

Koristim, prije svega, priliku da Vam osobno čestitam na jednoglasnom (!) izboru na, za razvoj pravne države i pravednoga društva vrlo važan, položaj Glavnog državnog odvjetnika, iako osobno ne volim jednoglasne izbore, jednoumlje i „civilizaciju aplauza“, jer me podsjećaju na prošla i još uvijek nesvršena vremena, ne zamjeram Vam što ste od 106 mogućih stekli svih 106 glasova, jer vi za to niste nimalo krivi. Kriva je kultura jednoglasja.

Svidjelo mi se, uz to, Vaše kratko i jasno prigodno, malte ne, poetično slovo, izgovoreno nakon polaganja Vaše svečane prisege pred predsjednikom Sabora g. Josipom Lekom i inim biranim uzvanicima.

Tom ste prigodom, između ostaloga, kazali: “Posao državnog odvjetnika nije lak, stresan je i iziskuje odricanja, no s druge strane, ako obavite dobar posao to znači da ćemo svi živjeti u boljem društvu.”

S Vama dijelim vjeru i nadu u život u boljem, a to znači slobodnijem, zdravijem, pravednijem, sretnijem, kreativnijem, radinijem, socijalno osjetljivijem, bogatijem, ali i društvu koje nikome, pa ni glavnom državnom odvjetniku, neće donosi, kao što danas donosi, teško breme moralnih velikih iskušenja (primjerice: pri pregovorima i dogovorima s svjedocima-pokajnicima), stresa i odricanja.

Svidjela mi se i Vaša metafora, za nekog odveć narodska i kravarska (kaubojska), o „lokalnim šerifima“, na koji ste najavili „lov“ – u kontekstu borbe protiv materijalne korupcije: ljudske pokvarenosti, iskvarenosti i izopačenosti, ali i zločinstva.

Povod je ovom Otvorenom pismu drugi oblik šerifovanja na lokalnoj i nacionalnoj razini: djelovanje šerifa ili policajaca duha koji u hrvatskoj javnosti potiču govor mržnje, nesnošljivosti i potencijalnog nasilja prema Hrvatima koje su teške životne prilike ili politički progoni – u raznim vremenima – natjerali da napuste Domovinu i da životne prilike (često i velike neprilike i nevolje) traže i pronalaze u tadašnjoj tuđini, današnjoj novoj i drugoj domovini.

Prije nego prijeđem na konkretni „predmet“, želim nekoliko riječi napisati o mitu i stvarnosti fenomena koji se u negdašnjem jugoslavenskom, komunističkom ili samoupravno-socijalističkom novogovoru nazivao „hrvatskom neprijateljskom emigracijom“.

Jedan od najopakijih, doslovce smrtonosnih, titoističkih mitova bio je mit o neprijateljskoj, najčešće hrvatskoj (pokatkad i albanskoj, vrlo rijetko srpskoj) političkoj emigraciji ili, kako se službeno nazivala, „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“; skraćeno HNE.

Hrvatski politički emigranti bili su – prema službenim stavovima Saveza komunista SFRJ – ljudi s onu stranu zakona, opasni rušitelji komunističkog i jugoslavenskog poretka, ubojice, teroristi i ustaše, s kojima, po logici stvari, „nije bilo razgovora“, jer su oni sami i njihovi najbliži „zasluživali jedino metak“ – u glavu ili leđa.
Brojni je nesretne Hrvate u dijaspori taj komunističko-udbaški metak, doslovce, sustigao. Prema pravomoćnoj presudi njemačkog suda ubojicama Stjepana Đureković (kao atentator-egzekutor 2008. je na doživotni zatvor osuđen Krunoslav Prates, a uhidbeni nalozi i tjeralice njemačko je pravosuđe 2005 raspisalo i za Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem koji se danas nalaze u njemačkom pritvoru u očekivanju suđenja) stoji tvrdnja da je „u Njemačkoj UDBA (skraćenica za Upravu državne bezbednosti – op. S.L.) iz političkih poriva do 1989. godine ubila 67 Hrvata“.

Cjeloviti, dosad poznati, poimenični popis žrtava „UDBE“, zapravo države SFRJ, dostupan je na Wikipediji:

Tvrdnja njemačkog suda kako se radi UDBINIM ubojstvima u tom smislu i nije sasvim precizna, jer je odavno znano da je jugoslavenska tajna policija „UDBA“, nasljednica OZNE (od: Odjeljenje za zaštitu naroda), ubojstva političkih emigranata i progon „unutrašnjih neprijatelja“ vršila na temelju tajnih političkih odluka koje su donosili najviši partijski rukovodioci u okviru saveznog i republičkih izvršnih komiteta Saveza komunista.

Ono što danas djeluje sablasno jest činjenica da mit o neprijateljskoj hrvatskoj emigraciji još uvijek živi u svijesti i podsvijesti brojnih političkih i medijskih apologeta ili zarobljenika jugo-komunističkih dogmi .

Da je tome tako nedavno je javno pokazao novinar i pisac Ante Tomić. U svojem stalnom podlistku „Vlaška posla“ u Slobodnoj Dalmaciji objavio je, povodom posjeta predsjednika VRH-a Zorana Milanovića Australiji i Novom Zelandu, neveliki podlistak „Tito još nije umro. Barem ne u Australiji“ (prilog na dnu teksta)

Od objave tog podlistka prošlo je, evo, više od mjesec dana (tiskan je i na mreži objavljen 11. ožujka 2014.), a na njega nije bilo nikakve službene reakcije brojnih vladinih i nevladinih organizacija koje se brinu ili bi se trebale brinuti o zaštiti ljudskih prava i – zakona.

Spomenuti je podlistak promakao i mojoj pažnji, ali me na njega uputio jedan od hrvatskih iseljenika koji je imao priliku slušati nadahnuto kritičko slovo koje je o njemu – na konferenciji “Nove mogućnosti hrvatskog iseljeništva u članicama Europske unije”, održanoj 8. travnja 2014. u Europskom parlamentu u Bruxellesu – imao predsjednik HHO-a i bivši politički zatočenik Ivan Zvonimir Čičak.

Kako je glasovni zapis spomenutog izlaganja dostupan na Youtubeu, štovani g. Cvitan, bilo bi vrlo važno da ga pažljivo poslušate:

Nakon toga, molim Vas da pažnju usmjerite prema Tomićevu podlistku.

Kao bivši srednjoškolski pitomac Jugoslavenske narodne armije (školu je završio u Zagrebu), očito „zadojen“ i još uvijek zarobljen borbenim propagandnim mitom o „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“, Tomić ovako u rano proljeće 2014. u suverenoj i europskoj državi Republici Hrvatskoj piše o hrvatskom iseljeništvu:

„Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste.“

Dakle, Tomić ne piše o nekom pojedincu ili skupini ljudi koji imaju ekstremna politička uvjerenja, već piše o „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata ili „našoj dijaspori“ u cjelini koja navodno ima tako „nemilosrdna politička mjerila“ da su, za njena politička mjerila, počinitelji ratnih ubojstva hrvatskih Srba (kojih je metafora „Merčep“) za njih „razočaravajući“.

Javnim poticanjem svojih čitatelja na mržnju tih „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata koji žive kao iseljenici diljem svijeta prožet je cijeli članak, u kojem, primjerice, tvrdi da bi Hrvati iz dijaspore željeli da se u Hrvatskoj uvede, ni manje ni više, nego fašistička diktatura i da se iz nje protjeraju Srbi:
„Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.“

Novinski podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer javnog poticaja na nasilje i mržnju prema Hrvatima izvan Hrvatske koje je, Vama je to bolje znano nego meni, kažnjivo prema odredbama Članka 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Ovdje navodim prvi stavak Članka 325.: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“

Sadašnje kazneno djelo“javnog poticanja na nasilje i mržnju“ hrvatska je inačica europskih i svjetskih normi o „zločinu iz mržnje“ koji je u Kaznenom zakonu RH (bivši članak 174.) bio ozakonjen od 2007. do 2013.

Sadašnja odredba znatno je stroža od ranije, jer DORH počinitelju ne mora dokazivati izravna namjera poticanja na nasilje i/ili mržnju,već samo činjenica da se poticaj dogodio; u konkretnom slučaju na dva načina: „putem tiska“ i „putem mreže“.

Podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer poticanja čitatelja i javnosti na mržnju Hrvata izvan Hrvatske, jer se cjelokupna hrvatska dijaspora, iseljeni Hrvati, u njemu proglašavaju zagovornicima fašističke diktature, progoniteljima Srba i latentnim ratnim, pa i genocidnim zločincima.
Nema, dakle, nikakve sumnje da biste Vi, kao novoimenovani Glavni državni odvjetnik, trebali po službenoj dužnosti kazneno goniti Antu Tomića, posebice zbog toga što cijelim svojim „opusom“ dokazuje kako mu snošljiv odnos prema svima koji ne misle kao on i njegovi ideološki pajdaši i pitomci – odnos prema Hercegovcima, „desničarima“, vjernicima, svećenstvu, zagovornicima tradicionalnog poimanja braka i drugim „drugima“ – vrvi poticajima na mržnju i nasilje.
Iskreno se ufam se da ćete kazneni progon doista i poduzeti jer ste pri imenovanju na odgovornost najavio – u borbi protiv korupcije – najavili pravosudni „lov“ na „lokale šerife“.

Kako korupcija, u smislu iskvarenosti, pokvarenosti i podlosti, pa i širenja ozračja nasilništva i mržnje, nije samo materijalne, već i duhovne naravi, bilo bi dobro da pokuša „uloviti“ i splitskog i hrvatskog „duhovnog šerifa“.

Čak je i za njega bolje da se njegovim poticanjem na mržnju pozabavite Vi i pravna država, u ime zaštite zakonitosti i očuvanja prava na dobar glas milijuna Hrvata u svijetu i desetaka tisuća onih koju godišnje odlaze iz Hrvatske, nego da to učini neki novi „Lapan“, kako je sam Ante Tomić nazvao još uvijek nepoznatog muškarca visokoga stasa i brzog koraka koji je ne tako davno na njega izlio, kako je sam napisao, „kantu govana“.
Iz napisa medija zaključujem da pravna država nije u stanju uči u trag već legendarnom „Lapanu“. Da je tome tako svjedoči očajnički i sablažnjivi policijski poziv na informativni razgovor znamenitog hercegovačkog prosvjetitelja dr. Nina Raspudića kojeg sam u jednom ranijem ironijskom eseju spomenuo kao jednog od trojice mogućih govno-bacača. Drugu dvojicu sumnjivaca koje sam spomenuo – glasovitog zagrebačkog facebook revolucionara Ivana Pernara Robespierra i tajnovitog pisca satiričara Pavla Svirca Đakovčana – organi reda još nisu pozvali na razgovor.

Zamislite, štovani gospodine Cvitan, što bi se tek moglo Anti Tomiću dogoditi tijekom ljeta, kad iz cijelog svijeta stigne značajan dio Hrvata iz bijelog i crnog svijeta koje je proglasio zagovornicima fašističke diktature, progona i ubijanja Srba.

Poštovani gospodine Cvitan,

Ne želim Vam lagati, važan motiv što Vam pišem ovo Otvoreno pismo je to što je moja obitelj puno stoljeće – iseljenička obitelj. Dva moja ujaka i jedna tetka trajno su se iselili u Novi Zeland još u doba Austro-ugarske carevine, tako da u toj zemlji živi preko 100 mojih bliskih i daljih rođaka u raznim „koljenima“.
Upravo zbog toga, jako sam se obradovao nenadanom telefonskom pozivu iz te zemlje prije nešto više od mjesec dana.
Dok sam s ženom u našem omiljenom kafiću „Popek“ u Boškovićevoj ulici u Zagrebu oko osam sati ujutro 15. ožujka 2014. ispijao kavu zazvonio mi je mobitel. Na telefonu je bio predsjednik VRH-a Zoran Milanović. Radostan mi je kazao da mu je tijekom večere s našim iseljenicima u Aucklandu, na kojoj je bio i novozelandski premijer John Key s nekoliko ministara, pristupio čovjek koji se predstavio kao moj rođak David Papa.
Tijekom tog razgovora, ali i kasnije, g. Milanović mi je s ponosom i poštovanjem pričao o Hrvatima u Australiji i Novom Zelandu. Bio je impresioniran njihovom ljudskošću, radinošću, gostoprimstvom, ali i profesionalnim uspjesima i društvenim vezama i društvenim i kulturnim kapitalom kojeg posjeduju.
Upravo zbog toga jer je Hrvate-iseljenike upoznao iz prve ruke, gospodine Cvitan, lijepo Vas molim da ga pozovete kao krunskog svjedoka koji će sigurno posvjedočiti da ono što misli i piše „posrani“ splitski novinar naprosto nije istina. Njegovo svjedočenje pokazat će da je pisanija Ante Tomića čisti govor mržnje sračunat na stvaranje prezira, mržnje i općeg neprijateljstva prema Hrvatima izvan Domovine.

Konačno, gospodine Cvitan,

Najvažniji je razlog moje tuge i ojađenosti što g. Tomić mržnju prema dijaspori i iseljeništvu potiče danas kad je preko 55% mladih ljudi u Hrvatskoj bez ikakve šanse za dobivanje posla i „korice kruha“.
Njihova je sudbina – iseljavanje. Uz sve nevolje, bol i iskušenja, ali i prilike koje im odlazak iz Hrvatske donosi, nipošto im ne treba gorljiva, zastrašujuća mržnja čitatelja Ante Tomića.

A da je 99.9% hrvatskih iseljenika, koji baštine život u starim demokratskim porecima i kulturama, privrženo najvišim vrednotama suvremenih društava, zna svatko tko je proveo barem mjesec dana izvan Lijepe naše.

Upravo zbog toga, poticanje na mržnju Ante Tomića, kao lokalnog i nacionalnog „duhovnog šerifa“ i poticatelja mržnje prema svim Hrvatima izvan Hrvatske, treba primjerno kazniti.

Slaven Letica/fb

Tekst Ante Tomića
Ante Tomić: Tito još nije umro. Barem ne u Australiji Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste. Okupilo se nekoliko desetaka njih pod ustaškim zastavama prije dva dana u Sydneyu demonstrirati zbog posjeta Zorana Milanovića Australiji, noseći transparente načinjene, očito, sve na istome mjestu, sve s jednakim crvenim slovima i napisane, kako i priliči, liepim korienskim engleskim. “Milanovic is disgrace”, tvrdili su jedni i to je, ne znam, valjda u redu. I dobar broj nas u domovini složio bi se da nam je premijer sramota. No, druga dva kartonska natpisa koja je dokumentirao objektiv fotoreportera bila su, u najmanju ruku, zbunjujuća. “Milanovic is mongrel”, kažu. Milanović je mješanac, polutan, melez. Što bi to imalo značiti, ne zna se. Da nije možda predsjednik Vlade RH otišao Down Under s dvadeset deka kave i napolitankama obići svoga bolesnog aboridžinskog ćaću? Što god bilo, sljedeći je transparent još i luđi: “Milanovic is Tito’s puppet.” Milanović je Titova lutka, kažu australski našijenci, a mi se ovdje upravo ne možemo načuditi kako vijesti i danas, unatoč televiziji i internetu i mobilnoj telefoniji i komunikacijskim satelitima, sporo putuju s kraja na kraj planeta. Koji, pobogu, Tito? Je li u Australiji bilo u novinama da rečeni komunistički tiranin više nije među živima? Grijeh je zaista da to nitko nije kazao sidnejskim Hrvatima. Da znaju, okrenuli bi ljudi janje, pa i ako je australsko, kvalitetom neusporedivo slabije od onoga koje je paslo bračku kadulju, napili bi se vina, domaćeg, iz Hunter Valleyja, šest jezika govori, i zagrljeni do dugo u noć pjevali “Rise Up Ban Jelacic”, “Croatia Still Has Not Fallen”, “Heavenly Virgin The Queen of Croats” i druge naše poznate rodoljubne pjesme koje im zločinac Tito nije dao pjevati. Pusti Pakistanca, udri Srbina Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe. U Torontu i Adelaideu su mirni kao bubice, šišaju travnjake, potkresavaju živice, sortiraju otpad i strah ih je krivo i pogledati susjeda Pakistanca, a u nas bi palili pravoslavna sela. Što će im to, otkud ta mržnja za nešto što je šesnaest tisuća kilometara od njih, pa još u trećem koljenu, među klincima koji ne znaju hrvatski? Prije nekoliko godina na Australian Openu divlje se potuklo nekoliko desetaka hrvatskih i srpskih navijača, a niti su Hrvati govorili hrvatski, niti Srbi srpski. Sve izvikujući uvrede na engleskom, poklonici Novaka Đokovića i Ivana Ljubičića lemali su se nemilice motkama i lancima, sasvim ravnodušni na činjenicu da su Đoković i Ljubičić ustvari prijatelji. Bila je to, osim toga, sasvim jedinstvena zgoda u tenisu. U višestoljetnoj povijesti ovog sporta nije bilo navijačkog nasilja dok ga Hrvati i Srbi nisu izmislili. Koji je smisao toga čina bio? Zašto su se u kod Rod Laver Arene dohvatili nekakav George Sikirica i Michael Zivadinovic. Ne može ustaša bez četnika U milijunskom gradu poput Melbournea nije uistinu bilo potrebe da se njih dvojica ikad u životu susretnu. Napokon, ako su već imali želju zametnuti kavgu s nekim drugačijim, mogli su to učinili i s Ircima, Indijcima, Talijanima ili Kinezima. U Australiji, boguhvala, ne nedostaje naroda. Mogli su šarati do mile volje, učiniti etničke sukobe raznovrsnijima. Ali, ne, Hrvati su baš Srbe tražili, a i Srbi su, isto tako, tražili Hrvate. Nije im bilo merak tući se s nekim drugim. Na jedan bolestan, izopačen način meni je to čak dirljivo. Posrijedi je jedan gotovo ljubavni odnos, ili barem duboka privrženost. Ustaše i četnici čak ni na kraj svijeta ne mogu jedni bez drugih. ANTE TOMIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

Objavljeno

na

Objavio

‘Pariz gori, London je u krizi, a Marakeški globalni kompakt o migracijama mrtav je i prije nego što je uopće potpisan’ – poručio je Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće i ključni predizborni savjetnik koji je Donaldu Trumpu pomogao da postane američki predsjednik, na skupu u flamanskom parlamentu u subotu u Bruxellesu, na kojemu se pojavio u društvu liderice francuske krajnje desnice Marine Le Pen.

Skup je bio organiziran radi zaustavljanja globalnog kompakta o zakonitim migracijama, koji se danas i sutra politički usvaja na skupu u marokanskom gradu Marrakechu, a organizatori su u videospotu kojim je otvoren skup istaknuli i Hrvatsku među onim zemljama, poput SAD-a, Mađarske i Austrije, koje su se povukle iz Marakeškog sporazuma.

– Ako mi date da biram želim li vladu sastavljenu od prvih sto ljudi koji se pojave na Trumpovu skupu s crvenim bejzbolskim kapama (s porukom Make America Great Again, op.a.) i prvih sto ljudi u žutim prslucima koji se danas pojave u Parizu, ili vladu sastavljenu od prvih sto partnera u Goldman Sachsu i prvih sto koji hrle stranci iz Davosa, reći ću vam: dajte mi “deplorables” (jadnike, izraz koji je za Trumpove simpatizere svojedobno upotrijebila Hillary Clinton, op. a.), dajte mi “Gilets jaunes”, bit ćemo humaniji, bit ćemo odlučniji, jer to su ljudi na kojima je judeo-kršćanski Zapad izgrađen i na kojima stoji – poručio je Bannon.

Ovaj politički trenutak u povijesti specifičan je i važan po tome što – kako vjeruje bivši glavni strateg predsjednika Trumpa, čije su ideje i dalje prisutne u politici Bijele kuće – prvi put takvi ljudi, ta obespravljena radnička klasa koja je bila žrtva globalizacije, “imaju svoje predstavnike u Viktoru Orbanu, Matteu Salviniju, Marine Le Pen, Donaldu Trumpu, Jairu Bolsanaru…”. Poimence je još spomenuo i Austriju, gdje vlada kancelar Sebastian Kurz, kao dio tog vala. Nije spomenuo Hrvatsku i njezinu predsjednicu, koja se ukrcala na taj val, barem po pitanju povlačenja potpore sporazumu iz Marrakecha, prenosi Večernji list.

– To, što je SAD bio prvi koji je odbacio globalni kompakt o migracijama nešto je na što sam najponosniji jer sam na tome radio – rekao je Bannon o sporazumu koji se sutra usvaja u Marrakechu. – To je samo dio prijevare koju UN provodi desetljećima i desetljećima kad govori da ti globalni sporazumi ništa ne znače, da samo trebate doći i potpisati ih. Konačno imamo lidere poput Orbana, Le Pen i Trumpa koji su spremni reći: Dosta nam je toga, nećemo to više raditi. U tome je snaga ovog trenutka – zaključio je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari