Pratite nas

OTVORENO PISMO GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU DINKU CVITANU

Objavljeno

na

Prenosimo otvoreno pismo s fb mreže prof. Slavena Letice, Glavnom državnom odvjetniku gosp. Cvitanu.

Poštovani gospodine Cvitan,

Koristim, prije svega, priliku da Vam osobno čestitam na jednoglasnom (!) izboru na, za razvoj pravne države i pravednoga društva vrlo važan, položaj Glavnog državnog odvjetnika, iako osobno ne volim jednoglasne izbore, jednoumlje i „civilizaciju aplauza“, jer me podsjećaju na prošla i još uvijek nesvršena vremena, ne zamjeram Vam što ste od 106 mogućih stekli svih 106 glasova, jer vi za to niste nimalo krivi. Kriva je kultura jednoglasja.

Svidjelo mi se, uz to, Vaše kratko i jasno prigodno, malte ne, poetično slovo, izgovoreno nakon polaganja Vaše svečane prisege pred predsjednikom Sabora g. Josipom Lekom i inim biranim uzvanicima.

Tom ste prigodom, između ostaloga, kazali: “Posao državnog odvjetnika nije lak, stresan je i iziskuje odricanja, no s druge strane, ako obavite dobar posao to znači da ćemo svi živjeti u boljem društvu.”

S Vama dijelim vjeru i nadu u život u boljem, a to znači slobodnijem, zdravijem, pravednijem, sretnijem, kreativnijem, radinijem, socijalno osjetljivijem, bogatijem, ali i društvu koje nikome, pa ni glavnom državnom odvjetniku, neće donosi, kao što danas donosi, teško breme moralnih velikih iskušenja (primjerice: pri pregovorima i dogovorima s svjedocima-pokajnicima), stresa i odricanja.

Svidjela mi se i Vaša metafora, za nekog odveć narodska i kravarska (kaubojska), o „lokalnim šerifima“, na koji ste najavili „lov“ – u kontekstu borbe protiv materijalne korupcije: ljudske pokvarenosti, iskvarenosti i izopačenosti, ali i zločinstva.

Povod je ovom Otvorenom pismu drugi oblik šerifovanja na lokalnoj i nacionalnoj razini: djelovanje šerifa ili policajaca duha koji u hrvatskoj javnosti potiču govor mržnje, nesnošljivosti i potencijalnog nasilja prema Hrvatima koje su teške životne prilike ili politički progoni – u raznim vremenima – natjerali da napuste Domovinu i da životne prilike (često i velike neprilike i nevolje) traže i pronalaze u tadašnjoj tuđini, današnjoj novoj i drugoj domovini.

Prije nego prijeđem na konkretni „predmet“, želim nekoliko riječi napisati o mitu i stvarnosti fenomena koji se u negdašnjem jugoslavenskom, komunističkom ili samoupravno-socijalističkom novogovoru nazivao „hrvatskom neprijateljskom emigracijom“.

Jedan od najopakijih, doslovce smrtonosnih, titoističkih mitova bio je mit o neprijateljskoj, najčešće hrvatskoj (pokatkad i albanskoj, vrlo rijetko srpskoj) političkoj emigraciji ili, kako se službeno nazivala, „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“; skraćeno HNE.

Hrvatski politički emigranti bili su – prema službenim stavovima Saveza komunista SFRJ – ljudi s onu stranu zakona, opasni rušitelji komunističkog i jugoslavenskog poretka, ubojice, teroristi i ustaše, s kojima, po logici stvari, „nije bilo razgovora“, jer su oni sami i njihovi najbliži „zasluživali jedino metak“ – u glavu ili leđa.
Brojni je nesretne Hrvate u dijaspori taj komunističko-udbaški metak, doslovce, sustigao. Prema pravomoćnoj presudi njemačkog suda ubojicama Stjepana Đureković (kao atentator-egzekutor 2008. je na doživotni zatvor osuđen Krunoslav Prates, a uhidbeni nalozi i tjeralice njemačko je pravosuđe 2005 raspisalo i za Josipom Perkovićem i Zdravkom Mustaćem koji se danas nalaze u njemačkom pritvoru u očekivanju suđenja) stoji tvrdnja da je „u Njemačkoj UDBA (skraćenica za Upravu državne bezbednosti – op. S.L.) iz političkih poriva do 1989. godine ubila 67 Hrvata“.

Cjeloviti, dosad poznati, poimenični popis žrtava „UDBE“, zapravo države SFRJ, dostupan je na Wikipediji:

Tvrdnja njemačkog suda kako se radi UDBINIM ubojstvima u tom smislu i nije sasvim precizna, jer je odavno znano da je jugoslavenska tajna policija „UDBA“, nasljednica OZNE (od: Odjeljenje za zaštitu naroda), ubojstva političkih emigranata i progon „unutrašnjih neprijatelja“ vršila na temelju tajnih političkih odluka koje su donosili najviši partijski rukovodioci u okviru saveznog i republičkih izvršnih komiteta Saveza komunista.

Ono što danas djeluje sablasno jest činjenica da mit o neprijateljskoj hrvatskoj emigraciji još uvijek živi u svijesti i podsvijesti brojnih političkih i medijskih apologeta ili zarobljenika jugo-komunističkih dogmi .

Da je tome tako nedavno je javno pokazao novinar i pisac Ante Tomić. U svojem stalnom podlistku „Vlaška posla“ u Slobodnoj Dalmaciji objavio je, povodom posjeta predsjednika VRH-a Zorana Milanovića Australiji i Novom Zelandu, neveliki podlistak „Tito još nije umro. Barem ne u Australiji“ (prilog na dnu teksta)

Od objave tog podlistka prošlo je, evo, više od mjesec dana (tiskan je i na mreži objavljen 11. ožujka 2014.), a na njega nije bilo nikakve službene reakcije brojnih vladinih i nevladinih organizacija koje se brinu ili bi se trebale brinuti o zaštiti ljudskih prava i – zakona.

Spomenuti je podlistak promakao i mojoj pažnji, ali me na njega uputio jedan od hrvatskih iseljenika koji je imao priliku slušati nadahnuto kritičko slovo koje je o njemu – na konferenciji “Nove mogućnosti hrvatskog iseljeništva u članicama Europske unije”, održanoj 8. travnja 2014. u Europskom parlamentu u Bruxellesu – imao predsjednik HHO-a i bivši politički zatočenik Ivan Zvonimir Čičak.

Kako je glasovni zapis spomenutog izlaganja dostupan na Youtubeu, štovani g. Cvitan, bilo bi vrlo važno da ga pažljivo poslušate:

Nakon toga, molim Vas da pažnju usmjerite prema Tomićevu podlistku.

Kao bivši srednjoškolski pitomac Jugoslavenske narodne armije (školu je završio u Zagrebu), očito „zadojen“ i još uvijek zarobljen borbenim propagandnim mitom o „hrvatskoj neprijateljskoj emigraciji“, Tomić ovako u rano proljeće 2014. u suverenoj i europskoj državi Republici Hrvatskoj piše o hrvatskom iseljeništvu:

„Gruba je procjena kako Hrvata izvan domovine živi između pet i po i sedam milijuna i, ako mene pitate, to je dobro. Super je njima bez nas i, još više, nama bez njih. Jer, da se to mnoštvo vrati u djedovski zavičaj, teško je i zamisliti kako bi ova zemlja izgledala, tko bi bio po ćeifu naše dijaspore, zadovoljio njihova nemilosrdna politička mjerila. Njih bi i Merčep razočarao, Glavaš bi im bio previše lijevo, a o Željki Markić i Tomislavu Karamarku da ne govorimo. Markić i Karamarka iseljenici bi vjerojatno objesili kao staljiniste.“

Dakle, Tomić ne piše o nekom pojedincu ili skupini ljudi koji imaju ekstremna politička uvjerenja, već piše o „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata ili „našoj dijaspori“ u cjelini koja navodno ima tako „nemilosrdna politička mjerila“ da su, za njena politička mjerila, počinitelji ratnih ubojstva hrvatskih Srba (kojih je metafora „Merčep“) za njih „razočaravajući“.

Javnim poticanjem svojih čitatelja na mržnju tih „između pet i po i sedam milijuna“ Hrvata koji žive kao iseljenici diljem svijeta prožet je cijeli članak, u kojem, primjerice, tvrdi da bi Hrvati iz dijaspore željeli da se u Hrvatskoj uvede, ni manje ni više, nego fašistička diktatura i da se iz nje protjeraju Srbi:
„Velika je zaista zagonetka ta naša dijaspora? Desetljećima žive u multietničkim društvima i uređenim parlamentarnim demokracijama poput Kanade ili Australije, i na kraj pameti im nije tražiti istrebljenje ili progon određene etničke skupine tamo gdje im je kuća, gdje plaćaju porez, komunalnu naknadu i zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a u Hrvatskoj bi uveli fašističku diktaturu i protjerali Srbe.“

Novinski podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer javnog poticaja na nasilje i mržnju prema Hrvatima izvan Hrvatske koje je, Vama je to bolje znano nego meni, kažnjivo prema odredbama Članka 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Ovdje navodim prvi stavak Članka 325.: „Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“

Sadašnje kazneno djelo“javnog poticanja na nasilje i mržnju“ hrvatska je inačica europskih i svjetskih normi o „zločinu iz mržnje“ koji je u Kaznenom zakonu RH (bivši članak 174.) bio ozakonjen od 2007. do 2013.

Sadašnja odredba znatno je stroža od ranije, jer DORH počinitelju ne mora dokazivati izravna namjera poticanja na nasilje i/ili mržnju,već samo činjenica da se poticaj dogodio; u konkretnom slučaju na dva načina: „putem tiska“ i „putem mreže“.

Podlistak Ante Tomića paradigmatski je primjer poticanja čitatelja i javnosti na mržnju Hrvata izvan Hrvatske, jer se cjelokupna hrvatska dijaspora, iseljeni Hrvati, u njemu proglašavaju zagovornicima fašističke diktature, progoniteljima Srba i latentnim ratnim, pa i genocidnim zločincima.
Nema, dakle, nikakve sumnje da biste Vi, kao novoimenovani Glavni državni odvjetnik, trebali po službenoj dužnosti kazneno goniti Antu Tomića, posebice zbog toga što cijelim svojim „opusom“ dokazuje kako mu snošljiv odnos prema svima koji ne misle kao on i njegovi ideološki pajdaši i pitomci – odnos prema Hercegovcima, „desničarima“, vjernicima, svećenstvu, zagovornicima tradicionalnog poimanja braka i drugim „drugima“ – vrvi poticajima na mržnju i nasilje.
Iskreno se ufam se da ćete kazneni progon doista i poduzeti jer ste pri imenovanju na odgovornost najavio – u borbi protiv korupcije – najavili pravosudni „lov“ na „lokale šerife“.

Kako korupcija, u smislu iskvarenosti, pokvarenosti i podlosti, pa i širenja ozračja nasilništva i mržnje, nije samo materijalne, već i duhovne naravi, bilo bi dobro da pokuša „uloviti“ i splitskog i hrvatskog „duhovnog šerifa“.

Čak je i za njega bolje da se njegovim poticanjem na mržnju pozabavite Vi i pravna država, u ime zaštite zakonitosti i očuvanja prava na dobar glas milijuna Hrvata u svijetu i desetaka tisuća onih koju godišnje odlaze iz Hrvatske, nego da to učini neki novi „Lapan“, kako je sam Ante Tomić nazvao još uvijek nepoznatog muškarca visokoga stasa i brzog koraka koji je ne tako davno na njega izlio, kako je sam napisao, „kantu govana“.
Iz napisa medija zaključujem da pravna država nije u stanju uči u trag već legendarnom „Lapanu“. Da je tome tako svjedoči očajnički i sablažnjivi policijski poziv na informativni razgovor znamenitog hercegovačkog prosvjetitelja dr. Nina Raspudića kojeg sam u jednom ranijem ironijskom eseju spomenuo kao jednog od trojice mogućih govno-bacača. Drugu dvojicu sumnjivaca koje sam spomenuo – glasovitog zagrebačkog facebook revolucionara Ivana Pernara Robespierra i tajnovitog pisca satiričara Pavla Svirca Đakovčana – organi reda još nisu pozvali na razgovor.

Zamislite, štovani gospodine Cvitan, što bi se tek moglo Anti Tomiću dogoditi tijekom ljeta, kad iz cijelog svijeta stigne značajan dio Hrvata iz bijelog i crnog svijeta koje je proglasio zagovornicima fašističke diktature, progona i ubijanja Srba.

Poštovani gospodine Cvitan,

Ne želim Vam lagati, važan motiv što Vam pišem ovo Otvoreno pismo je to što je moja obitelj puno stoljeće – iseljenička obitelj. Dva moja ujaka i jedna tetka trajno su se iselili u Novi Zeland još u doba Austro-ugarske carevine, tako da u toj zemlji živi preko 100 mojih bliskih i daljih rođaka u raznim „koljenima“.
Upravo zbog toga, jako sam se obradovao nenadanom telefonskom pozivu iz te zemlje prije nešto više od mjesec dana.
Dok sam s ženom u našem omiljenom kafiću „Popek“ u Boškovićevoj ulici u Zagrebu oko osam sati ujutro 15. ožujka 2014. ispijao kavu zazvonio mi je mobitel. Na telefonu je bio predsjednik VRH-a Zoran Milanović. Radostan mi je kazao da mu je tijekom večere s našim iseljenicima u Aucklandu, na kojoj je bio i novozelandski premijer John Key s nekoliko ministara, pristupio čovjek koji se predstavio kao moj rođak David Papa.
Tijekom tog razgovora, ali i kasnije, g. Milanović mi je s ponosom i poštovanjem pričao o Hrvatima u Australiji i Novom Zelandu. Bio je impresioniran njihovom ljudskošću, radinošću, gostoprimstvom, ali i profesionalnim uspjesima i društvenim vezama i društvenim i kulturnim kapitalom kojeg posjeduju.
Upravo zbog toga jer je Hrvate-iseljenike upoznao iz prve ruke, gospodine Cvitan, lijepo Vas molim da ga pozovete kao krunskog svjedoka koji će sigurno posvjedočiti da ono što misli i piše „posrani“ splitski novinar naprosto nije istina. Njegovo svjedočenje pokazat će da je pisanija Ante Tomića čisti govor mržnje sračunat na stvaranje prezira, mržnje i općeg neprijateljstva prema Hrvatima izvan Domovine.

Konačno, gospodine Cvitan,

Najvažniji je razlog moje tuge i ojađenosti što g. Tomić mržnju prema dijaspori i iseljeništvu potiče danas kad je preko 55% mladih ljudi u Hrvatskoj bez ikakve šanse za dobivanje posla i „korice kruha“.
Njihova je sudbina – iseljavanje. Uz sve nevolje, bol i iskušenja, ali i prilike koje im odlazak iz Hrvatske donosi, nipošto im ne treba gorljiva, zastrašujuća mržnja čitatelja Ante Tomića.

A da je 99.9% hrvatskih iseljenika, koji baštine život u starim demokratskim porecima i kulturama, privrženo najvišim vrednotama suvremenih društava, zna svatko tko je proveo barem mjesec dana izvan Lijepe naše.

Upravo zbog toga, poticanje na mržnju Ante Tomića, kao lokalnog i nacionalnog „duhovnog šerifa“ i poticatelja mržnje prema svim Hrvatima izvan Hrvatske, treba primjerno kazniti.

Slaven Letica/fb

Tekst Ante Tomića

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pero Kovačević: PRAVNA ANALIZA KAZNENE PRIJAVE ZA RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

Objavljeno

na

Objavio

U uređenim zemljama u kojima funkcionira pravna država i gdje institucije pravne države djeluju u skladu i na temelju zakona i načela vladavine prava minimalne su mogućnosti da Ministarstvu unutarnjih poslova treba 26 godina za podizanje kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.

Zašto? Odgovor je jednostavan pravna država funkcionira,a institucije djeluju u skladu i na temelju zakona.

Vrijeme podnošenja kaznene prijave i teatralno sazivanje tiskovne konferencije u Ministarstvu unutarnjih poslova, odmah bode u oči. PR stručnjaci su očito dobili zadatak skrenuti pozornost javnosti sa haaške presude šestorici.

Bilo je nužno pronaći nešto novo što bi moglo, naravno uz punu medijsku podršku, zainteresirati javnost i svakako skrenuti pozornost javnosti nekim novim događajem. Odabir teme nije bio loš. Zašto to kažem? Bila je aktualna 18.godišnjica smrti prvog predjednika dr Franje Tuđmana,a i činjenica da je prošlo 26 godina od raketiranja Banskih dvora.

Znači, nakon 26 godina policija je podignula kaznenu prijavu protiv šest osoba zbog granatiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u kojem je jedna osoba poginula, a počinjena je šteta od 35 milijuna kuna.

Kaznena prijava je podnosena protiv pet državljana Srbije i jednog državljana Hrvatske, rečeno je u Ravnateljstvu policije na konferenciji za novinare u povodu dovršenog kriminalističkog istraživanja raketiranja Banskih dvora 1991. godine, koje su izveli zrakoplovi nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Riječ je o visokopozicioniranim pripadnicima nekadašnjeg Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO) i obavještajnih službi JNA.

U krim istraživanju sudjelovali su policijski službenici Uprave kriminalističke policije i Službe kriminalističke vojne policije Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane RH su, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom i Vojno-sigurnosnom obavještajno agencijom te u koordinaciji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu.

‘Istraživanje je trajalo 26 godina te je bilo jako složeno i sustavno. Danas smo stvorili takav skup činjenica da podnosimo kaznenu prijavu protiv šest osoba, pet državljana Srbije i jedne osobe koja je državljanin RH. Ono što je bitno konstatirati je da je uložen velik napor i da su u ovom dijelu istraživanja sudjelovale i SOA i VSOA.

Konstatiramo da prijavljujemo šest ljudi koji sudjelovali u planiranju i izvršenju napada na Banske dvore 7. listopada 1991. godine pomoću dva zrakoplova koji su izvršili bombardiranje s ciljem destabilizacije Hrvatske’, rekao je na početku presice Ante Gudelj,načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a.

‘Ovih šest osoba prijavljuju se za ubojstvo u pokušaju najviših državnih dužnosnika, a još se sumnjiče za ratni zločin protiv civilnog stanovništva’, dodao je Gudelj.

U zračnom napadu na Banske dvore korištena su dva zrakoplova tipa Super Galeb G-4 iz 105. lovačko bombarderskog avijacijskog puka RV i PVO, naoružanih avionskim raketama zrak – zemlja i avio bombama.

Izbijanjem agresije na Republiku Hrvatsku, 105. lovački bombarderski avijacijski puk premješten je s aerodroma Zemunik na vojni Aerodrom Udbina s kojeg su izvršili i druga borbena djelovanja po Republici Hrvatskoj.

‘S obzirom na način na koji je napad bio planiran i u konačnici izveden te s obzirom na priklonjenost dijela tadašnje vojne i političke struktura JNA prosrpskoj, odnosno velikosrpskoj politici te izuzetnu konspirativnost, kriminalističko istraživanje ovoga događaja bilo je izuzetno složeno i zahtijevalo duže vrijeme kako bi se finaliziralo’, rekli su u policiji.

U istrazi su sudjelovale SOA, VSOA i sve sastavnice državne vlasti.

Površna analiza ove teatralno podnesene kaznene prijave ukazuje na znatne propuste,nekompetentmnost i neprofesionalnost sudionika koji su sudjelovali u istrazi i podnijeli kaznenu prijavu.

Pokušat ću vam kratko i zorno pokazati zašto je tome tako.

Krenimo redom:

a) Podaci o tome tko su bili neposredni krajnji izvršitelji granatiranja Banskih dvora poznati su Ministarstvu obrane,Glavnom stožeru HV,Upravi vojne policije i tadašnjeg SIS-a još u listopadu 1991. godine i stoga nije točno da je trebalo čekati 26 godina da bi se došlo do neposrednih i krajnjih izvršitelja, a poglavito tvrdnja sa tiskovne: „Tijekom 2016. godine kohezija je oslabila i došli smo do personalnih dokaza. Do tada je bio zid šutnje’, rečeno je na konferenciji za novinare.:;

b) Navedeni podaci o sudionicima odnosno krajnjim izvršiteljima u granatiranju Banskih dvora prikupljeni su od bivših vojnih pilota koji su prebjegli u HV-u,istražitelji očito nisu znali da smo u Ministarstvu obrane imali uređen sustav praćenja svih aerodroma bivše JNA, svih polijetanja i podataka o pilotima

c) Meta zračnog udara je bio predsjednik Hrvatske dr Franjo Tuđman,tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković te je stoga neodrživa i netočna činjenica da je naredbu za raketiranje Banskih dvora samostalno izdao general Ljubomir Bajić,bivši zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RZ iPZO JNA;

d) Istražitelji se očito nisu niti potrudili utvrditi crtu vođenje i zapovjedanja u JNA te do kraja utvrditi odnosno istražiti sve aktere već su se zadovoljili sa generalom Ljubomirom Bajićem koji nas nasmijava sa pričama kako je upravo bio glavni za davanje naredbe. Bajić je očito bio sam jedan u nizu sudionika koji je prenio naredbu o granatiranju Banskih dvora, a sam takvu odluku nije niti ju je mogao donijeti već bi bio spriječen u njezinom izvršavanju ;

e) Zašto istražitelji nisu istragu stručno,kompetentno i profesionalno odradili ili ih je netko o tome onemogućio-to nek sami kažu.

f) Neosporna je činjenica da je naredba o raketiranju Banskih dvora donesena u Beogradu. Sa naredbom je svakako bio upoznat Slobodan Milošević i krnje predsjedništvo SFRJ odano Slobodanu Miloševiću. Naredba je od krnjeg predsjedništva SFRJ i Miloševića ili uz njihovo odobrenje i znanje proslijeđena Veljku Kadijeviću,Blagoji Adžiću,zapovjedniku RT i PZO,a tek tada generalu Bajiću i preko njega ostalim neposrednim izvršiteljima.naravno da u to sve pratili i prikupljali informacije „ljudi“ Aleksandra Vasiljevića,šefa Uprave za sigurnost Generalšaba JNA. Naime,takav je bio zapovjedni lanac u JNA u listopadu 1991 godine.

Umjesto zaključka

Kad se već 26 godina nije ništa poduzelo niti je sustavno istraženo na temu granatiranja Banskih dvora,državnomvrhu i MUP-u nije trebao ovaj slabo izrežiran „igrokaz“. Postavlja se pitanje hoće li DORH u istrazi utvrditi punu istinu??

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Predsjednica komentirala podizanje kaznene prijave zbog raketiranja Banskih dvora

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Don Damir Stojić: “Rod” je umjetni konstrukt jedne nove ideologije koja nema nikakva utemeljenja u znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Studentski kapelan, don Damir Stojić, gostovao je u emisiji laudato televizije, “Život i zdravlje” na temu Istanbulske konvencije. Istaknuo je krucijalni problem lingvističkog inžinjeringa kojim se želi umjetni termin “roda” uvesti u znanost, zakone i sve ostale pore društva: “To su izmišljeni izrazi koji nemaju nikakva značenja, to su konstrukti kako bi odražavali jednu novu ideologiju koja nema nimalo utemeljenja u istini, u znanosti.”

“Mi smo davno izgubili rat vokabulara! To se vidi kad je u pitanju homoseksualnost, gdje je “seks” tabula rasa, ništa, beznačajno.” Tako ispada da bilo tko može dodati bilo koji prefiks ispred riječi seks. “Zato imamo sad”, nastavlja don Damir, “homoseksualaca, heteroseksualaca, biskesualaca, pa aseksualaca, transseksualaca. Nažalost, prihvaćajući taj žargon i vokabular mi smo pali”, rekao je don Damir, prenosi narod.hr

Nadalje, upozorava da smo svi uronjeni u taj vokabular i da ga svi rabimo, što na nas stavlja dio krivnje za današnju situaciju te savjetuje da moramo biti jako oprezni s riječima koje koristimo.

“Dvadeset i četiri puta se pojavljuje riječ “rod” u jednom međunarodnom dokumentu. Jedan međunarodni dokument koristi jednu tako fluidnu i beznačajnu riječ!”, naglasio je.

Obrazlažući u čemu je problem Istanbulske konvencije i s njom usko povezane rodne teorije, don Damir je istaknuo da one nisu znanstveno potkrepljene: “Znanost bi trebala uzeti činjenice, prosuđivati ih i dokazivati, dok oni “rađaju” nove teorije koje apsolutno ne drže vodu”.

“Sjećam se da je 2007./2008., dr. Gordan Bosanac, veliki pobornik ovih stvari, sam rekao da muškarac, ako osjeća da je žensko, da može koristiti ženski wc. To tako zvuči ludo!”, rekao jedon Damir. “Ključ je u osjećaju.”, nastavio je, “Moj nećak kad je bio mali, mislio je da je Spiderman i skakao je od kauča do kauča. Ja sam ga morao zaustaviti i reći mu: prijatelju, nisi Spiderman. Odjedanput misli i osjećaji ulaze na područje znanosti, a koliko znam osjećaji ne bi smjeli biti jedan kriterij znanosti”.

Don Damir je tu ideologiju rodne teorije povezao s prvom pobunom Sotone protiv Boga i čovjeka u Knjizi postanka, gdje vidimo da vrhunac stvaranja jest muško i žensko: “To je zadano u Svetom pismu – da Bog stvori muško i žensko na svoju sliku i priliku. Sotona mrzi Boga i Bogu ne može ništa, međutim može unijeti perverzije u stvorenju. Zato ta prva pobuna ide za tim da razara tu komplementarnost [muškarca i žene] koja je bogomdana”.

“Rodna teorija, kao naziv, je novijeg datuma,” ističe, “ali mislim da to stoji na prvim stranicama Svetog pisma, ta pobuna protiv Adama i Eve. To je dosta znakovito da netko ide za tim da razara i potkopava ovu bogomdanu komplementarnost muškog i ženskog. Dakle, zaista se moramo boriti protiv toga, i mislim da je to opasnije nego što ljudi misle.”

U nastavku razgovora naveo je par primjera iz drugih zemalja gdje se rodna teorija provodi u praksi. U Kanadi muškarci koji se proglašavaju ženama natječu se u ženskim sportovima, idu u ženski wc, itd. Naime, “Kanada ima takozvani “afirmed action”, što znači da bi oni pomogli ugroženim skupinama dozvoljavaju kvotu za zapošljavanje manjinskih grupa i također za žene. Sad imate jedan apsurd da se muškarci javljaju za te poslove i govore da su žene.”

Osim pojave “transrodnih” osoba, tu su, i “trans-age”, “transdobne” osobe. “To znači”, navodi don Damir, “da jedan čovjek od 55 godina misli da ima 6 godina. Dovoljno je guglati i vidjeti; ovo nisu teorije koje se mogu dogoditi, ovo se događa, zato što su implementirali ono što Istanbulska konvencija želi da mi ratificiramo”.

“I sada, po kojim principima”, pita se don Damir, “ako prihvatimo sve ovo što nam Istanbulska konvencija kaže, možemo reći tom čovjeku da je lud? Dapače, on će mene optužiti da ja širim mržnju, ili neznam što već.”

“Imamo trans-vrste,” nastavlja, “trans-species”: u Finskoj je poznata situacija, gdje djevojka misli da je mačka. I ona zaista misli da je mačka. Po kojim principima ću ja toj djevojci reći da je luda, odnosno da nije mačka? I sada opet će meni netko reći da ja izvlačim ekstremne slučajeve, ali u biti to nije ekstremno, to je baš u sklopu ove teorije koju oni šire. Ušli smo u jednu fazu postmodernog razdoblja gdje istina više ne vrijedi”.

“Kanada je ušla u jednu novu fazu.”, ističe don Damir, “Naime, kanadska vlada donijela je da je ilegalno odnosno protuzakonito oslovljavati se prema nekome protiv njihove volje. Drugim riječima, ako muškarac kaže da je žena, ja moram koristiti zamjenice koje on, odnosno ona želi. I sad fabriciraju novi jezik. Klasično u engleskom imamo his, her, he, she; hrvatski -on, ona, moj, tvoj, tvoja, itd. Nove riječi se rađaju kako bi ova ideologija imala svoj vokabular.”

“Dr. Jordan Peterson, koji je profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu, je jednostavno rekao: “Ne može nitko mene prisiliti da govorim na način na koji ja ne želim.” Dakle jedna je razina kada država meni kaže da ne smijem nešto reći – to je cenzura, i to je isto kršenje slobode govora.

Druga je pak razina, Kanada je ušla u tu razinu, koja govori: ti moraš tako govoriti! Dakle, Kanada je svesrdno prihvatila rodnu teoriju. Gledatelji u Hrvatskoj moraju znati da je u Kanadi sada protuzakonito ako ne koristiš riječi koje osoba želi da koristiš prema njoj. Jordan Peterson se digao protiv toga i doživljava užasne progone. Ja tvrdim da ako naša Vlada i Sabor ratificiraju ovaj dokumenat da ćemo doći do te razine. Znači, jedna nova diktatura i novi totalitarizam – oni prisiljavaju ljude na njihovu ideologiju”.

Don Damir je upozorio da postoji opasnost da se vratimo u doba komunizma, kada su za vrijeme Jugoslavije djeca učili svoju pseudo-povijest: “U školi učiš jedno, doma učiš drugo, pa su doma djeca morala učiti svoju pravu povijest od svojih djedova i očeva”.

Na pitanje kakve će rodna ideologija imati reperkusije na brak i obitelj don Damir je istaknuo da je sve to povezano, ipak zadnjih par godina svjedočimo napadima koji se vrše na brak, a sad i na definiciju obitelji: “Dakle imamo obiteljski zakon koji ne želi definirati što je obitelj. Mi se ne trebamo bojati reći da je obitelj zajednica muža i žene s djecom. Brak je jedno, obitelj je drugo. Svi to prirodno znamo a sad se odjednom bojimo to reći”, izjavio je don Damir.

Osvrćući se na stav Crkve prema rodnoj teoriji, rekao je: “Dovoljno je uzeti riječi pape Franje. Neznam da ijedan drugi papa, u zadnjih 30 godina govori tako oštro protiv rodne teorije. Sam Papa je skovao nove izraze koji se meni osobno jako sviđaju, najbolji je: ideološka kolonijalizacija. Usporedio je rodnu teoriju sa nacizmom. Papa Franjo je vrlo oštar na ovom području”, naglasio je, “zato što on zna što je to”.

Don Damir je iznio i svoj stav o feminističkim udrugama koje zagovaraju ratifikaciju Istanbulske konvencije: “Ja se čak pomalo čudim feminističkim udrugama u Hrvatskoj koje su dosta dvolične u sebi. Ne mogu nikako ući u njihov način razmišljnja: s jedne strane stalno naglašavaju biološku razliku (ženska ljudska prava), a s druge strane ovdje zagovaraju jednu teoriju koja potkopava ženstvenost”.

Na kraju razgovora don Damir je zaključio: “Ima staro filozofsko pravilo: ono što je očito ne treba dokazivati. Međutim, došli smo u jedno razdoblje povijesti gdje se ono očito mora dokazivati”, prenosi narod.hr

 

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari