Pratite nas

Reagiranja

Otvoreno pismo HHO-a Hrvatskom saboru o HRT-u – smijenite Radmana

Objavljeno

na

Dosta je Josipovićeve ‘crvene Hrvatske’!

[ad id=”93788″]

Odnos prema medijskim slobodama, posebno prema javnim medijima, glavni je pokazatelj poštivanja ljudskih prava i demokratskih sloboda. U mnogim europskim državama, primjerice u Mađarskoj i Poljskoj, vladajuće garniture naprasno su preuzele kontrolu nad televizijom i njenim programskim sadržajem.

Isto se dogodilo u Hrvatskoj već 2012. kad je vladajuća lijeva većina Zakonom o HRT-u iz 2012. uklonila civilno društvo iz upravljanja HRT-om i ovim zakonom, u Hrvatskoj popularno nazvanim „Lex Lukašenko”, podržavila HRT. Tadašnja je parlamentarna većina promijenila postojeći zakon, pa je parlament direktno birao ravnatelja nacionalne televizije i radija. Nažalost, lijeva koalicijska vlada učinila je to uz podršku tzv. udruga civilnog društva, uključujući i Hrvatsko novinarsko društvo. U tome joj je pomogla agresivna i netolerantna skupina „lijevih” novinara s HRT-a koji su hodočastili u Ured predsjednika Republike, ali i Vlade (potpredsjednici Milanki Opačić) i ministrici kulture (Andrei Zlatar Violić).

Time je realiziran projekt bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića o stavljanju HRT-a u funkciju njegova političkog koncepta, ali također i lijeve koalicije o stvaranju „crvene Hrvatske”, na što smo pravovremeno upozorili Izjavom broj 9/2013 (izjava u privitku).

Moramo, nažalost, konstatirati da europske institucije u slučaju Hrvatske nisu reagirale na ovu anomaliju u postkomunističkoj Hrvatskoj onako kako danas reagiraju u slučaju Poljske. Što se Hrvatske tiče sve vladajuće garniture, od osnutka hrvatske države i pada komunizma, nastojale su na razne načine utjecati na vođenje javne televizije, pogotovo na sadržaj programa. Pritom se nisu libile svoja presizanja uvijati u celofan demokratičnosti, pa smo svojedobno bili svjedoci u biti fiktivnog utjecaja civilnog društva na upravljanje javnom televizijom i njenim programskim sadržajem.

Upravo stoga Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) se od svoga osnutka posebno zalagao za medijske slobode. Pratili smo i pratimo stanje na javnoj televiziji, načelno se zalažući da HRT-om upravljaju predstavnici civilnog društva preko Programskog vijeća HRT-a. U kojoj mjeri je HHO posvećivao pažnju medijskim slobodama vidljivo je iz činjenice da je upravo naš Odbor inicirao i organizirao poznate demonstracije 21. studenoga 1996. na kojima se na Trgu bana Jelačića okupilo 150 000 prosvjednika. Time je spriječen pokušaj najrigidnijeg dijela Tuđmanovog režima koji je imao za cilj zagrebački Radio 101 prepustiti medijskom mogulu Ninoslavu Paviću, bivšem vlasniku Europa press holdinga. HHO je od 2011. do danas objavio čak pet izjava posvećenih stanju na HRT-u ili zakonima o HRT-u. Uoči donošenja Zakona o HRT-u, g. 2013., HHO je organizirao Okrugli stol o novom zakonu, suprotstavljajući se njegovom usvajanju. U Novinarskom domu, bili smo osamljeni budući su ovu raspravu bojkotirale ostale nevladine udruge za ljudska prava, uključujući i Novinarsko društvo. Naime HHO se, za razliku od većine NGO-a za ljudska prava suprotstavljao zakonskom rješenju koje su podržavali ti NGO-i.

Rezultat promjena zakona bio je izbor Gorana Radmana za novog ravnatelja HRT-a. On je krajem 80-ih, pred sam krah komunističkog totalitarizma u Europi, bio posljednji direktor tadašnje Televizije Zagreb. Padom komunizma Radman je morao otići s direktorskog položaja, jer je u prethodnom režimu bio na čelu medija koji je, u skladu s tadašnjim nedemokratskim standardima, gušio slobodu govora. Već sama činjenica da se na mjesto direktora HRT-a u jednom višestranačkom demokratskom društvu bira osoba koja je osamdesetih godina obnašala visoke funkcije u komunističkom partijskom sustavu, pa je kao takav bio postavljen za čelnog čovjeka tadašnje zagrebačke televizije, znači derogiranje povijesne istine o totalitarnoj prirodi tadašnjeg komunističkog režima.
Odmah po preuzimanju vlasti na HRT-u od strane Radmana započela je čistka politički nepodobnih pojedinaca slična onoj iz 2000. godine, kada je vlast preuzela lijevo-liberalna koalicija, a slično je devedesetih postupala i HDZ-ova vrhuška.

Na ključna mjesta na HRT-u postavljeni su „nezadovoljni hodočasnici” u predsjedničke dvore i Vladu. Radman je svoju aroganciju i bahatost iskazao i prvotnim odbijanjem predočenja imovinske kartice. Nakon što ga je Povjerenstvo za sukob interesa kaznilo zbog odbijanja ispunjavanja imovinske kartice on ju je ipak predočio, ali, pokazalo se, nekompletnu. Zatajio je, naime, da je vlasnik hotela Vila Park na Bohinjskom jezeru u Sloveniji. Riječ je o elitnom odmaralištu koje je nekada bilo u vlasništvu Saveza komunista Hrvatske, a bilo je namijenjeno tadašnjim komunističkim rukovodiocima. Radman je 2003. otkupio hotel za 650.000 EUR izravnom pogodbom, bez natječaja, u čemu su sudjelovali i neki istaknuti političari koji i danas zaposjedaju ključne položaje u institucijama vlasti, predstavljajući u njima Socijaldemokratsku partiju Hrvatske, pravnog, političkog i moralnog sljednika Saveza komunista Hrvatske. Nakon što su mediji razotkrili skandal Radman je sazvao tiskovnu konferenciju za novinare koji prate rad HRT-a. Tom prilikom je prisutne novinare nazvao „promicateljima zla”, koji svojim pisanjem ugrožavaju njegov život i život njegove obitelji, na što su novinari demonstrativno napustili tiskovnu konferenciju.

Radman nije stao samo na tome, već je pred jednom novinarkom koja je ostala u dvorani bahato izjavio kako ima još imovine koju nije prijavio povjerenstvu za sukob interesa.
Tadašnji Nadzorni odbor HRT-a (NO HRT) je zbog svega što se događa s Radmanom i oko njega glasovanjem, uz tri člana za i jednog suzdržanog, pozvao Sabor da razriješi Gorana Radmana dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a, iz sljedećih razloga:

1. neispunjavanje imovinske kartice sukladno zakonima RH;
2. miješanje u programsko-uređivačke sadržaje na HRT-u;
3. nastup na tiskovnoj konferenciji na kojoj je novinare nazvao promicateljima zla;
4. seksistički ispad prema kolegici na HRT;
5. opravdana sumnja u nepravilnosti oko imenovanja pojedinih šefova poslovnih jedinica;
6. uklanjanje sa zatvorene sjednice Nadzornog odbora glavne tajnice i zapisničarke (kako se ne bi mogao voditi zapisnik).

Budući je tadašnji Nadzorni odbor HRT-a bio sastavljen uglavnom od njegovih ljudi, on se sam djelomično raspustio kako ne bi došlo do Radmanove smjene.

Radman je još jednom ulovljen u sukobu interesa, pa je najavio da će podnijeti ostavku ako mu se to dokaže na sastanku saborskog povjerenstva za sukob interesa. Nakon što ga je saborsko povjerenstvo proglasilo krivim, kao nevjerodostojan čovjek platio je kaznu, ali ostavku nije podnio. Upravni sud RH nepravomoćnom je odlukom potvrdio odluku saborskog odbora.

Radman se posebno iskazao otkazima zaposlenicima na HRT-u na temelju kriterija koje je samovoljno postavio, kršeći svojom arogancijom i samoživošću njihova temeljna ljudska prava. Hrvatski sudovi poništavaju ove njegove otkaze jednog za drugim.

Konačno, ali ne i najmanje važno, najnoviji NO HRT-a u svojoj izjavi od 30. prosinca 2015. (u privitku) upozorio je na najnovije bahato Radmanovo ponašanje iz kojeg je vidljivo da on ne poštuje ničije odluke osim vlastitih. Bojimo se da se iza paragrafa o sistematizaciji radnih mjesta krije njegov pokušaj da do konca siječnja uhljebi 60 svojih povjerljivih partijskih kadrova koje je doveo na HRT temeljem ugovora o radu i koje sada pokušava zaposliti za stalno.

Izvršni odbor Hrvatskoga helsinškog odbora (IO HHO) stoga poziva Hrvatski sabor da:

1. Razriješi dužnosti sadašnjeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana zbog brojnih kršenja zakona i ugroze medijskih sloboda;
2. Izabere novog ravnatelja HRT-a;
3. Imenuje povjerenstvo za izradu novog zakona o HRT-u koje bi ponudilo nacrt novog zakona usklađen s visokim civilizacijskim standardima koji garantiraju slobodu i nezavisnost javnih medija. Novim zakonom trebalo bi u potpunosti ukloniti politiku od utjecaja na izbore čelnih ljudi HRT-a. Vijeće HRT-a kao predstavnik civilnog društva trebalo bi u potpunosti preuzeti sva imenovanja na HRT-u i garantirati neovisnost HRT-a od dnevne politike.
IO HHO-a izražava nadu da će novi saziv Hrvatskoga sabora pokazati da se zalaže za istinske i hitne promjene i reforme, te da će imati sluha za demokratske procese i vratiti Hrvatskoj nadu da se promjenama i reformama može graditi bolje i demokratičnije društvo – navodi se u priopćenju HHO-a koje potpisuje Ivan Zvonimir Čičak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kakav je to festival gdje Goran Višnjić ne može dobiti nagradu ni za ‘specijalne efekte’?

Objavljeno

na

Nakon što smo saznali tko su dobitnici Zlatnih arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, slobodno se možemo upitati: Kakav je to festival? Sve najznačajnije nagrade i priznanja dobio je igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“, u kojem nam autorica predstavlja ženu koja je iz ustaških logora spasila desetak tisuća dječaka i djevojčica, što nije ništa drugo nego znanstvena fantazija,ili bolje rečeno falsifikat, a nikako istinsko svjedočanstvo, kako su govorili i pisali.

Nagrade su potom dodijeljene svima onima (svaka čast iznimkama) koji „drugačije“ dišu, koji od hrvatske države prave „humoresku“, poput filmova „Koja je ovo država“ ili „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“.

Častan i ugledan hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji se natjecao s filmom „General“, a u kojem glavnu ulogu glumi svjetski poznati glumac Goran Višnjić, (dragovoljac Domovinskog rata!), nije dobio „ništa“, odnosno dobio je dvije-tri „zlatne arene“ za recimo „specijalne efekte“ (sic!) i tome slično, drugim riječima – ništa.

Da je film i više nego dobar i da će potući rekorde gledanosti u kinima i na malim ekranima nitko ne sumnja, osim onih pojedinaca koji se „razumiju“ u filmsku umjetnost i koji su valjda prespavali one dijelove u kojima glumi recimo Višnjić, jer da su gledali kako to on radi vjerojatno bi mu udijelili, ako ništa drugo, a ono „nagradu za specijalne glumačke efekte“.

Barem je to zaslužio!

Međutim, još prije ovog festivala bilo je jasno da filmovi ili bolje rečeno teme poput „Generala“ nemaju nikakvu šansu, bez obzira što sada pričaju da je ovaj inače sjajan film o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i generalu Anti Gotovini bio najviše favoriziran od strane dijela javnosti.
To jednostavno nije točno.

Najviše su favorizirani oni kojima su pripale „Zlatne arene“, poput izmišljene priče o Diani Budisavljević, ili pak onom čiji je autor Predrag Ličina, sin nekadašnjeg zloglasnog udbaškog novinara Đorđa Ličine.

Zanimljivo je da je Vrdoljak od prvoga dana znao što ga čeka u Puli, pa stoga i nije bogzna kako razočaran, kad je čuo tko će sve kući nositi „zlatni kipić“. Naime, i u vrijeme komunizma su zabranjivali i žestoko osporavali neke njegove filmove, a „glave“ mu je došla i tv serija „Tito“ koja se reprizno prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ne, to kako je (istinski) prikazao Tita, to mu ne mogu i ne će oprostiti.
Stoga nije ni čudno da je „General“ na Pulskom filmskom festivalu prošao kako je prošao, odnosno što će svoju kvalitetu i gledanost morati tražiti negdje drugdje, gdje će valjda prepoznati vrhunsku glumu jednog Gorana Višnjića, ali i druge, a poglavito iznimno zanimljivu i vrijedno pažnje temu o Domovinskome ratu, što je na otvorenju festivala izjavila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je rekla da će “film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci!“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari