Pratite nas

Herceg Bosna

Logika šovinističkog unitarizma i neupućenost političkih direktora PIC-a

Objavljeno

na

Otvoreno pismo ­­­­­­­­­­­­­­­­­­­političkim direktorima Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC), te svim unitarističkim strankama, medijima, političarima i aktivistima

Nakon što su politički direktori UO Vijeća za implementaciju mira naglasili „koncert u Mostaru kao najveći problem u BiH“, te se o istom događaju govorilo i u zgradi UN-a, prigodom rasprave o haškom tribunalu, HRS je 07.06. reagirao priopćenjem za javnost. Međutim, nakon što je koncert prošao, i to bez ijednog incidenta, osjećam potrebu reagirati otvorenim pismom političkim direktorima Vijeća za implementaciju mira (PIC), iz razloga što je spomenuti koncert još jedan u nizu dokaza kako se međunarodna zajednica stavlja u službu politike većinskog naroda.

Logika šovinističkog unitarizma i neupućenost političkih direktora PIC-a

Politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) osudili su 6. lipnja 2017. godine događaj nazvan “Veliki skup potpore hrvatskim uznicima u Hagu te svim nepravedno optuženim i osuđenim hrvatskim braniteljima HVO-a”, koji je najavljen i održan 8. lipnja u Mostaru.

Politički direktori su naglasili kako „sve institucije u Bosni i Hercegovini, uključujući političke, vjerske i organizacije civilnog društva, trebaju djelovati u pravcu promoviranja pomirenja, međusobnog razumijevanja i tolerancije, te izbjegavaju događaje, aktivnosti i retoriku koji produbljuju podjele, što uključuje i glorificiranje osuđenih ratnih zločinaca, povijesni revizionizam, te provokativnu upotrebu simbola, kao i da ne treba praviti nikakve poteze, ni u Mostaru niti drugdje, koji za posljedice imaju produbljivanje podjela i podizanje tenzija“.

S ovim se stavovima na načelnoj razini u cijelosti slažem, ali spomenuti događaj smatram potpuno neprimjerenim povodom za njihovo iznošenje. Dovođenjem ovih, izvan danog konteksta, potpuno prihvatljivih stavova, u vezu s koncertom, odnosno skupom potpore hrvatskim uznicima u Haagu, javnosti se želi poslati poruka da su organizatori i pokrovitelji skupa protiv pomirenja, međusobnog razumijevanja i tolerancije, da teže produbljenju podjela i podizanja tenzija, da glorificiraju osuđene ratne zločince i podržavaju povijesni revizionizam i provokativnu upotrebu simbola.

Pozivam političke direktore Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira da ove svoje insinuacije protiv organizatora i pokrovitelja skupa potkrijepe argumentima i dokazima nakon koncerta, ako ih imaju. Pozivam ih također da svoj vlastiti kredibilitet po navedenim pitanjima potkrijepe osvrtom na primjere iz nedavne prošlosti u kojima sve pobrojane grijehe određenim akterima nije bilo potrebno podmetati i učitavati, jer su bili izrazito vidljivi, za svakoga tko ih je htio vidjeti. Na koje aktere i koje pojave se referiram, bit će razvidno u nastavku teksta.

Vraćajući se središnjoj temi, podsjećam kako je organizator skupa, udruga „Hrvatsko srce nade“ povodom koncerta izdala priopćenje koje sadrži sljedeći navod: “Riječ je o skupu hrvatskog naroda na kojem neće biti politike niti političkih govora. Cilj nam je pjesmama, na jedan kulturan način, pružiti potporu hrvatskim braniteljima kojima se sudi u Haagu“. U tekstu se udruga ogradila i unaprijed osudila provociranje bilo koga, kao i isticanje bilo kakvih neprimjerenih obilježja na skupu. Kako su organizatori najavili, tako je i bilo. Na skupu nije bilo političkih predstavnika, političkih poruka, nikoga se nije na bilo koji način provociralo i nije bilo neprimjerenih obilježja. (”Nije zabilježen nijedan incident na sinoćnjem koncertu potpore šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg-Bosne koji se nalaze u pritvoru u Den Haagu”, doznaje Fena u MUP-u Hercegovačko-neretvanske županije.)

Skup je završen, ali potreba reakcije na podmetanja i učitavanja koja su od strane Političkih direktora Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira, te raznih unitarističkih stranaka, medija, političara i aktivista bila upućena skupu, ne samo da nije prošla već je nakon svega što se dogodilo još potrebnija i aktualnija. Ovaj put ću se osvrnuti samo na ključne insinuacije navedenih aktera kojima se, očito, htjelo javno diskreditirati i sam skup, i njegove organizatore i pokrovitelje.

  • Glorificiranje osuđenih ratnih zločinaca

Povodom insinuacija za glorificiranje osuđenih ratnih zločinaca, podsjećam kako je cilj i povod koncerta bilo skretanje pozornosti javnosti i podrška pravu nepravomoćno osuđenih, dakle pravno još uvijek nevinih osoba, na pravično i nepristrano suđenje. Koliko znamo, presumpcija nevinosti do donošenja pravomoćne presude jedan je od temelja europske, pa i suvremene globalne civilizacije.

Pored toga, voljeli bismo znati za bilo koju reakciju PIC-a i unitarista na javne manifestacije u kojima je sudjelovao Rasim Delić, bivši načelnika Glavnog štaba Armije RBiH, osuđen na tri godine zatvora na sudu u Haagu. Takvih reakcija, na žalost, nije bilo, niti na govor tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića na Delićevoj sahrani na šehidskom mezarju Kovači  u Sarajevu, na kome je sahranjen i Alija Izetbegović.

Silajdžić je tad održao govor unatoč, ili pak, zahvaljujući činjenici da je po zapovjedi generala Rasima Delića ustrojena postrojba „El Mudžahid“. U govoru kojeg je, kao poseban izaslanik Alije Izetbegovića, 1995. godine održao pripadnicima „El Mudžahida“, Rasim Delić je, među ostalim, rekao:

Ja nikad nisam krio da ova jedinica postoji, da je to jedinica Armije BiH, da je u sistemu rukovođenja i komandovanja Armije BiH… Zbog toga je vaša pomoć i pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva i dalje neophodna i bit će neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu. Zato u svoje ime i u ime muslimana BiH kažem privremeno hvala, jer nas na Alahovom putu čekaju mnogi, brojni zadaci.“ U istom govoru, Rasim Delić je spomenuo kako je rat u BiH bio „samo prva runda, a ne znamo kada će doći do druge ili slijedeće“. Video prilog u kojem se nalazi spomenuti govor možete pogledati OVDJE.

Ne mogu se sjetiti nikakve reakcije PIC-a, niti unitarista na sudjelovanje predsjedavajućeg Predsjedništva BiH na sahrani uz državne počasti ovog, kako se može vidjeti na gornjoj poveznici, osvjedočenog promicatelja pomirenja, međusobnog razumijevanja i tolerancije.

  • provokativna upotreba simbola i povijesni revizionizam

Glede podmetanja i učitavanja za povijesni revizionizam i provokativnu upotrebu simbola, još jednom podsjećamo PIC i cjelokupnu unitarističku javnost kako je od 2010. do 2014. godine Hrvatska stranka prava BiH bila dio Vlade FBiH, takozvane SDP-ove platformaške vlade. HSP BiH je na mnogim svojim stranačkim materijalima dugo godina koristila simbole, znakovlje i slogane koji su se izravno referirali na razdoblje NDH tijekom Drugog svjetskog rata. U vrijeme dok je bila dio SDP-ove platformaške vlade HSP BiH je u prostorijama jedne svoje podružnice držala bistu poglavnika NDH Ante Pavelića.

Pored toga, jedan od ministara spomenute SDP-ove platformaške vlade samo godinu dana prije nego je postao ministar, bio je među organizatorima skupa „Nezavisna Država Hrvatska – Znanstveni simpozij o povijesnom kontekstu stvaranja i funkcioniranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), njenom slomu te stradanjima hrvatskog naroda u poslijeratnim progonima i pogubljenjima“. Na samom skupu dotični ministar je imao izlaganje na temu „Uspostava NDH, zakoni, funkcioniranje vlasti i državno uređenje“.

Kako se dogodilo da je HSP BiH postala dio SDP-ove platformaške vlade? Tko je Hrvatskoj stranci prava BiH omogućio biti hrvatska komponenta Vlade FBiH, usprkos činjenici da je imala manje od 10% hrvatskog izbornog legitimiteta? Odgovor je, naravno: SDP BiH? Uz čiju pomoć? Odgovor je: OHR-a i Valentina Inzka, sarajevskih unitarističkih medija, nevladinih udruga i samozvanih neovisnih intelektualaca. Upravo onih koji su bili najglasniji u osudi i demonizaciji koncerta.

Je li ikome od pobrojanih kroz četiri godine SDP-ove platformaške vlade zasmetalo što HSP BiH koristi ustaške simbole, što je ministar u toj istoj Vladi organizirao skupove o NDH? Nije, nikad nitko od njih nije reagirao na te pojave niti ih javno osudio. A u isto vrijeme demoniziraju koncert koji je po izvješćima svih medija i po službenom policijskom izvješću prošao bez ijednog jedinog incidenta, bez vrijeđanja i provociranja bilo koga, te bez bilo kakvih provokativnih simbola i poruka. Pitamo se kako je moguće demonizirati jedan humanitarni koncert, te 10.000 ljudi, među kojima je bilo jako puno djece, samo zbog činjenice da su došli na koncert proglašavati ustašama i fašistima, a one stranke i pojedince koji otvoreno veličaju NDH i ustaštvo nagrađivati ministarskim pozicijama u Vladi FBiH? Tko to i zašto radi? Koja logika stoji iza svega toga? Logika vulgarnog, totalitarnog, šovinističkog UNITARIZMA. Logika one politike koja Hrvatima ne priznaje pravo na politički i nacionalni subjektivitet, politike koja negira Ustav BiH, ruši ustavno-pravni poredak i krši Daytonski sporazum.

Do koje mjere ide to unitarističko ludilo, najbolji je pokazatelj Željko Komšić, današnji predsjednik DF-a, nekadašnji istaknuti član SDP BiH i čovjek koji je uzurpirao mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH činjenicom da je u strukturi glasova koje je dobio bilo cca. 95% bošnjačkih glasova, 2% hrvatskih i 3% ostalih. Taj veliki antifašist, taj socijaldemokrat, taj lijevo-liberalni borac za „građansku Bosnu“ godinama je u svom predsjedničkom uredu držao bistu maršala Josipa Broza Tita, a pored nje portret generala Blaža Kraljevića. Nije mu smetalo što je jedan bio komunistički diktator odgovoran za Bleiburg i Goli Otok, a drugi general vojske koja je na ramenima nosila ustaško znakovlje i borila se za „cjelovitu BiH u okviru NDH – do Drine“. Nije to smetalo, niti danas smeta, SDP-u, DF-u, GS-u, unitarističkim medijima i nevladinim udrugama, niti intelektualcima raznih unitarističkih boja i veličina. Nije im bilo važno niti što postoji Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, niti su ih zanimale tekovine demokratskog antifašizma na kojima je izgrađena suvremena Europa. Kako drukčije nazvati ovu simbiozu lijevog i desnog totalitarizma nego: crveni fašizam. Je li Komšićev primjer model kako samoproglašena „lijevo-liberalna, građanska opcija“ u BiH obilježava Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma?  Zagrebemo li malo dublje, opet ćemo u svim navedenim pojavama, pronaći zajednički nazivnik: vulgarni, totalitarni, šovinistički UNITARIZAM.  

Poštovani politički direktori Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC), nadam se kako ćete se na iznesene eklatantne primjere povijesnog revizionizma i provokativne upotrebe simbola barem retroaktivno osvrnuti, te da ćete javno osuditi sve one koji prethodni rat smatraju „prvom rundom“, nagovještavajući i prizivajući time njegov nastavak. Uvjeren sam kako ćete tako pružiti najveći doprinos promicanju pomirenja, međusobnog razumijevanja i tolerancije u BiH, te izgradnji društva jednakopravnih naroda i ravnopravnih građana. A unitaristima svih boja i veličina poručujemo da odustanu od mržnje i šovinizma prema Hrvatima, te da poštivaju i provode Ustav vlastite države koju su toliko snažno prigrlili da jedva može disati.

Predsjednik Hrvatske republikanske stranke
Slaven Raguž

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Ljubić: Moramo se vratiti u konsocijacijske okvire koji su nam nakon Daytona oduzeti

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić, rekao je da su Hrvati u BiH stjerani pred zid oduzimanjem stečenih političkih prava te će, nastavi li se ta praksa i dalje morati nastaviti vlastitim putem, prenosi Hrvatski Medijski Servis.

Podsjeća da je Hrvatima oduzet paritet u Federaciji BiH te ograničeno pravo veta kroz nametnute Petrićeve amandmane, tako da se Hrvati, čak i kada imaju legitimne političke predstavnike u Vladi FBiH ne mogu obraniti od bošnjačkog preglasavanja.

“Moramo se vratiti u konsocijacijske okvire koji su nama nakon Daytona oduzeti i to kroz Izborni zakon, izbor legitimnih političkih predstavnika. Ali, isto tako, ukoliko bi se zadržavala ova dvoentitetska struktura dobiti odgovarajuće instrumente i kroz vlade entiteta”, rekao je Ljubić.

Podsjeća da je još prije deset godina govorio da je za BiH najbolje da se ona rekonstituira kroz 5 entiteta.

-To su tri entiteta s nacionalnom većinom, jednog, drugog i trećeg naroda, Distrikt Sarajevo kao glavni grad da bi ga Hrvati i Srbi počeli osjećati svojim kako se više ne bi moglo događati ono što je kardinal Puljić posvjedočio, da Hrvate u Sarajevu pitaju odakle vas još tu, što radite ovdje? Jedino Sarajevo kao distrikt može biti percipiran i kao Bošnjački, i kao Hrvatski i kao Srpski”, smatra ljubić.

Peti entitet bio bi Distrikt brčko koji se, kako kaže, kroz posljednjih 25 godina etablirao i dobro funkcionira.

Kaže da ovakav ustroj najbolje odgovara preporukama iz rezolucija Europskog parlamenta koji BiH vidi kao decentraliziranu i federaliziranu s legitimnim političkim predstavnicima.

“Ovo što danas imamo nije federalizam, to je karikatura nasilno izmijenjena amandmanima i to ne može funkcionirati što je iskustvo i pokazalo”, istaknuo je Ljubić./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Kako je tzv. ARBiH 9. svibnja 1993. planirala zauzeti Mostar?

Objavljeno

na

Objavio

Pojedini sarajevski mediji ovih dana, kao uostalom i svake godine objavljuju članke u kojima se, na crnobijeli način, prikazuje hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru. Prema autorima tih članaka rat u Mostaru izgledao je kao u partizanskim filmovima- na jednoj strani, ua padnom dijelu grada su bili fašisti, pripadnici HVO-a i HV-a, koji su napali Mostar i njegove žitelje, dok su na drugoj istočnoj strani bili slabo naoružani, ali hrabri i odvažni antifašistički borci Armije i MUP-a BiH, koji su herojskom borbom, goloruki, uspjeli obraniti Mostar i državu Bosnu i Hercegovinu.

Stvarnost je, međutim, tih ratnih godina izgledala posve drugačije. Kako je, zaista, počeo hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru, tko je i kako planirao zauzimanje Mostara, može se pročitati i na stranicama Wikipedie, koja objavljuje detaljan opis planova i naredbi zapovjednika tzv. ARBiH za zauzimanje grada na Neretvi, te kako je to spriječeno, piše Hrvatski Medijski Servis.

Na srpsku agresiju na grad Mostar i čitavu dolinu rijeke Neretve zajednički odgovaraju Hrvati i Bošnjaci koji se udružuju u Hrvatske obrambene snage i Hrvatsko vijeće obrane. Upravo su te snage potpomognute HV-om operacijom Lipanjske zore u mjesecu lipnju 1992. godine oslobodile grad Mostar i cijelu dolinu rijeke Neretve. Nakon toga dolazi do nesuglasica između HOS-a i HVO-a, no nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, HOS je raspušten, a Hrvati unutar njega prešli su u HVO, dok su Muslimani prešli u Armiju RBiH.

Hrvatsko vijeće obrane je, nakon pobjede u bitci za Mostar, upravljalo Mostarom od 26. lipnja 1992. godine. U postrojbama HVO-a osim Hrvata je bilo i Bošnjaka. Većina Bošnjaka je bila u „Samostalnom mostarskom bataljunu“ (Samostalni bataljun obrane Mostara) koji je bio pod upravom HVO-a, a osim u toj postrojbi Bošnjaka je bilo gotovo u svim postrojbama HVO-a (u naseljima Potoci i Vrapčići u postrojbama HVO-a broj Bošnjaka i Hrvata gotovo da je bio podjednak). U studenom 1992. godine, na području Jablanice, Konjica i Mostara osniva se IV. korpus Armije BiH. Odnosi između Hrvata i Bošnjaka počinju se zahlađivati krajem 1992. i početkom 1993. godine.

Interna uputstva

VOS GS HVO 22. srpnja 1992. izvijestio je da je bilo problema u odnosima između HVO i muslimanskih snaga TO. Postoje dva zapovjedništva. Dok se HVO bori i drži borbene crte prema Srbima, pripadnici muslimanske TO bježe s položaja, paradiraju po gradovima, pljačkaju i bacaju ljagu na HVO. Na prostoru srednje Bosne svi zapovjednici TO su pripadnici bivše JNA. Središte muslimanskog fundamentalizma je u Zenici, gdje se pripremaju i obučavaju jedinice za djelovanje protiv postrojbi HVO, iste se obučavaju u mudžahedinskom stilu (fanatizam). U isto vrijeme u zapadnoj Hercegovini TO je djelovala preko HOS-a. Na prisezi satnija HOS-a u Čapljini ispred TO bio je prisutan Armin Pohara – pukovnik sa svojom pratnjom. Pripadnicima TO isplaćena je ista plaća kao i pripadnicima HOS-a; jer, prema izvješću VOS GS HVO od 8. kolovoza 1992. muslimani u BiH su navodno dobili interna upustva da ulaze isključivo u postrojbe TO ili HOS, da bi se borili protiv legalnih civilnih vlasti HVO i pokušali držati što više teritorije pod svojom kontrolom. Navodno je u Čapljini u postrojbi HOS-a, koja broji oko 400 vojaka 80 % Muslimana. Navodno im je cilj borba protiv civilnih vlasti HVO i omogućavanje izbjeglicama iz Trebinja, Bileće, Nevesinja i dr. mjesta (pretežno Muslimani) da se trajno nasele u ovoj općini.

Tiho zauzimanje grada

Bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli vraćati s Jadrana gdje su bili u izbjeglištvu. Po Mostaru se sve češće pojavljuju “ljiljani” na uniformama pripadnika Armije BiH. Armija BiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema VRS-u), Bošnjaci su tiho zauzimali grad.

U zgradi Vranica (u središnjem dijelu zapadnog Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa Armije BiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala bošnjačka vojska. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Bošnjacima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.

Šifra za napad RAK-625

Dok je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO, Muslimani-Bošnjaci smišljali su napad na HVO. Armija naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’. dana 19. travnja 1993. godine, 20 dana prije otvorena napada, sastavili su zapovijed za napad na Hrvate. Uputio ju je zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka. Drugi bataljun dobio je zadaću zaposjesti položaje za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute crte imali su izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum. 1. bataljun dobio je zadaću zauzeti južne prilaze gradu te borbeno djelovati prema Rodoču. Zadaća 3. bataljuna bila je “zatvoriti Vrapčiće” i onemogućiti prijelaz preko HE Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje dobio je zadaću zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.

Na vjernost HVO i HZ HB prisegnuo je i bivši mostarski (do)gradonačelnik Safet Oručević. Pripadnicima MUP-a RBiH po toj zapovijedi bila je zadaća izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti. U zapovijedi je stajalo da moraju težiti da u ARBIH zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar. Zadaća Izviđačkog voda bila je zauzeti zgradu Elektrohercegovine, a diverzantski vod napasti objekte Žitoprometa, tj. izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve. Dalja zadaća bila je uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza crta HVO sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava HVO. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade bio je RAK-625. Dokaz da HVO nije planirao napad je taj što je u trenutku sukoba oko zgrade Vranica, zapovjednik Zbornoga područja HVO-a tražio hitno pojačanje iz Čitluka, a hitna pojačanja se ne zove kad se isplaniralo napad, nego u hitnim situacijama nepripremljenosti.

Napad na Sjeverni logor

6. svibnja, nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati 9. svibnja 1993., u 5 sati ujutro, kada Armija BiH napada vojarnu Sjeverni logor, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja. Jedinice Armije BiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.

Protunapad i zauzimanje “Vranice”

HVO pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, 10. svibnja 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije BiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i Armije BiH u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: Heliodrom i Dretelj. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija BiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.

Najjača i najbolje pripremljena bošnjačka ofenziva na području Mostara nije uspjela zahvaljujući Mladenu Naletiliću “Tuti”, koji je preko Hrvatskog radija Mostar pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe.

Spajanje s Jablanicom i Konjicom

Armija BiH poduzela je napadnu akciju spajanja područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica, što su potvrdili međunarodni promatrači i sudsko vijeće MKSJ, a nikakvu “deblokadu”, kako velikobošnjački pseudopovjesničari i politikanti iskrivljavaju. Tzv. ABiH napala je 30. lipnja 1993. i zauzela ovu vojarnu. Ranog jutra 30. lipnja 1993. između 3:00 i 3:45 sati, snage ABiH su napale vojarnu Tihomir Mišić. U daljnjem tijeku napada udarile na položaja HVO-a sjevernom od istočnog Mostara, naročito na području Bijelog Polja. Pri tome je uspjela staviti pod svoju nadzor područje u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka, i vojarnu Tihomir Mišić. Izvršila ga je u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, naročito sa muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, kao i 2. brigade, uključujući 1. bojnu “Bijelo Polje” i 2. bojnu.

Bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do pobune protiv Hrvata, a „Samostalni mostarski bataljun“ napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju. “Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba. Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a.

Kako je srušen Stari most?

U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH (istočni dio) je bio blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine navodno je bio srušen Stari most, crni mit i zlonamjerna podvala koju se beskritično vrtilo po svjetskim medijima ne pitajući za autentičnost i sam sadržaj što snimka kazuje. Analize su pokazale da Stari most nije srušio tenk HVO-a, nego podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada, što potvrđuje izjave generala Praljka da nije sudjelovao u tome vandalskom činu. Na Haaškom sudu sudac je pravedno upitao ima li stvarnih dokaza da su Hrvati uopće srušili taj most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju i jedva su neki dočekali surađivati sa Srbima i nabavljati oružje od Vojske Republike Srpske za što nisu morali mnogo platiti, jer plaćeni iznos bio je daleko manji od onog što su im Srbi pružili. Srbi su topništvom pomagali muslimansko-bošnjačke ratne napore protiv Hrvata.

Razoružavanje brigade “Bregava”

U stolačkom HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Doznalo se da Muslimani planiraju izbiti na Čapljinu i Tasovčiće i dalje ka moru. Stoga su iz HVO-a muslimanskoj brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imale trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz “Bregave” Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar. Snage ABiH pokrenule su 13. srpnja napadnu akciju prema Stocu, Čapljini i Dubravskoj visoravni. Nakon teškog poraza ABiH na Dubravama, morali su se povući ka Blagaju. Nakon toga su djelovali samo preko jakih diverzantsko-izviđačkih grupa.Pripadnici HVO-a 3. kolovoza 1993. godine su izvršili deportaciju Bošnjaka iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Bošnjaci utočište su pronašli u istočnom Mostaru, a time je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti.

Napad na Vrde

Krajem kolovoza 1993. godine, Armija BiH ponovno pokušava nastaviti prodore dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. kolovoza, kada je po zapovijedi zapovjednika Armije BiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka “Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande (IKM)” sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Početkom rujna 1993. godine, pristižu jedinice iz okolice Sarajeva, koje se raspoređuju u borbeni poredak. Dana 6. rujna 1993. počinje žestoki napad na HVO na pravcu Vrda. Vrdi se nalaze sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, Vrdi u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bi bila jako teška. Vojnici HVO-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije BiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.

Užasan zločin u Grabovici

Užasan zločin je počinjen u selu Grabovici od strane postrojbi Armije BiH (vidi Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.). Selo Grabovica se nalazi na granici mostarske i jablaničke općine. U zoru 9. rujna 1993. počeo je zločin nad civilnim hrvatskim stanovništvom. Vojnici Armije BiH su ubijali redom Hrvate, ne gledajući na godine i spol, a seljani su gubili živote samo zato što su bili Hrvati. Seljani su teško mučeni, odsijecane su im glave, leševi su bacani u kanjon Neretve. Jedan Hrvat je razapet na križ, a glava mu je odrubljena i nabijena na kolac pokraj križa. Njegovoj ženi izvadili su srce i pekli ga na vatri. U obranu svojih susjeda Hrvata digle su se susjede Bošnjakinje, ali su i one ubijene od strane svojih sunarodnjaka. O ovome zločinu znao je vrh bošnjačkih vlasti u Sarajevu i Armije BiH. Godinama nakon rata ulaz u selo Hrvatima je bio zabranjivan, a nikakav istražni postupak kojim bi se kaznili zločinci nije pokrenut.

U ratnom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegoine na području općine Mostar, Hrvati su imali 80 ratnih žrtava, od toga je bilo 19 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, 1 dijete i 60 odraslih civila. U Mostaru, u bošnjačkim logorima, bilo je zatočeno 672 Hrvata od kojih je ubijeno 77./Wikipedia/HMS/

General tzv. Armije BiH otvoreno priznao zbog čega se BiH danas nalazi u nezavidnoj situaciji

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari