Connect with us

Otvoreno pismo majkama koje su izgubile svoje najmilije

Published

on

Otvoreno pismo majkama koje su izgubile svoje najmilije

Najponosnije majke u Hrvata ne tugujte. Vaši vas sinovi čekaju. Na nebu!

Imamo Hrvatsku! Kako je to lijepo i jednostavno rečeno. Ali, imamo i potoke suza. Puna su ih jezera i mora.

Te suze, ta tužna, već dobrano ostarjela blaga i neutješna lica, svakodnevno susrećemo gdje god se okrenemo, od kafića, tržnica, do ulica i trgova. Tko ih prepoznaje?

Nitko.

Ili tek rijetki.

sad-mothers-dayProlazimo pokraj tih žena, majki koje su tijekom hrvatskog Domovinskoga rata izgubile svoje najmilije, i niti se ne osvrnemo na njih.

One, ako ih bolje promatrate, najčešće idu polako s pogledom uprtim u Nebo, ili ispred sebe – u prazno.

Idu kao da se svijet srušio, a oko njih graja, nasmijani ljudi, sretni i zadovoljni, mnogi i u luksuznim automobilima, sa zlatnim lančićima oko vrata, koji  imaju svoju državu, slobodnu, samostalnu i neovisnu.

Malo koji od njih se pitaju tko je stvorio tu Hrvatsku, a još manje, za te žene kojima su se već i suze osušile, pa plaču, plaču u sebi, za svojim sinovima i kćerima, očevima i majkama koje su im jednog dana, kojeg one sigurno nikada ne će zaboraviti, s mrtvačkim kovčegom pokrivenim hrvatskom zastavom, dopremili s tko zna koje bojišnice, za većinu davno, a za njih kao da je bilo jučer – a bilo je prije 23 godine.

Kad su ti njihovi najmiliji odlazili, malo je tko od njih otišao s tugom i suzama u očima. I malo je tko od njih vjerovao da se više nikada ne će vratiti, svojoj majci, svojoj djeci koju su ostavili, a možda su tek tada te 1991. imala svega nekoliko mjeseci, ili koju godinu života. Nisu se ni obazirali na majčine suze ni na plač djece  koje su se od kapljica pretvarale u bujicu. Samo one, samo te majke su znale, samo su one osjećale da je to možda zadnji put što vide svoga sina, kćerku, muža, brata ili sestru. Pored nekog starog  vojničkog ruksaka, svatko je od njih ponio i majčinu krunicu, da se nađe, da ih čuva. A ako bi netko od njih i vidio da majka na kućnom pragu plače, obično bi sa smiješkom, tek da je utješi rekao: “Majko, ne plači, pa brzo ću se vratiti, imat ćemo Hrvatsku. Bit će naša i više nikada ne ćemo biti robovi i sluge.” Ti junaci hrvatskog Domovinskoga rata nisu ništa tražili. Ni privilegije, ni plaće, ni dvorce.

Nisu sanjali ni da imaju  bezbroj trgovačkih lanaca. Čak ni “zlatna slova” o kojima su im govorili kad su ih “utrpavali” u vojničke kamione ili autobuse, najčešće bez adekvatne vojne opreme, bez ratnog znanja i vještina, jer tada, te 1991. ništa nije bilo važno, ni znaš li pucati, jesi li bolestan, je li ti  obitelj zbrinuta kad si otišao od doma, niti je li ti majka ili djeca plaču za tobom. Najvažnije je bilo – Srce. Hrvatsko srce protiv tenkova, aviona, teških mitraljeza ili granata. A ako si to imao, a to su uglavnom imali svi koji su odlazili u oslobodilački rat protiv srpskog i inog agresora, pred tobom se obično otvorio cijeli svijet. “Zovi, samo zovi…” orilo se na putu s kojeg se mnogi na žalost više nikada nisu vratili.

A starice majke kao majke, svakim su danom čekale svoje najmilije. Budile su se noću na svaki šum. Zaledile su se kad bi im netko, pa bio to i susjed, noću zakucao na vrata. Ili kad bi zazvonio telefon. Znale su, ako im netko tako kasno dolazi ili zove, očekivale su samo jedno- strašnu, najgoru vijest: “Žao nam je, ali vašeg sina nema više. Pao je za Domovinu! Hrvatska će mu biti vječno zahvalna.” Danas su ih puna groblja. U nekim gradovima i mjestima odali su im počast, kao u Zagrebu, Vukovaru, Škabrnji i drugdje, pa su ih sahranili kao “sardine”, jednog pokraj drugoga. Neka se vidi da ih ima! Danas umjesto da podižu velebne spomenike tim junacima, oni traže da se vraćaju na ulice i trgove spomenici Brozu, Udbašima, komunistima.

A hrvatski branitelji nisu pali radi sebe, a još manje radi Jugoslavije,  nego radi nas. Pali su i za one koji nam se smiju, kojih nigdje nije bili te 1991., koji se prave domoljubima i tu i tamo na brzinu zapale poneku svijeću kod “centralnog križa” (noge bi ih boljele, a nemaju ni vremena da i za najveće blagdane obiđu svaki grob), za one koji se ne znaju ni prekrižiti, pa u stavu mirno drže ruke “dolje”, pa da i malo karikiramo, ispada kao da se tijekom minute tišine umjesto za srce drže za “onu stvar”. I nakon što zapale lampion, odu na kavu ili vinjak da malo ” dođu sebi”, dok majke ostaju na groblju, kraj posljednjeg počivališta svojeg najmilijeg, s pogledom uprtim  u nebo i vječnim pitanjem: Bože, zašto nisu pozvao mene, već mojeg sina, a tek mu je bila dvadeset i koja godina? No, pojedini političari, prije svih (svaka čast iznimkama),  toliko su “ljubazni” da nakon odavanja minute tišine još imaju hrabrosti reći majci koja je pokraj njih u crnini i koja  plače: “Eto, majko (ni ne znaju kako se zove), i to smo obavili, odite s nama tu preko puta u kavanu, malo ćemo sjesti i nešto prigristi i popiti. Znamo kako vam je, bit će vam lakše!” Toliko oni cijene žrtvu za Domovinu! Sve bi dali za te žrtve, pa i porciju “papalina”. Oni uopće nemaju pojma o majčinom srcu. Oni koji nisu nikoga izgubili, a još k tome nisu ni sudjelovali u borbi za slobodu, rat je za njih bio igra, nešto poput partije šaha.

I danas, 23 godine  od početka srpske agresije, od prvih crnih vreća i mrtvačkih sanduka, za te majke i očeve, čiji su najmiliji  odlazili u rat, a nisu morali, koje nitko nije tjerao, koji ništa osim slobode nisu tražili, koji nisu samo branili nego i oslobađali, nazivaju “povlaštenima”, a one koje još nisu našli ni  nakon tako dugih godina – nestalima.

A tko se i kada uopće i sjeti majki čija su djeca ubijena tijekom rata od srpskih granata, dok su se igrala, i dok su čekala svoga tatu?

Pita li tko danas najponosnije majke u Hrvata, je li to ta hrvatska država za koju su njihovi najmiliji dali svoje živote? Pita li netko te majke kako im je, kako im je kad ostanu same, u sobi, okružene sinovim ili kćerkin, ili muževim  stvarima, a njih nema? One obično sjede na stolcu ili krevetu gdje su i oni nekada sjedili i gledaju u –  vrata! Čekaju da čuju kucanje, čekaju da se netko od njih pojavi nakon 23 godine.

Nitko ne kuca, nitko ne otvara.

Majke, oni su dali svoje živote, a nisu morali, a morali su. Oni su danas kod Gospodina Boga i vjeruju da nisu uzalud pali. I nisu. Žrtvovali su se za Hrvatsku. Ali, mogu li oni vjerovati da u toj njihovoj Hrvatskoj još danas ne postoji ni spomenik “Hrvatskoj majci”?

Vrijeme neumitno teče. I najponosnije majke u Hrvata, koje još žive, kako žive, smirit će se.

Smirit će se kad ih Bog pozove, kad im kaže: Dođite i vi gore, vaši vas najmiliji čekaju!

A svima koji će još ostati i poslije njih, koji se istinski i s ljubavlju sjećaju ljudi  koji su dali svoje živote za Hrvatsku, jedino možemo poručiti da Isus Krist nije umro da ga se više nitko ne sjeća, niti da ga zaboravimo, a da uživamo u budućnosti.

Ne, dragi moji, utjeha nije u zaboravu!

Mladen Pavković (predsjednik UHBDR91)/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari