Pratite nas

Reagiranja

Otvoreno pismo pomoćniku ministra branitelja: Glavašević uživa u svojoj “slavi”, ali ne će dugo

Objavljeno

na

Poštovani g. Glavaševiću,

eto, što može učiniti jedna vaša najblaže rečeno “nesmotrena” izjava koju ste, kao pomoćnik ministra branitelja, rekli na okruglom stolu Europskog doma Vukovar i Documente (koja je iznimno poznata po borbi protiv svega što je hrvatsko!) – kako bi trebalo istražiti zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila koji su prošli Domovinski rat boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je, kako ste izjavili, o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava, dok populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP. (sic!)

glavasevic bojan

Kao prvo, velika većina od registriranih hrvatskih branitelja nije ostvarila “brojna zakonska prava”, jer ih niti nema. Tu prije svega mislimo o ljudima koji su na ratištu proveli gotovo cijeli oslobodilački rat, a nisu imali “sreće” da ih pogodi metak. Takvi, kojih je najviše, ostvarili su minimalna prava, koja gotovo da i nisu spomena vrijedna. Oni pak hrvatski stradalnici koji su ostali trajni invalidi, ostvarili su tek neka od prava, tek neke od “povlastica” koje bi vama i sličnima vrlo rado poklonili samo da im možete vratiti zdravlje, dijelove tijela ili pak vratiti miran noćni san.

Kao drugo, vi biste prvi trebali stati u obranu tih ljudi, razumjeti ih, jer ste u hrvatskom Domovinskome ratu izgubili oca, koji je bio častan i pošten čovjek. Međutim, vi to ne činite, pa se stječe dojam da zbog toga “mrzite” Hrvate, a ne one koji su vam ubili oca, što je van svake pameti. Osim toga, vi nikada ne biste bili postavljeni za pomoćnika ministra branitelja da vam se otac ne zove – Siniša Glavašević. Možda nije, a možda i jeste za usporedbu: pokojna Kata Šoljić iz Vukovara je u Domovinskome ratu izgubila četiri sina i dvadesetak članova obitelji, Eva Šegarić iz Škabrnja tri i više od dvadesetak članova obitelji, pa nitko iz njihove obitelji nije nigdje na nekom “visokom” državničkom položaju, a takvih i sličnih primjera mogli bismo vam nizati u nedogled. Kao pomoćnik ministra branitelja, vi bi to, pretpostavljamo, trebali znati i bolje od nas. No, kad su vas po političkoj liniji postavili na ovo radno mjesto svi smo iskreno pljeskali, ali eto vidite i sami brzo ste nas, na žalost, razočarali. Bojimo se da će ta ista politika nakon vašeg “odsluženog” mandata s vama jednostavno “obrisati cipele”, što nikako niste zaslužili.

Kao treće, vi, najblaže rečeno, ne govorite istinu kad kažete da “populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP.” Njihovi borci, koji su bili agresori, i to u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj ostvaruju svoja prava putem njihova Zakona o boračko-invalidskoj zaštiti, Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica (kojim su obuhvaćeni i četnici iz II. svjetskog rata), ali i po nekim drugim zakonima. Ako, štovani Glavaševiću, malo pogledajte na portale i naići ćete i na podatak da, primjerice, u Boračkoj organizaciji Republike Srpske više od 45 posto njihovih veterana i članova obitelji ima PTSP-i, odnosno da je svaki drugi njihov vojnik lakše ili teže obolio od ove bolesti! Zatim ćete naići na podatak oba entiteta BiH, da su oni apsolutni rekorderi po broju oboljelih od PTSP-a. Tako u jednom intervjuu predsjednik Udruženja oboljelih od PTSP-a Federacije BiH navodi da “statističke procjene govore da čak 40 posto demobilizirnih boraca u FBiH pati od neke vrste simptoma karakterističnih za PTSP, dok u svijetu postotak oboljelih iznosi oko dva posto ukupne populacije.” Na cijelom području BiH nakon zadnjeg rata suicid je izvršilo najmanje tri puta više boraca ili branitelja nego u Hrvatskoj. U Republici Srbiji, prema nekim njihovim pokazateljima, od PTSP-a iznimno je ugroženo također najmanje 40 posto boraca, (neki kažu i 60 posto), odnosno ima te simptome, a slično je i u Crnoj Gori.

Dakle, gospodine Glavaševiću o čemu vi pričate? Činjenica je da PTSP-i imaju hrvatski branitelji, ali i na tisuće hrvatskih civilnih žrtava rata koji su također imali sreću da ih ne pogodi metak, ali o njima po tom pitanju malo tko govori.

U onim krajevima “regiona” iz kojih su došli agresori na Hrvatsku, ali i Sloveniju, kao što smo vam naglasili, veliki broj osoba također ima PTSP-i (kako da vi to ne znate?).

Stoga se postavlja pitanje, čemu neistine, obmanjivanja prije svega ljudi koji su dali krv za hrvatsku Domovinu? I ono što je najvažnije, zamjeniće ministra, iz kojih razloga i po čijem naputku izjednačavate žrtvu i agresora? Pa, ne ćete još tražiti od Hrvata da se bave liječenjem agresora od PTSP-a? Zar nije dovoljno da je Republika Hrvatska gotovo sama obnovila na desetine tisuća obiteljskih, gospodarskih i inih objekata, da srpski agresor ne priznaje ni da je gazio i uništavao našu Domovinu, da nam do danas nisu platili ni kunu odštete ni vratili opljačkano blago? Zbog čega se s takvim žarom ne borite da se ubojice vašeg oca nađu pred licem pravde?

I na kraju, onako kako se ponašate pred hrvatskih braniteljima i stradalnicima koji danima protestiraju pred ministarstvom u Zagrebu i traže ostavke Matića, Nađ i vas, stječe se dojam kao da uživate u svojoj “slavi”, gazeći sve pred sobom pa i svetinje hrvatskog Domovinskoga rata.

Ako su naša zapažanja točna, a bojimo se da jesu, jedino što vam možemo poručiti da nećete još dugo biti na ovoj funkciji, a onda, onda ćete trebati pogledati u oči sve one koje ste svojim izjavama i ponašanjem uvrijedili – do bola.

Mladen Pavković

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Dedaković neće koračati u koloni sjećanja, ali neprestano je u mislima sa svojim suborcima

Objavljeno

na

Junak hrvatskog Domovinskog rata Mile Dedaković – Jastreb na žalost ni ovog 18-tog studenoga neće biti u Vukovaru zajedno sa svojim suborcima. Bolestan je – kaže.

Kad smo ga pitali, što mu znači ovaj dan, odgovorio je:

  • Sama pomisao na sve ono što smo prošli tijekom agresije i okupacije Vukovara ostavilo je izniman trag u mojem životu. Samo kad se sjetim koliko je ljudi ubijeno, ranjeno, protjerano… Kako godine idu, sve mi je teže, a suze same idu na oči. Teško sam bolestan, sva je sreća da imam prekrasnu suprugu, ali i djecu. Vukovar je bol koja ne prolazi.

A zovu li vas iz Vukovara, pitaju za zdravlje?

  • Zovu me iz Grada Vukovara. Zanimaju se za mene. Veliko im hvala, to mi mnogo znači. Javljaju mi se i moji suborci. Teško mi je kad čujem da netko od njih teško živi ili da je bolestan, a nema adekvatnu pomoć. A ja im na žalost to ne mogu učiniti.

Mile Dedaković – Jastreb sigurno je zaslužio čin generala Hrvatske vojske. Bojimo se da ga neće dočekati, bez obzira što taj čin danas nose i oni koji su ga zaslužili, ali koji na žalost i nisu, koji im služi samo za „parade“.

  • Ne znam što bih vam na to odgovorio – veli Dedaković. Ali ako je tko zaslužio najviša odličja onda su to branitelji ovoga grada. Time ne mislim podcjenjivati ni druge, da me se krivo ne shvati. Rat je bio krvav i ostavio je na sve nas tragične posljedice. Žao mi je što su se toliki branitelji ubili, što svakim danom, kako čujem, najmanje desetak branitelja umire. Sve mi je teže slušati i gledati one koji govore da je „rat daleko iza nas“ i tome slično. Slike onoga što smo prošli svakim su danom sve jasnije i sve teže mi padaju. Neki dolaze u ovaj grad jednom na godinu, a trebali bi puno češće. Vukovar je već odavno trebao biti „velegrad“, ali sva ta obnova, koliko god se hrvatska država trudila ipak ide presporo, osobito za ljude koji tamo žive. Osim toga, 18-tog studenoga treba se sjetiti imena svih poginulih, nestalih, pa i umrlih Vukovaraca. Nije dovoljno tek samo isticati brojke.

Međutim, ono što poglavito zabrinjava i žalosti heroja Vukovara je činjenica da je vrlo malo ratnih zločinaca odgovaralo  za strašne zločine koji su tamo počinjeni, dok s druge pak strane svjedoci smo da se još uvijek gone hrvatski branitelji, da ih se ne ostavlja na miru.

  • Vukovar je rana koja nikada ne prolazi i neće proći – rekao je Dedaković, koji zajedeno sa svojom obitelji teško proživljava ove dane ponosa i slave.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

“Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe, u brak, u obitelji!”

Objavljeno

na

Objavio

Erste banka je u sklopu promidžbene kampanje „Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe“ promovirala video spot kojim promiče transrodnost i homoseksualni stil života.

Uz jednu od najpoznatijih hrvatskih domoljubnih pjesama „To je moja zemlja“, lik Andrije, prepoznatljivo lice Erste bankarenja, prvi put se i izravno obratio javnosti, nabrajajući što je prema njegovu mišljenju potrebno Hrvatskoj.

Dok Andrija nabraja što je sve Hrvatskoj potrebno, pridružuju mu se ljudi koji, prema shvaćanju Erste banke, predstavljaju ono o čemu Andrija govori.
Pa tako dok govori o Hrvatskoj kojoj su potrebni ljudi koji vjeruju u ljubav prikazan je i istospolni par, dva mlada muškarca koji se drže za ruke, a dok govori kako su Hrvatskoj potrebni ljudi koji se usude prikazana je transrodna osoba.

Služeći se dobro poznatom pjesmom „To je moja zemlja“ u izvedbi Vice Vukova, Erste banka, poručuje kako su homoseksualni stil života kao i transrodnost uobičajen i poželjan životni stil u „mojoj zemlji“.

Međutim, u zemlji kojoj Vice Vukov pjeva, Hrvatskoj, građani su na referendumu o braku jasno poručili kako je brak zajednica žene i muškarca te najbolje mjesto za odgoj djece. Unatoč neprestanim napadima na slobodu govora svih koji se zalažu za obitelj, temeljnu stanicu društva i unatoč vrlo čestom govoru mržnje velikog broja medija prema svima koji zagovaraju pravo na život, pravo djeteta na majku i oca, pravo na slobodu govora, mišljenja i vjerovanja građani naše zemlje vjeruju i bore se za svoje vrijednosti.

Reklama Erste banke promiče transseksualnost i transrodnost a dolazi u trenutku dok se u hrvatskom javnom prostoru neprestano upozorava na opasnosti ratifikacije Istanbulske konvencije koja besramno iskorištava borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svrhu nametanja ideologije.

Transseksualnost i transrodnost sa sobom nose brojne razorne psihološke i društvene posljedice. Ovi poremećaji, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, pripadaju u skupinu poremećaja spolnog identiteta, osobnosti i ponašanja. Činjenica kako se navedena bolest, koja kod ljudi uzrokuje veliku patnju, ka tome još i promovira, je skandalozna. Ozbiljni psihički problemi koje je potrebno liječiti terapijom, žele se riješiti kratkim postupkom pripisivana problema pogrešnom tijelu. To sa sobom nosi kobne posljedice. Švedska studija iz 2011. također pokazuje kako je postotak samoubojstva transrodnih osoba nakon operacije spola gotovo 20 puta viši nego u ostatku populacije. Ipak, zabluda kako je trans-rodnost normalna želi se nametnuti i u Hrvatskoj.
Hrvatskoj bi ratifikacijom sporne Istanbulske konvencije koju najavljuje premijer Andrej Plenković, bilo nametnuto uvođenje termina “rod” čime bi se širom otvorila vrata pokušajima promjene društvene svijesti i promicanju “rodne ideologije” u obrazovnim institucijama i svim sektorima – zdravstvu,, radu i zapošljavanju, socijalnoj politici i dr.

Reklama Erste banke potkopava temelje hrvatskog društva i nameće nove društvene norme koje ne vode računa o zaštiti onoga što Hrvatska uistinu treba: stabilnu obitelj, zaštitu i pomoć za žene koje žele imati djecu, kvalitetnu a ne ideološku kurikularnu reformu, te stručne i učinkovite javne institucije kao i osobe i medije koje se usude govoriti istinu, a ako baš hoćete i banke koje nude kredite s nižim kamatnim stopama, stoji u tekstu peticije na Citizengo, koju možete potpisati na poveznici ispod.


Poštovani,

obraćam Vam se kao građanin RH u kojoj Erste banka posluje već 20 godina. Ovim putem od Vas zahtijevam poduzimanje potrebnih koraka, za povlačenje reklame „Hrvatska treba ljude koji vjeruju u sebe“ ili je preoblikujete sukladno onome što Hrvatska uistinu treba: stabilnu obitelj, zaštitu i pomoć za žene koje žele imati djecu, kvalitetnu a ne ideološku kurikularnu reformu, te stručne i učinkovite javne institucije kao i osobe i medije koje se usude govoriti istinu, a ako baš hoćete i banke koje nude kredite s prihvatljivim kamatnim stopama kako bi se mladima i obiteljima olakšao dolazak do prve nekretnine.

U spomenutoj reklami marketinški djelatnici Erste banke poslužili su se dobro poznatom pjesmom „To je moja zemlja“ u izvedbi Vice Vukova, oslikavajući transrodnost/transseksualnost i homoseksualni stil života uobičajen i poželjan životni stil u „mojoj zemlji“.

Međutim, u zemlji kojoj Vice Vukov pjeva, Hrvatskoj, građani su na referendumu o braku jasno poručili kako je brak zajednica žene i muškarca te najbolje mjesto za odgoj djece. 
Unatoč neprestanim napadima na slobodu govora svih koji se zalažu za obitelj, temeljnu stanicu društva i unatoč vrlo čestom govoru mržnje velikog broja medija prema svima koji zagovaraju pravo osobe na život od začeća do prirodne smrti, pravo djeteta na majku i oca, pravo na slobodu govora, mišljenja i vjerovanja građani naše zemlje vjeruju i bore se za svoje vrijednosti.

Reklama Erste banke promiče transseksualnost i transrodnost a dolazi u trenutku dok se u hrvatskom javnom prostoru neprestano upozorava na opasnosti ratifikacije Istanbulske konvencije koja besramno iskorištava borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svrhu nametanja ideologije.

Ovom kampanjom potkopavate temelje hrvatskog društva i namećete nove društvene norme koje ne poštuju vrijednosti hrvatskih građana te ne vode računa o zaštiti onoga što je Hrvatskoj potrebno.

Ovim putem Vas molim da poštujete moju iskazanu volju, ali i volju milijun hrvatskih građana, koji su ujedno korisnici usluga Erste banke, a jasno su rekli što su naše temeljne vrijednosti te povučete spornu reklamu.

S poštovanjem,

Peticiju možete potpisati ovdje

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari