Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU DJUKIĆU

Objavljeno

na

(Donijeti ću ovdje “Otvoreno Pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića”, kojeg je on pisao 10 listopada 1955. god. srpskom i četničkom generalu Svetomiru Đukiću. Ovo pismo nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Doći će vrijeme kada će se naši hrvatski pa i srpski povijestničari nagoniti u pronalazenju postotka koliko je general Luburić bio pronicljiv i dalekovidan u svojim procijenama glede hrvatsko srpskog ili obratno problčema.

Izvir: DRINA br. 8-12, God. V. prosinac 1955., strana 217/232. Otporaš)

Gospodine generale i dragi prijatelju!

Ima tome već dvanaest godina od kada smo tamo daleko na Pantovčaku, u našem bielom Zagrebu, glavnom gradu Nezavisne Države Hrvatske, nas dva zaključili, da ćemo se lavovski boriti jedan proti drugomu, kada nas naša vojnička dužnost pozove, a da ćemo unatoč toga uviek ostati osobno dobri prijatelji, i to prijateljstvo upotriebiti na dobro naših Domovina, kako bi prestala neprijateljstva izmedju srpskog i hrvatskog naroda. I sada, kada sam odlučio uputiti Vama osobno i javno pismo, nazivljem Vas dragim prijateljom. Izkreno priznajem, da ste me impresionirali, jer ste u svoje vrijeme iznašali ideje, koje dotada nijedan Srbin iznio nije. Drago mi je bilo, da smo se kao prijatelji sastali u Zagrebu, a ne u borbi u Srijemu, kako sam se u svoje vrieme bio spremao protiv Vaših četnika i koju akciju su spriečili Niemci, Vaši, srpski, prijatelji. Kako Vam nije bilo lako prijateljstvo baš MENI, tako nije ni meni lako, nakon svega toga, jednog srpskog generala zvati dragim prijateljom. Činim to ipak rado, iskreno od srdca i uvjeren, daćete kao gospodin i častnik znati izpravno ocieniti moje redke.
Kada sam nakon nekoliko godina provedenih u našim šumama i planinama, (ovdje se radi o bitkama u hrvatskim šumama i planinama poslije Bleiburga, mo, Otporaš) te ilegalno u gradovima i izvan domovine, došao na zapad, medju prvim mojim pitanjima bilo je i ovo: dali je srpski general Djukić preživio “pomoć”, kojoj se je nadao od Engleza.Neobično sam se veselio, i to znaju moji prijatelji, kada mi je saopćeno, da ste živi i zdravi. Rekao sam: jednog ćemo dana nastaviti započete razgovore (a ne bitke, mo) sa Pantovčaka. Mislim da je taj dan došao pa Vam se obraćam ovim pismom, nudeći Vam i drugi put svu pomoć, moralnu i materijalnu, kao i pristup u moj dom, i u krug onih hrvatskih patriota, koji su voljni razgovarati s pravim srpskim predstavnicima, posebno častnicima, bez posredstva nečasnih, sumnjivih i neposrednih posrednika i “stručnjaka” za “srpsko-hrvatski problem”.
Htio sam Vam, već prije, odgovoriti na neke tvrdnje, koje ste iznieli u Vašem članku “IZ ŠUME U EMIGRACIJU”, koji su donieli srpski listovi, “IZBOR” i “SRPSKA ZASTAVA”, obadva predstavnici politike Dra. MILANA STOJADINOVIĆA. Nažalost, – iz izvjestnih razloga – moj članak nije bio objavljen. Ne smeta. Sada ću Vam odgovoriti, a ujedno i napisati nekoliko rieči o sadašnjosti i o budućnosti!
Veliki francuzki državnik, “tigar” Clemanceau, rekao je jednom zgodom, da je rat i previše ozbiljna stvar, a da bi se mogao povjeriti vojnicima. Ja bih, rekao, analizirajući sve ono, što se u zadnje vrijeme dogodilo, kako u svjetskoj politici, tako i u odnosima Srba i Hrvata, da je MIR I PREVIŠE OZBILJNA STVAR A DA BI GA POVJERILI CIVILIMA, NEVOJNICIMA, jer smo mi, vojnici, oni, koji smo kušali strahote rata i jedini mi znamo ocieniti vriednost pravog mira. Zato mislim, da je potrebno, da i mi vojnici, kao i nekada, kažemo svoju rieč o sklapanju mira medju Srbima i Hrvatima, i budućoj Srpskoj Državi i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
(Interesantno bi bilo znati kako bi se general Drinjanin danas snalazio da je kojim pukim slučajem živ i radi u vladi sina partizana predsjednika RH Ive Josipovića?! Otporaš)

Vi ste u navedenom članku a vjerujem, i u svojoj knjizi, pisali o našem susretu. Ne mogu se nikako oteti dojmu, da ste morali imati savjetnike, pomagače, ili dobrovoljne stručnjake za “srpsko-hrvatsko pitanje”, koji su Vam podvalili neke stavke u Vašem članku. Postoje u njemu dvije tedencije: baciti krivnju “za sve” na srpske i hrvatske “rasove”, (u ovom slučaju riječ “rasovi” znači: osobe koje su zapovjedale vojskama, vojskovođe, itd., mo) a oprati glavne srpske i hrvatske šefove s jedne strane, a s druge strane osobno meni nanieti uvredu, podvaliti Vama, kao da Vi podvalijivate meni, – da bi nas se tako izključilo iz nastavaka onih razgovra, koje smo ja i Vi, kao vojnici i predstavnici hrvatske i srpske vojske vodili. Imam i previše dokaza o radu najnovijega “srpsko-hrvatskog stručnjaka” Josipa Subašića i njegova – i vrag zna čijega još – lista “Izbora”, (Ovaj Josip Subašić je bio glavni o odgovorni urednik časopisa “IZBORA” koji je povremeno izlazio u Buenos Airesu. Br. 19 lipanj 1955., na prvoj stranici je slika Poglavnika dra. Ante Pavelića. Po pismima Maksa Luburića koja se nalaze u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” se može pronaći da je upravo taj časopis “IZBOR” odigrao značajnu – ako ne i veliku – ulogu u svađi i rascijepu između Poglavika i Maksa Luburića. O tom “IZBORU! Maks govori, mo. Otporaš) pa na silu moram tražiti, i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznijeli u Vašem članku. Obrazložit ću: 1.) Čini se kao da ste se posebno trudili, da Vaš susret sa menom dobije nedužnu formu slučajnog susreta. Kažete doslovno:

“Tu primjetih ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah “Ama, jeste li Vi naš čovjek, jako ličite.” – on se nasmija i odgovori: “Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam.” Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je rodom iz Hercegovine”.

Istina jest, da sam ja prisistvovao viećanju izmedju Vašeg predstavničtva i Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član. Prisutni su bili zapovjednik u Glavnom Stanu general Grujić, general Luburić, zapovjednik Ustaške Obrane i zapovjednik II. Ustaškog Zbora, dakle područja kroz koje ste Vi htjeli proći, i Glavnog Stožera Glavnog Stana Poglavnika, glavnostožerni pukovnik Helbich.
Na kraju je zaključeno, da će general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga voditi pregovore i donieti zaključak o svim tehničkim pitanjima nakon što je Poglavnik, kao što je poznato, donio načelnu odluku, da se prihvaćaju političke izjave srbske delegacije kao priznanje Nezavisne Države Hrvatske sa strane Srpske Vojske i time se stvara mogućnost za suradnju sa snagama Srpske Vojske, kojoj je na čelu stajao Draža Mihailović.
Tako, Vi ste se meni predstavili s punomoći iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika, koju je supodpisao i ministar Oružanih Snaga contraadmiral Steinfl i Glavar Stožera Ustaške Vojnice general Tomislav Sertić. Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja. O tome ćemo još govoriti, a sada, da nastavimo tamo, gdje smo kao predstavnici srbske i hrvatske vojske pregovarali.
Ne znam tko je sve posredovao, niti kumovao svemu tome ili je sve to fatalna slučajnost, ali gospodine generale, nema sumnje, da se je htjelo naš susret prikazati posve slučajnim, i još k tome “zabiberiti” ga sa meni imputiranom dosjetkom, koja je neukusna i zlonamjerna, barem za naše hrvatsko shvaćanje.
2.) Zamislite si, kada bih ja imao stručnjaka za “hrvatsko-srbske probleme”, pa podvalio u jednom mome članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite.
Djukić: Znate gospon Maks, ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom.

Šta biste Vi na to rekli?
Znate, ja sam čitao Vuka karadžića, čitao sam i ono, što Srbin dr. Jocić (Eugen Jocić, Vojvođanski Srbin. Poznavao sam ga u Parizu. Bio je dobar prijatelj Hrvatske i Hrvata. Kada je izvršen atentat na Poglavnika 10 Travnja 1957. godine u Argentini, dr. Jocić je napisao članak povodom tog atentata: ATENTAT NA HRVATSKU. Dr. Jocić je misterijozno umro, a ima verzija da je i ubijen, u Parizu 1971., mo.) piše o Srbijancima, pa ipak se nikada ne bih usudio o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna, tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali i Cvetkovića Ministra Predsjednika, ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškome.
A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvijek bili poznati patrijci, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije teško ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce, i osvetnike. Sa slobodom vratio se je sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je komu otac.

Hrvatska mladost na grobu generala Luburića

(Grob je u Španjolskoj? Hoće li se premjestiti u Ljubuški? To zavisi do nas Hrvata, odnosno do Hrvatske Državne Vlade pod potkroviteljstvom nove hrvatske Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ako ona o tome i ne mislila, treba ju prisiliti na to da se u hrvatski ustav stavi da se svim ubijenim Hrvatima, žrtve UDBE, mogu posmrtbi ostatci prenijeti u Hrvatsku i zakopatu u groblje i u obiteljsku grobnicu, ili drugdje, gdje to najbližnja rodbina želi. Otporaš.)

Moderna znanost je dikazala utjecaj i procenat sličnosti djece s roditeljima, ali kod nas u Hercegovini gotovo uviek sinovi sliče na očeve, a posebno je to bilo u mome domu i upravo u mom slučaju. Kao mali dječak išao sam cestom mnogi stariji čovjek bi se okrenuo i rekao: gle, ovo je sin pokojnog gospodina Ljube, ili unuk “gazde Franje”. Rekli bi da sliči kao jaje jajetu. Ne bih mene začudilo ako ste mislili, da bi čitav rod Luburića mogao biti srpski, nakon što ste proglasili srbskom Bosnu i Hercegovinu (Svetog Save djedovinu), a rod Gundulića, dubrovačkih gospara, kralja Tvrtka, i tisuće drugih uglednika prozvali Srbima. Alu su činjenice druge.
Štedimlija, Sekula Drljević i Crnogorci, a ne mi Hrvati, širili su teoriju o Crnoj Gori kao dielu hrvatskog etnikuma. Govori o tome i nesretna naša Trebinjska biskupija, porušeni franjevački samostani, kraljevski gradovi preko Neretve. Govori poviest, ali ovoga časa je važno, da u Crnoj gori ima Luburića (kliknite na: Maks Luburić, Hrvat katolik ili Srbin pravoslavac, slobodni net.com.) Pa oko toga je bilo doskočica, ali ne tada, na predstavljanju, nego kasnije u prijateljskim i intimnim sastancima, i nikako ne u onoj formi, kako ste Vi to naveli, odnosno kako su to stručnjaci “udesili”. Mi smo Luburići seljačkog i katoličkog roda i koljena, rodjeni u začaranom užem krugu područja, gdje su se krunili hrvatski Kraljevi. Pa ako ima koji Luburić u Crnoj Gori, tada su to oni, koje Štedimlija zove “Crvenim Hrvatima”. Medjutim u Srbiji nije nikada bilo Luburića, i molite Boga, da slučajem prilika ne dodje koji s ove strane Drine, jer se to brzo neće zaboraviti.
Nema sumnje, da bi svaki gospodin, posebno jedan general, zamjerio čak i neprijatelju ovakovu insinuaciju, koja nema nikakve podloge, osim one koju serviraju politički crnoburzijanci i srbsko-hrvatski stručnjaci kakove ste Vi Srbi uviek imali i imate medju Hrvatima., a koji su izdajnici svoje Hrvatske Domovine i zaslužuju samo prezir. (Čitajući Pisma Maksa Luburića u kojima i kroz koja on iznosi povezanost časopia “IZBOR” koje je uređivao Hrvat iz Livna Stjepan Subašić sa novinom “SRPSKA ZASTAVA”, kao i drugi izvori koji su pisali i iznosili sastanak i razgovore POGLAVNIK I MAILN STOJADINOVIĆ o podjeli BOSNE, gdje se je pila i hrvatska i srpska šljivovica, i gdje je bio – nazovimo to tako – glavni “novinar” tih razgovora upravo glavni i odgovorni urednik časopisa “IZBOR”, da general Drinjanin aludira u ovom zadnjem paragrafu na Stjepana Subašića, mo. Otporaš) Jedna ovakova neukusnost sama po sebi i bez političke pozadine, zaslužuje osudu i osodjuju je ljudi, koji drže do svog dostojanstva, časti, obraza i ugleda.
Šta ste tražili u Zagrebu?
Poglavnik je pisao o sastancima s Vama, Vašim prijateljima, Brašićem, te Predavcem, sinom “misteriozno ubijenog Predavca” kako kažete. (Nuzgredno budi rečeno, Predavca su kao opasnog patriota ubili za račun Dvora). Meni ostaje pisati o vojničkom, tehničkom dielu. Vas su poslali u Zagreb zato, jer su Vas poznavali kao ugledna i fina gospodina, koji je šest godina živio u Zagrebu, imao prijateljstva medju stanovitim gradjanima, i uživao glas spretna diplomata. Dali su Vam nalog da ispitate mogućnost suradnje, koju ste Vi osobno zaista željeli i kao prijatelj Hrvata, i kao uvjereni antikomunista i kao Europejac i kršćanin. Ja nikada nisam ni posumnjao u to, unatoč toga, što su Vaši četnici harali Sriemom i klali naš sviet, kao i svi drugi četnici. Mi smo Vas smatrali vojnikom, koji je upao u društvo te čeljadi, pa niste imali drugog izlaza nego sliediti ih prema Vašem uvjerenju, za dobro Srbije.
Ali, moram reći, a rekao sam Vam u svoje vrieme u Zagrebu, da je Draža poslao Vas s jednom misijom, a glavnostožernog bojnika (majora) Andrića sa drugom. Ovaj je dobivao posebne upute osobno od Draže, ovaj je preko njemačke veze bio sa Dražinim Štabom u vezi, a posebni njemački agenti, koje su poslali iz Srpskog Ureda u Beču stajali su na raspolaganje Andriću, generalu Damjanoviću, generalu Kosti Mušackom, vojvodi Djuiću i Jevdjeviću. Zadaća Andrića bila je unovčiti Vašu diplomatsku misiju, izpitati teren i prevesti jedinice kako Pavla Djurišića, tako i svih drugih četničkih vojvoda i zapovjednika. Nakon što je odlučeno, da se ide na zapad u susret Englezima, Draža je prebacivao sve jedinice u Istru, gdje ih je okupljao njemački general Globotschnik u Trstu. Iz mnogobrojne literature, i baš srbskih izvora, može se dokazati svaka moja tvrdnja, a ja ću s vremenom obraditi sva ta pitanja upravo na temelju srbskih izvora i dokumenata. Draža je, što je isto dokazano, još uviek vjerovao, da ćete se Vi svi skoro vratiti kao Jugoslavenska Vojska pod oružjem, pojačanim i moderniziranim, sa svrhom uzpostave KRALJEVINE JUGOSLAVIJE s kraljem Petrom na čelu.
Ja sam Vam rekao, još u Zagrebu, da Vam ne ćemo ništa na žao učiniti, ni Vama ni bojniku Andriću, Ali da Vam stavljam na znanje, da nam je plan poznat, i da smo uhvatili sve poruke, koje je Draža slao izravno ili posredno na Vas ili Andrića. Dao sam Vam papire, te ja osobno – sve potrebno, odiela, rublje i druge potrebštine; pomogli smo Vas s novcem i zaželili sretan put, a mislim da Vam je ministar Ivica Frković ponudio i neke druge usluge, podvoz i t.d. – i na zapad!
Rekao sam Vam, nakon razgovora i pregovora, da iste smatram zaključenima i Vaš boravak, s vojničke strane bezpredmetnim, baš zato, jer smo znali, da kod Draže nije bilo izkrenosti. Prema tome nema mjesta opravdanja Draže, a okrivljavanja “rasa” Djurišića.
Ja sam uhvatio Vašeg Vojvodu Djurišića i zarobio sav njegov arhiv, korespodenciju i dokumente, što je i danas na sigurnom pohranjeno. On je bio od kralja Petra imenovan Vojvoda, posjedovao je najviša odličja, koja mu je Petar slao iz Londona, posjedovao više pohvala, pisama, te vojnički čin srbskog dopukovnika (podpukovnika), kojeg mu je dao general Nedić. Imao je izričiti nalog Glavnog Štaba, da ide na zapad i podredi se generalu Damjanoviću, zamjeniku Draže Mihailovića i zapovjedniku “ISTURENOG ŠTABA JUGOSLAVENSKE KRALJEVSKE VOJSKE U OTADŽBINI”. U isto vrieme su vojvoda Djuić i drugi slali jedinice u susret Djurišiću, što je sve bjelodano dokazano u knjizi Kostića, jednog od suradnika Dimitrija Ljotića i generala Nedića.

(Napomen.
Ovo je poviestni dokumenat za hrvatsku povijest, kojeg je pisao osobnom rukom i perom očevidac dogodovština hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić. Koliko je meni poznato još nigdje nisam vidio da se je netko javio, bilo sa hrvatske, srpske ili jugoslavenske strane i opovrgao ove tvrdnje generala Drinjanina. Kada se bude povijest o ovom slučaju pisati, najvjerojatnije će se dogoditi i to da će se ovo Otvpreno Pismo Maksa Luburića srpskom generalu Svetomiru Djujiću do temelja proštudirati. Otporaš)

Nitko ne zamjera Srbima da su konspirirali, ali je neozbiljno okriviti “rasa” Djurišića, kada se zna, da je ovaj radio točno po uputama Draže i ovome slao izvješća o pokolju u Foči i Sandžakau, dobaivao pomoć u ljudstvu, naoružanju i novcu od Nedića i Ljotića, pa čak i kompletnu glasbu, da pred Engleze dodje kao dostojni predstavnik Dražine Vojske. Mi razumiemo: i opet su “srpsko-hrvatski stručnjaci” htjeli reći nešto drugo: da smo mi Ustaše “rasovi” i da smo klali Srbe, što se očito vidi iz Vaših redaka:
“Ipak sam znao, da je on (misli na Poglavnika) muku mučio sa svojim “rasovima”, kao i naš Draža sa svojim.Rasovi su uviek neobuzdani i skloni na pretjerivanje svake vrsti”.

Pavle Djurišić, četnički vojvoda i srpski podpukovnik, imao je nalog dovesti vojsku pod oružjem na zapad, spojiti se s ostalima i onda se vratiti, srušiti Hrvatsku Državu i uništiti Hrvatske Oružane Snage, ako bi još postojale i dovesti kralja Petra. Vaš je zadatak bio “distrakcija” neprijatelja, dok su Draža, Djurišić i Andrić spremali nove pokolje medju našim svietom i uništenje i ostatka državnosti i snaga.
Vi ste kao vojnik izvršili vašu dužnost, otišli na zapad i sada nastojite uzeti udjela u radu, koji je počeo Dr. Milan Stojadinović u ime Srba i Poglavnik Dr. Ante Pavelić, u ime Hrvata. I ovdje se i opet susrećemo. Govorit ćemo i opet o prošlosti, jer samo tako maožemo pogledati jasno u budućnost i bit ćemo iskreni, jer samo tako možemo napried.
Kada Vi u Vašem članku govorite o hravtskom i srbskom problemu i iznosite razne anegdote i razgovore s Hrvatima, tada Vi to ne činite radi vriednosti samih tih dogadjaja, za koje predpostavljam da su istiniti, i da ih niste improvizirali ad hoc (u tu svrhu, mo) već zato, što time želite dokazati potrebu obstojnosti i novo stvaranje jedne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca na bilo koji način. Pričate o “rezervnom podpukovniku” ustaške straže, koji Vas je pozvao u svoj stan i pogostio, ali Vam je ujedno pričao jednu dražestnu priču iz svoje advokatske prakse o raztavi braka i čovjeku, koji je požalio, što se raztavio, jer mu je svaka nova žena bila gorja od prijašnje. Vjerujte mi, da sam ja tada čuo tu priču i znao ime tog advokata “rezervnog podpukovnika” tada bi taj bio zlo svršio. Slaba je to usporedba, vrlo slaba i nelogična. Ne treba nama ni prva, ni zadnja, jer bi onda čovjek mogao to primjeniti na Austriju, pa reći: Srbija je druga, pa mi ni ona ne treba, nego prva, tj. Austrija. Ali, mi, mlada generacija, Ustaše, revolucionarci, koji smo dali svoju mladost i krv nećemo ni prve Austrijske, ni druge srpske, ni treće ruske, ni četvrte, neznam koje, nego želimo djevičansko tielo i duh hrvatske djevice, kakova je bila ustaškinja Andjelka Šarić. (Andjelka Sarić, predsjednica ustaške ženske loze i poznata po mukama koje su joj partizani nanijeli užarenim “U” slovom po cijelom ženskom tijelu, samo zato što se nije htijela odreći Poglavnika i Nezavisne Države Hrvatske, mo. Otporaš) Želimo za ženu djevicu, našu, hrvatsku, i u svome domu, samo za sebe i svoj porod. Toga podpukovnika mi ne bismo bili streljali, ali bi ga bili sobom odveli u prve redove na Lievče Polje, gdje je bajuneta bila i sprieda i straga, i gdje se lila krv u potocima, jer su nam Vojvoda Pavle i “čiča Draža” htjeli silom nametnuti srpsku “staru” ženu, koja nam je silom bila nametnuta već 1918. god. i koja je lomila kosti “muževima” a sisala krv “svojoj hrvatsko-srpskoj deci”. Ne, gospodine generale, pustite te stare trikove, kao i one o pregradama, tri ograde male, jedna velika, tri kuće male i jedna velika, jer gubite vrieme. Mi želimo ama baš samo i jedinu našu kućicu s našom ogradom, a svakog Hrvata, koji htjedne praviti oko naše male ograde novu jugoslavensku ogradu, mislimo objesiti na tu ogradu, da bude vječni momento svim novim izdajničkim pokušajima.
Ne sumnjam da Vam je ministar Alaupović pričao “vic” o žabama, koju su skupa pojeli Srbi i Hrvati. Završavate:

“Kada se braća zavade, daj im batine, da se dobro istuku, pa će se kanije istinski pomiriti”.

Težka je pogreška, ako se ovako misli sprovoditi novi sporazum, i pisati poviest odnosa Srba i Hrvata. Mi nismo braća bili, i nismo mogli “žabetinu žderati”. Žabetinu ste Vi nama sa Soluna donieli i natrpali nam je u usta, da nismo mogli izreći ni: mi smo Hrvati! Žabetinu smo mi žderali, jer smo životima i imetkom plaćali, plaćamo i platit ćemo još fikciju “bratstva”. Nije bilo, nema i neće biti bratstva. Ima sam jedno: inteligentno se rastai, ne kao braća, nego kao susjedi. Svaki na svoje. Mi živimo pod teretom kamena medjaša i dok se taj ne postavi NA SVOJE MJESTO, nema ni susjedstva, nego borba na život i smrt. (To je bio slučaj i veliki dokaz u prošlom Domovinskom ratu, koji je, hoćeš nećeš, bio nastavak i sastavni dio rata NDH, mo, Otporaš) Inače mi ćemo i opet progutati ne pola, nego cijelu žabetinu, koju nam je ugurao u usta Subašić, a guraju nam je i drugi, pa i Vi. Zato, ne počimajte opet s izdajicama, nego imajte hrabrosti, pa svaku stvar postavite na svoje mjesto i kažite Vašem narodu: nema bratstva, nema zajedničkih ograda, nema novih smicalica, nego svaki na svoje, a Drina izmedju nas, kao što to kaže ugledni srbski političar iz Vojvodine Dr. Eugen Jocić.
(Napomena:
Trebalo bi imati novinu “SRPSKA ZASTAVA” i vidjeti šta je tu pisao srpski general Svetomir Djujić e da bi se mogle razumijeti riječi i smisao istih koje ovdje iznosi general Drinjanin: žaba, ograda, žderanje, vicevi i sl., mo. Otporaš.)

Kada smo na pregovorima u Zagrebu postavili pitanje, da se imenuje jedno povjerenistvo za rješavanje svih pitanja. koja bi mogla prositeći iz naše suradnje na terenu, Vi ste osobno rekli: NE, gospodine generale, ne, mi ne želimo razgovarati s povjerenstvom, nego s Vama.
– Upravo sa menom? zapitah. –
Baš s Vama, jer znamo da predstavljate onaj duh, koji vlada sada u Hrvatskoj. Mi se ne varamo. Ustaše neće nikakve Jugoslavije i zato treba praviti ugovore sa onima, koji mogu i izvršiti ugovoreno. Dosta razgovora sa Vašim izdajnicima, treba razgovarati sa Luburićem (tako ste rekli!) jer će on htjeti i moći izdržatim zadanu rieč. Učinite tako i sada. Ja sam ugovoreno održao, pomogao Vaše ljude, Vas samoga, spasio Vaše ranjenike, pomogao materijalno Vaše nemoćne, prebacio van granica razoružane, ali i uništio vojsku Djurišića, četu vojvode Mane Rokvića i pola tuceta drugih vojvoda. U vršenju domovinske dužnosti bio sam i tamo, gdje je pao Vaš sin ili posinak, t.j. na zagrebačkom kolodvoru, gdje su ljudi iz pratnje generala Zbora, Milorada Jonića, napali jednu ustašku ophodnju i ubili jednog mladog ustašu, a drugog ranili. Radi toga čina bio je general sa čitavim “štabom” Ljetoćevih odreda na silu otet iz njemačke pratnje i odveden na zapovjedničtvo Ustačke Obrane na preslušanje. Gotovo je došlo do težkih okršaja s Njemcima, koji nisu dozvolili, da preslušamo sve ljude. (Čitaj četnike, mo) Na sprovodjenju u Maksimir, u barake PTS-a na preslušavanje, Nijemci su ih silom pokušali oteti, nakon čega je došlo do pobune medju četnicima i Ljotićevcima pa je i drugi ustaša bio ranjen. To je već bila treća žrtva usred ustaškog Zagreba. Tada je život vriedio jako malo. Ustaše su slomili pobunu, platili su skupo i Niemci, platili Ustaše i platili srpski general i njego Štab! Medju njima, nažalost, i Vaš sin. Trebali ste Vi tada vidjeti Zagreb! Kada je general Luburić vidio krv svojeg vojničara pred botaničkim vrtom uapo je sa dva pisara i osobnom pratnjom u njemački transport i počeo ganjati naoružane (svaki je imao šmajser) četnike i Niemce. (Iz ovog očito se može vidjeti da su četnici bili prisni prijatelji s Njemcima. Zato su ih Njemci uvijek štitili kao svoje saveznike. Zato su njemački vojni izvještaji iz Zagreba Berlinu uvijek bili negativni o generalu Luburiću, mo. Otporaš) Zagreb je progovorio hrvatski i ustaški, i za pet minuta bio je pun Ustaša, Redarstvenika, Domobrana, Mornara, gradjana, – ali i Niemaca, tenkova, bornih kola i topova. Medjutim ustaško srdce je bilo jače, i vjerujte mi, bit će i opet, ako uztreba, ako nam se htjedne nametnuti novo “bratstvo”.
Palo je mnogo naše braće, palo je i Srba. Pao je i Vaš sin (Negdje sam u emigraciji pročitao, ne sjećam se više gdje, da mu je upravo general Luburić “zavrnuo šijom, mo. Otporaš) i Vi nam to ne predbacujete, jer smo bili u ratu. O vama zavisi, da li ćemo se i opet biti. O Vama i Vašim političarima, Vašim generalima, Vašoj eliti i Vašem narodu. Tukli smo se, i mnogi od nas još uviek drži batinu u rukama, i ne misli je izpustiti za života. A nakon smrti će ju prihvatiti drugi, mladji, krepkiji, odvažniji i sposobniji. Razgovarajte, zato, ako želite svom narodu dobro, sa onima, koji su voljni ginuti za ideal, a ne sa hrvatskim izdajicama, koji vam mogu dobro služiti, ali nikada dovesti narod, ni osigurati mir. I kako nas vodi ideja mira, sreće i blagostanja u sretnim domovinama, to je najbolje, da o miru i traženju rješenja govore oni, koji su batinu imali u rukama i koji su batine dobivali, pa ju znaju ocieniti.
Govori se o novom pokušaju Dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika, da se osigura miran razlaz. Nismo političari ni Vi ni ja, te ne znamo točno šta naši političari misle. Ali znamo točno, da nema mirna razlaza, ako taj razlaz nema preduvjeta. Vi ste meni u Zagrebu na pregovorima govorili o suradnji protiv komunista, o borbi protiv partizana, o fronti kod Banja luke, o hrvatskoj liniji “Zvonimir”, o obrani Zagreba, o suradnji u Sloveniji sa slovenskim Domobrancima, četnicima i bjelogardijcima. o pomoći Engleza i zaštiti, koju će oni dati Vama, a Vi nama. Ali.
Ja sam imao u ruci svezke poruka, koje su izmjenjivali Draža i Damjanović, Srpski Ured u beču i general Blobotschnik u Trstu, Vojvoda Djujić i Djurišić, i t.d. Znali smo za organiziranje “HRVATSKE DIVIZIJE”, a onda “HRVATSKE ARMIJE” sa degeneriranim Parcom na čelu. Imali smo izvješća naše posebne službe. Znali smo Vaše namjere, Vaše stanje, Vaše staze, taktiku i tehniku. A meni Srbi nikada neće oprostiti, bit će zato, jer sam nastojao nešto od Vas naučiti. Odat ću Vam nešto od toga.
Poznati agent Gestapoa Konard Klaser, jedan od najsposobnijih protukomunističkih stručnjaka, koje su Niemci imali, bio je zaista prijatelj Hrvata, posebno ustaških krugova i to radi naše efikasne protukomunističke borbe. Taj je čovjek padao i u nemilost radi intrige srpskih krugova i Srbofila Niemaca u Beču i prije u Beogradu. Ali kada se je ipak vidjelo, da Hrvatska postoji, i kada se znalo, da general Luburić ostaje u Domovini i ne ide u emigraciju, onda je “Kaka”, kako je bio zvan, bio poslan u Hrvatsku. Predstavio se je sa punomoći Hitlerovog Glavnog Stana, upravljenom na mene, u kojoj mi se dalo znati, da je Konard Klaser postavljen za Glavnog njemačkog povjerenika za poslove odpora komunizmu na Balkanu. Imao je posebno pismo Himlera i Kaltenbrunera u istom smislu. Ja sam pristao da ide s nama i bude veza s onim njemačkim ustanovama, koje se budu borile protiv ruskog komunističkog terora i njegovih slugu. Kao antikomunisti brzo smo se sporazumijeli, a sporazumijet ćemo se i sa svakim drugim antikomunistom na svietu, pa, naravno, i sa srbskim antikomunistima, kojima bude jasno, da možemo biti dobri susjedi na Drini, i nikakva braća iza tih linija.
Ja sam zahtievao, da mi se podredi, što je i učinjeno, kao što su se uostalom podredili i zapovjednici Unagarističke Madžarske Legije, te Albanske legije, i na kraju Crnogorska Vojska, koja je priznavala Sekula Drljevića za Šefa Crnogorske Države, koju je priznala Vlada NDH. Ona je imala svoga zapovjednika, pukovnika Agrama, ali je operativno, stegovno i materijalno bila meni podredjena. Njemačka misija, sastavljena od stručnjaka podzemnog rata, diverzije, dojavne službe i tehničke ekipe, podredila se unapried, i tako izvršila sve svoje naloge. Koristim ovu zgodu, da odam počast velikom njemačkom antikomunisti Konardu Klaseru, koji je junački pao u borbi protiv srbokomunizma, a neka Bog, Poviest i Njemački narod kažu svoju rieč o drugim Njegovim djelima, i djelima Njegovih šefova. Nas su interesirali samo i jedino kao saveznici i antikomunisti.
Zahvaljujući izvanrednoj tehničkoj spremi njemačke skupine, ja sam imao podpuni pregled svih komunikacija izmedju Srba, od kojih je veći broj imao njmački karakter i osoblje. Naša je pak posebna služba pratila kretanje Vaših jedinica. Ni jednog časa Draža nije imao na umu pomagati hrvatske Oružane Snage i suradjivati s nama, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, nego je imao cilj prebaciti što više oružanih četnika na zapad, da se vrate s engleskim oružjem i kraljem Petrom i sruše ono, što bi još ostalo od Hrvatske. Dražine izjave na procesu u Beogradu, kao i nadjen materijal, dobrano to potvrdjuju.
Zato sam Vam bio postavio uvjete, da sve Vaše jedinice budu pod nadzorom mojih častnika, da budu izmješane medju moje jedinice, da budu podredjene mojem taktičkom zapovjedničtvu, da se predadu nama oni, koji su se o naše interese težko ogriešili, da budu gosti na hrvatskom području, a ne krvnici, kao što su bili, i.t.d., i.t.d.
Zato i danas postavljamo uvjete: priznajte ono naše, priznajte granicu na Drini, (ja podvukao, mo) jer bez toga nema mira, nema mirna razlaza, nema sporazuma i nema pregovora. Čemu se varati? Nitko od nas ne želi rata, posebno ne krvljenja nakon rata s komunistima. Ali mi znamo, da će do njega doći i ne želimo prevariti sami sebe. Bit će novih četnika, jer ih odgaja Dr. Milan Stojadinovič, kada u svojim novinama piše o srpskom Dubrovniku i srpskim zemljama sa granicom na Kupi pod Zagrebom.
Zato nemojte gubiti vrieme sa “srpsko-hrvatskim stručnjacima”, sa Subašićima, sa Raićima, koji nude podjelu Bosne, sa vječnim izdajicama, sa plaćenicima, sa pokvarenjacima, nego razgovarajmo o tehničkim pitanjima, kako smo to nekada činili: kako se razgraničiti, kako usmjeriti borbu protiv komunizma na terenu, i svaki na svom području, za svoj ideal, za svoj narod i svoju Državu. Ne pokušavajte s novim podvalama, novim jugoslavenstvima, jer je sve zabadava. Najbolju uslugu možete napraviti vašoj Domovini, ako načinite još jedan korak i svom narodu kažete punu istinu.
Kako su neozbiljni Vaši novi stručnjaci, neka posluži i ovo: Raić, prosječan novinar dobrog, ali vrlo problematičnog Obzora, sam Splićanin i bez ikakvog ozbiljnog studija stanja o Bosni, nudi granice na Bosni i Sarajevo Srbiji, kad već imate tamo većinu, kako on kaže. Kakova je to neozbiljnost, na koju je jedva tko prstom pokazao! Baš istočna Bosna i Sandžak imaju čisto hrvatsko muslimansko obilježje, dok Srba, iliti pravoslavnih, ima u zapadsnoj Bosni. Dakle Hrvate muslimane predati Srbima, a onda, poput Banovine ispraviti “klin” srpstva, koji se usjekao u živo tjelo u zapadnoj Bosni i kroči prema moru i Slovencima, – i predati to Srbiji, jer je “srbsko”. Šta zna Subašić o Bosni, kada je čitav život u Argantini i uviek u službi sad vraga, sad djavla, sad sotone, ali nikada u službi ideala hrvatskog naroda. Ne pravite politike ni tražite posredstvo hrvatskih izdajnika, nego hrvatski patriota. Ne tražite one, koji su nas zvali “ustaškom paščadi”, a Vas, braćom, nego razgovarajte s onima, koji imaju prava govoriti u ime naroda i kadri su krvlju potvrditi svoju vjernost Drini, kao povjestnom, prirodnom i etničkom bunkeru. Ako ne želimo da i opet Drina nosi tjelesa naših dragih, da Ustaše ubijaju Vašeg poslanika, a Vaše četničke jedinice pod zapovjedničtvom komesara (čitaj partizana, mo) živa linčuju mog maloga Bracu i stotine tisuća naših i Vaših Braca, onda terba tražiti MIR SA ONIMA KOJI MOGU VODITI RAT. A uviek je granica na Drini!
Gornje je već i zato potrebno, jer je genijalni srpski plan “klina” i sastanka sa Slovencima već bezpredmetan. Slovenci idu za svojom državnom samostalnošću. Imao sam prilike u Zagrebu razgovarati, uz generala Moškova, sa vojničkom i političkom delegacijom Slovenaca, koji su tražili našu suradnju, a imao sam priliku i poslije razgovarati s uglednim slovenskim rodoljubima, koji su se u šumi borili protiv srbokomunizma. I tamo Vi Srbi možete naći samo po kojeg starog politikanta, izdajnika slovenske narodne stvari, ali nova generacija, i posebno širi slojevi traže svoju Državu. Srpski političar Dr. Eugen Jocić u knjizi “Uništite Jugoslaviju” otvoreno kaže, da simpatizira Hrvatski Narodni Odpor. Sekula je posijao dobro sjeme medju starima u Crnoj Gori, a nesretni crnogorski proleteri drugo sjeme, crveno, medju mladima. Vama ostaje samo još nostalgija, jer će se Crnogorci prije ili poslie od Vas odciepiti. Prekinuta je i gradnja stratežke pruge Beograd-Bar, jer šefovi crvenog Beograda jedva vjeruju, da će se nakon rušenja Tita moći očuvati ta pruga za Srbiju. Nedaju da se gradi baš Vaši, srbijanski ljudi, jer ne vjeruju u jugoslavensku budućnost. Macedonski će narodi ustati kao jedan protiv Vas čim mi povedemo borbu. (Mi, tj. Hrvati, general je htio reći. Tako je i bilo. To je dokazano i Domovinskim ratom, mo) Zato je najbolje neračunati s hrvatskim izdajicama, ni sa talijanskim imperijalizmom i kazanima. Sviet je mnogo napredovao, a hrvatski narod je izučio i još jednu školu. U Dalmaciji mrze Srbe gore nego u Lici, a pokazuje se, da i mnogi triezni Srbi i pravoslavni na teretoriju NDH žele Pax Croatica na Drini, jer znaju, da je to jedini uvjet slobodi, sreći i napredku.
Svaki hrvatski političar, bez obzira tko bio,automatski će izgubiti svaku podršku hrvatskog naroda i posebno hrvatskih boraca, ako ne bude u pitanju Drine jasan, podpuno jasan. Glupo je govoriti o muslimanskom problemu, to je hrvatski problem opstanka Države Hrvatske. Zato mjesto novih podvala, ograda, bratstva i neojugoslavenstva, budimo posve stvarni, ako uopće želimo, da nas zapadni saveznici ozbiljno shvate i da nas oni s iztoka ne izigraju jedne protiv drugih.
Velike se ribe hrane malim ribama. Hrvatska i Srbija samo dva zalogaja, dvije ribice. Ali ako bude u nama političke sviesti, mi možemo još uviek mnogo učiniti, ali svaki na svom području; možemo oslanjajući se na vlastite snage, još srušiti mrski komunistički režim i stvoriti na ruševinama Jugoslavije naše nove Države: Srbiju i Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Mi smo našim postupkom prema Vama ili Vašem sinu dokazali, da imamo kriterij, dokazali smo, da nam je stalo do mira, ali ne toliko, da bi ga prihvatili uz svaku cienu. Ono su bili isti hrvatski sinovi, koji su jurišali s bodom na Djurišića i koji su nosili gunjeve, liekove i hrvanu Vašim ranjenicima. Moji su ranjenici bili poklani u zagrebačkim bolinicama, a vaše smo preveli u boliničkom vlaku i pod pratnjom moje častničke i dočastničke škole, da zaštita bude jača i sigurnija. I da završim s poznatom narodnom pričom o TEŽINI KAMENA MEDJAŠA. (Ja premazao i podvukao, mo)
“Živjela dva susjeda, i nastao spor radi zemlje. Jedan se zametne kamenom medjašom, koji nije bio ništa naročita, i htjedne ga pomaknuti na štetu susjeda i na svoju korist. Ali pade, kamen ga poklopi i ubi. Ostao je tamo pokopan, a nad njim kamen medjaš. Narod o tome govori od vajkada i jedva ima sela, u kojem se ne priča o kojoj historiji KAMENA MEDJAŠA. Uviek tragično svršava onaj, tko se snjim zametne, a uvijek se tuku oni, koji ŽIVE POD TERETOM KAMENA MEDJAŠA, tj. oni, koji se prepiru. I tako je to bilo, dok se kamen nije postavio na svoje mjesto.
Zar je potrebno, da Hrvati i Srbi vječno žive pod teretom kamena medjaša? Ne! Odlučno tvrdimo, da je želja Hrvata za mirnim i sredjenim životom velika, ali ovo se ne održava u novinama, koje izdaje Dr. Milan Stojadinović, jer odgaja nove četnike huškajući ih na “ono malo Hrvata u Bosni”. Ne vidimo kako se može tražiti miran razlaz i uzpavljavati hrvatsku emigraciju s pričama o novom “Baji” koji je sve predvidio, kada novine toga “Baje” traže BOSNU i Dubrovnik, a hrvatski im izdajnici, tobože u ime kompromisa, već nude pola Bosne i granice sa Sarajevom u Srbiji!
Nakon što je hrvatski narod okusio slast slobode i nakon što su Legije smrti branile Drinu i orosile svaki pedalj Bosne hrvatskom krvlju, nema kompromisa bez granice na Drini. Ona je naša u svakom pogledu, a zašto da varamo sebe i sviet, ako sutra opet trebamo braniti dom i obraz od četnika, koje će i opet voditi “rasovi”, ali koji će od svake beogradske vlade dobivati topove, puške, hranu, novac i častnike, kao što je to bilo u zavjeri Principa i Gavrilovića, i kao što su kasnije Nedić i Ljotić slali ljude, oružje i novce Pavlu Djurišiću. Srbi su podigli spomenik Principu, hoće i Pavlu prije nego Vama, ili bilo kojem generalu srbske vojske, jer je Pavle Djurišić izvršavao onu “zavetnu misao”, koju i danas na svoj način širi Dr. Milan Stojadinović.
Nama se je već predbacilo, da ne želimo mirni razlaz sa Srbima, a Vaš, srbski, stručnjak Subašić već je bacio anatemu na Ustaše i na sve one, koji bi mogli stajati na putu novoj podvali. Želilo nas se uljuljati u san sigurnosti, mirnog razlaza, a k tome, , kod nas Hrvata je vrag, da imamo uviek ekipu pacifista, koji su služili Vama Srbima. Ne, nema sigurnosti, ne može je biti, ako sutra moramo na Stradunu krv liti mi i naša djeca, jer smo se dali uljuljkati, prevariti, nasamariti.
Kao nekada, Vi imate jednu ulogu, a novi Andrići su u većini, i oni mobiliziraju hrvatske izdajenike, Ali, kao i nekada, tu su HRVATSKI VOJNICI, borci, veterani iz naših ratova sa srbokomunizmom i sa veliko srbskim četnicima, koji bdiju nad onim, što se sprema. Uviek su nam govorili da smo glupi, jer da ne znamo šta hoćemo. Govorili su nam, da smo jaganjci. Prevarili su se. Meni osobno je rekao pred svoju smrt Vojvoda Mane Ratković, kojega su naše vojničke vlasti osudile na smrt radi počinjenih zločina, (To je taj isti vojvoda Mane Ratković o kojem je general govorio u svojem famoznom i povijestnom govoru Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, mo. Otporaš) da je naš spas 1941. godine bio u tome, da smo na vrijeme uvidili opasnost, koja nam prieti. Da smo Vas na vrieme upoznali, i da smo pokazali, da nismo janjci, ni glupaci.
Ne sumnjam ni sada u Vaše dobre namjere, inače ne bi ovo pismo izišlo u ovom obliku. Dodjite, gospodine generale i dragi prijatelju i opet u moj dom i nas dvojica ćemo, kao i nekada osobno i otvoreno razgovarati o svemu. Naša će sudbina ovisiti u prvom redu o nama samima, o našoj svijesti, snazi i odlučnosti. Von Clausevitz je rekao, da je hrabrost nekada najveća mudrost. Budite hrabri i uzmite na svoja ledja teret, kao što ga je nekad uzeo Nedić. Recite svojim zemljacima, da smo mi Hrvati većina u Bosni, i da smo odlučni ići do kraja, do zadnje kapi krvi putem Jure francetića i Legije smrti na Drini. Novim će se Djurišićima dogoditi novo Lievče polje, i novi će Mane Rokovići prije ili poslije visjeti na kojem hrvatskom stablu.
Došli smo i opet u ćor sokak. Nitko ne vjeruje u mirno riješenje bez ugovora o onom osnovnom, o granicama. Nijedan Hrvat ne može vjerovati, da bi se moglo mirno razilaziti, ako Vi budete vladali Bosnom. Mi bi smo tada uživali mir groblja, kao i mnogo stotina tisuća Hrvata počam od Foče do Maribora, i od Boke do Subotice. Mi želimo pred zapadne saveznike ići s otvorenim kartama. Samo tako možemo se uspješno boriti protiv komunista, jer nitko neće davati svoje krvi zato, da mjesto srbokomunista dodhu Stojadinovićevi vojvode, koji će se kasnije proglasiti “rasovima”. Može se napisati što se hoće, ali se ne može uvjeriti one, koji znaju i previše iz prošlosti, a da bi se dali tako lako prevariti novim labudjim pjevom “srbohrvatskih stručnjaka”. (Ovdje bi se trebalo za današnji novi hrvatski naraštaj pojasniti neke stvari iz prošlosti za koje oni nisu znali ili nisu imali priliku (sa)znati. Kada general Drinjanin govori o “hrvatskim izdajicama” i o “srbskohrvatskim stručnjacima” on ne sumnjivo misli na Josipa Subašića, glavnog i odgovornog urednika časopisa “IZBOR” koji je neredovito izlazio u Buenos Aires-u, u vrijeme argentinske revolucije 1954/56 godine, i Nikolu Perića njegovog pomoćnika koji su svojim “simpatijama” prema Dr. Milanu Stojadinoviću uspijeli uvijeriti Poglavnika Dra. Antu Pavelića da se sastane s Drom. Stojadinovićem, što je Poglavnik i učinio. Taj sastanak Poglavnik/Stojadinović je toliko nevjerice i nesuglasica unio među Hrvate u tadašnjoj hrvatskoj emigraciji, da je taj sastanak uistinu polarizirao i pokolebao vjeru u Hrvate do te mjere da je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Čak se i danas osjećaju ožuljci tih trzavica i tog razlaza između uistinu dobrih i državotvornih Hrvata. Tko je imao priliku pratiti i čitati PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti iz tih pisama mnoge zakulisne igre upravo ovog kruga kojeg general ovdje naziva imenima “izdajnici” i “srpskohrvatski” stručnjaci. Mo. Otporaš)
“Neojugoslavenstvo” je pogubnije nego i samo velikosrbstvo, jer s velikosrbstvom barem znamo na čemu smo i prema tome ćemo se spremati. Mi ne možemo u budućnosti čekati, dok nam ONU, (Organizacija Ujedinjenih Naroda, mo) ili Vrhovna Američka Komanda učini pravdu. Milijun Arapa je danas izvan svoje domovine Palestine, (kao što je danas na milijune Hrvata izvan svoje domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine, mo) pa iako je arapski blok jedan od važni faktora u medjunarodnoj politici, dapače, pomalo se pretvara u odsudni činbenik, nitko ne može pomoći palestinskim muhadžirima. Mi smo jednom ostavljali ognjišta i puštali umirati muhadžire od četničkog noža, tuberkuloze, gladi i studeni, ali drugi put ćemo ginuti na pradjedovskim pragovima i ginući uklanjati one, koji nam mira ne daju u našoj kući. Tko još od Hrvata vjeruje srbskim obećanjima? Niti šačica hrvatskih komunista, inače izdajnika svoje domovine, neće da čuje o Srbima. Manje prijatelja imate u Hrvatskoj danas nego ikada u poviesti, pa zašto onda ne dati dijetetu, i kazati: ne volimo se, ne ćemo se, nismo braća, nema izgleda za nove prevare i podvale. Svaki na svoje, a to znači, NA DRINU!
U nadi da će Vas ovi redci naći u dobrom zdravlju i stanju, da što prije krenete na put, kojeg naravno plaćamo mi, kao domaćini, očekujem skoro vidjenje, uz srdačni pozdrav
General vitez VJEKOSLAV LUBURIĆ DRINJANIN
bivši zapovjednik II. Ustaškog Sbora.
Stan, 10. X. 1955. g.
(Po ovom završetku pisma “bivši zapovjednik II. Ustaškog Sbora”, moglo bi se zaključiti da je već tada, tj. 10.X.1955. general bio prekinuo sve veze sa Poglavnikom i da mu je već bio povratio sva odlikovanja i odrekao se svih časti i Titula, kao i kumstva. General je u svojim pismima pisao da je on svojom voljom i dobrovoljno povratio sva odlikovanja Poglavniku, a ne kako se je to među mnogim Hrvatima širilo da ga je Poglavnik isključio iz Ustaškog Pokreta i ustaških redova. I sam Poglavnik je pisao svijim suradnicima da mu je general Luburić povratio sva odlikovanja i odrekao se svih časti i dužnosti, te da bi, piše Poglavnik, zardžao red i mir u HOP-u, prihvatio sam Luburićevu ostavku. Otporaš.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari