Pratite nas

Reagiranja

OTVORENO PISMO USTAVNOM SUDU RH

Objavljeno

na

ustavni sud rh

Poštovani sudci Ustavnog suda RH,

Na žalost niste reagirali na naše pismo od 12. 01. 2016. koje je dano u Prilogu. Dogodila se nova sramota Hrvatskog sudstva. Unatoč neoborivim činjenicama na koje smo vas upozorili Visoki upravni sud prihvatio je žalbu državnog odvjetništva koje smatra da je bivši nogometni reprezentativac Josip Šimunić preblago kažnjen zbog skandiranja ‘Za dom’ u studenome 2013. na stadionu u Maksimiru.

[ad id=”93788″]

http://narod.hr/sport/prihvacena-zalba-tuziteljstva-na-simunicevu-kaznu-zbog-skandiranja-za-dom-spremni

Dakle pozdrav koji je u Domovinskom ratu bio službeni pozdrav jedinica HOS-a koje su bile dio Hrvatske vojske je kažnjiv samo zato što to hrvatski političari traže.

Podsjetit ću vas da je Visoki upravni sud donio ovakvu sramotnu odluku unatoč  nedavno održanom Okruglom stolu u Zagrebu (28. travnja 2016.) koji je organizirao Savez Udruga Dragovoljaca HOS-a, a koji je okupio iznimno velik broj ratnih zapovjednika i pripadnika dragovoljaca HOS-a iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine te članovi iz inozemstva. I oni upozoravaju:

“Na Okruglom stolu jedinstveno smo i najoštrije osudili redovite pokušaje fašizacije i kriminalizacije HOS-a i njihovih ratnih postrojbi, ratnog znakovlja i ratnog pozdrava Za Dom Spremni.“

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/hos-ovci-osudili-fasizacija-i-kriminalizacija-hos-a-i-ratnog-pozdrava-za-dom-spremni-je-nedopustiva-918118

Zar sudce u RH nije sramota imati takav odnos prema hrvatskim braniteljima?

Tu mislim i na vas u Ustavnom sudu jer ste jednostavno mogli upozoriti nas neuke potpisnike pisma ukazujući nam na članak nekog zakona po kome je zabranjen pozdrav ZA DOM SPREMNI. Ili samo da je neistinita tvrdnja da je ZA DOM SPREMNI  bio službeni pozdrav HOS-a u Domovinskom ratu.

Osim ako i vi mislite tj. upozoravate nas da je i za vas ZAKON ono što hrvatski političari tvrde.

Ili se samo uključujute u trenutnu „fašizaciju“ hrvatskog društva, a u tome je i činjenica što su Hrvatski branitelji pobijedili fašističkog agresora na Hrvatsku – fašizam!

S poštovanjem,

Akademik Josip Pečarić

PRILOG:

Poštovani sudci Ustavnog suda RH,

Tražimo od vas da zaustavite ismijavanje sudskih i drugih odluka kojima je za cilj kažnjavanje poznatog hrvatskog nogometaša Josipa Šimunića. Povod našem zahtjevu je dan u sljedećem tekstu (dnevno.hr, 08. 01. 2016.):

Ne slažu se s  visinom kazne

ŠIMUNIĆ POD PROGONOM: Općinsko državno odvjetništvo traži veću kaznu!

Autor: Boris Biško

“Nakon toga je s uzdignutom rukom, ponovno okrenut prema gledateljima, uzviknuo ‘Za dom’, na što su gledatelji odgovorili sa ‘Spremni’ odnosno opisano je ponovljeno tri puta”, stoji u priopćenju Općinskog državnog odvjetništva.

Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu žalilo se na presudu Prekršajnog suda u Zagrebu po kojoj je bivši hrvatski nogometni reprezentativac Joe Šimunić kažnjen kaznom od 5000 kuna zbog uzvika “Za dom” nakon utakmice nogometne reprezentacije.

“Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, po primitku presude Prekršajnog suda u Zagrebu protiv 37-godišnjeg hrvatskog državljanina kojom je proglašen krivim za počinjenje prekršaja iz članka 4. stavak 1. podstavak 7. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5000,00 kuna, uložilo žalbu na tu presudu”, stoji u priopćenju. “Predloženo je da Visoki prekršajni sud presudu Republike Hrvatske presudu preinači i okrivljeniku izrekne strožu novčanu kaznu”, navodi se u priopćenju Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu.

Dodaju da je Šimunić bio svjestan da uzvik “Za dom” uz odzdrav “Spremni” simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske odnosno da kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prijezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti. “Nakon toga je s uzdignutom rukom, ponovno okrenut prema gledateljima, uzviknuo ‘Za dom’, na što su gledatelji odgovorili sa ‘Spremni’ odnosno opisano je ponovljeno tri puta”, stoji u priopćenju Općinskog državnog odvjetništva.

“Okrivljeniku je stavljeno na teret da je dobacivao gledateljima poruke čiji sadržaj potiče mržnju na temelju rasne, nacionalne i vjerske pripadnosti, čime je počinio prekršaj iz članka 4. stavak 1. podstavak 7. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima kažnjiv po članku 39. a, stavak 1., točka 2. istog Zakona. Na navedenu je presudu ovo državno odvjetništvo 7. siječnja uložilo žalbu zbog odluke o prekršajno pravnoj sankciji (čl. 194. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 198. st. 1. Prekršajnog zakona) budući da državno odvjetništvo smatra kako je izrečena novčana kazna preniska s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja (ODO u Zagrebu je u optužnom prijedlogu predlagalo kaznu od 25.000,00 kuna) i kako sud nije cijenio otegotne okolnosti, a to su svojstvo počinitelja i intenzitet počinjenja prekršaja”, dodaju iz Općinskog državnog odvjetništva.

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/simunic-pod-progonom-opcinsko-drzavno-odvjetnistvo-trazi-vecu-kaznu-879266

Kao što vidite u najcrnjoj maniri iz vremena komunističke diktature Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu tvrdi kako je  Šimunić bio svjestan da uzvik “Za dom” uz odzdrav “Spremni” simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima Nezavisne države Hrvatske odnosno da kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prijezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti.

Takova tvrdnja doista predstavlja ismijavanje sudstva u RH jer su poznate oslobađajuće presude hrvatskih sudova zbog pozdrava ZA DOM SPREMNI (vidjeti npr. Odluku Prektšajnog suda u Kninu:

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/19334-sud-utvrdio-pozdrav-za-dom-spremni-je-stari-hrvatski-pozdrav.).

Obično se spominje i druga takova presuda: Presuda Prekršajnog suda u Zagrebu, 23. 12. 2009., mada postoji i odluka istog suda od 04. 04. 2009.

Pitam vas kako je mogao Prekršajni sud u Zagrebu poslije ovakvih presuda kazniti Josipa Šimunića. Pa valjda je i vama jasno da se radi o pritisku političara.

Da skandalozno ponašanje sudova i Državnog odvjetništva u RH bude još veće upozorit ću vas na  slučaj suđenja predsjedniku HČSP-a Josipu Miljku koji mi je o tome pisao:

Poštovani akademiče, evo jedan prilog raspravi o pozdravu Za dom spremni i ustaštvu. HČSP je jedina politička stranka koja u službenim aktima ima registriran pozdrav: Za dom spremni. Kada sam zbog toga bio na sudu po prijavi načelnika prve PP Zagreb, Velimira Tišme (inače Srbin), sutkinja Vlatkica Jurić je bila zaprepaštena kako je to moguće da HČSP ima to u službeno potvrđenom Ustavu (Statutu), i morala s velikim žaljenjem donijeti oslobađajuću presudu. U definiciji presude je izbjegla jasno određenje, pa sam se ja žalio na tu oslobađajuću presudu (naravno da se nemam pravo žaliti na oslobađajuću presudu), što mi je drugostupanjski sud i kazao u rješenju. Bila je sporna naša zastava koja je visjela na zgradi u Frankopanskoj 2, Zagreb, na kojoj je ispod stranačkog grba naš pozdrav; Za dom spremni. Sutkinja je mene oslobodila jer kao nisam ja osobno, kao odgovorna osoba izvjesio tu zastavu, pa ne mogu direktno biti odgovoran. Stoga sam se i žalio na presudu, jer se ostavlja prostor za inkriminaciju legalno registrirane stranačke zastave. To je bilo negdje 2009/10.

Pogledajte i:

http://www.tportal.hr/325833/I-danas-bismo-registrirali-udrugu-Za-dom-spremni.html

(„Naime, ministar Kotromanović pod svojim ministarstvom, u sastavu HV-a, vodi i specijalnu postrojbu ‘Gromovi’ koja u svojoj himni ima poklič ‘Za dom spremni’.“)

Jasno je da je napadom na Josipa Šimunića načinje golema šteta i njemu i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Ali neshvatljiva je boljševička tvrdnja da je netko nešto ZNAO. Ili je samo opet dobro poznata priča o neprijateljskoj ustaškoj emigraciji?

Zbog svega navedenog tražimo od vas da zaustavite ovakvo ismijavanje sudstva u RH i zaustavite progon vrlog hrvatskog domoljuba i svjetski poznatog nogometaša!

S poštovanjem,

akademik Josip Pečarić
dr. sc. Henrik Heger Juričan, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
general Ljubo Ćesić Rojs
general Ivan Tolj
general Marinko Krešić
Marko Perković Thompson
prof. dr. sc. Mirko Valentić, znanstvenik emeritus
dr. sc. Josip Stjepandić
dr. sc. Stjepan Razum
Ante Glibota, potpredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti
prof. dr. fra Andrija Nikić, predsjednik HAZU sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru sa 1410 članova
prof. em. dr. sc Zvonimir Šeparović
prof. dr. sc. Ivo Rendić – Miočević
dr. sc. Mato Artuković, znanstveni savjetnik
prof. dr. Serđo Dokoza
prof. dr. sc. Mladen Parlov
prof. dr. sc. Milko Brković
prof. dr. sc. Boro Mioč
prof. dr. sc.Vladimir Ćepulić
prof. dr. sc. Ivan Karlić, KBF Sveučilišta u Zagrebu
prof. dr. sc. Ivan Kordić
prof. dr. sc. Darko Žubrinić
prof. dr. sci. Ivan Malčić
prof. dr.dr.h.c. Nikola Debelić, veleposlanik u m.
prof. dr. sc. Milan Nosić
prof. dr. sc. Ante Lauc
prof. dr. sc. Marin Čikeš
prof. dr.sc. Boris Širola
prof. em. dr. sc. Ante Čuvalo
prof. dr sc. Ivan Petrović
prof. dr. sc. Tanja Pušić
prof. dr. sc. Ivica Veža
Mladen Ibler dr.med., bivši veleposlanik RH
Marko Magdalenić, prof., KBF Sveučilišta u Zagrebu
prof. dr.. sc. Stipe Kutleša
dr. sc. Drago Katović, prof emeritus
Zvonimir Marić, umirovljeni sveuč. prof. i bivši diplomat
dr. sc. Ivo Soljačić, prof emeritus
izv. prof. dr. sc. Vladimir Dananić
doc. dr. sc. Snježana Trojačanec
doc. dr. sc. Hrvoje Kalinić
dr. sc. Antun-Ante Delić, dragovoljac Domovinskog rata
dr.sc. Vladimir David
dr. ing. Marijan Papic, Vancouver, Canada
dr. sc.Miroslav Banović
dr. Mladen Smolčec dipl.ing.građ.
dr. sc. Davor Pećnjak, Institut za filozofiju, Zagreb
dr. sc. August Janeković
Đuro Vidmarović, književnik
mr. sc. Gordana Turić, dipl. ing.
Marija Peakić-Mikuljan, književnica
Ante Nadomir Tadić Šutra, prof., Knin
Nenad Piskač, književnik i kolumnist
Siniša Posarić, književnik iz Rijeke
Vera Primorac, prof., književnica
Ivan Bradvica,dipl.ing.građ.,književnik
Petar Vulić, književnik
prof. Malkica Dugeč, hrvatska pjesnikinja
Janko Bučar, književnik i humanist
Damir Borovčak, dipl. ing., publicist
Mladen Pavković, novinar i publicist
Rudi Tomic, novinar i publicist, Toronto, Kanada
Smiljana Šunde, novinarka i publicistica
Danijela Šakota, glavni urednik Portala Glas Brotnja
Josip Vučetić, glavni urednik www.dragovoljac.com
Krešimir Kraljević, urednik kamenjar.com
Franislav Stanić, kamenjar.com
Diana Majhen, urednik www.dragovoljac.com
Petar Gelo – Urednik i voditelj Hrvatskog radija Melbourne
Stanko Šarić, dipl. ing., Najbolju hrvatski tamburaši
Mario Filipi
Renato Šelj, bojnik, Predsjednik Udruge HVIDR-a Črnomerec
don Miljenko Babaić, ratni kapelan HV
fr. Ante Kukavica, kapucin
don Lazar Čibarić
don Anđelko Kaćunko
Ilija Lukanović, teolog i diplomat
Josip Miljak, predsjednik HČSP-a.
Vladimir Mrkoci, prof.
Zdravko Bošnjak dipl. Ing., Zagreb (dragovoljac i branitelj Domovinskog rata)
Vesna Školnik-Popović, dr. med. spec. Ped.
Stipo Pilić, prof. Povijesti
Željko Tomašević, mag. Iur., član predsjedništva HŽD-a
Marito Mihovil Letica, prof. filozofije i religiologije
mr. sc. Marica Đureković
mr .sc. Ante Milinović
mr. sc. Josip Grilec, dipl. ing.
mr. sc. Josip Papković, dipl. inž.
mr. sc. Davor Božin San Pedro, Kalifornija
mr. sc. Zvonko Marušić
mr. Ljerka Smolčec dipl.ing.med.biokem.
Vladimir Biondić, magistar prava
Mijo Maljković inovator iz Požege
Vlado Glavaš
Danica Glavaš
dr. Ante Kunek, Melbourne
Miroslav Kušek, dipl. Iur.
Jasenka Polić Biliško, prof.
Zvonimir Josip Tumbri dipl.ing. građ.
Ivan Klarić, dipl.ing.građ. u m.
Vlatko Bilić, dipl. ing. arh., umirovljenik, Zagreb
Stipan Perić dipl. oecc Tomislavgrad
Marijan Babić, dipl. Ekonomist
Anto Babić, dipl.ekonomist
Marijana Babić, prof. hrv. i pov.
Iva Babić, dipl. teolog
Tea Babić, dipl. učitelj
Mila Babic, mr. prava
Nevenka Babić
Jelena Mikulić, dipl. ekonomis
Demokrita Perić
Ivanka Bilić. umirovljenica, Zagreb
Branimir Bilić, umirovljenik, Zagreb
Marija Markic, CTC, Toronto
Slobodan Markic, P. Eng., Toronto
Božidar Ručević, dipl. Inž.
Inž. Miroslav Zemljak
mr. sig. Ivan Lulić
Niko Mulanović
Mladen Kostić, član Predsjednistva HNES-a
Krešimir Duvnjak, dipl. ing., mag. phil., relig.
Krešimir Landeka, mag. educ. philol. croat.
Ivan Bastjančić, dipl.ing.
Đurđica Bastjančić, profesorica
Iva Bastjančić, nastavnica
Mladen Križanić, dipl.ing.
Franjo Lučić, prof.
ing. Mijo Mile Kokan, Split
Tomislav Kušec, profesor
Davor Parlov, ing. el.
Vjekoslav Jazbec, dr. med.
Darko Omrčen, dipl.ing.el.
Drago Duvnjak, dipl.ing
Katarina Duvnjak, student
Anamarija Čuljak, student
Jadranka Čuljak – Duvnjak, dipl.iur
Anđela Hodžić, prof.
Dubravko Pižeta, dipl. ing.
Juraj Cigler, dipl. inž. građ., Čakovec
Ivo Markulin, kap.d.pl., Preko
Ankica Markulin, prof., Zadar
Ankica Mandarić, dipl. ekonomist, Mostar
Darko Belović kap.
Marjan Perić, ing.inf.
Nikša Koncani, dipl.ing.
Željko Lenić, dipl.ing.
Branko Juroš, dipl.oec.
Tomislav Bolanča,dipl.oec., Zadar
Damir Tučkar, dipl.ing.
Lovrić Kazimir,, dipl.ing. drvne ehnologije Frauenfeld-Švicarska
Željko Soldo inž. el, Zagreb
Damir Findrik, dipl. ek.
Ljudevit Kotnik, dipl.ing.str.
Branko Hrkač
Josip Maršić
Slobodan Maršić, dragovoljac domovinskog rata
Hrvoje Maršić
Alojzije Petracic, umirovljenik
Maja Šnajder
Miro Banović
Mirko Dijanek
Jakov Bakovic, Stockholm
Marija Bakovic, Stockholm
Ivan Mrčela
Blažena Magdić, umirovljenica;
Ivan Magdić, umirovljeni časnik HV-a
Vide Blažević – strojarski tehničar – Dubrovnik
Petar Bezjak, ex-predsjednik Hrvatskog studentskog zbora
Gojmir Milat
Oskar Šarunić
Anda Luburic
Dusko Abramovic, Toronto-Canada
Nevena Abramovic,Toronto-Canada
Natko Urli
Josip Djukic
Mile Pletikosa
Milivoj Mlikota, umirovljenik, Split
Mladen Deletis
Ivan Vukić
Marija Vukić
Marija Perković
Grozdana Vukić
Tome Vukić
Ante Vukić
Ivan Devčić
Yelka Talaich Realtor w/ Coldwell Banker In California, SAD
Vladimir Dobravec
Mladen Galić
Dragi Ante Doljanin
Pejo Čičak
Katarina Iskra, medicinska sestra, Stuttgart
Dajana Glavota
Hrvoje Glavota
Michael Pack, Engleska
Miljenko Plisic
Stipe ćurić
Ivan Zvonimir ćurić
ilija Ćurić
Katarina ćurić
Ankica ćurić
Marija pavković
Mišel Zaradić
Frano Zaradić
Mišo Zaradić
Ivanka Zaradić
Josip Ivan Brković, Grusi – Poličnik
Hrvoje Ante Brković, Bokanjac – Zadar
Mate Frano Brković, Belafuža – Zadar
Ivo Buntin
Roko Sikirić
Miljenko Baloković
Franjo Filipović
Domagoj Musa
Ante Mlikota, umirovljenik Zagreb
Ivan Mlikota, Zagreb
Marko Mlikota, hrvatski branitelj, Zagreb
Frano Budimlić
Ante Kraljević
Josip Malović, umirovljenik
Marko Šimat,Zadar
Ivanka Koller-Štefančić
Hrvoje Maršić
Mile Pletikosa
Jozo Ćuk
Jelena Ćuk
Ante Marko Ćuk
Alojz Ivan Ćuk
Kate Jelena Ćuk
Tomislav Domagoj Ćuk
Branko Haubrich
Ivanka Haubrich
Ivana Haubrich-Mihovilović
Ivan Balić
Ivo Poljak
Ružica Prišlin
Vicko Goluža, Zagreb
Velimir Čerkez
Zdravko Ban
Vesna Jovicic, Berlin
Ante Babić
Sebastijan Palić, Zagreb
Ile Barišić
Marinko Markic
Carlo Kutniak
Nediljko Žarko
Marko Žarko
Marija Žarko
Kata Žarko
Ana Barišić
Marija Senjić.
Slavica Vučko univ.spec.oec, mag.oec

 Napomena:

još potpisa dano je na:

https://kamenjar.com/otvoreno-pismo-ustavnom-sudu-rh/

Dano u knjizi:

J.Pečarić, Oba su pala, Zagreb, 2016., str. 371.-381.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Dok u svijetu na olimpijadu ne smiješ ako si prestar, u Hrvatskoj ti ne daju – jer si premlad

Objavljeno

na

Objavio

Posljednjih se godina u kontekstu kurikularne reforme naročito reklamira da će se sustav konačno okrenuti potrebama učenika. Ali kada u sustavu imamo izvanserijske učenike, njima se zahvalimo i poručimo im – ‘sori’, ne možeš na Olimpijadu jer si premlad!

Na informatičku olimpijadu zadnjih godina se poziva u pravilu 25 do 30 učenika. U zajedničkom prednatjecanju od listopada do ožujka sudjeluje ukupno oko četiri stotine učenika. Najbolji osnovci bili su bolji od tristo učenika srednjih škola, natjecali su se s njima, ali ne mogu na olimpijadu – jer još ne idu u srednju školu.

Mladi programeri iz osnovnih škola (juniori) su u zajedničkom prednatjecanju sa seniorima postizali sjajne rezultate. Bili su 23., 10., 21., 2., 24., 12., 15., 24., no to im nije bilo dovoljno da dobiju pozivnicu. Ne samo da nisu dobili pozivnicu nego su i izbrisani iz tablice rezultata za pozivanje na seniorsku olimpijadu. Umjesto toga dopisani su sa znakom (*) neslužbeno (?!), kao da se nisu pola godine službeno ni nadmetali s učenicima srednjih škola i bili službeno bolji od njih tristotinjak.

Na takav način je u zadnje tri godine petorici učenika zabranjeno sudjelovati na programerskoj olimpijadi – jer su premladi, uz obrazloženja da mogu sudjelovati samo učenici srednjih škola.

BRANE PRAVO NA TUMAČENJE PRAVILNIKA U SMISLU ZABRANA ZA MLAĐE

– Smatramo da nema nedoumica u tumačenju pravila u kojima piše da se na HIO olimpijadu pozivaju samo učenici srednjih škola, izjavili su kreatori zabrana. No medijima nisu rekli da u pravilniku nigdje ne piše da je zabranjeno pozivati i najbolje osnovce. Niti su pokazali gdje piše da se moraju pozivati samo učenici srednjih škola. Rečenica u kojoj bi bila zabrana, ne postoji u pravilniku, kao niti riječ ‘samo’.
Dio rečenice u kojoj piše pozivaju se ‘učenici srednjih škola’, IO HSIN-a je odlučio tumačiti u smislu zabrane, kao da je cilj nacionalnog okupljanja najboljih ZABRANITI, a ne potaknuti.

U svijetu od 1992. ne postoje zabrane za mlađe. I u pravilima Međunarodne olimpijade IOI piše da su namijenjena učenicima srednjih škola, ali se (pravilo 20+) onemogućava sudjelovanje samo onima koji su prestari. Oni mlađi (juniori) su redovita pojava na IOI tako da je više od 20 osnovaca u sastavu svojih nacionalnih reprezentacija sudjelovalo na IOI od 1992. No u Hrvatskoj je posve suprotno. Kod nas HSIN zabranjuje sudjelovanje osnovcima na našoj seniorskoj olimpijadi iako su u zajedničkom natjecanju pokazali da su bolji od 90% učenika srednjih škola.
Hrvatski organizatori (IO HSIN) su dvaput mijenjali pravilnik u zadnje dvije godine, no nije im palo na pamet da ga promjene s ciljem da ga više ne moraju tumačiti u smislu zabrana.

Izvanserijske talente valja poticati i pružati im stvarne prilike, nagraditi ih za ono što su svojim rezultatom zaslužili. A ne ih na seniorsku olimpijadu pozivati u neslužbenu konkurenciju – kao nadomjestak za zabranu sudjelovanja. Koji je smisao poruke da nisu premladi za neslužbeno boraviti u istoj prostoriji i da mogu imati čak i više bodova od srednjoškolaca – ali im se to ne računa?

Zaključak je poražavajući, za boravak u istom prostoru nisu premladi, za osvajanje bodova nisu premladi, ali premladi postaju samo u slučaju kada bi se osvojeni bodovi računali. Riječ je o očiglednoj diskriminaciji na osnovu razine školovanja koja ne postoji u IOI pravilima niti praksi od 1992.
U svijetu je normalno da mlađi prvi dobiju šansu ako su bolji od starijih, i sve države to prepoznaju kao svoj nacionalni interes.
Dražen Petrović nije bio premlad kada je dobio priliku s 15 godina u seniorskoj ekipi Šibenke, i zatim postao najbolji košarkaš Europe svih vremena. Janici Kostelić nije bilo zabranjeno sa 16. godina osvojiti 8. mjesto u kombinaciji na Olimpijadi u Naganu 1998., a bjeloruski mladi programer Gennady Korotkevich uvršten je 2006. u nacionalni seniorski tim kao učenik 6. razred osnovne škole, i zatim postao najbolji natjecatelj u IOI povijesti sa sedam nastupa i 6 zlata. Da je ovaj genijalni Bjelorus kojim slučajem Hrvat, njemu bi IO HSIN-a zabranio da se natječe sa seniorima na HIO – dok ne upiše 1. razred srednje škole.

I u hrvatskoj informatici je bilo sličnih poticajnih primjera. Činjenica je da je Goran Žužić, najbolje rangirani hrvatski olimpijac na IOI listi svih vremena, još davne 2005. godine kao osnovac dobio pozivnicu za seniorsku olimpijadu (HIO), kao i mnogi drugi nakon njega, no Hrvatska se zadnjih godina odlučila za zabrane.

S obzirom da pravila koja udruženja poput HSIN-a donose nisu kogentna niti pravno obvezujuća, već ih valja tumačiti u skladu sa svrhom samog događaja radi čije organizacije su uspostavljena, jedan usputni komentar čitatelja u stilu Ćire Blaževića dobiva i suštinski značaj. Stoga se na kraju ovog poziva medijima da pomognu da se napokon zabrani – zabranaški pristup, možda može i citirati: „’ebo te pravilnik, uključi mozak!“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Nezamislivi rasizam Ive Goldsteina traži javnu osudu

Objavljeno

na

Objavio

U emisiji Intervju tjedna Ivo Goldstein je izjavio stvari koje su do sada bile nezamislive u glavama svih ljudi na svijetu, koje nitko nikad nije izgovorio i koje traže jasnu osudu, javnu, stručnu, ljudskopravnu i političku. Goldstein je (prema citiranom portalu) izjavio:

Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Jasenovac je zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, Bleiburg je u jednom dijelu zločin i zločin protiv čovječnosti, to nije isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“, uvjeren je povjesničar.

Zar je moguće da je netko rekao „NE MOŽEMO GOVORITI – SVE SU ŽRTVE ISTE, TO JE NEPRIHVATLJIVO”??

Po čemu to žrtve Jasenovca i Bleiburga nisu iste?

Prvo, kade se za oba ta strašna mjesta kaže „žrtve“ misli se na nevine ljude, koji ništa nisu skrivili, ni po današnjem niti po ondašnjem pravu i zakonima. To što je na Bleiburgu među pola milijuna ljudi bilo i ustaša koji su počinili zločine ne znači da nevini nisu bili sasvim nevini.

Zar Goldstein hoće reći da je dopušteno ubiti kćer ustaškoga ministra, samo zato što je kćer ustaškoga ministra, a inače je sedamnaestogodišnja djevojka potpuno nevina?

Zar Goldstein hoće reći da je smrt djevojaka u Hudoj Jami manje vrijedna, manje tragična negoli smrt Anne Frank? Zar njihovu smrt treba manje oplakivati, manje o njoj govoriti, manje je se groziti, manje je pamtiti, manje obilježavati?

Zar je to što je među sto ubijenih jedan bio zločinac razlog da se smrt onih devedeset i devet smatra manjim zločinom?

Uostalom, po kojemu to pravu, kojemu moralu, ratnom običaju ili ičemu znanom a da nije osuđeno, ubijanje bez suđenja nije zločin? Želi li Goldstein osvetu uvesti kao razlog ubijanja? Kud će nas onda to sve odvesti, koju ćemo povijest učiti, koje pravo, koju sociologiju?

To što je Goldstein rekao čisti je rasizam, jer su se nevine žrtve Jasenovca i Bleiburga (kao zajedničkoga naziva za skup komunističkoga smaknuća stotina tisuća ljudi 1945.) razlikovale samo po nacionalnosti i vjeri! Ma, ni po tome se nisu razlikovale potpuno, a ako se nisu razlikovale potpuno – zašto onda to Goldstein govori? U Jasenovcu su ubijani i Hrvati, a na Bleiburgu i Židovi i Srbi. Naime, nadam se da Goldstein ne smatra 28 visokih ustaških časnika Židova manje Židovima nego druge Židove. Ili možda smatra, ali neka to onda i kaže. Ako (ne)djela unutar jedne nacije pripadnike te nacije čine manje nacionalnim, što ćemo onda s ubojicama, na primjer ustašama stvarnim zločincima – onda su oni manje Hrvati, ili uopće nisu Hrvati. Opet rasizam! Ali Goldsteinov.

Ne ću u detalje ulaziti što je sve strašno o Hrvatima, uključivši i ustaše, jer on ustaše i spominje da bi dobio nadmoć nad Hrvatima (v. dalje) govorio i Ivo Goldstein i njegov pokojni otac. Samo osobno znam, jer sam ga gledao i slušao na televiziji, da je Ivo Goldstein rekao da partizani na Bleiburgu nisu ubijali žene i djecu. A kad su objavljene slike djevojačkih pletenica i Hude jame nije se oglasio! Nije se oglasio ni za ubijene časne sestre. Zar nisu u Zagrebu partizani ubili dva djevojačka gimnazijska razreda i nije li se među tim djevojkama nalazila i Grozda Budak kćer ustaškoga ministra kulture Mile Budaka? Zna li Ivo Goldstein, a povjesničar je, za smaknuće tih djevojaka? Zna li za mučenje Grozde Budak? Ili je to izmišljeno?

I druge strašne stvari koje Goldstein govori

I druge strašne stvari govori Ivo Goldstein i hrvatska vlada, narod i svi pojedinačno na koje se njegovo ružno govorenje odnosi trebali bi prema tim ružnim govorenjima zauzeti stav i javno im se usprotiviti.

Isto bi trebale učiniti i sve nevladine udruge posvećene ljudskim pravima i miru! A budući da je Goldstein neoprostivo pretjerao, ovdje od svih tih udruga tražim da se o njegovim riječima izjasne, da ih osude – kao da su došle iz usta bilo kojega drugoga čovjeka. Njega možda treba i strože osuditi, jer je povjesničar i diplomat i učen čovjek, koji bi morao paziti što govori i koga i zašto vrijeđa. Jer on ne vrijeđa neke  neznane siromahe u nekoj neznanoj krčmi, nego hrvatski narod, hrvatsku Crkvu i hrvatsku vladu.

Uvijek taj isti kompartijski napad na Crkvu

Citiram strašne Goldsteinove riječi (moram priznati da dok ih citiram strepim da ih portal Direktno nije krivo prenio, toliko su odurne):

Nije mu jasno (naglašava) i zašto taj brak među politike i crkve je toliko važan. Zašto komemoracija na državnoj razini mora neraskidivo biti vezana za crkvu?

Što on ima protiv Hrvatske i svete rimske Katoličke crkve? Kojim pravom on tako govori? Pravom toga što nema vjere? Tek tada nema pravo napadati vjernike! Hrvatska jest država puna vjernika (96%) i koliki drznik mora biti čovjek koji pita zašto komemoracija mora biti vezana za crkvu? Nego za koga ili što? Da nije možda za komunističku partiju? Da pobijeni ljudi nisu psi koje možemo ožaliti ali ne treba im ništa više od toga? Ne, Goldstein, hrvatski narod i velika većina hrvatskih građana jesu vjernici i komemoracije ne rade bez crkve, odnosno svih crkava kojima su pripadali oni ubijeni! Kako bi se osjećali hrvatski Židovi da se netko, kao Goldstein za katolike, upita „zašto komemoracija u Jasenovcu treba uključivati i rabina?“ Nitko i nikad od hrvatskih katoličkih, pravoslavnih i svih drugih vjernika ne bi nešto tako nečasno, ružno, prljavo i tužno upitao.

A ako se Goldstein krije iza „komemoracije na državnoj razini“ – neka se toga kloni, jer to je hrvatskom narodu i hrvatskoj državi još veće uvreda! Jer mi smo izabrali hrvatsku vladu, mi vjernici, i mi od nje uvijek očekujemo da poštuje našu vjeru. Kad ona ne bi poštovala ne samo našu nego i bilo koju drugu vjeru, mi je ne bismo izabrali. I komunisti su u dva svoja mandata poštovali sve vjere u Hrvatskoj i nije im na pamet padalo da ih zataje kad se radi o – državnim komemoracijama.

O, Goldstein, Goldstein, zar bi taj čovjek zabranio da na bilo koju komemoraciju dolaze crkveni velikodostojnici? Gdje taj čovjek živi, što ima u glavi, što se sve usudi?

Osobno bih volio da na komemoraciji na Bleiburgu politika kaže da na Križnom putu je stradalo puno nevinih, ali i puno zločinaca koji su okrvavili ruke tijekom 4 godišnjeg rata u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije“.

Nije dobro za Goldsteina govoriti o brojevima žrtava, opekao se time već više puta. I – zašto govori o zločincima a ne govori o nevinima? Mi govorimo o nevinima, a zločince neka on pokaže. Mi ćemo im suditi, čak i s njim, zašto ne? Ali – gdje su, kad su i kako osuđeni? Koji su im zločini dokazani na suđenju? Koliko je bilo takvih zločinaca? Jesu li ustaški (o domobranima koji su unovačeni da i ne govorimo) vojnik koji nije ubio ni maltretirao ni jednoga civila također zločinac? Ne, znam, po toj bi logici onda 1945, bila ubijena cijela njemačka vojska… A ne znam da su njihovi strašni generali poput Guderiana, Rommela, von Mansteina, Doenitza i ne znam koliko drugih, ikad i za išta suđeni i osuđeni, a kamoli obični vojnici i k tome unovačeni obvezom vojnoga služenja.

Napad na hrvatsku Vladu

Svi nastupi, govori, rečenice, riječi i figure svih osoba poput Ive Goldsteina imaju jedan zajednički nazivnik: neraspoloženje prema hrvatskoj državi. I kad napadaju Crkvu čine to da bi napali državu, jer znaju (i neka znaju!) da je hrvatski narod svoju slobodnu, samostalnu, svetu i vječnu Državu izborio oslanjajući se samo na jedan oslonac, a to je njegova vjera katolička. Samo nas je vjera održala tisuću godina neslobode i do države i slobode nas dovela. U vjeri su Hrvati ginuli da obrane svoju domovinu, bilo od spaljivanja, bilo od agresije da je nestane.

A što je radio Ivo Goldstein prije i za vrijeme Domovinskoga rata? I neka nam ovdje otvoreno kaže je li na referendumu os hrvatskoj samostalnosti glasovao – za hrvatsku samostalnost ili protiv nje. Častan čovjek to može učiniti, jer čast je čast, bez obzira koji smjer imala.

Moram ga to pitati, jer – gle što on govori o Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskoj Vladi:

Kultura koja je proustaška u vrijeme današnjice je antiglobalistička, nesnošljiva, netolerantna, antimigrantska i anti svih i onemogućava Hrvatsku i Hrvate da funkcioniraju kao narod među narodima. Ne radi se samo o političkim strankama, već o raširenoj kulturi sjećanja koja je neprihvatljiva, ne fokusira se samo unutar ekstremističkih stranaka  nego i unutar šireg političkog života uključujući u vladajuću stranku“.

Kako se Ivo Goldstein usuđuje reći da je naša kultura proustaška? Je li on pri zdravoj pameti ili nešto drugo, a to drugo se ne može navesti jer je još gore? Ne samo da hrvatska kultura nije proustaška, nego je ta kvalifikacija najgora i najprljavija koju čovjekov um može smisliti, to je teška uvreda koja traži odlučnu osudu, a možda i kaznu za govor mržnje. Da – govor mržnje, jer on time indirektno ali sasvim jasno kaže da mi danas podržavamo nacističke progone Židova i drugih naroda! Što on misli, da mi ne razumijemo što on govori i kako i koliko nas vrijeđa? I da ne prepoznajemo govor mržnje?

Kultura sjećanja koja je neprihvatljiva? Što to znači? Da se ne smije znanstveno istraživati i pobijati monstruozne laži o Jasenovcu i ustašama općenito? Želi li on reći da samo on smije reći koliko je ljudi stradalo u Jasenovcu? A gdje je bio kad se broj od 700.000 učio u školama i kad je pisao u svim enciklopedijama?

Zašto je njemu neprihvatljivo da ljudi žale za svojim pobijenim sunarodnjacima? U čemu se razlikuje njegova od naše kulture sjećanja za nevinim žrtvama? Zašto i u ime čega je on sebi dopušta a drugima zamjera? Svaka majka jednako plače za svojim sinom.

Kako se Goldstein usuđuje reći da proustaška kultura uključuje i vladajuću stranku (i „širi život“ u Hrvatskoj)? Zar će hrvatska Vlada i hrvatska vladajuća koalicija prešutjeti tu strašnu uvredu? Hoće li se Goldstein zgroziti, i osjećati diskriminiranim, kad ga zbog te uvrede netko pljune ili na njega baci kaveni šećer? Ili da i mi njega počnemo tako vrijeđati, a znali bismo, kako ne, ali mi smo pristojni i kulturni ljudi i ne vrijeđamo druge ljude, druge vjere, druge Vlade i države. I zaprepastimo se kad čujemo ovakve uvrede, i ljute nas kad su nama upućene. Tko je uopće taj tip koji se meni ili bilo kome koga ja poznajem, sve do Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, usudi reći da smo proustaški nastrojeni?

Da ne misli možda da je bolji od nas, pametniji, ljepši, simpatičniji, učeniji, s više znanstvenih publikacija? Ne vidim kako bi to Ivo Goldstein mogao misliti, dakle su njegove uvrede iracionalne i plod nečega što samo on zna što je. A mi možemo nagađati, i pogodili bismo, ali ne ćemo, neugodno je, a pristojni smo ljudi.

Osveta i povijesni kontekst

Goldstein kaže: “Za neke koji dolaze na Bleiburg rat kao da je počeo 15. svibnja 1945., a do tada ono razdoblje NDH kao da je bila liberalna demokracija i najednom ti bjesomučni komunisti su nalegli na jadne Hrvate katolike i oni su postali žrtve. Ne možete gledati jedan povijesni događaj izvan povijesnog konteksta“. Prije svega, to nije istina. On zapravo ne zna i ne može znati zašto ljudi (stotine tisuća) dolaze na Bleiburg. Ljudi dolaze ožaliti pobijene, nevine a možda i neke zločince kojima nije suđeno, dakle je pitanje smije li ih se nazivati zločincima. To lijepo mogu pravnici objasniti, ja ne, ali čini mi se čudno da se kao o zločincima govori o nepoznatim ljudima koji nisu suđeni nego su ubijeni po noći na najstrašnije moguće načine. Može li Ivo Goldstein nabrojiti sto ustaša zločinaca ubijenih na Bleiburgu, s tim da točno zna koga su, kako i zašto nevina ubili? Jer to se sve mora točno znati da bi se čovjeka nazvalo zločincem, zar ne? A pogotovo ako ga se onda pod tom sumnjom i ubilo a bez suđenja.

Dakle Goldstein govori o osveti: među ustašama na Bleiburgu su bili zločinci koji su pobili moje, sa zločincima su bili i njihovi bližnji, pa je u redu što su pobijeni i jedni i drugi. No, možda i nije sasvim u redu, pa Goldstein kaže: „Jasenovac i Bleiburg nisu isto, Jasenovac je zločin genocida i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti, Bleiburg je u jednom dijelu zločin i zločin protiv čovječnosti, to nije isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo“. Da ne ulazim u pojedinosti, za Bleiburg je izostavio pridjev „ratni zločin“, valjda zato što je poratni: zarobljenike su stavili u žicu i ubijali ih stotine svaku noć dok ih nisu sve pobili. Nije ratni zločin. Nije ni zločin genocida, jer je valjda premalo Hrvata pobijeno? U svakom slučaju, prema podatcima koje sam čuo od njegova oca i njegove strane, u Hrvatskoj je pobijeno više deset do sto puta više Hrvata poslije rata nego Židova u ratu. (Nadam se da nam ne tovari i njemačke milijune i grijehe svih drugih okupiranih naroda.) U redu, trebalo bi gledati postotke, ali – na čemu se temelji definicija genocida – na postotcima ili na anihilaciji? (Zašto je smaknuće 8.000 muslimana Bošnjaka u Srebrenici genocid, a nešto drugo nije, npr. Bleiburg i Križni puta i 10.000 ljudi samo u Zagrebu?) Što je s komunističkim istrebljivanjem buržuja, zar to nije anihilacija? Strašno je ubijanje ljudi samo zbog nacije ili vjere, ali strašno je svako ubijanje nevinih ljudi.

Tko se tu smije cjenjkati – tuđim smrtima i njihovom tragedijom, njihovom vrijednošću? Kao što je lijepo rekao hrvatski katolički pastir nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac – svi smo mi Božji narod bez obzira na vjeru i boju kože. To je bio jedan svetac i jedan „stub ljudskih prava“, a ipak su ga Goldsteinovi partizani lažno sudili, a to, i to da je bio najveći zaštitnik Židova u II: Svjetskom ratu (tko je veći, ja ne znam?), Goldstein  nikad nije priznao u onoj mjeri u kojoj Stepinčeva veličina zaslužuje.

Neugodno mi je izložiti poopćenje Goldsteinovih procjena vrijednosti nevinih žrtava. Ne želim o tome ni misliti, a kamoli govoriti. To je blasfemija!

A kontekst? Ako zna povijest i diplomaciju, a trebao bi ih znati, Ivo Goldstein se ne bi trebao pozivati na kontekst! Za njega i njegova govorenja i pisanja kontekst je vrlo opasna stvar. O kontekstu ćemo kad se on sasvim razjasni, nema žurbe. U njemu je, na primjer, i pitanje što je drug Tito radio u Španjolskoj u vrijeme Španjolskoga građanskoga rata. Kao povjesničar židovskoga podrijetla, dužan je pokazati račun koji je režim NDH platio Nijemcima za prijevoz hrvatskih Židova u Njemačku. A iz računa se mnogo toga dade izračunati. To se pak zove znanstvenoistraživački pristup povijesnim pitanjima. To su, međutim, teška i preteška pitanja, čak i za Goldsteina, bez obzira na njegovu nepodnošljivu lakoću govorenja stvari koje ne bi trebalo govoriti.

Prof. dr. sc. Matko Marušić/narod.hr

Goldstein: Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Ne možemo govoriti – sve su žrtve iste, to je neprihvatljivo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari