Pratite nas

Ovaj sve zna.. Stipe Mesić: Josip Boljkovac je nevin, sigurno nije napravio ono za što ga terete!

Objavljeno

na

Zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva podignuta je optužnica protiv Josipa Boljkovca (93).

DORH je na svojim internetskim stranicama objavio da je Županijsko-državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo optužnicu protiv hrvatskog državljanina rođenog 1920. zbog počinjenja djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

 ‘Josipu Boljkovcu pokušava se nametnuti krivnja za nešto što nikako nije mogao napraviti. Naime, u optužnici ga se tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva 1945. godine iako je on tek od 1947. godine preuzeo neke dužnosti na tom području.’

– Okrivljenika se tereti da je od 7. svibnja 1945. do sredine lipnja 1945. godine u Dugoj Resi protivno propisima međunarodnog ratnog prava i načelima međunarodnog prava koja proizlaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima, iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne savjesti koje propisuje Haška konvencija (IV) o zakonima i običajima rata iz 1907. godine i protivno članku 46. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu koji je sastavni dio – Konvencije, kao šef povjerenstva Odjeljenja zaštite naroda (OZN-a) za Grad i Kotar Karlovac, pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima zapovjedio uhićenje i dovođenje većeg broja civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta u zatvor u podrumu zgrade Povjerenstva OZN-e za Grad i Kotar Karlovac.

Uhićene osobe (šest poznatih i četrnaest za sada nepoznatih osoba) su tijekom više dana ispitivane i potom po njegovoj zapovjedi, od podređene mu 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a, u više navrata odvođene, usmrćene i zakopane na predjelu Vidanka Curak, dok se jedan muškarac usprotivio odvođenju te je usmrćen hicima iz vatrenog oružja kod željezničke pruge u Dugoj Resi.- navodi DORH.

Bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić u kratkom razgovoru za PolitikuPlus kazao je da za njega dileme nema – Josip Boljkovac je nevin.

– Iako će sada mnogi željeti i htjeti povezati podizanje optužnice protiv Josipa Boljkovca i slučaj Perković, ta dva slučaja nemaju nikakve dodirne točke, na početku će Mesić.

– Josipu Boljkovcu pokušava se nametnuti krivnja za nešto što nikako nije mogao napraviti. Naime, u optužnici ga se tereti za ratne zločine protiv civilnog stanovništva 1945. godine iako je on tek od 1947. godine preuzeo neke dužnosti na tom području, jasno će bivši predsjednik.

Na naše pitanje zašto se onda podignula optužnica protiv Boljkovca i postoji li iza toga politika, Mesić odgovara.

– U to ne želim ulaziti. Vjerujem u hrvatsko pravosuđe iako ne vjerujem u neke suce. Uvjeren sam da je Josip Boljkovac nevin, na kraju će Mesić.

politika+

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo?

Objavljeno

na

Objavio

Misa posvete ulja

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u četvrtak 18. travnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku, misno slavlje tijekom kojeg je posvetio ulja za sakramente krštenja, potvrde, bolesničkog pomazanja i sv. reda.

U koncelebraciji bilo je šezdesetak svećenika, a svečanost su uveličali i bogoslovi i sjemeništarci Biskupije.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi posvete ulja

Draga braćo svećenici i đakoni, dragi vjernici,

Danas je na poseban način naš, svećenički dan, jer je na Veliki četvrtak naš Gospodin Isus Krist ustanovio svećenički red, kad je apostolima na posljednjoj večeri rekao: „Ovo činite meni na spomen.“ Tim je riječima posebno istaknuo svećeničko poslanje koje ga čini prisutnim u svetoj Euharistiji.

Mi smo danas okupljeni u našoj katedrali, prezbiteri i đakoni u zajedništvu oko biskupa, da obnovimo svoja svećenička obećanja i da biskup posveti ulja potrebna za svete sakramente koji će se ovim uljem podjeljivati po župama, crkvama, bolnicama i domovima u našoj Biskupiji. Zahvalni smo Gospodinu na daru našeg svećeništva.

Danas su mediji puni loših vijesti i prikaza o našoj službi, izvlače se često samo loši primjeri i njima se želi ne samo obezvrijediti naše služenje nego se napada i na samu Crkvu.

Dakako da je naša najbolja obrana kada savjesno vršimo svoju službu te tako prigovore, kritike i napade u našem primjeru učinimo bespredmetnim. No, za razliku od današnje negativna halabuke s obzirom na naše zvanje, ja bih vam danas, draga braćo, želio govoriti o ljepoti svećeništva.

Mi doista trebamo i imamo razloga biti ponosni što smo svećenici Kristovi.

“Kad bi mi ususret došli svećenik i anđeo, prije bih se poklonio svećeniku, a potom anđelu”, izjava je sv. Franje Asiškoga. On je naime poštivao svećenika zbog njegove uzvišene službe. Doista, anđeo služi Bogu, a samo svećenik ga po svojim rukama čini prisutnim u životu ljudi.

Sigurno je, nije poštovanje koje vjernici i ljudi uopće iskazuju svećeniku utemeljeno samo na svetosti njegove službe, nego je povezano i sa samom osobom svećenika. Jer svi su sveti svećenici bili uzor vjernicima, te su ih vjernici poštivali još više negoli zbog njihove uzvišene službe zbog njihove osobne vjere i vjernog vršenja te svećeničke službe.

Tko bi od nas samo službeno obavljao svoje svećeničke obveze, a ne bi to činio s vjerom, bio bi možda dobar i spretan glumac, ali loš svećenik. A osobito ako bi svoje služenje, ne daj Bože, vršio na otresit ili služben način, bio bi doduše poštovan zbog službe ali bi svojim načinom odbijao ljude da rado dolaze u crkvu, te preko svećenika i cijelu Crkvu ne dožive kao svoj drag i ugodan dom… A naša je zadaća okupljati, stvarati zajedništvo, brinuti se za naše župe, zajednice, biskupiju… poput pastira koji se s ljubavlju brine za svoje stado.

Što čini ljepotu svećeništva?

Rekao bih 1., to je naša svijest da smo izabrani… to da nas je sam Bog pozvao /pjesma „O Bože, zar si pozvao mene? – Tvoje usne moje rekoše ime…“ Zar nije sam Gospodin rekao: „Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas.“ (Iv 15,16) Isus Krist je – čuli smo u Otkrivenju – „Svjedok vjerni, Prvorođenac od mrtvih, Vladar nad kraljevima zemaljskim… koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu.“ (Otk 1,5-6)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Nadalje, 2., to je naš rad i život s ljudima /premda to može biti i naporno i teško/ lijepota je živjeti za druge… U evanđelje po Luki (Lk 4,16-21) Isus iznosi što je njegova mesijanska zadaća, pri tom citirajući proroka Izaiju (Iz 61), no to je na poseban način i naša svećenička zadaća: živjeti za druge, ljudima donositi Boga: „biti blagovjesnici siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Iz 61,1-2). Očito ni Isusova zadaća ni zadaća njegovih učenika nije bila niti jest živjeti sam za sebe, nego radi drugih… To je smisao svećeništva: drugima služiti i – poslužiti. Mi:

Pratimo ljude od rođenja – krštenje /, preko djetinjstva /prva pričest/ i mladosti /krizma/ – vjenčanja pa sve do smrti… Radujemo se s radosnima, plačemo sa zaplakanima… „Svima postadoh sve“ (sv. Pavao: 1 Kor 9,22)

Sudjelujemo u borbama savjesti, hrvanju s grijesima… pružajući ne svoju mudrost nego Božju milost ljudima… i stoga možemo biti drugima potpora, ali „ne ja, nego milost Božja u meni“ (1 Kor 15,10)!

Mi smo i učitelji i liječnici, dakako na duhovnom području…

I što je najvažnije, 3., uronjeni u molitvu i otajstvo Kristovo posvuda nosimo blizinu Boga… pa kada to i ne mislimo, nas prepoznaju kao Božje ljude… jer je naše svećeništvo sakrament susreta ljudi s Bogom.

Mogu reći da je mene ipak u svećeničko zvanje privukao primjer dobrih svećenika, ne ideje da bi to bilo važnije ili veće negoli nešto drugo… Primjeri privlače!

Tako je i s nama. I mi trebamo drugima biti – i to jesmo, hoćemo li to ili nećemo – knjiga iz koje čitaju, ali ne naše riječi koliko naše ponašanje. Tako djeluju primjeri. Nisu uzalud već stari Latini zapisali: „verba movent, exempla trahunt – riječi potiču, a primjeri privlače“. Mi dakako ne možemo i ne smijemo se tako ponašati samo da bismo druge, osobito mlade zabliještili, impresionirali… Ne! Mislim da trebamo samo voljeti Isusa i ljude te jednostavno predano i smireno vršiti svoje dužnosti. Tu nije na prvom mjestu cilj, nego naša autentičnost. Cilj će sam Bog postići, koji on želi i kad on želi.

Prije nekoliko je dana, točnije u ponedjeljak 15. travnja, kao strašna buktinja gorjela pariška katedrala Notre-Dame. Neki su čak plakali gledajući taj prizor, a mnogi su se vjernici molili. Bilo je na žalost i onih koji su se tomu radovali, koji su likovali… već naime nekoliko godina podmeću se požari, oskvrnjuju katoličke crkve u Francuskoj, ali o tome se šuti. Mnogi uglednici su rekli kako je to velik gubitak ne samo za Katoličku crkvu nego i za čovječanstvo, i svi su obećali pomoći da se taj simbol ne samo francuskog nego i europskog kršćanstva obnovi.

No, ja bih se zapitao, i vas, draga braćo svećenici, nije li to znak da nestaje kršćanstvo u Europi? Mnogi se naime trude da tako bude. I zato ne čudi što su se mnogi radovali… perverzno je to, posve neshvatljivo, ali – to je činjenica koju danas moramo imati na pameti. Katolici su najprogonjeniji na svijetu, marginalizirani, a oni su dali identitet i bez katoličanstva nema Europe. Nema ni naše Hrvatske!

Koliko smo mi spremni za borbu s tim – možemo slobodno reći: zlim – silama, jesmo li svjesni u kakvom se ratu nalazimo? Ja prije svega mislim na duhovni rat i borbu koja se vodi, a kojoj se mi možemo suprotstaviti samo ako se oboružamo mačem Duha. A mi, biskupi, svećenici i đakoni, osobe s duhovnim zvanjem, redovnici i redovnice – u toj borbi smo na prvoj crti.

Imajući sve to na pameti, dragi svećenici i đakoni, želim vam svima danas reći veliko hvala! Samo zajednički i u međusobnom povjerenju možemo pobjeđivati u borbi u kojoj se nalazimo. Hvala vam na razumijevanju, na potpori i zajedništvu! Svi smo dužni, u zajedništvu i slozi činiti sve što možemo za Krista i na dobro Crkve. Nekad mi neki znaju nabrajati što smo učinili i daju mi koji puta priznanje, a ja redovito uzvraćam: Lako je meni kad imam dobre suradnike. Hvala vam svima na tome!

Želim vas sve, i svećenike i đakone i vjernike, pozvati i na molitvu za nova zvanja i odaziv u duhovni poziv: za naše bogoslove i sjemeništarce, za mladiće i djevojke, da prepoznaju u sebi Božji poziv na svećeništvo, redovništvo, da budu vjerni svojem izboru…

Molimo se danas i za naše svećenike koji su u poteškoćama, koji su bolesni, koji su umorni… neki su posustali, neki otišli, neki to kane… Kao da se sazrijevanje i neodlučnost danas vremenski produljila. Oremus pro invicem – molimo jedni za druge! Jedan naš brat je danas u bolnici. Molimo se za njega. I za drugu bolesnu braću. Molimo se za naše umirovljene svećenike, bilo da su u svećeničkom domu bilo u svom stanu. Ako Bog da, i mi ćemo ove godine otvoriti svećenički dom, ovdje blizu katedrale.

Danas je također prilika da se pomolimo i za naše pokojne svećenike, našu braću koja su s nama nosili terete i radosti našeg svećeništva, u Sisačkoj biskupiji. Osobito su to preminuli svećenici kroz ovih posljednjih gotovo 10 godina naše Biskupije.

Neka ovaj naš dan, u koji zahvaljujemo našem uskrsnulom Gospodinu što nas je izabrao i obdario milošću svećeništva – u sva tri stupnja: đakonatu, prezbiteratu i episkopatu – te nam je darovao svoga Duha Svetoga, da svima navješćujemo Radosnu vijest, neka bude prigoda da primimo nove milosti i snagu za nove izazove, borbe i pobjede.

Amen.

 

Uskrsna čestitka biskupa Vlade Košića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Satira

Barbara, sretan rođendan žele ti tvoje kolege s HTV-a!

Objavljeno

na

Objavio

Ganutljiva čestitka povodom rođendana TV voditeljici Barbari Kolar a koju joj je uputila kolegica iz emisije “Kod nas doma” (dakako, putem javne televizije, na kraju spomenute emisije, danas, 18. travnja) jedan je od trenutaka koji svakom prosječnom gledatelju mora natjerati suze na oči.

Nešto oko 18,00 sati, pri završetku emisije, prije same odjave, simpatična voditeljica (uz pomoć spasonosnog Google-a utvrdio sam kako je riječ o Ivi Šulentić) nas je podsjetila kako je “našoj kolegici Barbari Kolar danas rođendan” i odmah potom (kako je i red) uputila izravnu čestitku: “Draga Barbara, sretan ti rođendan!” Naravno, ona jako dobro zna kako dame ne vole da se spominju godine, pa je lijepo i pristojno izostavila ono “49-i”.

Prst gore za Ivu!

Kud ćeš ljepše, bolje, osjećajnije, emotivnije, pristojnije, prisnije, toplije, kulturnije, profesionalnije nego kolegici koja je slobodna – a inače šljaka s tobom u istoj emisiji – zaželjeti sretan rođendan i to drito s radnog mjesta, uživo, putem TV kamera javne televizije!

U oduševljenju koje me je zahvatilo nakon ove geste Šulentićke, jedno sam vrijeme buljio u ekran očekujući da se u studiju okupe slavljenica (Barbara), rodbina, prijatelji, ostale kolege iz redakcije, kad ono…ništa. Uslijedile su reklame i potom onaj dosadni Tarikov kviz koji ide zadnji 30-ak godina (“Potjera”).

A kako bi krasno bilo pogledati slavlje jednog rođendana uživo na HTV-u.

Poslije svih onih čitanja objava s društvenih mreža (Todorićevih, Mamićevih, Bandićevih, Beljakovih, Pernarovih, Marasovih, Sanaderovih, Veljačinih, Dalijinih itd., itd., itd.), “pumpanja” afera kojih nema u stilu ‘ajmo napravit’ od muhe slona”, partizanskih serijala i filmova (ne znam jesu li u planu “Otpisani” – to bih jako volio pogledati), prepričavanja tračeva iz saborskih kuloara i mase drugih trivijalnih bedastoća kojima nas naša javna dalekovidnica neumorno zasipa, red bi bio da vidimo i jedan roćkas uživo, je l’ tako!?

Čemu bi inače trebala služiti javna televizija, nego da se (uz sve ostalo) razvija i međusobna kolegijalnost, uvažavanje, ljubav i poštovanje između djelatnika – pogotovu voditelja koji u emisijama uživo imaju mikrofon na dohvat ruke (tj. zakačen na reveru košulje ili veste) pa mogu sebi dopustiti i taj luksuz da se nekomu tko im je drag, simpatičan i trenutačno im (možda) čak i nedostaje, obrate onako, malo intimnije, u povodu rođendana, imendana, vjenčanja, obljetnice braka, rođenja djeteta ili kakve slične prigode?

Te su geste za pozdraviti i dokazuju kako smo se toliko odomaćili na našoj javnoj TV, da je atmosfera posve intimna, gotovo obiteljska, prijateljska, frendovska, ali ono, baš totalno i to je coooooooooool za popi…. (što kažu Dalmoši).

Jedino me Barbara pomalo razočarala.

Očekivao sam kako će nakon čestitke onako gordo ušetati u studio na elegantnim štiklama s viiiiiiiiiiisokim potpeticama (nosi ih ne zato što je mala rastom, nego isključivo stoga jer joj dobro stoje – samo da se zna) u haljini sa šljokicama, onako, decentno sređena, ukusno i nenapadno našminkana s ganjc-novom frizurom i da će početi praštati puse na sve strane, koji od kamermana ili tonaca će donijeti šampanjac, tetka iz menze tortu (barem neki mascarpone ako ne nešto bolje), odnekud se pojaviti, recimo, band sastavljen od kolega iz redakcije (njih barem 30-ak, koliko djelatnika u prosjeku ima svaka emisija HTV-a dulja od 15 minuta), pa onda još u kadar (kao slučajno, u svojoj dobro poznatoj sportskoj maniri) uleti s gitarom (bivši) balkanski Kazanova Sandi Cenov i prolomi se ono: “Happy Birthday to You…”

Zamislite, ništa od svega toga!

Eto, propalo mi popodne. Iz osvete ću prebaciti na Z1, i pričekati, ako večeras ide “Bujica”…

Još nešto: Barbara, sretan ti roćkas – i ne zaboravi za 15. svibnja (to ti je srijeda) rezervirati termin za emisiju, pa da i ti Ivi uzvratiš nekom lijepom čestitkom putem javnog TV servisa!

I ne bi bilo zgorega možda razmisliti o tomu da od sada ubuduće takvi sitni znaci pažnje budu dostupni i ostalim djelatnicima HTV-a (urednicima, financijašima, osiguranju, ton-majstorima, realizatorima, scenaristima, šminkerima, frizerima, manikirima, pedikirima, vizažistima, kamermanima, čistačicama, kuharicama itd., itd.) da ne bi komu palo napamet (možda) kako vi (ne daj Bože) privatizirate javnu televiziju pa vas još prijavi za sukob interesa!

Ima svakakvih ljudi.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari