Pratite nas

Komentar

Ove godine „Oluja“ se treba obilježiti 4. i 5. kolovoza!

Objavljeno

na

U jeku udara na nacionalne osjećaje i simbole hrvatskog naroda, uši je zaparala vijest kako su se aktualni vlastodršci s lijeva počeli igrati i s najblistavijom hrvatskom vojnom operacijom, „Olujom“. Prilično je nepotrebno trošiti riječi na hodajući cirkus koji nam vodi državu, ali nikako se ne bismo smjeli pomiriti s uništavajućim djelovanjem kukurikavaca, piše Tomislav Stipić / Hrsvijet.net

Predsjednica je Milanoviću u par navrata pružila ruku i ponudila suradnju što vidjelo i u pozivu da se zajednički dogovore oko proslave Oluje. Ranije najave kako bi se okrugla obljetnica trebala, paralelno s proslavom u Kninu, obilježiti i s velikim vojnim mimohodom, evocirala je uspomene na dva velika mimohoda još za vrijeme Vrhovnika, dr. Franje Tuđmana. Dok je prvi mimohod, održan na od Račanovih komunista ukraden Dan državnosti, 30. svibnja 1995., trebao Srbima pokazati da su se previše igrali i da sad moraju snositi posljedice za ono što će ih dva mjeseca kasnije snaći, drugi mimohod održan na isti dan dvije godine kasnije, trebao je pokazati da je Hrvatska, s najsnažnijom vojskom u susjedstvu, garant mira i stabilnosti.

Ako već proslavljamo Oluju kao temelj hrvatske državnosti i opstanka, onda ta proslava treba biti dobro osmišljena i planirana. Nitko nema ništa protiv vojnog mimohoda, pogotovo ako bi takav mimohod bio svojevrsni odgovor srpskoj vojnoj paradi održanoj lanjske godine u Beogradu. No vojni mimohod ne smije zasjeniti ono najvažnije, proslavu hrvatske pobjede i konačnoj uspostavi mira i stabilnosti na ovim područjima.

kolinda knin

Ideja predsjednice Republike da se vojni mimohod održi u predvečerje obljetnice, 4. kolovoza u Zagrebu ima dvojaki značaj. Prvo, to će u hrvatskom narodu izazvati sjetno prisjećanje na godine ponosa i slave, kada je prije 20 godina upravo na taj dan, Hrvatska vojska krenula u oslobađanje hrvatskih okupiranih krajeva. Taj ponos koji nas je ispunjavao prije 20 godina, u hrvatskom čovjeku nije nestao. On je nepravedno potiskavan posljednjih 15 godina, a trebao ga je zamijeniti osjećaj krivnje kojeg su nametale nevladine organizacije i petokolonaški političari.

Drugo, ne manje važno je činjenica da je Oluja uspjela upravo zahvaljujući grandioznoj operaciji Hrvatske vojske sjajno vođene od prvog hrvatskog predsjednika dr . Franje Tuđmana. Tek nakon što je vojska prošla i oslobodila Knin, narod je imao razloga za slavlje. Upravo iz tog razloga, 5. kolovoza, kada je oslobođen Knin, a njegovim oslobođenjem pala zločinačka tvorevina tzv. RSK, mora biti obilježen u Kninu.

Mimohod u Zagrebu, na dan kada je Hrvatska vojska prije 20 godina krenula u blistavu i čistu vojnu operaciju Oluja, mora imati za cilj i poručiti svim onima koji se još uvijek bore protiv Hrvatske, izvana ili iznutra, da Hrvatska još uvijek ima, možda oslabljenu, ali motiviranu vojsku koja će u svakom trenutku biti spremna obraniti svoj dom.

U tom smislu, predsjedničin prijedlog trebalo bi nakon razmatranja prihvatiti i provesti u djelo. Još kada bi u prvom redu na mimohodu u uniformama sjedili ljudi koji su Oluju sprovodili, bilo bi to pravo predvečerje najvećeg nacionalnog praznika. A onda sutradan, svi bi se, u interesu Hrvatske trebali naći na pučkom veselju u Kninu. Jer Oluja nije prošla i sprovedena zbog političara i visokih dužnosnika, već da donese slobodu jednom narodu. Toga bi trebao biti svjestan svatko tko se danas igra s osjećajima tog istog naroda.

Milanovićev pokušaj bijega s obljetnice u Kninu, očito motiviran izbjegavanjem zvižduka, jednostavno nigdje ne vodi.

 [ad id=”68099″]

Tomislav Stipić / Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Objavio

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Krstičević: Hrvatski vojnici će najbolje ocijeniti uspješnost moga mandata i mandata gospodina Kotromanovića

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI VOJNICI ĆE NAJBOLJE OCJENITI USPJEŠNOST MOGA MANDATA I MANDATA GOSPODINA KOTROMANOVIĆA

Nisam opterećen s bivšim ministrom Kotromanovićem, možda je on sa mnom, pretpostavljam zbog karizme iz 4. gardijske brigade.
Sve što je započeo, malo što je završio, osim Migova koji su na zemlji i oduzetih prava i dostojanstva hrvatskim vojnicima.
Uvijek sam spreman s njim stati pred hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku i hrvatski narod pa neka oni kažu svoj sud!

 

Povijesni dan u partnerstvu SAD-a i Hrvatske: Na Plesu predstavljeni helikopteri Black Hawk

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari