Pratite nas

Povijesnice

Ovo je skrivano od hrvatske javnosti do današnjeg dana

Objavljeno

na

I ovo je skrivano od hrvatske javnosti do današnjeg dana: već 1941. godine četnici i njihov stožerni komitet u Beogradu nalažu protjerivanje i etničko čišćenje 1.000.000 (1 milijun) Hrvata. Bilo je to davno prije Domovinskog rata (Hrvatska+BiH) u kojem su četnici protjerali više od 600.000 Hrvata i 500.000 muslimana koji su došli spasiti život u neokupirani dio Hrvatske.

Beogradski komitet CNK-a, najvažniji i prvi među četničkim komitetima, dao je prijedlog o protjerivanju čak 2.675.000 ljudi iz planirane velike Srbije, uključujući više od 1.000.000 Hrvata i 500.000 Nijemaca. Isto tako bi u «redefiniranu» Srbiju ušlo 1.310.000 ljudi, od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske, dok bi se u velikoj Srbiji dopustilo da ostane oko 200.000 Hrvata.

Pored vojne organizacije četničkog pokreta Draže Mihailovića, u kolovozu 1941. bilo je osnovano i političko rukovodstvo i to pod nazivom Centralni nacionalni komitet (CNK). Njegovi vodeći članovi bili su Dragiša Vasić, Mladen Žujović i dr. Stevan Moljević. Slijedilo je i osnivanje političkih odbora lokalnog karaktera, a među njima najveću važnost je imao četnički odbor u Beogradu (tzv. Beogradski četnički komitet). Beogradski komitet je tako dao prijedlog o protjerivanju 2.675.000 ljudi iz četničke zamišljene velike Srbije, uključujući više od 1.000.000 Hrvata i 500.000 Nijemaca. Isto tako bi u «redefiniranu» Srbiju ušlo 1.310.000 ljudi, od toga oko 300.000 Srba iz Hrvatske, dok bi se u velikoj Srbiji dopustilo da ostane oko 200.000 Hrvata, piše povijest.hr.

Unatoč razlikama Tito i Mihailović su se dva puta sastali, 19. rujna 1941. u Struganiku i 27. listopada 1941. u Brajićima, s namjerom da ujedine svoje snage u borbi protiv okupatora. Dogovor je postignut samo o međusobnom nenapadanju partizana i četnika. Skoro istodobno Mihailović je pregovarao sa Nijemcima kojima je rekao da je spreman upotrijebiti svoje ljude u borbi protiv komunizma. Čim je počeo prvi pothvat (ofenziva) Nijemaca na partizansko područje u zapadnoj Srbiji (tzv. «Užička republika»), četnici su napali partizane. Njemačka pomoć četnicima je dogovorena u selu Divci blizu Valjeva (11. studenoga 1941.), u kojem se Mihailović sastao sa njemačkim opunomoćenikom potpukovnikom Rudolfom Kogardom.

Provedba plana – četnici pobili i protjerali stotine tisuća Hrvata katolika i muslimana!

Nakon proglašenja NDH, na području Tromeđe (sjeverne Dalmacije oko Knina, južne Like i jugozapadne Bosne /B. Grahovo, Drvar, B. Petrovac/) srpsko stanovništvo, koje je za Kraljevine Jugoslavije pretežno glasovalo za velikosrpske stranke, krajem srpnja i početkom kolovoza 1941. podiže ustanak, ali ne protiv nacista (izuzimajući malobrojne komuniste) već protiv ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske, a što su na terenu često manifestirali i protiv hrvatskoga naroda u cjelini.

Tako se već 27. srpnja 1941. pod nadzorom srpskih ustanika našla južna Lika uključujući općinu Srb i samo mjesto (iako bez borbe) na području kojih su prije toga bili pobijeni svi tamošnji Hrvati, a nekoliko dana potom uz talijansku potporu uspostavljena je u Srbu i četnička općinska vlast. Ustanici su i u ostalim okolnim mjestima toga i narednih dana pobili tamošnje Hrvate ukoliko isti nisu uspjeli izbjeći prije toga (npr. Boričevac, Gornji Lapac) u mjesta pod nadzorom vlasti NDH.

Četnici su odgovorni za mnoge pokolje hrvatskog i muslimanskog stanovništva na području NDH, a posebno u Dalmaciji, Lici te Bosni i Hercegovini, gdje su provodili etničko čišćenje, baš prema planovima Stevana Moljevića i beogradskog četničkog komiteta.

Ministarvstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11 od 11. IX 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo da su do tada ”četnici razorili oko 30.000 hrvatskih domova i poubijali najmanje oko 150.000 hrvatskog pučanstva”. Prema V. Žerjaviću, na moguće četničke žrtve genocida otpada 32.000 ubijenih Hrvata (u Hrvatskoj 20.000 a u BiH 12.000) i 33.000 ubijenih Muslimana. Mnogima se ova Žerjavićeva brojka čini premalena, te smatraju da je broj žrtava četnika u NDH daleko veći od 66.000 ubijenih Hrvata katolika i muslimana.

Broj protjeranih Hrvata katolika i muslimana je daleko veći, a genocidnu četničku kampanju nastavili su krvoločnim ubijanjem partizani 1945., kojima je prešao veliki broj četnika na poziv Josipa Broza Tita.

Danas se najveći krvoloci II. svjetskog rata i krvožedne ubojice, poznati pod imenom četnici, slave u Srbiji kao nacionalni junaci i antifašisti, premda se u stvarnosti radi o zločincima kakve Europa ne poznaje. Podrška četnicima ima gotovo plebiscitarnu podrški među građanima Srbije, tako da je jedan četnički vojvoda i zločinac kao Tomislav Nikolić čak izabran na slobodnim izborima za predsjednika Srbije.

 

*Centralni nacionalni komitet (CNK) je bio najviše političko četničko tijelo koje je formirao pukovnik Draža Mihailović na Ravnoj gori u kolovozu 1941. godine kao političko tijelo u okvirima organizacije JVuO (Jugoslovenska vojska u otadžbini, tzv. četnici). Za vrijeme trajanja rata, Centralni komitet je stalno proširivan. U njemu su se našli ljudi iz vodstva gotovo svih srpskih građanskih partija, uključujući i socijaliste.

Centralni Komitet je branio i propagirao ciljeve koji su se ticali isključivo odluka koje je donio glavni ideolog četništva dr. Stevan Moljević o budućem uređenju Jugoslavije. Najpoznatije Moljevićevo dijelo je Homogena Srbija u kojem on detaljno razrađuje plan genocida nad Hrvatima i muslimanima u NDH. 

 

Izvor: narod.hr/povijest.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Sjećanje na Prosinačke žrtve – mitraljezom su pucali na nenaoružane prosvjednike

Objavljeno

na

Objavio

“Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, “osobno pucao” iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose

schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

(Arhiva)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prije 87 godina umro stariji i jedini brat našeg sveca Ivana Pavla II, Edmund Wojtyla

Objavljeno

na

Objavio

U dobi od samo 26 godina, 4. prosinca 1932. godine, umro je u Bielsku liječnik Edmund Wojtyla, brat Karola Wojtyle, potonjeg pape Ivana Pavla Drugoga, danas sveca Rimo-katoličke crkve.

Karol je bio jako vezan za svoga brata starijeg 14 godina, što je više puta tijekom svoga života znao spominjati, navodeći taj gubitak kao jedan od najtežih.

Edmund je rođen u Krakowu, 27. kolovoza 1906. godine. Nakon završetka gimnazije i niže gimnazije (1924.) u sljedećih 6 godina studirao je medicinu na Jagelonskom sveučilištu u rodnom gradu, gdje je 28. svibnja 1930. godine promaknut u doktora medicinskih znanosti.

Poslije višemjesečne prakse u Dječjoj klinici u Krakowu, unaprijeđen je (1. travnja 1931. godine) u zamjenika predstojnika Gradske bolnice u Bielsku, gdje je marljivo i vrijedno radio, u potpunosti predan svom pozivu. U studenome 1932. godine spasio je jednu djevojku od tada neizlječivog šarlaha (grimizne groznice), ali se i sam zarazio i nakon teške bolesti, poslije samo 4 dana, umro. U osmrtnici koju je izdala bolnica, upisano je kako je “žrtvovao svoj mladi život za dobro čovječanstva”, što je uklesano i na nadgrobnoj ploči obiteljske grobnice na groblju Rakowicki u Krakowu.

Mlađem bratu Karolu, Edmund je bio uzor, mentor i vjerni pratitelj u njegovim igrama i planinarenju. Papa Ivana Pavao Drugi, do kraja je života na svome stolu u papinskom dvoru držao bratov stetoskop iz bolnice u Bielskoj, kao jednu od dragocjenih uspomena od koje se nije mogao niti htio rastati.

O Edmundu Wojtyli 2006. godine, u režiji Stanislava Janickog snimljen je film (“Brat pape”), a Opća bolnica u Bielsko-Biala po njemu je dobila ime. Ovaj izuzetni i požrtvovni humanist i liječnik zaštitnik je i jedne ulice u Wadowicama (ulica Doktora Edmunda Wojtyle).

Majci Emiliji (koja je umrla kad je malom Karolu bilo tek osam godina, a starijem Edmundu dvadeseti i dvije) Bog je svojom providnošću ispunio želje – da joj jedan od sinova bude liječnik, a drugi svećenik.

Prvi od njih darovao se ljudima nesebično i žrtvovao svoj mladi život liječeći najpotrebitije, ostavljajući tako iza sebe trajni trag – kao liječnik, čovjek i humanist, iako nije proživio ni polovicu ljudskog vijeka.

Drugi je nakon zaređenja za svećenika najprije postao najmlađi poljski biskup (u 38. godini života – 28. rujna 1958.), potom nadbiskup krakowski (13. siječnja 1964.), a tri godine kasnije i kardinal (26. lipnja 1967.), da bi ga konačno 16. listopada 1978. godine na konklavi u Vatikanu izabrali za 264. poglavara Svete Stolice (kad je ustoličen kao prvi papa netalijan nakon punih 450 godina). Kao papa Ivan Pavao Drugi, današnji svetac Katoličke crkve i mlađi brat Edmunda Wojtyle, postao je moralna vertikala čovječanstva XX stoljeća, Kristov namjesnik i sljedbenik sv. Petra koji je obilježio ne samo vrijeme u kojemu je živio i djelovao, nego i jednu cijelu epohu u poslanju Katoličke crkve koju je vodio gotovo punih 27 godina.

Edmund počiva u obiteljskoj grobnici u kojoj su svoj vječni mir pronašli otac Karol, majka Emilija i sestra Olga (koja je umrla još kao djevojčica, prije rođenja najmlađeg djeteta u obitelji – Karola Wojtyle).

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari