Pratite nas

Feljton

Ovo je zadnja šansa da se Hrvati u BiH iz brisanog vrate u politički prostor

Objavljeno

na

Međunarodna krizna skupina (ICG) 1998. godine izradila je strategiju “Podijeli i osvoji” usmjerenu na Hrvate u BiH i njihovo političko rukovodstvo. Nakon pobjede Ante Jelavića i tzv. “generalske struje” na 5. Saboru HDZ-a BiH, stvorena je Nova hrvatska inicijativa Krešimira Zubaka čiji je zadatak bio postati alternativa HDZ- u BiH, te tako pacifizirati Hrvate u BiH kao politički narod. NHI je uvelike bila podržana od međunarodne zajednice, a njen predsjednik, notorni Krešimir Zubak predsjednik, potpisivanjem tzv. Sarajevskog sporazuma omogućio je potpunu bošnjačku dominaciju u Federaciji BiH. Osim plana eliminacije dijela političkog rukovodstva HDZ-a BiH koji se zalagao za hrvatsku federalnu jedinicu, ICG je predložila i uništenje gospodarske i financijske moći Hrvata u BiH. Strategija “Podijeli i osvoji” nekoliko godina nakon nastanka realizirana je kaznenim i političkim progona najviših dužnosnika HDZ-a BiH i tenkovskim napadom na Hercegovačku banku.

“Retrogradna nacionalistička politika HDZ-a, rušenje nelegalno uspostavljenog trećeg entiteta, ukidanje aparthejda, jedinstvena Bosna, tvrdolinijaške i Bosni lojalne snage, suradnja s međunarodnom zajednicom, opstrukcije Daytona, protudaytonske akcije i inicijative, navodni konstitutivni narod, vitalni nacionalni interesi kao paravan za rušenje Bosne, ukidanje etničkih principa, građanska država, građanska Bosna”, samo su neke od znakovitih fraza u jednom od najopsežnijih izvještaja Međunarodne krizne skupine (ICG) izrađenog 1998. godine za potrebe OHR-a i Misije UN-a u BiH, piše Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

Izvještaj ICG-a naslovljen “Kuda Bosna ide” izrađen u rujnu 1998. godine dao je niz odgovora na pitanje u naslovu, a od kojih je najvažniji “građanska država”.

Prema ocjeni tadašnjih struktura međunarodne zajednice, hrvatsko pitanje u BiH, za koje je tadašnja garnitura HDZ-a BiH predvođena Antom Jelavićem, smatrala kako “nije riješeno” i da ga “treba riješiti”, te poduzimala konkretne korake, “destabiliziralo je cijelu regiju” i dovelo do toga da “stanje u BiH podsjeća na ono u Jugoslaviji nakon Titove smrti 1980., te prije Slobodana Miloševića u Srbiji 1987.godine”.

Izvještaj ICG-a iz 1998. godine važan je dokument za razumijevanje uzroka i posljedica političkog nestanka Hrvata u BiH, posebice jer je strategija koju je ICG predlagao međunarodnoj zajednici u gotovo svim točkama i realizirana, a hrvatsko pitanje (ni)je riješeno.

Četiri olovne godine, od 1998. do 2002. godine, odredile su sudbinu Hrvata u BiH, odnosno, dodatno “zacementirale” položaj kojeg su Hrvatima “pregovarači”  u Daytonu osigurali. S vremenskim odmakom i događajima na političkoj sceni u BiH, ravnopravnost Hrvata u BiH, u vojnoj bazi, od “vrlih pregovarača”, Mate Granića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, i Krešimira Zubaka, tadašnjeg predsjednika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, prodana je za mirnu reintegraciju Podunavlja.  Potpisima na Dayton i sve njegove anekse, rat je samo prekinut, ali ne i završen.

Dayton: Od ratnih pobjednika do političkih gubitnika

Iako su bh. Hrvati u Dayton otišli kao ratni pobjednici, vratili su se kao politički gubitnici. Od suverenog i ravnopravnog naroda postali su “bosanska raja”: princip legitimnog predstavljanja je oduzet, OSCE je dobio mandat za izradu izbornih pravila i već 1996. godine bošnjačkom biračkom tijelu omogućeno je da nametne i hrvatskog člana Predsjedništva BiH zahvaljujući činjenici da je Federacija BiH jedna izborna jedinica.

Zubak se za Dom naroda Parlamenta FBiH, ključnu instituciju zajedničkog entiteta, pobrinuo nekoliko godina kasnije kada je potpisao tzv. Sarajevski sporazum, kao i Vladu FBiH.

Iako je godinama bezočno lagao javnostima kako je u Daytonu odbio potpisati sporazum zbog Republike Srpske, odnosno, činjenice da je “Bosanska Posavina u miru prodana”, nekoliko dana kasnije u Parizu ga je parafirao.

Toliko o političkoj dosljednosti političkog čeda Mate Granića, ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske.  Toliko I o osovini Zubak-Granić i njima bliskim strukturama u BiH koje će povijest pamtiti po kontinuitetu izdajničkih politika.

Ni do danas nemamo odgovore na pitanja: zašto Krešimir Zubak, kao pripadnik Armije RBiH u Doboju (svečana prisega u rujnu 1992.), tom se činjenicom sam hvalio, a što je i ICG u svom izvještaju prepoznao kao “pozitivno”, nije tražio općinu s hrvatskom većinom u RS-u kada se već toliko borio za “Hrvate Bosne”?

Ili, zašto je pristao, kao i cijelo hrvatsko pregovaračko izaslanstvo s ‘obje strane Save’, da izgubimo ključne i strateške točke, poput Vitoroga kojim je teritorij pod kontrolom HVO-a bio povezan između regija: Bosne i Hercegovine?

Nova hrvatska inicijativa – umjerena snaga za jedinstvenu Bosnu

Odgovore je, Zubak, nešto kasnije, u nekom drugom obliku, ipak, dao. Nakon glasovitog 5. Sabora HDZ-a u svibnju 1998. godine kada je za predsjednika stranke izabran Ante Jelavić i pobijedila “generalska struja HVO-a”, kako ih od milja, zovu “suradnici međunarodne zajednice”, odnosno tadašnja gubitnička struja u HDZ-u, Zubak je osnovao nepunih mjesec dana kasnije, u lipnju ’98. Novu hrvatsku iniciijativu i najavio kandidaturu za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

U izvještaju ICG-a NHI je prezentirana kao “umjerena snaga za jedinstvenu Bosnu” koja se bori protiv nacionalističke i separatističke politike Jelavića i njegovog HDZ-a BiH koji su stvorili “nelegalni treći entitet”, “zalažu se za federalnu jedinicu”, ”samostalnost i autonomiju Hrvata u BiH” i “oživljavaju paradržavni entitet HR Herceg- Bosnu”.

NHI je  za međunarodnu zajednicu, “snaga koja treba zamijeniti HDZ BiH”, a Zubak Jelavića jer je “potrebno stvoriti građansko društvo u Bosni” u kojem se “građani neće izjašnjavati samo po etničkom principu nego će svaki od političara morati imati potporu nacionalne zajednice kojoj sam ne pripada”.

“Lojalni bosanskoj državi”

Dolaskom Ante Jelavića na mjesto predsjednika HDZ-a BiH, a kasnije i pobjedom u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, HDZ BiH je odnio plebiscit na izborima, osobito u Središnjoj Bosni i Bosanskoj Posavini, navodnim utvrdama Zubakove NHI koja je brinula o “zapostavljenim Hrvatima”. U povijesti HDZ-a BiH to je bio najbolji izborni rezultat.

Međutim, Jelavićevo osnivanje Hrvatskog narodnog sabora u Novom Travniku 2000. godine kao odgovor na Berryeve amandmane po kojima svi zastupnici u županijskim skupštinama biraju izaslanike u federalni Dom naroda, referendum, apelacija koju je podnio Ustavnom sudu BiH te preglasavanje hrvatskih i srpskih sudaca u tom Sudu, označeni su kao “antidaytonsko djelovanje”, “stvaranje trećeg entiteta” i “opstrukcija miru u Bosni”.

Plan ICG-a – podijeli i osvoji

Za međunarodnu zajednicu je plebiscit HDZ-a BiH na tim izborima 1998. godine bio  “poražavajući” i “nedopustiv”, pa su izradili četiri prijedloga strategije protiv vodstva Hrvata u BiH, od kojih zadnji, onaj realizirani, nosi naziv “Podijeli i osvoji”.

ICG je tako, predložio, izbor “umjerenih snaga unutar HDZ-a BiH” i sasvim jasno favoriziranje Zubakovog NHI-ja na predstojećim izborima, a ako to ne uspije, onda upotrebu sile: sankcije protiv političkih dužnosnika HDZ-a do samog Jelavića, uhićenje generala HVO-a koji su povezani s “navodnim” ratnim zločinima, američke crne liste, devastaciju hrvatskih institucija i uništavanje gospodarske i financijske moći Hrvata u BiH.

U realiziranoj strategiji “Podijeli i osvoji” decidno su navedena imena hrvatskih političara koje međunarodna zajednica treba favorizirati jer je riječ o “umjerenjacima koji su istinski za Dayton”( Zubak, Prlić, Lijanovići, Neven Tomić, Martin Raguž)  te sankcije  za hrvatske ekstremiste, ili riječima Jadranka Prlića, klerofašiste (Stanka Soptu, Valentina Ćorića, Vinka Zorića, Miju Tokića)  predvođene Jelavićem.

“Tamnica hrvatskog naroda”

Ocjena ICG-a je tada bila ispravna: suština moći Hrvata u FBiH, za koju je Jelavić, svojevremeno izjavio kako je “tamnica hrvatskog naroda”, bila je u gospodarstvu i financijama, odnosno, bankama: Hercegovačkoj i Hrvatskoj banci Mostar.

Bio je to plan osiromašenja i potpunog uništavanja hrvatske gospodarsko- financijske moći u Federaciji BiH. Tim planom ICG je preporučio međunarodnoj zajednici konkretne akcije u bankama: Hercegovačkoj i Hrvatskoj, MIO Mostar i Aluminiju.

Gospodarsko osiromašenje i uništenje Hercegovačke banke

“SFOR se mora snažnije i agresivnije uključiti kako bi plan uspio”, stoji u jednoj od točaka.  Sve se to dogodilo. Osim toga, prijedlog je bio i da hrvatska javna poduzeća ( HP Mostar, tadašnji Eronet i Elektroprivreda HZHB dobiju multietničke upravljačke strukture).

Hercegovačka banka, kao srce hrvatskog gospodarstva, uništena je i to uz tenkove i eksplozije zbog navodnih malverzacija koje nikada nisu dokazane. Upravo suprotno, državna agencija za bankarstvo i  međunarodna revizorska kuća koje su  radile izvještaje, ustvrdile  su kako nije bilo nezakonitosti. U svom portfelju Hercegovačka banka imala  je dva društva za upravljanje investicijskim fondovima koji su privukli nepune dvije milijarde certifikata u vlasništvu Hrvata u BiH, kao i više od 50 posto sveukupnih cerifikata koji su bili u njihovim posjedima.Tih je godina bila i lider nakon ukidanja Zavoda za unutarnji platni promet jer je “držala” gotovo 40 posto sveukupnog platnog prometa u Federaciji BiH i za to ubirala bankarske nakande. Austrijske su banke tada ulazile na tržište u Federaciji BiH: Aura banka je prodana Hypo banci, a Hrvatska poštanska Raiffeisen banci. Prvo što su učinili nakon “zauzimanja banke” je prodaja dvaju najvećih investicijskih fondova kojim je banka raspolagala (CroBiH i Herbos koji su, inače, imali su najviše certifikata u vlasništvu pripadnika HVO-a).

Progon i uklanjanje generalske strukture HDZ-a

Pored plana osiromašenja, poseban naglasak bio je na diskreditaciji i uklanjaju “generalske struje HDZ-a i generala HVO-a koji su navodno počilini ratne zločine”. Ilustrativan primjer tog je da se HVIDRA početkom 2000. godine našla na popisu terorističkih organizacija. Koncem 1996. godine započeo je postupak protiv generala Tihomira Blaškića pred Haškim tribunalom zbog ratnih zločina nad Bošnjacima u Središnjoj Bosni.

Blaškiću su se vrlo brzo priključili i Dario Kordić, nekadašnji potpredsjednik HZHB-a, Mario Čerkez, viteška skupina i drugi. U Petrischevoj odluci o smjeni Jelavića, uz “rušenje ustavnog poretka FBiH”, “podrivanje vojne i obrambene moći FBiH”,  stoji i treći razlog: sporni govor iz Busovače na skupu podrške Hrvatima optuženim pred Haškim tribunalom.

Dolaskom Alijanse na vlast, protuhrvatske vlasti u kojoj je u potpunosti zanemarena izborna volja Hrvata u BiH, i instaliranjem Zubakovih kadrova,  u Haagu se vrlo brzo našla i hercegbosanska šestorka. Značajan obol svemu tomu dale su i hrvatske obavještajno-sigurnosne strukture te pokojanički iskazi Zubaka, zadnjeg predsjednika HRHB-a i ministra pravosuđa u Vladi HRHB, te Jadranka Prlića, premijera HRHB-a koji su naglasili kako tvrdolinijaši HDZ-a nisu njima bliski i nisu njihov svijet te vrlo nadahnuto govorili o “eskadronima smrti HVO-a”.

Tragična bilanca procesa Haškog tribunala  ogleda se u činjenici kako je Hrvatskoj presuđeno za sudjelovanje u “međunarodnom oružanom sukobu”, a HVO-u i HDZ-u BiH kao “instrumentima udruženog zločinačkog pothvata Herceg-Bosna”.

Niz svirepih zločina nad Hrvatima koje su počinile postrojbe i VRS-a i Armije RBiH ostao je nepresuđen. Progon se nastavio i kasnije  i pred “Haagom na Miljacki”, pa tako danas HVO ima veći broj pojedinaca presuđenih/optuženih iz  zapovjedne strukture za zločine i u bjekstvu u Hrvatskoj, nego na slobodi u BiH. Presuđene godine zatvorskih kaznih pred Haagom ilustriraju težinu počinnjenih kaznenih djela, pa su  tako Hrvati iz BiH pravomoćno osuđeni, u okviru svih predmeta , na 268 godina zatvorskih kaznih.

ICTY je pravomoćno osudio časnike Armije BiH, njih petoricu, odnosno, Rasima Delića (3), Envera Hadžihasanovića (3,5), Amira Kuburu (2), Hazim Delića (18) i Esada Landžu (15). Hazim Delić i Esad Landžo odgovarali su za zločine nad Srbima u Sarajevu, Ćelebićima i Konjicu, a Hadžihasanović i Kubura za zločine nad Hrvatima u Zenici i dijelu općine Travnik. Rasim Delić je kao načelnik Glavnog stožera Armije BiH odgovarao za zločin nad srpskim zarobljenicima na Vozućoj.

Berryevi amandmani, Zubakov sporazum i Alijansa

Kao odgovor na Berryeve amandmane (koji otvaraju mogućnost rođenja fenomena Komšić), Jelavić je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH o ustavnosti nametnutih izbornih pravila prema kojima svaki zastupnik u svih 10 županijskih skupština ima pravo predlagati izlasnike u sve klubove federalnog Doma naroda. Apelacija je odbijena, Ustavni sud se proglasio nenadležnim i to preglasavanjem hrvatskih i srpskih, odnosno, glasovima bošnjačkih i stranih sudaca.

U tom kontekstu, danas aktualna apelacija Ljubić nije ništa novo. Također, kao politički odgovor, osnovan je i Hrvatski narodni sabor 2000. godine u Novom Travniku. Kao odgovor na Alijansu, protuhrvatsku vlast, nametnutu inžinjeringom međunarodne zajednice i Zubakov sporazum (derogiranje Doma naroda i raspodjela u Vladama FBiH/ RS-a), proglašena je privremena Hrvatska samouprava.

Važno je istaknuti kako je Zubakov NHI osvojio tek 2 mandata u Parlamentu FBiH i imao tek 5 posto potpore Hrvata, a HDZ BiH 95 posto.

HDZ je odbio potpisati tzv. Sarajevski sporazum, a ICG je, inače, znakovito, smatrala kako bi bilo uputno  Bošnjake u FBiH mobilizirati da glasaju za Zubaka jer će Alija Izetbegović svakako biti “bošnjački pobjednik” i tako glasovi “ne bi propali”. Prije povijesnog Zubakovog sporazuma koji nikad nije prošao parlamentarnu proceduru, federalni Dom naroda brojao je 80 izaslanika. Hrvati i Bošnjaci imali su po 30 izaslanika kako bi postojao paritet među tim narodima i taj je broj bio „fiksiran”, a Srbi i Ostali imali su ukupno 20.

Konsocijacijski principi  u federalnom Domu naroda su  derogiranjem Ustava FBiH ukinuti,pa je tako broj broj izaslanika u klubovima Hrvata i Bošnjaka smanjen na po 17 izaslanika, a uveden je i Klub Srba s također 17, te Klub Ostalih sa 7 izaslanika, te principi pariteta, konsenzusa i rotacije u Vladi Federacije BiH su, također, ukinuti. Tako je ostvarena potpuna bošnjačka dominacija u izvršnoj vlasti čija je posljedica – niz donosenih zakona na štetu Hrvata u FBiH/ BiH s nesagledivim posljedicama.

Hrvatska samouprava: Bosna cijela, iz tri dijela

ICG je, zapravo, i prije proglašenja Hrvatske samouprave, držao kako je nužno eliminirati sve hrvatske dužnosnike u BiH koji podrivaju Dayton. Politika koju je HDZ BiH tada vodio označena je “destruktivna naspram Bosne”, a ona koju je Zubak vodio “prihvatljiva i lojalna bosanskoj državi”.

Simpatije prema NHI-ju nisu skrivali pa je tako svojevremeno visoki predstavnik Carlos Westerdrop izjavio kako vjeruje u Zubaka, a Petrischev zamjenik, Hans Shumacher bio je na osnivačkoj skupštini stranke. NHI je bila “umjerena bosanska stranka” čiji je cilj bio, prema ICG-u, spriječiti “radikalno krilo HDZ-a BiH i njihov separatizam, nacionalizam i opstrukcije”.

Naglašeno je i kako je nužno modifcirati stranačku strukturu HDZ-a BiH i dovesti one koji će “surađivati s međunarodnom zajednicom”. Osobit problem predstavljale su vojne i policijske strukture, odnosno, stav HDZ-a BiH da zajedničke postrojbe pripadnika Armije RBiH i HVO nisu realne, kao ni integracija policije.

Toj reformi se, osobito, u MUP-u Federacije BiH suprotstavljao Jozo Leutar, ubijen u  atentatu u ožujku 1999. godine.

Pritisak na Zagreb: Distancirajte se od “tvrdolinijaša” i oduzmite im državljanstva

Uz strategiju “Podijeli i osvoji”, odnosno, plan uništenja Hrvata kao političkog naroda u BiH, međunarodna zajednica se osobito pouzdala u službeni Zagreb. Franjo Tuđman, predsjednik RH je bio pred samu smrt, a dolaskom Stjepana Mesića na Pantovčak, podrška međunarodnoj zajednici u odnosu prema vodstvu Hrvata u BiH, nije bila upitna.

Ključni zadatak je bio vršiti međunarodni pritisak na Hrvatsku kako bi vodila “umjerenu politiku prema BiH” i distinacirala se od “tvrdolinijaša i trećeg entiteta”.  U tom kontekstu, predloženo je i da Republika Hrvatska oduzme državljanstva svojim građanima u BiH koji opstruiraju Dayton.

“Učinkovite, brze i konkretne akcije: uhićenja, kaznene prijave, suđena i progon” i “žurni nestanak tvrdolinijaša koji ometaju reintegraciju Bosne” jer “sve dok treći entitet postoji regija će biti destabilizirana”, navedeno je  u zaključnom dijelu ICG-ovog izvještaja za BiH.

Epilog: 20 godina političkog nasilja nad Hrvatima

Od 2002. kada je Wolfgang Petrisch smijenio Jelavića s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH i uputio ga u sarajevski zatvor “Kula”, te nizu ostalih dužnosnika HDZ-a BiH izrekao zabrane javnog i političkog djelovanja, BiH i njene nacionalno-političke zajednice, kao i predstavnici međunarodne zajednice, na jednakim su pozicijama.

S tim što stanje danas, u 2019. godini, nije više kao u Jugoslaviji pred Miloševićev režim nego kao u Jugoslaviji pod Miloševićevim režim. U proteklih 17 godina ništa se nije promijenilo, sve je isto, samo je položaj Hrvata dodatno oslabljen, posebice u Federaciji BiH.

Jedina ozbiljna ustavna reforma, nakon Berryevih i Petrischevih amandmana, bio je tzv. Travanjski paket koji nije zaživio iako bi i jedan takav ustavni-pravni aranžman ponovno išao na štetu Hrvata u FBiH.

Od 2002. do danas, političku povijest nestanka  Hrvata u BiH obilježila su tri mandata Željka Komšića, nametnutnog bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i Platformaška vlast namenuta OHR-ovim djelovanjem koja je, u odnosu na Alijansu, tek njena blaga, posljedična verzija. Hrvatski narodni sabor nije djelovao više od deset godina, njegov rad je obnovljen tek 2011. godine.

Još uvijek nema odgovora  na to zašto HNS BiH nije nastavio s djelovanjem i nakon Jelavićeve ere i zašto je obnovljen tek nakon prvog, a neposredno pred drugi Komšićev mandat u Predsjedništvu BiH?

“Danas usvojenim dokumentima mi želimo otvoriti dijalog izgradnje istih prava za sva tri naroda u BiH i za sve njene građane. Istodobno, Platformom za demokratsku i samoodrživu BiH želimo reći da se izgradnja moderne i decentralizirane i složene federalne državne zajednice s više federalnih jedinica, ne može doseći sudjelovanjem u radu institucija nelegalne vlasti i rušenjem ustavnih i zakonodavnih institucija koje jamče i osiguravaju hrvatsku nacionalnu i svaku drugu ravnopravnost”, rekao je Ante Jelavić neposredno pred proglašenje Hrvatske samouprave 2001.

Dva entiteta kao dvije grobnice

Nepunih 20 godina kasnije, BiH nije ni moderna, ni decentralizirana ni samoodrživa. Između bošnjačkog-bosanskog patriotizma i nacionalizma i srpskog sepratizma, između Federacije BiH, tamnice hrvatskog naroda, i Republike Srpske, ratne grobnice, žrtve politikanstva jednih i drugih, a ponajvših onih u vlastitim redovima.

Odgovore na strateška pitanja: ustavne reforme, izmjene Izbornog zakona, preustroj Grada Mostara i Općine Travnik, javni RTV servis na hrvatskom jeziku, položaj Hrvata u tuzlanskoj, bihaćkoj, sarajevskoj regiji, procesuiranje ratnih zločina nad Hrvatima u BiH, stanje u županijama s hrvatskom većinom, socijalni i gospodarski život kojeg obilježava krah Aluminija, preostali Hrvati u BiH još uvijek čekaju.

Demografska kataklizma, možda dramatičnija nego ona ratna, dokaz je neizvjesne budućnosti – kako biološke, tako i političke, poglavito u Federaciji BiH u kojoj bi kroz idućih 10 godina broj Hrvata mogao ‘pasti’ na statističku grešku, kakav je u RS-u danas.

Vrh hrvatske politike u BiH, odnosno, Hrvatski narodni sabor BiH, mora poduzeti konkretne korake i vratiti se hrvatskom narodu i među njega: jasnim politikama, inicijativama i potezima. Ovo je zadnja šansa da se Hrvati u  BiH iz brisanog vrate u politički prostor.

Sve drugo je (samo)zavaravanje.

Gloria Lujanović/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe Dio III.

Objavljeno

na

Objavio

Genocid i etničko čišćenje na kraju XX stoljeća

Obrazac ponašanja srpskih ekstremista u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća nije se bitno razlikovao od onoga iz vremena Balkanskih ratova ili Drugoga svjetskog rata, a ima i istraživača koji povlače paralelu i s daljnjim razdobljima, sve do Nemanjića.

Opkoliti, razoriti, pobiti, zapaliti, opljačkati, protjerati, odnosno etnički očistiti teritorij uz masakre i silovanja zbog kojih će preživjelo domicilno stanovništvo izgubiti svaku volju za povratkom na svoja ognjišta – to je uglavnom bila ona prokušana metoda koja je primjenjivana tijekom cijelog XX stoljeća u svim srpskim osvajačkim ratovima.

Nakon sustavne propagandno-psihološke pripreme, naoružavanja Srba u “krajini” i stvaranja kriznih žarišta, agresor je krenuo u realizaciju svojih planova.

Masakr u Borovu Selu nad dvanaest hrvatskih redarstvenika PU Vinkovačke uvučenih u pripremljenu zasjedu bio je uvod u krvava događanja koja su označila početak rata u Hrvatskoj. Sve se nastojalo prikazati kao “pobuna ugroženog srpskog naroda”, ali su ubrzo spale sve maske. Četnici, vojska, “teritorijalci”, “dobrovoljci” i “ugroženi” Srbi iz buduće “krajine” rame uz rame su u ljeto te 1991. godine krenuli u rat za “Veliku Srbiju”.

Poslije napada na Baranju (3. srpnja) u koju su srpske snage (s teritorija Vojvodine) ušle bez otpora i u vrlo kratkom vremenu i njezine okupacije, ova je hrvatska regija postala koncentracijski logor za ne-srpsko stanovništvo.

Oni Hrvati, Mađari (i pripadnici drugih ne-srpskih naroda) koji nisu imali vremena pobjeći iz svojih kuća ili ih nisu željeli napustiti, od tada nadalje izloženi su sustavnom teroru i šikaniranju (od premlaćivanja i bezrazložnog zatvaranja, do pljački i silovanja žena i djevojčica), a radno sposobni su pretvoreni u roblje i primorani raditi gotovo dan i noć na poljima i njivama. Uz to, svi koji nisu bili Srbi, morali su oko rukava nositi bijele platnene trake kao znak raspoznavanja u odnosu na svoje “gospodare”.

Izloženi svakodnevnom nasilju, pretvoreni u robove i potpuno obespravljeni, ovi su civili prepušteni na milost i nemilost srpskim paravlastima (njihovoj “miliciji” i lokalnim moćnicima), koji su u doslovnom smislu riječi bili gospodari njihovih života. Mnogi su ubijeni, veliki broj ih je ostao trajnim invalidima, a silovanja, pljačke i ponižavanja postali su dio svakodnevice. Uz to, progoni katoličkog svećenstva, rušenje i paljenje crkvi i drugih vjerskih objekata, uništavanje zemljišnih i matičnih knjiga (kako bi se uklonili dokazi da Srbi u ovoj regiji čine tek jednu četvrtinu od ukupnog broja stanovnika), pljačka i devastacija kulturne baštine i prirodnih bogatstava bili su prateća posljedica  okupacije i to je trajalo gotovo punih sedam godina, sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (1998. godine).

U razdoblju od 5. do 7. srpnja napadnuto je, razoreno, opljačkano i spaljeno selo Ćelije u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja). Bio je to prvi takav slučaj u poratnoj Europi. Slijedila je okupacija Dalja, Aljmaša, Erduta, masovni zločini i progon ne-srpskog stanovništva. U isto vrijeme Hrvatska je napadnuta i na Banovini, u Lici, zapadnoj Slavoniji.

Udružene srpske snage (“teritorijalci”, četnici, “dobrovoljci” iz Srbije, “krajinski” teroristi i “JNA” zajedničkim snagama napadaju sela i gradove. Agresija je brutalna. Prate je teška razaranja topništvom i zračni udari, a u osvojena naselja ulaze oklopne snage i pješaštvo. Tada započinju pljačka, palež, masakri nad preživjelima.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine počinjen je niz ničim izazvanih zločina u kojima su ubijanu hrvatski branitelji i civili. Bili su to planski provedeni masakri s ciljem etničkog čišćenja prostora i zastrašivanja civila koje je trebalo zauvijek otjerati iz njihovih domicilnih područja. Takvi su slučajevi okrutnih masovnih zločina zabilježeni u brojnim naseljima: Borovo Selo, Borovo Naselje, Vukovar, Tovarnik, Sotin, Lipovača, Bapska, Ilok, Dalj, Erdut, Voćin, Ćelije, Aljmaš, Marinci, Nijemci, Berak, Svinjarevci, Negoslavci, Orlovnjak, Mirkovci, Stari Jankovci, Cerić, Antin, Tordinci, Vučedol, Ovčara, Ernestinovo, Lovas, Čakovci, Antunovac, Tenja, Osijek, Beli Manastir, Bilje, Četekovac, Balinci, Čojlug, Kusonje, Pakrac, Lipik, Okučani, Novska, Daruvar, Bučje, Karanac, Topolovica, Mali Grđevac, Toranj, Bukovac, Mali Banovac, Batinjani, Babić Most, Gornja Obrijež, Velika Peratovica, Ivanovo Selo, Veliki Miletinac, Brloška Dubrava, Kuljani, Baćin, Petrinja, Cepeliš, Zamlača, Struga, Kozibrod, Glina, Kostrići, Kraljevčani, Kukuruzari, Gornji Viduševac, Hrvatska Kostajnica, Donji Čaglić, Bjelovac, Pecki, Hrvatski Čuntić, Dragotinci, Žuta Lokva, Skela, Graboštani, Joševica, Dvor na Uni, Bačuga, Stubalj, Majur, Vaganac, Glinsko Novo Selo, Gornja Bučica, Badanj, Smoljanac, Čanak, Vrhovine, Dabar, Poljanak, Klanac, Skakavac, Brešani, Volinje, Plitvička Jezera, Čorci, Gornje Taborište, Gavrinica, Škabrnja, Biljane, Vrhovine, Gornje Jame, Polje, Lađevačko Selište, Rodaljice, Medviđa,  Donje Mratovo, Oklaj, Krković, Cvjetni Vir, Borojević, Saborsko, Slunj, Irinovac, Drežnik Grad, Blagaj, Cetingrad, Vršak, Glogovac, Nadin, Lovinac, Ljubovo, Hum, Jesenice, Široka Kula, Karlovac, Gospić, Joševica itd., itd. I popis, nažalost, nije konačan. Nije bilo niti jednog jedinog naselja na okupiranom području ili u zoni zahvaćenoj ratom u kojemu srpske agresorske snage nisu činile zločine nad braniteljima i civilima.

Nakon barbarskog razaranja Vukovara i okolice što je nezabilježeno u novijoj europskoj povijesti (25.8 – 20.11.1991.) i time je počinjen najveći zločin genocida i urbicida od svršetka Drugoga svjetskog rata na tlu Starog kontinenta, u do temelja srušeni grad na koji su pale stotine tisuća bombi i granata, ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe s crnom četničkom zastavom uz kanibalsku pjesmu: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate“.

Pored 5.000 ubijenih Vukovaraca, nekoliko ih je tisuća odvedeno u srbijanske logore, stotine žena je silovano, deseci tisuća civila i branitelja su ostali invalidi i teško traumatizirani, velikom broju se ne zna sudbina (vode se i danas kao “nestali”), a tisuće su protjerane.

Nad Vukovarom je izvršen etnocid, kulturocid i ekocid najgore vrste. I sve je to u Srbiji praćeno sa simpatijama – tenkovi su na bojište ispraćani cvijećem, zločinci dočekivani s fronte kao nacionalni heroji, mediji su slavili pobjedu i veličali svoje “junake”, izmišljali “ustaške zločine nad Srbima i srpskom decom u Vukovaru” – kako bi prikrili svoja masovna zlodjela, u grad su nakon svega stigle folk zvijezde koje su pjesmom zabavljale “srpske patriote” i “oslobodioce” dok su ovi dovršavali smaknuća zarobljenika i pljačku onoga što je nakon svega ostalo u ruševinama.

Srbijanske turističke agencije upriličile su potom opskurne nekrofilske izlete ovom stratištu. Među prvima su na turneju krenuli arhitekti rata i genocida – uvaženi srpski akademici iz SANU, predstavnici SPC i ostala intelektualna i politička elita. Srpski naci-fašisti likovali su nad masovnim zločinima i ljudskom patnjom na bolestan, patološki način, slaveći (uz alkohol i turbo-folk) “oslobođenje” grada kojega su satrli do temelja i u isto vrijeme pokušavajući to svijetu predstaviti kao “odbranu Jugoslavije” i “zaštitu ugroženog srpskog naroda”, tvrdeći kako su “oslobodili ustaško uporište”.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, Baranja, zapadni Srijem i najveći dio istočne Slavonije (sve do Osijeka) etnički su očišćeni, a u Tovarniku, Bapskoj, Sotinu i drugim mjestima u ovom dijelu Hrvatske počinjeni brutalni masakri nad ne-srpskim stanovništvom, Vukovar je bio u okruženju – danonoćno i nemilice razaran iz zraka, s kopna i Dunava. Stalnim udarima topništva i zračnih snaga bili su izloženi i Osijek, Vinkovci, Nijemci, Nuštar i druga naselja i gradovi. Slično je bilo i u zapadnoj Slavoniji (na području Daruvara, Lipika, Pakraca), a u isto vrijeme napadaju se sela i gradovi i na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji.

17.10. 1991. godine deportirano je 8000 hrvatskih civila iz Iloka u maniri nacističkih progona. Izgon su organizirali i proveli “JNA” i njezini oficiri. Prije protjerivanja građani su morali (kao i u Dalju, Aljmašu, Erdutu i drugdje) potpisati kako se dragovoljno odriču svoje imovine u ime “krajinskih” (srpskih) vlasti. Sve su to pratile televizijske kamere, ali svijet uglavnom šuti.

“Vrhunac etničkog čišćenja koje je provela JNA ili uz njezinu potporu bio je na području vukovarske općine, tvrdi u knjizi Marijan (povjesničar Davor Marijan – op. Z.P.) te navodi kako se, nakon što je nekoliko tisuća ljudi protjerano iz Iloka, zapovjednik Gardijske mehanizirane divizije JNA general Dragoljub Aranđelović pohvalio da je njegova postrojba očistila i čvrsto drži prostor između Dunava i Bosuta. JNA i naoružane skupine pobunjenih Srba od rujna do prosinca 1991. također su ‘čistile’ područje Like i južnog Korduna od svega hrvatskoga, navodi se u knjizi, koje su glavni dio djelovanje Armije protiv Slovenije, Hrvatske i BiH.”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/marijan-jna-je-najvise-uspjeha-imala-kao-etnicki-cistac.html; stranica posjećena 9.12.2018.)

U osvajačkom ratu što ga je vodio, srpski agresor je pokušao istrijebiti one narode koji su mu stajali na putu, dok se u isto vrijeme s njihove strane širila agresivna propaganda uz tvrdnje kako se odvija “ustaški genocid” nad “golorukim srpskim narodom” koji se samo “brani”.

Tako imamo apsurdne situacije da se tvrdi kako se u Vukovaru, Osijeku, Kninu, Šibeniku, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu ili Tuzli “brani Srbija” koja je “napadnuta”, dok stotine tisuća onih koji nisu Srbi bježe pred agresijom iz svojih razorenih domova i opustošenih sela i gradova ili ostaju mjesecima pod opsadom srpskih snaga uz goleme žrtve i razaranja. I začudo, pod uplivom medija najveći dio srpske javnosti to “guta” i usvaja kao vlastiti stav, što srpske ekstremiste ohrabruje, dok su intelektualci, popovi, političari i mediji tu samo da usmjere javno mnijenje i drže stvari pod kontrolom.

Doista, treba li koga uvjeravati tko je žrtva a tko agresor u ratu u kojemu se tenkovima i topništvom okružuju i barbarski razaraju gradovi (Vukovar, Osijek, Vinkovci, Gospić) i sela u Hrvatskoj, a dnevno se ubija na desetke civila? Zar se sve to može opravdati tobožnjom “srpskom ugroženošću”!? I zar se tako ponašaju ugroženi  narodi!? Srpski narod jeste bio ugrožen i bio je žrtva; on je i danas žrtva, ali svoje vlastite mitomanije i megalomanije što mu je usađeno u svijest (i podsvijest) višestoljetnom indoktrinacijom.

Istočna Slavonija, Baranja, zapadni Srijem, Banovina, Kordun, Lika, Kninska krajina, sjeverna Dalmacija i dubrovačko primorje bili su hrvatski krajevi najviše izloženi razaranjima i etničkom čišćenju. Srpski teroristi ipak nisu uspjeli u svojoj nakani stvaranja paradržave na međunarodno priznatom dijelu suverene Republike Hrvatske, ali su od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine počinili velika zla.

Posljedice agresije bile su vrlo teške, prije svega vezano za žrtve, odnosno stradanja ljudi.

Knjiga dr. Andrije Hebranga, ratnog načelnika Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske (Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.), sadrži najvažnije podatke ove vrste i vjerodostojne činjenice o broju i strukturi žrtava, s posebnim osvrtom na civilne žrtve i plod je dugogodišnjih napora hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata. Sistematizacija podataka o žrtvama rađena je sukladno međunarodnim normama, pri čemu iza svakog imena i prezimena stoji kompletna dokumentacija vezano za uzrok, vrijeme, mjesto i način usmrćenja.

Analiziraju li se iznesene činjenice, dolazi se do nedvojbenih spoznaja, kako o karakteru rata i razmjerima agresije, tako i u pogledu uzrokovanih materijalnih šteta.

Ovako je neke od podataka iz Hebrangove knjige u jednome od svojih tekstova sumirao novinar Tihomir Dujmović:

“Državna revizija je utvrdila da su izravne materijalne ratne štete prelazile tadašnjih 65 milijardi maraka, a da se zbrojem tih i indirektnih ratnih šteta dolazi do brojke od 300 milijardi njemačkih maraka koliko nas je ukupno koštala srpska agresija! Obzirom da je u toj agresiji ubijeno više civila nego vojnika Hebrang izvodi glavni zaključak knjige: ta statistika srpskoj agresiji daje snažan karakter genocida jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera! Naime, u agresiji na Hrvatsku je ubijeno 7263 civila i 6891 vojnik! I do ove knjige to nikad nitko nije pobrojao! I knjigu nije napravila ni pripremila nikakva državna institucija slavne hrvatske države nego udruga liječnika dragovoljaca domovinskog rata! Od ukupnog broja ubijenih civila gotovo je polovica starijih od 60 godina! Agresor je ubio 3182 žena, ranio 3560 žena, s tim da su stradale žene bile civilne osobe! U analizi većine ratova ističe Hebrang, nismo našli ovakvu statistiku! Masovno ubijanje žena i staraca od 60 i više godina gotovo je školski primjer genocidnog karaktera srpske agresije na Hrvatsku. Agresor je osim toga ubio 345 djece s tim što je 108 djece ostalo trajnim invalidima! Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je čak i 219 djece, a kao nestale se još uvijek vodi 15 djece. U ratu je ranjeno 1184 djece, odnosno čak 12% svih ranjenih su bili djeca! Njegova statistika donosi i ove podatke: srpsko crnogorski agresor sustavno je uništavao više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991. i 1992. izvedeno je više od 30.000 artiljerijskih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područjima.

Srbi su u ratu zvjerski masakrirali 840 civila (što je potvrđeno sa dva svjedoka) te još 1096 civila (što je potvrđeno i evidentirano sa jednim svjedokom). Za ilustraciju ratnih zvjerstava srpske strane ilustrativan je primjer Saborskog. Tamo je vojska ušla sa 40 tenkova i sa oko 800 vojnika i ubila tog dana 28 civila pred svjedocima. Od toga je 14 ustrijeljeno, sedam živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan poginuo od granate. Od tog broja je bilo 11 žena!

(…) Knjiga donosi i niz zanimljivih statističkih podataka vezanih uz hrvatske Srbe. Na okupiranim područjima je živjelo 302 tisuće hrvatskih Srba, a na hrvatskim slobodnim područjima još 279 tisuća Srba s tim što je tijekom rata sa okupiranih područja otišlo 92 000 Srba. Na neokupiranim područjima Hrvatske od 279 000 Srba iselilo ih se njih 147 000, od čega je 80 000 Srba otišlo na okupirana područja, 35 000 u Srbiju, 10 000 u BIH i 22 000 u ostale zemlje. S druge strane na slobodnom području Hrvatske krajem rata je živjelo 132 000 Srba koji su tu i ostali. Na okupiranim područjima je prije rata živjelo preko 200 tisuća Hrvata i drugih nesrpskih naroda, a primjerice prema međunarodnom sudu u Haagu Srbi su izveli deportaciju 170 000 Hrvata s tim što je podatak hrvatskih službenih vlasti još i gori.”

(Vidi: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html; navedeni podaci preuzeti su iz knjige dr. Andrije Hebranga, Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.; stranica posjećena 18.10.2018.)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar domovinskog rata – Zagreb) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc. Dražena Živića. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Zagreb) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci; 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U tom broju, Srbi  sudjeluju sa  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.  Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer ta je pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava  jeste 23,17%, dok je smrtno stradalo 76,83% onih koji nisu Srbi.

U ratovima na području bivše SFRJ (1991-1999.) protjerano je između 3 i 4 milijuna ljudi i teško su devastirane čitave regije. Za invalide, traumatizirane, silovane, nemoguće je utvrditi čak i približno pravi broj, ali zasigurno su u pitanju stotine tisuća, od kojih su također u pitanju većinom žrtve koje su uzrokovali Srbi.

Na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj (2008. godine) tadašnji predsjednik Narodne Skupštine Oliver Dulić izjavio je kako su Srbi u ratovima 90-ih godina počinili najviše zločina i pobili oko 80% od ukupnih žrtava. To potvrđuju i svi podaci do koji dolazimo analizom, neovisno o razlikama koje se javljaju u pojedinim izvorima (najčešće zbog toga što popisima nisu obuhvaćene osobe koje se vode kao “nestale”). Ta je izjava izazvala ogorčenje u Srbiji, Dulić je proglašen “ustašom” i “izdajnikom”, potjeran s dužnosti, a nešto kasnije mu je i suđeno zbog “malverzacija” (mada se pravi razlozi progona znaju).

I dok je srpski naci-fašizam u Hrvatskoj poražen, u Bosni i Hercegovini je nagrađen od strane međunarodne zajednice entitetom zvanim “Republika Srpska” – tvorevinom koja je nastala na krvi i genocidu, na masovnim ubijanjima nevinih i etničkom čišćenju. Srbi su po prvi put u svojoj povijesti zapadno od Drine de facto dobili svoj državni teritorij i tim postupkom velike su sile (prije svega SAD) u BiH posijale klicu budućih nesporazuma i mogućih sukoba.

Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, etničkom čišćenju od strane “JNA”/”VJ” i srpskih paravojnih snaga (kako “VRS”, tako i četnika iz Srbije i “SAO Krajine”), najviše su bila izložena mjesta: Ravno, Bijeljina, Višegrad, Prijedor, okolica Bihaća, Laktaši, Kotor Varoš, Modriča, Doboj, Bosanski Šamac, Mrkonjić Grad, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Prnjavor, Jajce, Konjic, Bugojno, Banja Luka, Derventa, Čelinac, Bosanski Brod, Šipovo, Skender Vakuf, Kalinovik, Zvornik, Goražde, Vlasenica, Foča, Srebrenica itd.

U svim ovim mjestima počinjeni su masovni zločinu i masakri nad Bošnjacima – muslimanima i Hrvatima, a u Srebrenici i genocid, kad je od 11. srpnja 1995. godine nadalje, u samo nekoliko dana, pobijeno više od 8.000 bošnjačko-muslimanskih civila, uključujući i malodobne muškarce.

Sarajevo je u doslovnom smislu riječi satirano topništvom s okolnih brda puna 44 mjeseca (u prosjeku je na grad padalo 329 granata dnevno), ubijena je 11.541 osoba (po nekim podacima čak 14.000), od čega 1.600 djece.

Kakve je naravi bio srpski naci-fašistički režim u Bosni i Hercegovini, najbolje pokazuje primjer banjalučkog područja na kojemu nije bilo rata niti razaranja.

Tamo su lokalne vlasti na temelju instrukcija srpskog ratnog vodstva kojemu je na čelu bio Radovan Karadžić i odluka “kriznih štabova”, uvele režim sličan onomu na područjima pod kontrolom nacista u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nedugo nakon početka oružanih sukoba u BiH, putem lokalne radi postaje stanovništvu je upućen “Proglas ratnog predsjedništva opštine Čelinac br. 01-800-8392 od 23. jula 1992. godine” u kojemu stoji:

Vojne aktivnosti na teritoriji Banja Luke, Čelinca u susjednih opština, daju osnovu za dodjeljivanje specijalnog statusa ne-srpskom stanovništvu. Do daljnjih obavještenja, nesrpskim stanovnicima navedenim u prethodnom članu zabranjuje se:

1.Kretanje od 16 sati popodne do 6 sati ujutro

2.Zabranjuje se duže zadržavanje na ulicama

3.Zabranjuje se kupanje i rijekama, lov i ribolov

4.Zabranjuje se vožnja automobilom

5.Zabranjuje se okupljanje u grupama više od 3 čovjeka

6.Zabranjuje se uspostavljanje kontakta sa članovima porodice koji nisu u navedenim opštinama

7.Zabranjuje se korištenje bilo kog vida komunikacije osim javnog telefona u lokalnoj pošti

8.Zabranjuje se prodaja imovine

9.Zabranjuje se stupanje u kontakt sa drugim pojedincima iz susjedstva i kretanje između 0,00 i 24 sata

Pripadnici milicije staraće se o primjeni ovog dekreta.”

(Izvor: dokumentarac BANJALUČKI GETO: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E ; stranica posjećena 13.4.2018.)

Spomenuti izvor navodi kako su glavni protagonisti ovog rasističkog terora uz pomoć kojega je banjalučka regija pretvorena u konc-logor za one koji nisu Srbi, bili: Stojan Župljanin, Radoslav Brđanin, Nenad Stevandić, Rajko Kasagić, Boško Vuksan (zvani Bole Monstrum), Vojo Kuprešanin, Ljuban Ećim i Radislav Vukić (predsjednik SDS-a za Banja Luku). Čovjek od posebnog povjerenja (za vezu s banjalučkim područjem) načelnika srbijanskog SDB-a Jovice Stanišića bio je Nenad Stevandić (član Kriznog štaba Banja Luka). Ništa se nije događalo bez znanja Radovana Karadžića i bez dogovora s Beogradom.

U ljeto iste (1992. godine), Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje imaju Srbi na ovom području:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”

(Isto-)

Ostat će zabilježena i izjava Radislava Vukića (predsjednika SDS-a za Banja Luku) koji je rekao kako se “u banjalučkom kliničkom centru više neće rađati muslimanska i hrvatska djeca“.

Banjalučki biskup Franjo Komarica od početka je izvještavao srpske vlasti o svemu što se događa, navodeći konkretne slučajeve zločina i terora prema katolicima, apelirajući i šaljući molbe za zaštitu progonjenih, ali uzalud.

O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.

Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja.

(Isto-)

Na području Banja Luke, koja (podsjetimo još jednom) nije bila obuhvaćena ratnim operacijama, ubijeno je 100 Hrvata (ubijane su i čitave obitelji, poput obitelji Čivjak) i 300 Bošnjakamuslimana, dok je 55% katoličkih sakralnih objekata srušeno ili teško oštećeno, a postojali su i logori od kojih je bio najpoznatiji Mali logor. Žrtve je tamo odvodio Boško Vuksan (Bole Monstrum). I mnogi se nikad nisu vratili. Samo rijetki su osuđeni za ove zločine, dok većina ostalih i danas zauzima visoke položaje u vlasti “Republike Srpske”, a na pitanja novinara vezano za ratna događanja i zločine sliježu ramenima i tvrde kako “nisu znali ništa”.

Nema nikakve sumnje da su oni znali što se događa na terenu. Svi oni” – otvoreno kaže biskup Franjo Komarica koji se još uvijek nada povratku katolika u banjalučku biskupiju i “Republiku Srpsku”, iako ih se u 23 godine (od potpisivanja Daytonskog sporazuma do 2018.) nije vratilo niti 1% (od nekadašnjih predratnih 200.000, danas tamo živi nepune 2.000 Hrvata). 

I nije banjalučko područje bilo nikakav izuzetak. Nešto slično odigravalo su i u Prijedoru.

Tamošnja Radio postaja, 31. svibnja 1992. godine, uputila je ovakav poziv građanima:

Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice“.

(Vidi: https://narod.hr/hrvatska/li-zaboraviti-31-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja”-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.6.2018.)

Daleko od očiju svjetske javnosti odvijalo se i etničko čišćenje Vojvodine, poglavito Srijema i južne Bačke, od kuda je u četiri ratne godine (1991-95.) protjerano ili izbjeglo preko 40.000 pripadnika hrvatske manjine, te neutvrđen broj Mađara, Slovaka, Rusina i drugih. Tamo su ubijani Hrvati (čak i čitave obitelji), odvođeni iz kuća i “nestajali” bez traga, protjerivani su i premlaćivani od strane srpske policije, “JNA” i paravojnih četničkih i “specijalnih” postrojbi (ne rijetko s naredbom da napuste Vojvodinu “u roku od 24 sata”), nasilno se mobiliziralo pripadnike hrvatske manjine koji su potom tjerani na frontu i prisiljavani pucati na svoj narod, mnogi su zbog neposluha i izbjegavanja mobilizacije suđeni i zatvarani, a uz sve to bili su izloženi bespoštednoj prljavoj propagandnoj kampanji. Iako su bili i ostali do kraja lojalni i nikad nisu ništa učinili protiv države u kojoj su živjeli, srpski naci-fašistički režim i njegovi izvršitelji zločina nisu ih ostavljali na miru.

Svi apeli koje su upućivali biskupi i svećenici (poput biskupskog vikara za Srijem Stjepana Milera, župnika iz Novog Slankamena Eduarda Španovića, župnika iz Petrovaradina Marka Kljajića i drugih) ostali su samo glas vapijućih u pustinji.

Strah Hrvata i pripadnika drugih manjina koji su ostali živjeti na području Srijema, Bačke i Banata i danas je toliki da se ne usuđuju progovoriti o svemu što im se događalo u prošlosti. Oni i dalje žive pod presijom srpskih ekstremista koje toleriraju ili čak potiču srbijanske vlasti. I taj strah je glavnim uzrokom da se istina iz ne tako daleke prošlosti prešućuje i o tomu izbjegava svaki razgovor.

Krug se konačno zatvorio na Kosovu, gdje je kriza i započela.

Poslije gotovo dva desetljeća terora nad Albancima, Srbi su 1998. godine krenuli u konačni obračun, uz masovne zločine, paljenje sela i progon civila. Oko 10.000 ubijenih i više od 800.000 protjeranih Albanaca s Kosova i masovni teror što su ga provodile vojne, policijske i paravojne srpske snage “SRJ” izazvali su na kraju reakciju NATO-a. Zračni udari koji su u konačnici označili kraj rata na području bivše SFRJ osujetili su namjeru srpskih naci-fašista da etnički očiste Kosovo i istrijebe Albance s ovog područja. Računa se da je oko 90% od ukupnog broja kosovskih Albanaca bilo otjerano iz svojih domova, ali su se kasnije uglavnom vratili.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako su Srbi tijekom ratova imali na području bivše SFRJ preko 170 logora kroz koje su prošli deseci tisuća zatočenika koji su mjesecima mučeni, mnogi i ubijeni. I na području države koja “nije učestvovala u ratu” (Srbije) su postojali logori, što je odavno dokazana činjenica.

Posebnu priču predstavljaju okrutna silovanja žena, djevojčica, starica, pa i muškaraca i to je također bilo djelotvorno sredstvo etničkog čišćenja. Patološki zločinci ne rijetko su se iživljavali nad žrtvama u višekratnim ili grupnim silovanjima (što je ponekad trajalo mjesecima), a bilo je i slučajeva da su se priređivale opskurne “zabave” na kojima su najbliži srodnici tjerani na bludne radnje pod izravnom prijetnjom smrti ili su morali gledati silovanja svojih kćeri, supruga, sestara, majki.

Velikosrpska agresija ostavila je u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, ali i u Vojvodini krvave tragove i duboke rane koje neće tako brzo zacijeliti. Ali arhitekti i akteri ovog zločina nanijeli su i vlastitom narodu u čije su ime sve to činili veliko zlo i sramotu, čega mnogi tamo još uvijek nisu svjesni – ili jednostavno ne žele prihvatiti realnost.

I to je samo dio priče o olovnim 90-im godinama XX stoljeća na području bivše SFRJ, o razdoblju u kojemu je (prisjetimo se izjave lucidnog Bogdana Bogdanovića) u Srbiji “ludilo našlo svog Miloševića“.

Već viđeno – rekli bi oni koji su koliko-toliko upućeni u ono što se događalo u prošlosti na ovim našim prostorima jugoistočne Europe i Balkana.

Velikosrpska ideologija na djelu je (u programskom i praktičnom smislu) već više od stotinu i pedeset godina i ona još uvijek ima čvrsto uporište u velikom dijelu srpskog naroda što je i dalje trajni izvor nestabilnosti na jugoistoku Starog kontinenta.

Hoće li se u tom pogledu nešto promijeniti i kad će Srbija izaći iz tog začaranog kruga anakrone, mitomanske i autistične svijesti, još uvijek je neizvjesno.

Bilo bi jako dobro za nju, za susjede, pa i za cijelu Europu da se to dogodi što prije, međutim, sve su prilike da nikakve katarze niti ozdravljenja u dogledno vrijeme neće biti.

 

Odnos prema zločinu i zločincima civilizacijsko je pitanje, kao i odnos prema žrtvi

Zločin je pitanje svih pitanja” – piše u prvoj rečenici predgovora za knjigu Srđe Popovića (One gorke suze posle, Beograd, 2010., str. 8.), povjesničarka i profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

U Srbiji, pa i među Srbima uopće, na djelu je poricanje zločina i neprihvaćanje suočavanja s prošlošću. To je, kako tvrde neki tamošnji intelektualci “jedini kohezioni faktor koji ujedinjuje Srbiju“.

Ima onih koji idu i dalje od toga, pa kao Sreten Ugričić tvrde:

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

Mrzi li Ugričić svoj narod, kad ovako govori i piše? Ne. On mu pokušava otvoriti oči.

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina kao i 1991. godine, a oni koji se tomu protive i govore istinu su u osjetnoj su manjini. To su “izdajnici”, “janjičari” i “izrodi”.

Mogu li se bez istine o prošlosti i čistih računa izgraditi povjerenje među narodima i njegovati i razvijati dobrosusjedski odnosi?

Ne rijetko slušamo: “Zločine su činile sve strane u sukobu“. To je sasvim točno.

No, pravo je pitanje jesu li ti zločini počinjeni u agresiji ili obrani, jesu li posrijedi masovni zločini koji su planirani i provođeni kao dio sustavnog projekta osvajanja ili pojedinačni ekscesi i ispadi kakvih ima u svakom ratu.

Hrvatska je više od 5 godina na svome državnom području trpjela terorizam i samovlašće jedne zločinačke rulje koja je imala potporu službenog Beograda i svoje subraće iz Srbije i BiH i protivno svim međunarodnim normama i rezolucijama UN-a nastojala metodama istrebljenja i progona svih oni koji nisu Srbi stvoriti etnički čistu paradržavnu tvorevinu. Oni koji su činili tek polovicu (ili čak manje) ukupne populacije Srba u Hrvatskoj i ne više od 5-6% stanovništva Republike Hrvatske, namjeravali su okupirati trećinu naše zemlje i taj dio uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

Ove činjenice nitko ne može opovrgnuti, niti se iza isticanja pojedinačnih ekscesa što su ih počinili pripadnici Hrvatske vojske ili policije u legitimnoj obrani svoje zemlje može sakriti istina o svemu što se događalo. Po svim normama međunarodnog prava, radilo se o klasičnom terorizmu.

Pored 16.000 pobijenih hrvatskih građana među kojima je i 402 djeteta, desetaka tisuća invalida, stotina tisuća protjeranih, agresor je uzrokovao teška razaranja i paljevine, rušeći sve pred sobom – i sve je to imalo obilježje masovnog zločina.

Dakle, nema znaka jednakosti između jedne i druge “strane”.

Svaki zločin se mora kazniti – bilo pojedinačni ili masovni, bilo da je počinjen u agresiji ili obrani, ali se kontekst događanja mora uzeti u obzir.

Mi Hrvati smo u stanju priznati kako je i među nama bilo pojedinaca koji su prekršili Ženevsku konvenciju i počinili nedjela, ali to je daleko od bilo kakvog organiziranog nasilja ili masovnih zločina. Nema onoga koji je u stanju podastrijeti dokaze o tomu kako smo mi opkolili bilo koje mjesto, razorili ga i pobili njegove žitelje, nema onoga koji može pružiti dokaz o masovnim smaknućima civila ili zarobljenika što su ih počinili hrvatski branitelji. Toga jednostavno nije bilo. I ta se istina ne može pokriti nikakvim “slučajem Zec”, “slučajem Lora”, “slučajem Glavaš” ili pojedinačnim ubojstvima iz osvete, obijesti, koristoljublja ili bilo kojeg drugog razloga.

Kod agresora nije bilo nikakvog “slučaja”. On je pokušao provesti plansko i organizirano istrebljenje i progon Hrvata, ali i Bošnjaka – muslimana i Albanaca s njihovih domicilnih područja.

Hrvatskom, Srbijom i “Republikom Srpskom” i danas slobodno šeću tisuće onih koji su nalagali i izvršavali zločine genocida i etničkog čišćenja. Srbija ima između oko 800 tisuća ratnih veterana (iako “nije učestvovala u ratu”), a uzme li se u obzir i “Republika Srpska” taj broj zacijelo prelazi 1 milijun, popise svojih žrtava kriju kao zmija noge (kako struktura tih gubitaka ne bi otkrila istina o agresiji), ne žele otkriti sudbine naših žrtava koje se još uvijek vode kao “nestali” niti dati informacije gdje su njihovi posmrtni ostaci, čak ne priznaju nikakvu krivnju za agresiju i počinjena zla povrh svega toga optužuju nas Hrvate za “genocid”!?

Je li to put ka normalizaciji odnosa?

Od Načertanija (1844.) do Memoranduma 2 (2011.)

 U travnju 2011. godine bosansko-hercegovački magazin Europa objavio je tekst novoga Memoranduma SANU pod naslovom “Senzacionalno otkriće: Drugi memorandum SANU”

(Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.)

Evo samo jednoga citata iz ovog dosta opsežnog štiva:

“Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove ‘u kojima Srbija nije učestvovala’, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu ‘patentiran’ je njegov nastavak – Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa ‘prethodnikom’, dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i ‘bitke koje mogu biti i oružane’. Prema našim saznanjima ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?! ‘Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ’, poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić. ‘Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu…’, pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci. Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića. Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU ponio i epitet ‘oca nacije’, nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio ‘Memorandum 2’. Za razliku od ‘Memoranduma 1’ koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, ‘Memorandum 2’ je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku ‘čitanje bez daljeg rasturanja’.

MEMORANDUM ZA NOVE BITKE

Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo). Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu – Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina… Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicima i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu. Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Takođe, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om. Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, takođe je jedan od ciljeva Memoranduma 2. Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.

MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA

Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. ‘U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije’, računaju autori Memoranduma 2. Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo ‘događanje naroda’, s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je ‘brigom’ za položaj Srba u tadašnjim republikama.

Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednici u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstitutivan narod. Autori ‘Memoranduma 2’ nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića. Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici su koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.”

(Vidi: https://www.scribd.com/doc/273829997/Memorandum-2-pdf; stranica posjećena 6.6.2019.)

Od Načertanija do Memoranduma 2 i današnjih dana, velikosrpska ideologija a s njome i projekt genocida ostaje ideja vodilja ekstremnih srpskih krugova koji se ne mire s odustajanjem od etnički čiste “Velike Srbije” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. I taj projekt ima masovnu potporu srpskog naroda, a o političkim, crkvenim i intelektualnim elitama da ne govorimo.

Događa li se u Srbiji i “Republici Srpskoj” nešto što nije predviđeno Memorandumom 2?

Ne slave li se tamo i danas najveći zločinci i arhitekti genocida i etničkog čišćenja (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, Mirko Lukić i drugi) kao najveći nacionalni junaci? Nije li već odavno rehabilitirani Ravnogorski četnički pokret i njegov vođa Draža Mihailović?

Cijeli vrh “JNA” ostao je nekažnjen, zločinci Veselin ŠljivančaninVojislav Šešelj su tamo uvažene i medijski eksponirane persone. U Beogradu se odvija igrokaz na “Specijalnom sudu za ratne zločine”. Procesi se ponavljaju u nedogled, čak i za najteže masovne zločine (Ovčara, Lovas) nema pravomoćno osuđenih. čeka se da počinitelji pomru i ostanu nekažnjeni. Ni masovni zločin i barbarski masakr u Borovu Selu još nije kažnjen.

Tko je odgovarao za Vukovar, Borovo Naselje, Ovčaru, Velepromet, Tovarnik, Sotin, Kusonje, Ćelije, Voćin, Četekovac, Balince, Široku Kulu, Baćin, Joševicu, Škabrnju, Saborsko, Nadin, Lovinac, Osijek, Gospić, Petrinju i stotine drugih mjesta na kojima su počinjeni teški i masovni zločini? Tko je osuđen za onu deportaciju iz Iloka što su je srpski nacisti proveli u jesen 1991? Koliko je silovatelja osuđeno  i do kada će se žrtve tih zločina sretati na ulicama sa svojim mučiteljima? Tko je odgovarao za smrt 28 djece u Slavonskom Brodu, za cijeli jedan razred mališana koji su pobijeni u vrijeme velikosrpske agresije?

A u Hrvatskoj se sudilo organizatorima obrane najugroženijih i najviše napadanih gradova (Vukovar, Osijek, Gospić, Sisak – Merčepu, Glavašu, Norcu, Brodarcu), protiv ratnog načelnika Glavnog stožera HV Janka Bobetka bila je u Den Haagu podignuta optužnica (i uručena njegovim odvjetnicima dok je bio na samrti), general Đuro Brodarac umro je u ćeliji 2×2 četvorna metra, pod istragom, generali Markač, Čermak i Gotovina proveli su godine u zatvoru bez ikakve krivnje, optužnica je dizana i protiv generala Rahima Ademija, naša “šestorka” iz Herceg Bosne osuđena je bez ijednog dokaza o zločinima a general Slobodan Praljak je sebi oduzeo život pred očima cijelog svijeta jer se nije mogao pomiriti s tom nepravdom i poniženjem nakon što je crno na bijelo dokazao istinu o ratu u BiH!

Umjesto kažnjavanja, agresor je nagrađen amnestijom od zločina i “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je tempirana bomba za jugoistok Europe.

 

Moramo se suočiti s istinom – i mi i oni

Velikosrpska ideologija bila je pokretač srpskih masa od kraja 90-ih godina nadalje, sve do poraza na Kosovu i pada Miloševića (2000. godine).

Sjetimo se samo velikog skupa na Gazimestanu (28.6.1989.) ili jednako masovnog okupljanja na ušću Save u Dunav (19.11.1988.) kad je potporu Slobodanu Miloševiću dalo između milijun i dva milijuna sunarodnjaka.

Jednako tako, Srbi s područja tadašnje SFRJ u cjelini su masovno podržavali takvu ideologiju čitavo jedno desetljeće i masovno sudjelovali u ratovima.

U Srbiji je od 1990. do 2000. godine na vlasti bila ekstremna naci-fašistička klika koja je bila izabrana voljom naroda (kako kaže i književnik Mirko Kovač) jednako kao što je to bio slučaj u “Republici Srpskoj”. To govore rezultati izbora i više nego jasno izražena potpora režimu koji nije nasilno uspostavljen nego je vladao po volji naroda i uz glasove onih koji su izlazili na birališta (uz vrlo veliki odziv biračkog tijela i uvjerljive pobjede ekstremne opcije).

Slično je i danas. Akteri ratova iz 90-ih i ratni huškači (Vučić, Dačić, Nikolić, Vulin i drugi) opet imaju glavnu riječ. Tu vlast pokušava rušiti isto tako ekstremna klika među kojima kolo vode sljedbenici Dimitrija Ljotića, klerofašisti i druge pristaše “Velike Srbije”. U “Republici Srpskoj” stanje je jednako zabrinjavajuće, ako ne i gore. Svako malo se najavljuje skoro “ujedinjenje” srpskog entiteta u BiH s “maticom” Srbijom dok se u isto vrijeme Hrvatima u ovoj zemlji svako spominjanje trećeg entiteta spočitava kao najveći zločin.

Umjesto katarze i priznavanja realnosti i istine o prošlosti, iz Beograda dopire zvuk ratnih truba – prijetnje, najave militarizacije društva, optužbe na račun žrtava agresije, planira se ponovno “braniti” Srbe izvan Srbije.

Srbi su opet “ugroženi” svi i svugdje, pogotovu u Hrvatskoj!? Samo luđaci ne vide o čemu je tu riječ, jer ista je metoda primijenjena i ne tako davno (1989/95.).

Je li nam to dovoljna opomena? Mnogima čini se nije.

Oponenti ekstremne velikosrpske politike (prije svega u Srbiji i “Republici Srpskoj”) marginalizirani su i ne predstavljaju ozbiljnu snagu.

I to je tako, htjeli mi ove činjenice prihvatiti ili ne.

Mi Hrvati ne smijemo šutjeti.

Naprotiv, moramo uporno svjedočiti istinu o tomu što se dogodilo, kako nam se povijest ne bi ponovila. Na to nas obvezuju kosti žrtava i sudbine onih za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. I sudbine desetaka tisuća mučenika koji su prošli ratnu golgotu, tjerani iz svojih domova, zatvarani, prebijani, progonjeni, terorizirani. Ni krivi ni dužni. Samo zato što nisu bili Srbi.

Nisu to podsjećanja kojima je cilj bilo kakvo širenje mržnje i netrpeljivosti, nego jednostavno ponavljanje istine i činjenica. Danas su nam ova svjedočanstva utoliko potrebnija kad vidimo i znamo da se istina i te činjenice nastoje prikriti i prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu – žrtve proglasiti krvnicima i obrnuto. Na to se ne smije pristati. Samo istina o prošlosti može biti zalog iskrenog pomirenja, povjerenja i budućnosti svih ljudi koji žive na ovim prostorima jugoistočne Europe i Balkana, koje god vjere i nacije bili.

Ne budemo li u stanju prihvatiti istinu, budućim naraštajima ostavljamo trajnu klicu sukoba i nesporazuma.

Dakle, podsjećati na istinu o prošlosti kako nam se ona ne bi vratila – to je obveza svih nas koji se osjećamo odgovornima za budućnost svoje djece.

To je jedini pravi put.

Oprostiti je kršćanski, ali oprost je čin pojedinca i to pravo ima samo žrtva, nitko drugi. Nema kolektivnog oprosta, kao ni kolektivne krivnje za zločine.

Oprosta, uostalom, ne može biti bez pokajanja i priznanja krivnje. A od toga smo još uvijek jako, jako daleko, htjeli mi to priznati ili ne.

 

KRAJ

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

Objavljeno

na

Objavio

                                  “Ako ostanete u mojoj riječi,

                                  uistinu, moji ste učenici,

                                   upoznat ćete istinu

                                    i istina će vas osloboditi”

(Ivan 8.31-32)

Kako ne bi bilo dileme oko toga što su glavni pokretači velikosrpske genocidne ideologije i što se sve doista događalo krajem 80-ih i početkom 90-ih godina XX stoljeća u Srbiji, dužna se pozornost mora posvetiti onomu što su o tim pojavama govorili pametni i znameniti Srbi, demokrati, koji su, nažalost, današnjim naraštajima gotovo nepoznati, jer ih se od strane srpske nacionalističke intelektualne elite, historiografije i medija marginalizira i prešućuje iako su mnogi od njih tvorci vrijednih filozofskih i publicističkih djela.

Srpski demokrati o nacizmu i njegovim korijenima u vlastitom narodu

  Jedan od takvih svijetlih primjera je humanist, demokrat i filantrop, profesor i filozof Radomir Konstantinović (1928-2011.). Mnogi ga smatraju guruom Druge Srbije (pokreta srbijanskih intelektualaca koji su, koliko god malobrojni bili, nastojali pružiti otpor srpskom naci-fašizmu i ekstremizmu početkom 90-ih godina).

U svome kapitalnom djelu Filosofija palanke (Beograd, 1969.), on korijene srpskog nacizma nalazi u skučenom palanačkom duhu, plemenskoj svijesti, malograđanskom mentalitetu i samoizolaciji vlastite nacije koja je mentalno omeđena mitskim obrascima i on tu pojavu definira ovako:

Srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog nacionalsocijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke…”; “Svaka apsolutizacija svakog mita – pa i kosovskog mita – vodi netrpeljivom nacionalizmu pa i krajnjoj njegovoj konsekvenciji, nacizmu“.

(Vidi: https://sr.wikiquote.org/wiki/Radomir_Konstantinović#O_srpskom_nacizmu; također: http://www.e-novine.com/drustvo/52433-srpskom-nacizmu.html stranica posjećena 15.4.2018.)

Prema mišljenju autora ovih redaka, riječ je, dakle, o izvornom, originalnom srpskom nacizmu koji nije preslika onog njemačkog, nego autohtoni i mnogo stariji sociološki fenomen.

Spomenuta knjiga od pojavljivanja spada među najznačajnije, ali i najmanje čitane, a njezin autor jedna je od najomraženijih osoba među srpskim “patriotama” i “nacionalno svesnim” intelektualcima. Nije ni čudo, jer u pitanju je blistav i pronicljiv um koji je znalački secirao jedno od najbolnijih pitanja srpskog društva, a svoje zaključke iznio jasno, koncizno i bez ikakvih ograda i uvijanja, što u Srbiji nije bilo prihvaćeno sa simpatijama – kako te 1969. godine, tako i danas, pola stoljeća kasnije.

Veliki književnik Mirko Kovač (kojega mnogi uspoređuju s Ivom Andrićem), također nije dvojio oko definiranja srpskog nacizma kao zloćudne pojave i produkta “palanačkog duha” (o kojemu je govorio i pisao profesor Konstantinović). Iz Beograda u kojemu je proveo najveći dio života, protjeran je od Šešeljevih ekstremista, ali je nastavio boriti se za istinu o svemu što se događalo u Srbiji. Oštro se suprotstavljao logici “rulje” i “svjetine”, izvorima srpskog nacizma i ratnom ludilu koje je tamo vladalo. U svojim je brojnim člancima i esejima upozoravao, analizirao stanje tog duha i britkim jezikom koji ne ostavlja prostora nikakvim nedoumicama osuđivao destrukciju i manipuliranje masama. I te je eseje potom objedinio u knjigu Elita gora od rulje (Zagreb, 2009.) koja predstavlja neku vrstu njegove oporuke.

Evo samo dva citata iz kojih su jasno vidljivi stavovi ovog književnika i humanista koji je u jednoj izjavi za medije rekao kako planira napisati esej o srpskom nacizmu, očito smatrajući da je ono što se događalo u vrijeme Slobodana Miloševića najbliže toj zloćudnoj pojavi.

Prvi citat odnosi se na atmosferu u Srbiji početkom 90-ih godina XX stoljeća, a drugi na “Oca nacije” Dobricu Ćosića i njegovo pogubno naslijeđe.

“(…) Čak su mi šešeljevci razbili glavu fotografskim aparatom Prijetnje i fizička nasrtanja nisu razlog što sam otišao, već prije jedna opća atmosfera, koja je tako gadna, da se više nije mogla ‘svariti’. Nije samo riječ o tim facama iz kulture i politike, već i jednom bolesnom društvu u cjelini (…) izbilo je odnekud mnogo zločinaca, pogotovu među pjesnicima, među dječjim piscima i humoristima. Rajko Nogo je pored ostalog i dječji pjesnik, Bećković i Crnčević su humoristi itd Ali, molim Vas, kad u Srpskom parlamentu poslanici javno govore da Hrvate treba ubijati ‘kao kerove uz tarabu’, da im treba zarđalim žlicama vaditi oči, kad se tamo čitaju imena izdajnička‘, a sve to ona tupoglava rulja u parlamentu odobrava, onda mi nemojte reći da to nisu liste Z‘ (Kovač ovdje aludira na četnički znak koji je korišten u vrijeme Drugoga svjetskog rata, ćirilično slovo ‘Z’, što je značilo: “zaklati” – a četničke vođe koristili su ga kao šifrirane upute ili naredbe kada je trebalo primijeniti likvidacije te vrste – op. Z.P.), da to nije uživanje u Zločinu, veličanje Zla, pripremanje Zlodjela‘.”

(Večernji list, Zagreb, 09.05.1992., str. 13.; istaknuo: Z.P.)

Da srpsko intelektualno društvo nije zaostalo i da nije tako zaluđeno, sada bi, nakon toliko nesreća koje su Srbi u ovom potonjem ratu nanijeli drugima i sebi samima, moralo nešto učiniti s Dobricom Ćosićem i nekako izolirati taj model mišljenja. Da je to društvo ozbiljno, sada bi moralo ispostaviti račune Dobrici Ćosiću za obmane i ćorsokake duha u koje je uvalio vlastitu naciju i to kao njezin otac. Ali intelektualna elita, uz časne iznimke, kljukana je istom smjesom, te nije u stanju sagledati svoju poziciju, jer ona je jezgro oboljelog društva u kome su se razlike, pa čak i krajnosti, sjedinile u jedinstvenu nacionalnu gomilu.”

(Mirko Kovač, Dobrica Ćosić, kobni Otac nacije – Dvorski pisac na Galebu; tekst objavljen 28.04.2009.; izvor: https://pescanik.net/dobrica-cosic-kobni-otac-nacije/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.11.2014.)

U kasnovečernjim satima 2. siječnja 2013. godine, Prvi program HTV-a, prikazao je reprizu emisije Drugi format (iz 2010. godine), čija je tema bila dodjele književne nagrade “Kiklop” ovom književniku za životno djelo, a  koju je primio 9. prosinca 2012. godine. Kovač se u toj emisiji među ostalim osvrnuo i na dane provedene u Beogradu, pa i na one ružne događaje pred rat, ali i komentirao (s distance od gotovo dva desetljeća) naci-fašističku euforiju koja je tih godina vladala Srbijom.

Možda naizgled zvuči paradoksalno, ali činjenica je da se jedna od teza što ju je iznio, u dlaku poklapa s onim što je zastupao Slobodan Milošević na ročištu MKSJ u Den Haagu, u svome prvom obraćanju Sudskom vijeću nakon pročitane optužnice.

Kovač iznosi istinu od koje mnogi i danas bježe, iako je zapisana u službenim dokumentima, posve jasna, logična i vrlo lako provjerljiva:

Milošević nije slučajno došao na to mjesto, niti se sam postavio tamo…njega je izabrala većina naroda…”

Bogdan Bogdanović, arhitekt, filozof i demokrat, jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih beogradskih intelektualaca, od početka se protivio ludilu čije je rađanje promatrao, na jedini način kako je to mogao činiti: izgovorenom i pisanom riječju.

Govorio je i pisao kako se srami što se u ime njegovog naroda čine najstrašniji zločini i ubijaju gradovi, podsjećao sunarodnjake da će Srbi desetljećima nakon ovih ratova nositi sramotni biljeg barbara i zločinaca, uspoređivao je velikosrpsku politiku i ratna osvajanja s njemačkim nacizmom. I svaka njegova riječ izazivala je među Srbima masovno ogorčenje i revolt, jer velika većina ili nije bila svjesna onoga što se događalo oko njih, ili to nisu sebi htjeli priznati.

Nakon što je skupina srpskih naci-fašista predvođena zastupnikom u srbijanskoj Narodnoj skupštini, poznatim ratnim huškačem i rasistom Milanom Paroškim u glavnom francuskom gradu priredila izložbu pod nazivom “Vukovar 1991 – genocid nad srpskom kulturnom baštinom” sa slikama do temelja razorenog hrvatskog grada, prikazujući Srbe kao žrtve, Bogdanović je to ovako komentirao:

Pravili su izložbu u Parizu. Zamislite tu perverziju, umetničkom fotografijom pokazati grad Vukovar, grad koji ste razorili. Čoveka hvata užas…”  Vidi: http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%HYPERLINK “http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf”2009HYPERLINK “http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Svedocanstva%2009.pdf”.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 8.3.2018.)

Univerzitetska profesorica Mirjana Miočinović napustila je beogradski Fakultet dramskih umetnosti na kojemu je radila, protestirajući tako protiv ratnog ludila koje je bilo na djelu u Srbiji. Učinila je to u vrijeme opsade Vukovara, napisavši (7.10.1991. godine) pismo dekanu Fakulteta u kojemu pojašnjava svoje razloge odlaska iz ove ustanove:

Suočena sa užasnim razaranjem zemlje koju i dalje smatram svojom domovinom, sa divljačkim rušenjem najvrednijih spomenika kulture u čijim su okvirima nastale i one duhovne vrednosti o kojima predajem na ovoj školi, s neizmernim ljudskim stradanjem, a svesna činjenice da u tome i kao žrtva i kao rušitelj ima krupnog udela i narod kome sama pripadam, vođena dubokim osećanjem ogorčenosti i stida, ja Vas obaveštavam da u ovakvim okolnostima ne mogu i ne želim da držim nastavu na Fakultetu koji nije našao načina da se svemu tome usprotivi.”

(Vidi: http://zokstersomething.com/tag/mirjana-miocinovic; tekst novinarke Snežane Čongradin pod naslovom Fantazmima o neprijatelju ne može se smirivati rastuće socijalno nezadovoljstvo, objavljen 13.05.2011.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

Njezin vapaj nije imao odjeka među kolegama s Univerziteta, koji su ili već odavno bili uključeni u ratno-huškačku kampanju ili su se pravili kao da se ne događa ništa neobično, a bio je popriličan broj i onih koji su likovali zbog takvog razvoja događaja.

U svojoj knjizi Nemoć očiglednog (izdanje: Beogradski krug, Beograd, 1997.), profesorica Miočinović osvrnula se i na ovu vrstu bešćutnog konformizma i izostanka ljudske empatije u vremenima koja su mnogim ljudima donosila stradanja i patnje:

Svako ko gleda svoja posla mora bar ponekad da se oseti kao neko koga su pozvali na gozbu u vreme kuge.” (str. 15.)

Na str. 23., otvoreno secira stvarnost tih ratnih godina:

Auschwitz i Vukovar su u podjednakoj meri simboli bezumlja i destrukcije, koji su posledica iracionalnog i naopake racionalnosti. (…) Ali, ne mogu da ne priznam da su Armija i Srbi taj prljavi posao obavljali dajući svemu privid pravednog rata, izigravajući heroje i zaštitnike srpskog naroda.”

Prenoseći svoj zapis iz ljeta 1992. godine, prof. Miočinović na str. 67. iste knjige piše:

Da bez opasnih konsekvencija kažemo, na primer, kako je gebelsovska figura i jedan od bogova rata ne samo Milorad Vučelić, već je to i uvaženi Matija Bećković; da je maroder ne samo jedan Brana Crnčević, već da su to i gospodin Rašković i njemu slični; da je kriminalna, rasistička pojava ne samo jedan Vojislav Šešelj, već da su to u prvom redu Radovan Karadžić i cela njegova svita, i da ne smemo dopustiti da se jednoga dana Srbija pretvori u Argentinu u kojoj će naći zaklon i osobe poput nekadašnjih profesora Nikole Koljevića, Voja Maksimovića, Alekse Buhe i dr., jer su oni isto što i Karadžić – ratni zločinci; da tvorac optimalnog nacionalnog programa, koji je doveo do sveopšte katastrofe, nije Slobodan Milošević, već Memorandum SANU, čija je nacionalna megalomanija samo indukovana u jednu komunističku svest koja i inače nema smisla za nijanse i kojoj je po definiciji strana tolerancija; kao i to da se u jednom svetu bez vere i Crkva znala ponašati mimo zakona i vere.

Gotovo proročki zvuče ove riječi zapisane 1992. godine, s obzirom na to da su u Srbiji tijekom i nakon rata doista svoje utočište pronašli brojni zločinci, pa i oni s područja ne samo Srbije, nego i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i to najgori –masovne ubojice i glavni krivci za etničko čišćenje i genocid.

Upravo u vrijeme dok u Bosni i Hercegovini traje krvoproliće i na djelu su masovni zločini nad Hrvatima i muslimanima, poznati srpski fašist i rasist (“aristokratskog” držanja i manira), Dragoš Kalajić ponosno izjavljuje kako je gledajući Sarajevo u plamenu ushićen i sretan otvorio bocu šampanjca da to proslavi uz komentar: “Sarajevo se puši i gori, jer sa muslimanima je moguce biti jedino u ratu ili primirju“. Profesorica Mirjana Miočinović oglasila se tim povodom pismom u istim novinama u kojima je objavljena ova izjava Kalajića:

Zbog ovih neronovskih sklonosti moga sunarodnjaka (avaj!) ja se u svoje ime, jer ništa osim toga nemam, izvinjavam svima onima koje je ova izjava morala surovo da pogodi i molim ih za oproštaj.” (str. 53.)

(Za citirane dijelove knjige prof. Miočinović, vidi tekst Gozba u vremenu kuge, magazin Dani, Sarajevo, br.81.; internet izdanje; http://www.bhdani.com/arhiva/HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”81HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”/tekstHYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”481HYPERLINK “http://www.bhdani.com/arhiva/81/tekst481.htm”.htm; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.08.2013.)

Ovdje navedeni citati samo su mali djelić onoga što su izgovorili ili napisali neki od brojnih srpskih intelektualaca, časnih ljudi koji se nisu mirili s ekstremizmom u vlastitom narodu i pokušavali pružiti otpor tom zlu, ali sasvim dovoljno da se dobije još jedna potvrda ne samo da je među Srbima bilo takvih, nego i posvjedoči istina o svemu što se događalo – istina koju mnogi danas pokušavaju potisnuti, sakriti, relativizirati ili izokrenuti.

Na kraju, red je podsjetiti kako se projekt etničkog čišćenja i genocida odvijao na terenu, u konkretnim situacijama, nakon što su Srbija, Crna Gora i “JNA” s brojnim paravojnim formacijama, “teritorijalcima”, “specijalcima”, četnicima i dobrovoljcima i u suradnji s ekstremnim dijelom srpske manjine u Hrvatskoj i BiH izvršile agresiju na područja koja se planiralo uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

No, prije toga mora se progovoriti ponešto i o genezi srpskih osvajanja praćenih genocidom i etničkim čišćenjem povijest, kako bi se dobio bolji uvid u kontinuitet ekstremne velikosrpske ideologije o kojoj je ovdje riječ.

Genocid i etničko čišćenje na djelu

Moglo bi se reći da je (u suvremenom smislu riječi) tradicija etničkog čišćenja kod Srba stara nešto više od dva stoljeća.

Naime, u vrijeme “Prvog srpskog ustanka”, kad je Karađorđeva vojska (uz pomoć jednog uhode, Cincara) upala u Beograd (30. studenoga 1806.godine), započelo je krvavo klanje Turaka, Cincara, Židova, Roma, islamiziranih Srba i svih drugih stanovnika koji su se zatekli tamo, budući da su odreda smatrani sredstvom turske okupacije.

Konstantin N. Nenadović (službeni biograf  vođe “ustanka” Đorđa Petrovića – Karađorđa), opisujući ono što je uslijedilo poslije upada srpskih ustanika u grad kaže:

“… Ogorčeni Srbi i poslije toga, klali su Turke, gdje god su koga našli, nisu štedili ni ranjenike, ni žene, ni decu tursku …”

(Vidi:  Mirko Grmek i drugi, Etničko čišćenje – dokumenti o jednoj ideologiji, Zagreb, 1993., str.17. ; istaknuo: Z.P.)

Ovo postupanje bilo je ozakonjeno godinu ranije, kad je (1805.godine) u Smederevu ustanovljen “Praviteljstvujušči sovjet serbski” (neka vrsta srpske revolucionarne “skupštine” ili vladinog vijeća), koji se odredio u prilog odmazde i etničkog čišćenja, prihvaćajući te metode kao sastavnicu službene srpske politike.

  1. Maretić, u svome djelu Geschichchte der Eriegnisse in Serbian in den Jahren 1804-1812 (Povijest događaja u Srbiji u godinama 1804-1812.), Osterreichische Militarische Zeitschrift 1, 4, 5-6, 1821., navodi jedno izvješće koje je u to vrijeme izradila obavještajna služba austrijske vojske. U dokumentu koji opisuje iste događaje iz Beograda (1806.), među ostalim piše i ovo:

” (…) Osveta Srba još nije bila zadovoljena: odlučeno je poubijati žene i djecu koji su ostali u gradu, i samo s teškom mukom, nekolicini prvaka ljudskih osjećaja pošlo je za rukom spriječiti to nedjelo. Što se odlikovalo mladošću i ljepotom, uzeše sebi srpski prvaci za krevet; ostale i djecu poslaše u Niš. Da bi opravdali te sramne okrutnosti, tvrdili su kako su beogradski Turci namjeravali zatrti Srbe.

(Isto, str. 18.; istaknuo: Z.P.)

Bilo je, kako se vidi i među Srbima onih koji su držali do činjenica i povijesne istine.

Priznanje Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu (1878.) dalo je zamaha srpskim vladajućim krugovima čiji su apetiti neprestano rasli, a na svojoj su strani imali i javno mnijenje, pa je režim najprije krenuo u ponovno osvajanje onih zemalja koje su Srbi napuštali od bitke na rijeci Marici (rujna 1371. godine) nadalje.

Od 1904. do 1908. godine trajala je tzv. Četnička akcija u Makedoniji (gerilski rat Srbije protiv Bugarske i Grčke) s ciljem pripajanja ove pokrajine srpskom državnom području. Uz srpsku vojsku, glavni akteri etničkog čišćenja i masovnih zločina genocida bili su četnici (komite) kao najradikalniji nositelji ekstremne velikosrpske ideje.

Općenito se smatra kako oni (četnici ili komite) od 1903. godine nadalje postaju sredstvo teritorijalne ekspanzije vladajućih (buržoaskih) krugova – i to je razdoblje kad ovaj pokret napušta do tada (relativno) pozitivnu oslobodilačku tradiciju iz vremena protu-turskih ratova i stavlja se u službu velikosrpske državne osvajačke ideologije. Kako bi se ta agresija opravdala, u Srbiji je 1880-ih godina skovan izraz “Stara Srbija” kao odrednica za zemlje izvan srpskog matičnog prostora (Sandžak, Kosovo, Makedonija) koje se svojatalo na temelju srednjovjekovnih osvajanja iz vremena Nemanjića.

Četnici (komite) otpremljeni su u Makedoniju po naputku službenih beogradskih vlasti upravo zbog obavljanja prljavih poslova genocida i etničkog čišćenja – dakle, onoga što zbog međunarodnog ugleda Srbije nije bilo podesno za regularne vojne trupe.

Bio je to prvi genocid na tlu Europe u XX stoljeću koji je ostao zabilježen i u domaćim (srpskim), albanskim izvorima, ali i u dokumentima međunarodnih organizacija i zaklada.

U Srbiji je javno mnijenje gotovo u cjelini podleglo ratnoj euforiji. Jedino su socijaldemokrati Dimitrija Tucovića dizali svoj glas protiv ovog barbarstva koje je (kako su sami govorili) nadilazilo čak i sve ono što su u prošlosti činili Turci.

Evo što o tomu kaže jedan izvor iz tog vremena:

Elementi skupljeni s koca i konopca i odaslati u Makedoniju, umesto da su postali prava zaštita, inače ljuto ucveljenog naroda, postali su za tamošnje stanovništvo strah i trepet. Grozote muhamedanskih dželata zaboravile su se pored grozota, kojih su tvorci makedonski ‘revolucionari’. Ono što nisu ni Turci bili sposobni da izvode, to izvode makedonski ‘revolucionari’. Najodvratnije ucenjivanje, ubijanje, masakriranje na zverski način mirnih i nevinih stanovnika Makedonije od strane ‘revolucionara’ postala je obična pojava. Ti gladni ‘revolucionari’, koji nisu ništa drugo do slepe sluge buržoazije zainteresovanih zemalja, a naročito balkanskih državica, idu još i dalje. Oni ne beže u tiranisanju makedonskog stanovništva ni od jednog najodvratnijeg sredstva.

Od nekog vremena ne prođe ni jedan dan a da kroz javnost ne proleti vest da je u Staroj Srbiji i Maćedoniji bio sukob, pokolj, da je uništena srpska, bugarska ili koja druga četa, da su izginuli Srbi, Bugari ili koji drugi stanovnici St. Srbije i Maćedonije. U tim provincijama puške neprestano pucaju; ljudi, žene, deca ginu, krv se puši, sela se pale, nastalo je pravo istrebljivanje.”

(Radničke novine, br. 27, Beograd, 30. marta 1905; pripremio Damjan Pavlica; preuzeto iz: http://www.e-novine.com/stav/HYPERLINK “http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html”62328HYPERLINK “http://www.e-novine.com/stav/62328-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html”-Pokolji-silovanja-pale-istrebljenje.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 15.4.2018.)

Nakon što su Turci poraženi i natjerani na povlačenje s Balkana, Srbi sanjaju o tomu da njihovu hegemoniju zamijene svojom i puni zanosa kreću u brutalni rat za teritorije. Njihova propaganda tvrdi kako su upravo oni “srušili tursko carstvo” i na tomu se zasniva srpsko “pravo” na zemlje koje su cilj agresije.

Daljnja osvajanja (sa zatiranjem čitavih sela, pokrštavanjima civila, teškim razaranjima naselja i gradova, silovanjima, pljačkom, paljevinom i okrutnim zvjerstvima) u vrijeme Balkanskih ratova – naročito na području Kosova i Albanije (1912/13. godine), kao i okupacija sjeverne Albanije (1913/20. godine), a što su zajednički provodili srpska i crnogorska vojska uz pomoć četnika, masovni zločini nad Crnogorcima (1919. godine – prigodom nasilnog “ujedinjenja” Srbije i Crne Gore), zločini etničkog čišćenja i masovnih klanja u Drugom svjetskom ratu i slična nedjela počinjena u ratovima na području bivše SFRJ 90-ih godina XX stoljeća, samo potvrđuju kontinuitet provođenja velikosrpskog projekta kojega se ni danas pretežiti dio političke, intelektualne i vjerske elite ali i (što je naročito porazno) srpske javnosti ne odriče.

Srpsko-crnogorska je vojska 1912-1913. godine uz pomoć svojih četnika osvojila Drač i Skadar i izašla na Jadransko more.

Međunarodna Carnegi-ejeva komisija (zadužena za praćenje stanja na ovoj fronti) navela je kako je u osvajačkom pohodu na Albaniju ubijeno 120.000 Albanaca. Članovi komisije zaključili su u svome Izvješću o uzrocima Balkanskih ratova i ratnim zločinima (objavljeno 1914. godine u Washingtonu) kako su ovi ratovi bili inspirirani megalomanskim težnjama “stvaranja ‘Velike Grčke’, ‘Velike Bugarske’ i ‘Velike Srbije'”, navodeći da su “spaljivanje sela i egzodus poraženog stanovništva bile normalne i tradicionalne pojave u svim balkanskim ratovima i ustancima“, te da su to mogle spriječiti samo naredbe vlada iz Beograda, Atene i Sofije – što se, nažalost, nije dogodilo.

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Izveštaj_međunarodne_komisije_o_Balkanskim_ratovima; Report of the International Commission to Inquire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 7.12.2018.)

Isto nam potvrđuju i mnogi drugi izvori:

Za vrijeme Balkanskih ratova 1912-1913., izraz ‘čišćenje’ se isključivo koristio za opisivanje srpskog metoda sticanja teritorije. U sjevernoj Albaniji, srpski i crnogorski borci su pretvarali cijela sela u krematorije, gdje su žene, djeca i onemoćali spaljivani živi. Njihovu brutalnost je živo u svakoj izjavi prikazivala svjedok M. Edith Durham, britanska ratna dopisnica i bolničarka koja je liječila crnogorske vojnike. Durhamova je izvjestila da Crnogorci i Srbi rutinski masakriraju albanske, turske i bosanske muslimanske civile, a posebno je uočila njihovu praksu odsjecanja noseva i gornjih usana sa još uvijek živih žrtava.”

(Izvor: Durham M. Edit, The Struggle of Scutari, London, 1914., Edward Arnold, str.271.; Kennan George F., The Other Balkan Wars, 1913., str.38-39.; preuzeto iz: Philip J. Cohen, Srpski tajni rat-propaganda i manipulacija historijom, Sarajevo, 1996., str.30-31.; istaknuo: Z.P.)

U nastavku Philip J. Cohen (na str.31.) piše:

Durhamova je dalje opisala kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, jednostavno radi lične zabave. Slijedeća epizoda se dešavala u selu Arzi od 1912. do 1913. godine: ‘Kada su prolazili kroz selo u novembru, Srbi su samo razoružali narod koji nije pružao otpor. Ali, kada su se vojnici vratili u aprilu, zabavljali su se krvarenjem bespomoćnih žrtava do smrti. (Seljani su posvjedočili): ‘Ne brzo kao što radite sa ovcama, već sporo. Načinili bi mali rez na ručnim zglobovima i laktovima i na vratovima, tako da bi im trebalo duže vremena za umiranje’. Neke žene su sa groznom i slikovitom pantomimom, opisivale vrste sjekotina i kako su Srbi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove poslijednje trzaje…'”

(Autor kao izvor navodi: Durham M. Edith, isto, str.236-239.)

Protiv ovih zvjerstava svoj su glas bezuspješno dizali rijetki srpski humanisti i demokrati poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića (srpskog oficira koji je i sam sudjelovao u pohodu na Albaniju i kao očevidac u svome Ratnom dnevniku ostavio dragocjena svjedočanstva o tomu). Zgrožen okrutnošću vlastite vojske i njihovih pomagača – komita (četnika), Novaković kaže:

Može se pomisliti šta sve mogu počiniti ljudi koji su otvoreno izjavljivali, stupajući u komitske čete, da idu da se napljačkaju. Čovek se zgrozi kad sluša iz usta tih ljudi kako gotovo ravnodušno pričaju o klanju ljudi.”

(Vidi: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/HYPERLINK “http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html”75004HYPERLINK “http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/75004-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html”-Ratni-dnevnik-Koste-Novakovia.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 11.7.2018.)

Za četnike je govorio kako “oni vide samo novac i nož” i žalio što odgovorni ne žele poduzeti ništa u sprječavanju tih strašnih zločina koji će teško osramotiti cijeli srpski narod.

Tucović je u svojoj knjizi O Albaniji (1914.), protestirajući protiv osvajačke i zločinačke politike vlastite države istu osudio i vapio za pomoć albanskom narodu izvrgnutom genocidu zbog čega je proglašen “srpskim izrodom” i ta anatema (u Srbiji i “srpskim zemljama” zapadno od Drine) nije do danas skinuta s njegovog imena. I (kako kaže Miroslav Krleža u svojih Deset krvavih godina), dok je Tucovićeva knjiga “skupljala prašinu po izlozima beogradskih knjižara, brutalni pohod srpske vojske i četnika nastavljao se dalje”….

O istim temama pisao je i Lav Davidovič Trocki (kasnije osnivač Crvene armije i boljševičkog Politbiroa) u svojim analitičkim tekstovima objavljivanim u ruskim listovima (Kievskaia Mysl i drugi). On opisuje nepismenu i zaostalu Srbiju, njezine beskrupulozne političare, vojne zapovjednike i bankare, ali i divljačko postupanje srpske vojske i četnika s civilima na zauzetim područjima gdje su za sobom ostavljali hrpe leševa i spaljenu zemlju očišćenu od domicilnog stanovništva. Mnogi od njegovih članaka objavljeni su u knjizi: Les guerres balkaniques 1912-1913 (izd. Science marxiste, Paris, 2002.)

Kraljevina Srbija je 1918. godine “bratsku” Crnu Goru silom natjerala na “ujedinjenje”, uz strašne zločine koje su nad crnogorskim narodom počinili srpska vojska i četnici – na krajnje surov i brutalan način, tako da su u kućama čak spaljivali žive obitelji (žene i djecu) onih koji su pružali otpor i protivili se državnom savezu sa Srbijom. O ovim užasnim zločinima desetljećima se šutjelo, ali ostala su brojna svjedočanstva, pa čak i pjesme što ih je crnogorski narod ispjevao opisujući zvjerstva srpskih zločinaca i patnje žrtava i tako čuvajući istinu o ovim događajima.

(Vidi: https://portalanalitika.me/clanak/320870/masovni-zlocini-nad-crnogorcima-1919-1925; stranica posjećena 17.5.2019.)

U nepunih 15 godina (od 1904. do kraja Prvoga svjetskog rata), Srbija je počinila strašne i masovne zločine genocida i etničkog čišćenja na području Makedonije, Sandžaka, Kosova, Crne Gore i sjeverne Albanije (gdje su se njezine trupe zadržale do 1920. godine).

Zašto su ideologije fašizma i nacizma pale u Srbiji na plodno tlo

Imperijalna svijest i težnja ka osvajanju doprinijele su tomu da su godinama prije Drugoga svjetskog rata u monarhističkim (pa i širim intelektualnim) krugovima u Srbiji ideje nacizma i fašizma bile široko prihvaćene, a Hitler obožavan kao “genije”.

Kako je već naprijed rečeno, ove su ideologije (nacizam i velikosrpstvo) po svojim temeljnim odrednicama vrlo bliske, pa je to bila neka vrsta prirodne simbioze. Osim toga, srpski kvislinzi su vjerovali da će vezujući se uz Hitlera kao moćnog saveznika i služeći mu, u okviru Trećeg Reicha i njegovog budućeg nacističkog carstva ostvariti san o “Velikoj Srbiji” i biti dio “novog poretka”.

Iz zapisa Nikolaja Velimirovića Žičkog (duhovnog oca i intimusa vođe srpskih fašista Dimitrija Ljotića), ali i iz ponašanja tadašnjih patrijarha srpskih Varnave Rosića i Gavrila Dožića kao i velike većine drugih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, bjelodano je da su se oni u cijelosti i bez ostatka svrstali uz “velikog sina nemačkog naroda” i “genija”, kao što je to bio slučaj i s vodećim srpskim intelektualcima monarhističkog opredjeljenja okupljenim oko Miloša Crnjanskog i Svetislava Stefanovića koji su od 1934. nadalje preko svoga časopisa Ideje (“Časopis za književnost, politička i društvena pitanja”) propagirali čisti rasizam i to u onoj izvornoj, ogoljenoj formi.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=ED_7c2wSh7Y; predavanje  dr. Olivere Milosavljević, “Tri lica jednog pisca”; stranica posjećena 6.6.2019.)

Crnjanski je bio vlasnik lista i glavni urednik, a osim Stefanovića u njemu su surađivali: Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Todor Manojlović, Stanislav Vinaver, Aleksandar Belić. Ugašen je nakon godinu dana (izašla su ukupno 32 broja), ali je iz njegovog sadržaja i koncepcije posve jasno kakav je pogled na svijet zagovarao. U brojnim žustrim polemikama o arijskoj rasi Svetislav Stefanović se isticao u prihvaćanju Hitlerovog stava o rasnom pitanju. Ideje su prepune tekstova u kojima se veliča rasizam i dokazuje premoć “arijske rase” nad drugima – samo što se u povlaštene narode ubrajaju i Srbi (pri čemu se potpuno ignorira činjenica da su Hitler i nacisti sve Slavene svrstavali u nižu rasu).

Slavni srpski pisac (Crnjanski) izvještavao je iz španjolskog građanskog rata za beogradski list Vreme (kao režimski novinar) i to iz stožera fašista generala Franca. Veličao je fašizam i nacizam, obožavao Hitlera i Mussolinija, divio se “blistavoj snazi njihove vojske i oružja” i hvalio svoji susretom s Hitlerom (koji ga je “obgrlio i dvaput poljubio” – uz pohvale na “istinitom izvješćivanju”). U to vrijeme, nacizam i fašizam bile su ideje vodilje ne samo Crnjanskog nego i kompletne crkvene i intelektualne elite (uz časne izuzetke), a Zapad omražena “kolonijalna buržoazija koja je ‘okrljaštila Nemačku i oduzela joj kolonije koje joj pripadaju'”.

Već 1. lipnja 1939. godine namjesnik tadašnje Kraljevine Jugoslavije knez Pavle Karađorđević sa suprugom Olgom odlazi u Berlin u posjet Adolfu Hitleru (na njegov poziv) i tamo ga dočekuje veličanstveni vojni defile kojemu je nazočan i tadašnji veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, književnik Ivo Andrić.

Knez Pavle nije bilo pristaša nacizma niti je podržavao velikosrpske naciste u Srbiji, što je vidljivo iz njegovog oštrog protivljenja radikalima i Milanu Stojadinoviću, ali u želji da Jugoslaviju poštedi razaranja, popušta pritisku Hitlera i 25. ožujka 1941. godine potpisuje pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu – koji je uz izravnu pomoć britanskih tajnih službi srušen dva dana poslije. Hitler je, međutim, pronašao saveznike u onoj većini crkvene, intelektualne, političke i vojne elite koja je opčinjena “novim poretkom” sanjala o obnovi “Dušanovog Carstva” u okviru njegovog Reicha i na razvalinama tadašnje Europe.

U Srbiji su rasni zakoni uvedeni već u rujnu 1940. godine – sedam mjeseci prije napada na Beograd i ona je po svemu bila privjesak Sila osovine i vjerno im služila kroz cijeli rat; to je razlogom izostanka bilo kakvog otpora okupaciji pune 3 godine (od jeseni 1941. do jeseni 1944. godine). Dodatne motive naklonosti Hitleru i Mussoliniju treba tražiti u naslijeđenoj sklonosti monarhizmu i militarizaciji srpskog društva, ali i u oštrom protivljenju boljševicima u Rusiji koji su shvaćani kao opasnost za srpski narod i njegove interese. Jedna od zanimljivosti jeste da je kroz cijelo vrijeme rata u Beogradu djelovao Konzulat NDH sa svojim službenim predstavnicima (časnicima) i svim ustaškim znamenjima koja su tada bila u uporabi, te da u 3 godine njegova rada nije bilo ni jednog jedinog ozbiljnijeg incidenta uperenog protiv Konzulata. Ovo je utoliko zanimljivije, uzmu li se u obzir tvrdnje srpske propagande o “masovnom pomoru Srba” i “genocidu” što su ga nad ovim narodom počinile ustaše u NDH. Arhivi Konzulata NDH svjedoče kako su Srbi povremeno pjevali uvredljive pjesme na račun Pavelića, ali i Tita – jer su ih smatrali jednako opasnim za svoje interese.

Široko rasprostranjena potpora crkvenih, građanskih i intelektualnih krugova u Srbiji naci-fašističkoj okupaciji dolazi do izražaja već u kolovozu 1941. godine, kad u Beogradu 546 uglednika (među kojima 4 episkopa SPC i veliki broj crkvenih dužnosnika nižeg ranga) potpisuje “Apel srpskom narodu” tražeći punu pokornost i suradnju građana s novim gospodarima Srbije i osuđujući “razbojničke bande” koje im pružaju otpor. Među potpisnicima ovog Apela bio je i kasniji komunistički propagandist i tvorac pamfleta Magnum crimen, Viktor Novak koji se poslije rata stavio u službu Agitpropa kako bi oprao grijehe iz prošlosti. Novak je svoj pamflet napisao po direktivi KPJ, kako bi optužio Hrvate i Katoličku crkvu u Hrvatskoj za “genocid”, te ujedno opravdao montirani proces protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca. Zloćudna propagandna konstrukcija sadržana u ovoj konstrukciji rađenoj na temelju krivotvorina postala je “biblija” komunističkih i velikosrpskih historiografa iz koje njihovi sljedbenici i danas izvlače “dokazni materijal” za svoje bolesne rasističke teze i teorije.

Ni jedna zemlja u Europi nije imala toliko kvislinških pokreta kao Srbija – počevši od brojnih četničkih formacija od kojih su najznačajnije bile tzv. JVuO (četnici Draže Mihailovića), četnici Koste Pećanca, popa Momčila Đujića, Đure Bižića, Dobrosava Jevđevića, Jezdimira Dangića, Save Božića, Radivoja Kerovića, popa Sergija Urukala (itd.) preko Ljotićevog fašističkog “Zbora”, Nedićeve Srpske državne straže (popunjavana je legaliziranim četnicima Draže Mihailovića, četnicima Koste Pećanca, žandarima i u manjem dijelu mobiliziranim građanima), Srpskog dobrovoljačkog korpusa i Žandarmerije, do Srpske specijalne policije i Ruskog zaštitnog korpusa.

Brojne skupine četnika, počevši od onih u Crnoj Gori do Bosne i Hercegovine i Hrvatske, vodile su politiku suradnje sa svim stranama u sukobu (Nijemcima, Talijanima, ustašama, komunistima, bugarskim fašistima) ovisno o trenutačnim okolnostima i stanju na terenu, a vjeran sluga okupatoru bio je i Draža Mihailović sa svojim Ravnogorskim četničkim pokretom.

Ono što je bilo zajedničko svim srpskim kvislinškim formacijama, jeste oslonac na Sile osovine i borba za uspostavu “Velike Srbije” ili “SveSrbije” (kako je tu buduću tvorevinu koja je trebala nastati prema sporazumu s Pavelićem o razgraničenju između Srbije i NDH i planskim preseljenjem stanovništva zvao predsjednik kvislinške srpske vlade Milan Nedić). Zajednički naziv za sve srpske kvislinške formacije koje su bile pod ingerencijom Nedićeve vlade bio je “Srpska oružana sila” ili “Srpska državna sila”.

Rezultati ovog služenja Hitleru bili su očiti, pa je Beograd postao prvi veći grad u Europi očišćen od Židova (Judenfrei) već kolovoza 1942. godine, s brojnim logorima za istrebljenje i vlašću koja je slijepo služila okupatoru uništavajući i vlastiti narod. Iz Berlina, Srbija je zbog tako promptnog “rješenja židovskog pitanja” dobila posebnu pohvalu. Od 33.000 Židova (koliko ih je u Srbiji bilo prije rata) preživjelo je samo 5.000 i to je činjenica koju srpska historiografija i danas pomno krije.

Borba koju su četnici i druge kvislinške formacije vodili za “Veliku Srbiju” (koristeći ratnu pomutnju kao pogodan ambijent za obračun s Hrvatima, muslimanima i drugim ne-srpskim narodima), sastojala se u etničkom čišćenju velikih područja NDH, poglavito u istočnom i zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, južnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji. Samo u Podrinju poklano je na desetke tisuća muslimana i Hrvata, a masovni zločini nad njima vršeni su i u južnoj Lici i zapadnoj Bosni počevši već od srpnja 1941. godine (kad su te zločine započeli skupa komunisti, srpski žandari i četnici kao začetak opsežnih i sinkroniziranih operacija protiv uspostave NDH – što je i bio glavni cilj tobožnjeg “antifašističkog ustanka”).

Četnici nisu štedjeli niti vlastite sunarodnjake u Srbiji ako nisu bili uz njih i takve su surovo lišavali života ne štedeći ni djecu, žene, starce (pokolji u: Vraniću, Čačku, Ćupriji, Boleču, Drugovcu, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu, Kukljinu, Zvizdaru, Kruščici, Slavkovici, Darosavi, Progarevcima, Velikoj Drenovi, Malči, Jagodini, Zaklopači, Majdanpeku, Kamenici, Manojlici, Tekijama, Rudniku, Takovu, Aleksandrovcu, Ćićevcu, Zaječaru, Kraljevu, Negotinu, Grabovcu, Bučumetu, Kušićima, Mionici, Arilju, Lebanima, Grockoj, Umki, Ubu, Tamnavi, Koceljevu, Ivanjici, Boljevcu, Sikoli, Vrnjačkoj Banji, Nišu, Negotinu, Ursuli, Skakavcima, Ravnoj Gori, Ražanima, Gornjoj Gorijevnici, Brajićima, Karanu, Kosjeriću, Guči, Radalju, Lisu, Debelici, Boru, Dragačevu, Mojsinju, Rošcima, Virovu, Trbušanima, Požegi, Glumaču, Visibabi, Ježevici, Čajetini, Godoviku, Brekovu, Đurđevcu, Breznici, Rajkovcu itd., itd.).

Kad je u pitanju “nacionalni cilj”, sva sredstva su bila dopuštena, pa i masovna ubijanja pripadnika vlastite nacije i po tomu je srpski ekstremni kvislinški pokret (sastavljen od četnika, nedićevaca, ljotićevaca, Srpske specijalne policije i drugih postrojbi) bio sasvim specifičan i poseban, jer takve zločine nad svojim sunarodnjacima nije činila ni jedna druga strana u sukobu.

Ratna propaganda kao oslonac agresiji i operacijama genocida i etničkog čišćenja

Velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prethodila je faza psihološko-propagandnog rata – koji je uz terorizam, subverzivna djelovanja i sve druge prokušane metode specijalnog rata bio jedno od glavnih oruđa za postizanje ciljeva.

Buduće žrtve je trebalo obeshrabriti i zastrašiti kako se ne bi branile, u Hrvatsku i BiH unijeti nemir i na tim područjima izazvati krizna žarišta, a vlastiti narod homogenizirati i “napumpati” potrebnom količinom mržnje kako bi on bio spreman ostvariti ono što su u svojim kabinetima zacrtali velikosrpski ideolozi (akademici SANU, intelektualci, crkvena i politička elita).

Naravno, temelj te kampanje bili su dirigirani mediji koji su u cijelosti bili stavljeni u službu režima i ratne propagande.

Evo što o tomu kaže jedan srbijanski izvor:

Da li je ‘govor mržnje’ u medijima u Srbij i tokom oružanih sukoba na prostoru Jugoslavije devedesetih godina predstavljao samo neistinito, ostrašćeno i neobjektivno izveštavanje koje se moglo smatrati više ili manje ‘uobičajenom’ reakcijom na ratne zločine i događaje koji prate svaki oružani sukob ili se, pak, može govoriti, u pravnom smislu, o aktivnostima koje su u sebi sadržavale elemente teških krivičnih dela pozivanja ili podsticanja na ratne zločine? Ova krupna dilema o kojoj su mnogi novinari, sociolozi i etičari, u Srbiji i izvan nje, već izrekli mnoga mišljenja i mnoge reči osude nije, ipak, u dovoljnoj meri osvetljena iz (krivično) pravne optike.”

(Vidi: https://pescanik.net/wp-content/PDF/reci_i_nedela.pdf; str. 10.; istaknuo: Z.P.)

Citirani izvor (knjiga – REČI I NEDELA Pozivanje ili podsticanje na ratne zločine u medijima u Srbij i 1991–1992 ; AUTORI Ivan Boljević, Đorđe Odavić, Vladimir Petrović, Svetislav Rabrenović, Bogdan Stanković, Jasna Šarčević Janković, Novak Vučo, Milica Vukotić; Beograd, 2011.) kako je vidljivo, obrađuje samo jednim dijelom srpsku ratnu propagandu vođenu tijekom 1991/92. godine i svakako predstavlja dragocjeno gradivo kako za buduće istraživače tih događanja, tako i u smislu podsjećanja na sve ono što se događalo tih olovnih godina, a u svemu postoji i odgojna komponenta, jer današnje naraštaje koji žive na području Balkana i jugoistočne Europe treba podsjetiti što sve može riječ koja uistinu može biti ubojitija od svih oruđa i oružja – onda kad se zlorabi i kad medijsko izvješćivanje postane ratni poligon, a novinari, reporteri i urednici se pretvore u huškače i izravne poticatelje na zločin.

Medijska propaganda u Srbiji započela je svoje zloćudno djelovanje desetak godina prije događaja opisanih u spomenutoj knjizi, točnije, u vrijeme demonstracija albanskih studenata i intelektualaca na Kosovu (ožujka 1981. godine) i što je vrijeme dalje odmicalo postajala je sve agresivnija. Najprije su na meti bili Albanci (koje se nazivalo “separatistima”, “teroristima”, “kontrarevolucionarima”, “zločincima”) i u prve 3-4 godine mediji koji su je vodili činili su to pod egidom “odbrane” Jugoslavije, Tita, Partije i “tekovina NOB-a”, ali već tamo negdje od polovice 1985. godine i pogotovu nakon dolaska Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS, oni skreću posve na nacionalistički kolosijek i postaju rasadnikom otrovne mržnje, šovinizma i huškanja.

Pored Albanaca, s razvojem krize na području SFRJ pojavljuju se i novi “neprijatelji srpstva” prema kojima je kampanja uperena i to su ponajprije Hrvati, Slovenci, a nešto kasnije i bosansko-hercegovački muslimani. Mržnje koja danonoćno kulja iz medija nisu pošteđene ni nacionalne manjine u samoj Srbiji (prije svih Hrvati, potom i drugi: Mađari, Nijemci, Slovaci, Romi, Bugari, Rumunji, Muslimani itd.) koje se uglavnom promatra kao faktor “destabilizacije” i narušavanja homogenosti srpske nacije.

Propagandni rat dobiva sve zloćudnije oblike, pa se od prvotnog cilja “borbe za očuvanje Jugoslavije” on polako prenosi na polje zagovaranja najprije “jedinstvene” a potom i “Velike” Srbije, uz naglašenu komponentu “ugroženosti” Srba (svih i svugdje).

Već 1982. godine, u “Apelu za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu”, propagandni stožer SPC lansira tezu o “kontinuiranom genocidu koji se provodi nad srpskim narodom” i traži od tijela vlasti SFRJ i Srbije radikalne poteze kako bi se to “sprečilo”.

Ovaj sindrom “ugroženosti” Srba i tvrdnje o genocidu pretvaraju se vremenom u pravu šovinističku histeriju, a meta te propagande postaju osim Albanaca i Hrvati.

Srpska je nacionalistička elita od smrti Tita (1980. godine) ustrajavala je na tvrdnjama o štetnosti komunizma po srpske interese, rušeći karizmu bivšeg doživotnog predsjednika i nespornog autoriteta u SFRJ i njegove Partije, ali je u isto vrijeme prihvatila sve obrasce specijalnog rata što ga je taj režim usavršio i vodio, a mnoge njegove aspekte je čak i radikalizirala do neslućenih razmjera. Najveći nacionalisti iz tog kruga (Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Antonije Isaković, Vladimir Dedijer i drugi) svi su odreda izašli ispod Brozovog šinjela i uglavnom mu vjerno služili, sve dok komunistički sustav nije doživio slom. Tada najednom postaju “ljuti” oponenti sustava i predvodnici “kritičke inteligencije” koja predvodi sve brojniji i agresivniji sloj nacionalista okupljenih u “građansku desnicu”.

Već 1988/89. godine oštrica mržnje okreće se prema sjeverozapadu (Sloveniji, Hrvatskoj i BiH) s ciljem destabilizacije prilika u ovom republikama, što je upotpunjeno raznim provokacijama koje prate bespoštednu medijsku kampanju. Hrvati se žigošu kao glavni krivci za sve nedaće i stradanja Srba, ustrajava se na starim tezama o njihovoj “urođenoj genocidnosti” i cijeli se hrvatski narod kolektivno optužuje za “genocid i pogrom nad Srbima u prošlosti” (uz oslonac na razdoblje NDH, Jasenovac, Jadovno i ostale mitove), ali se u cilju pripreme agresije sve češće spominju i “nove klanice, jame i stratišta”, koji im se tobože “spremaju po treći put u ovom veku” i to “od istih neprijatelja”.

Uoči rata (1989/90. godine) propaganda eskalira i postaje sve zloćudnija.

Hrvate se naziva “ustašama”, dr. Franju Tuđmana “poglavnikom”, izmišljaju se fantastične i opskurne bajke o “progonu Srba u novoj NDH”, dakako, bez ikakvih dokaza, imena navodnih žrtava itd. Beograd i Srbija angažiraju sve svoje resurse i šalju u buduću “krajinu” (među Srbe u Hrvatskoj) svoje emisare, TV ekipe, fotoreportere, novinare koji konstruiraju iracionalne priče, a značajnu ulogu u svemu igraju i KOS “JNA” i SDB Srbije.

I dok Srbi u “krajini” prave masovne mitinge, naoružavaju se i ruše balvane preko pruga i cesta, podižu barikade i izoliraju sela u kojima žive Hrvati, na njihovim se TV postajama vrte “dokumentarci o pokoljima nad Srbim u Drugom svetskom ratu”. Te “dokumentarne” snimke s tko zna čijim žrtvama, zauzimaju središnja mjesta u informativnim i “specijalnim” emisijama, a cilj je daljnje podgrijavanje i rasplamsavanje mržnje prema “genocidnom narodu” koji “oštri noževe i sprema nove pokolje”, prema “genocidnoj rasi koju treba istrebiti” (jer je “stalna opasnost za srpski narod”). I taj diskurs uzima maha u svim segmentima političkog, kulturnog i društvenog života (od tribina i mitinga preko historiografije, publicistike i novinstva, do TV i radio emisija, kazališnih predstava, literature, feljtonistike, filmske produkcije).

Poseban vid bolesne šovinističke propagande predstavlja i jedan posve novi i nikad do tada viđen projekt “nošenja moštiju srpskih svetaca i vladara” (po vasceloj zemlji Srbiji, Vojvodini, Kosovu, te “srpskim krajevima BiH”.

Isključivi cilj ovih masovnih nekrofilskih parada na kojima se okupljaju deseci tisuća srpskih “vernika” je rasplamsavanje iracionalne mržnje prema “genocidnim nacijama”, u prvom redu Hrvatima (mada toga nisu pošteđeni ni Muslimani, Mađari i drugi). Tako se “vojsku mrtvih” koristi za širenje zle krvi među živima i pripremi za krvava osvajanja (koja su uslijedila 3 godine poslije).

Oslonac ovog segmenta propagande je kosovski mit kao najtraumatičnija točka srpske nacionalne povijesti, pa se na Vidovdan (28. lipnja) 1988. godine u sklopu priprema za obilježavanje 600-obljetnice “kosovskog boja”, iz beogradske Saborne crkve ispraćaju na put mošti kosovskog mučenika i sveca, “Cara Lazara”.

Mada je Sveti arhijerejski sabor SPC još 30. svibnja 1954. godine donio odluku o prenošenju njegovih zemnih ostataka u Ravanicu (na Kosovu), iz nepoznatih razloga na to se čekalo više od 34 godine. I mora se priznati da srpski propagandisti bolji trenutak nisu mogli odabrati, jer javnost je trebalo na vrijeme početi zagrijavati, kako bi spremna dočekala okrugli jubilej – 600 godina od “bitke nad bitkama”, “srpske epopeje” bez premca, žrtveničkog, osvetničkog, “junačkog” i gubitničkog mita koji predstavlja stožernu odrednicu srpske “mučeničke” povijesti i pokreće na akciju a sve u ime trajno “ugroženog srpstva” i njegove “obrane”.

U povodu ovog događaja oko kojega se podigla neviđena medijska prašina i zavladala sveopća euforija (jer, “svjati car Lazar vraća se konačno u svoju zadužbinu”), vladika šabačko-valjevski Jovan Velimirović (nećak mnogo poznatijeg, đavoljeg vladike, fašista i antisemita Nikolaja Velimirovića Žičkog – op. Z.P.) uputio je “krštenome narodu svome” poslanicu u kojoj među ostalim kaže:

Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju NEBESKU SRBIJU, koja je do danas sigurno narasla u najveću nebesku državu. Ako samo uzmemo nevine žrtve ovog poslednjeg rata, milione i milione Srba i Srpkinja, dece i nejači, pobijenih ili mučenih u najstrašnijim mukama ili bacanih u jame i pećine od ustaških zločinaca, onda možemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima.”

(Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001., str. 21.; istaknuo: Z.P.)

Dakle, ako tko nije znao, “ustaški zločinci” su “pobili milione i milione Srba” u vrijeme Drugoga svjetskog rata!? Za ovakve tvrdnje malo je reći da su produkt bolesnih mozgova, jer to su perverzije nad perverzijama kakve se rijetko sreću.

Zemni ostaci nesretnoga Lazara Hrebeljanovića (uz nezapamćenu medijsku halabuku i u atmosferi mitinga koja je mobilizirala narod na masovna okupljanja) euforično su nošeni po Vojvodini, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Kosovu više od godinu dana (od 28. lipnja 1988., do 9. rujna  1989. godine), dok konačno nisu položeni na odredištu.

Kroničari ovih događanja zabilježili su da su tom prigodom mošti boravile u: Vrdniku (Srijem), Ozrenu (kod Tuzle), Tronoši, Loznici, Petkovici, Osečini, Valjevu, manastirima Ćelije i Lelić, Topoli, Lazarevcu, Kragujevcu, Bogovađi, Žiči, Ljubostinji, Novoj Pavlici, Studenici, Gračanici, Prištini, Prokuplju, Kuršumliji i Nišu. Pri tomu su u više navrata izlagane u manastirima Žiči, Ljubostinji, Studenici, Gračanici, manastiru Gornjak i crkvi Lazarica (u Kruševcu), gdje su na počasnom odru stajale više od mjesec dana i potom su konačno prenesene na odredište, u manastir Ravanicu kod Ćuprije, gdje je održana posebna svečanost u nazočnosti desetaka tisuća ljudi.

Gdje god je ćivot s moštima prolazio ili bio izložen, slijevala se rijeka naroda koja se u svečanom mimohodu (ali i u zamjetnoj nacionalnoj euforiji) okupljala i klanjala uz suze, dok su crkveni poglavari držali gorljive “besede” i podsjećali puk na “mučeništvo” kneza Lazara, njegove vojske i predaka koji su ih svojom žrtvom obvezali, zadužili i zakleli da budu dostojni Srbije koja je “prije šest vekova izabrala carstvo nebesko”, ali i na njihov dug prema “precima i istoriji”, na što ih obvezuje “kosovski zavet”, a to je osveta.

Naravno, zanimljiva je okolnost, da ćivot s Lazarevim moštima nije u manastir koji je bio njegova zadužbina položen 28. lipnja (na 600-obljetnicu “kosovskog boja” – što bi bilo logično, a i simbolički prihvatljivije), nego je njegovo “putešestvije” iz razloga postizanja što boljeg učinka na mase produženo za više od dva mjeseca. I na kraju, sve skupa nije moglo proći bez dodatne ujdurme, a do nje je došlo kad je u javnost doprla glasina da su u vrijeme dok su bile izložene na Kosovu, “mošti” kneza Lazara oskvrnute (od strane “albanskih separatista”) – kasnije na vidjelo izlazi kako je u pitanju lažna vijest.

Za ovakve opskurne javne seanse nalik na poganske rituale iz prvih stoljeća (uz televizijske kamere, novinare i medijsku halabuku) nije postojao nikakav racionalni razlog i jedina svrha svega bila je propaganda. Iza tih tobožnjih “vjerskih obreda” krila se nedostojna, sotonska “rabota” širenja mržnje prema drugima i homogenizacije vlastite nacije koju su crkveni “oci” provodili drsko i bezobzirno, budeći duhove prošlosti i što je najgore, potpuno svjesni strašnih učinaka koje će to imati – zbog čega su sve i činili, planski, smišljeno i sustavno.

Evo što o tim opskurnim seansama kaže francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpli energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.

(Vjesnik od 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca objavljen kao komentar povodom objavljivanja i distribuiranja političkog pamfleta nazvanog  “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj”).

Mrtve za propagandni rat protiv živih učestalo koristi i srpski patrijarh Pavle. I što je naročito užasavajuće, on to pakira u “humanističku” i “hrišćansku” poruku. Evo kako:

“Dan uoči otvaranja redovnog zasedanja Sabora održanog od 9. do 24. maja 1991. godine članovi Sabora su u Jasenovcu služili svetu liturgiju. Tom prilikom patrijarh Pavle je rekao da Sabor liturgijsko-molitvenim obeležavanjem 50. godišnjice stradanja Srpske crkve i naroda ne želi da podstiče zlu krv niti osvetu, nego da se sagledavanjem istine o zlu izbavi od novih zala. U Hrvatskoj, međutim, ove komemoracije nisu shvaćene kao što je želeo patrijarh Pavle, nego kao otvaranje starih rana i pravljenje optužnice hrvatskom narodu. Inače, početkom 90-ih godina kolektivnu odgovornost Hrvata pominjali su mnogi iz SPC. Ali su zato krajem 90-ih upravo srpski episkopi bili najveći protivnici kolektivne odgovornosti i zagovornici teze da za svaki zločin treba da odgovara pojedinac (onda kad se postavilo pitanje odgovornost Srba u Hrvatskoj za masovna zlodjela što su ih počinili u ratu – op. Z.P.)

Sa redovnog zasedanja Sabora 1991. upućena je i poruka pravoslavnom srpskom narodu u kojoj se između ostalog kaže:

‘Svedoci smo da, eto, tek u naše dane hiljade nevino poklanih ljudi izlazi iz tame poniženosti, prezira i zaborava, vađeni iz zabetoniranih jama, ispod zabetoniranih savesti. Dobar je to znak. Jer, pomirenje sa mrtvima – i mrtvih međusobno neophodni je uslov za pomirenje među živima.’ Mesec dana nakon objavljivanja ove poruke pokazat će se da o pomirenju i ‘dobrim znacima’ nije bilo ni govora. U junu 1991, na Vidovdan, započeo je ‘mini rat’ u Sloveniji i nagovestio sve buduće ratove u bivšoj SFRJ. Umesto da izađu, hiljade i hiljade novih ‘nevino poklanih’ počele su da ulaze u jame ‘poniženosti, prezira i zaborava‘.”

(Milorad Tomanić,  Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd. 2001., str. 80.; istaknuo: Z.P.)

-nastavlja se

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe – Dio I.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari