Pratite nas

Politički rentgen

„OVO NAM JE NAŠA BORBA DALA“

Objavljeno

na

U ovim povijesnim tjednima najvećeg stradanja Hrvata i Muslimana, u ovim mjesecima pomahnitale proizvodnje ustaša od povampirenih sljedbenika druga Tita, jedina nam je zadaća Titove sljedbenike i apologete napasti istinom i istinitim svjedočanstvima iz arhivske građe njihove Partije.

 Zločini komunista bez suda i zakona

 Z A P I S N I K

Sastavljen u Udinama 27.12.1955. god. u prisustvu zapisničara Tomljenović  Nikole i Kunek Ante.

[ad id=”93788″]

         Pristupa nepozvani Ivica JAILOVIĆ, rođen 30.03.1932. god. u selu Bijelo Brdo, kotar Derventa, Hrvat, neoženjen, pismen i daje u zapisnik slijedeću izjavu:

         Godine 1945. otprilike u mjesecu aprilu od 20. aprila do 1. maja, predalo se je 25 ustaša koji su stajali pod zapovjedništvom Luke Raše, po činu mislim da je bio zastavnik. Predali su se 20.-toj srpskoj brigadi u mjestu Slavonski Dubočac.

         Prije predaje, komunisti 20. srpske brigade, vršili  su propagandu među rodbinom predanih, da im se ne će ništa dogoditi ako se predaju. Rodbina je otišla po imenovane ustaše u šumu gdje su se nalazili sa oružjem i prenijeli im gore rečeno. Na ove riječi i obećanja, oni su se predali. Predali su se većinom s oružjem.

         Iz Slavonskog Dubočca prebačeni su u Bosanski Dubočac, a pod pratnjom navedene 20. srpske brigade. Istoga dana po dolasku u Bosanski Dubočac odvedeni su uzvodno uz Savu, otprilike 1 km od Bosanskog Dubočca.

         Ja sam ih osobno vidio kada su dovedeni u Bosanski Dubočac, a predvečer istoga dana su na spomenutom mjestu postrijeljani iz strojopušaka. Po sjećanju došao sam zajedno sa rodbinom pobijenih na mjesto strijeljanja drugog dana oko 10 sati prije podne.

         Žrtve su ležale polugole na jednoj gomili, gdje ih je rodbina prepoznavala i svaki je svoga vozio čamcem u Slavonski Dubočac na sahranu. Trojica od strijeljanih, bila su iz Bosne.

         God. 1945. u mjesecu maju ili početkom juna, povraćeni prvi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga iz Bleiburga, Maribora, Celja itd., bili su dopraćeni u Derventu. Bilo ih je po prilici u grupama po 100 do 200 ljudi, koji su iz Dervente po nalogu mjesne OZN-e dovođeni na mjesto RAKINAC /to je jedna njiva koja leži uz Savu 1 km nizvodno od Bosanskoga Dubočca/.

         Šefovi OZN-e u Derventi bili su tada Omer POROBIĆ (rođak Muje Porobića, pravnika, člana ZAVNOBIH-a) i Đoko MIČIĆ, neki Osman, Mato Bijelić (Belić (sin Ive)) iz Garevca i drugi …

         Iz Dervente su prebacivani seljačkim kolima vezani. Mnogi pojedinci su bili vezani za kola i uslijed iznemoglosti klonuli te su se vukli po zemlji, vučeni kolima.

         Od Dervente do Rakinca imade oko 9 km. Prebacivanje je vršeno noću, koje sam lično gledao kada je kolona povezanih prolazila kroz selo Bijelo Brdo što su vidjeli i ostali seljani. To prebacivanje je vršeno u više navrata a trajalo je oko 2 mjeseca.

         U okolici mjesta zločina nalazili su se križari i ja sam bio u vezi sa njima kao jatak. Jedne noći u mjeseou lipnju, dana se ne sjećam, krenuo sam sa križarima  Nikolom Peićem i Ilijom Pranićem /oba iz sela Bijelo Brdo/ na mjesto zločina gdje smo došli u blizinu Rakinca oko 2 sata iza pola noći. Na mjesto zločina, uspjeli smo se privući blizu, jer sam poznavao teren.

         Bili smo blizu oko 100 metara i ležali u jednom šiblju /vrbiku/. Noć je bila vedra i vidljivost dobra. S ovom dvojicom križara došli smo u blizinu stratišta. Vidjeli smo kako su žrtvama sjekli glave sa sjekirama i ubijali rafalskom i pojedinačnom paljbom.

         Mogu još napomenuti,da su neke žrtve prolazeći kroz  selo pjevale, a i na mjestu zločina klicali: “Živio dr. Pavelić”, ”Živila Hrvatska”, dok moljenje milosti te noći nisam čuo.

         U mojem prisustvu pobijeno je na gore opisani način oko 100 ljudi. Ove su žrtve ubijala lica u uniformi, a bilo je i ubojica u građanskom odijelu.

Glavni ubojice su bili Tair SINANOVIĆ iz sela Bosanski Dubočac i Luka TOMIĆ iz sela Pjelovac, kotar Derventa.

         Na samo mjesto zločina, došao sam i 2-3 dana poslije i nalazio sam lješeve. Neki goli, neki u vojničkim odorama. Vidio sam odsječene glave, kao i lješeve zaustavljene od šiblja uz Savu. Na obalu Save, dolazio sam i po danu slobodno, jer ubojica tada nije bilo u blizini. Većina žrtava pobacana je u Savu i otplovila niz vodu odmah, dok je manji dio ostao na mjestu ubijanja dan-dva, te kasnije bačeni kao i gore opisani.

         Masovno ubijanje kod Bosanskog Dubočca trajalo je po mome mišljenju 5-6 nedjelja, od toga 100-200 ljudi (što sam ja vidio) za jednu noć, dok po pričanju mojih seljaka prošlo ih je ukupno 500-1.000 tada. Kasnije su provođene i druge manje grupe i na Savi likvidirane.

         Selo Bijelo Brdo broji oko 250 kućnih brojeva. Poslije predaje god. 1945. iz sela Bijelo Brdo su nestala (ubijena) slijedeća lica:

         PEIĆ Ilija, zaklan od četnika 1945. u Pjelovcu,

         PEIĆ Nikola, križar, poginuo u selu Koraće 1947. u borbi sa OZN-om,

         PEIĆ Ivica, ustaša, mjesto smrti nepoznato,

         PEIĆ Jure, mjesto smrti nepoznato

         PEIĆ Mato, otjeran na UDB-u Derventa 1945. i ubijen

         PEIĆ Marko, ubijen od OZN-e. Pokojni je prije smrti strašno mučen.

Na silu su mu lijevali vodu u stomak, lomili  kosti nogu i ruku, zabijali igle i čavle ispod noktiju, da bi pri tome iznudili priznanje, da izda križare, tukli su ga uglavnom čime su stigli. Mučeni nije ništa izdao. Ja sam ovo zvjerstvo osobno gledao, jer sam morao  donositi vodu, da ga povrate iz nesvjesti. Izmučenog su ga odveli u šumu gdje je pronađen mrtav nakon dva dana i seljani su ga sahranili.

         PEIĆ Marko, zapovjednik redarstva u Derventi, obješen 24.6.1945. Pri vješanju je žrtvi puklo uže, te su ga ponovo digli na vješala. Vješanje je izvršio Luka TOMIĆ.

         PEIĆ Jozo, nestao

         PEIĆ Jakob, nestao

         PRANIĆ Ilija, križar, poginuo 1945. u Koraću

         PRANIĆ Ilija II, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         PRANIĆ Pavao, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         TRGOVČEVIĆ Ivo, odveden u OZN-u i ubijen

         JERKOVIĆ Jozo, križar, poginuo 1945. u Bijelom Brdu

         JUKČIĆ Marko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         PRANIĆ Roko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         PRAHIĆ Stipe, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         PRANIĆ Marko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         ČABRAJA Ilija, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         ČABRAJA Stipe, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         BLAŽEVIĆ Jozo, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         BLAŽEVIĆ Franjo, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         SEDLIĆ Jozo, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         STJEPANOVIĆ Ante, nestao – odveden u OZN-u, ubijen

         GAVRAN Ante, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         ZEBA Ivan, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         ZEBA Pero, uhapšen u selu i nestao

         VULETA Ilija, uhvaćen i obješen s PEIĆ Markom i GOGO Matom 24.6.1945.

         VULETA Marko, nestao

         VULETA – imade još oko desetak koji su nestali (!)

         FERIĆ Vid, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         PEIĆ Ivo, zadavljen u Savi od strane komunista

         PARAĐIK Jozo, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         MATKOVIĆ Pavo, poginuo 1945. u Bijelom Brdu,

         MATKOVIĆ Stipan, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         ČUNDRA Pavo, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         ČUNDKA Marko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         DADIĆ Mato, nestao – odveden po OZN-i i ubijen.

Iz mog sela nestalo je poslije 1945. još oko 20 ljudi.

U samom selu je bilo provedeno masovno hapšenje i žena i djece, a isto tako i ljudi, koji su svi odvedeni u zatvore i logore /internirani/. To se dogodilo 1946. u prosincu. Proveli su po zatvorima oko 4 mjeseca pod istragom, jer da su bili križarski jataci, a u međuvremenu su kuće bile zapečaćene.

Da su gore navedeni podaci točni i istiniti, jamčim svojim potpisom.

D o d a t a k :

         Iz moga nevelikog sela Bijelog Brda, ubijeno je od 1941. god. do 1948. oko 200 ljudi – preko 100 od njih, odvela je OZN-a iz sela i ubila ili su od partizana kao zarobljenici ubijeni, što znači naprosto – direktne žrtve komunističkog režima.

[ad id=”93788″]

Iskaz svjedoka (muslimana) o pokoljima u Derventi nakon rata 1945.:

         Ovdje ću ukratko opisati zločine i divljaštvo partizana, koje su činili u Derventi.

         Ulaskom partizana u Derventu 19. aprila 1945. god.  izvršili su opću mobilizaciju i ujedno hapšenje manje-više cjelokupnog muškog stanovništva.

         S obzirom na to da je u Derventi živjelo za vrijeme  rata 5.000 muhadžera – muslimanskih izbjeglica iz Hercegovine i Istočne Bosne, koji su godine 1941. bili izbjegli od četničkog klanja tako reći gole duše to su i oni postali žrtvom tih partizanskih mjera u Derventi. Izbjegli su da sačuvaju goli život, ostavljajući sve svoje imanje,koje su decenijama sticali i gradili, dok su razjareni četnici klali i palili, što su stigli, djecu u bešici, čak i na vile nabijali i u vatru bacali kao npr. u Berkovićima, Plani i Fatnici (ovo dvoje posljednih u bilećkom kotaru) u Hercegovini.

         Budući da se ovdje radi uglavnom o muslimanskim izbjeglicama, koji su bili zaplašeni i u tuđem kraju, daleko od svog rodnog doma, izbjegavali su oni za vrijeme rata služenje u bilo kakvoj vojsci, što im je stvarno i uspijevalo pa su se tako mogli posvetiti da obrane i prehrane svoje obitelji.

         Prvog dana nakon ulaska partizana bili su mobilizirani svi muškarci, kako smo prije rekli, te su mnogi od njih izginuli u teškim borbama pod Odžakom protiv odlično organiziranih domaćih ustaša i domobrana.

         Komanda mjesta zadržala je oko 150 ljudi, muslimanskih muhadžera,u samom gradu. Neki su radili pri komandi, neki u kuhinjama, a neki na raščišćavanju grada, manje-više svi kao vojnička lica.

         Poslije 20 dana ovi su ljudi bili razoružani i pohapšeni od OZN-e u Derventi po naređenju njezinih šefova Omera POROBIĆA i Đoke MIČIĆA.

         Iza par dana ležanja u zatvoru partizani su razdijelili ove ljude u dvije grupe:

         Jednu, u kojoj su bili odrasliji i vrijedniji ljudi, povezali su i postrijeljali bez ikakva suda i zakona. Navodim par imena ljudi, koji su ubijeni ni krivi ni dužni: Meho Isaković, Halil Zećo, Bajro Pizović, Adem Zilić, Alija Voloder i drugi.

         Druga polovina ovih nedužnih ljudi odvedena je iste noći u Prnjavor, gdje je u logoru provela dva mjeseca i kasnije bila puštena kući.

         Pošto sam bio očevidac i drugih zločina u Derventi, ovdje ću i njih ukratko navesti:

         Za vrijeme rata Nijemci su iskopali bunkere i šančeve u obliku kanala oko cijelog grada Dervente u dužini možda od oko dvadesetak kilometara ukupno.

         To je partizanima dobro došlo pa su te šančeve obilno iskoristili kao zajedničke grobove svojih žrtava.

         U ove jarke, iskopane od Nijemaca za obranu grada Dervente, zakopavali su partizani svoje nevine žrtve, često puta polužive, a zatim zatrpavali i na koncu izravnali zemlju. Poslije nekoliko mjeseci čobani i prolaznici nerijetko su se zgražali gledajući kako iz zemlje, iz tih masovnih grobnica vire ruke i noge.

         Pozitivno znam da su partizani puna dva mjeseca svaku noć strijeljali ljude u Derventi i na gornji način ih zakapali. Po mom vlastitom zapažanju pobijeno je i u bunkere zakopano 5 do 6.000 ljudi.

         U ovom kraju zločinci partizani više su ubijali nego možda u drugim, iz razloga, što je derventski kraj naseljen uglavnom hrvatskim (katoličkim i muslimanskim) stanovništvom pa su partizani ubijali, koga su stigli, sve zato, jer su svi navodno bili “ustaše”. Nema kuće u selima derventskog kotara, u kojoj se ne nosi crnina za bilo kojim njezinim ubijenim članom ili nema udovica.

Na gornji iskaz uvijek sam se pripravan zakleti pred kompetentnim sudom ili komisijom.

Ibro Zećo

Paris, dne lo. studenog 1963.

Proizvođači ustaša i filonacista ovakvim autentičnim dokumentima mogu parirati samo bestijalnim lažima, falsifikatima i proizvodnjom mitova. Partizanska i četnička kama njihova je prava legitimacija i doista je nevjerojatno da danas u slobodnoj Hrvatskoj prešućuju morbidne zločine propalog jugoslavenskog, Titovog zločinačkog režima. To znači, Hrvatsku nikada nisu ni željeli ni voljeli!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

Bernardić: U Vukovaru je nužno postaviti dvojezične ploče

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik SDP-a Davor Bernardić izjavio je u utorak kako smatra da je u Vukovaru nužno postaviti dvojezične ploče jer, kako je istaknuo, ustavna pitanja koja reguliraju zaštitu nacionalnih manjina za SDP ne smiju biti sporna, niti upitna.

“Hrvatski Ustav se mora poštivati. Ustavna pitanja koja reguliraju zaštitu nacionalnih manjina za nas u SDP-u ne smiju biti sporna niti upitna. Smatram da je u Vukovaru nužno postaviti dvojezične ploče”, izjavio je Bernardić za RTL Danas upitan kako bi riješio situaciju u tom gradu s obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da se prava srpske nacionalne manjine u Vukovaru moraju unaprijediti, a saborski Odbor za nacionalne manjine pozvao Vladu da postavi dvojezične ploče.

Upitan očekuje li da će se održati izvanredna sjednica Sabora vezano uz Mostov zahtjev za opozivom ministra zdravstva Milana Kujundžića, Bernardić je ocijenio kako je ustavna obveza održati izvanrednu sjednicu Sabora i raspraviti o tom zahtjevu te je poručio da će i dalje na tome inzistirati. Istaknuo je i da su zastupnici SDP-a koji sjede u saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav poslali upit o tome Ustavnom sudu.

“Ako se on ne očituje, onda ćemo morati pozvati predsjednicu Republike koja po članku 79. Ustava ima ovlasti da sazove izvanrednu sjednicu Sabora da se to raspravi”, kazao je Bernardić, ne želeći prejudicirati hoće li ona to napraviti ako joj se obrate.

Na novinarsku opasku da ga je premijer Andrej Plenković ipak poslušao smijenivši neke ministre za koje je SDP tražio da odu iz Vlade te pitanje je li to na neki način početak velike koalicije između HDZ-a i SDP-a, Bernardić je oštro odbacio takvu mogućnost.

“Nema koalicije s HDZ-om, sa strankom koja je u ovom trenutku najkorumpiranija stranka u Hrvatskoj. Ova Plenkovićeva vlada je bila prisiljena napraviti rekonstrukciju. Javnosti je jasno zašto su ministri morali otići, jedino kome to nije jasno je DORH koji ne radi ništa”, ocijenio je.

Dodao je i da od novih ministara ne očekuju ništa.

Upitan bi li bilo dobro da HNS kao HDZ-ov koalicijski partner podrži SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića, Bernardić je rekao da ne se može spriječiti nikoga osobno da ga podrži, pa čak niti neku stranku da to učini javno.

“No, moj stav je poznat – nema suradnje sa strankom koja je izdala svoje birače i na neki način prevarila svoje birače utrčavši u ovu trgovačku koaliciju koja egzistira na političkoj korupciji”, rekao je.

Kritizirao je aktualnu predsjednicu Republike Kolindu Grabar- Kitarović ocijenivši da nije ispunila svoja dva najzvučnija predizborna obećanja, ali da je u međuvremenu postala dobra navijačica.

Komentirao je i današnje tvrdnje Zdravka Mamića o korumpiranosti predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse, istaknuvši da se radi o teškim optužbama koje udaraju na sam temelj demokratskog i pravosudnog poretka u Hrvatskoj.

“Jedino što mogu izraziti je zabrinutost i pozvati institucije da reagiraju i ispitaju navode”, rekao je predsjednik SDP-a Bernardić.

(Hina)

 

Tihomir Dujmović: Trasiran je put prema velikoj koaliciji – Iduća lovina su Vukovar i Penava

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari