Connect with us

Politički rentgen

„OVO NAM JE NAŠA BORBA DALA“

Objavljeno

on

U ovim povijesnim tjednima najvećeg stradanja Hrvata i Muslimana, u ovim mjesecima pomahnitale proizvodnje ustaša od povampirenih sljedbenika druga Tita, jedina nam je zadaća Titove sljedbenike i apologete napasti istinom i istinitim svjedočanstvima iz arhivske građe njihove Partije.

 Zločini komunista bez suda i zakona

 Z A P I S N I K

Sastavljen u Udinama 27.12.1955. god. u prisustvu zapisničara Tomljenović  Nikole i Kunek Ante.

[ad id=”93788″]

         Pristupa nepozvani Ivica JAILOVIĆ, rođen 30.03.1932. god. u selu Bijelo Brdo, kotar Derventa, Hrvat, neoženjen, pismen i daje u zapisnik slijedeću izjavu:

         Godine 1945. otprilike u mjesecu aprilu od 20. aprila do 1. maja, predalo se je 25 ustaša koji su stajali pod zapovjedništvom Luke Raše, po činu mislim da je bio zastavnik. Predali su se 20.-toj srpskoj brigadi u mjestu Slavonski Dubočac.

         Prije predaje, komunisti 20. srpske brigade, vršili  su propagandu među rodbinom predanih, da im se ne će ništa dogoditi ako se predaju. Rodbina je otišla po imenovane ustaše u šumu gdje su se nalazili sa oružjem i prenijeli im gore rečeno. Na ove riječi i obećanja, oni su se predali. Predali su se većinom s oružjem.

         Iz Slavonskog Dubočca prebačeni su u Bosanski Dubočac, a pod pratnjom navedene 20. srpske brigade. Istoga dana po dolasku u Bosanski Dubočac odvedeni su uzvodno uz Savu, otprilike 1 km od Bosanskog Dubočca.

         Ja sam ih osobno vidio kada su dovedeni u Bosanski Dubočac, a predvečer istoga dana su na spomenutom mjestu postrijeljani iz strojopušaka. Po sjećanju došao sam zajedno sa rodbinom pobijenih na mjesto strijeljanja drugog dana oko 10 sati prije podne.

         Žrtve su ležale polugole na jednoj gomili, gdje ih je rodbina prepoznavala i svaki je svoga vozio čamcem u Slavonski Dubočac na sahranu. Trojica od strijeljanih, bila su iz Bosne.

         God. 1945. u mjesecu maju ili početkom juna, povraćeni prvi pripadnici Hrvatskih oružanih snaga iz Bleiburga, Maribora, Celja itd., bili su dopraćeni u Derventu. Bilo ih je po prilici u grupama po 100 do 200 ljudi, koji su iz Dervente po nalogu mjesne OZN-e dovođeni na mjesto RAKINAC /to je jedna njiva koja leži uz Savu 1 km nizvodno od Bosanskoga Dubočca/.

         Šefovi OZN-e u Derventi bili su tada Omer POROBIĆ (rođak Muje Porobića, pravnika, člana ZAVNOBIH-a) i Đoko MIČIĆ, neki Osman, Mato Bijelić (Belić (sin Ive)) iz Garevca i drugi …

         Iz Dervente su prebacivani seljačkim kolima vezani. Mnogi pojedinci su bili vezani za kola i uslijed iznemoglosti klonuli te su se vukli po zemlji, vučeni kolima.

         Od Dervente do Rakinca imade oko 9 km. Prebacivanje je vršeno noću, koje sam lično gledao kada je kolona povezanih prolazila kroz selo Bijelo Brdo što su vidjeli i ostali seljani. To prebacivanje je vršeno u više navrata a trajalo je oko 2 mjeseca.

         U okolici mjesta zločina nalazili su se križari i ja sam bio u vezi sa njima kao jatak. Jedne noći u mjeseou lipnju, dana se ne sjećam, krenuo sam sa križarima  Nikolom Peićem i Ilijom Pranićem /oba iz sela Bijelo Brdo/ na mjesto zločina gdje smo došli u blizinu Rakinca oko 2 sata iza pola noći. Na mjesto zločina, uspjeli smo se privući blizu, jer sam poznavao teren.

         Bili smo blizu oko 100 metara i ležali u jednom šiblju /vrbiku/. Noć je bila vedra i vidljivost dobra. S ovom dvojicom križara došli smo u blizinu stratišta. Vidjeli smo kako su žrtvama sjekli glave sa sjekirama i ubijali rafalskom i pojedinačnom paljbom.

         Mogu još napomenuti,da su neke žrtve prolazeći kroz  selo pjevale, a i na mjestu zločina klicali: “Živio dr. Pavelić”, ”Živila Hrvatska”, dok moljenje milosti te noći nisam čuo.

         U mojem prisustvu pobijeno je na gore opisani način oko 100 ljudi. Ove su žrtve ubijala lica u uniformi, a bilo je i ubojica u građanskom odijelu.

Glavni ubojice su bili Tair SINANOVIĆ iz sela Bosanski Dubočac i Luka TOMIĆ iz sela Pjelovac, kotar Derventa.

         Na samo mjesto zločina, došao sam i 2-3 dana poslije i nalazio sam lješeve. Neki goli, neki u vojničkim odorama. Vidio sam odsječene glave, kao i lješeve zaustavljene od šiblja uz Savu. Na obalu Save, dolazio sam i po danu slobodno, jer ubojica tada nije bilo u blizini. Većina žrtava pobacana je u Savu i otplovila niz vodu odmah, dok je manji dio ostao na mjestu ubijanja dan-dva, te kasnije bačeni kao i gore opisani.

         Masovno ubijanje kod Bosanskog Dubočca trajalo je po mome mišljenju 5-6 nedjelja, od toga 100-200 ljudi (što sam ja vidio) za jednu noć, dok po pričanju mojih seljaka prošlo ih je ukupno 500-1.000 tada. Kasnije su provođene i druge manje grupe i na Savi likvidirane.

         Selo Bijelo Brdo broji oko 250 kućnih brojeva. Poslije predaje god. 1945. iz sela Bijelo Brdo su nestala (ubijena) slijedeća lica:

         PEIĆ Ilija, zaklan od četnika 1945. u Pjelovcu,

         PEIĆ Nikola, križar, poginuo u selu Koraće 1947. u borbi sa OZN-om,

         PEIĆ Ivica, ustaša, mjesto smrti nepoznato,

         PEIĆ Jure, mjesto smrti nepoznato

         PEIĆ Mato, otjeran na UDB-u Derventa 1945. i ubijen

         PEIĆ Marko, ubijen od OZN-e. Pokojni je prije smrti strašno mučen.

Na silu su mu lijevali vodu u stomak, lomili  kosti nogu i ruku, zabijali igle i čavle ispod noktiju, da bi pri tome iznudili priznanje, da izda križare, tukli su ga uglavnom čime su stigli. Mučeni nije ništa izdao. Ja sam ovo zvjerstvo osobno gledao, jer sam morao  donositi vodu, da ga povrate iz nesvjesti. Izmučenog su ga odveli u šumu gdje je pronađen mrtav nakon dva dana i seljani su ga sahranili.

         PEIĆ Marko, zapovjednik redarstva u Derventi, obješen 24.6.1945. Pri vješanju je žrtvi puklo uže, te su ga ponovo digli na vješala. Vješanje je izvršio Luka TOMIĆ.

         PEIĆ Jozo, nestao

         PEIĆ Jakob, nestao

         PRANIĆ Ilija, križar, poginuo 1945. u Koraću

         PRANIĆ Ilija II, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         PRANIĆ Pavao, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         TRGOVČEVIĆ Ivo, odveden u OZN-u i ubijen

         JERKOVIĆ Jozo, križar, poginuo 1945. u Bijelom Brdu

         JUKČIĆ Marko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         PRANIĆ Roko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         PRAHIĆ Stipe, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         PRANIĆ Marko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         ČABRAJA Ilija, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         ČABRAJA Stipe, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         BLAŽEVIĆ Jozo, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         BLAŽEVIĆ Franjo, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         SEDLIĆ Jozo, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         STJEPANOVIĆ Ante, nestao – odveden u OZN-u, ubijen

         GAVRAN Ante, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         ZEBA Ivan, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         ZEBA Pero, uhapšen u selu i nestao

         VULETA Ilija, uhvaćen i obješen s PEIĆ Markom i GOGO Matom 24.6.1945.

         VULETA Marko, nestao

         VULETA – imade još oko desetak koji su nestali (!)

         FERIĆ Vid, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         PEIĆ Ivo, zadavljen u Savi od strane komunista

         PARAĐIK Jozo, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         MATKOVIĆ Pavo, poginuo 1945. u Bijelom Brdu,

         MATKOVIĆ Stipan, nestao – odveden u OZN-u i ubijen

         ČUNDRA Pavo, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         ČUNDKA Marko, nestao – odveden po OZN-i i ubijen

         DADIĆ Mato, nestao – odveden po OZN-i i ubijen.

Iz mog sela nestalo je poslije 1945. još oko 20 ljudi.

U samom selu je bilo provedeno masovno hapšenje i žena i djece, a isto tako i ljudi, koji su svi odvedeni u zatvore i logore /internirani/. To se dogodilo 1946. u prosincu. Proveli su po zatvorima oko 4 mjeseca pod istragom, jer da su bili križarski jataci, a u međuvremenu su kuće bile zapečaćene.

Da su gore navedeni podaci točni i istiniti, jamčim svojim potpisom.

D o d a t a k :

         Iz moga nevelikog sela Bijelog Brda, ubijeno je od 1941. god. do 1948. oko 200 ljudi – preko 100 od njih, odvela je OZN-a iz sela i ubila ili su od partizana kao zarobljenici ubijeni, što znači naprosto – direktne žrtve komunističkog režima.

[ad id=”93788″]

Iskaz svjedoka (muslimana) o pokoljima u Derventi nakon rata 1945.:

         Ovdje ću ukratko opisati zločine i divljaštvo partizana, koje su činili u Derventi.

         Ulaskom partizana u Derventu 19. aprila 1945. god.  izvršili su opću mobilizaciju i ujedno hapšenje manje-više cjelokupnog muškog stanovništva.

         S obzirom na to da je u Derventi živjelo za vrijeme  rata 5.000 muhadžera – muslimanskih izbjeglica iz Hercegovine i Istočne Bosne, koji su godine 1941. bili izbjegli od četničkog klanja tako reći gole duše to su i oni postali žrtvom tih partizanskih mjera u Derventi. Izbjegli su da sačuvaju goli život, ostavljajući sve svoje imanje,koje su decenijama sticali i gradili, dok su razjareni četnici klali i palili, što su stigli, djecu u bešici, čak i na vile nabijali i u vatru bacali kao npr. u Berkovićima, Plani i Fatnici (ovo dvoje posljednih u bilećkom kotaru) u Hercegovini.

         Budući da se ovdje radi uglavnom o muslimanskim izbjeglicama, koji su bili zaplašeni i u tuđem kraju, daleko od svog rodnog doma, izbjegavali su oni za vrijeme rata služenje u bilo kakvoj vojsci, što im je stvarno i uspijevalo pa su se tako mogli posvetiti da obrane i prehrane svoje obitelji.

         Prvog dana nakon ulaska partizana bili su mobilizirani svi muškarci, kako smo prije rekli, te su mnogi od njih izginuli u teškim borbama pod Odžakom protiv odlično organiziranih domaćih ustaša i domobrana.

         Komanda mjesta zadržala je oko 150 ljudi, muslimanskih muhadžera,u samom gradu. Neki su radili pri komandi, neki u kuhinjama, a neki na raščišćavanju grada, manje-više svi kao vojnička lica.

         Poslije 20 dana ovi su ljudi bili razoružani i pohapšeni od OZN-e u Derventi po naređenju njezinih šefova Omera POROBIĆA i Đoke MIČIĆA.

         Iza par dana ležanja u zatvoru partizani su razdijelili ove ljude u dvije grupe:

         Jednu, u kojoj su bili odrasliji i vrijedniji ljudi, povezali su i postrijeljali bez ikakva suda i zakona. Navodim par imena ljudi, koji su ubijeni ni krivi ni dužni: Meho Isaković, Halil Zećo, Bajro Pizović, Adem Zilić, Alija Voloder i drugi.

         Druga polovina ovih nedužnih ljudi odvedena je iste noći u Prnjavor, gdje je u logoru provela dva mjeseca i kasnije bila puštena kući.

         Pošto sam bio očevidac i drugih zločina u Derventi, ovdje ću i njih ukratko navesti:

         Za vrijeme rata Nijemci su iskopali bunkere i šančeve u obliku kanala oko cijelog grada Dervente u dužini možda od oko dvadesetak kilometara ukupno.

         To je partizanima dobro došlo pa su te šančeve obilno iskoristili kao zajedničke grobove svojih žrtava.

         U ove jarke, iskopane od Nijemaca za obranu grada Dervente, zakopavali su partizani svoje nevine žrtve, često puta polužive, a zatim zatrpavali i na koncu izravnali zemlju. Poslije nekoliko mjeseci čobani i prolaznici nerijetko su se zgražali gledajući kako iz zemlje, iz tih masovnih grobnica vire ruke i noge.

         Pozitivno znam da su partizani puna dva mjeseca svaku noć strijeljali ljude u Derventi i na gornji način ih zakapali. Po mom vlastitom zapažanju pobijeno je i u bunkere zakopano 5 do 6.000 ljudi.

         U ovom kraju zločinci partizani više su ubijali nego možda u drugim, iz razloga, što je derventski kraj naseljen uglavnom hrvatskim (katoličkim i muslimanskim) stanovništvom pa su partizani ubijali, koga su stigli, sve zato, jer su svi navodno bili “ustaše”. Nema kuće u selima derventskog kotara, u kojoj se ne nosi crnina za bilo kojim njezinim ubijenim članom ili nema udovica.

Na gornji iskaz uvijek sam se pripravan zakleti pred kompetentnim sudom ili komisijom.

Ibro Zećo

Paris, dne lo. studenog 1963.

Proizvođači ustaša i filonacista ovakvim autentičnim dokumentima mogu parirati samo bestijalnim lažima, falsifikatima i proizvodnjom mitova. Partizanska i četnička kama njihova je prava legitimacija i doista je nevjerojatno da danas u slobodnoj Hrvatskoj prešućuju morbidne zločine propalog jugoslavenskog, Titovog zločinačkog režima. To znači, Hrvatsku nikada nisu ni željeli ni voljeli!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari