Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ovo nigdje niste imali priliku pročitati: Kako je došlo do priče o “agresiji Hrvatske na BiH”

Objavljeno

na

Malo kronologije kako je došlo do priče o “agresije Hrvatsku na BiH” kako se politički-kolokvijalno naziva pravna kvalfikacija o “međunarodnom sukobu između Hrvatske i BiH”.

Ovo nigdje niste imali priliku pročitati.

Prvo je preko bosnaskog Srbina Duška Tadića postavljen standard koji je rušio prethodni standard u međunarodnom pravu a koji se odnosio na sukob SAD vs Nikaragva.

U toj presudi SRJ (savezna republika jugoslavija) je sudjelovala u međunarodnom sukobu protiv BiH do 13. svibnja 1992. Dakle, tu je Srbija praktički abolirana , a na mala vrata uveden je test sveobuhvatne kontrole.

Zlatko Aleksovski bio je član HVO-a i radio je iu zatvoru u Kaoniku. Unatoč uvriježenom mišljenju, standard koji od tog trenutka u Haagu vriedi za Hrvate nije uveden u presudi Blaškiću nego upravo u presudi Aleksovskom. I to na kakav način.

Prvo je raspravno vijeće donijelo odluku da se radilo o unutarnjem sukobu. Tužiteljstvo se na to žalilo i žalbeno vijeće prihvatilo je tu žalbu na temelju testa sveobuhavtne kontrole.

Ono što je Nobilo uveo kroz predmet Blaškić je drugi test, a to je direktna intervencija. Za ispunjenje uvjeta da se sukob proglasi međunarodnim potrebno je zadovoljiti samo jedan od ova dva uvjeta. S tim da test sveobuhvatne kontrole ima dva poduvjeta i oba moraju biti ispunjena kako bi test bio valjan. Ta dva poduvjeta su logistička potpora te planiranje, priprema i vođenje vojnih operacija.
Raspravno vijeće u predmetu Blaškić donijelo je zaključak da je postojao međunarodni sukob u OZSB i to po oba testa, dakle i direktna intervencija i sveobuhvatna kontrola.

NOBILO SE NIJE ŽALIO NA TAJ DIO PRESUDE.

Budući da se Nobilo nije žalio, žalbeno vijeće na čijem čelu je bio Pocar potvrdilo je stanje međunarodnog sukoba po oba testa.
Nakon toga na red je došao Kordić. Raspravno vijeće na čelu s britanskim sucem Richardom Mayom (još jedan liberal, član Ashdownovog LIbdema, sada pokojni) donijelo je nalaz da je postojao međunarodni sukob po oba testa.

Zajedno s Kordićem sudilo se i ratnom zapovjedniku Viteške brigade HVO-a Mariu Čerkezu. Obrana Maria Čerkeza na čelu s profesorom Goranom MIkuličićem srušila je dio presude koji se odnosi na direktnu intervenciju u žalbenom postupku pa je žalbeno vijeće kojim je predsjedao Njemac Schonburg presudilo kako je postojao međunarodni sukob ali samo po testu svebuhvatne kontrole. (Nakon ovoga, da se dogodilo u Americi, Nobilo bi bio suđen zbog veleizdaje opa.).

Nakon toga sudi se Tuti i Šteli. Raspravno vijeće vodi Kinez Liu Daqun, notorna kineska komunjara. On donosi zaključke da je postojao međunarodni sukob po oba testa, ali i stanje okupacije, te u presudi izrijeko navodi da su pripadnici 1. gardijske brigade HV-a Tigrovi, 2. GBR Kune, i 4. GBR Pauci sudjelovali u zločnima nad Muslimanima. Za to nema nikakav dokument, s reference koje se odnose na ta navodne zločine pripadnika gardijskih brigada HV-a vode na zaštićene svjedoke, sve odreda BiH Muslimane. Riječ je dakle o svjedocima koje je instruirao KOS/AID.

I tako smo došli do ove presude.

Imate more bizranih detalja koji su doveli do ovakvog nalaza koji vrijeđa zdrav razum. Tu je naravno Mesićevo svjedočenje u slučaju Blaškić. najveća količina laži koje je netko uspio izgovoriti na 4 haške sjednice.

Onda imate Ashdownovu salvetu. Riječ je naime o vinskoj karti na kojoj je dr. Franjo Tuđman 6. svibnja 1995. godine u Lodnonu, na banketu u čast 50 obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom, povukao crtu koja je trebala predstavljati viziju kako će za 25 godina izgledati razgraničenje interesnih sfera s jedne strane Rusije a s druge NATO u BiH. Paddy Ashdown jw 19. ožujka 1998. svjedočeći u predmetu Blaškić pokazao tu vinsku kartu kao “dokaz Tuđmanove namjere od podjeli BiH”. Ali avaj, taj “dokaz” čak i kad bi ga tumačili kao Ashdown (a to je potpuno krivo tumačenje) nacrtan je u svibnju 1995. i ne može biti dokaz o namjeri i svezi sukoba koje je završio u ožujku 1994. dakle 14 mjeseci ranije. To čak nije ni “post hoc ergo propter hoc”. To j totalna travestija. Zato je sudac May u presudi Kordiću napravio još veću travestiju. Naime, May je, bez ikakve reference, u paragrafu 137. naveo da se taj susret Tuđmana i Ashdowna dogodio 1991. godine. Jednostavno je lik translatirao događaj iz 1995. u 1991. nadajući se da nitko to neće primjetiti. Pa čini se i da nije. Ali ja jesam. I to može svatko provjeriti, dakle paragraf 137. na stranici 36.

http://www.icty.org/x/cas…/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Sad ću vam pokazato jedan primjer iz presude Kodiću da vidite kako se Hrvatima montirala ta “agresija” pa vi sami prosudite. Možda ovo nećete vjerovati, ali ovo vam je živa istina. Riječ je o dokumentu koji je u spis ušao pod brojem Z2404.1. Za potrebe suda preveden je na engleski pa stavljam oba primjerka i na hrvatskom i na engleskom.

O čemu se radi? Čovjek se zove Stanko Posavac, Hrvat iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja koji je rođen u Uskoplju kojem je ćaća iz Uskoplja kojem je djed iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa 1991. godine gledao je na televiziji kako Hrvatska gori i umjesto da se kao neki “domaći” Hrvati skloni u podrum, ispod kreveta, u portapak vozila, u Anconu, u Munchen, on se zaputio u Split, prijavio se i postao pripadnik slavne 4. brigade ZNG-a odnosno kasnije 4. gardijske brigade HV-a. S njima je prošao Kruševo i sve one bojišnice na kojima je četvrta vodila svoje bitke. Kako je 1992. izvršen drugi val velikosrpske agresije na velikom ratištu, odnosno otvorena agresija na BiH, Stanko je dobio poriv braniti vlastitu kuću, dom, grad i državu. Vratio se u Uskoplje, postao pripadnik brigade HVO-a “Ante Starečević iz Uskoplja” i tu je dočekao rat s Muslimanima u siječnju 1993. Prije toga, morao je zamrznuti svoj status u četvrtoj, odnosno otići na skrb.
13. siječnja 1993. godine Stanka su snajperskim hicem smrtno ranili Muslimani iz ABiH praktički na pragu njegove kuće. Umro je 12 dana kasnije. Zrinko Tokić, zapovjednik brigade “Ante Starčević” zapravo je poslao jedan dopis, odgovor na upit koordinatora za skrb 4. gardijske brigade, a to je sve učinjeno formalno, radi evidencije.

Dakle, Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa smrtno je ranjen 13. siječnja u Gornjem Vakufu, i to postaje dokaz za pravno govoreći “međunarodni sukob” a politički govoreći za “agresiju Hrvatske na BiH” jer je čovjek 1991. ratovao kao dragovoljac za Hrvatsku u četvrtoj, a četvrta je brigada HV-a, i to vam je dokaz “agresije”!!??
Na ovakvim dokumentima i ovakvim interpretacijama počivaju sve haške presude protiv Hrvata iz BiH.

P.N.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Tko to moje ime doziva – komu smeta Thompson?

Objavljeno

na

Objavio

Youtube/Isječak

Jeste li kad čuli za „ČETNOVIZIJU“?

Ako niste, kliknite na link: https://www.youtube.com/watch?v=P4YiFDESkCo  kako bi se upoznali s „umjetničkim stvaralaštvom“ srpskih „patriota“. Ako ste čuli a zaboravili, podsjetite se, ako Vas tema ne zanima, nemojte dalje čitati.

To pjevaju i slušaju oni koji pljuju na Thompsona i nas Hrvate nazivaju „zločincima“ i „genocidnom rasom“.

Pod uvjetom da imate dobar želudac, možete i nastaviti, pa poslušati, primjerice, pjesmu Miroslava Pažulja (Lepog Momčila) „Džamije lete“ (https://www.youtube.com/watch?v=AU-b6gIcXtI  ili također prilično popularan hit Mire Somborca  „Jadna Bosno suverena“  (https://www.youtube.com/watch?v=FdXFFp3m0Jo, potom možda od Baje Malog Knindže (Mirko Pajčin), „Ne volim te Alija“ (https://www.youtube.com/watch?v=lcPWwQ4p4JM ) i „Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo“ (https://www.youtube.com/watch?v=iS-8YMZv3Kk ), pa, recimo pjesmu „Ćuti, ćuti ujko“, koju ovaj „krajiški umjetnik“ izvodi u duetu s četničkim vojvodom Borom Đorđeviće Čorbom (https://www.youtube.com/watch?v=XsyMzXdXcq4).

Ili onu koju u duetu pjevaju Bora Čorba i „Minđušari“ – „E, moj druže zagrebački“ (https://www.youtube.com/watch?v=Pw6O1805bU8) zapamćenu po „poetičnim stihovima“ o „Franji koji pravi sranje – nekad veće nekad manje“ i najavi dolaska četnika u Zagreb („…eto nas kod vas u pljački…“).

„Da se Dražin barjak vije, ne bi bilo šiptarije“, numera je koja je isto tako jako popularna kod naših istočnih  „komšija“ pogotovu u genocidnoj tvorevini „republici srpskoj“ ali i Srbiji (https://www.youtube.com/watch?v=iS-8YMZv3Kk).

Ima i „šaljivih“ pjesama, poput one „Da zna Bula kakva je slanina“ (https://www.youtube.com/watch?v=lLqwx0a-cAY), ali i žala za prošlim vremenima s početka 90-ih u „krajini“ i nedovršenom „poslu“ u Bosni – „Srebrenice ti si meni mila, što se nisi dvaput ponovila“ (https://www.youtube.com/watch?v=tegoZ8izPoI).

Ne zaboravljaju se ni muslimani Sandžaka kojima se šalje jasna poruka pjesmom:  „Oj  Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice druga Srebrenice“ (https://www.youtube.com/watch?v=RHShavLtZjY).

I da ne bi tko pomislio da je tu kraj, odmah ćemo ga razuvjeriti – jer tema još nije ni načeta.

Kod spomenutih „patriota“ (ekstremista iz nekadašnje „krajine“, današnje „republike srpske“ i Srbije – koji bez izuzetka slave zločin, pokolje i one koji su najodgovorniji za genocid 90-ih godina na prostoru SFRJ), jako su popularne i sve numere koje veličaju krvnike Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ovom prigodom, evo samo nekoliko linkova, primjera radi (jer produkcija je tolika da sve ne bi stalo ni u enciklopedijsko izdanje a kamo li jedan ovakav tekst):

„Pjesma o Radovanu Karadžiću“ u izvođenju Miška Cvijetića

(https://www.youtube.com/watch?v=7Z0S8F2bt6c ),  potom, „Nova pjesma Radovanu Karadžiću“ (https://www.youtube.com/watch?v=v6peHHza4NQ pa ona koju su „Momci sa Sovića“ na albumu „Krajiška ljubav“ posvetili su svome idolu a zove se „Volimo te Radovane“ (https://www.youtube.com/watch?v=kJB75gLA-4Y).

Dakako, u slavu aveti s Durmitora ispjevane su nebrojene numere i napisani mnogi stihovi, ali je nemoguće sve to i spomenuti, kamo li analizirati.

Isti je slučaj i sa zločincem koji je prevodio pokolje diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

„Pjesma o Ratku Mladiću“ koju izvodi Bojan Milanović (https://www.youtube.com/watch?v=Z9ltLvQoRF4) , potom još jedna sličnog naziva –  „Pjesma Ratku Mladiću“ (https://www.youtube.com/watch?v=JQ9uBLtvUrQ) i na kraju hit Lepog Miće, „Svi su Srbi Ratkovi vojnici“ (https://www.youtube.com/watch?v=pZvQSBbttPI).

„Srpski talibani“ otpjevali su mu pjesmu „Generalu Republike Srpske“ (https://www.youtube.com/watch?v=H4-7-ddC0_I) , itd., itd.

Postoje i pjesme posvećene Šešelju, Arkanu i drugim zločincima, kao i onih o Draži, Kalabiću, Momčilu Đujiću i njihovim koljačima. Toliko da ih je nemoguće prebrojati.

Čovjek bi mogao provesti dane u preslušavanju ovih uradaka koji slave zločin, krv i nož, pa sam stoga ovdje izdvojio samo znakovite primjere.

Dakle, u ovoj vizuri srpske ekstremne „patriotske“ populacije stvari su posve jasne: ŠTO VEĆI ZLOČINAC – VEĆI HEROJ, ŠTO VEĆI I MASOVNIJI POKOLJI – TO VEĆA SLAVA.

Osim već spomenutih izvođača, slične uratke kojima se slave zločini i širi bolesna mržnja osmislili su i javno izvode: Neđo Kostić, Mile Delija, Neđo Mitrović, Borislav Zorić Ličanin, Gordan Krajišnik, Krajišnici Žare i Goci, Rodoljub Vulović Roki, Ljubiša Kalaš, Svetomir Ilić Siki, Radiša Urošević, Nikola Urošević Gedža i mnogi drugi.

Guslari su posebna priča. Zoran Plemić Pleki, Đorđije Koprivica i deseci „narodnih umjetnika“ sličnih njima nastavljaju staru mitomansku tradiciju izvrćući noviju povijest i prikazujući Srbe kao jedine žrtve, kako u Drugom svjetskom, tako i u ratovima 90-ih godina XX stoljeća.

Sve u svemu, ova vrsta „patriotske poezije“ uzela je poprilično maha i na cijeni je kod svih koji sanjaju „veliku srbiju“ i žale što nema novih pljački, klanja, silovanja, rušenja tuđih domova, progona i genocida – onoga što je neizbježna sastavnica i srž velikosrpske nacionalne ideje.

U isto se vrijeme ova naci-fašistička rulja nemilice baca blatom na Thompsona i želi po svaku cijenu uvući nas Hrvate u njihov bolesni svijet mržnje, iako im NEMA RAVNIH NA SVIJETU – kad je to u pitanju.

Od njih su gori samo naši domaći autošovinisti i bolesnici koji kleveću vlastiti narod i pljuju po svemu što diše hrvatski. Nikad niste čuli niti ćete čuti da su progovorili riječ o ovome o čemu pišem u tekstu, ali su zato spremni u svako doba skočiti poput lešinara na Thompsona i nas koji ga volimo, iako u njegovim pjesmama nema niti naznaka bilo kakve mržnje i isključivosti.

Naravno, mi jako dobro znamo da nisu u pitanju ni Thompson ni njegove pjesme – jer u njima nikad nije bilo ničega spornog. Taj ljudski šljam mrzi iz dna duše Hrvatsku i hrvatski narod, branitelje ne može vidjeti očima niti čuti za Domovinski rat i suverenu i slobodnu Hrvatsku. A naš Marko Perković Thomspon simbol je takve Hrvatske. To njima smeta. Samo to, ništa drugo.

I sad, nakon ovog veličanstvenog slavlja čiji smo svjedoci bili i na kojemu su milijuni Hrvata jasno iskazali svoj stav prema Domovini, naciji i svojim vrijednostima, oni gube živce i postaju još agresivniji.

Hrvatska je danas omiljena u svijetu i to je trn u oku jadnicima koji je mrze iz dna duše. Oni ne mogu nikako podnijeti da smo svi – od Hrvatske preko Herceg Bosne i dijaspore – čvrsto ujedinjeni oko temeljnih nacionalnih vrijednosti i da smo svima na kugli Zemaljskoj pokazali pravo lice. Klevetnicima koji nas Hrvate prikazuju kao „fašiste“ i „talibane“, ksenofobičnu rulju bez kulture i morala, dali smo najbolji mogući odgovor i potukli ih do nogu. Mi i naši Vatreni.

Ali, nemojmo se previše baviti njima.

Ostavimo ih nek se sami nose sa svojim traumama i frustracijama kako znaju, a mi nastavimo živjeti i dalje uzdignute glave, časno i ponosno. Čuvajmo svoje vrijednosti i svetinje, držimo se našeg morala, svjetonazora, obiteljskih vrijednosti, volimo svoju Domovinu, zalažimo se za istinu i pravdu i ne odbacujmo Boga.

Dok je tako, ničega se ne moramo bojati.

 

Zlatko Pinter

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari