Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ovo nigdje niste imali priliku pročitati: Kako je došlo do priče o “agresiji Hrvatske na BiH”

Objavljeno

na

Malo kronologije kako je došlo do priče o “agresije Hrvatsku na BiH” kako se politički-kolokvijalno naziva pravna kvalfikacija o “međunarodnom sukobu između Hrvatske i BiH”.

Ovo nigdje niste imali priliku pročitati.

Prvo je preko bosnaskog Srbina Duška Tadića postavljen standard koji je rušio prethodni standard u međunarodnom pravu a koji se odnosio na sukob SAD vs Nikaragva.

U toj presudi SRJ (savezna republika jugoslavija) je sudjelovala u međunarodnom sukobu protiv BiH do 13. svibnja 1992. Dakle, tu je Srbija praktički abolirana , a na mala vrata uveden je test sveobuhvatne kontrole.

Zlatko Aleksovski bio je član HVO-a i radio je iu zatvoru u Kaoniku. Unatoč uvriježenom mišljenju, standard koji od tog trenutka u Haagu vriedi za Hrvate nije uveden u presudi Blaškiću nego upravo u presudi Aleksovskom. I to na kakav način.

Prvo je raspravno vijeće donijelo odluku da se radilo o unutarnjem sukobu. Tužiteljstvo se na to žalilo i žalbeno vijeće prihvatilo je tu žalbu na temelju testa sveobuhavtne kontrole.

Ono što je Nobilo uveo kroz predmet Blaškić je drugi test, a to je direktna intervencija. Za ispunjenje uvjeta da se sukob proglasi međunarodnim potrebno je zadovoljiti samo jedan od ova dva uvjeta. S tim da test sveobuhvatne kontrole ima dva poduvjeta i oba moraju biti ispunjena kako bi test bio valjan. Ta dva poduvjeta su logistička potpora te planiranje, priprema i vođenje vojnih operacija.
Raspravno vijeće u predmetu Blaškić donijelo je zaključak da je postojao međunarodni sukob u OZSB i to po oba testa, dakle i direktna intervencija i sveobuhvatna kontrola.

NOBILO SE NIJE ŽALIO NA TAJ DIO PRESUDE.

Budući da se Nobilo nije žalio, žalbeno vijeće na čijem čelu je bio Pocar potvrdilo je stanje međunarodnog sukoba po oba testa.
Nakon toga na red je došao Kordić. Raspravno vijeće na čelu s britanskim sucem Richardom Mayom (još jedan liberal, član Ashdownovog LIbdema, sada pokojni) donijelo je nalaz da je postojao međunarodni sukob po oba testa.

Zajedno s Kordićem sudilo se i ratnom zapovjedniku Viteške brigade HVO-a Mariu Čerkezu. Obrana Maria Čerkeza na čelu s profesorom Goranom MIkuličićem srušila je dio presude koji se odnosi na direktnu intervenciju u žalbenom postupku pa je žalbeno vijeće kojim je predsjedao Njemac Schonburg presudilo kako je postojao međunarodni sukob ali samo po testu svebuhvatne kontrole. (Nakon ovoga, da se dogodilo u Americi, Nobilo bi bio suđen zbog veleizdaje opa.).

Nakon toga sudi se Tuti i Šteli. Raspravno vijeće vodi Kinez Liu Daqun, notorna kineska komunjara. On donosi zaključke da je postojao međunarodni sukob po oba testa, ali i stanje okupacije, te u presudi izrijeko navodi da su pripadnici 1. gardijske brigade HV-a Tigrovi, 2. GBR Kune, i 4. GBR Pauci sudjelovali u zločnima nad Muslimanima. Za to nema nikakav dokument, s reference koje se odnose na ta navodne zločine pripadnika gardijskih brigada HV-a vode na zaštićene svjedoke, sve odreda BiH Muslimane. Riječ je dakle o svjedocima koje je instruirao KOS/AID.

I tako smo došli do ove presude.

Imate more bizranih detalja koji su doveli do ovakvog nalaza koji vrijeđa zdrav razum. Tu je naravno Mesićevo svjedočenje u slučaju Blaškić. najveća količina laži koje je netko uspio izgovoriti na 4 haške sjednice.

Onda imate Ashdownovu salvetu. Riječ je naime o vinskoj karti na kojoj je dr. Franjo Tuđman 6. svibnja 1995. godine u Lodnonu, na banketu u čast 50 obljetnice pobjede nad fašizmom i nacizmom, povukao crtu koja je trebala predstavljati viziju kako će za 25 godina izgledati razgraničenje interesnih sfera s jedne strane Rusije a s druge NATO u BiH. Paddy Ashdown jw 19. ožujka 1998. svjedočeći u predmetu Blaškić pokazao tu vinsku kartu kao “dokaz Tuđmanove namjere od podjeli BiH”. Ali avaj, taj “dokaz” čak i kad bi ga tumačili kao Ashdown (a to je potpuno krivo tumačenje) nacrtan je u svibnju 1995. i ne može biti dokaz o namjeri i svezi sukoba koje je završio u ožujku 1994. dakle 14 mjeseci ranije. To čak nije ni “post hoc ergo propter hoc”. To j totalna travestija. Zato je sudac May u presudi Kordiću napravio još veću travestiju. Naime, May je, bez ikakve reference, u paragrafu 137. naveo da se taj susret Tuđmana i Ashdowna dogodio 1991. godine. Jednostavno je lik translatirao događaj iz 1995. u 1991. nadajući se da nitko to neće primjetiti. Pa čini se i da nije. Ali ja jesam. I to može svatko provjeriti, dakle paragraf 137. na stranici 36.

http://www.icty.org/x/cas…/kordic_cerkez/tjug/bcs/010226.pdf

Sad ću vam pokazato jedan primjer iz presude Kodiću da vidite kako se Hrvatima montirala ta “agresija” pa vi sami prosudite. Možda ovo nećete vjerovati, ali ovo vam je živa istina. Riječ je o dokumentu koji je u spis ušao pod brojem Z2404.1. Za potrebe suda preveden je na engleski pa stavljam oba primjerka i na hrvatskom i na engleskom.

O čemu se radi? Čovjek se zove Stanko Posavac, Hrvat iz Gornjeg Vakufa/Uskoplja koji je rođen u Uskoplju kojem je ćaća iz Uskoplja kojem je djed iz Uskoplja/Gornjeg Vakufa 1991. godine gledao je na televiziji kako Hrvatska gori i umjesto da se kao neki “domaći” Hrvati skloni u podrum, ispod kreveta, u portapak vozila, u Anconu, u Munchen, on se zaputio u Split, prijavio se i postao pripadnik slavne 4. brigade ZNG-a odnosno kasnije 4. gardijske brigade HV-a. S njima je prošao Kruševo i sve one bojišnice na kojima je četvrta vodila svoje bitke. Kako je 1992. izvršen drugi val velikosrpske agresije na velikom ratištu, odnosno otvorena agresija na BiH, Stanko je dobio poriv braniti vlastitu kuću, dom, grad i državu. Vratio se u Uskoplje, postao pripadnik brigade HVO-a “Ante Starečević iz Uskoplja” i tu je dočekao rat s Muslimanima u siječnju 1993. Prije toga, morao je zamrznuti svoj status u četvrtoj, odnosno otići na skrb.
13. siječnja 1993. godine Stanka su snajperskim hicem smrtno ranili Muslimani iz ABiH praktički na pragu njegove kuće. Umro je 12 dana kasnije. Zrinko Tokić, zapovjednik brigade “Ante Starčević” zapravo je poslao jedan dopis, odgovor na upit koordinatora za skrb 4. gardijske brigade, a to je sve učinjeno formalno, radi evidencije.

Dakle, Stanko Posavac iz Gornjeg Vakufa smrtno je ranjen 13. siječnja u Gornjem Vakufu, i to postaje dokaz za pravno govoreći “međunarodni sukob” a politički govoreći za “agresiju Hrvatske na BiH” jer je čovjek 1991. ratovao kao dragovoljac za Hrvatsku u četvrtoj, a četvrta je brigada HV-a, i to vam je dokaz “agresije”!!??
Na ovakvim dokumentima i ovakvim interpretacijama počivaju sve haške presude protiv Hrvata iz BiH.

P.N.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija

Objavljeno

na

Objavio

Malo ću se osvrnuti na današnju kolumnu Jurice Pavičića u Jutarnjem listu. Kolumna je dostupna na njihovim web stranicama, ali  može se ispričati u par rečenica:

Kaže Pavičić da Željka Markić želi “zaustaviti Reuters” zato jer je tražila od Plenkovića da RH intervenira prema Facebooku zbog cenzure, te da se pozvala na njemački slučaj, kad je Facebook uvažio neke primjedbe njemačke vlade i učinio određene korekcije, piše Predrag Nebihi.

Tu Pavičić, iako nema čime, počinje mudrijati pa kaže kako “ljubitelji lika i djela Slobodana Praljka ne znaju što traže”, jer da je Njemačka od Facebooka koji je privatna firma, a Željka Markić to kao ne shvaća, tražila da facebook stvori algoritme koji će smanjiti “govor mržnje”, i da je ta privatna firma Facebook izašla u susret njemačkoj vladi tako što je, pojednostavljeno rečeno sankcionirala ljubitelje nacizma i ljubitele ISIL-a. I onda je ljude koji imaju pozitivno mišljenje o Praljku ugurao u isti koš s naacistima i ISIL-om, a Željki Markić držao predavanja kako ona ne razumije kako funkcionira kapitalizam pa joj on, kao proklamirani ljubitelj kapitalizma koji se gnuša socijalizma, pogotovo etatisičkog tipa jelte, pokušava objasniti.
I to je sažetak tog pamfletića koji izgleda kao da ga je pisala osoba čiji IQ nije veći od sobne temperature.

Odakle krenuti u razvaljivanje Pavičićevih infatilnih konstrukcija?

Možemo od mog statusa kojeg mi je facebook izbrisao, a u kojem nije bilo ništa ni nalik obliku verbalnog delikta koji se u ideologiji političke korektnosti naziva “govor mržnje”.

Screenshot tog statusa stavljam ovdje  kako bi svi znali o čemu se radi i vidjeli da tu nema ničeg spornog.
Radi se o videu u kojem se vidi kako general Praljak svojim tijelom staje između žena i puške iz koje se puca na žene. (video možete pogledati ovdje )
I meni je to dovoljno da kažem da osoba koja napravi takav moralan čin nema psihološki profil ratnog zločinca.
I to je dovoljno da me Pavičić svrsta u istu skupinu s ISIL-om i SS-Waffenom. Jer ja time što bacam drugačije svjetlo na istu temu “širim govor mržnje”.


O čemu se radi? Jurica Pavičić je ratni dezerter kojeg je država negdje u jesen 1993. godine konačlno uspjela mobilizirati u 6. domobransku pukovniju iz Splita. On je tvrdio da je “Hrvatska izvršila agresiju na BiH” i da je on tome svjedok, jer da je sa 6. DP bio u Stocu, a to je u BiH, i to je kao dokaz agresije. Nikad nije rekao koja muslimanska ostrojba mu je stajala sučelice. Štoviše, nakon što je izrekao tu laž, Praljak je s njim ušao u polemiku, i nakon što ga je argumentima ispreskakao kao Miru Salćinu ili Seida Sajkića Haagu, Pavičić je počeo reterirati pa je rekao da nije bio u Stocu nego da se s položaja na kojem je on bio mogao vidjeti Stolac. I otkad ga je u toj priči Praljak ponizio i prokazao kao patološkog lažljivca ovaj se sveti. Iz posve subjektivnih razloga.

Uspoređuje Pavičić Praljka s nacističkim liderima, a nas koji se drznemo usuditi ne složiti se s presudom sa sljedbenicima nacizma i ISIL-a, pa prisnažuje opetovanom laži o “koncetracijskim logorima” koje je držao HVO.
Vrlo kratkom analizom pokazat ću vam zašto je ova teza krajnje maloumna.
U pravomoćnoj presudi koja je na web-stranicama haškog suda dostupna samo na engleskom jeziku u tri svezka na preko 1400 stranica, pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se samo jednom, a ispravan naziv, “detenacijski centar” pojavljuje se 522 puta. Po svezcima presude to izgleda ovako:

1. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 20 puta. U istom svezku pojam “koncetracijski logor” pojavljuje se jednom u paragrafu 43. i to kao navod tužiteljstva, a ne kao zaključak sudskog vijeća (nek Pavičić ode kod nekog odvjetnika da mu objasni razliku, ali ne kod Nobila nego kod nekog pismenijeg).
2. svezak, pojam “detenacijski centar” spominje se 418 puta dok se pojam “koncetracijski logor” ne spominje nijednom.
3. svezak, pojam “detenacijski centar” pojavljuje se 84 puta, a pojam “koncetracijski logor” ne spominje se nijednom.

Shodno navedenome, mi koji ne poštujemo ovu presudu čak bi i mogli koristiti termin “logor” ali ovi kao Pavičić, koji poštuju presudu, morali bi koristiti pojam “detenacijski centar” ili “zatočenički centar” ili “centar za zadržavanje”.
Stvar je ista i s nepravomoćnom presudom.

Budući da Pavičić u tom tekstu Markićki docira s pozicije kapitalista aka ekonomskog desničara obraćajući joj se kao da ona predstavlja etatističku socijalističku ljevicu, Pavičić čini novi salto-mortale kojeg njegove zakržljale mozgovne vijuge nisu ni svjesne. Naime on spominje pojam “logor” u klasičnom presereavajućem ljevičarskom pseudo-humanističkom stilu; Njemu je okrutno kako uopće može postojati mjesto gdje se nekog zatvara, stavlja u izolaciju, oduzima mu se slobodan, to je jelte udar na njegove ljevičarske “humanističke” principe.

A zapravo iz njega progovara onaj pravi ljevičar, socijalistički jugo-etatist koji je zapravo na istoj osi kao ovaj, za potrebe javnosti ad hoc skucani “ljevićar-humanist”. Naime, kao i njegovi predšasnici-ljevičari, njemu je neshvatljivo da se nekog vodi u detenacijski centar, jer su njegovi predšasnici pokazali djelom kako se rješava ratni protivnik: zazida se živ u Hudu jamu; Naveze ih se nad protutenkovski rov, sve ih se likvidira metkom u zatiljak i zatrpa bagerima; jednostavno ih se pobije i pobaca u jamu… Tako su ljevičari činili 1945. sa svojim ratnim protivnicima i ideološkim neistomišljenicima.

Zato nije ni čudo da Pavičić kao takav koristi omiljeno oružje KOS-a – inverziju i potpunu zamjenu teza, kad kaže da se Željka Markić svojim zahtjevom za ukidanje cenzure zapravo zalaže za cenzuru, pa sve svodi na parolu “zaustavite Reuters”. Kaže, o tome su “izvjestili ugledni Der Spiegel, New York Times … pa i taj famozni Reuters”.
Oni su kao izvjestili ono što Pavičić vidi kao istinu, i to je kao dokaz da je cijeli svijet u pravu, samo da nisu u pravu pola sabora, portali po Hercegovini, desničarski mediji bla bla bla..

Nabrojao Pavičić cijelu bulumentu onih koje je Nino Raspudić u svojoj kolumni od prije 8 dana u Večernjaku vrhunski sortirao u grupu “Travnik na Drini”. To je ekipa koja misli da je Travnik na Drini. To je ekipa koja bi meni određivala što je istina a ne mogu naći Busovaču na zemljopisnoj karti.
To je kao u onom sjajnom upisu profesora Stjepana Šterca kojeg sam jučer pročitao na zidu jednog prijatelja. Kaže:

Pavičićev pamflet u jutarnjem listu

“Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’”

Kao primjer uzmimo Der Spiegel. On je kao jelte “ugledan”. Pa u tom “uglednom” listu nakon presude piše kako je Praljak srušio stari most u Mostaru. Nepravomoćna presuda u ovom predmetu pročitana je 29. svibnja 2013. godine, dakle prije više od 4 i pol godine, i u toj presudi apsolutno nigdje ne piše da je Praljak srušio stari most niti da s tim ima ikakve veze. Štoviše, u toj presudi piše da je Praljak već otišao iz Mostara kad je taj most srušen, jer je general Roso od njega već bio preuzeo dužnost Zapovjednika GS HVO-a.

Ali, to ne spriječava “ugledni” list da laž koja je pala prije 4 i pol godine odlukom suda za kojeg nam kažu da ga moramo poštovati oni koji ga uopće ne poštuju. Jer da Der Spiegel, Žarko Puhovski, Jurica Pavičić i slični poštuju taj sud i njegove presude, onda ne bi spominjali “koncetracijske logore” niti bi ponavljali LAŽ da je general Praljak srušio most. Ali to nije sve. Ovo žalbeno vijeće je zaključilo, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da rušenje tog mosta uopće ne predstavlja zločin protiv čovječnosti, i da je s te strane sve čisto kao suza.

Očito, “ugledni” Špiglovi i Pavičići ne priznaju nalaze iz presuda. Ili te nalaze tumače selektivno, kako im odgovara.
Infatilno licemjerje ekipe “Travnik na Drini”, kronično neznanje, nepoznavanje predmeta, nekompetencija, kao onda kad je Ante Tomić za MIchelangela napisao da se preziva Buonarotti umjesto Buonarroti. dok je nas “seljake” učio o tome što znači Michelangelova umjetnost.

Umjesto zaključka recimo otvoreno o čemu se ovdje radi. Postoji sedam darova Duha Svetoga. Jedan od tih darova je razum. Moj razum meni ne dopušta prihvatiti i poštovati ovakvu presudu. Moj razum mi nalaže da se moram boriti protiv takve presude i osporavati je dok sam živ. Prihvatiti takvu presudu za koju ZNAm da je protivna zdravom razumu znači odbaciti zdrav razum, odnosno odbaciti dar Duha Svetoga, i time počiniti najveći grijeg kojeg jedan Katolik može počiniti – hulu na Duha Svetoga!
I to je ono što oni hoće. Svi ti “ugledni” pseudohumanisti,. punjači Hudih jama i njihovi apologeti koje se ja osobno ne bih usudio svrstati u isti koš s nacistima i ISIL.
Jer ne želim ovom zgodom vrijeđati naciste.
A ne želim vrijeđati ni ISIL.

Oni su jako loši ali ne toliko loši kao “ugledni” pseudohumanisti, drinski Travničani, čija se cijela ideologija može sabiti u jednu jedinu rečenicu:
“Sve što je normalno treba prikazati nenormalnim i obrnuto, sve što je nenormalno treba prikazati normalnim”.

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari