Connect with us

Kolumne

Ovo s Rusijom i Ukrajinom neće dobro završiti

Objavljeno

on

O događanjima u Ukrajini u našem tjedniku često piše kolega Borić, uglavnom sa stanovišta službene njemačke politike, a oponiraju mu pojedinci u pismima čitatelja. I sam sam napisao nekoliko članaka o kombinaciji građanskog rata i agresije na tu nesretnu zemlju, piše Damir Pešorda za Hrsvijet.net

Pisao sam iz osobne, ponešto sentimentalne vizure budući da sam četiri godine na prijelomu tisućljeća živio i radio u Ukrajini. Čujem se povremeno s prijateljima i znancima u Ukrajini, redovito pratim njihove portale, povremeno i ruske, tako da imam uvid u situaciju. Naravno, koliko uopće može imati uvid netko tko nije tamo niti je neka važna politička osoba pa da ima određene obavještajne podatke. Stoga, odmah priznajem da ne mogu nedvojbeno dokučiti tko je stvarni inicijator sukoba: Zapad sa svojom težnjom da destabilizira Rusiju ili Rusija sa svojom težnjom da ponovo stavi šapu na Ukrajinu? Ili oboje?

Ono što je nedvojbeno jest činjenica da je u samoj Ukrajini, osobito u njezinom zapadnom i središnjem dijelu, postojalo veliko nezadovoljstvo načinim na koji je Janukovič upravljao zemljom. Nepotizam, korupcija, rastuća bijeda, ali i nezadovoljstvo nacionalno svjesnih Ukrajinaca što Ukrajina nije dovoljno ukrajinska, sve je to stvorilo kritičnu masu onih koji su željeli promjene. Dvojbeno je jesu li oni bili stvarna većina u ukrajinskom društvu, no svakako su bili odlučniji i spremniji na rizik od onih koji bili za status quo. Međutim, držim da taj unutarnji potencijal ne bi bio dostatan da sruši vlast bez ikakve vanjske pomoći. Uostalom, gotovo nikada samo unutarnje nezadovoljstvo naroda nije dostatno za rušenje vlasti. Vlast se ruši ili uz pomoć izvana ili podjelom u samoj vladajućoj strukturi. U tomu i jest, čini mi se, tragika ukrajinske situacije, bilo da je taj vanjski utjecaj došao sa zapada ili s istoka, krvavi račun plaćaju sami Ukrajinci vlastitim životima. Ovdje treba još jednom primijetiti da se ne treba povoditi za navodnim analogijama između sadašnje ukrajinske i hrvatske situacije početkom devedesetih. Ukrajina je bila neovisna država sa vlastitom vojskom i policijom i legalno izabranim organima vlasti, dok je Hrvatska devedesetih nastajala nakon demontiranja socijalizma u svijetu. Preplašeni rastućih srpskih apetita, hrvatski komunisti su planirano odstupili na pričuvne položaje i prepustili Tuđmanu i HDZ-u da se nose s Miloševićem. Za razliku od Hrvatske, Ukrajina je, čini mi se, mogla održati mirno stanje u zemlji, trebalo je samo više strpljenja i manje slušanja suflera sa strane. Kada bi neka skupina danas u Hrvatskoj na prosvjedima srušila izabranu vlasti i kada bi kao posljedica toga izbio građanski rat, onda bismo mogli uspostavljati analogije između te hipotetske situacije i ukrajinskog slučaja.

ukraineeUkrajini je najmanje trebao rat u ovakvoj situaciji. Zemlja je i bez toga bila siromašna, standard građana vrlo loš, a upravljačke strukture korumpirane. Rat je sve te nevolje samo podignuo na još viši stupanj. Dolar je, recimo, početkom 2014. Vrijedio desetak grivni, danas vrijedi oko tridesetak, unatoč stalnim intervencijama Narodne banke u nastojanju da spriječi dalji pad domaće valute. Prosječna plaća 2013. bila je 440 $, a 2014. pala je na samo 150 $. Kada je, pritisnut zapadnim državnicima, Janukovič pristao na kompromis i skore izbore, možda je bio idealan trenutak da ga se postupno skine s vlasti bez nasilja, demokratskim putem. Ne treba zaboraviti da je Janukovič već jednom ranije odstupio i tako de facto priznao da je muljao na izborima. Bilo je to za vrijeme tzv.

Narančaste revolucije kada je Juščenko došao na vlast. Izgledalo je da će se i ovaj put dogoditi nešto slično, to jest da će do promjene vlasti doći bez prolijevanja krvi. Međutim, u tim presudnim trenutcima na sceni su stupili tajanstveni snajperisti. Ni do danas nije točno razjašnjeno tko su oni bili i u koga su pucali, samo u prosvjednike ili i u prosvjednike i u policajce. U kaosu koji je nastao Janukovič je kukavički pobjegao spašavajući vlastitu glavu. U tom interregnumu od njegova bijega do izbora Porošenka događale su se mnoge stvari, od kojih neke baš i nisu bile u skladu s demokratskim običajima. A počeo je i rat u zemlji. O tajanstvenim snajperistima ima nekoliko teorija. Po jednima su to Janukovičevi ljudi, po drugima ruski plaćenici iza kojih stoji Putin, po trećima plaćenici Zapada, dakle Amerike. Bilo kako bilo, iz dosadašnjeg tijeka događanja razvidno je da od rata imaju neke koristi i Rusi i Amerikanci, a štete uglavnom Ukrajinci. Naime, Rusija se na račun ukrajinske krize teritorijalno proširila (Krim), dok je Americi uspjelo oslabiti ruski politički i ekonomski položaj u svijetu.

   Međutim, kako se ta agonija Ukrajine produžava i kriza produbljuje, stvari postaju sve opasnije i po svjetski mir. Ako se ovako nastavi dalje, mogli bismo se svi mi naći u vrtlogu besmislenog sukoba u kojemu ne bi bilo ni važno kako je sve i zašto počelo. Naravno, mogli bismo spekulirati komu sve to odgovara, tko vuče konce sukoba i slično, no ne treba ispustiti iz vida da, kada neki proces počne, on s vremenom zadobiva vlastitu logiku prisiljavajući aktere da čine i ono što u početku uopće nisu imali na umu. Kada je Njemačkoj pripojio Sudete, Hitler vjerojatno nije imao na umu da je stupio na stazu koja ga vodi u bunker u kojem će izvršiti samoubojstvo. Je li ukrajinska kriza u liku Putina iznjedrila novog Hitlera ili Amerika, osjećajući da gubi globalnu prevlast, uvlači cijeli svijet u kaos, to je pitanje na koje nedvojben odgovor mogu dati samo zajapureni navijači prozapadnog ili proruskog bloka. No njihov odgovor ionako nema bogzna kakvu vrijednost.

boris nemcovPrije osam dana u Moskvi je ubijen oporbeni vođa Boris Nemcov. Odmah su krenule različita nagađanja tko stoji iza toga ubojstva. Prva misao koja se nameće jest da su ga smaknule vladajuće strukture jer je bio smetnja i Putinov protivnik. Međutim, brojni su i zagovornici teze da su ga smaknuli oni koji žele destabilizirati Rusiju jer je, navodno, Nemcov opasniji za vlast u Rusiji kao mrtvi heroj negoli kao jedan od neuspješnih oporbenih vođa. Objašnjenje nije potpuno neuvjerljivo, međutim nevolja je što Nemcov nije prvi Putinov kritičar koji je ubijen (novinarka Ana Politkovskaja, disident Alekdandar Litvinjenko itd.). Danas su uhićena dvpjica osumnjičenika za sudjelovanje u ubojstvu Borisa Nemcova, Anzor Gubašev i Zaur Dadajev. Po imenima uhićenika razvodno je da su sjevernokavkaskog podrijetla, no to samo po sebi ne govori puno o razlozima ubojstva, sve opcije i dalje ostaju u igri, kao i mogućnost da ubojstvo ima mafijaško-kriminalnu pozadinu. Bilo kako bilo, takva ubojstva Putinove obožavatelje, u Rusiji ili izvan nje, ne mogu više pokolebati. To je samo znak da se polako stvara svojevrsni kult vođe, a ta uloga može i samog Putina navesti da učini i ono što nije namjeravao. Riječ je opet o jednom mehanizmu koji nadilazi onoga tko se, stjecajem okolnosti, našao u središtu tog mehanizma.

U isto vrijeme kad je u Moskvi ubijen Nemcov u Kijevu je pred svojom zgradom pronađen mrtav Mihail Čečetov, bliski suradnik svrgnutog predsjednika Janukoviča. Čečetov je bio u kućnom pritvoru, teretilo ga se da je zloupotrijebio službeni položaj i falsificirao rezultate glasovanja 16. 2. 2014. godine kada je u Ukrajinskoj skupštini usvojen tzv. Antiprotestni zakon. Upravo usvajanje toga zakona, općenito se drži, dovelo je do eskalacije sukoba na ulicama Kijeva. Čečetov je navodno izvršio samoubojstvo skokom iz svoga stana na sedamnaestom katu, ostavio je navodno i oproštajno pismo. Međutim, određene sumnje oko njegove smrti nedvojbeno će ostati. Hrvatski mediji tu vijest uopće nisu prenijeli, što također govori o tomu kako je medijsko prezentiranje događanja u Ukrajini vrlo jednostrano i uvjetovano našim članstvom u NATO-u i EU. U našim medijima također nema ništa ni o tomu kako se mobilizacija u Ukrajini teško provodi i da je mnogo onih koji mobilizaciju izbjegavaju, pa čak i bijegom u inozemstvo. S druge strane mediji su puni priča o našim dragovoljcima koji se bore na ukrajinskoj strani. Kada sam to u telefonskom razgovoru rekao jednoj svojoj prijateljici Ukrajinki, ona mi je odgovorila da o tomu nema pojma, čak joj se činilo da je negdje čula da ima Hrvata na suprotnoj strani! Stvarno nam ne ide, i tamo gdje se trudimo obično polučimo suprotan učinak.

situacija ukraina

Što se same Ukrajine tiče, njezina jedina šansa je da iskoristi trenutno kakvo-takvo primirje, zamrzne stanje na određeno vrijeme, stabilizira gospodarstvo, izvuče neku financijsku pomoć od Zapada, dovede za to vrijeme vojsku i državu u red, pa onda za nekoliko godina pokuša vratiti odmetnuta područja matici. Rusija će za to vrijeme vjerojatno oslabiti jer će Amerika sve poduzeti da je destabilizira, a možda će i Rusima dosaditi Putin ako budu sve lošije živjeli. Ovakav scenarij, naravno, ima puno rupa, možda će pobunjenici na istoku zemlje, potpomognuti Rusima, nastaviti sa osvajanjem i komadanjem zemlje, možda pomoć sa Zapada neće biti dovoljno da se Ukrajina osovi i sredi gospodarstvo i vojsku, možda će doći do nekog novog Majdana itd. No, čini mi se prilično izvjesnim da su svi drugi scenariji lošiji. Ako Ukrajina nastavi srljati u nove ofenzive kako bi povratila izgubljeni teritorij, a Zapad joj efektivnije i efikasnije ne bude pomagao – doživjet će katastrofu; ako joj pak Zapad bude konkretnije pomagao moglo bi doći do Trećeg svjetskog rata. Što će nas sve skupa snaći u tom slučaju, ne želim ni zamišljati. No oni koji su na čelu zemalja posredno ili neposredno uvučenih u taj ukrajinski košmar, a to je na neki način i Hrvatska, morali bi o svemu tomu ozbiljno razmišljati i donositi mudre i odgovorne odluke. Na žalost, moram priznati da ne vjerujem previše da će tako i biti.

[ad id=”40551″] [/ad]

Damir Pešorda

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari