Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine

Objavljeno

na

jasenovac dokumenti

U dokumentarnom filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac – istina’ autor govori o tome što se događalo u ustaškom logoru Jasenovac, ali i o tome kako je taj logor služio kao stratište za sve protivnike Titova režima te se iznosi teza da su komunisti u Jasenovcu ubili više ljudi nego što je to učinio Pavelićev režim.

U razgovoru za tportal povjesničar Hrvoje Klasić u potpunosti je odbacio tu tezu, a Blanka Matković i Stipe Pilić, pak, u svojem znanstvenom radu ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ upućuju na postojanje logora u Jasenovcu i nakon 1945. godine

Klasić ističe kako nije pogledao film, tek njegovu najavu, no smatra da je sramotna svaka teza prema kojoj je nakon 1945. godine na području Jasenovca postojao logor za istrebljivanje ljudi.

‘Takve tvrdnje su u potpunosti revizionističke u smislu ustaških zločina te je svaki pokušaj relativizacije onoga što se doista događalo u Jasenovcu i ostalim logorima sramotan za civilizirano društvo i za sve one koji se bave poviješću’, mišljenja je Klasić, podsjećajući kako je zločinački režim Nezavisne države Hrvatske odgovoran za smrt i nestajanje 80 posto ukupnog broja Židova na svojem području te za čak 90 posto Roma koji su doživjeli istu sudbinu.

Pavelićevo pismo Budaku

‘Navoditi primjere poput navodnog pisma Ante Pavelića ustaškom ministru vjere i prosvjete Mili Budaku, u kojem ga on moli da pomogne da u Zagrebu opstane Židovska općina te da ne treba kažnjavati sve Židove, kao i da iz osobnih razloga ne dira židovske svijećnjake na jednoj zagrebačkoj zgradi, zapanjujuće je, ne odgovara istini te samo ukazuje na neznanje te na kakve su zloporabe spremni određeni revizionisti. Govoriti o Pavelićevom spašavanju Židova, kada se pouzdano zna da je režim izbrisao 80 posto židovske i 90 posto romske zajednice na području zloglasne NDH, zapravo je opasno’, zaključuje Klasić razgovor za tportal.

Oko ove osjetljive teme koja posljednjih dana zaokuplja javnost stručnjaci važu svaku riječ, pa su se tako od teme o Jasenovcu nakon kraja Drugog svjetskog rata, nakon poziva tportala redom ogradili ugledni povjesničari Ante Nazor, Ivo Lučić, Mario Jareb. Svi oni ispričali su se, te rekli kako se ne osjećaju dovoljno upućeni u detalje te konkretne, vrlo osjetljive teme.

Ivo Banac, također povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kazao je kako kontroverzni Sedlarov film nije gledao jer u ‘posljednje vrijeme teško probavlja umjetnička tumačenja povijesti’ te nas je uputio na njegovo pismo objavljeno u Večernjem listu, u kojem iznosi kako ga je autor članka naslovljenog ‘Jasenovac za likvidacije koristio i Tito’ obavijestio da ga je Sedlar spomenuo u filmu kao izvor za poslijeratnu fazu jasenovačkog logora.

U pismu Banac navodi kako je autoru članka rekao da je u svojoj knjizi ‘Sa Staljinom protiv Tita: Informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu’ zapisao svjedočenje o uporabi Jasenovca kao koncentracijskog logora za oficire tadašnje Jugoslavenske armije u vrijeme Informbiroa.

Taj zapis glasi: ‘Oficiri Jugoslavenske armije držani su u starom ustaškom koncentracijskom logoru u Jasenovcu, zatim u Petrovaradinskoj tvrđavi kraj Novog Sada i, osobito, u Staroj Gradišci’, uz bilješku koja upućuje na elaborat iz ostavštine Dinka Tomašića, koja se čuva u Hooverovoj instituciji priSveučilištu Stanford.

‘To je sve što znam o poslijeratnom Jasenovcu’, napisao je Banac, zaključujući kako ‘film i novine nisu najbolji medij za povijesne rasprave, nešto što mnogi borci protiv povijesnog revizionizma često zaboravljaju’.

Preslik dokumenta koji potvrđuje da je Jasenovac postojao i nakon 1945. godine

Stipe Pilić, nastavnik i povjesničar koji se bavi temama iz Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata teBlanka Matković, doktorandica povijesti s britanskog Sveučilišta Warwick u razgovoru za tportal ističu kako su nakon dugogodišjneg samostalnog istraživanja u svim hrvatskim arhivima u njihovom izvornom znanstvenom radu ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ objavljenim u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru neosporno dokazali postojanje zarobljeničkih logora u Jasenovcu i nakon Drugog svjetskog rata.

‘Motivirani činjenicom da su dosadašnji izvori o toj temi bili ponajviše svedeni na kratka usmena svjedočanstva koja nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima odlučili smo popuniti prazninu budući da kroz proteklih sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu.

Na temelju dostupnih dokumenata moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon Drugog svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod/Zavod za prislini rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije.

Iako rad uključuje i dokumente koji se čuvaju u Spomen području Jasenovac i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ključne dokumente pronašli smo u Državnom arhivu u Sisku i to u fondovima Narodnog odbora kotara Novska u kojemu je primjerice pronađen dokument s imenom upravitelja logora Jasenovac 1946. godine Anatolija Avramova i Sudskim predmetima političkih proseca Sisak u kojem su pronađeni dokumenti Udbe koji svjedoče o bijegu zatočenika iz, kako se to u dokumentu navodi, logora Jasenovac’, kazuju Matković i Pilić, dodajući kako je njihov rad potkrijepljen s preko 350 zabilješki te kako svi zainteresirani mogu posjetiti arhive i uvjeriti se u istinitost i autentičnost ovih dokumenata.

 
Preslik dokumenta na koji se pozivaju Stipe Pilić i Blanka Matković

Na upit možemo li govoriti o konkretnim brojkama logoraša u Jasenovcu nakon 1945., Matković i Pilić kažu kako se o konkretnim brojkama logoraša može govoriti samo u pojedinim slučajevima gdje se to u dokumentima navodi, dodajući da broj logoraša nije dokaz za postojanje ili nepostojanje logora, nego i niz drugih elemenata koji čine logor.

Naši sugovornici naglašavaju kako možemo govoriti da su postojale dvije grupe logoraša; ratni zarobljenici i kažnjenici te kako su neophodna daljnja istraživanja da bi se ustanovila cjelovitija istina o poslijeratnom logoru u Jasenovcu.

Sugovornike smo, također, pitali zašto je prema njihovom mišljenju postojanje logra u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata tabu tema? Oni smatraju kako bi upit o tome treba uputiti nadležnim institucijama i to prvenstveno Spomen području Jasenovac i Ministarstvu kulture koje je nadležno za SP Jasenovac.

‘Na web stranici SP Jasenovac još uvijek su navedeni netočni podaci o postojanju ovog logora, a koji se oslanjaju na teoriju Slavka Goldsteina o tzv. radnoj skupini Jasenovac. Mi smo 15. siječnja 2015. godine uputili dopis SP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo zatražili ispravak netočnih navoda i to na temelju novootkrivenih dokumenata, Obzirom da nam nitko nije odgovorio, dopis smo ponovno poslali u svibnju 2015., kada je upućen i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac.

Ni na taj dopis nitko nije odgovorio zbog čega smo u listopadu 2015. poslli novi dopis SP Jasenovac, Ministarstvu kulture i Uredu predsjednice. Ni tada nitko nije odgovorio, pa smo 26. siječnja ove godine uputili novi dopis Ministarstvu kulture i ministru Zlatku Hasanbegoviću, no odgovora i dalje nema. Stoga se može zaključiti da iznošenje istine o Jasenovcu i to samo i isključivo na temelju arhivskih dokumenata i materijalnih dokaza, ukoliko su takvi pronađeni, još uvijek nije u interesu političkih elita u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost’ zaključuju Pilić i Matković. MP/tportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Aluminij za projekt bošnjačkog lobista plaćao članarinu od 30.000 dolara

Objavljeno

na

Objavio

Jeste li ikada čuli za Sašu Toperića? Vjerojatno niste. Radi se o bivšem savjetniku Bakira Izetbegovića s odličnim vezama u Washingtonu. Iako se po raznim web stranicama može naći podatak kako je Toperić vrhunski pianist, te kako je dobivao nagrade po raznim natjecanjima, pa i u Dubrovniku, on je u biti jedan od najozbiljnijih bošnjačkih lobista u SAD-u.

Saša Toperić vodi Projekt Mediteranskog bazena Centra za transatlanske odnose SAIS pri Johns Hopkins Sveučilišta u Washingtonu. Zanimljivo, radi se o visokoobrazovnoj instituciji koja daje veliki broj dužnosnika američkog State Departmenta.

Ono što je još zanimljivije jest podatak da je mostarski Aluminiji članarinu u Toperićevom Mediteranskom bazenu plaćao 30 000 dolara godišnje. Ugovor između američke strane i Aluminija datira od 20. lipnja 2017. godine, a navodno je produžen 2018. godine, odnosno, uplaćena je još jedna tranša od 30 000 dolara.

-Aluminij će imati višestruke koristi od ovoga članstva jer između ostaloga isto će omogućiti i pristup brojnim svjetskim fondovima – navedeno je u Ugovoru. Ove bajke koje se navode u ugovoru su samo bile pokriće za stvarne razloge potpisivanja ovoga akta. A stvarni razlozi su otkriveni u članu 4. u kojem se navodi kako će Toperićev projekt promovirati Aluminij i ČLANOVE UPRAVE PODUZEĆA.

I to se zaista događalo, ali ne u svrhu promocije i pomoći Aluminiju nego pokušaja stvaranja nove političke elite hrvatskog naroda u BiH. A da bi došla nova, aktualna mora otići, piše Ero.tel

Više izvora nam je potvrdilo kako je glavna osoba za komunikaciju za Toperićem bio prvi čovjek Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš. Upravo je on u nekoliko navrata išao u posjete Americi koje je plaćao Aluminiji, a propali mostarski gigant je Toperiću prilikom posjeta Mostaru plaćao troškove smještaja, osiguravao službenog vozača i niz drugih pogodnosti. I ako je taj gost bio toliko važan zašto nikada s njim nije napravljena konferencija za novinare na kojoj bi se predstavilo ono što on radi? Ili bio barem službeno najavljen dolazak tako važnog gosta?

Ostaje nejasno zašto je Toperić toliko zadužio Aluminij, što je učinio za ovu tvrtku da njezino čelništvo plaća članarinu u njegovom projektu u iznosu od 30 000 dolara godišnje, osigurava mu pažnju i prijeme dostojne predsjednika država i još mnogo toga? To bi javnosti trebali pojasniti Dalibor Miloš kao Toperićev glavni sugovornik ili pak bivši direktor Mario Gadžić koji je potpisao ugovor.

Neslužbene informacije našega portala kažu kako su glavne teme Toperićevig i Miloševih razgovora bile političke prirode, a ne metalske. U konačnici, možda nije ni važno više jer je gigant ugašen. Ali je važno da se radnicima i javnosti pojasni zašto je Aluminij sklapao ovakve ugovore i radi li se o zlouporabama novca tvrtke zbog ostvarivanja osobnih interesa?

I da, ovaj put nećemo objaviti cijeli ugovor nego samo njegovo zaglavlje. Naš mali prosvjed jer nitko drugi se ne usudi još postaviti mnoga pitanja oko Aluminija. Ali ćemo zato poslati pitanja Upravi tvrtke u kojima ćemo tražiti da nam se pojasni što je Aluminij dobio ovim ugovorom? I koliko ih ima još? I nije čudo što je Aluminij propao nego je čudo što je živio toliko dugo s ovakvim vodstvom, piše Ero.tel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je osoba s ‘nadnaravnim moćima’, bliska vrhu SDA i Safetu Oručeviću, došla do ugovora s mostarskim ‘Aluminijem’?

Objavljeno

na

Objavio

Dok radnici ugašenog mostarskog Aluminija očekuju “slamku spasa”, a istražne agencije i nadležna tužiteljstva bave se nezakonitim radnjama koje su dug ugašenog giganta dovele do enormnih 200 milijuna eura, iz dana u dan u javnosti se pojavljuju novi ugovori koje je ova tvrtka imala s drugim subjektima.

Jedan od takvih ugovora svakako je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati Edib Šarić, mostarski travar osumnjičen za nadriliječništvo, koji je osim po svom kontroverznom radu na polju “medicine” poznat i po iznimno dobrim odnosima sa čelništvom SDA, bivšim mostarskim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, ali i čitavim nizom javnih osoba iz BiH, Srbije i Hrvatske.

Sudeći prema dostupnim pokazateljima, na mjestu direktora CKM-a je nalazi se Amina Šarić, Edibova kćer, i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je posrnuli hercegovački gigant Šarićevom “Centru za komercijalni menadžment” mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

-CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama, tvrdi portal ero.tel koji je spomenutu dokumentaciju i objavio.

Spomenuti ugovor potpisao je Mario Gadžić i stupio je na snagu 1. prosinca 2017. godine a trebao je trajati šest mjeseci. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa Šarićevim CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža, koji je odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos.

Naime, u prvom ugovoru posrnuli gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Drugi ugovor potpisan je na šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Je li CKM potpisao ugovor s Aluminijem i za ovu godinu nije poznato?

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Tko je Edib Šarić?

Sudeći prema pisanju dijela medija, Edib Šarić je travar koji već duže vrijeme slovi za špijuna i obavještajca, voli se navodno hvaliti svojim političkim zaštitnicima iz vrha SDA, pa se često među njegovim bivšim ogorčenim pacijentima komentira da upravo zbog toga spomenutiu nije bio predmet inspekcijskih i pravosudnih instanci.

Za jedne je jedan od glavnih okultista u ovom djelu svjeta, za druge je stručnjak za sve bolesti, od psihosomatskih do dermatoloških. Oni koji su s Šarićem dolazili u kontakt tvrde kako je riječ o pobožnoj osobi odanoj islamu, koga karakteriziraju ” neke posebne moći”.

Tijekom rata, Edib Šarić je jedno vrijeme bio pritvoren u Zenici, zbog nerazjašnjenih okolnosti vezanih za ubojstvo Fadila Đoze i ranjavanje Mirsada Ćatića na Igmanu, o čemu je dio medija u više navrata pisao. Njegovo ime spominje se i u kontekstu Grabovice, gdje su pripadnici Armije BiH, u rujnu 1993., počinili stravičan zločin nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti.

Bez obzira na sve to njegove “posebne moći” koristio je, i koristi, čitav spektar javnih osoba iz Republike Hrvatske, BiH i Srbije, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari