Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine

Objavljeno

na

jasenovac dokumenti

U dokumentarnom filmu Jakova Sedlara ‘Jasenovac – istina’ autor govori o tome što se događalo u ustaškom logoru Jasenovac, ali i o tome kako je taj logor služio kao stratište za sve protivnike Titova režima te se iznosi teza da su komunisti u Jasenovcu ubili više ljudi nego što je to učinio Pavelićev režim.

U razgovoru za tportal povjesničar Hrvoje Klasić u potpunosti je odbacio tu tezu, a Blanka Matković i Stipe Pilić, pak, u svojem znanstvenom radu ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ upućuju na postojanje logora u Jasenovcu i nakon 1945. godine

Klasić ističe kako nije pogledao film, tek njegovu najavu, no smatra da je sramotna svaka teza prema kojoj je nakon 1945. godine na području Jasenovca postojao logor za istrebljivanje ljudi.

‘Takve tvrdnje su u potpunosti revizionističke u smislu ustaških zločina te je svaki pokušaj relativizacije onoga što se doista događalo u Jasenovcu i ostalim logorima sramotan za civilizirano društvo i za sve one koji se bave poviješću’, mišljenja je Klasić, podsjećajući kako je zločinački režim Nezavisne države Hrvatske odgovoran za smrt i nestajanje 80 posto ukupnog broja Židova na svojem području te za čak 90 posto Roma koji su doživjeli istu sudbinu.

Pavelićevo pismo Budaku

‘Navoditi primjere poput navodnog pisma Ante Pavelića ustaškom ministru vjere i prosvjete Mili Budaku, u kojem ga on moli da pomogne da u Zagrebu opstane Židovska općina te da ne treba kažnjavati sve Židove, kao i da iz osobnih razloga ne dira židovske svijećnjake na jednoj zagrebačkoj zgradi, zapanjujuće je, ne odgovara istini te samo ukazuje na neznanje te na kakve su zloporabe spremni određeni revizionisti. Govoriti o Pavelićevom spašavanju Židova, kada se pouzdano zna da je režim izbrisao 80 posto židovske i 90 posto romske zajednice na području zloglasne NDH, zapravo je opasno’, zaključuje Klasić razgovor za tportal.

Oko ove osjetljive teme koja posljednjih dana zaokuplja javnost stručnjaci važu svaku riječ, pa su se tako od teme o Jasenovcu nakon kraja Drugog svjetskog rata, nakon poziva tportala redom ogradili ugledni povjesničari Ante Nazor, Ivo Lučić, Mario Jareb. Svi oni ispričali su se, te rekli kako se ne osjećaju dovoljno upućeni u detalje te konkretne, vrlo osjetljive teme.

Ivo Banac, također povjesničar na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kazao je kako kontroverzni Sedlarov film nije gledao jer u ‘posljednje vrijeme teško probavlja umjetnička tumačenja povijesti’ te nas je uputio na njegovo pismo objavljeno u Večernjem listu, u kojem iznosi kako ga je autor članka naslovljenog ‘Jasenovac za likvidacije koristio i Tito’ obavijestio da ga je Sedlar spomenuo u filmu kao izvor za poslijeratnu fazu jasenovačkog logora.

U pismu Banac navodi kako je autoru članka rekao da je u svojoj knjizi ‘Sa Staljinom protiv Tita: Informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu’ zapisao svjedočenje o uporabi Jasenovca kao koncentracijskog logora za oficire tadašnje Jugoslavenske armije u vrijeme Informbiroa.

Taj zapis glasi: ‘Oficiri Jugoslavenske armije držani su u starom ustaškom koncentracijskom logoru u Jasenovcu, zatim u Petrovaradinskoj tvrđavi kraj Novog Sada i, osobito, u Staroj Gradišci’, uz bilješku koja upućuje na elaborat iz ostavštine Dinka Tomašića, koja se čuva u Hooverovoj instituciji priSveučilištu Stanford.

‘To je sve što znam o poslijeratnom Jasenovcu’, napisao je Banac, zaključujući kako ‘film i novine nisu najbolji medij za povijesne rasprave, nešto što mnogi borci protiv povijesnog revizionizma često zaboravljaju’.

Preslik dokumenta koji potvrđuje da je Jasenovac postojao i nakon 1945. godine

Stipe Pilić, nastavnik i povjesničar koji se bavi temama iz Domovinskog rata i Drugog svjetskog rata teBlanka Matković, doktorandica povijesti s britanskog Sveučilišta Warwick u razgovoru za tportal ističu kako su nakon dugogodišjneg samostalnog istraživanja u svim hrvatskim arhivima u njihovom izvornom znanstvenom radu ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’ objavljenim u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru neosporno dokazali postojanje zarobljeničkih logora u Jasenovcu i nakon Drugog svjetskog rata.

‘Motivirani činjenicom da su dosadašnji izvori o toj temi bili ponajviše svedeni na kratka usmena svjedočanstva koja nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim dokumentima odlučili smo popuniti prazninu budući da kroz proteklih sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu.

Na temelju dostupnih dokumenata moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon Drugog svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod/Zavod za prislini rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije.

Iako rad uključuje i dokumente koji se čuvaju u Spomen području Jasenovac i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ključne dokumente pronašli smo u Državnom arhivu u Sisku i to u fondovima Narodnog odbora kotara Novska u kojemu je primjerice pronađen dokument s imenom upravitelja logora Jasenovac 1946. godine Anatolija Avramova i Sudskim predmetima političkih proseca Sisak u kojem su pronađeni dokumenti Udbe koji svjedoče o bijegu zatočenika iz, kako se to u dokumentu navodi, logora Jasenovac’, kazuju Matković i Pilić, dodajući kako je njihov rad potkrijepljen s preko 350 zabilješki te kako svi zainteresirani mogu posjetiti arhive i uvjeriti se u istinitost i autentičnost ovih dokumenata.

 
Preslik dokumenta na koji se pozivaju Stipe Pilić i Blanka Matković

Na upit možemo li govoriti o konkretnim brojkama logoraša u Jasenovcu nakon 1945., Matković i Pilić kažu kako se o konkretnim brojkama logoraša može govoriti samo u pojedinim slučajevima gdje se to u dokumentima navodi, dodajući da broj logoraša nije dokaz za postojanje ili nepostojanje logora, nego i niz drugih elemenata koji čine logor.

Naši sugovornici naglašavaju kako možemo govoriti da su postojale dvije grupe logoraša; ratni zarobljenici i kažnjenici te kako su neophodna daljnja istraživanja da bi se ustanovila cjelovitija istina o poslijeratnom logoru u Jasenovcu.

Sugovornike smo, također, pitali zašto je prema njihovom mišljenju postojanje logra u Jasenovcu nakon Drugog svjetskog rata tabu tema? Oni smatraju kako bi upit o tome treba uputiti nadležnim institucijama i to prvenstveno Spomen području Jasenovac i Ministarstvu kulture koje je nadležno za SP Jasenovac.

‘Na web stranici SP Jasenovac još uvijek su navedeni netočni podaci o postojanju ovog logora, a koji se oslanjaju na teoriju Slavka Goldsteina o tzv. radnoj skupini Jasenovac. Mi smo 15. siječnja 2015. godine uputili dopis SP Jasenovac i Ministarstvu kulture kojim smo zatražili ispravak netočnih navoda i to na temelju novootkrivenih dokumenata, Obzirom da nam nitko nije odgovorio, dopis smo ponovno poslali u svibnju 2015., kada je upućen i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica SP Jasenovac.

Ni na taj dopis nitko nije odgovorio zbog čega smo u listopadu 2015. poslli novi dopis SP Jasenovac, Ministarstvu kulture i Uredu predsjednice. Ni tada nitko nije odgovorio, pa smo 26. siječnja ove godine uputili novi dopis Ministarstvu kulture i ministru Zlatku Hasanbegoviću, no odgovora i dalje nema. Stoga se može zaključiti da iznošenje istine o Jasenovcu i to samo i isključivo na temelju arhivskih dokumenata i materijalnih dokaza, ukoliko su takvi pronađeni, još uvijek nije u interesu političkih elita u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu stranačku pripadnost’ zaključuju Pilić i Matković. MP/tportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy

Objavljeno

na

Objavio

In remembrance of the Croatian victims of the Way of the Cross on the 75th Anniversary of the Bleiburg tragedy, Luka Misetic and Ivan Grbesic presented some facts relating to this chapter in our Croatian history (in the attached video) so that others can learn them and preserve the memory.

U spomen na hrvatske žrtve Puta križa povodom 75 obljetnice tragedije Bleiburga, Luka Misetic i Ivan Grbešić smo predstavili neke činjenice vezane uz ovo poglavlje u našoj hrvatskoj povijesti (u priloženom videu) tako da drugi može ih naučiti i sačuvati pamćenje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari