pad Muslimanskog bratstva u Egiptu i utjecaj na zemlje u regiji – kraj političkog islama ili početak novog razdoblja nestabilnosti i sukoba u arapskom svijetu?

Po čemu je značajan pad Mohameda Morsija i Muslimanskog bratstva u Egiptu? Da li je to kraj političkog islama ili početak novog razdoblja nestabilnosti i sukoba u arapskom svijetu? Od Maroka pa sve do Irana postoje oni koji slave, ali i mnogi koji su s razlogom zabrinuti.

Nema nikakve sumnje da će izravna intervencija egipatske vojske koja je razvlastila Muslimansko bratstvo u Kairu imati posljedice na cijeli arapski svijet i Bliski Istok. Egipat je najmnogoljudnija zemlja na sjeveru Afrike i barem teoretski (ako ćemo se držati podataka MMF-a) s najvećom težinom u gospodarskom smislu. To je i zemlja koja ima najbolje odnose sa zapadom, što je potvrđeno čak i za vrijeme jednogodišnje vladavine Morsija i njegovog Muslimanskog bratstva. Naime, oni su u proteklih godinu dana potvrdili i nastavili provoditi sve strateške ugovore koje je sa Sjedinjenim Državama, Europskom Unijom i Izraelom potpisao bivši predsjednik Mubarak.

Vijest o uklanjanju takozvanog ‘umjerenog političkog islama’ s pozicija vlasti u Egiptu sa zadovoljstvom je primljena u Siriji i Iranu, jer su proteklih godina upravo te dvije zemlje bile na meti savezništva Muslimanskog bratstva i brojnih arapskih zemalja, te SAD-a, EU,Turske i zaljevskih petromonarhija.

Morsi se pridružio bojkotu i otvoreno neprijateljski nastupao protiv Assadove Sirije. Podržavao je MB u pobuni protiv vlade u Damasku i Teheranu. Vršio je vojni, diplomatski i gospodarski pritisak protiv dvije zemlje koje se već godinama, svaka na svoj način, uspijevaju oduprijeti pokušajima destabilizacije. Assad propast Morsija ne vadi iz konteksta cjelokupne poslijeratne povijesti Muslimanskog bratstva kojega opisuje kao ‘licemjerni projekt kojemu je jedina svrha unijeti razdor u arapski svijet’ i optimistično tvrdi kako je ovo ‘kraj političkog islama’.

Na istoj je liniji i prosirijski dnevni list “Al Akhbar”, koji događaje u Egiptu uspoređuje s onima iz 1954. kada je po sličnom scenariju, tada mladi časnik, Gamal Abdel Nasser stavio van zakona i potpuno marginalizirao Muslimansko bratstvo.

Pozivati se na Nassera ima poseban značaj, jer samo spominjanje njegova imena budi osjećaj ponosa i jedinstva u egipatskom narodu, čiji je predsjednik Morsi odlučio podržavati i slati izdašnu pomoć sirijskim plaćenicima i pobunjenicima. Svima je jasno da je potpuno nespojivo u arapskom svijetu stati na stranu Washingtona i Tel Aviva u agresiji na jednu bratsku arapsku zemlju, međutim, to Muslimanskom bratstvu nije ništa značilo. I u dijelovima Sirije koje pod nadzorom drže pobunjenici, zbog kulturocida, strogih islamskih zakona i nebrige za potrebe stanovništva, u brojnim krugovima i zajednicama sve više raste nezadovoljstvo zbog takvog pristupa islamističkih milicija. Jednako kao i u Egiptu, ali pod sasvim drugim okolnostima, pobunjenici su se pokazali nesposobnima da organiziraju civilnu vlast i koliko toliko život dovedu u normalu.

Pad Muslimanskog bratstva u Egiptu, slabljenje Erdoganove AKP u Turskoj, te rastuće nezadovoljstvo protiv vladajuće Ennahde u Tunisu sigurno će dati oduška Siriji i Iranu, koji su sve do sada, kako za ‘umjerene’, jednako i za ‘radikalne’ islamiste (salafiste iz zaljevskih petromonarhija) bili najveća smetnja.

Od takvog stava, koji samo unosi razdor u muslimanskom svijetu, već ranije su se izdvojile neke salafističke stranke, kao npr. Al-Nur u Egiptu, čiji se lideri nadaju da će na padu Muslimaskog bratstva profitirati na način da će se ponuditi kao jedina alternativa liberalima i prozapadnjačkim strankama. Al-Nur je na prošlim izborima kao stranka osvojila 30% glasova i bilo je za očekivati kako neće biti uz Morsija u vrijeme njegove propasti.

Čak je i u Tunisu savez između Ennahde i salafista, ako ne prekinut, barem znatno oslabljen i to nipošto ne treba podcjenjivati. Ennahda je međutim reagirala i na pokušaj da se kao u Egiptu kroz pokret Tamarod prikupe potpisi za uskraćivanje povjerenja vladi, te odgovorila njegovom zabranom. Rached Ghannouchi je zabranu za rad aktivistima tuniškog Tamaroda popratio izjavom:
‘Neke mlade usijane glave misle da i u Tunisu mogu napraviti isto što i u Egiptu, ali se su se prevarili’.

Jednako tako ne treba podcijeniti ni, promjenu strategije u vanjskoj politici utjecajne zemlje kao što je Katar.

Katar bez obzira na zatvaranje Al-Jazeere šalje čestitke ‘novom’ egipatskom predsjedniku

Kao što je poznato, odmah nakon svrgavanja Morsija je vojska ugasila sve televizijske postaje koje su kontrolirali islamisti, pa tako i moćnu katarsku Al Jazeeru koja je instrument za prodor katarske elite i ostalih feudalnih kraljevina s Arapskog poluotoka u muslimanski svijet.

Međutim, kako se ponaša Doha? Novi 33-godišnji vladar Katara, Tamim bin Hamad Al Thani, netom što je naslijedio tron od oca, pristupa ‘egipatskom slučaju’ s puno više filozofije. On ‘novom’ egipatskom predsjedniku, Adlyu Mansouru, ni manje ni više, šalje poruku sa srdačnim čestitkama i time se pridružuje Saudijskoj Arabiji i kralju Abdullahu koji “pozdravlja pozitivne promjene u Egiptu i poziva generala Al-Sissija da ‘upotrijebi svu mudrost koja će mu pomoći da razriješi ovu krizu’. Uz Saudijsku Arabiju i Katar u čestitkama Adlyu Mansouru su se pridružili i Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Kuvajt, navodi Middle East On-Line.

Morsijev pad neminovno vodi u preispitivanje unutarnje i vanjske politike službene Ankare

Svrgavanje Morsija bi moglo imati posljedice i na Tursku, koja je bila zemlja ‘model koji treba slijediti nakon arapskih proljeća’ i koja je jamac kako je moguć suživot između (sve manje) umjerenog islama i liberalizma. Sličnosti između Ankare i Kaira su brojne, počevši od ključne uloge koju ima vojska. Nije slučajno u proteklih nekoliko godina Erdoganu i njegovim suradnicima prioritet bio obezglaviti vojsku. Trudili su se da je ‘pročiste’ od elemenata koji su ostali vjerni sekularnom nacionalizmu. Vojska je u Turskoj izvela od 1960. do 1980. izvela tri državna udara, a posljednji 1966. baš protiv islamista koje je tada predvodio Necmettin Erbakan. Erdogan je dobro znao da to mora učiniti, a sve kako bi ugušio bilo kakav potencijal koji bi mu se bio u stanju suprotstaviti u ječanju njegove islamističke vlade.

Ono što se dogodilo u Egiptu bi moglo za posljedicu imati jačanje liberalnih i sekularnih političkih stranaka i organizacija u Turskoj i nije nemoguće da i tamo vojska odigra svoju ulogu. Možda nije moguć egipatski scenarij u kojem bi svrgnula Erdogana i AKP državnim udarom, ali bi mu mogla osporiti legitimitet.

Sve to ima veze i sa Sirijom, jer je upravo jučer Sirijsko Nacionalno Vijeće kojim dominira Muslimansko bratstvo u Istanbulu izabralo novog čelnika, Ahmad al-Jarba. Ankara je u vrlo nezgodom položaju, jer zbog situacije u Egiptu, te zbog pobjeda na bojnom polju Assadovih snaga, mora preispitati kako unutarnju, tako i vanjsku politiku što se tiče sirijske krize.

Prvo što bi Erdogan mogao napraviti, a već se nazire smjer takve politike, je uloga turske vlade na sirijski ogranak Muslimanskog bratstva. Razlog takvom postupanju je pritisak sekularista i liberala s jedne strane, kao i salafističkih struja bliskih zaljevskim petromonarhijama. Liberali i laici su za sad nemoćni pred Erdoganom, no ekstremističke skupine su sve jače i u samoj Turskoj. Iako i sam islamista, Erdogana i sama pomisao na mogućnost sirijskog scenarija u Turskoj, a kojega napadima na vladine snage, miniranjem plinovoda pokušavaju isprovocirati i ekstremisti u Egiptu, neminovno vodi ka zaokretu u pristupu sirijskoj krizi.

Zbivanja u Egiptu imaju izravan utjecaj i na unutarnje prilike u Tunisu, Libiji i Maroku.

Kao što smo rekli, u Tunisu je odmah došlo do okupljanja u pokret pod istim imenom kao i onaj koji je u Egiptu s preko 20 milijuna potpisnika peticije uskratio legitimitete Morsiju, no iako je Gannouchi reagirao zabranom, nije sigurno da će uspjeti obuzdati građanski neposluh.

Arapski mediji naglašavaju kako se osjeti nemir u islamističkim strankama u Maroku i Tunisu, a sve zbog straha da se egipatski slučaj ne ponovi i ko njih kao neka vrsta domino efekta koja je obilježila ‘arapsko proljeće’. U te dvije zemlje je Muslimansko bratstvo dobilo izbore nakon tzv. ‘proljeća’, ali je kao i u Egiptu ubrzo došlo do pada njihove popularnosti jer su se jednostavno pokazali nesposobnima da vode državu. To se najviše osjetilo u padu životnog standarda, porastu siromaštva i nezaposlenosti, kapitulaciji pred MMF-om koji im je uspio nametnuti rigorozne mjere štednje za zajmove od nekoliko milijardi dolara koji u suštini ništa ne rješavaju, te popustljivošću pred multinacionalnim kompanijama.

Ennahda u Tunisu koju vodi Rached Gannouchi, kao i marokanska Stranka za pravdu i razvoj Abdelillaha Benkiranea, nisu ispunile niti jedno obećanje. U Tunisu je veliki problem i sigurnost građana, a brojne su naznake da se ona pogoršava i u Maroku. Da su socijalna stabilnost i prosperitet, što su pred izbore obećavali islamisti, neostvariv cilj, to je već svima jasno.

U cijelom arapskom svijetu, čak i u zemljama sa posve drugačijim prilikama, islamističke stranke nisu u stanju ili ne žele pronaći rješenja za ekonomsku krizu koja razara društvo. Zbog toga gube dio po dio potpore i u onom dijelu stanovništva koje podržava politički islam, ali se ne slaže s potezima koje takve vlade vuku u gospodarskoj i vanjskoj politici zemalja u kojima su na vlasti.

Za vrijeme prikupljanja potpisa u Egiptu, pokret Tamarod je bio prepun ljudi u tradicionalnim odorama i žena prekrivenih niqabom i feredžama.
Aktivisti pokreta Tamarod kojem su se pridružili i brojni islamisti koji se ne slažu s politikom vlade ‘Što se bude dogodilo s islamistima u Egiptu, odrediti će njihov status u ostalim zemljama u regiji. Zbog toga su nervozni, jer znaju ako izgube Egipat da će to značiti njihov kraj svugdje gdje obnašaju vlast’, tvrdi jordanski analitičar Labib Kamhavi.

Njegov stav objašnjava kakve će biti posljedice zbivanja u Egiptu i stoga je jasno zašto se tako grčevito bore da pokušaju povratiti oduzeti im legitimitet. S druge strane, ako je istina da se politički islam pokazao nesposobnim u rješavanju svakodnevnih problema i gospodarske krize, istina je da će i buduća vlada koju putem prozapadnjačkih frakcija nametne zapad samo pogoršati situaciju.

U tom bi se slučaju politički islam mogao vratiti još radikalniji što bi bilo ravno katastrofi. Svakako da bi najbolje rješenje bila narodna vlast koja će podjednako zastupati interese laika, vjernika i manjina, ali koja neće biti poslušnik diktata MMF-a, SAD-a i EU.

U peticiji koja je srušila Morsija upravo se to posebno naglašavalo. Da li će turski AKP, Ennahda u Tunisu i ostale vlade koje čiji dužnosnici dolaze iz redova Muslimanskog bratstva pokušati spasiti Morsija (samim tim i svoje pozicije) ili će novom egipatskom ad-interim predsjedniku Adlyu Mansouru poželjeti uspjeh u radu, ostaje nam da vidimo.

Što vi mislite o ovoj temi?