Pratite nas

Povijesnice

Pad Vukovara i Škabrnje, 18. 11. 1991.

Objavljeno

na

Hrvatsko selo Škabrnja, u zadarskom zaleđu, bilo je trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su 1991. godine tijekom pobune napali selo, stanovnike Hrvate ubili i protjerali, a selo opljačkali i spalili. Zločin je izveden planski i tempirano, istovremeno kada su četničke horde divljale u okupiranom Vukovaru, kao i drugim područjima Hrvatske gdje su četnici ubijali sve hrvatsko (Kostrići, Saborsko, Slunj, Nadin, Vrhovine i drugdje).

Tim istovremenim masovnim zločinima najgore vrste i neljudskosti (silovanja žena, masovna ubojstva, mučenja, logori, ubijanja trudnica, djece i staraca, palež kuća, rušenje katoličkih crkava), Srbija i njeni četnici htjeli su potpuno demoralizirati i poniziti Hrvate, te prisliti na moralni i vojnički slom.

Pokolj u Škabrnji izveli su četnici iz susjednih srpskih sela uz pomoć JNA, dana 18. studenoga 1991. godine. Tog dana ubijene su 43 osobe, a ukupno su u Škabrnji tijekom Domovinskoga rata ubijene 84 osobe hrvatske nacionalnosti, 26 branitelja i 58 civila.

Pokolj u u susjednom Nadinu, samo dan kasnije, pnovono su izvršili domaći četnici 19. studenoga 1991. godine. Ubijeno je 14 civila i 5 branitelja, a tri osobe se vode kao nestale.

Hrvatsko selo Škabrnja, u zadarskom zaleđu, bilo je trn u oku Srbima koji su živjeli u okolnim srpskim selima pa su 1991. godine tijekom pobune napali selo, stanovnike Hrvate ubili i protjerali, a selo opljačkali i spaliti. Zločin je izveden planski, istovremeno kada su četničke horde divljale u okupiranom Vukovaru i u drugim područjima Hrvatske gdje su napravljeni zločini (Saborsko, Vrhovine i drugdje).

Napad na Škabrnju započeo je žestokom topničkom paljbom, upadom tenkova i oklopnih vozila iz pravca Biljana Donjih i Zemunika Gornjeg (srpskih sela). Stanovnici Škabrnje su se sklonili u podrume. Agresor je žene i djecu izvukao iz podruma i ubio 43-je hrvatskih civila. Ubojstva civila izvršena su vatrenim oružjem, tupim predmetima te gaženjem tenkom. Neke su žrtve mučili prije nego što su ih ubili. O zvjerskom ponašanje pobunjenih Srba i nekih pripadnika JNA postoje i svjedočanstva vojnika JNA koji su bili sudionici napada i razaranje Škabrnje.

JNA je htjela zločin zataškati, ali je pod pritiskom predstavnika Međunarodnoga crvenog križa i europskih promatrača hrvatskoj strani na Musapstanu kod Zadra predala 35 tijela u crnim najlonskim vrećama, a naknadno još 9 tijela, ukupno 44 žrtve. Tijela su dovezena iz Škabrnje u ukradenim teretnim kamionima. Kod osnovne škole bila je još jedna masovna grobnica koja je otkrivena nakon oslobađanja Škabrnje. U toj masovnoj grobnici bila su tijela osoba koje su ostale u Škabrnji.

Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili. Katoličku crkvu su do temelja srušili. Nakon što je opustošeno selo, kraj je miniran.

Oni civili koji su bili pošteđeni, kasnije su predani hrvatskoj strani u mjestu Pristeg, a muškarci su zatočeni u kninskim logorima pa su kasnije razmijenjeni. Jednu skupinu stanovnika Škabrnje četnički zločinci nisu otkrili u jednom podrumu. Njih je uspješno noću izvukao i doveo na slobodni teritorij velečasni don Tomislav Sikirić.

Nakon oslobođenja Škabrnje u najslavnijoj vojnoj pobjedi Hrvatske vojske, Oluju, te povratka u Škabrnju od posljedica kretanja kroz minska polja, još je nekoliko škabrnjskih civila poginulo.

Četnički koljači u Škabrnji došli su iz susjednih sela:

Srbi iz susjednih sela i JNA su i prije pokolja napadali Škabrnju želeći pobiti prognati sve stanovnike toga hrvatskog sela. Napadi su bili žestoki 17. rujna 1991. i 5. listopada 1991. godine. U rujnu su stanovnici bili evakuirani na Ugljan, ali su se vratili nakon potpisanog primirja. U razdoblju od 4. do 10. listopada na Škabrnju je palo više od 2.000 granata. Škabrnja je bila raketirana iz zrakoplova; na selo su bačene velike bombe, tzv. „Krmače“.

Pokolji u Vukovaru i Škabrnji i diljem Hrvatske bili su dio plana i strategije Beograda za uništenje Hrvata i konačni slom branitelja radi stvaranja genocidne tvorevine Velike Srbije.

Izvor: narod.hr

 

Blago Zadro uvijek je bio sa svojim ljudima, na prvoj crti, u vatri i u paklu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan potpisani su Rimski ugovori, temeljem kojih je Rijeka pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 27. siječnja 1924. potpisani su Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci.

U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Rijeka je temeljem ovog ugovora pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji.

Poslije potpisa Rimskog sporazuma (27.01.1924.) Mussolini je na svečanoj večeri u Rimu nazdravio N. Pašiću, izjavivši: „Naši sporazumi zatvaraju jedan period žalosne poslijeratne histerije, a otvaraju novi.“ Pašić mu je odgovorio: „Savez mira između naša dva naroda učvrstit će njihovo ovjekovječeno prijateljstvo i poslužiti razvoju njihovih trgovinskih veza i kulturnoga zbližavanja“.

Koliko značenje su za Italiju imali rimski sporazumi između Mussolinija i Pašića , vidi se po tome što je već 16. ožujka 1924. god. u Rijeku kao trijumfator ušao talijanski kralj Vittorio Emanuele; ali još prije toga izjavio je Mussolini na sjednici svog ministarskog savjeta od 21. 02. 1924.:

“Neka mi bude dozvoljeno sad i ovdje podsjetiti na to da, da nije D’Annunzio poduzeo svoj smioni marš iz Ronchia, danas Rijeka nebi bila talijanska. Vlada i narod su jednodušni u tom historijskom priznanju…….jer je cilj postignut.“ (Milan Banić, novinar)

Rimskim ugovorom između Kraljevine SHS i Italije Rijeka je potpala pod Italiju, a Sušak pod Kraljevinu SHS. Prvi put potpisani su 27. siječnja, odnosno 22. veljače 1924. i potvrdili su ukidanje Riječke države, te uspostavu Kvarnerske provincije, pa tako predstavljaju uvod u aneksiju Rijeke Italiji. Kralj Vittorio Emanuele III., s ženom Jelenom Petrović Njegoš, doplovio je u Rijeku 16. ožujka 1924. godine u 10.30 sati.

U Municipiju je održao govor upravitelj grada general Gaetano Giardino: “Talijani Rijeke! Njegovo veličanstvo Kralj, u Rimu je 22. veljače 1924. izdao proglas: Grad Rijeka i okolni teritorij pripadaju Italiji po ugovoru od 27. siječnja i bit će priključeni Kraljevini Italiji. Danas u Rijeci, za izaslanstvo Nacionalne vlade (Riječke države) Njegovom Visočanstvu Kralju predajem čast da proglasi građanima aneksiju Rijeke velikoj otadžbini Italiji.”

Drugi put Rimski ugovori potpisani su 18. svibnja 1941. godine između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske. Od niza ugovora za Rijeku je najvažniji “Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Hrvatske”, jer je njime Italija anektirala obalu od Rječine do Kraljevice, uključujući Čabar, Kastav i Klanu, te otoke Krk i Rab. U Dalmaciji je pak Italija anektriala najveći dio teritorija, uz dodatnu demilitariziranu zonu, odustajanje NDH od ratne mornarice, te obavezu da prihvati talijanskog princa od Spoleta za hrvatskog kralja, piše Igor Žic sa  Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Afera Špegelj – promidžbena filmska podvala srpskog vodstva

Objavljeno

na

Objavio

Siječanjskih dana 1991. u tadašnjoj Jugoslaviji zbivali su se dramatični događaji koji su zaprijetili samom opstanku Hrvatske.

Slabo naoružane policijske postrojbe i hrvatski građani danonoćno su čuvali mostove i prilaze vojarnama odakle se očekivao napad jugovojske.

Armijski vrh na čelu s ministrom Veljkom Kadijevićem pripremao je u dosluhu sa Slobodanom Miloševićem prikriveni državni udar kojemu je cilj bio zaposjedanje Zagreba i rušenje hrvatske demokratske vlasti. No takav potez trebalo je odobriti jugoslavensko Predsjedništvo.

Tijekom njegova zasjedanja, jugovojska je unaprijed htjela zgroziti javnost svojom primitivnom filmskom krivotvorinom: 26. siječnja 1991. Beogradska televizija objavila je provokativni film o takozvanoj “aferi Špegelj”.

Vojna obavještajna služba KOS pripremala ga je još od listopada 90-te. Cilj te namještaljke bio je providan.

Lukavo montiranom pričom, u kojoj su se istinski događaji izmjenjivali s naknadno skrojenim vizualnim i tonskim prizorima trebalo je dokazati da se Hrvatska nezakonito naoružava i sprema “Bartolomejsku noć” pristašama komunističkog režima i časnicima JNA.

Uz ostalo, skrivena kamera prikazala je tadašnjega hrvatskog ministra obrane generala Martina Špegelja kako tumači plan o napadu na vojarne i smaknuću vojnih osoba i njihovih obitelji. Tamo gdje su montažeri zakazali, spiker je prepričavao navodne Špegeljeve izjave.

Prikazan dvaput iste večeri film je optuživao i Sjedinjene Države zbog obećane “besplatne vojne pomoći” Hrvatskoj, a Mađarsku zbog “nezakonite prodaje” više tisuća kalašnjikova “ustašoidnoj” hrvatskoj vlasti.

Ta promidžbena filmska podvala bila je jasna poruka da su srpsko vodstvo i jugovojska odlučni silom zaustaviti demokratske procese u Hrvatskoj i baciti je na koljena.

No Predsjedništvo Jugoslavije odbilo je Kadijevićeve zahtjeve zahvaljujući glasu bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.

KOS-ova filmska spletka ostala je tako samo jedan od mnogih primjera kakvim se sredstvima srpski imperijalizam služio u napadima na hrvatske težnje za slobodom.

Bilo je jasno da Hrvatska ne smije biti naivna ako želi opstati! Zbog četničkog odmetništva, koje je JNA neskriveno pomagala, i sama se morala naoružavati.

Potkraj svibnja 1991. predsjednik Tuđman ustrojio je Zbor narodne garde kao začetak regularne vojske koja je Hrvatsku obranila u Domovinskom ratu. (HRT)

 

Višnja Starešina: Nevidljivo suđenje Vasiljeviću

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari