Pratite nas

Povijesnice

Paše i Veziri

Objavljeno

na

Mnogi se glasoviti turski paše i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«. Dr. Safvetbeg Bašagić, povjesničar i pjesnik, nabraja ih više u svom djelu »Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Tur­skoj carevini« (Zagreb, 1931.).

veziriTako je Mahmutpaša Hrvat, koji »stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva«. Postao je velikim vezi­rom iza osvojenja Carigrada (1453.).

Takav je i Memipaša Hrvat (iz Gradačca) i Rustempaša Hrvat (po mišljenju Kreševljakovića rodom iz Sarajeva), i Sijavušpaša Hrvat, i Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadr’ azam Selima II., i još po koji drugi veliki dostojan­stvenik Turskog carstva.

I kad se bosanski prvaci izričito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih njihovo prezime odaje, da su krv naše krvi i list naše gore. Tako se barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su npr. bezi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići, i mnogi drugi hrvatskog koljena.

Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Tardića, Hrvata iz Šibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rođaju sa svojim rodom ka­toličke vjere s onu stranu Save i Dinare.

A drugi opet, kao Kopčići, Kulovići, Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Raj­kovići) itd. potomci su sredovječnog bosanskog plem­stva patarenske i katoličke vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sačuvana samo kod bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Đikića, Svrza, Čengića, Križevaca i slično nema, premda se neki mu­slimani baš iz tih obitelji osjećaju Srbima.

Da ne ostanemo samo kod muslimanskog plem­stva i prvaka, kod aga i begova, valja nam se zabaviti i o onom čestitom i vrijednom malom čovjeku sa sela i iz grada, koji sačinjava kičmu i srčiku bosansko-her­cegovačkih muslimana. Samo tu pisani spomenici nisu tako česti i mi ćemo se uteći drugim vrelima.

Prezimena kod Muslimana, izvedena iz riječi Hrvat, vrlo su česta. Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvačić, Hrvatović, Hrvatinović itd. Istotako i imena sela, mahala i brda, osobito u Istočnoj Bosni. Ne smijemo zaboraviti, ni da se čitav jedan gradski kotar Šeher Sarajeva naziv još i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime ne miriši, pokušaše to ime izvesti iz perzijske riječi »hur-vatan« tj. slobodni dom. Oni zaboraviše kod toga, da se prvotno nije nikakva ma­hala nazivala tim imenom već izvjesna pećina (Hrvatin megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pećinu u Sarajevu, sredovječnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je i od­više smiješno tumačenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati. Uostalom pametan čovjek neće tražiti tu­mačenje toga čak u perzijskom jeziku, kad zna, da sredovječne bosanske povelje upravo vrve imenom Hrvatin.

Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Istočnoj Bosni, izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi predio »Hrvatske nji­ve« i selo Hrvačići, mahala Kalesija. U brčanskom kotaru Hrvati su kod Čelića, a u tuzlanskom opet zaseoci Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjičana, te dalje na jug dio Repnika; nad Repni­kom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje mahale sela Sladne i Babunića kod Gračanice, a Hrvatovići zaselak Donje Zeline u kotaru Gra­dačac. Istotako postoje mahale Hrvati u selu Soko­lovićima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovića, i Hrvatinovići u Tešnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo jugozapadno od Travni­ka.

Sva navedena sela i zaseoci pripadaju muslima­nima.

Željko Stanić/kamenjar.com

facebook komentari

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari