Pratite nas

Kolumne

Pakleni plan: „Razdvajanje“ komunizma i antifašizma

Objavljeno

na

„Razdvajanje“ komunizma i antifašizma služi da se „antifašizam“ odmakne od zločina, tako da antihrvatstvo preživi

„Nitko nema moralno pravo biti antifašist ako nije istodobno i antikomunist.“

(Hannah Arendt)

Hrvatski komunisti, danas zakrinkani kao „ljevičari“ i „antifašisti“, smislili su novi plan za održanje svojega utjecaja u medijima i politici. Taj se plan može smatrati „Planom B“, jer je nakon prodora dokaza o strašnim partizanskim ratnim i poslijeratnim zločinima u javnost, teško otvoreno braniti komunističko predvodništvo „narodnooslobodilačke borbe“ i Titov totalitarni režim. Sve su češće poruke javnosti da će se „razdvojiti“ komunizam i „antifašizam“, tako da se ljevica oslobodi tereta komunističkih zločina a nastavi hhrvatsko domoljublje držati u šahu proizvoljim izjednačavanjem njega i fašizma. Budući da bi oni ostali „antifašistima“, proistječe da bi zadržali ulogu i tužitelja i sudca, a to znači i vlast bez obzira na ishode izbora.

Komunizam

U Titovoj je Jugoslaviji na transparentima i pozornicama komunizam je opisan imenima Marx – Engels – Lenjin – Staljin – Tito. Marx i Engels su komunizam izmislili kao filozofiju kojom su se htjeli proslaviti, s tim da se oduvijek citiraju samo dijelovi njihova pisanja, a dijelovi se zatajuju, npr. onaj Engelsov o „sifilitičnim narodima na periferiji Velikoga njemačkoga Reicha (tu pripadaju i Hrvati), koji moraju nestati“, te onaj da je „obitelj tamnica žene i da je treba razoriti“. To se danas radi s pomoći rodne ideologije. Kad je vidio da ne može doći na vlast privlačenjem glasača, Lenjin je izmislio pojam „diktatura proletarijata“ što je označilo legalizaciju ubijanja i progona svih onih koji su – protiv njegove vlasti. Njegov je posao nastavio Staljin koji je ubio mnogo milijuna ljudi i to se u nas dosta dobro (ali ne potpuno) zna, jer se u međuvremenu bio posvađao s Titom, pa su se u Jugoslaviji na vidjelo iznosili neki Staljinovi zločini. Tito je, pak, izravni izdanak Staljinove škole okrutnosti i član tajne sovjetske komunističke partijske policije zadužene za ubijanje i progone ljudi koji su na bilo koji način smetali širenju komunizma – od ubijanja Ukrajinaca i disidenata u Sovjetskom Savezu do ubijanja anarhista u Španjolskoj. Ukratko, Englezi su mu pripisali 572.000 ubijenih i svrstali ga među najveće zločince 20. stoljeća.

Tu su i drugi vrlo slični likovi: Mao Zedong, Castro, Čaušesku, Pol Plot, … sve do Kim Il-sunga i Kim Jong Un-a. Svi su oni masovni ubojice i smrtni neprijatelji demokracije i svi su sami sebe nazivali antifašistima.

Antifašizam

Antifašizam ne postoji. Ta se tvrdnja odnosi na ono na što se misli u današnjoj Hrvatskoj kad se rabi taj izraz (Hrvatski tjednik, 9. travnja 2015., broj 550, str. 34-38. (Više..). Dokazi da antifašizam ne postoji su sljedeći:

a) Taj je izraz promoviran u Španjolskom građanskom ratu i nakon toga je zaboravljen sve dok nacistička Njemačka nije 22. lipnja 1941. napala Sovjetski Savez. Tada je taj izraz „iskopao“ Staljin da bi sve komuniste svijeta pozvao u pomoć u obrani Sovjetskoga Saveza.

Pritom je prešutio da je 23 mjeseca, od potpisivanja pakta s Hitlerom, do Hitlerova napada na Sovjetski Savez, bio saveznik nacističke Njemačke. U tom je savezništvu sudjelovao i Tito (http://direktno.hr/direkt/tito-1940-podrzavao-reich-kpj-rat-optuzivala-imperijalne-sile-90308/). Obje se te činjenice zataškavaju, jer bi – da se uče u školama – sasvim uništile simpatije za komunizam u Hrvatskoj.

b) U državama Zapada koje su se borile protiv nacističke Njemačke, izraz „antifašizam“ nepoznat je u svim svojim aspektima koji mu se pripisuju u Hrvatskoj. Ponavljam: u Americi i Engleskoj (kojima je Tito prijetio da će postati „zemlje proleterske“, a te je pjesme učio pjevati i dječicu, pa i mene) ne postoji pojam „antifašizam“. Postoji samo u bivšim komunističkim državama, dakle i u Hrvatskoj.

c) Strategija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast. Primarna je bila borba za osvajanje vlasti u svim državama u kojima se to moglo postići milom ili silom, a onda borba za obranu Sovjetskoga Saveza od Nijemaca. Na kraju II. Svjetskoga rata komuniste su na vlast doveli sovjetski tenkovi u Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, a Sovjeti su tenkovima okupirali Baltičke zemlje. U Jugoslaviji je Tito zbog ugovora sa Saveznicima morao raspisati demokratske izbore na kojima je –„pobijedio“ istrebljenjem velikog broja političkih protivnika i nasiljem na izborima (1945.), a potom je zauvijek zabranio i demokraciju i demokratske izbore.

d) No, sa završetkom II. Svjetskoga rata, upravo u zemljama u kojima je komunizam na vlast došao silom, nameće se pojam „antifašizma“, s tim da se fašistima proglašavaju i zemlje protivnice nacifašizma i pobjednice nad Hitlerom: Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv „antifašist„ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitog stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. „antifaschistischer Schutzwall“, http://hr.wikipedia.org/wiki/Antifa%C5%A1izam).

Danas se u Hrvatskoj 22. lipnja obilježava kao dan borbe protiv fašizma, ali se u uopće kao takav ne spominje ni u Rusiji niti igdje drugdje. Što se to zbiva u Hrvatskoj?

Antihrvatstvo

O antihrvatstvu bi se moglo puno pisati – od 1102. (poraz na Gvozdu) do dana današnjega i, na primjer, odurnih seksističkih napada na hrvatsku predsjednicu. Od stvaranja prve Jugoslavije (Orjuna), preko II. Svjetskoga rata i srpske jednako kao i komunističke pobune protiv stvaranja Nezavisne države Hrvatske (koje su se krajem 1942. spojile u jednu antihrvatsku, sve do danas), te u Titovoj Jugoslaviji s progonima svega hrvatskoga, do današnjih hrvatskih „antifašista“, antihrvatstvo ima samo jedan jasan i nedvojben cilj: sprječavanje uspostave ili uništenje hrvatske države. To se onda provodilo i provodi na različite načine, uglavnom silom i političkim terorom, a danas napadima na svaki oblik domoljublja, na svaku hrvatsku tradiciju, na vjeru i Crkvu, iskrivljavanjem povijesti, međunarodnim denuncijacijama svih oblika i tehnika i uzurpacijom javnoga prostora od javnih medija do uličnih „demonstracija“.

Pakleni plan

Današnje antihrvatstvo počiva na jednoj jedinoj jakoj polugi: antihrvati sebe prvo proglase antifašistima, a onda sve što im nije po volji, jer je hrvatsko, proglašavaju fašizmom. Budući da je borba protiv fašista važna i Zapadu, i najmiroljubiviji i najdemokratskiji Hrvati-domoljubi načas se nađu na strani ustaša i – Hitlera. Usprkos tome što ni ustaše ni Hitler nisu bili fašisti, nego su ustaše bile nacionalisti, a Hitler – nacionalsocijalist.

Pakleni plan suzbijanja napretka i opstanka današnje hrvatske države dosta je jednostavan: sve hrvatsko se razara, skriva, iskrivljuje i zanemaruje (tradicija, domoljublje, vjera, škola, samopoštovanje), a „poluga antifašizma“ svaki otpor antihrvatstvu pretvara u – fašizam.

Zasad pakleni plan radi jako dobro, od Štulhofera i GONG-a, do Budaka i Jokića.

Komunizam i antifašizam se mogu razdvojiti

No, dobro, postoje, barem teoretski postoje, ili su postojali, pošteni i dobri ljudi koji su se u II. Svjetskom ratu s oružjem u ruci oprli fašistima i nacistima a nisu mislili na obranu Sovjetske vlasti i nisu težili nametanju komunizma i održanju Jugoslavije. Logično je da su oni sebe nazivali antifašistima i da to čine i danas. Ipak, treba uočiti da cijelo to vrijeme nisu primijetili da se radi o komunističkom triku. Danas to ne primjećuju naivni i mladi, jer svi udžbenici i svi mediji kriju i iskrivljuju istinu o hrvatskoj povijesti i pogubnoj ulozi komunizma u njoj, te o komunističkoj laži da su oni zapravo antifašisti.

Taj i takav antifašizam tim časnim ljudima mora se priznati, ako oni postoje ili su postojali u razmjerno značajnom broju da ih se može smatrati politikom, pokretom i vojskom. Pritom treba dokazati da njihov otpor nacifašizmu, onda i danas nije bio povezan s komunizmom. Naglasit ću da im, istom logikom, onda treba oprostiti to što su 1941. ustali protiv Nezavisne države Hrvatske usprkos toga što su bili Hrvati i što su znali da Hrvati tisuću godina žele samostalnu hrvatsku državu, jer NDH je, doista, bila povezana s nacifašizmom. Njima ćemo spremno priznati pravo da se nazivaju antifašistima, a samo ćemo im skrenuti pozornost da ne bi trebali hrvatsko domoljublje miješati s nacifašizmom. Oni su dobri, pošteni i plemeniti ljudi i to ne će ni činiti. Uostalom, oni su se borili za samostalnu, slobodnu, anti-naci-fašističku i demokratsku Hrvatsku, kao hrvatski branitelji 1991. i mi ćemo ih voljeti i poštovati kao i hrvatske branitelje.

Na žalost, takvi ljudi nikad nisu primjereno identificirani, niti je procijenjen njihov broj i udio među partizanima. Tu leži ključ antihrvatske prjevare: idealiziranu sliku tih ljudi preuzeli su komunisti, jugonostalgičari, militantni liberali i svi drugi koji žele vladati Hrvatskom tako da ona ne bude hrvatska.

(U Srbiji su, treba to napomenuti jer ilustrira i dopunjava sliku situacije u Hrvatskoj, ulogu „antifašista“ preuzeli – četnici.)

Komunizam i antifašizam se ne mogu razdvojiti

Komunizam i današnji „antifašizam“ nije moguće odvojiti, jer ne postoje, ili je premalo (neznačajno malo), ljudi koji su se borili protiv nacifašizma a da nisu bili komunisti, ili da s komunizmom nisu imali veze. Držim da bi definicija hrvatskih građana (bez obzira na to jesu li umrli ili su još živi) koje bi se moglo smatrati antifašistima u plemenitom i nekomunističkom smislu te riječi trebala biti otprilike ovakva:

  1. Da su aktivno sudjelovali, s puškom u ruci, u borbi protiv Nijemaca, Talijana, Četnika i Ustaša u II. Svjetskom ratu, s tim da su u partizane otišli 1941. dragovoljno, a ne da su ih partizani nasilno ili kako drukčije unovačili nakon početka 1942.
  2. Da su prješli u partizane iz domobrana, prije početka 1942. Kasniji se prijelaz mora pripisati svjesnosti da će Nijemci i njihovi saveznici izgubiti rat.
  3. Da nikad – ni prije rata, ni u ratu, niti poslije rata – nisu bili članovi Komunističke partije (Saveza komunista) Hrvatske odnosno Jugoslavije.
  4. Da nisu i da nikad nisu bili članovi današnje Socijaldemokratske partije Hrvatske – jer je ona izravna nasljednica Komunističke partije (Saveza komunista) Hrvatske.
  5. Da nisu pripadnici ni jedne nacionalne manjine jer, bez obzira na njihova konkretna pojedinačna ili skupna politička uvjerenja, te su manjine u bitno različitoj političkoj poziciji u odnosu na samostalnost hrvatske države od samih Hrvata.

Zaključak

Nakon otkrića strašnih zločina koje su počinili partizani u ime stvaranja komunističkoga poretka u tadašnjoj Jugoslaviji, te neuspjeha komunizma i njegova odvjetka socijalizma u miru u svim zemljama u kojima su došli na vlast, čini se da će hrvatski komunisti „prijeći na Plan B“, tj. diskretno se odreći komunizma, a nametati se kao „antifašisti“. Time bi ostali neprokazani i nelustrirani, a mogli bi nastaviti s antihrvatskim djelovanjem. To se djelovanje odvija po uvježbanoj shemi da se sve hrvatsko, s pozicije „antifašističke borbe“ proglasi ustaškim, a onda suzbija, guši i uguši do zadnje klice.

Ovo pišem jer sam primijetio da i su najvažniji ljudi u Hrvatskoj – Predsjednica države i predsjednici Vlade i Sabora, progutali tu udicu i o antifašizmu govore kao o nečemu što je različito od komunizma, dakle i poželjno i plemenito i povijesno dokazano korisno. Hrvatski narod to treba i može prihvatiti samo pod uvjetima da je taj „antifašizam“ dokazano jasno različit od komunizma i da se svi aspekti i protagonisti komunizma identificiraju, objave i osude kako je to učinjeno u drugim postkomunističkim zemljama Europe. I da tu osudu podrže i nekomunistički antifašisti kako su ovdje definirani. Tko stvarno dokaže i pokaže da nema veze s komunizmom, može se slobodno i slavljeno nazivati antifašistom. Vjerujem da će svim domoljubnim Hrvatima biti drago da se takvih ljudi nađe što više.

prof.dr. Matko Marušić

 

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari