Pratite nas

Kultura

PAKOŠTANE: Živjela nam antifašistička tj. braniteljska Hrvatska

Objavljeno

na

Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo biti u Pakoštanama u mjestu našeg generala Gotovine. Zahvaljujem se svima nazočnima a posebno našem generalu i njegovoj supruzi. Čuli smo pjesmu Ivana Pavla II. Bog je doista s pravom izabrao njega! Ali Bog je nama Hrvatima izabrao generala Antu Gotovinu. Bez njega ovakvih mojih knjiga bi bilo mnogo manje, ako bi ih uopće i bilo. Zahvaljujem se Općini Pakoštane zabog organiziranja ovog predstavljanja. Posebnu zahvalnost dugujem načelniku – Milivoju Kurtovu i predstavljaču sjajnom prof. dr. sc. Šimi Vučkovu.

[ad id=”68099″]

Posebno im se moram zahvaliti zato što se predstavljanje odvija u vrijeme medijskih napada na mene. Evo jedne posljedice tih napada:

„Poštovani akademiče Pečariću,

pratim novinske napise u povodu prijedloga da se pozdrav “Za dom spremni” uvrsti u službene pozdrave Hrvatske vojske, a koji je donesen zbog najave da će pjevač Marko Perković Thompson biti sudski procesuiran jer ga iznosi na početku svoje pjesme Bojna Čavoglave. 

Budući da ste Vi u javnosti izloženi najvećim pritiscima, želim Vam izraziti svoju podršku, uz zamolbu da me uvrstite na popis onih koji su prijedlog u korist pozdrava “Za dom spremni” podržali nakon obznane i reakcija u medijima. Ako takva posebna popisa nema, uvrstite me molim na glavni popis.

S poštovanjem,

izv. prof. dr. sc. Mario Grčević

P.S.

Ovo moje pismo možete slobodno citirati ili distribuirati.“

Inače prof. Grčević je Član suradnik HAZU! Dakle, očito je peticija dala svoje pozitivne rezultate. Zapravo i ona prijava protiv Thompsona nikako da stigne do njega, zar ne? A brzo će svi oni konačno naučiti ono što im je i akademik Aralica objasnio jučer u Večernjem listu, a ja napisao u pismu bivšem hrvatskom veleposlaniku dr. Mladenu Ibleru. Brzo će oni naučiti, nešto što bi trebalo biti jasno učenicima prvih razreda osnovne škole, ustaški pozdrav bio i može biti onaj pozdrav koji su koristile ustaše, a to je kako mi je on i napisao :

“Za Poglavnika i dom – spremni”

U NDH se koristio i pozdrav:

“Za dom – spremni”.

Doista samo pokvareni ili priglupi mogu poistovjećivati ono što su koristile Ustaše s onim što se koristilo u njihovoj državi.

A napadi na mene podsjetili su me na jedno drugo otvoreno pismo. Na njega sam upozorio i u tom pismu dr. Ibleru:

„Sigurno se sjećate Pisma VSUN-a povodom prvostupanjskih presuda našim generalima. I tada je bilo: Zašto ste stavili da su presude rasističke? Vjerojatno je nekome smetalo i što smo u njima spomenuli spašavanje Bihaća. I to je tada bilo skoro pa zabranjeno. Danas, 20 godina poslije, svi spominju spašavanje Bihaća od genocida mnogo većeg od onog u Srebrenici.“

To pismo nije moglo doći do glavnih medija iako ga je potpisalo 29 akademika i biskupa. Na prijedlog prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana Pismo se moglo i supotpisati pa je to učinilo preko 2300 naših ljudi među kojima je bilo oko 250 sveučilišnih profesora i doktora znanosti. Pismo je bilo poslano u dva navrata članovima VSUN-a, a pročitano je i na velikom prosvjednom skupu u Haagu i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Mislim da bih napravio neoprostivu pogrješku kada to pismo ne bi bilo pročitano i u Pakoštanama.

Pakostane pecaric gotovina

PISMO VIJEĆU SIGURNOSTI UJEDINJENIH NARODA

Ne tražimo od vas da pokapate naše mrtve.

Ne tražimo od vas da nas branite od agresije i od terorizma.

Ne tražimo od vas da zaštitite naše gradove od prekomjernoga granatiranja.
Ne tražimo od vas da spriječite granatiranje glavnoga grada Hrvatske – Zagreba.

Ne tražimo od vas da spriječite barbarsko uništavanje grada Dubrovnika, spomenika svjetske baštine.

Ne tražimo od vas da spriječite granatiranje grada Šibenika i uništavanje katedrale sv. Jakova, spomenika svjetske baštine.

Ne tražimo od vas da spriječite granatiranje gradova Zadra, Slavonskog Broda, Osijeka…
Ne tražimo od vas da spriječite snajperiste da gađaju naše građane dok se vraćaju s posla.

Ne tražimo od vas da spriječite strojnice i topove iz vojarne „Maršal Tito“ da pucaju po stanovnicima zagrebačkih naselja Utrina, Travno i Dugave.

Ne tražimo od vas da spasite hrvatsko selo Ćelije, spaljeno i zajedno s crkvom sravnjeno sa zemljom.

Ne tražimo od vas da spriječite pokolj dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu.
Ne tražimo od vas da spriječite prekomjerno barbarsko granatiranje grada Vukovara, Vukovarske bolnice i ranjenika.

Ne tražimo od vas da nama golorukima dozvolite da se naoružamo i branimo.
Ne tražimo od vas da spriječite masovni pokolj tri stotine ranjenika na Ovčari.
Ne tražimo od vas da spriječite organizirani transport više tisuća Hrvata u koncentracijske logore u Srbiji, ni ubijanja, psihološka maltretiranja i silovanja.
Ne tražimo od vas da spriječite pokolj osamdeset i četiri civila i branitelja u Škabrnji. Ne tražimo od vas da spriječite miniranje brane hidroelektrane ‘Peruča’ s trideset tona eksploziva.

Ne tražimo od vas da spriječite rušenje hrvatskih mostova, paljenje i rušenje hrvatskih kuća i da vratite stotine tisuća prognanih Hrvata.

Ne tražimo od vas da spriječite rušenje više od tisuću naših katoličkih crkava.
Ne tražimo od vas da čistite minska polja.

Ne tražimo od vas da spriječite genocid, kulturocid i urbocid.

Ne tražimo od vas da spriječite odvoz stoke i žita u Srbiju.

Ne tražimo od vas da spriječite pljačku hrvatskih umjetnina i uništavanjehrvatske kulturne baštine, ni uništavanje naših netaknutih nacionalnih parkova i parkova prirode.

Ne tražimo od vas da vratite u život naše 402 poginule djece u ratu.
Ne tražimo od vas da vratite dijelove ruku, nogu i tijela naša ranjena1044 djeteta.
Ne tražimo od vas da oživite roditelje za naše 5497 djece, koja su bez njih ostala u ratu.

Mi sve to ne tražimo od vas, jer je za to i onako već odavno kasno, ali i zato jer su sve to već ionako obranili naši Branitelji, koji su umjesto vas konačno donijeli mir, a koje ste vi zatočili u vašemu Den Haagu! Zatočili ste ih i zato što su umjesto vas spasili sto tisuća muslimana u vašoj navodno zaštićenoj zoni Bihać, a poslije pokolja u također vašoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Mi sve to ne tražimo od vas jer znamo da je za vas braniti svoj Dom, svoj Narod i svoju Državu samo PLANIRANI UROTNIČKI ZLOČIN!

Mi ne tražimo od vas da oživite naše mrtve stradale u genocidu jer vi niste bogovi.
Mi čak ne tražimo od vas ni da pronađete naše nestale, jer kod vas se umire lijepo, civilizirano i prirodno.

Mi tražimo od vas: Vratite nam naše žive, naše branitelje, koje ste vi zatočili i osudili bez dokazane krivnje! Tako ćete spasiti svoju čast, zajedničku čast svih vas i svakoga pojedinačno. A po njoj će vas suditi povijest.

Mi Hrvati samo to od vas tražimo.

(U POVODU RASISTIČKIH PRESUDA U HAAGU OD 15.4.2011.)

Zbog pisma smo biskup Pozaić, akademik Jelčić i ja bili i kod ministra vanjski poslova RH g. Jandrokovića. Iako su bili pri kraju mandata obećali su da će u svim svojim kontaktima, a to je bilo uoči Generalne skupštine UN-a, upozoravati kolege na to pismo. Najznačajnija mi je bila činjenica da su bili jako zadovoljni što je pismo poslano i svim veleposlanstvima u RH. Zato sam ja 12 mojih pisama koji su poslana Predsjedniku Vlade RH Milanoviću s prijedlogom da generala Gotovina zbog spašavanja Bihaća od genocida mnogo većeg od onog u Srebrenici predloži za Nobelovu nagradu za mir, a prije pravomoćnih presuda uvijek slao i veleposlanicima u RH.

Svi znamo kako je američki sudac Meron kod čitanja oslobađajućih presuda naglasio kako bi bilo nerazumno osuditi nekoga zbog oslobađanja svoje zemlje. Zapravo posebno bih istakao još dvije važne činjenice u kojoj je SAD odigrala važnu ulogu. Nakon prvog slanja našeg pisma u UN, američki vojni ataše SAD-a u RH u vrijeme Oluje je u Hrvatskom listi kazao kako je general Gotovina spasio Bihać od genocida ravnih onim u Drugom svjetskom ratu. Poslije toga je SAD otvorila svoje arhive o opsadi i spašavanju Bihaća. Uradili su to poslije 17 godina, iako je uobičajeno čekanje od 25 godina. Treba li to sve komentirati?

Moje tekstove u svezi s Haagom tiskao sam u nizu knjiga, a posljednje je bila trilogija o rasizmu: Suda u Haagu, svjetskih moćnika u domaćih slugu.

Već naslovi mojih knjiga nose poruku, tj. naslovi govore za što se osobno zalažem, a često je to i mnogo šire.

knjiga pakostane

Recimo knjiga ‘Ako voliš Hrvatsku svoju‘ tiskana je prije nedavnih predsjedničkih izbora. Kao što znate ti izbori su i protekli u znaku ‘prokazivanja’ Josipovića kao čovjeka koji ne voli ni hrvatsku državu ni hrvatski narod. Dovoljno je podsjetiti da je Biskupska Konferencija uoči tih izbora u svom proglasu govorila kakav treba biti predsjednik. Kazali su da za predsjednika treba birati onoga/onu koji/koja voli svoju državu i svoj narod. Pitam ja vas: Znate li za neku državu u kojoj predsjednik ne voli svoju državu i svoj narod? Postojala je samo jedna – Hrvatska i srećom, to se promijenlo na izborima.

Poslije nje tiskao sam knjigu „Propade im Crvena Hrvatska“. Znamo da je Josipović obećao zacrveniti Hrvatsku. To su uporno radili sve do njegovo odlaska.

Naučili su da moraju barem pričati kako vole Hrvatsku, naravno „antifašističku“. Koliko doista vole hrvatsku državu i hrvatski narod pokazuju svojim odnosom prema braniteljima. Zašto sam stavio pod navodnicima ono antifašističku?

Na početku knjige koju danas predstavljam „Živjela nam antifašistička tj. braniteljska Hrvatska“ definirao sam one koji u Hrvatskoj kažu za sebe da su antifašisti, tj. definiram „antifašiste“ Churchillovom tvrdnjom:

Fašisti budućnosti nazivat će sebe antifašistima.

Znamo da su oni ili sudjelovali ili su sljedbenici onih koji su izvršitelji posljeratnih masovnih ubojstava. Također su izravno ili neizravno pomagali Miloševiću u Domovinskom ratu. A sve to ih doista definira kao fašiste, jer je velikosrpska agresija na Hrvatsku bila fašistička agresija. A pravi antifašisti su oni koji su se suprostavili fašističkoj agresiji – hrvatski branitelji!

U knjizi možete naći moja otvorena pisma za spas generala Branimira Glavaša i branitelja Veljka Marića. U prethodnim knjigama, pa i u ovoj posebnu pažnju poklonio sam Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu i Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Ovo drugo društvo je prije dva dana imalo godišnju skupštinu i tom prigodom je u Izvješću Predsjednika spomenuta i knjiga koju danas predstavljamo:

Ovom prilikom potrebno je istaknuti osobiti doprinos upoznavanju hrvatske javnosti s našim radom i obćenito s problematikom jasenovačkih logora akademika Josipa Pečarića. U mjesecu lipnju ove godine objavio je knjigu Živjela nam antifašistička, tj. braniteljska Hrvatska, u kojoj je jedno cijelo poglavlje posvetio našemu Društvu. On je uzorni promicatelj i uporni borac za istinu o hrvatskom narodu preko mnogih svojih članaka objavljenih osobito na mrežnim sjedištima Glasa Brotnja i Kamenjara. Nemjerljiv doprinos hrvatskoj istini dao je sa svojim suradnicima, s jedne strane s dr. Matkom Marušićem, a s druge strane s dr. Josipom Stjepandićem. S dr. Marušićem objavio je Pismo Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u kojemu se traži da HAZU donese deklaraciju o slobodi istraživanja (http://glasbrotnja.net/vijesti/hrvatska/pismo-hrvatskoj-akademiji-znanosti-i-umjetnosti-u-kojemu-se-trazi-da-hazu-donese-deklaraciju-o-slobodi-istrazivanja, objavljeno 22.VII.2015.), a s dr. Stjepandićem, Pismo predsjednici RH i predsjedniku HDZ-a (https://kamenjar.com/pismo-predsjednici-rh-i-predsjedniku-hdz-a/, objavljeno 12.VIII.2015.), u kojem traže da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko predlože izmjene zakona o hrvatskoj vojsci, tj. da se pozdrav ZA DOM – SPREMNI uvede u službenu vojnu uporabu. Oba su pisma vrlo značajna i po svom sadržaju dalekosežna, jer se njima mijenja odnos između domoljubnih i protuhrvatskih snaga u hrvatskom društvu. Oba pisma supodpisao je veliki broj ljudi.

Živjela nam antifašistička tj braniteljska HrvatskaTajnik našeg Društva je Igor Vukić. Njegov otac, Srbin, je kao dijete s Kozare bio u logoru Jasenovac. U obitelji su mu pričali što je istina o Jasenovcu i on je danas sjajan istraživač tog logora. Nedavno je dao i intervju Hrvatskom tjedniku, a već u naslovu je njegova tvrdnja: Jasenovac je veća sramota Titove Jugoslavije, nego Pavelićeve NDH. Nisam sreo nikoga tko je gledao njegov nastup u „Bujici“, a da nije oduševljen njegovim nastupom. Evo što mi piše o skupštini:

Poštovani kolega Pečariću,

Skupština je prošla u lijepom, ležernom tonu, jer je naš predsjednik dr. Razum potaknuo se sve pripremi kako bi bilo come-il-faut (ili komi-fo, kako bi rekla Nušićeva Gospođa ministarka).

Donijeli smo potrebne odluke koje traži država i dodijelili pohvalnice za istraživanje i doprinos društvu.

Vaša vas zaslužena pohvalnica tako čeka, odnosno, moramo se dogovoriti kako da vam je predamo i ujedno organiziramo tim povodom neku malu svečanost ….
Nakon službenog dijela u neformalnim smo se komentarima osvrnuli i na vaše peticije, osobito onu za pozdrav Za dom spremni. Svi prisutni članovi podržavaju vas u nastojanju da se otvori rasprava o svim elementima hrvatske povijesti i nadaju se da ćete nastaviti u tom smjeru.

Pohvalnica je naš najmanji oblik zahvale za ono što ste dosad napravili i što ustrajno radite.

Do sljedećeg susreta, srdačno Vas pozdravljam

Igor Vukić, tajnik DJL

Naravno, mene i ovo a i činjenica da sam član Predsjedništva HNES-a obvezuju da nastavim ovakav rad. Predsjednik HNES-a prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović je otkrivajući prvi spomenik žrtvama komunističkog terora ukazao i na moj rad.

Na nastavak takovog rada obavezuje me i reagiranja nekih glavnih medija kakav je npr. „Jutarnji list“. Tako se naslovom „Koliko bi Hrvatska bila vrednija da se HAZU odrekne Pečarića“ Jutarnji list upisuje u moje najveće fanove. Da, zar nije sjajno kad misle da samo zahvaljujući meni Hrvatska može biti vrednija.

Uostalom na na nastavak ovakvog rada me obvezuje i otvoreno pismo koje sam svojevremeno pisao s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem, još prije lokalnih izbora, koje smo završili pozivom da nikada više ne dozvolimo da Hrvatsku vode ljudi koji ne vole svoju državu i svoj narod.

HVALA!

akademik Josip Pečarić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Otvorena retrospektivna izložba Antuna Masle u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Velika izložba „Antun Masle (1919.-1967.) retrospektivna izložba o 100. obljetnici slikarova rođenja“ otvorena je u subotu navečer u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a donosi 261 djelo iz svih faza jednog od najznačajnijih dubrovačkih i hrvatskih slikara.

Autor izložbe Igor Zidić rekao je kako je cilj bio pokazati što veći izbor što boljih djela Antuna Masle.

“Procjenjujem da je za Maslom ostalo preko tisuću djela, što je jako puno s obzirom da je živio svega 48 godina, a pola je radnog dana potrošio u školama. Zahvaljujući opsesivnim temama koje su htjele izaći na vidjelo, Masle je bio vrlo plodan. Lako je stvarao i nije se popravljao i vraćao. Bio je brz u radu, na što su ga tjerali temperament i mašta koja je stalno producirala”, istaknuo je Zidić.

Dodao da je Masle u dubrovačkom krugu istaknut kao osoba izrazitog senzibiliteta i velike mašte.

“Sanjajući je prošao kroz život i o svemu ostavio tragove. Učinio je sebe različitim. Dugo je bio u ‘drugom planu’ i odjednom je postao sve zanimljiviji, zbog zaliha drugog u sadržaju. Na Maslu će se svaki povjesničar umjetnosti morati navraćati u idućim desetljećima i pronalaziti nešto novo, možda i što mi nismo vidjeli”, izjavio je Zidić.

Ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik Tonko Smokvina rekao je kako je izložba dokaz da Dubrovnik misli i živi Maslu, iako je trebalo 50 godina da se ona opet ostvari.

“Najveća je i najobuhvatnija, a za nas i najznačajnija retrospektivna izložba jer ima cilj pozicionirati Maslu kao vrhunskog umjetnika u nacionalne i europske okvire. Mnogi su umjetnici majstori interijera, eksterijera, portreta i mrtve prirode, a Masle je bio sve u jednom”, izjavio je Smokvina.

Kći Brigita Masle rekla je kako nikad ranije na jednom mjestu nije predstavljen toliki broj djela Antuna Masle, od akademskih godina do kraja života.

foto: Hina

“Ovo je velik likovni događaj. Umjetnička galerija Dubrovnik i Igor Zidić zaista su se odužili Masli i na dostojan način obilježili sto godina rođenja. Monografija na 488 stranica će biti predstavljena u siječnju 2020. godine. Nakon ove izložbe vidi se koliko je Masle prešao granice Hrvatske”, ocijenila je Brigita Masle.

Dubrovački gradonačelnik Mato Franković izjavio je otvarajući izložbu kako je najteže dokazati u svom kraju, a brojnost publike dokaz je Maslina značaja.

“Veseli me da ćemo izložbu pokazati na većim razinama, u Zagrebu, a vjerujem i u Bruxellesu, jer to je Masle zaslužio”, rekao je Franković.

Izložba se prostire na dva kata s umjetnikovim djelima iz svih njegovih faza stvaralaštva, a posuđenih iz brojnih institucija i privatnih kolekcija. Ostaje otvorena do 1. ožujka 2020. godine.

Antun Masle rodio se 1. rujna 1919. godine u Orašcu. Godine 1936. dolazi Kosti Strajniću, od kojeg prima slikarske poduke. Već iduće godine izlaže na izložbi “Najmlađi” održanoj u salonu Galić u Splitu, a 1938. upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slikarstvo uči kod profesora Marina Tartaglie i Vladimira Becića, a 1942. godine je diplomirao i produžio studij još godinu dana u specijalki Vladimira Becića.

Po završetku II. svjetskog rata vraća se u Dubrovnik i počinje raditi kao nastavnik crtanja na dubrovačkoj gimnaziji i u školama. Prvu samostalnu izložbu priređuje 1952. godine u salonu LIKUM-a u Dubrovniku, a 1955. prvi put izlaže s Đurom Pulitikom. Kontinuirano zajednički izlažu sve do 1964. godine. Umro je 1967. godine. Postumno mu je iste godine dodijeljena Nagrada grada Dubrovnika. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

TAMO OSTALO JE SRCE

Objavljeno

na

Objavio

Polako tonem u san
i mijenjam ovu noć za dan,
vraćam se tamo gdje je dom,
svojoj kući, rodnom kraju svom.

Tamo gdje ostalo je srce,
gdje uvijek moje misli lete,
u one dane kad sam bio mali,
u one dane kad sam bio dijete.

Vidim majku,na vratima stoji
i svoje ruke prema meni pruža,
osjetim miris što zrakom se širi,
opojan miris tek ubranih ruža.

Vidim oca, tu za stolom sjedi,
ispod kape viri kosa sijeda,
tužan pogled, oči pune suza,
al ponos nijednoj poteći ne da!

Vidim baka s krunicom u ruci,
težak joj život ispisan na licu,
kad u naručje uzima me svoje
u oku joj vidim suzu radosnicu.

Čujem cvrčka na zvizdanu cvrči,
a i vrabac po krovovima skače,
ispred kuće Garov je na lancu,
ispod stola skupilo se mače.

Čujem vrisku razigrane djece,
neko pjeva, a neko i plače,
pa osjetim ja nemir u duši,
a srce mi zaigra još jače!

Svakom to najljepši su dani,
juče djeca, a već danas ljudi,
kad poželim da djetinjstvo traje
iz sna zvuk me budilice budi.

Probudim se daleko od doma,
srce moje ovde sa mnom nije,
ostalo je u tom kamenjaru
gdje ga neko ljepše sunce grije!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari