Pratite nas

Gost Kolumne

Paljevina Notre-Dame i nagorjeli duh europske civilizacije

Objavljeno

na

KATEDRALA NOTRE DAME, PARIS PRIJE POZARA I U VRIJEME POZARA FOTO KREDIT ANTE GLIBOTA

Dramatične fotografije požara na katedrali Notre-Dame u Parizu, koje smo izravno gledali s milijunskim TV-gledateljstvom na svim kontinentima, izazivale su suze, a najpotresniji je bio pad u plamenu tornja strijele (fléche) koji je ugradio, pri rekonstrukciji, arhitekt Viollet-le-Duc, tornja koji se uzdizao ponad krovne središnjice u obliku križa kao dijela ovoga arhitekturalnoga zdanja gotičke katedrale.

Pad ovoga znamenja kršćanske gotičke ljepotice koja čuva u svojim trezorima relikvije i Kristove trnove krune i čavala kojima je Krist bio prikovan na križu, doveo je milijunske rijeke katolika iz čitavoga svijeta jer je u riječ o znamenu koji je svjedočio svoju supatničku ljubav prema patnjama Iskupitelja. Rastaljeni toranj, olovom obložene drvene strukture, u tom dramatičnome i spektakularnome padu u ognju, u vatrenoj nemani, vratio nas je, kao u ružnom snu, i nekim temeljnim pitanjima i simbolikama koje proizlaze u viđenju i doživljaju, signifikacijama koje im pripisujemo.

Sam čin pada krovišta katedrale, istodobno, uza sve boli koje kao vjernici i kao ljubitelji umjetničkih gesta ekscepcijskoga značenja, postavlja u svezi s ovim događanjima i pitanja koja se nameću već dulje oko mjesta naše europske civilizacije i kršćanstva kao temeljnoga stupa iste te civilizacije, kršćanstva koje u sadašnjem vremenu očito prolazi jednu provociranu, dirigiranu i fundamentalnu krizu identiteta, pri čemu se u pitanje dovodi i sama kršćansku utemeljenost europske civilizacije. Naime, svi događaji, čak i požari, počivaju na određenim i poznatim naznakama i duhu vremena i prostora na kojima se pojavljuju.

FLECHE KOJA NOSI RELIKVIJE I UNUTRAŠNJOSTI KATEDRALE PRIJE POŽARA

Događa se, eto, da i ujedinjena Europa (EU) u svojoj konstrukciji, kao središnjica i baza europske civilizacije postaje zapravo sve više košmar te civilizacijske projekcije iz snova u sklopu koje su tragovi njezine destrukcije koji su posijali njezini dirigirani inicijatori, osim ponekoga časnog izuzetka, primjerice generala Charlesa de Gaullea, koji je do kraja svoje vlasti njegovao ispravnu koncepciju i koji je htio u svome vremenu reorijentirati Europu i odrediti ju kao zajednicu domovina utemeljenu na različitostima i specifičnostima, s kršćanstvom kao bazom, cementom i snagom europskoga spiritualnog okupljanja.

On je sukladno svojim stavovima predstavljao i prepreku svim vrstama opstrukcija koje su dolazile od globalista, atlantista i europskih federalista, zauzimajući se za Europu od Atlantika do Urala. Upravo zato je general De Gaulle morao pasti. I pao je kao prva značajna žrtva programirane studentske «revolucionarne»1968. godine jer se nije uklapao u koncept globalista s druge strane Atlantika koji su na sve načine pokušavali reorijentirati sudbinu Europe. Upravo jedna osebujna ličnost poput De Gaullea koji se oštro protivio takvoj institucionalnoj arhitekturi Europe bez duše, bez srca, bez nade i bez budućnosti bio je idealan cilj. Postavljali su i programirali vlastite pijune u planove već prije jednoga stoljeća, upravo one koji se smatraju «očevima» Europe, premda su bili tek vješto dirigirani poslušnici koji su precizno izvršavali planove svojih snažnih i moćnih zaštitnika svim sredstvima i širokom rukom kapitala. Sve svoje protivnike nemilosrdno su brisali s političke scene, od vremena kada je tim procesima upravljao Jean Monnet, pa preko Jacques Delorsa do današnjeg čelnika, guzoštipca i visoko etiliziranoga Jean-Claude Junckera, predsjednika Europske komisije.

Upitnost EU-a

Već krajem Prvoga svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine, dakle prije sto godina, Lord Lothan[2] izriče riječi koje se mogu čuti i danas od strane povampirenih globalista: “Nacionalni suvereniteti osnovica su svih najevidentnijih zala naše epohe, kao i bez prestanka povratak čovječanstva prema tragičnim nesrećama i barbariji…“.

Jer u duhu globalista, koji su čak i danas u temeljnoj kontradikciji, živi politička projekcija i ideja da ratova ne će biti i da ih nikada ne bi bilo kada bi postojao internacionalni, globalni sustav vrijednosti, usmjerenje koje bi bilo utemeljeno na načelima u kojim bi gospodarstvo i  ekonomija imali primat u odnosu na politiku. Međutim, oni se na tom konceptu bez rata, rekao bih i evidentne hipokrizije koju su izgrađivali, istodobno pojavljuju kao inspiratori samih ratova iz kojih su godinama, čak i stoljećima, izvlačili beneficije, ratova u kojima su bile zaraćene i ratnim stihijama zapaljene čitave regije pa i kontinenti. Nizali su se, dakle, ratovi, razaranja, posljedični egzodusi naroda, humanitarne katastrofe, pomaci populacija, što je dovodilo do preslagivanja u globalnoj konstelaciji snaga, posebice na europskom prostoru. Izvozila se i poticala globalna industriju rata, isporučivala svu infrastrukturu koja se pri tomu skupo naplaćivala. Tako se razvijalo ono što se naziva i što je skriveno pod krinkom «globalistički» duh!

Irak, Kuvajt, Afganistan, Egipat, Libija, Tunis minulih godina, i Sirija sve do naših dana, proizvodi su tih suludih ideja koje samo potvrđuju pravilo o kojemu govorimo. Po istomu je konceptu izgrađivana i Europska unija, po istomu konceptu ona se ruši i razgrađuje. Ako se u začetcima i nakanama ona stvarala s pacifikacijskim duhom u njemačko-francuskim pomirbama, kojima se željelo stvaranje novih političkih realiteta, temeljenoga na zaboravu hereditarnoga neprijateljskog duha između ovih dviju velikih europskih država, velikoga klina između sovjetske Rusije i SAD-a, danas, pak, ona dolazi u pitanje, što potvrđuje i Brexit, kao i udaljavanje Amerike s Trumpovim znakovitim «America first» koji je Brexit potaknuo.

Kada danas govorimo o upitnosti EU, ne smije se smetnuti s uma i karakter ponekih od tih tzv. očeva koji su ju stvarali zanemarivši sve ideje koje tinjaju od pamtivijeka o podrijetlima europske konstrukcije i projekcija za budućnost. Europa koja sada postoji, zanemarujući prethodne ideje europskoga duha «zajedništva» iz vremena Rimskoga Carstva, Karla Velikoga, Napoleona, a ne možemo ne spomenuti dvojicu prvih «očeva» EU Roberta Schumana i Jean Monneta, još je i više na klimavim nogama. Ti su «očevi» danas «rasvijetljeni» u svojim ulogama teledirigiranih. Oni su zastupali i ugradili u ovu EU ideje koje se i dan danas u sljepilu slijedi.

Očevi EU Schuman i Monnet – nacistički kolaboracionisti, trgovci i mešetari

ALCIDE DE GASPERI, ROBERT SCHUMAN, JEAN MONNET I KONRAD ADENAUER.

Prvi je Robert Schuman, iz Prvoga svjetskoga rata izišao u činu kapetana njemačke vojske, premda je bio Francuz rođen u Francuskoj koji se odbio boriti na francuskoj strani za svoju domovinu. (Ne podsjeća li vas ovaj primjer na Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića?) Između dvaju ratova bio je odvjetnik u Metzu da bi po kapitulaciji Francuske, benevolencijom nacista, postao ministrom u Pétainovu  kabinetu i kolaboracionist u razdoblju između 1940. i 1943. godine. Sudjelovao je u formativnim aktima višijevskoga režima i kao zastupnik u Parlamentu glasovao je za punu ovlast maršalu Pétainu 10. srpnja 1940. godine, a zatim mijenjajući samostane i vjerske zajednice te meditirajući u molitvama protutnjao ostatak vremena do kraja rata, kada se vješto purificira nakon svršetaka ratnih operacija. Poslije rata postat će ministrom vanjskih poslova Francuske koji će s njemačkim kancelarom Adenauerom, zatim s Talijanom Alcideom de Gasperijem te s Jeanom Monnetom dobiti titulu i biti označen kao jedan od „očeva“ EU koju su inicirali dokumentom o utemeljenju 9. svibnja 1950. godine.

Drugi važni «otac» EU Jean Monnet, trgovac konjakom, bježi u London izbjegavajući svoju vojnu obvezu tijekom Prvoga svjetskog rata postajući čisti proizvod i zagovaratelj anglo-američkih koncepcija, čovjek koji će se obogatiti u londonskome Cityju mešetarenjem, burzovnim transakcijama i, dakako, obiteljskim poslom trgovine konjakom, a usput i koordinacijom zajedničkih akcija između Engleske, SAD-a i Francuske već u Prvom svjetskom ratu. Nazočan je Versailleskome mirovnome

JEAN MONNET ĆE BITI JEDINI STRANAC KOJEGE ĆE NJEMCI STAVITI NA POŠTANSKU MARKU U 1977. GODINI

 

ugovoru, u međuraću se bavi internacionalnom financijama, povezan je s najvažnijim i utjecajnim bankarima, industrijalcima, političarima, poput Solvays & Boëls, obitelji Bosh i Rokeffeller, financijašem André Meyerom, ministrom John Foster Dullesom… Tijekom Drugoga svjetskog rata postat će savjetnikom predsjedniku Rosseveltu i prikriveni oponent i De Gaullu kojemu će reći tijekom rata:[3]

  «U Europi ne će biti mira ako države budu preustrojene na temelju nacionalnoga suvereniteta. Europske su države vrlo male da bi se njihovim narodima mogao zajamčiti prosperitet i neophodni socijalni razvoj pa ih treba ustrojiti u federaciju…»

 To je otprilike ono što je i lord Lothan već izjavio 1919. godine jer je riječ o ljudima iste mentalne strukture koji rade ono što odgovara njihovim nalogodavcima, nemilosrdnim globalistima, koje sudbine i partikulariteti naroda uopće ne zanimaju. Upravo zbog toga Europa i nije mogla imati onaj impact koji se od nje očekivao, nije postala harmonična sredina različitosti u kojoj svatko treba uzgajati svoj “vrt“ s biljkama i cvijećem koji su dio njihovih ambijentalnih sklonosti, nije postala zajedništvo u kojemu može doći do razmjene, razmišljanja, dijaloga, a bez nametnutih i nastranih običaja i procedura.

Kako je, uopće i moglo doći do uspješnosti EU ako su predvodnici nametali narodima stil u kojem se mnogi narodi nisu više prepoznali. Zato je i razumljivo što Britanci nisu ni mogli trpjeti taj i tako postavljen sustav vrijednosti društva i birokratski teror. Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, pa i Hrvati, taj odnos sve više osjećaju kao maćehinski. Još im se nameću i izobličeni ideološki i svjetonazorski modeli, modeli koji njihove tradicionalne kršćanske vrijednosti bagateliziraju, a nameću im protuprirodne i mazohističke rodne zajednice, sustave vrijednosti koje ovi narodi ne poznaju u svojoj milenijskoj povijesti.

Upravo zbog te travestijske izobličene bruxelleske birokracije i njezina evidentnoga mazohizma, koji razdire umjesto da potiče zajedništvo i harmoniju, EU svojim narodima čini život nemogućim, služi samo da bi zadovoljio interese jedne kaste perverznjaka, guzoštipaca i alkoholiziranih natražnjaka koji ogrezlih u alkoholu, drogi, opijatima i ostalim nastranostima i koji se ponekad bez srama pokazuju toliko pijanima da se ni na nogama ne mogu održati. Dovoljno je pročitati vrlo dobro dokumentiranu knjigu bivšega francuskog ministra Philippe de Villiersa[4] koji potanko opisuje taj skandalozni način ponašanja, primjerice, Jean-Claude Junkera & Co, kao i moralnu izopačenost očeva EU, koji su posvećeni kao nekakva povijesna božanstva, a zapravo su htjeli stvarati globalističke izopačenosti svojih naredbodavaca te su mistifikacijama dospjeli i do Pantheona, gdje sada počiva, primjerice, Jean Monnet[5]. Armade sveučilišnih uglednika pisali su njegove bestselerske memoare[6] milijunskih naklada na tridesetak jezika, promovirane uza sve pompe.

KNJIGA DEMISTIFIKACIJE EURO MITOMANIJE P. DE VILLIERS (2019 ) I KNJIGA MEMOARA J.MONETA (1977)

Tako se bildao mit o Jeanu Monnetu, a da on sam ni slova nije stavio na papir. Sve je plaćala Fordova fondacija, iza svega, naravno, stajali su State  Department i CIA, kako kaže vrlo precizno Philippe de Villiers u svojoj knjizi, sa dokumentima u potvrdu. I to je samo manji dio toga otužnog intelektualnog i eurounijskoga folklora. Čitav projekt EU stratificiran je, kako u višijevskoj Francuskoj, tako i u još preciznijim navođenjima u američkim strateškim financijskim, korporacijskim, znanstvenim i obavještajno-političkim laboratorijima.

Eh, da se slušalo De Gaullea…

Nije ni čudo, dakle, da je danas stanje EU u znaku raspadajuće konstelacije. Jer da su se slušale ideje De Gaullea, danas ne bi bilo Brexita. Veliki je strateg dobro nanjušio trendove prije više od 60 godina. Postavljajući veto o ulasku Engleske u EU, on je kazao da će ona biti američki trojanski konj, koji će samo stvarati razdor. I ta se procjena pokazala istinitom. De Gaulle je tražio cement u kršćanskoj civilizaciji Europe koji će davati misaonu, duhovnu, spiritualnu stranu europskoga zajedništva, koje će ovu milenijsku civilizaciju vući prema visinama. Nikoga ne iznenađuje da je i ovaj gigant europske politike za vrijeme svog predsjednikovanja dao u svoj skromnosti u Elizejskoj palači instalirati

GENERAL CHARLES DE GAULLE                             ZGARIŠTE KATEDRALE NOTRE DAME

kapelicu za svoje spiritualne meditacije i molitve. Bio je državnikom gotovo spartanske jednostavnosti i skromnosti s potezima koji će biti i trajno ostati signali i znakovi političkoga genija i državničkoga vizionarstva .On je u istom duhu gradio i Europu i Europu domovina, posebnosti, različitosti, dižući ju, poput središnjega tornja Notre-Dame, prema kozmičkim visinama, kao strijelu nade i misaonosti.

Notre-Dame je prije koji dan pala, drvena struktura obložena olovnim plaštem izgorjela je i otopila se poput EU koja kopni već dulje vrijeme. Viollet-le-Duc, genijalni arhitekt obnovitelj Notre-Dame, o kojoj sada govorimo uz bol u srcu, podići će flèche, strijelu prema nebu, u svom vremenu, koja izvire iz središta križa, na kojoj će se i arhitekt samoincarnirati gledajući nebeska prostranstva prigodnim natpisom na svojoj ruci „Non amplius dubito“ (Ja ne sumnjam više.)

Možemo li ovih dana nakon različitih nelogičnosti i nekih javnih sumnji oko toga kako se ovaj požar zbio (još dok je požar trajao, došlo je do brzoga službenog izvješća bez kompleksnije i potrebne istrage i ekspertize) reći kako je to samo nesretan slučaj? Iako nekoliko izvora govori o dvama izvorištima vatre i uz neobično prebrzo gorenje gredica hrastove strukture, koje su inače, same po sebi vrlo teško zapaljive, čini nam se da ni mi sada ne možemo poput Viollet-le-Duc, prozboriti istu rečenicu s njegove ruke. Naime, previše je elemenata u evidentnom proturječju, iako razmišljamo u stanovitu pozitivizmu, dobroj vjeri i nismo zadojeni sindromom komplota u mislima.

Ante Glibota

Na Uskrs, u Parizu, 21. travnja 2019.

[1] Autor je vicepredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (EASAL) u Parizu.
[2] Philip Henry Kerr, Markiz od Lothiana (1882. –1940.), savjetnik britanskog premijera Lloyda Georgea
[3] Na sastanku Nacionalnoga komiteta za oslobođenje Francuske (CFLN), u Alžiru, 5. kolovoza 1943.,   Monnet kao član Komiteta zadužen za nabavke oružja i revitalizaciju.
[4] Philippe de Villiers, »J’ai tire sur le fil du mensonge et tout est venu », Fayard, Paris, 2019., str. 11.-16.
[5] Odlukom predsjednika Mitterranda od 2. travnja 1988. godine posmrtni ostatci Jean Monetta (1888.-1979.)   preneseni su u Pantheon u Parizu.
[6] Jean Monnet, Memoires, Fayard, Paris, 1976., 616. str.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Davor Ivanković: Brkić je jamčio za Karamarka, Stier za Plenkovića – tko će jamčiti za Stiera?

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Kada bi u Hrvatskoj postojao neki krizni stožer koji bi zaustavio rast ljute hrvatske desnice, ne bi se trebali puno mučiti oko recepta. Dovoljno je nagovoriti Hrvoja Zekanovića, jednog od lidera Suverenista, da samo nastaviti ovako. Od prošle nedjelje njemu su toliko narasla krila pa je u emisiji Otvoreno pokazao neviđenu netoleranciju prema drugima, u Hrvatskom saboru agresiju i bijes, a onda je još upao na presicu manjinskih Roma, kao da se trudi potvrditi sve one ružne predrasude o nesnošljivim Hrvatima, piše Davor Ivanković / Večernji list .

Tek što su se hrvatski nacionalisti digli iz političkog mrtvila i nebitnosti, Zekanović je junački krenuo to promijeniti. Ne shvaća da 20 posto hrvatskih birača lavira na političkom rubu i može svoj glas dati i lijevoj i desnoj političkoj opciji. Nastavi li on plašiti te birače, oni će se prikloniti drugoj opciji. Vjerojatno se sada i Ruža Tomašić pita je li pametno otići u Bruxelles ili ima i tu posla. Jer, kako bi to grublje rekli veterani HDZ-a iz vremena Tuđmana, hrvatska desnica više je puta pokazala da je sastavljena od reda bedaka i reda provokatora. S time da nije jednostavno razlučiti tko su tu politički bedaci, a tko provokatori.

No, nije ovdje kriv goropadni Zekanović, nego je došao u priliku zbog posljedica ne baš šampionskog kormilarenja Andreja Plenkovića, koji je istiskivanjem svoje desnice naokolo pobacao puno komposta za procvat desnice. Čudno da nije predvidio što će se dogoditi ako tako “centrira” svoj HDZ i kako to da ga iskusniji šaptači poput Šeksa i Granića nisu na to upozorili na vrijeme. Ako se Granić nije ufao svom školarcu Plenkoviću dati to upozorenje, onda ga nije dobro savjetovao. Šeksova je pozicija ponešto razumljivija jer je vjerojatno imao sebičnije razloge, bilo mu je važno dobro zbrinuti svog posinka Karla Resslera, a ako mu je to bio plan, ostvario ga je.

Šeks je sigurno razumio što se događa, no možda ga nije bilo briga za opću sliku, nego mu je interes počeo i završio sa Šeksom. Koliko se može čuti, i na predsjedništvima HDZ-a je njemu bilo sve OK i nema problema. Kako bilo, u vrhu HDZ-a nisu shvatili da moraju zadržati glasove te ljute desnice da bi stranku održali u balansu. Ovako se dogodila parafraza Arhimedova zakona – koliko lijevoga utisneš u HDZ, istisneš veću količinu desnoga. A i sada kažu da neće “svoj HDZ pomaknuti ni za milimetar” premda ta strategija HDZ baca u minus ili, kako to računovođe kažu, “baca u crveno”. Nadalje, birači su pokazali da ovakav HDZ ne smatraju desnim centrom.

Politolozi bi ovdje potvrdili da je simbol desnog centra – Davor Ivo Stier, primjerice. Sada se pojavila vijest da će se Stier dogovoriti s Plenkovićem, što je zvučalo čudno jer, kada bi to bilo istina, time bi on već u startu počinio političko samoubojstvo i potvrdio teze da je suviše introvertiran tip. On jest teoretičar, no već je pokazao da zna da je politika pragmatičan zanat. Stier sigurno nije savršen, no iako se vide njegove mane, činjenica je da se u HDZ-u govori o njemu kao mogućoj alternativi. Njemu bliski tvrde da mu je apsolutno jasno da mora graditi samostalnu, autonomnu platformu te se stoga sada neće svrstati ni uz Plenkovića ni uz Brkića. Smatra da bi, kada bi počeo paktirati s nekime od njih dvojice, ljudi mislili da im je bacao dudu varalicu. HDZ je sada u fazi vaganja snaga i teško je procijeniti koliko će trajati status quo. Ali se čini logičnim da prvi potez povuče Plenković, koji mora razriješiti dvojbu je li Brkić kriv ili prav. Uz to se cijela stvar u HDZ-u može pogoršati ode li Plenković u Bruxelles, što nitko u stranci neće doživjeti kao njegov junački potez. Naprotiv.

Takva bi situacija potom širom otvorila vrata povratku Zorana Milanovića na političku scenu kao prvom nužnom koraku u projektu povratka lijevih političkih opcija na vlast na sljedećim parlamentarnim izborima. Milanović je, naime, spretan političar, a jasno je da, kada osvoji potporu cjelokupne ljevice, neće ljevičariti, nego pokazivati i svoju državotvornost. Ako se za predsjednika kandidira i Miroslav Škoro, to Milanoviću još više otvara vrata jer će Škoro manje udarati po njemu, a više po Kolindi Grabar-Kitarović. Ako ljevici uspije taj prvi boj, onda je već zamislivo da bi se na idućim parlamentarnim izborima Hrvatska opet mogla zacrvenjeti.

Ostane li, pak, HDZ ovakvog profila, a ljuta desnica zveketanjem nastavi plašiti neodlučne birače, mobilizirat će se sve što je u centru i lijevo protiv njih. Dakle, Stier bi ovdje trebao pokazati gdje mu je baza, a HDZ da je dominantno desna stranka, što je njezina prirodna pozicija. Oni koji tvrde da je Stier mačak u vreći, to jest točno, kao što su to bili i Karamarko i Plenković. Jedino što Stier može biti siguran jest da drugu šansu neće imati. I ne treba zaboraviti – da je Karamarko OK, jamčio je Brkić, a da je Plenković OK, jamčio je Stier. Tko će jamčiti za Stiera?

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Komentar čitatelja: ‘HDZ dobio izbore, a traži krivca?!’

Objavljeno

na

Objavio

HDZ je na ovim izborima imao ludu sreću. Da su desne opcije imale malo poniznosti i ukrotile svoj ego, danas bi HDZ bio totalni gubitnik izbora. SDP ne bi bio gubitnik i da je dobio tri, pa čak i dva mandata jer se od njih nije ništa ni očekivalo. Stranka je bila u rapadu, a ovim se konsolidirala i dobila ogromni vjetar u leđa. Samo zahvaljujući bolesnim ambicijama lidera desnih političkih opcija, HDZ se još „može izvlačiti“ da je dobio izbore, iako je kontradiktorno da, unatoč tomu što je, kako oni kažu pobjednik, traži krivca za loš rezultat. Zašto traže krivca, ako su pobijedili? Valjda bi kao pobjednici trebali trijumfirati i slaviti te tražiti kome dati nagradu za tako dobar pobjednički razultat, a ne tražiti od nižih razina analizu gdje se zakazalo. Tako iz HDZ-a bahato optužuju sve i svakoga za svoj debakl. Pa su im krivi Crkva i biskupi, sindikati i nezahvalni radnici itd., itd. Nažalost, nemaju snage ni poniznosti realno analizirati stanje i priznati svoje pogrješke, napraviti politički zaokret i ne činiti više gluposti. A pogrješaka je u posljednje vrijeme, od kada je Plenković preuzeo kormilo HDZ-a bilo zaista previše, i ako je gledati po njima, ovako „dobar“ rezultat jest zaista iznenađenje. Sav politički kapital koji je Karamarko stvorio godinama mudro radeći, Plenković je u ovo malo vremena prokockao.

Pokušat ćemo nabrojati samo neke od Plenkovićevih najvećih pogrješaka. Svojim dolaskom je iz Vlade izbacio Hasanbegovića što je rezultiralo odlaskom trojca: Hasanbegović, Bruna, Glasnović. Potom se nonšalantno riješio Mostovaca i u Vladu uveo krajnje lijevo-liberalni HNS. Ruka ucijenjenoga i osumnjičenoga Sauhe je jedno vrijeme spašavala Vladu u Saboru. Potom se riješio i Zekanovića i Hrasta. Sada je u tijeku medijsko šikaniranje, a potom će uslijediti i odstrijel Milijana Brkića. Ako mu to uspije nesumnjivo na red će doći Štir i Kovač. Plenkovićeve su namjere sasvim jasne od prvoga dana. Istjerati iz HDZ sve što desno diše! Ciničan i ignorantski odnos prema Crkvi pa čak i pokušaj manipulacije sastanka s biskupom Željkom Puljićem kada su tvrdili kako je Crkva prihvatila Istanbulsku konvenciju biskupi mu nikad neće zaboraviti. Usvajanje Marakeškoga sporazuma unatoč očitom pritivljenju ogromne većine izazvali su prosvjede desetina tisuća ljudi u Zagrebu i Splitu. Organiziran je i veliki prosvjed u Vukovaru nezadovoljnika (ne)radom Vlade na raščišćavanju ratnih zločina od strane srpsko-četničkoga agresora. Korumpirane i aferaške ministre Plenković je bezobrazno štitio unatoč njihovoj očitoj krivnji i osudi javnosti.

Guranje zakona kojim se produžava radni vijek sa 65 na 67 godina života, i to pred same izbore izazvao je dodatni bijes skoro svakoga građanina hrvatske jer se skoro svakoga i tiče pa su sindikati bez problema uspjeli skupiti potpise preko 600 000 tisuća građana nezadovoljnih radom Plenkovićeve Vlade. Da ne govorimo o finaciranju notornoga Pupovca i njegovih antihrvatskih novina, smjenivanju Kajkića, šikaniranju Tihomira Dujmovića s HRT-a i svih koji su pokazali da misle svojom glavom. Naprosto, narod je pokazao da mu je dosta Plenkovićeve diktature i da se dalje tako u rashrvaćivanju Domovine neće moći ići. Dovođenje Angele Merkel, omržene u čitavoj Europi pred same izbore u Zagreb je možda najgori PR potez kojim je Plenković zakucao svoju sumanutu viziju. Njegov bezobrazluk i drskost mogli bismo usporediti samo s Macronovim u Francuskoj.

HDZ je došao u veliki škripac, veći nego svojevremeno sa Sanaderom. Nema se snage suprotstaviti Plenkoviću, a njegov ostanak na čelu definitivno znači daljnji sunovrat pa možda i nestanak HDZ-a kao stranke s polilitičke scene. Čak je pitanje bi li nakon svega učinjenoga dolazak Štira ili Kovača na Plenkovićevo mjesto više uopće mogao popraviti rejting stranci? Toliko je pogrešaka učinjeno, a da su vodeći HDZ-ovci samo klimali glavom i šutjeli na sve to, da im takvo ponašanje oduzima kredibilitet kod naroda da sutra, ukoliko Plenkovića uspiju smijeniti, mogu bilo što reći sebi u obranu. S takvim čovjekom sjediti godinama i dijeliti njegove stavove je nepodnošljivo i neoprostivo. Hrvatski birači to neće ni zaboraviti, ni oprostiti.  

Mile Josipić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari