Pratite nas

Gost Kolumne

Paljevina Notre-Dame i nagorjeli duh europske civilizacije

Objavljeno

na

KATEDRALA NOTRE DAME, PARIS PRIJE POZARA I U VRIJEME POZARA FOTO KREDIT ANTE GLIBOTA

Dramatične fotografije požara na katedrali Notre-Dame u Parizu, koje smo izravno gledali s milijunskim TV-gledateljstvom na svim kontinentima, izazivale su suze, a najpotresniji je bio pad u plamenu tornja strijele (fléche) koji je ugradio, pri rekonstrukciji, arhitekt Viollet-le-Duc, tornja koji se uzdizao ponad krovne središnjice u obliku križa kao dijela ovoga arhitekturalnoga zdanja gotičke katedrale.

Pad ovoga znamenja kršćanske gotičke ljepotice koja čuva u svojim trezorima relikvije i Kristove trnove krune i čavala kojima je Krist bio prikovan na križu, doveo je milijunske rijeke katolika iz čitavoga svijeta jer je u riječ o znamenu koji je svjedočio svoju supatničku ljubav prema patnjama Iskupitelja. Rastaljeni toranj, olovom obložene drvene strukture, u tom dramatičnome i spektakularnome padu u ognju, u vatrenoj nemani, vratio nas je, kao u ružnom snu, i nekim temeljnim pitanjima i simbolikama koje proizlaze u viđenju i doživljaju, signifikacijama koje im pripisujemo.

Sam čin pada krovišta katedrale, istodobno, uza sve boli koje kao vjernici i kao ljubitelji umjetničkih gesta ekscepcijskoga značenja, postavlja u svezi s ovim događanjima i pitanja koja se nameću već dulje oko mjesta naše europske civilizacije i kršćanstva kao temeljnoga stupa iste te civilizacije, kršćanstva koje u sadašnjem vremenu očito prolazi jednu provociranu, dirigiranu i fundamentalnu krizu identiteta, pri čemu se u pitanje dovodi i sama kršćansku utemeljenost europske civilizacije. Naime, svi događaji, čak i požari, počivaju na određenim i poznatim naznakama i duhu vremena i prostora na kojima se pojavljuju.

FLECHE KOJA NOSI RELIKVIJE I UNUTRAŠNJOSTI KATEDRALE PRIJE POŽARA

Događa se, eto, da i ujedinjena Europa (EU) u svojoj konstrukciji, kao središnjica i baza europske civilizacije postaje zapravo sve više košmar te civilizacijske projekcije iz snova u sklopu koje su tragovi njezine destrukcije koji su posijali njezini dirigirani inicijatori, osim ponekoga časnog izuzetka, primjerice generala Charlesa de Gaullea, koji je do kraja svoje vlasti njegovao ispravnu koncepciju i koji je htio u svome vremenu reorijentirati Europu i odrediti ju kao zajednicu domovina utemeljenu na različitostima i specifičnostima, s kršćanstvom kao bazom, cementom i snagom europskoga spiritualnog okupljanja.

On je sukladno svojim stavovima predstavljao i prepreku svim vrstama opstrukcija koje su dolazile od globalista, atlantista i europskih federalista, zauzimajući se za Europu od Atlantika do Urala. Upravo zato je general De Gaulle morao pasti. I pao je kao prva značajna žrtva programirane studentske «revolucionarne»1968. godine jer se nije uklapao u koncept globalista s druge strane Atlantika koji su na sve načine pokušavali reorijentirati sudbinu Europe. Upravo jedna osebujna ličnost poput De Gaullea koji se oštro protivio takvoj institucionalnoj arhitekturi Europe bez duše, bez srca, bez nade i bez budućnosti bio je idealan cilj. Postavljali su i programirali vlastite pijune u planove već prije jednoga stoljeća, upravo one koji se smatraju «očevima» Europe, premda su bili tek vješto dirigirani poslušnici koji su precizno izvršavali planove svojih snažnih i moćnih zaštitnika svim sredstvima i širokom rukom kapitala. Sve svoje protivnike nemilosrdno su brisali s političke scene, od vremena kada je tim procesima upravljao Jean Monnet, pa preko Jacques Delorsa do današnjeg čelnika, guzoštipca i visoko etiliziranoga Jean-Claude Junckera, predsjednika Europske komisije.

Upitnost EU-a

Već krajem Prvoga svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine, dakle prije sto godina, Lord Lothan[2] izriče riječi koje se mogu čuti i danas od strane povampirenih globalista: “Nacionalni suvereniteti osnovica su svih najevidentnijih zala naše epohe, kao i bez prestanka povratak čovječanstva prema tragičnim nesrećama i barbariji…“.

Jer u duhu globalista, koji su čak i danas u temeljnoj kontradikciji, živi politička projekcija i ideja da ratova ne će biti i da ih nikada ne bi bilo kada bi postojao internacionalni, globalni sustav vrijednosti, usmjerenje koje bi bilo utemeljeno na načelima u kojim bi gospodarstvo i  ekonomija imali primat u odnosu na politiku. Međutim, oni se na tom konceptu bez rata, rekao bih i evidentne hipokrizije koju su izgrađivali, istodobno pojavljuju kao inspiratori samih ratova iz kojih su godinama, čak i stoljećima, izvlačili beneficije, ratova u kojima su bile zaraćene i ratnim stihijama zapaljene čitave regije pa i kontinenti. Nizali su se, dakle, ratovi, razaranja, posljedični egzodusi naroda, humanitarne katastrofe, pomaci populacija, što je dovodilo do preslagivanja u globalnoj konstelaciji snaga, posebice na europskom prostoru. Izvozila se i poticala globalna industriju rata, isporučivala svu infrastrukturu koja se pri tomu skupo naplaćivala. Tako se razvijalo ono što se naziva i što je skriveno pod krinkom «globalistički» duh!

Irak, Kuvajt, Afganistan, Egipat, Libija, Tunis minulih godina, i Sirija sve do naših dana, proizvodi su tih suludih ideja koje samo potvrđuju pravilo o kojemu govorimo. Po istomu je konceptu izgrađivana i Europska unija, po istomu konceptu ona se ruši i razgrađuje. Ako se u začetcima i nakanama ona stvarala s pacifikacijskim duhom u njemačko-francuskim pomirbama, kojima se željelo stvaranje novih političkih realiteta, temeljenoga na zaboravu hereditarnoga neprijateljskog duha između ovih dviju velikih europskih država, velikoga klina između sovjetske Rusije i SAD-a, danas, pak, ona dolazi u pitanje, što potvrđuje i Brexit, kao i udaljavanje Amerike s Trumpovim znakovitim «America first» koji je Brexit potaknuo.

Kada danas govorimo o upitnosti EU, ne smije se smetnuti s uma i karakter ponekih od tih tzv. očeva koji su ju stvarali zanemarivši sve ideje koje tinjaju od pamtivijeka o podrijetlima europske konstrukcije i projekcija za budućnost. Europa koja sada postoji, zanemarujući prethodne ideje europskoga duha «zajedništva» iz vremena Rimskoga Carstva, Karla Velikoga, Napoleona, a ne možemo ne spomenuti dvojicu prvih «očeva» EU Roberta Schumana i Jean Monneta, još je i više na klimavim nogama. Ti su «očevi» danas «rasvijetljeni» u svojim ulogama teledirigiranih. Oni su zastupali i ugradili u ovu EU ideje koje se i dan danas u sljepilu slijedi.

Očevi EU Schuman i Monnet – nacistički kolaboracionisti, trgovci i mešetari

ALCIDE DE GASPERI, ROBERT SCHUMAN, JEAN MONNET I KONRAD ADENAUER.

Prvi je Robert Schuman, iz Prvoga svjetskoga rata izišao u činu kapetana njemačke vojske, premda je bio Francuz rođen u Francuskoj koji se odbio boriti na francuskoj strani za svoju domovinu. (Ne podsjeća li vas ovaj primjer na Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića?) Između dvaju ratova bio je odvjetnik u Metzu da bi po kapitulaciji Francuske, benevolencijom nacista, postao ministrom u Pétainovu  kabinetu i kolaboracionist u razdoblju između 1940. i 1943. godine. Sudjelovao je u formativnim aktima višijevskoga režima i kao zastupnik u Parlamentu glasovao je za punu ovlast maršalu Pétainu 10. srpnja 1940. godine, a zatim mijenjajući samostane i vjerske zajednice te meditirajući u molitvama protutnjao ostatak vremena do kraja rata, kada se vješto purificira nakon svršetaka ratnih operacija. Poslije rata postat će ministrom vanjskih poslova Francuske koji će s njemačkim kancelarom Adenauerom, zatim s Talijanom Alcideom de Gasperijem te s Jeanom Monnetom dobiti titulu i biti označen kao jedan od „očeva“ EU koju su inicirali dokumentom o utemeljenju 9. svibnja 1950. godine.

Drugi važni «otac» EU Jean Monnet, trgovac konjakom, bježi u London izbjegavajući svoju vojnu obvezu tijekom Prvoga svjetskog rata postajući čisti proizvod i zagovaratelj anglo-američkih koncepcija, čovjek koji će se obogatiti u londonskome Cityju mešetarenjem, burzovnim transakcijama i, dakako, obiteljskim poslom trgovine konjakom, a usput i koordinacijom zajedničkih akcija između Engleske, SAD-a i Francuske već u Prvom svjetskom ratu. Nazočan je Versailleskome mirovnome

JEAN MONNET ĆE BITI JEDINI STRANAC KOJEGE ĆE NJEMCI STAVITI NA POŠTANSKU MARKU U 1977. GODINI

 

ugovoru, u međuraću se bavi internacionalnom financijama, povezan je s najvažnijim i utjecajnim bankarima, industrijalcima, političarima, poput Solvays & Boëls, obitelji Bosh i Rokeffeller, financijašem André Meyerom, ministrom John Foster Dullesom… Tijekom Drugoga svjetskog rata postat će savjetnikom predsjedniku Rosseveltu i prikriveni oponent i De Gaullu kojemu će reći tijekom rata:[3]

  «U Europi ne će biti mira ako države budu preustrojene na temelju nacionalnoga suvereniteta. Europske su države vrlo male da bi se njihovim narodima mogao zajamčiti prosperitet i neophodni socijalni razvoj pa ih treba ustrojiti u federaciju…»

 To je otprilike ono što je i lord Lothan već izjavio 1919. godine jer je riječ o ljudima iste mentalne strukture koji rade ono što odgovara njihovim nalogodavcima, nemilosrdnim globalistima, koje sudbine i partikulariteti naroda uopće ne zanimaju. Upravo zbog toga Europa i nije mogla imati onaj impact koji se od nje očekivao, nije postala harmonična sredina različitosti u kojoj svatko treba uzgajati svoj “vrt“ s biljkama i cvijećem koji su dio njihovih ambijentalnih sklonosti, nije postala zajedništvo u kojemu može doći do razmjene, razmišljanja, dijaloga, a bez nametnutih i nastranih običaja i procedura.

Kako je, uopće i moglo doći do uspješnosti EU ako su predvodnici nametali narodima stil u kojem se mnogi narodi nisu više prepoznali. Zato je i razumljivo što Britanci nisu ni mogli trpjeti taj i tako postavljen sustav vrijednosti društva i birokratski teror. Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, pa i Hrvati, taj odnos sve više osjećaju kao maćehinski. Još im se nameću i izobličeni ideološki i svjetonazorski modeli, modeli koji njihove tradicionalne kršćanske vrijednosti bagateliziraju, a nameću im protuprirodne i mazohističke rodne zajednice, sustave vrijednosti koje ovi narodi ne poznaju u svojoj milenijskoj povijesti.

Upravo zbog te travestijske izobličene bruxelleske birokracije i njezina evidentnoga mazohizma, koji razdire umjesto da potiče zajedništvo i harmoniju, EU svojim narodima čini život nemogućim, služi samo da bi zadovoljio interese jedne kaste perverznjaka, guzoštipaca i alkoholiziranih natražnjaka koji ogrezlih u alkoholu, drogi, opijatima i ostalim nastranostima i koji se ponekad bez srama pokazuju toliko pijanima da se ni na nogama ne mogu održati. Dovoljno je pročitati vrlo dobro dokumentiranu knjigu bivšega francuskog ministra Philippe de Villiersa[4] koji potanko opisuje taj skandalozni način ponašanja, primjerice, Jean-Claude Junkera & Co, kao i moralnu izopačenost očeva EU, koji su posvećeni kao nekakva povijesna božanstva, a zapravo su htjeli stvarati globalističke izopačenosti svojih naredbodavaca te su mistifikacijama dospjeli i do Pantheona, gdje sada počiva, primjerice, Jean Monnet[5]. Armade sveučilišnih uglednika pisali su njegove bestselerske memoare[6] milijunskih naklada na tridesetak jezika, promovirane uza sve pompe.

KNJIGA DEMISTIFIKACIJE EURO MITOMANIJE P. DE VILLIERS (2019 ) I KNJIGA MEMOARA J.MONETA (1977)

Tako se bildao mit o Jeanu Monnetu, a da on sam ni slova nije stavio na papir. Sve je plaćala Fordova fondacija, iza svega, naravno, stajali su State  Department i CIA, kako kaže vrlo precizno Philippe de Villiers u svojoj knjizi, sa dokumentima u potvrdu. I to je samo manji dio toga otužnog intelektualnog i eurounijskoga folklora. Čitav projekt EU stratificiran je, kako u višijevskoj Francuskoj, tako i u još preciznijim navođenjima u američkim strateškim financijskim, korporacijskim, znanstvenim i obavještajno-političkim laboratorijima.

Eh, da se slušalo De Gaullea…

Nije ni čudo, dakle, da je danas stanje EU u znaku raspadajuće konstelacije. Jer da su se slušale ideje De Gaullea, danas ne bi bilo Brexita. Veliki je strateg dobro nanjušio trendove prije više od 60 godina. Postavljajući veto o ulasku Engleske u EU, on je kazao da će ona biti američki trojanski konj, koji će samo stvarati razdor. I ta se procjena pokazala istinitom. De Gaulle je tražio cement u kršćanskoj civilizaciji Europe koji će davati misaonu, duhovnu, spiritualnu stranu europskoga zajedništva, koje će ovu milenijsku civilizaciju vući prema visinama. Nikoga ne iznenađuje da je i ovaj gigant europske politike za vrijeme svog predsjednikovanja dao u svoj skromnosti u Elizejskoj palači instalirati

GENERAL CHARLES DE GAULLE                             ZGARIŠTE KATEDRALE NOTRE DAME

kapelicu za svoje spiritualne meditacije i molitve. Bio je državnikom gotovo spartanske jednostavnosti i skromnosti s potezima koji će biti i trajno ostati signali i znakovi političkoga genija i državničkoga vizionarstva .On je u istom duhu gradio i Europu i Europu domovina, posebnosti, različitosti, dižući ju, poput središnjega tornja Notre-Dame, prema kozmičkim visinama, kao strijelu nade i misaonosti.

Notre-Dame je prije koji dan pala, drvena struktura obložena olovnim plaštem izgorjela je i otopila se poput EU koja kopni već dulje vrijeme. Viollet-le-Duc, genijalni arhitekt obnovitelj Notre-Dame, o kojoj sada govorimo uz bol u srcu, podići će flèche, strijelu prema nebu, u svom vremenu, koja izvire iz središta križa, na kojoj će se i arhitekt samoincarnirati gledajući nebeska prostranstva prigodnim natpisom na svojoj ruci „Non amplius dubito“ (Ja ne sumnjam više.)

Možemo li ovih dana nakon različitih nelogičnosti i nekih javnih sumnji oko toga kako se ovaj požar zbio (još dok je požar trajao, došlo je do brzoga službenog izvješća bez kompleksnije i potrebne istrage i ekspertize) reći kako je to samo nesretan slučaj? Iako nekoliko izvora govori o dvama izvorištima vatre i uz neobično prebrzo gorenje gredica hrastove strukture, koje su inače, same po sebi vrlo teško zapaljive, čini nam se da ni mi sada ne možemo poput Viollet-le-Duc, prozboriti istu rečenicu s njegove ruke. Naime, previše je elemenata u evidentnom proturječju, iako razmišljamo u stanovitu pozitivizmu, dobroj vjeri i nismo zadojeni sindromom komplota u mislima.

Ante Glibota

Na Uskrs, u Parizu, 21. travnja 2019.

[1] Autor je vicepredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (EASAL) u Parizu.
[2] Philip Henry Kerr, Markiz od Lothiana (1882. –1940.), savjetnik britanskog premijera Lloyda Georgea
[3] Na sastanku Nacionalnoga komiteta za oslobođenje Francuske (CFLN), u Alžiru, 5. kolovoza 1943.,   Monnet kao član Komiteta zadužen za nabavke oružja i revitalizaciju.
[4] Philippe de Villiers, »J’ai tire sur le fil du mensonge et tout est venu », Fayard, Paris, 2019., str. 11.-16.
[5] Odlukom predsjednika Mitterranda od 2. travnja 1988. godine posmrtni ostatci Jean Monetta (1888.-1979.)   preneseni su u Pantheon u Parizu.
[6] Jean Monnet, Memoires, Fayard, Paris, 1976., 616. str.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari