Pratite nas

Gost Kolumne

Paljevina Notre-Dame i nagorjeli duh europske civilizacije

Objavljeno

na

KATEDRALA NOTRE DAME, PARIS PRIJE POZARA I U VRIJEME POZARA FOTO KREDIT ANTE GLIBOTA

Dramatične fotografije požara na katedrali Notre-Dame u Parizu, koje smo izravno gledali s milijunskim TV-gledateljstvom na svim kontinentima, izazivale su suze, a najpotresniji je bio pad u plamenu tornja strijele (fléche) koji je ugradio, pri rekonstrukciji, arhitekt Viollet-le-Duc, tornja koji se uzdizao ponad krovne središnjice u obliku križa kao dijela ovoga arhitekturalnoga zdanja gotičke katedrale.

Pad ovoga znamenja kršćanske gotičke ljepotice koja čuva u svojim trezorima relikvije i Kristove trnove krune i čavala kojima je Krist bio prikovan na križu, doveo je milijunske rijeke katolika iz čitavoga svijeta jer je u riječ o znamenu koji je svjedočio svoju supatničku ljubav prema patnjama Iskupitelja. Rastaljeni toranj, olovom obložene drvene strukture, u tom dramatičnome i spektakularnome padu u ognju, u vatrenoj nemani, vratio nas je, kao u ružnom snu, i nekim temeljnim pitanjima i simbolikama koje proizlaze u viđenju i doživljaju, signifikacijama koje im pripisujemo.

Sam čin pada krovišta katedrale, istodobno, uza sve boli koje kao vjernici i kao ljubitelji umjetničkih gesta ekscepcijskoga značenja, postavlja u svezi s ovim događanjima i pitanja koja se nameću već dulje oko mjesta naše europske civilizacije i kršćanstva kao temeljnoga stupa iste te civilizacije, kršćanstva koje u sadašnjem vremenu očito prolazi jednu provociranu, dirigiranu i fundamentalnu krizu identiteta, pri čemu se u pitanje dovodi i sama kršćansku utemeljenost europske civilizacije. Naime, svi događaji, čak i požari, počivaju na određenim i poznatim naznakama i duhu vremena i prostora na kojima se pojavljuju.

FLECHE KOJA NOSI RELIKVIJE I UNUTRAŠNJOSTI KATEDRALE PRIJE POŽARA

Događa se, eto, da i ujedinjena Europa (EU) u svojoj konstrukciji, kao središnjica i baza europske civilizacije postaje zapravo sve više košmar te civilizacijske projekcije iz snova u sklopu koje su tragovi njezine destrukcije koji su posijali njezini dirigirani inicijatori, osim ponekoga časnog izuzetka, primjerice generala Charlesa de Gaullea, koji je do kraja svoje vlasti njegovao ispravnu koncepciju i koji je htio u svome vremenu reorijentirati Europu i odrediti ju kao zajednicu domovina utemeljenu na različitostima i specifičnostima, s kršćanstvom kao bazom, cementom i snagom europskoga spiritualnog okupljanja.

On je sukladno svojim stavovima predstavljao i prepreku svim vrstama opstrukcija koje su dolazile od globalista, atlantista i europskih federalista, zauzimajući se za Europu od Atlantika do Urala. Upravo zato je general De Gaulle morao pasti. I pao je kao prva značajna žrtva programirane studentske «revolucionarne»1968. godine jer se nije uklapao u koncept globalista s druge strane Atlantika koji su na sve načine pokušavali reorijentirati sudbinu Europe. Upravo jedna osebujna ličnost poput De Gaullea koji se oštro protivio takvoj institucionalnoj arhitekturi Europe bez duše, bez srca, bez nade i bez budućnosti bio je idealan cilj. Postavljali su i programirali vlastite pijune u planove već prije jednoga stoljeća, upravo one koji se smatraju «očevima» Europe, premda su bili tek vješto dirigirani poslušnici koji su precizno izvršavali planove svojih snažnih i moćnih zaštitnika svim sredstvima i širokom rukom kapitala. Sve svoje protivnike nemilosrdno su brisali s političke scene, od vremena kada je tim procesima upravljao Jean Monnet, pa preko Jacques Delorsa do današnjeg čelnika, guzoštipca i visoko etiliziranoga Jean-Claude Junckera, predsjednika Europske komisije.

Upitnost EU-a

Već krajem Prvoga svjetskog rata na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. godine, dakle prije sto godina, Lord Lothan[2] izriče riječi koje se mogu čuti i danas od strane povampirenih globalista: “Nacionalni suvereniteti osnovica su svih najevidentnijih zala naše epohe, kao i bez prestanka povratak čovječanstva prema tragičnim nesrećama i barbariji…“.

Jer u duhu globalista, koji su čak i danas u temeljnoj kontradikciji, živi politička projekcija i ideja da ratova ne će biti i da ih nikada ne bi bilo kada bi postojao internacionalni, globalni sustav vrijednosti, usmjerenje koje bi bilo utemeljeno na načelima u kojim bi gospodarstvo i  ekonomija imali primat u odnosu na politiku. Međutim, oni se na tom konceptu bez rata, rekao bih i evidentne hipokrizije koju su izgrađivali, istodobno pojavljuju kao inspiratori samih ratova iz kojih su godinama, čak i stoljećima, izvlačili beneficije, ratova u kojima su bile zaraćene i ratnim stihijama zapaljene čitave regije pa i kontinenti. Nizali su se, dakle, ratovi, razaranja, posljedični egzodusi naroda, humanitarne katastrofe, pomaci populacija, što je dovodilo do preslagivanja u globalnoj konstelaciji snaga, posebice na europskom prostoru. Izvozila se i poticala globalna industriju rata, isporučivala svu infrastrukturu koja se pri tomu skupo naplaćivala. Tako se razvijalo ono što se naziva i što je skriveno pod krinkom «globalistički» duh!

Irak, Kuvajt, Afganistan, Egipat, Libija, Tunis minulih godina, i Sirija sve do naših dana, proizvodi su tih suludih ideja koje samo potvrđuju pravilo o kojemu govorimo. Po istomu je konceptu izgrađivana i Europska unija, po istomu konceptu ona se ruši i razgrađuje. Ako se u začetcima i nakanama ona stvarala s pacifikacijskim duhom u njemačko-francuskim pomirbama, kojima se željelo stvaranje novih političkih realiteta, temeljenoga na zaboravu hereditarnoga neprijateljskog duha između ovih dviju velikih europskih država, velikoga klina između sovjetske Rusije i SAD-a, danas, pak, ona dolazi u pitanje, što potvrđuje i Brexit, kao i udaljavanje Amerike s Trumpovim znakovitim «America first» koji je Brexit potaknuo.

Kada danas govorimo o upitnosti EU, ne smije se smetnuti s uma i karakter ponekih od tih tzv. očeva koji su ju stvarali zanemarivši sve ideje koje tinjaju od pamtivijeka o podrijetlima europske konstrukcije i projekcija za budućnost. Europa koja sada postoji, zanemarujući prethodne ideje europskoga duha «zajedništva» iz vremena Rimskoga Carstva, Karla Velikoga, Napoleona, a ne možemo ne spomenuti dvojicu prvih «očeva» EU Roberta Schumana i Jean Monneta, još je i više na klimavim nogama. Ti su «očevi» danas «rasvijetljeni» u svojim ulogama teledirigiranih. Oni su zastupali i ugradili u ovu EU ideje koje se i dan danas u sljepilu slijedi.

Očevi EU Schuman i Monnet – nacistički kolaboracionisti, trgovci i mešetari

ALCIDE DE GASPERI, ROBERT SCHUMAN, JEAN MONNET I KONRAD ADENAUER.

Prvi je Robert Schuman, iz Prvoga svjetskoga rata izišao u činu kapetana njemačke vojske, premda je bio Francuz rođen u Francuskoj koji se odbio boriti na francuskoj strani za svoju domovinu. (Ne podsjeća li vas ovaj primjer na Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića?) Između dvaju ratova bio je odvjetnik u Metzu da bi po kapitulaciji Francuske, benevolencijom nacista, postao ministrom u Pétainovu  kabinetu i kolaboracionist u razdoblju između 1940. i 1943. godine. Sudjelovao je u formativnim aktima višijevskoga režima i kao zastupnik u Parlamentu glasovao je za punu ovlast maršalu Pétainu 10. srpnja 1940. godine, a zatim mijenjajući samostane i vjerske zajednice te meditirajući u molitvama protutnjao ostatak vremena do kraja rata, kada se vješto purificira nakon svršetaka ratnih operacija. Poslije rata postat će ministrom vanjskih poslova Francuske koji će s njemačkim kancelarom Adenauerom, zatim s Talijanom Alcideom de Gasperijem te s Jeanom Monnetom dobiti titulu i biti označen kao jedan od „očeva“ EU koju su inicirali dokumentom o utemeljenju 9. svibnja 1950. godine.

Drugi važni «otac» EU Jean Monnet, trgovac konjakom, bježi u London izbjegavajući svoju vojnu obvezu tijekom Prvoga svjetskog rata postajući čisti proizvod i zagovaratelj anglo-američkih koncepcija, čovjek koji će se obogatiti u londonskome Cityju mešetarenjem, burzovnim transakcijama i, dakako, obiteljskim poslom trgovine konjakom, a usput i koordinacijom zajedničkih akcija između Engleske, SAD-a i Francuske već u Prvom svjetskom ratu. Nazočan je Versailleskome mirovnome

JEAN MONNET ĆE BITI JEDINI STRANAC KOJEGE ĆE NJEMCI STAVITI NA POŠTANSKU MARKU U 1977. GODINI

 

ugovoru, u međuraću se bavi internacionalnom financijama, povezan je s najvažnijim i utjecajnim bankarima, industrijalcima, političarima, poput Solvays & Boëls, obitelji Bosh i Rokeffeller, financijašem André Meyerom, ministrom John Foster Dullesom… Tijekom Drugoga svjetskog rata postat će savjetnikom predsjedniku Rosseveltu i prikriveni oponent i De Gaullu kojemu će reći tijekom rata:[3]

  «U Europi ne će biti mira ako države budu preustrojene na temelju nacionalnoga suvereniteta. Europske su države vrlo male da bi se njihovim narodima mogao zajamčiti prosperitet i neophodni socijalni razvoj pa ih treba ustrojiti u federaciju…»

 To je otprilike ono što je i lord Lothan već izjavio 1919. godine jer je riječ o ljudima iste mentalne strukture koji rade ono što odgovara njihovim nalogodavcima, nemilosrdnim globalistima, koje sudbine i partikulariteti naroda uopće ne zanimaju. Upravo zbog toga Europa i nije mogla imati onaj impact koji se od nje očekivao, nije postala harmonična sredina različitosti u kojoj svatko treba uzgajati svoj “vrt“ s biljkama i cvijećem koji su dio njihovih ambijentalnih sklonosti, nije postala zajedništvo u kojemu može doći do razmjene, razmišljanja, dijaloga, a bez nametnutih i nastranih običaja i procedura.

Kako je, uopće i moglo doći do uspješnosti EU ako su predvodnici nametali narodima stil u kojem se mnogi narodi nisu više prepoznali. Zato je i razumljivo što Britanci nisu ni mogli trpjeti taj i tako postavljen sustav vrijednosti društva i birokratski teror. Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, pa i Hrvati, taj odnos sve više osjećaju kao maćehinski. Još im se nameću i izobličeni ideološki i svjetonazorski modeli, modeli koji njihove tradicionalne kršćanske vrijednosti bagateliziraju, a nameću im protuprirodne i mazohističke rodne zajednice, sustave vrijednosti koje ovi narodi ne poznaju u svojoj milenijskoj povijesti.

Upravo zbog te travestijske izobličene bruxelleske birokracije i njezina evidentnoga mazohizma, koji razdire umjesto da potiče zajedništvo i harmoniju, EU svojim narodima čini život nemogućim, služi samo da bi zadovoljio interese jedne kaste perverznjaka, guzoštipaca i alkoholiziranih natražnjaka koji ogrezlih u alkoholu, drogi, opijatima i ostalim nastranostima i koji se ponekad bez srama pokazuju toliko pijanima da se ni na nogama ne mogu održati. Dovoljno je pročitati vrlo dobro dokumentiranu knjigu bivšega francuskog ministra Philippe de Villiersa[4] koji potanko opisuje taj skandalozni način ponašanja, primjerice, Jean-Claude Junkera & Co, kao i moralnu izopačenost očeva EU, koji su posvećeni kao nekakva povijesna božanstva, a zapravo su htjeli stvarati globalističke izopačenosti svojih naredbodavaca te su mistifikacijama dospjeli i do Pantheona, gdje sada počiva, primjerice, Jean Monnet[5]. Armade sveučilišnih uglednika pisali su njegove bestselerske memoare[6] milijunskih naklada na tridesetak jezika, promovirane uza sve pompe.

KNJIGA DEMISTIFIKACIJE EURO MITOMANIJE P. DE VILLIERS (2019 ) I KNJIGA MEMOARA J.MONETA (1977)

Tako se bildao mit o Jeanu Monnetu, a da on sam ni slova nije stavio na papir. Sve je plaćala Fordova fondacija, iza svega, naravno, stajali su State  Department i CIA, kako kaže vrlo precizno Philippe de Villiers u svojoj knjizi, sa dokumentima u potvrdu. I to je samo manji dio toga otužnog intelektualnog i eurounijskoga folklora. Čitav projekt EU stratificiran je, kako u višijevskoj Francuskoj, tako i u još preciznijim navođenjima u američkim strateškim financijskim, korporacijskim, znanstvenim i obavještajno-političkim laboratorijima.

Eh, da se slušalo De Gaullea…

Nije ni čudo, dakle, da je danas stanje EU u znaku raspadajuće konstelacije. Jer da su se slušale ideje De Gaullea, danas ne bi bilo Brexita. Veliki je strateg dobro nanjušio trendove prije više od 60 godina. Postavljajući veto o ulasku Engleske u EU, on je kazao da će ona biti američki trojanski konj, koji će samo stvarati razdor. I ta se procjena pokazala istinitom. De Gaulle je tražio cement u kršćanskoj civilizaciji Europe koji će davati misaonu, duhovnu, spiritualnu stranu europskoga zajedništva, koje će ovu milenijsku civilizaciju vući prema visinama. Nikoga ne iznenađuje da je i ovaj gigant europske politike za vrijeme svog predsjednikovanja dao u svoj skromnosti u Elizejskoj palači instalirati

GENERAL CHARLES DE GAULLE                             ZGARIŠTE KATEDRALE NOTRE DAME

kapelicu za svoje spiritualne meditacije i molitve. Bio je državnikom gotovo spartanske jednostavnosti i skromnosti s potezima koji će biti i trajno ostati signali i znakovi političkoga genija i državničkoga vizionarstva .On je u istom duhu gradio i Europu i Europu domovina, posebnosti, različitosti, dižući ju, poput središnjega tornja Notre-Dame, prema kozmičkim visinama, kao strijelu nade i misaonosti.

Notre-Dame je prije koji dan pala, drvena struktura obložena olovnim plaštem izgorjela je i otopila se poput EU koja kopni već dulje vrijeme. Viollet-le-Duc, genijalni arhitekt obnovitelj Notre-Dame, o kojoj sada govorimo uz bol u srcu, podići će flèche, strijelu prema nebu, u svom vremenu, koja izvire iz središta križa, na kojoj će se i arhitekt samoincarnirati gledajući nebeska prostranstva prigodnim natpisom na svojoj ruci „Non amplius dubito“ (Ja ne sumnjam više.)

Možemo li ovih dana nakon različitih nelogičnosti i nekih javnih sumnji oko toga kako se ovaj požar zbio (još dok je požar trajao, došlo je do brzoga službenog izvješća bez kompleksnije i potrebne istrage i ekspertize) reći kako je to samo nesretan slučaj? Iako nekoliko izvora govori o dvama izvorištima vatre i uz neobično prebrzo gorenje gredica hrastove strukture, koje su inače, same po sebi vrlo teško zapaljive, čini nam se da ni mi sada ne možemo poput Viollet-le-Duc, prozboriti istu rečenicu s njegove ruke. Naime, previše je elemenata u evidentnom proturječju, iako razmišljamo u stanovitu pozitivizmu, dobroj vjeri i nismo zadojeni sindromom komplota u mislima.

Ante Glibota

Na Uskrs, u Parizu, 21. travnja 2019.

[1] Autor je vicepredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti (EASAL) u Parizu.
[2] Philip Henry Kerr, Markiz od Lothiana (1882. –1940.), savjetnik britanskog premijera Lloyda Georgea
[3] Na sastanku Nacionalnoga komiteta za oslobođenje Francuske (CFLN), u Alžiru, 5. kolovoza 1943.,   Monnet kao član Komiteta zadužen za nabavke oružja i revitalizaciju.
[4] Philippe de Villiers, »J’ai tire sur le fil du mensonge et tout est venu », Fayard, Paris, 2019., str. 11.-16.
[5] Odlukom predsjednika Mitterranda od 2. travnja 1988. godine posmrtni ostatci Jean Monetta (1888.-1979.)   preneseni su u Pantheon u Parizu.
[6] Jean Monnet, Memoires, Fayard, Paris, 1976., 616. str.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine, 30 godina nakon pada Berlinskoga zida?

Objavljeno

na

Objavio

D. Dijanović: Hrvatska kao brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji

Prije 30 godina pao je Berlinski zid što je dovelo do procesa rušenja komunizma u Europi i do raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Čin rušenja Berlinskoga zida imao je globalne geopolitičke implikacije, a među ostalim stvorio je i pretpostavke koje su omogućile početak borbe za stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. Pred trideset godina ruši se jednopartijski sustav u Hrvatskoj formiranjem prvih stranaka, a 1990. uslijedit će prvi višestranački izbori. Započinje proces stvaranja, a kasnije i obrane Republike Hrvatske tijekom četverogodišnje velikosrpske agresije koji će završiti mirnom reintegracijom Podunavlja. I dok se razdoblju od 1990. do Tuđmanove smrti, unatoč ne samo taktičkim, nego počinjenim i strateškim pogrješkama, može dati pozitivna ocjena, riječ o razdoblju kad je stvorena i obranjena moderna hrvatska država, razdoblje nakon trećejanuarskog thermidora predstavlja 20 izgubljenih godina čije otrovne plodove obilno kušamo svih ovih godina u kojima je nekoliko stotina tisuća ljudi napustilo Hrvatsku.

Kao što je rekao dr. Ivo Korsky, oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čin, a postizanje slobode je proces. Put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Narod navikao na neslobodu i ropstvo teško se oslobađa starih navika, nespreman je preuzeti odgovornost i osloboditi se ropskoga mentaliteta. Posebno se to odnosi na narode koji kao hrvatski narod nemaju iskustvo državništva, a kod kojih je veći dio intelektualaca „ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod“ (M. Šufflay). Međutim, unatoč negativnoj i traumatičnoj prošlosti, nakon 30 godina mentalni sklop trebao je doživjeti veću preobrazbu no što jest, a vođenje zdrave nacionalne politike trebalo je oformiti naraštaj (kao što imamo u Mađarskoj) političara koji bi već danas bili spremni preuzeti odgovornost za nacionalnu politiku. Ovi su procesi u Hrvatskoj izostali. Hrvatska je danas brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji. Gdje je krenulo krivo? Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine?

Neprovedena lustracija tumor na hrvatskome tkivu

Ako zanemarimo stoljeća života pod nehrvatskim i protunarodnim režimima, u državama protiv kojih je bilo normalno biti protiv (taj refleks, na žalost, imamo i danas kad imamo svoju državu), problemi su krenuli u vremenu samih početaka stvaranja hrvatske države. Zbog srpske i JNA agresije gotovo su svi kadrovi iz bivšega sustava – u okviru ideje nacionalne pomirbe – umjesto ostracizma doživjeli političku rehabilitaciju i prenijeli velik dio moći u novi sustav. Tuđman je za života, doduše, uz pragmatično prihvaćanje starih gurao i mlađe i neopterećene kadrove, i da je ostao na vlasti još neko vrijeme, vjerojatno bio došlo do smjene barem dijela starih kadrova, no taj je proces zaustavljen njegovom smrću. Posljedice su jasne: stari kadrovi ne samo da su zadržali velik dio moći nego su ju nakon 3. siječnja gotovo u potpunosti vratili. Umjesto lustracije došlo je do obrnute lustracije. Nakon dolaska na vlast šesterokrake koalicije iz javnoga su života željeznom metlom pometeni oni ljudi koji su živjeli za Hrvatsku, a ne od Hrvatske.

Zbog neprovedene lustracije Hrvatska je zapravo rođena s tumorom u svome tkivu. Tumorom koji svih ovih godina metastazira i uništava zdravo tkivo. Metastaze su ovladale ne samo političkom, nego i medijskom i kulturnom scenom. A financijskom scenom, da i ne govorimo. Osim rijetkih izuzetaka, većina najbogatijih ljudi u Hrvatskoj potomci su crvene buržoazije od kojih mnogi ne samo da su posve indiferentni prema Hrvatskoj, nego ne skrivaju svoje projugoslavenske sentimente. Na žalost, i mnogi koje se javno percipira kao desne ili nacionalne političare, poduzetnike ili intelektualce često su na ovaj ili onaj način pragmatično slizani s crvenom buržoazijom. Novac čini čuda. Iako se i danas na desnoj sceni često spominje lustracija, do lustracije u onome normativnom smislu u Hrvatskoj očito nikada ne će doći, tj. – da budemo precizniji – do nje može doći tek smjenom naraštaja. Da je lustracija u Hrvatskoj bila moguća, onda ne bi ni bila potrebna!

Višepartijski sustav bez autentične desnice

Iako je Hrvatska formalno 1990. dobila višestranački sustav, stvarno se radi o višepartijskom sustavu. Gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao kopije nekadašnje Komunističke partije. Unutarstranačka demokracija nepoznat je pojam u svim strankama, a puzanje pred partijskim šefom jedini jamac napredovanja. Idolatrija stranke posebno je jaka kod HDZ-a. Nekim HDZ-ovcima stranka je važnija od države. Vjerojatno zato što od nje imaju jasne financijske koristi. Ili je riječ o nekom obliku patologije.

Hrvatska ni danas nema autentičnu hrvatsku ljevicu. U svim državama ljevica je danas pomalo anacionalna, ali u Hrvatskoj je protunacionalna i Hrvatsku ne može vidjeti izvan balkanskih, odnosno jugoslavenskih okvira. S druge strane, stranka koja je nesumnjivo imala ključnu ulogu u procesu stvaranja države, već odavno se pretvorila u interesni kartel od kojega žive desetci tisuća ljudi u Hrvatskoj. HDZ već odavno nije dio rješenja, nego dio problema. Upravo HDZ-u (dakako i drugim velikim strankama) ne odgovaraju promjene jer bi se time ugrozile njihove sinekure i sinekurice. Činjenica da se takve, često koruptivne pojave u pravilu čine pod krinkom domoljublja, uz mahanje zastavama i tamburanje nacionalnih budnica, mnogima je ogadila ne samo politiku, nego i samu državu.

Hrvatska desnica posebna je vrsta političke patologije. Ako izuzmemo rijetke normalne pojedince koji se pojavljuju posljednjih godina, desna politička scena u bitnome je predstavljala nakupinu frustriranih i nerijetko psihički nestabilnih HDZ-ovih političkih otpadaka kojima nikada namjera nije bila formiranje autentične desne opcije neovisne od HDZ-a, nego im je uvijek skriveni motiv bilo popravljanje HDZ-a ili poslijeizborno prikrpavanje istoj stranci. I oni čestiti pojedinci koje možemo vidjeti na desnome spektru, uglavnom se bave političkim temama koje obične ljude sve manje zanimaju (neke od tih tema jesu važne, npr. komunistički zločini ili odnos prema Srbiji, no njihova ih je frekventnost i politička instrumentalizacija učinila ljudima zamornima), a o ekonomskim ili vanjskopolitičkim temama nemaju blagoga pojma.

Nitko nije desnici u Hrvatskoj nanio toliko zla, niti udbaši niti masoni niti politički jugo-reptili, koliko su joj nanijeli nesposobni, potkapacitirani i beskrajno patološki tašti desničari. O tome kolika je sposobnost desnih političara, svjedoči i činjenica da u 30 godina hrvatske države nisu oformljene niti jedne desne novine ili desni medijski kanal od nacionalnoga formata. Desnici ni danas nije jasno kolika je moć medija i da je kulturna hegemonije ljevice pretpostavke njihove političke moći.

Treba biti pošten pa reći da za stanje takvo kakvo jest nisu odgovorni samo desni političari. Zakazali su i potkupljivi intelektualci, relevantne znanstvene i umjetničke institucije, ali i Katolička crkva. U mnogim situacijama društvenih anomalija i političkih patologija šutjelo se kako bi se očuvao vlastiti komoditet. Ili su se podupirale opcije „manjega zla“, a zlo je zlo bilo ono malo ili veliko.

U Hrvatskoj je, k tomu, mentalni komunizam i dalje bitna karakteristika političke scene. I pri tom mentalni komunisti nisu samo ljevičari i pseudoprogresivoidi. Mentalni je komunizam prisutan i kod brojnih desničara koji jednostavno ne mogu shvatiti da netko može drukčije razmišljati i da mu zbog toga ne treba zatvoriti gubicu. Navike iz bivšega sustava, s jedne strane preziranje drukčijega mišljenja, a s druge strane strah od njegova javnoga izražavanja, i dalje su prisutne, samo sada u nekome novome političkom kontekstu.

Klijentelistički sustav

Višepartijski sustav, stopljen s negativnim jugoslavensko-komunističkim naslijeđem stvorio je posebnu vrstu crony kapitalizma u kojemu bez veza i vezica jednostavno nije moguće uspješno funkcionirati. Klijentelistički sustav ima jasno pravilo: ako nema veze, onda si bezveze! Praksa izmišljanja radnih mjesta i popularnoga uhljebljivanja partijskih kadrova najpopularniji je šport u današnjoj Hrvatskoj. Vojske uhljeba i partijskih udarnika najbolji su jamac stabilnosti današnjega sustava. A sve to košta te se financira iz poreznih prihoda koji se oduzimaju od ljudi iz realnoga sektora.
Glomazna javna uprava vrlo bi se lako mogla racionalizirati: dio ljudi dobio bi otkaz (ondje gdje bi vrjednovanje

pokazalo da je riječ o parazitizmu), dio bi otišao u mirovinu, a dio se prekvalificirao. Smanjenjem javne uprave stvara se prostor za manje poreze, a manji porezi znače više kisika za privatni sektor. Više kisika u privatnome sektoru znači i nova radna mjesta, pa i za one koji bi dobili otkaz u javnome sektoru Ali! Te ljude nije moguće kontrolirati kao partijska trčkarala pa u budućnosti možemo očekivati nova i nova uhljebljivanja partijskih poslušnika. Dok jednom sve ne pukne. Činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način skopčano uz proračun (javna uprava i javna poduzeća, umirovljenici i paradržavni sektor) ujedno i matematički egzaktno pokazuje zašto u Hrvatskoj ne može doći do stvarnih promjena.

Pravosuđe kao rak-rana

Naravno, kriminalna praksa uhljebljivanja i potkradanja tzv. javnih poduzeća ne bi bila moguća bez zaleđa u pravosudnim krugovima. Pravosuđe je rak-rana ove države i bez njegove temeljite reforme u hrvatskoj državi ništa ne će kako treba funkcionirati. Nekažnjavanjem očitoga kriminala (dokaz: niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi nije vraćena u proračun kad su u pitanju kriminalni pothvati i nathvati političke mafije) stvara se ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti koja je osnovna pretpostavka za strana ulaganja. Strana ulaganja, posebno tzv. greenfield investicije, nisu zaobišla Hrvatsku samo zbog rata, nego upravo i zbog pravne nesigurnosti. Automobilska industrija mogla je doći u Hrvatsku, ali nije došla zbog političke mafije.

Ako Hrvatska ne reformira pravosuđe i ne krene u obračun s klijentelističkim monstrumom, Hrvatsku će za 10 godina po ekonomskim parametrima početi prestizati i države bivše Jugoslavije. Nije to nikakvo pretjerivanje. Ima li Hrvatska nacionalni stadion kakav ima Albanija? Nema! A pred 30 godina da nam je netko rekao da će nas prešišati Rumunjska, na to bi se oholo nasmijali. Poljska ili Češka u pretkomunističkom su razdoblju bile ekonomski razvijenije od Hrvatske, tako da su se one samo vratile gdje su prije bile. No činjenica da su Hrvatsku prestigle Mađarska, Slovačka (po mnogočemu usporediva s Hrvatskom) ili, in fine, Rumunjska dokaz je da je klijentelistički sustav kakav imamo u Hrvatskoj dovodi u pitanje opstanak ove države.

Ljudi se, naime, ne iseljavaju samo zbog toga što u Hrvatskoj nemaju posao ili imaju slabo plaćen posao. Iseljavaju se i zbog klijentelističkoga monstruma i nepravdi koje on generira. A stope iseljavanje tolike su da dovode u pitanje ne samo ekonomski nego i sigurnosni sustav naše države.

Antipoduzetnički mentalitet

U kontekstu navedenoga treba istaknuti i antipoduzetnički mentalitet koji je jako raširen u društvu. Nema investicije protiv koje ne će ustajati dežurni antikapitalisti ili kvaziekolozi. Opiranje promjenama, zatucanost, jamranje protiv kapitalizma i duradizam (državo, uradi nešto!) ključne su odlike antipoduzetničkoga ozračja. I dalje se ne shvaća da posao države nije zapošljavanje ljudi, nego je funkcija države da uz obranu i sigurnost stvori zakonodavni i porezni okvir (što manji porezi, tim bolje) za funkcioniranje gospodarstva. Pisac ovih redaka nije tržišni fundamentalist, no govoriti o nekakvu teroru slobodnoga tržišta u Hrvatskoj je posve deplasirano u situaciji dok država kontrolira 60 posto ekonomske djelatnosti.

Hrvatska je i dalje talac Balkana

Na vanjskopolitičkome planu nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je talac tzv. Zapadnoga Balkana. Hrvatsku se najprije guralo u okvir bivše Jugoslavije, a kasnije joj je namijenjena geopolitička uloga tzv. lokomotive Zapadnog Balkana prema Europskoj uniji. Takva (geo)politika Hrvatsku je i dalje činila taocem Balkana i onemogućavala joj snaženje veza i kontakata na području srednje Europe. Jugofili se i danas trude da Hrvatsku drže čvrsto usidrenu na području tzv. Regije, a Inicijativa triju mora, koja je potpuno u skladu s hrvatskim interesima, na tapeti je većine pripadnika političke klase i sekundirajućih im medija.

Politička je perverzija da Srbija danas ima snažniju geopolitičku poziciju na području srednje Europe od Hrvatske. Dok se Hrvatska bavila stabiliziranjem tzv. Regije (koju stabilizirati ne mogu niti velike sile), a, zanimljivo, u okviru regionalne politike šutjela na političko desubjektiviziranje Hrvata u BiH, Srbija je gradila svoj utjecaj na području koji bi prirodno trebao biti područjem snažnijega hrvatskog utjecaja. No nije to čudno jer Hrvatska nema svoju diplomaciju, a većina čak i nacionalno orijentiranih političara i intelektualaca ne iskazuje niti najmanje interesa za geopolitiku i međunarodne odnose. A trebali bi. Jer, i Franjo Tuđman krenuo je u projekt stvaranja hrvatske države tek kad je pao Berlinski zid i dok su se stvorile globalne pretpostavke. Tako i danas u Hrvatskoj ne će doći do korjenitih promjena ako do tih promjena na dođe na razini Europe gdje sve više jačaju suverenističke opcije.

„A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“

Na kraju treba biti do kraja pošten pa reći da je opći moralni i etički relativizam zavladao i kod samoga naroda. Mnogi jamraju i bugare, proklinju lopove na vlasti, a onda i sami kažu: „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“. Upravo je ova rečenica opljačkala Hrvatsku. Ona je ta koja zrcali korijen problema. Narod je taj koji izabire političke predstavnike. Neovisno o svim oblicima manipulacije i ispiranja mozga, Bog je ljudima dao zdrav razum i slobodnu volju, što podrazumijeva i sposobnost kritičkoga prosuđivanja. Mi smo ti koji izabiremo političare takvi kakvi jesu. Ako među tzv. običnim pukom čujemo rečenicu „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?!“ zašto se onda čudimo što oni gore kradu? Mala prilika čini maloga, a velika velikoga lopova. U takvu ozračju gdje se sve relativizira, izruguje i povlači po blatu jednostavno nije moguće graditi zdrav patriotski sustav vrijednosti niti je ljude moguće motivirati da zbog patriotskih razloga ostanu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su ispisane tone stranice o korijenima problema. No do promjena svejedno ne dolazi. A ne dolazi zato što ne postoji kritična masa za promjene. Ponovimo, 60 posto ljudi skopčano je uz proračun. Njima do velikih promjena nije. Grozno je to za čuti, ali to je tako. I ujedno nam daje odgovor na pitanje zašto nema promjena i zašto nam je tako kako jest. Pripovijesti o lošim političarima i sakrosanktnome narodu zvučale su romantičarski i lijepo neko vrijeme. No vrijeme je da se otrijeznimo i vidimo da to nije baš posve tako.

Često imam osjećaj da smo postali duboko palanačko, iskompleksirano, frustrirano i maliciozno društvo. Drugoga izvrijeđati, obezvrijediti, izrugati, poniziti, ismijati, umanjiti, popljuvati… mnogima je duhovna hrana i očito jedini način da sebe uzdignu. Posebno na društvenim mrežama gdje što je netko nepismeniji i primitivniji tim više ima potrebu komentirati. Mnogima je zaista draže kad susjedu krepa krava, nego kad sami nešto postignu svojim trudom i radom. I sam se kao nepopravljivi politički cinik borim s time da ne gledam kod javnih aktera samo zlo, nego i ono dobroga čega kod njih ima (a ima čak i kod njih ponešto), ali mi često to teško uspijeva. Zlo oko posvuda je oko nas. U takvu patološkom stanju ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, ljudi kojima jedini smisao života nije metafizika kruhoborstva, ne nailaze pretežito na potporu, nego na ismijavanje i izrugivanje onih koji za stvaranje boljega društva nisu spremni popiti čašu vode, posebno ako do pipe treba propješačiti više od dva metra. I veliki Ante Starčević pred kraj je života spominjao čašu vodu i Hrvate u ne baš lijepome kontekstu.

Svi smo odgovorni: Pet je minuta do 12 da posložimo državu

Poruka ovoga osvrta nipošto nije ta da je sve zlo i nevaljalo i da se ništa ne može promijeniti. Upravo suprotno: možda ponegdje i preteške riječi poziv su da se otrijeznimo i pometemo pred svojim pragom. Okanimo se jamranja i zamornoga prozivanja drugih. Postanimo više samokritični. Radimo na svojim nedostatcima i manama. Čitajmo i razmišljajmo. Politički se opismenimo. Naučimo da se „politički šah igra glavom, a na srcem“ (A. G. Matoš) i da ne treba vjerovati samo lijepim riječima, nego da sve političare treba svetopisamski prosuđivati po njihovim djelima. Ne dajmo da budemo robovi političkih partija i da svoje dostojanstvo prodajemo za kantu šrota. Svi smo odgovorni (P. Šegedin). Odgajajmo velike i zdrave katoličke obitelji. Motivirajmo se pozitivnim primjerima kakvih u društvu i ekonomiji, pa i politici, nesumnjivo ima.

Hrvatski je narod tijekom prošlosti pokazao da je vrlo žilav, ali da, na žalost, složno i solidarno funkcionira jedino u izvanrednome stanju, bilo da je riječ o ratu, humanitarnoj akciji ili uspjesima nogometne nacionalne vrste. I danas smo, iako nam se to sada možda ne čini, u izvanrednome stanju: migrantska kriza koja prijeti Europi ima potencijale da uništi europski identitet i europsku sigurnost. Sve teme koje su danas frekventne u hrvatskome medijsko-političkom prostoru mogle bi vrlo brzo postati fusnotom u usporedbi s ovom ugrozom. Živimo u vremenu tektonskih lomova globalne geopolitičke scene koji bi mogli rezultirati nepredvidljivim geopolitičkim i sigurnosnim posljedicama.

Pet je minuta do 12 da posložimo državu i riješimo elementarna pitanja koja političari ne rješavaju isključivo iz kriminalnih motiva i motiva manipulacije. Samo sređene države s jakim vodstvima i vizionarskim državnicima sutra će predstavljati subjekt međunarodne politike. Ostali će biti tek čistači cipela u predvorju.

Kojim će putem Hrvatska?

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari