Pratite nas

Gost Kolumne

Pametniji u BiH više nemaju što popuštati, dotjeran je car do duvara, a osim toga car je i gol

Objavljeno

na

Samoproglašeni duhovni i politički sljednici Tita, Partije i ZAVNOBiH-a zaboravljaju na nacionalni ključ koji je u BiH vrijedio u vrijeme maršalove diktature, a zaboravljaju i na temeljnu odrednicu zasjedanja na koji se tako žestoko pozivaju, a koja glasi: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska (sada bošnjačka)!”.

Izbori su završili, a sada treba ustrojiti održivu vlast na županijskoj, federalnoj i državnoj razini. Ići će teško, što je i razumljivo jer u daytonskoj državi triju etniciteta i dvaju entiteta ništa nije lako. Pa su više nego potrebne ustavne reforme, a pogotovo izmjene Izbornog zakona, koje će jamčiti legitimno predstavljanje triju konstitutivnih naroda kako je to odlučio Ustavni sud BiH, najviša sudska instanca u državi. Nadamo se da će bošnjačke političke strukture ipak podržati stav reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića da nije dobro da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike drugom narodu. Kavazović je u Večernjaku naglasio kako treba tražiti politička rješenja koja će osigurati to da u BiH zažive europske vrijednosti te da političari trebaju naći načina kako provesti odluke ustavnih sudova BiH, ali i onih europskih. Te riječi zazvučale su jako ohrabrujuće za BiH, a za hrvatski konstitutivni narod pogotovo, piše Frano Vukoja/Večernji List

No, što s onima koji su, kao glumac Emir Hadžihafizbegović, u nekom drugom filmu? Poznati glumac koji po Hrvatskoj “mlati pare” smatra da treba politički mlatiti Hrvate u BiH. Bivši ministar kulture Sarajevske županije s pomanjkanjem političke kulture reče jasno i glasno kako podržava kandidaturu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH iako dobro zna da njegov “komšija” Komšić može imati par ili nepar postotaka hrvatskih glasova za tu vrlo važnu političku dužnost. Glumac Hadžihafizbegović zna i to da svaka ptica na grani u BiH prepoznaje to znano podmetnuto “građansko” kukavičje jaje. Pritom glumac, ljubimac eura, pokušava glumiti europejca, zalažući se tobože za europsku BiH. A u europskoj Španjolskoj nezamislivo je da Španjolci biraju Kataloncima političke predstavnike ili u europskoj Belgiji Flamanci Valoncima, a o Švicarskoj da i ne govorimo. Jer tamo nema teorije, a kamoli prakse, za takvo nešto. Osim toga, političko poštenje u razvijenim demokracijama ne dopušta nepošteno političko postupanje. Hadžihafizbegović i ostali tobože proeuropski glumci na sarajevskoj pseudograđanskoj sceni djeluju na načelu novog vica o Chucku Norrisu: “Chuck Norris kandidirao se za sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine!”.

Samoproglašeni duhovni i politički sljednici Tita, Partije i ZAVNOBiH-a zaboravljaju na nacionalni ključ koji je u BiH vrijedio u vrijeme maršalove diktature, a zaboravljaju i na temeljnu odrednicu zasjedanja na koji se tako žestoko pozivaju, a koja glasi: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska (sada bošnjačka)!”. Ali se zato ponašaju kao sekretar jedne seoske partijske ćelije. Taj sekretar rekao je jednom partijskom drugu da mora ženiti neku Šemsu.

– Druže sekretare, ali ja volim Anđu – usprotivi se partijski drug.

– Ti voli Anđu koliko hoćeš jer demokracija je, ali ženit ćeš Šemsu zbog Partije – objasni mu sekretar.

Program “građanskih” političkih struktura u Federaciji zapravo je politički pogrom bh. Hrvata, što se vidi čak i s tamne strane Mjeseca. Stoga su ovi izbori pobudili javnost u širem okruženju, ali i dalje u Europi i svijetu. Zagrebački Globus prošloga tjedna pisao je ovako: “Ako bošnjačka većina ponovno nametne Hrvatima Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, slijedi potpuna blokada vlasti“. Globus čak navodi kako bi moglo doći do potpunog političkog sloma u BiH, a u naslovu stoji: “Bude li ugrožen mir, moguća je i intervencija vojnih snaga!”.

Pametniji u BiH više nemaju što popuštati, dotjeran je car do duvara, a osim toga car je i gol. U sarajevskoj pseudograđanskoj čaršiji uvjereni su da će se na kraju balade bh. Hrvati ponašati mazohistički po onoj: “Prijeđeš li preko svega, onda će sve prijeći preko tebe!”. No, ne znaju da su Hrvati tvrd kamen, a ujedno i zaglavni kamen ćemera Bosne i Hercegovine. A bez tog kamena i ćemera BiH je na putu jada i čemera. A trebala bi krenuti europskim putem jer joj je i u geografskom pogledu sudbina Europa, a sve drugo je tropa. “Građanske”, a zapravo unitarističke i hegemonističke, političke opcije u BiH na sve nedopustive načine pokušavaju od bosanskohercegovačkih Hrvata napraviti političke papučare. Bilo bi smiješno da nije toliko otužno. Šljive su rodile pa se ovih dana u bosanskim selima priča sezonski vic. Pitanje glasi:

– Kako ćeš prepoznati papučara u selu?

– To je onaj koji je potrošio više šljiva na pekmez nego na rakiju – glasi odgovor.

Krajnje je vrijeme da daytonski dušobrižnici BiH osujete one koji od tri bh. konstitutivna naroda nastoje napraviti “građanski” pekmez!

Frano Vukoja/Večernji List

Ovako govori ‘simpatični Ante’ iz super plaćenih reklama hrvatskih kompanija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Benjamin Tolić: Krabuljni ples oko Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Da ne povjeruješ svojim očima i ušima! Hrvati, a s njima i neki nehrvati, duboko se ukopali svatko u svoju misao o nekom tamo Željku Komšiću iz Kiseljaka! Što je tu tako čudno? Sama ta činjenica: predmet ništavan, a misli o predmetu dubokoumne! Ali ne treba se tomu čuditi. Takve nesklapnosti nužno se zbivaju uvijek kada politički vjetrogonje, plešući oko vatre, paze „da se Vlasi ne dosjete“ kakve nevolje potajno žuljaju njihovu pravednost.

Ali najmanje su u ovom slučaju krivi rečeni vjetropiri. Mnogo je krivlja paradoksalna politička zbilja koja hrani njihovo dubokoumlje.

Evo kratka prikaza te zbilje. Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina bila je u okviru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nazovi-država svojih triju jednakopravnih naroda: Muslimana (oko 43 posto pučanstva), Srba (oko 31 posto pučanstva) i Hrvata (oko 17 posto pučanstva).

Kada se Jugoslavija raspadala (1990.–1995.), Muslimani su tu nazovi-državu htjeli pretvoriti u samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu; Srbi nisu htjeli nikakvu Bosnu i Hercegovinu; Hrvati, politički gotovo zanemariv čimbenik u Bosni i Hercegovini, naravno su čeznuli za životom u svojoj nacionalnoj državi, ali su, duboko svjesni svoje neznatnosti i dugoročnog probitka svoje nacionalne države Republike Hrvatske, u veljači 1992. masovno izašli na referendum i glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine.

Na tom referendumu zbio se temeljni bosansko-hercegovački paradoks. Hrvati su, premda najslabiji čimbenik – poput miša u priči „Djed i repa“ – svojom snagom iščupali Bosnu i Hercegovinu iz Jugoslavije. Kako? Paradoksalno. Prevagom svojih glasova ostvarili su nuždan uvjet za njezino međunarodnopravno priznanje – dakle, nešto što niti su Srbi htjeli niti su Muslimani bez Hrvata mogli učiniti.

Na ishod referenduma o neovisnosti Srbi su odgovorili združenim nasiljem iznutra i izvana: iznutra oružanom pobunom, a izvana srpsko-crnogorskom oružanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. U tom ratu (1992.–1995.) izbio je podjednako okrutan oružani sukob među braniteljima Bosne i Hercegovine – među Muslimanima (od rujna 1993. Bošnjacima) i Hrvatima. Hrvati, najslabiji sudionici u tim sukobima, pretrpjeli su razmjerno najveće demografske gubitke, i to – paradoksalno – znatno veće u sukobima sa saveznicima, Bošnjacima, u Srednjoj Bosni nego u sukobima s neprijateljima, Srbima, u Sjevernoj Bosni.

Ta dva paradoksa visoko je nadmašila paradoksalnost Općega okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini što su ga po diktatu „tenkovske diplomacije“ tzv. međunarodne zajednice u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright–Patterson kod Daytona postigli Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović te njegovim svečanim potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. priveli kraju rat Srba, Bošnjaka i Hrvata za svoj dio Bosne i Hercegovine.

Pouzdane podrobnije obavijesti o toj trostrukoj bosansko-hercegovačkoj tragediji čitatelju nudi knjiga Ivana Zlopaše „Politička sudbina Hrvata u Bosni i Hercegovini“ (Mostar, 2005.). Pisac ovoga članka želi samo upozoriti na temeljne paradokse Daytonskoga sporazuma o kojima pametniji od njega mudro šute.

Taj sporazum svojim Aneksom IV, koji je zapravo Ustav buduće države, određuje Bosnu i Hercegovinu kao državu njezinih triju jednakopravnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, i svih ostalih njezinih državljana. Uz to ističe da Bosna i Hercegovina više nije – republika. Dobro. reći ćete, što je tu paradoksalno? Tu još ništa. Ali Ustav te odredbe dopunjuje nečim što je ne samo paradoksalno, nego i skandalozno. On državu dijeli na dva podjednaka dijela, tzv. entiteta (bića), jedan se prostire na 49 posto, a drugi na 51 posto ozemlja.

Manji entitet naziva Republikom Srpskom i dodjeljuje ga Srbima, a veći entitet Federacijom Bosne i Hercegovine i dodjeljuje ga Bošnjacima i Hrvatima. Što dakle? Nije li čudno da Bosna i Hercegovina, koja nije republika, svojim znatnim dijelom jest republika? I to – republika srpska! Nije li više nego sablažnjivo dodijeliti agresoru na Bosnu i Hercegovinu, koji je činio oko 31 posto ukupnoga pučanstva, 49 posto, a njezinim braniteljima, koji su činili oko 60 posto ukupnoga pučanstva, 51 posto te nesretne države?

A što čine Bošnjaci kada već treći put biraju Hrvatima njihova zastupnika u tročlano Predsjedništvo toga čudovišta od države koje je još dodatno unakazila samovolja „visokih predstavnika međunarodne zajednice“, od Carla Bildta do Valentina Inzka? Što dakle čine hrvatski saveznici Bošnjaci? Oni samo oponašaju okrutnu „pravdu“ međunarodne zajednice. Stoga je sva ta smiješna „frtutma“ oko Željka Komšića u biti samo krabuljni ples oko pokojne Hrvatske Republike Herceg-Bosne u kojemu se nadmeću njezini pristaše i protivnici.

Hrvati, ako se ne varam, napokon polako shvaćaju da bez entiteta nema identiteta, a u krajnjem slučaju ni opstanka.

 

Benjamin Tolić / hrsvijet.net

 

Uz dvadeset i sedmu obljetnicu Hrvatske Republike Herceg Bosna

 

 

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Znate li tko su ‘halal-Hrvati’?

Objavljeno

na

Objavio

profesor Slavo Kukić

Nakon usvajanja Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru, bošnjački javni prostor su preplavili nastupi osoba koje pripadaju hrvatskome narodu, ali koje osporavaju konstitutivnost toga naroda kao i borbu Hrvata za političkom jednakopravnošću u BiH.

Riječ je o šarolikom skupu osoba, od svećenika (uglavnom pojedinih bosanskih franjevaca) do raznoraznih oportunista koji su spremni na sve, pa i ponižavati vlastiti narod, za neku vlastitu (uglavnom) kratkoročnu korist.

Tako tu imamo poznate sluge bošnjačke politike koji na obespravljivanju Hrvata rade još od početka devedesetih, poput Ive Komšića, koji je originalni hrvatski smokvin list koji je trebao davati legitimitet ratnom Predsjedništvu bošnjačke RBiH, pa do fra Drage Bojića, bosanskog franjevca koji danas osporava gotovo sva politička prava hrvatskoga naroda.

Ono što im je zajedničko je da nemaju nikakav legitimitet govoriti u ime hrvatskoga naroda, jer na izborima nisu dobili podršku tog naroda. Legitimitet im daju samo mikrofoni bošnjačkih medija, jer je njihovo znanje o politici, posebno politologiji, oskudno. Njihova priča se svodi na ponavljanje već pripremljenih fraza kojima je cilj zamagliti istinu, dezavuirati javnosti i vlastiti narod prikazati u biti naivnim ili zločestim te mu tako osporiti zahtjeve za političkom jednakopravnošću u BiH.

Halal-Hrvate sarajevska javnost predstavlja kao „poštene“ Hrvate i vrsne intelektualce, nasuprot „fašistima“ koji se bune protiv toga da im bošnjačka politička elita kroji sudbinu i da se pretvore u nacionalnu manjinu u vlastitoj domovini. Tako bošnjačka politika pokušava s jedne strane prikriti a s druge osporiti činjenicu kako je hrvatski narod u BiH ustavotvoran, kako svoju političku volju izražava na izborima te kako su izbori pokazali da apsolutna većina Hrvata podržava politiku Hrvatskog narodnog sabora.

Hrvatski narod u BiH traži samo da se poštivaju Ustav BiH i Daytonski mirovni sporazum u kojima je jasno navedeno da je BiH država triju u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda i dvaju entiteta. Konstitutivni narodi tvore Bosnu i Hercegovinu, svaki narod je nositelj suvereniteta i legitimni politički predstavnici konstitutivnih naroda trebaju tvoriti vlast.

No, kako je u međuvremenu bošnjačka politička elita odustala od takve BiH, danas su im potrebni halal-Hrvati (u manjoj mjeri i Srbi) kako bi međunarodnoj i vlastitoj javnosti pokazali kako eto tobože postoje Hrvati u BiH koji podržavaju njihovu politiku unitarizacije entiteta FBiH u kojem će dominirati demografska većina.

Tu na scenu stupaju raznorazni Komšići, Bojići, Babići, Kukići…, čitav spektar osoba koje na račun ponižavanja vlastitoga naroda pokušavaju ostvariti neku osobnu korist. Pri tom je važno naglasiti da ta korist nije materijalne naravi za sve njih. Za Kukića i takve jest, ali za neke bosanske franjevce možda i nije. Dio njih vjerojatno preko ponižavanja hrvatskoga naroda „liječi“ neke osobne frustracije.

Ovdje je važno spomenuti i da nitko od tih bosanskih franjevaca nije ni riječ rekao kad je ta ista bošnjačka javnost vodila hajku protiv kardinala Puljića jer je upozorio da se nametanjem Željka Komšića krše prava hrvatskome narodu ali i uništava BiH.

Bošnjačka politička elita i pripadajuća joj javnost halal-Hrvate koristi po potrebi, a potreba se ukazala upravo pri usvajanju Deklaracije o položaju Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru.

Zastupnici koji su izglasali Deklaraciju u Saboru su ljudi koji predstavljaju većinu Hrvata u Republici Hrvatskoj, a sama Deklaracija jasno podržava političku borbu hrvatskih političkih predstavnika u BiH, koji su okupljeni u Hrvatskom narodnom saboru, i koji nose preko 90 posto političkog legitimiteta bh. Hrvata.

Srećom, kako vrijeme prolazi i sam broj halal-Hrvata se smanjuje kao i njihov utjecaj u javnosti. Danas oni služe samo da bi se sama bošnjačka javnost mogla tješiti kako ima „stvari pod kontrolom“.

Njihov utjecaj na hrvatski narod je nikakav.

Danas u hrvatskom narodu u BiH zapravo imamo jedinstvo hrvatske politike, katoličke crkve, intelektualnih elita i javnosti. To je, pak, posljedica, konstantnih pokušaja političkog obespravljivanja hrvatskoga naroda te istupi halal-Hrvata zapravo samo dalje jačaju to jedinstvo.

Naposljetku, hrvatska javnost se ne bi ni trebala posebno osvrtati na te izjave i stavove jer oni svakako pripadaju bošnjačkoj javnosti i obraćaju se primarno Bošnjacima.

A to što su pojedinci spremni poticati obespravljivanje vlastitoga naroda, najviše govori o njima samima.

Jurica Gudelj, Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari