Pratite nas

Gost Kolumne

Pametniji u BiH više nemaju što popuštati, dotjeran je car do duvara, a osim toga car je i gol

Objavljeno

na

Samoproglašeni duhovni i politički sljednici Tita, Partije i ZAVNOBiH-a zaboravljaju na nacionalni ključ koji je u BiH vrijedio u vrijeme maršalove diktature, a zaboravljaju i na temeljnu odrednicu zasjedanja na koji se tako žestoko pozivaju, a koja glasi: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska (sada bošnjačka)!”.

Izbori su završili, a sada treba ustrojiti održivu vlast na županijskoj, federalnoj i državnoj razini. Ići će teško, što je i razumljivo jer u daytonskoj državi triju etniciteta i dvaju entiteta ništa nije lako. Pa su više nego potrebne ustavne reforme, a pogotovo izmjene Izbornog zakona, koje će jamčiti legitimno predstavljanje triju konstitutivnih naroda kako je to odlučio Ustavni sud BiH, najviša sudska instanca u državi. Nadamo se da će bošnjačke političke strukture ipak podržati stav reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića da nije dobro da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike drugom narodu. Kavazović je u Večernjaku naglasio kako treba tražiti politička rješenja koja će osigurati to da u BiH zažive europske vrijednosti te da političari trebaju naći načina kako provesti odluke ustavnih sudova BiH, ali i onih europskih. Te riječi zazvučale su jako ohrabrujuće za BiH, a za hrvatski konstitutivni narod pogotovo, piše Frano Vukoja/Večernji List

No, što s onima koji su, kao glumac Emir Hadžihafizbegović, u nekom drugom filmu? Poznati glumac koji po Hrvatskoj “mlati pare” smatra da treba politički mlatiti Hrvate u BiH. Bivši ministar kulture Sarajevske županije s pomanjkanjem političke kulture reče jasno i glasno kako podržava kandidaturu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH iako dobro zna da njegov “komšija” Komšić može imati par ili nepar postotaka hrvatskih glasova za tu vrlo važnu političku dužnost. Glumac Hadžihafizbegović zna i to da svaka ptica na grani u BiH prepoznaje to znano podmetnuto “građansko” kukavičje jaje. Pritom glumac, ljubimac eura, pokušava glumiti europejca, zalažući se tobože za europsku BiH. A u europskoj Španjolskoj nezamislivo je da Španjolci biraju Kataloncima političke predstavnike ili u europskoj Belgiji Flamanci Valoncima, a o Švicarskoj da i ne govorimo. Jer tamo nema teorije, a kamoli prakse, za takvo nešto. Osim toga, političko poštenje u razvijenim demokracijama ne dopušta nepošteno političko postupanje. Hadžihafizbegović i ostali tobože proeuropski glumci na sarajevskoj pseudograđanskoj sceni djeluju na načelu novog vica o Chucku Norrisu: “Chuck Norris kandidirao se za sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine!”.

Samoproglašeni duhovni i politički sljednici Tita, Partije i ZAVNOBiH-a zaboravljaju na nacionalni ključ koji je u BiH vrijedio u vrijeme maršalove diktature, a zaboravljaju i na temeljnu odrednicu zasjedanja na koji se tako žestoko pozivaju, a koja glasi: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska (sada bošnjačka)!”. Ali se zato ponašaju kao sekretar jedne seoske partijske ćelije. Taj sekretar rekao je jednom partijskom drugu da mora ženiti neku Šemsu.

– Druže sekretare, ali ja volim Anđu – usprotivi se partijski drug.

– Ti voli Anđu koliko hoćeš jer demokracija je, ali ženit ćeš Šemsu zbog Partije – objasni mu sekretar.

Program “građanskih” političkih struktura u Federaciji zapravo je politički pogrom bh. Hrvata, što se vidi čak i s tamne strane Mjeseca. Stoga su ovi izbori pobudili javnost u širem okruženju, ali i dalje u Europi i svijetu. Zagrebački Globus prošloga tjedna pisao je ovako: “Ako bošnjačka većina ponovno nametne Hrvatima Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, slijedi potpuna blokada vlasti“. Globus čak navodi kako bi moglo doći do potpunog političkog sloma u BiH, a u naslovu stoji: “Bude li ugrožen mir, moguća je i intervencija vojnih snaga!”.

Pametniji u BiH više nemaju što popuštati, dotjeran je car do duvara, a osim toga car je i gol. U sarajevskoj pseudograđanskoj čaršiji uvjereni su da će se na kraju balade bh. Hrvati ponašati mazohistički po onoj: “Prijeđeš li preko svega, onda će sve prijeći preko tebe!”. No, ne znaju da su Hrvati tvrd kamen, a ujedno i zaglavni kamen ćemera Bosne i Hercegovine. A bez tog kamena i ćemera BiH je na putu jada i čemera. A trebala bi krenuti europskim putem jer joj je i u geografskom pogledu sudbina Europa, a sve drugo je tropa. “Građanske”, a zapravo unitarističke i hegemonističke, političke opcije u BiH na sve nedopustive načine pokušavaju od bosanskohercegovačkih Hrvata napraviti političke papučare. Bilo bi smiješno da nije toliko otužno. Šljive su rodile pa se ovih dana u bosanskim selima priča sezonski vic. Pitanje glasi:

– Kako ćeš prepoznati papučara u selu?

– To je onaj koji je potrošio više šljiva na pekmez nego na rakiju – glasi odgovor.

Krajnje je vrijeme da daytonski dušobrižnici BiH osujete one koji od tri bh. konstitutivna naroda nastoje napraviti “građanski” pekmez!

Frano Vukoja/Večernji List

Ovako govori ‘simpatični Ante’ iz super plaćenih reklama hrvatskih kompanija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Bandić protiv Bandića: ‘Ovi šaljivi predsjednički izbori dobili su na smrtnoj ozbiljnosti’

Objavljeno

na

Objavio

Dario Juričan (redatelj filma „Gazda“) promijenio je ime u Milan Bandić i istaknuo je kandidaturu za predsjedničke izbore. Zalaže se za korumpiranje Hrvatske i njezino brendiranje kao koruptivne, korumpirane i korumpirajuće države. Na stranu što to djelomično ima smisla, jer nalikuje na vrstu promocije porezne oaze plus države s utjecajnom mafijom.

Na stranu filozofski problemi poput korupcije u demokratskom sustavu ili osobnog identiteta. Na stranu pitanje zafrkava li se novi Bandić i/ili time promovira svoja nova filmska iznašašća. Na stranu sličnosti s ljudima koji su iz drugih razloga mijenjali imena, prezimena ili imena i prezimena. Na stranu za kraj i sličnost sa sličnim kandidatima u Europi i svijetu.

Na prvu loptu Dario Juričan a.k.a. Milan Bandić 2 kako se to u Zagrebu kaže, spelava huncutarije, zafrkava se i/ili istovremeno promovira svoj profesionalni rad i sve staje na tome. Na drugu, čak i usprkos zafrkanciji, nešto je komično kontradiktorno i potmulo tautološki u toj kandidaturi. O čemu se radi? Razmislimo što Milan Bandić 2 radi. On promovira korupciju na svim razinama kao srž vlastite predsjedničke kampanje na račun Milana Bandića 1, a potaknut slutnjama, indicijama, sumnjama i optužbama za koje vjerujemo da su stvarne (nazovimo to stvarnošću korupcije u RH). Sad, ako su stvarne, a Milan Bandić 2 uzima ih kao stvarne, onda je njegova zafrkancija samo privid dok je ona zaista stvarnost koja je u potpunosti u skladu sa stvarnošću Milana Bandića 1. Ako je tome tako, nekoliko je zanimljivih posljedica.

Prvo, većina ostalih kandidata, uključujući i Milana Bandića 1, vjerojatno će negirati stvarnost korupcije u RH i time promovirati privid koji kaže da korupcije nema i da ju ne treba niti priznavati, a još manje promovirati. Milan Bandić 2 koji se čini prividom zaista je stvarnost u odnosu na stvarnost Milana Bandića 1 koji za sebe i drugi za njega drže da je prividan kao korumpiran. Drugo, čini se da je Milan Bandić 1 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 2 privid (vic). No ako je Milan Bandić 2 stvarnost (ozbiljnost), a Milan Bandić 1 privid (vic) u koji vjeruje ne samo on nego i svi ostali kandidati (pod raznim izlikama poput one o nepostojanju pravomoćne presude što je implicitno priznanje korumpiranosti ako se zna na kojem je mjestu hrvatsko pravosuđe u EU), onda je glasanje za bilo kojeg kandidata osim za Milana Bandića 2 podržavanje privida i poricanje stvarnosti. Treće, na prvi pogled Milan Bandić 1 je stvarnost, a Milan Bandić 2 je privid. No, ako Milan Bandić 2 promovira stavove koje temelji na činjenicama o RH kao korumpiranoj državi, onda je Milan Bandić 2 stvarnost, a Milan Bandić 1 privid. No čega je Bandić 1 privid? On je privid nekorumpirane vlasti. On je privid legalne i legitimne vlasti. On je privid dobrog čovjeka iz Zagreba. Privid gradonačelnika za pamćenje.

Recimo i koliko ljudi će pristati uz privid Bandića 1, a koliko uz stvarnost Bandića 2? Ako Bandić 1 pobjeđuje na lokalnim izborima sa 100-150.000 glasova i ako Zagreb ima oko 600.000 birača, onda je to maksimalno ¼ biračkog tijela koja vjeruje u privid. Nasuprot nje ¾ biračkog tijela ne vjeruje u taj blistav privid nego sluti ili ima indicije mračne stvarnosti. Ako Bandić 2 sakupi 10.000 potpisa i glasova da prestigne nekoliko fiktivnih kandidata koji se predstavljaju kao stvarni, onda je pomaknuo granicu zbilje. Svi ostali kandidati osim Bandića 1 morat će se odlučiti između privida i stvarnosti spariti s njima s Bandića 1 i Bandića 2. Ako stvarnost spare s Bandićem 1, onda moraju poricati činjenice i tvrditi kako je Bandić 2 privid (vic) što za posljedicu ima da je Bandić 1 stvaran, a ako učine obrnuto, onda moraju potvrditi činjenice i tvrditi kako je Bandić 1 privid (vic).

Prisjetimo se kako je najsnažniji razlog u prilog prividu onaj koji kaže da je bilo koji opis stvarnog ovisan o tome da bude konstrukcija privida, tj. ljudskog uma (u ovom slučaju uma birača). Tako su ponudom Milana Bandića 2 ovi šaljivi predsjednički izbori dobili na smrtnoj ozbiljnosti jer su birači stavljeni pred izbor između potvrđivanja i poricanja činjenica; između stvarnosti i privida. Taj izbor nisu znali riješiti najveći filozofski umovi pa nije jasno kako će ga riješiti hrvatski birači no ponudio ga je Bandić 2 ili Dario Juričan (koji trenutačno režira film „Kumek“ o Bandiću 1).

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/HrvatskaDanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Čudna sinteza kapitalizma i ‘ljevičarstva’

Objavljeno

na

Objavio

Nema što, Emil Tedeschi je uspješan privrednik. Vlasnik je ‘ALtantic‘ grupe koja zapošljava 5500 ljudi, sa stalnim rastom prihoda i profita. No, ovih je dana izazvao veliku pozornost izletom u politiku, što je popraćeno pohvalama u stilu „oštar nikad kao do sada“, „bez dlake na jeziku“ i slično.

Reagirali su tek Gradski odbor HDZ-a i Hrvatski časnički zbor iz Splita, koji su se osjetili pogođenima spominjanjem Splita i hrvatskog naroda u rasističkom kontekstu.

Naime, ovaj je poduzetnik, koji se voli poput nekada Ćire Blaževića kititi šalovima i glembajevskim glamuroznim proslavama rođendana i vjenačanja, održao govor na jednoj poslovnoj konferenciji u kojemu je napravio svojevrstan presjek nacionalnog duha.

Rekao je kako mi kad vidimo crnca u Splitu, volimo ga linčovati, kad čujemo nekoga govoriti srpski, bacamo ga u more, kad vidimo Azijata na Markovu trgu, upiremo prstom u njega. Hoće reći kako su Hrvati zatvoreni i ksenofobični, čemu, naravno, proturječi slika gostoprimstva, turizma, pa i iseljavanje.

Nije Tedeschi u svom političkom pledoajeu propustio spomenuti 1941. i 1945., s aluzijom na one koji idu stopama djedova i očeva, za razliku od Nijemaca. Očito je upro prstom samo u jednu nostalgičnu stranu zaboravivši one druge, pa i samog sebe, koji također slijede očeve i djedove.

Ovakvim stavovima pridružio se primitivnom i politikantskom trendu sotonizacije i optužbi na račun države i naroda u sklopu programirane propagandne kampanje o „fašizaciji društva“. Primjer je ovo čovjeka kojemu moć, slava i novac udare u glavu u toj mjeri da izgubi svaku kontrolu nad sobom i zaluta u područje koje ne poznaje ili si dopušta svoje subjektivne osjećaje nametati kao konačne istine.

Kako je sam otkrio, Tedeschi je do prvog milijuna (nek vjeruje tko može) došao prodajući žvake i lizalice, i to u 24. godini života, i u ratnoj 1991. Sama Atlantic grupa nastala je preuzimanjem niza trgovačkih firmi, i to, izgleda, i po babi i po stričevima. Već dulje vrijeme je zinuo na “Podravku” i na “Jamnicu”.

Priča priče kako mu je otac Svetozar bio moćan i u bivšem socijalističkom, ali i u onom još „bivšijem“, kraljevskom sistemu. Taj pedigre, uostalom, nije ništa neobično ni rijetko za suvremene najmoćnije hrvatske tajkune.

On danas kaže kako ne priznaje (balkanske) granice, ne misleći očito pri tome tek na trgovinu. BiH je, veli, njegova domovina, a Srbija mu je na vrh jezika. Bili su mu dragi Stjepan Mesić i Ivica Račan, a i danas je intimus Zorana Milanovića, kojemu će zacijelo pružiti svu potrebnu pomoć u izbornoj kampanji, a on će se njemu, ako Bog da, odužiti.

Čudna je uopće u nas ta sinteza kapitalizma i „ljevičarstva“, piše Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Kako je hrvatska Udba (današnji tajkuni) stjecala prve milijune

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari