Pratite nas

Analiza

Panika u Milanovićevom špijunskom leglu

Objavljeno

na

“Hrvatska više nije slučajna država“, slavodobitno je ustvrdio ‘crveni vožd na odlasku’, ali ne bi ništa bilo transparentno i konačno da nema toga ‘ali’, piše Kazimir Mikašek-Kazo.

[ad id=”93788″]

U toj državi, (ne)slučajnoj državi, koju je vožd učinio prosperitetnom, rastućom i (ne)slučajnom, imamo ‘slučajnog’ mandatara Tihomira Oreškovića koji će učiniti sve da zemlju koju je vožd izvukao iz krize ponovo baci na koljena i učini je slučajnom.

Istina je da je mandatar Tim Orešković ‘slučajni’ kandidat za premijera, istina je da je Tim za cijelo Milanovićevo špijunsko leglo sasvim sučajno jedno veliko iznenađenje, istina je da je zbog Tima u špijunskom leglu nastala panika, jer slučajno su dobili čovjeka iznenađenja, kojega ni slučajno ne mogu obrađivati svojim goebbelsovskom metodama. Nemaju više vremena!

Pune tri godine rasturali su Karamarka kao jedinog ozbiljnog kandidata za premijera, ušli su mu u obiteljsko stablo, ušli su mu u spavaću sobu, u sobu njegove djece, ušli su mu u njegova bivša poduzeća, secirali njegove odnose s Manolićem, Mesićem, Tuđmanom, podmetnuli mu udbaško nasljeđe, ustašluk, fašizam, analizirali njegov engleski, izlistavali brojeve svih njegovih prijatelja, neprijatelja, ušli su mu u poreznu karticu i pomoću špijunskog legla i goebbelsovskih ‘crvenih brigada’ od običnog Hrvata Karamarka napravili monstruozno medijsko ruglo.

Sve resurse, pamet, inteligenciju, elektroničke alate upotrijebili su za moralni i ljudski pogrom čovjeka koji je iz inata pobijeđivao na svim izborima zajedno sa svojim partnerima. I odjednom glavna meta njihovog špijunskog legla se izmakla, velikodušno naciji pokazala pravog mandatara o kojemu nije sanjao ni Milanović, ni njegov glavni špijunčina Ostoja Ranković. I što sad?

Oreškovića izlistavati ne mogu, nemaju više vremena za pripremu pogroma i mogu samo lagano ‘pušiti’, jer dima za Timom nema. Ima doduše prašine jer iza dobrog konja se dobro i praši, ali ta dobra prašina, to bolje za Hrvatsku, špijunsko leglo uopće ne zanima! To nije područje njihove djelatnosti, dobro za naciju nije u opisu njihovog svakodnevnog špijunskog djelovanja.

I dok je Tuđman prisluškujući Miloševića to radio radi zaštite nacionalnih interesa usred rata, dok je Merkel navodno bila prisluškivana radi zaštite globalnih svjetskih interesa, nitko nam u državi koja više nije slučajna, ne obrazlaže u čijem interesu je prošle godine ‘izlistano’ ili bolje reći prisluškivano preko 40 tisuća telefona?

Godine 2014-te, SDP mijenja zakon o sigurnosnim agencijama i daje ovlasti čak i načelnicima policijskih uprava, da mogu usmeno zatražiti praćenje ili prisluškivanje onih za koje oni misle da bi mogli postati predmetom kriminalističke obrade. Radi istine, svi oni ovlaštenici koji usmeno zatraže provođenje takvih špijunskih izvida, u roku 24 sata morali bi dati i pisano obrazloženje, ali ne zna se kome i ne zna se jesu li to i činili.

Dakle, u predizbornoj godini, kada Hrvatskoj ne prijeti neka značajnija vanjska ugroza, nema naznaka nemira ni sukoba, SDP dozvoljava u najvažnijem segmentu represivnog aparata totalnu obavještajnu anarhiju. Anarhija nije uperena za dobrobit cijele nacije, u svrhu zaštite ustavnog poretka, u svrhu očuvanja nacionalnih interesa, anarhija služi samo jednoj svrsi. Borbi jedne partije da ne izgubi vlast, borbi mentalnokomunističke oligarhije za spašavanje svoje ‘zločinačke budućnosti’. (prof. J. Jurčević)

Svi mi znamo da se cijeli Svijet pretvorio u jedno ‘globalno uho i oko’, svi znamo kako smo totalno pod kontrolom, ali da jedna partija represivnim obavještajnim aparatom uništava suparničku stranu koja ne misli kao oni, to se u uljuđenom demokratskom Svijetu ipak ne događa. U stvari dogodio se ‘Watergate’, ali se nakon toga dogodila i ostavka predsjednika Nixona!

Mozak špijunskog legla je očito Ostoja Ranković, svoj zanat je pekao u paraobaviještajnom sustavu bjesomučno loveći generala Gotovinu, njegovi učitelji su poznate face iz britanskog MI6 odjela, a špijunsko leglo nalazi se o OTC-u ‘Operativno tehničkom centru’ u koji ne mogu provaliti ni ‘Oceanovih jedanaest’. Super računalo sa softverom, u kojemu su pohranjene sve gadosti mentalnokomunističke vladavine, neosvojiva je tvrđava bez ikakvog nadzora.

A tko može i nadzirati neku usmenu želju, nekog načelnika PU bogtepita otkud, koji je uz osnovanu sumnju na počinjenje nekog možebitnog kaznenog djela ubacio brojeve telefona osumnjičenika u softver, a uz put, za svaki slučaj, ubaci i broj frajera na kojega sumnja da mu ševi ženu. Ili možda broj Petrova, Grmoje, Bulja, moj, tvoj vaš? Nitko ne može ništa, sve je po zakonu, a znamo da nije!?

Glavno špijunsko leglo ima im svoja modificirana podlegla, poglavito u medijskim ‘crvenim brigadama’. Žalosno je gledati ona uplašena lica i oči spikera svih TV šupa u Hrvatskoj, koji kao da molećivo mole naciju nek im oproste, jer eto, ucjenjeni su i moraju nam svaki dan lagati. Ako ne lažu, ako slučajno kažu nešto što Radman ili Radmani nisu planirali, dobiti će otkaz, ugrozit će svoju egzistenciju, svoju djecu, karijeru, ne će moći otplatiti kredit za stan, auto, ne će moći na ljetovanje ili zimovanje. Naravno, ima i onih gadova koji sa zadovoljstvom lažu, a ti su se izlegli u špijunskim veleizdajničkim leglima!

Špijunsko podleglo u krilu tele operatera, koji izravno komuniciraju sa glavnim špijunskim leglom OTC—om izlistavajući im sadržaje razgovora raznih meta špijunske obrade, posebna je priča. Oni su pak kupljeni novcem nas građana Hrvatske koji plaćaju preskupe impulse, oni su kupljeni poreznim olakšicama, oni su jednostavno kupljeni kako bi pod svaku cijenu zadržali planiranu razinu dobiti iz koje dijele bogatu dividendu i godišnje bonuse. I sad čovjek ne zna što je matično špijunsko leglo, a što podleglo, ali znamo da su u panici!

Dolaze ‘Oceanovih 20 – domoljuba’, dolaze ljudi koji točno znaju tko je špijunska glava špijunskog legla, tko su njihovi eksponenti i kako oni funkcioniraju.

To je osnovni razlog svih monstruoznih napada na Karamarka, jer on sve zna, Brkić sve zna, znaju kao funkcionira sustav! Kad Milanović prozove Karamaraka za ‘kriminalnu organizaciju’, za ‘špijunsku organizaciju’, za ‘neoustašku organizaciju’ onda zapravo javno daje nalog svom špijunskom leglu da još žešće udare u neprijatelje. I Milanović zna da Karamarko i Brkić sve znaju i zato su Karamarko i Brkić glavne mete tog špijunskog legla!

Sada je potpuno bjelodano da u našoj dragoj Domovini postoji važnije mjesto od premijerskog, a to je mjesto ministra za domovinsku sigurnost. Ministarstvo domovinske sigurnost jednostavno se mora ustrojiti radi jednog prevažnog posla koji se zove – zaštita nacionalnih interesa.

“Kroz to ministarstvo, filtrirali bi se kadrovi, i ne bi se omogućio pristup javnom informiranju osoblju koje se suprotstavlja postojanju. A domovinska sigurnost može biti ugrožena kako djelima, jednako tako, ako ne i više, riječima. Ministarstvo bi sa sigurnosnog aspekta pratilo sva događanja na području pisane ili javno izgovorene riječi, kako u samoj Domovini, jednako tako i u međunarodnim odnosima, koje se na bilo koji način odnose na Hrvatsku i njen život”, prenosi HRsvijet.

Kazimir Mikašek-Kazo/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari