Pratite nas

Panorama hrvatske političke nesreće

Objavljeno

na

Marko Perojević, Petar Kružić – kapetan i knez grada Klisa, Matica hrvatska, 1931.

croatia_dalmacija_klis_0003

Perojevićeva knjiga o hrvatskom vojskovođi Petru Kružiću (1491.-1537.) svojevrsna je kronika hrvatske agonije, odnosno državnoga umiranja južnohrvatskih dijelova Kraljevine Hrvatske, na koje su Mletci, posebice iza Kandijskoga rata, širili vlast i ime svojih dalmatinskih posjeda. U toj mletačkoj politici razvijen je cijeli sustav nijekanja dalmatinskoga hrvatstva pa zato mletačke političke projekcije nije teško pronaći ni kod ozbiljnijih hrvatskih povjesničara, koji su poput Ivana Lučića bili u njezinoj službi. Upravo se u mletačkoj historiografiji poklapao taj smjer s historiografijama istočnih napadača, koji je cijeli niz stoljeća, uključivši i sadašnje događaje bio sukladan s političkim silnicama. Upravo je na te silnice u prvom dijelu svoje knjige upozorio Perojević.

Prijetnja hrvatskoj državi dolazila je s istoka kojim su gospodarili moćni Osmanlije i sa sjeverozapada odakle je Mletačka Republika, zbog svojih pomorskih i trgovačkih interesa, nadirala na istočnu obalu Jadrana. Hrvatskoj je ostajao prostor saveza s Madžarima na sjeveru i s Habzburzima na zapadu. Dok su napadačke strategije – mletačka i osmanska – vrlo često sudjelovale u pohodima protiv hrvatskih gradova i utvrda, savezničke su se iscrpljivale u međusobnom nadmetanju za prevlast, što je slabilo obrambenu moć. Njih je jedino papa poticao na jedinstvo u obrani zapadnoga kršćanskoga svijeta, čiji je Hrvatska bila najistaknutiji i najnapadaniji dio.

U napadačkim silnicama mogu se prepoznati trajne prijetnje hrvatskom državnom području, a u odnosima saveznika, bez obzira na pokadšto pokazanu dobru volju, probija sva tragedija nesretnoga naroda koji na međunarodnoj razini nema svoga vlastitog suverena. Tek vlastita središnja državna vlast mogla je omogućiti konsolidaciju obrane, a savezništva su joj u tomu mogla samo pomagati. U igrama između napadaja, primirja i potpisivanja mirovnih ugovora Hrvatska je uvijek bila žrtvom jer upravo zbog toga nije mogla voditi vlastitu politiku, a ratni predasi nisu uspostavljani radi mira na hrvatskoj granici, nego vrlo često poradi sebičnih i taktičkih interesa pojedinih suverena. Upravo u takvim političkim i ratnim okolnostima djeluje Petar Kružić, koji nakon osmanskoga zaposjedanja Bosne brani preostale hrvatske zemlje od turskoga nastraja s istoka i mletačkih zaposjedanja sa sjeverozapada. Perojević je osvijetlio Kružićevu osobnost s vojnoorganizacijske, političke, diplomatske i vojničke dimenzije.  U vojničkim pothvatima obično se ističu Kružićeve pobjede nad Turcima 1524. kraj Klisa, 1525. kraj Senja te 1532. oslobađanje Solina od turske vlasti, a nerijetko se spominje i njegova pogibija prigodom turskoga osvajanja Klisa.

Perojević spominje i njegov vojnički udjel u Frankopanovu vojničkom pothvatu prigodom dopreme naoružanja, streljiva, opreme i hrane opkoljenom Jajcu. No sve su to tek vanjske  manifestacije Kružićeva umijeća i hrabrosti, koje bi potpuno izostale da nije bilo njegove „diplomatske“ borbe, a ona se obično svodila na svojevrsno prošenje i moljakanje pomoći za obranu slobodnih dijelova Hrvatske. Ponajprije grada Klisa, koji je uz Senj tada držao vrata cijele hrvatske obale.  Kronični nedostatak novca kojim su plaćani vojnici, nabavljana oprema te se učvršćivale utvrde samo je povremeno stizao od rimskih papa. Car i kralj Ferdinand, bez obzira na to što je znao važnost Klisa, nije imao novca ni ljudstva za njegovu obranu, a zbog stalnih mletačkih podmetanja i optužaba, vrlo je često Kružića opominjao i branio mu svaku obrambenu pripremu.

Mlečani su zbog zaštite svojih trgovačkih probitaka imali potpuno drukčiji odnos prema Osmalijama. Upravo su zato često plijenili Kružićevu dostavu pomoći sve opkoljenijem Klisu. Uviđajući to kao stalan problem on je od Ferdinanda tražio da mu da luku Lovran, gdje bi mogao držati svoje brodove, a odatle se i zalijetati na neprijateljsko brodovlje. Bio je to začetak uskočke mornarice, koja je slijedila borbene tradicije hrvatske pomorske vještine još iz srednjega vijeka. S druge pak strane svojim postrojbama često je duboko prodirao u okupirana područja, gdje bi Turcima pripremao svakovrsna iznenađenja. U knjizi o Kružiću i njegovim uskocima Perojević je oslikao panoramu hrvatske političke nesreće, koja je, unatoč svim nedaćama, u Kružiću, Frankopanima, Zrinskim, Jurišićima i cijelom nizom drugih hrvatskih vojskovođa uspjela tijekom krvavoga 16. stoljeća sačuvati „Ostatke ostataka“, a oni su opet u svim kasnijim osloboditeljskim pothvatima bili podloga za širenje slobodnoga hrvatskoga državnog područja.

Padom pak Klisa pod Osmanlije otišao je i zadnji hrvatski grad na jugu zemlje pod tuđinsku vlast. U samo predvečerje pada iz Kilsa nam je kao zalog budućih junačkih djela ostala priča o dvoboju između Hrvata Miloša i Turčina Bakote. Bila je to biblijska slika Davida i Golijata, u kojoj je mladić Miloš savladao golemoga Turčina. Kružićevom smrću pak preživjeli branitelji Klisa svoje su utočište pronašli u Senju. Upravo će iz Senja sljedećih osamdesetak godina voditi ogorčenu borbu protiv Turaka s jedne, a Mlečića s druge strane. Jednako će se hrvati s političkim problemima kao Kružić, koji je za svaki znatniji vojnički pothvat morao stalno tražiti pomoć svojih kršćanskih saveznika. Njegovi će uskočki nasljednici razviti i svoja pomorska umijeća. Naime, zbog višelične mletačke politike bili su prisiljeni na gusarenje i samofinanciranje vlastite obrane.

Perojevićeva knjiga „Petar Kružić“ objavljena je ponovno u Zagrebu 1998. pod naslovom „Orao s Klisa“. Ne samo da taj čin pokazuje još uvijek svježinu auktorovih zapažanja, nego i aktualnost vojskovođe Petra Kružića, čiji su borbeni potomci devedesetih godina u veličanstvenim vojnim pobjedama osigurala opstojnost hrvatskoj državi. Naslov pak knjige najbolje karakterizira ovoga neumrloga hrvatskog vojskovođu.

Mate Kovačević

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Događaji

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – povezivanje škola u Vukovaru, Širokom Brijegu i Chicagu

Objavljeno

na

Objavio

U subotu, 18. studenog 2017., u organizaciji Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, održana je videokonferencija u okviru pilot projekta Korijeni kojim se ostvarila suradnja osnovnih škola Dragutin Tadijanović iz Vukovara, Prve osnovne škole Široki Brijeg i Hrvatske škole Kardinal Stepinac Chicago pri župi Sv. Jeronima u Chicagu te Hrvatske škole pri Hrvatskom kulturnom centru Chicago.

Tijekom videokonferencije djeca iz Chicaga su pokazala što znaju o domovini i otpjevala pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, maleni Vukovarci održali su zanimljivo predavanje. Svojim vršnjacima pričali su o Gradu heroju, o mjestu kojem se svatko od nas nakloni i zahvali na žrtvi. Iz Širokog Brijega naglasili su da je najvažnije zajedništvo našeg naroda, ma gdje bili, jer nas veže jedna ljubav prema istoj domovini Hrvatskoj.

Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tom je prigodom poručio kako je projekt Korijeni usmjeren na izgradnju i jačanje zajedništva hrvatskog naroda, svijesti da smo jedan – nedjeljiv narod ma gdje živjeli te je prvenstveno usmjeren na djecu i mlade koji su budućnost Hrvatske „ Draga djeco iz Vukovara, Širokog Brijega i Chicaga stvorite nova prijateljstva utemeljena na činjenici da ste Hrvati, da dijelite jedan jezik jednu povijest, jednu kulturu i jednu budućnost. A svaki vaš uspjeh je hrvatski uspjeh, dogodio se on u Vukovaru, u Chicagu ili u Širokom Brijegu.

Svi ga zajedno iščekujemo i svi ćemo ga zajedno slaviti, a Vaša hrvatska država se s Vama i danas već ponosi“.

Cilj projekta Korijeni, između ostalog je, međusobno upoznavanje i zbližavanje djece iz Republike Hrvatske, BiH i iseljeništva u osnovnoškolskoj dobi, radi jačanja svijesti o nedjeljivosti hrvatskog naroda i poticanja njegovog zajedništva, ali i  svladavanja komunikacijskih barijera između Hrvata u Republike Hrvatske i izvan nje, poglavito među najmlađim generacijama.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Sramota. U svijetu nitko  ne zna ništa o Vukovaru!

Objavljeno

na

Sipa Press

Prolazi još jedna obljetnica sjećanja na nevine žrtve Grada Vukovara, ali i Škabrnje u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Koliko djeca u školi uistinu znaju o ovim velikim tragedijama hrvatskog naroda, koliko znaju o agresorima? Malo ili ništa. Međutim, još je žalosnija činjenica da se recimo o onome što se događalo u Vukovaru tijekom 1991. gotovo ne zna ništa u Europi, a kamoli u svijetu.

Mnogi ne znaju ni pokazati na zemljopisnoj karti gdje je Vukovar, a kamoli Škabrnja, iako je riječ o jednoj od najvećih ratnih katastrofa nakon II. svjetskog rata. O ovom razorenom gradu vrlo malo ili bolje rečeno ništa ne znaju ni žitelji susjednih država, poput Madžarske, Italije…

U školama diljem Europe se ne uči o Domovinskome ratu. Tome se ne treba čuditi kad se ni u hrvatskim školama ovoj temi ne pridaje zaslužena pažnja. Međutim, što rade hrvatska veleposlanstva diljem svijeta, je li ona barem prigodom ovakvih događanja upozoravaju tamošnje medije, odnosno iznose istinitu sliku o onome što ste događalo na ovim prostorima? Prema šutnji europskih medija vrlo lako se da zaključiti da se u ime nečijih interesa ova tema zaobilazi, marginalizira i prešućuje! Zašto?

S druge pak strane svjedoci smo da se svijetom širi lažna istina o Domovinskome ratu, pa čak i da se agresora pretvara u žrtvu. Nitko to ni demantira. To traje iz godine u godinu, pa će na kraju laž  ipak  postati – istina.

Dakle, pitanje glasi: što ste gospodo hrvatski veleposlanici učinili ili što činite da se 26 godina nakon okupacije Vukovara i Škabrnje zna o tim događajima u državama u kojima predstavljate Hrvate, odnosno zašto šutite, umjesto da „urličite“ o onome što ste nadamo se gledali i ovih dana u ovome gradu i ovome selu?

U vrijeme Domovinskoga rata hrvatska je diplomacija odnijela pobjedu, baš kao što su to učinili i mediji, ali u miru opet gubimo.

Ne, ništa se u Europi ne zna o Vukovaru, o bijelim križevima na Memorijalnom groblju ili pak o Ovčari.

Sramotno, ali je tako!

Inače, svjetski mediji su relativno dobro informirani o „ustaškoj Hrvatskoj“, pa i o „genocidu Hrvata nad Srbima“, o čemu im ne svjedoče samo Srbi, već i pojedini hrvatski (?) političari, domaće izdajice i dezerteri.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari