Pratite nas

Papa Franjo i ja rastjerat ćemo stoljetne strahove i predrasude između Crkava

Objavljeno

na

Skori susret u Jeruzalemu, odnosi Katoličke i Pravoslavne Crkve, te stanje ekumenskog dijaloga danas samo su neke od tema o kojima je za Catholic News Service progovorio carigradski patrijarh Bartolomej I.

– Ja i papa Franjo obvezali smo se na ovo sveto hodočašće u sveti grad Jeruzalem kako bismo pokazali bratsku povezanost nas, nasljednika svete galilejske braće Petra i Andrije – riječi su kojima je carigradski patrijarh Bartolomej I. u razgovoru za Catholic News Service opisao skori susret sa poglavarom Katoličke Crkve u Jeruzalemu.

patrijarh-Bartolomej-i-papa

Pedeset godina nakon povijesnog susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore – prvim takve vrste nakon više od 500 godina – u Jeruzalemu će se susresti „Petar i Andrija naših dana“. Iako predstojeći susret nema povijesnu težinu onog prethodnog, ne smije ga se podcijeniti!

–  Susret pape i ekumenskog patrijarha u Jeruzalemu 50 godina nakon povijesnog susreta naših predšasnika, Pavla VI. i Atenagore, ne smije biti podcijenjen… Dijalog ljubavi i istine koji je uslijedio nakon tog sudbonosnog početka doveo je do značajnih uspjeha – iako je posljednji cilj potpunog i cjelovitog zajedništva još uvijek pred nama. Ali kao i u svakom hvale vrijednom nastojanju, putovanje prema njegovu ostvarenju jednako je vrijedno kao i njegov cilj – pojasnio  je carigradski patrijarh, a upravo će predstojeći susret dvojice poglavara potvrditi neprekinutu i iskrenu težnju za punim jedinstvom dvaju Crkava.

U spomenutom razgovoru Patrijarh se dotaknuo pontifikata trojice papa s kojima je imao priliku surađivati, izjavivši kako je „svaki od njih na jedinstven način u vinograd Božji dijalog unosio kršćansku ljubav, duh bratstva i pronicljiva vodstva“.

– Papa Ivan Pavao II., nedavno proglašen svetim, žarko je nastojao unijeti Evanđelje u sve dijelove ljudskog života…. Papa Benedikt XVI., teološki  oslonac svojeg predšasnika, nastavio je ekumenski put unijevši snažnu teološku kritiku… A sada s papom Franjom imamo vizionara i proročkog svjedoka istine Evanđelja, koji se ne boji suprotstaviti značajnim zaprekama koje stoje na putu. Kao ekumenski patrijarh, koji ponizno vrši službu prvoga u Pravoslavnoj Crkvi, u ovim odličnicima Rimske Crkve vidimo Božju providnost – rekao je Bartolomej I., inače i prvi ekumenski patrijarh koji je nakon raskola 1054. godine prisustvovao inauguraciji pape.

Na pitanje o postojanju određenog otpora ekumenizmu unutar Pravoslavlja, patrijarh je naglasio kako su sve autokefalne Pravoslavne Crkve složne u zalaganju oko teološkog dijaloga sa drugim Crkvama jer pred svima stoji apostolov poziv na „istinovanje u ljubavi“, te kako onoj braći kojoj nedostaje ljubavi i predanosti Evanđelju, treba pristupiti s ljubavlju, jer „jedino ljubav može odriješiti čvorove straha u ljudskom srcu“.

– Odbijanje susreta s drugima izvire iz straha, a strah, prepušten samom sebi, može prerasti u mržnju i nasilje. Zašto i danas gledamo strašne vjerske ratove? Nije li upravo strah od drugoga izazvao najprimitivnije nagone? – upitao je Patrijarh.

Govoreći o ekumenskom dijalogu, Bartolomej I. je istaknuo kako on mora sadržavati prihvaćanje prava drugoga na njegovo (samo)razumijevanje, inače bi se dijalog pretvorio u monolog – „jednostrani solilokvij pun straha i predrasuda“.  Međutim, ovo prihvaćanje ne znači i prihvaćanje svega pod svaku cijenu.

–  Sve strane u ekumenskom dijalogu moraju dopustiti različitost i suočiti se s njom bez straha, imajući na umu da nas Bog, koji nas je stvorio različitima, jednako voli. Naša je odgovornost „govoriti istinu u ljubavi“ jedni drugima, čak i kada je to bolno. Time će ekumensko gibanje biti usporeno, ali istinsko – izjavio je carigradski patrijarh.

Na kraju, Patrijarh je komentirao i situaciju u Ukrajini rekavši kako postoje oni koji žele podijeliti ukrajinski narod na vjerskoj osnovi i okrenuti katolike na pravoslavne ili pravoslavne na pravoslavne, ali da ta „cinična strategija neće proći jer podcjenjuje plemenitost Ukrajine i njezinu slavnu kršćansku prošlost“.

–  Ostaje nam vidjeti kako će dragocjeni ukrajinski narod povezati svoju budućnost sa čudesnom prošlošću.  Potrebno je dopustiti miran razvoj njihova identiteta, nacionalne svijesti i duhovnih vrijednosti. Svako drugo rješenje uništit će krhku demokraciju koja je mukom nastala nakon sloma ateističkog sovjetskog razdoblja – zaključio je patrijarh Bartolomej I.

 

Miodrag Vojvodić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Učenje hrvatskog jezika – poziv za dodjelu do 170 stipendija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske objavio je Javni poziv za dodjelu do 170 stipendija za učenje hrvatskoga jezika u Zagrebu, Splitu ili Rijeci u akademskoj 2018./2019. godini, rok za slanje prijava je 18. lipnja.

Prijaviti se mogu pripadnici hrvatskoga naroda, njihovi supružnici, kao i prijatelji hrvatskoga naroda i Hrvatske koji njeguju hrvatski identitet i promiču hrvatsko kulturno zajedništvo, imaju 18 godina, završenu najmanje srednju školu te prebivalište izvan Hrvatske ili pak prebivalište/boravište u Hrvatskoj najviše dvije zadnje godine.

Stipendije za učenje hrvatskog jezika odobravaju se za sve jezične razine, za jedan ili dva semestra. Uključuju trošak tečaja, subvencioniranje prehrane, te djelomičnu naknadu za smještaj u studentskom domu ili privatno (400 kuna mjesečno) koja se isplaćuje polaznicima koji uspješno završe upisani semestar.

Pojedinosti iz Javnog poziva, koji je objavljen i na engleskom i španjolskom jeziku, dostupne su na mrežnim stranicama Središnjeg ureda.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati